Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Oktobar 01, 2011, 02:10:39 am » |
|
**
SINTAKSA
REČI (LEKSEME I MORFOSINTAKSIČKE REČI)
Identifikovanje morfosintaksičkih reči O rečima smo govorili i ranije. Videli smo da su reči, tj. lekseme osnovne jedinice leksikologije, a o njima smo govorili i u morfologiji. U sintaksi reči imaju važno mesto. Možemo reći da se sintaksa kao nauka bavi upotrebom, tj. kombinovanjem reči. Zato za reč kažemo da je osnovna jedinica sintakse, ona je u sintaksi najmanja, nedeljiva jedinica (podelom reči na manje delove bavi se morfologija). Za sintaksu su bitna tri elementa reči: 1. reč kao leksička jedinica, kao nosilac određenog značenja (npr. reč sto označava određeni predmet, najčešće sačinjen od drveta ili metala, a služi da se na njega osloni, stavi, nešto: knjiga, tanjir ili što drugo); 2. pripadnost određenoj vrsti reči, pošto se pravila o kombinovanju reči u rečenici ne odnose na svaku reč konkretno, već na određenu vrstu reči (npr. zna se da se u službi subjekta može naći imenica, a predikat je glagol); 3. reč koja pripada određenoj vrsti, ukoliko je promenljiva, u rečnici mora biti upotrebljena u određenom gramatičkom obliku da bi se ostvarila određena sintaksička funkcija (npr. subjekat je imenica, ali obavezno upotrebljena u obliku nominativa jednine ili množine, dok u funkciji predikata mora biti glagol u ličnom glagolskom obliku). Element reči koji joj omogućava upotrebu u rečenici, daje nam mogućnost da ovako upotrebljenu reč nazovemo morfosintaksička reč ili sintaksema. Morfosintaksičke reči (sintakseme) mogu biti i nepromenljive reči, kada ih posmatramo kao reči određene vrste upotrebljene u rečenici. Promenljiva morfosintaksička reč ima svoje morfološke kategorije, koje joj omogućuju da sa rečima u rečenici stupa u odgovarajuće odnose. Sintaksičke kategorije reči ne poklapaju se sa morfološkim kategorijama reči. Za sintaksu su od značaja supstantivne, adjektivne, verbalne i adverbijalne kategorije reči. Kombinacijom ovih kategorija reči dobijaju se sintaksičke konstrukcije, a najmanja sintaksička konstrukcija jeste sintagma.
Pune reči (imeničke, pridevske, priloške i glagoli) Minimalne jedinice kojima se može ostvariti neka od sintaksičkih funkcija (subjekat, predikat, objekat, apozicija, atribut i priloške odredbe) predstavljaju sintakseme.
Sve reči koje primarno mogu vrpšti funkciju subjekta ili objekta spadaju u supstantivne (imeničke) reči. To su imenice i imeničke zamenice. Službu predikata primarno vrši lični glagolski oblik, dakle, glagol (verbalna kategorija). Adjektivnu kategoriju reči čine: pridevi, pridevske zamenice, redni brojevi i broj jedan. Funkciju adverba (priloške odredbe) vrše prilozi. Dakle, sintakseme moraju imati jednu od gore navedenih funkcija, a u toj funkciji mogu se naći: imenice, zamenice, pridevi, brojevi, glagoli i prilozi. U takve reči ne spadaju: predlozi, veznici, rečce i uzvici. One spadaju u sintaksički pomoćne reči. Pomoćne reči (predlozi, veznici, uzvici i rečce) U pomoćne reči spadaju predlozi, veznici, uzvici i rečce. Ove reči stoje uz pune reči i povezuju ih, kazuju odnose među njima, ističu ih, obeležavaju njihova gramatička značenja. One tek uz punoznačnu reč vrše funkciju sintaksema. Spadaju u zatvorenu klasu, malobrojne su, i nisu produktivne. Predlozi kao pomoćne reči mogu se smatrati sastavnim delom predloško-padežne konstrukcije, te se u sintaksi mogu tako i posmatrati. U ovu grupu spadaju i pomoćni glagoli, mada oni bivaju obeležja složenih glagolskih oblika i njihovi sastavni delovi, pa se u sintaksi uz njih i razmatraju. U pomoćne reči možemo svrstati i oblik povratne zamenice se. Ona služi da obeleži povratni (refleksivni) glagol ili se njome obrazuje pasivna ili bezlična konstrukcija. Imenička (supstantivna) kategorija reči u vokativnoj formi, po pravilu, nije rečenični član i samim tim ne čini sintaksemu. Izuzetno u narodnim pesmama nalazimo vokativ u službi subjekta: "Vino pije Kraljeviću Marko".
Dr Jordana Marković | INTERPRETACIJE IZ KNJIŽEVNOSTI 3 | Niš, 2006
|