Tradicionalna proučavanja stiha
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Vuk i jezik « PROZODIJA • VERSIFIKACIJA « Stih • Strofa « Tradicionalna proučavanja stiha
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Tradicionalna proučavanja stiha  (Pročitano 11562 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« poslato: Novembar 06, 2012, 10:35:57 pm »

**

TRADICIONALNA PROUČAVANJA STIHA


Gotovo svaki put kad nam u ruke dođe književno djelo, lako ćemo se odlučiti da kažemo je li ono u stihu (u vezanom slogu, kako su govorili naši stari) ili u prozi (u nevezanom slogu). Odgovor nam redovito nagovještava već i vanjski izgled teksta: stihovi obično prekrivaju, u nekom simetričkom poretku, samo srednji dio strane i ostavljaju na njoj mnogo neispisanog prostora. Prvotno su riječi stih i proza označavale baš uputu pisaru za takvo pisanje. Grčko i latinsko prosa i prorsus sugeriralo je da treba pisati naprijed, do kraja retka, bez prekida; grčko stikhos znači red ili vrsta (zato i D. Ranjina kuje za stih naziv oranj), a latinsko versus (odakle slovenski naziv verz i naš stariji naziv veras) upućuje na okretanje, vraćanje pera na novi red.
 
Grafičkim oblikom pjesnici su često željeli izazvati naročite efekte. Nekad su to bila samo poigravanja u dokolici; takvi su, na primjer, oni stihovi D. Ranjine koji svojim vanjskim oblikom — kako se čini — treba da dočaraju krila Erosova, žrtvenik i listavičje jaje. Nekad, osobito kod modernih pjesnika, grafički nam oblik govori kako stihove treba da čitamo, i promijenjeno pisanje — pa i jedna umetnuta ili izostavljena tačka ili zarez — može promijeniti čitav utisak o pjesmi.
 
Ipak oblikom pisanja ne možemo protumačiti razliku između proze i stiha. Stihove ćemo osjetiti i kad nam ih netko želi podvaliti napisane poput proze:
 
"Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote; i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote."
 
I ne misleći, mi ove retke čitamo drukčije, odmjerenije i ujednačenijim tempom nego što bismo čitali prozu. Oni se odupiru proznom čitanju: mi ih, dakle, unatoč njihovu grafičkom obliku, prepoznajemo kao stihove. Tražeći tome razlog, zamijetit ćemo najprije da u našem odlomku postoji neka naročita ravnomjernost, ponavljanje nekih elemenata u jednakim razmacima; riječi su raspoređene u četiri skupine po devet slogova; kraj je tim skupinama označen glasovnim podudaranjem (žari — ozari, pote — ljepote); naglašeni i nenaglašeni slogovi izmjenjuju se u njima dosta pravilno. Prozni, neprekinut način pisanja, osjećamo, smeta našem čitanju tih redaka, i kao prirodan oblik nadaje nam se:
 
Noćas se moje čelo žarà
noćas se moji vjeđe pote;
i moje misli san ozari;
umrijet ću noćas od ljepote.
 
            (T. Ujević, Notturno)
 
Jednak broj slogova u svakom stihu, pravilna izmjena naglašenih i nenaglašenih, glasovno podudaranje — srok — na kraju stiha — to su naša prva opažanja o razlici stiha od proze. Za mnogog su čitaoca poezije baš te tri osobine bitne oznake po kojima on stih razlikuje od proze. Treba reći, najveći dio velike poezije — čak ni evropske poezije posljednjih nekoliko stoljeća koja im se najviše približila — ne udovoljava tim zahtjevima, a mnoga dobra pjesma ni jednom od njih. I u našem primjeru neke druge osobine mogu nam se učiniti važnijima: red riječi, koji bi bio neobičan u proznom pripovijedanju (u trećem stihu) naročit izbor riječi, smišljeno ponavljanje nekih izričaja, itd.

Baš tim trima osobinama, ipak, najviše su se zanimala tradicionalna proučavanja stiha. Stari su teoretičari stiha samo izuzetno, nesistematski i gotovo slučajno upozoravali na ono što mi danas smatramo bitnom osobinom poetskoga govora i obično nazivamo ritmom; na onu naročitu organizaciju glasovnih i smislenih elemenata, koja postoji u dobroj pjesmi, ne dopuštajući ni najmanje izmjene bilo u radu riječi, bilo u njihovu izboru, a koje — barem u tako strogom obliku — redovito nema u umjetničkoj prozi. Antički su istraživači shvaćali stih prije svega kao pravilnu izmjenu dugih i kratkih slogova (dug stih isticao se u grčkom jeziku, a donekle i u latinskom, više nego naglašen). Temelj proučavanja stiha bila je za njih prozodija (slogomjerje), nauka o dužini (kvantiteti) slogova. Antička je metrika, nauka o stihu, najviše izučavala različite rasporede dugih i kratkih slogova u stihu, različitie dužine stihova i različita povezivanja stihova u veće cjeline, a svoj je način izučavanja i svoje interese ostavila u nasleđe i modernoj metrici ili versifikaciji (stihotvorstvu).
 
U krugu tih izučavanja nastalo je i vjerovanje da postoje neki čvrsti sistemi versifikacije, svaki od njih ovisan o jednom glavnom elementu koji se u stihu ponavlja (o dužini sloga ili o naglasku: ili o broju slogova u stihu). Priroda svakog jezika, prema tome vjerovanju, odlučuje koji će se versifikacioni sistem u poeziji tog jezika razviti.
 
Kvantitativna versifikacija (nazvana često i antičkom, klasičkom metričkom ili muzičko-govornom) razvila se, tako, u staroj Grčkoj, a nalazimo je i u latinskoj poeziji nekog doba i u nekim orijentalnim književnostima. Poezija je tu u vezi s melodijom, pjevanjem, a temelj je stihu pravilna izmjena dugih i kratkih slogova. Izgovor dugog sloga traje dvaput duže od izgovora kratkog; za dužinu trajanja kratkog sloga uzimao se naziv mora. Osnovna jedinica mjerenja u stihu jest stopa ili mjera, koju čini po nekoliko kratkih i dugih slogova. Metrički dugom slogu nadjenuli smo u novije doba naziv arza ili jako vrijeme ili podizanje, a bilježimo ga znakom — (makron); metrički kratkom dali smo ime teza ili slabo vrijeme ili spuštanje, a bilježimo ga znakom ∪ (breve). Po tradicionalnoj metrici, uz metrički duge i kratke slogove postoje i neodređeni, opšti (sullaba aneps, ), koji po potrebi mogu biti dugi ili kratki, i namjesto kojih može doći bilo dug, bilo kratak slog.
 
Metričari spominju obično trideset vrsta stopa. Dio tih stopa možemo uzeti kao izvedenice iz nekih temeljnih; naziva za njih, također, nisu... prihvaćeni. Uobičajili su se, ipak, ovi:

jamb: ∪—
trohej ili horej: —∪
pirihij: ∪∪
spondej: — —
daktil: —∪∪
amfibrah: ∪—∪
analest: ∪∪—
tribrah: ∪∪∪
molos: — — —
kretik: —∪—
bakhej: ∪— —
palimbakhej: — —∪

U klasičnoj metrici spominju se još i neke četvorosložne mjere, ali one nisu ni od kakva opšteg značaja.
 
Stopa odgovara taktu u muzici. Po nekoliko stopa, bar onih temeljnih, tvori metar, tj. razmjer ili mjerilo.
 
Kvantitativna versifikacija pretpostavlja, dakle, strogu izmjenu dugih i kratkih slogova u stopi i strog raspored stopa u stihu, a pretpostavlja, vidjet ćemo, i čvrstu organizaciju stihova u veće jedinice, strofe. Slična joj je po tome tonska versifikacija (nazvana često i akcenatskom ili kvalitativnom), koja pretpostavlja neki stalan raspored naglasaka u stihu. Za tonski stih preuzeli smo i terminologiju kvantitativne versifikacije, na primjer antičke nazive stopa, ali, primjenjeni na taj stih, znakovi — i ∪ znače nam naglašene i nenaglašene slogove (a ne duge i kratkej.
 
Obično se razlikuju dvije vrste tonske versifikacije. Čist tonski stih jest onaj u kojim nije važan broj slogova u stihu; broj i mjesto nenaglašenih slogova može varirati, a stalan je samo broj naglašenih. Silabičko-tonski stih kombinacija je tonske versifikacije i jednoga drugog versifikacionog sistema, silabičke versifikacije. Za čist silabički stih važno je samo da isti broj slogova bude u svim stihovima; po broju slogova mi često i razlikujemo stihove, pa poznajemo peterac, šesterac, sedmerac, osmerac, deveterac, desetarac, jedanaesterac, dvanaesterac itd. No čist je silabički stih teško zamisliti, te se silabičnost obično uzima samo kao jedna od osobina silabičko-tonskog stiha, u kojem je uz broj slogova važan i neki stalan raspored naglasaka u stihu.
 
Da bismo označili kakav je smještaj naglašenog i nenaglašenih slogova u nekoj riječi ili akcenatskoj cjelini (tj. skupini riječi u kojoj je samo jedan naglasak), i za silabičko-tonski stih upotrebljavamo često naziv trohej (na primjer: čelo, —∪), daktil (na primjer: noćas se, —∪∪) i amfibrah (na primjer: ljepota, ∪—∪). U istoj upotrebi u ostalim evropskim književnostima dolaze i nazivi jamb (∪—) i anapest (∪∪—); zbog prirode našeg akcenta, u našem jeziku ne postoje akcenatske cjeline, koje bi odgovarale jambu i anapestu, ali te termine ipak upotrebljavamo, u različitim značenjima, pa možemo npr. govoriti o jampskom početku u stihu "i moje misli san ozari" mada prvu akcenatsku cjelinu možemo shvatiti i kao amfibrah. Neki od naziva stopa, nastali sasvim prema potrebama antičke poezije, u kojoj je bilo i riječi bez ijednoga dugog sloga ili sa po nekoliko dugih slogova, ne mogu se uopšte upotrijebiti kad govorimo o novovjekom silabičko-tonskom stihu, gdje mjerimo raspored naglašenih i nenaglašenih slogova, a u svakoj je riječi ili akcenatskoj cjelini uvijek po jedan i samo jedan naglašen slog. Ipak, nazivi pirihij i spondej gdjekad se upotrebljavaju.

U silabičkoj i silabičko-tonskoj versifikaciji stih je ne samo metrička već, u pravilu, i sintaktička cjelina; svaki je stih jedna rečenica ili jedan njen čitav, povezan i zatvoren dio. U našem primjeru (Noćas se moje čelo žari...) to je pravilo dosljedno provedeno; kraj svakog stiha označen je i interpunkcijom. Ipak, u poeziji nije uvijek tako. Djelovi rečenice, gramatički usko povezani, često su podijeljeni na dva stiha:
 
Gdje mi je domaja? — Moji dragi svi su
Nestali već davno — U mom srcu gore
Zanosi — i oni možda umrli su? — —
Oko mene svuda more. Pusto more.
 
               (F. Galović, Childe Harold)
 
U ovoj strofi sintaktička cjelina dvaput je razbijena: započeta u jednom, a dovršena tek u idućem stihu. u prvom slučaju u novi stih prenijeto je nekoliko riječi (Nestali već davno); takvu pojavu zovemo opkoračenjem (franc. enjambement; dolaze u nas i nazivi: prekoračenje i zakoračenje). U drugom slučaju u novi stih prenijeta je jedna riječ (Zanosi); takvu pojavu zovemo prebacivanjem. franc. rejet). Opkoračenje i prebacivanje srodne su pojave (obje se u našoj književnosti šire najviše u doba Moderne) i imaju uvijek neko izražajno značenje. Prenesene su riječi u opkoračenju i, osobito, ona riječ u prebacivanju naročito ističu. Opkoračenje i prebacivanje karakteristični su za naglašeno nervozno, napeto saopštavanje, puno sumnje ili bola, kao u našem primjeru; oni također veoma često služe, osobito u dramskoj poeziji kao sredstvo da se stihu nametne razgovorna, prozna intonacija.

 
Svetozar Petrović
Tekst preuzet iz Čitanke za III razred | Priredili Slobodan Kalezić & Miroslav Đurović | 1980.
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: