Radomir Milić — Naše pismo, ali i naše riječi
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Vuk i jezik « SRPSKI JEZIK I SRPSKI JEZICI « Lingvističke teme « Radomir Milić — Naše pismo, ali i naše riječi
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Radomir Milić — Naše pismo, ali i naše riječi  (Pročitano 4259 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« poslato: Mart 03, 2011, 12:13:58 am »

*

NAŠE PISMO, ALI I NAŠE RIJEČI


ZVUČNI UVOD

Kao što se (s pravom) od pjesnika i očekuje, ova priča će započeti stihovima. Klik na sličicu zvučnika "prizvaće" glas Ivane Žigon i zvučni zapis pjesme "Internjet", kao uvod u redove koji slijede.





UVODNE NAPOMENE

Pjesma "Internjet" je nastala u vrijeme kada je Internet tek pleo mrežu i kada na njemu nije bilo ćirilice pa čak ni latinice koju koristimo (kvačice). Danas je stanje bitno drugačije. Internet i ćirilica više nisu nespojivi. Raspravu oko toga može li ćirilica na Internet ili ne može smatram potpuno besmislenom. Svakog nevjernog Tomu treba samo posaditi pred računar, pokazati mu da može, pokazati koliko je to jednostavno i tačka. Dakle, pitanje može ili ne može treba preinačiti u hoćemo ili nećemo.

Naslov ovoga skupa je "Internet i ćirilica". Biću slobodan da to ipak protumačim kao "Ćirilica i Internet". Razlika je suštinska. Ne, dakle, Njeno Veličanstvo Mreža pa, između svega ostalog, i ćirilica na Njoj, nego upravo suprotno — Njeno Veličanstvo Ćirilica, između ostalog, i na Internetu. Čini mi se važnim da se naredni skupovi (ako ih bude) naslove sa "Ćirilica i Internet".


NE RAZDVAJAJMO NERAZDVOJIVO

Polazeći od naslova "Ćirilica i Internet", rekao bih koju riječ o nečemu što, samo na prvi pogled, izlazi iz okvira postavljenih tim naslovom. Pretpostavimo da svi koji koriste srpski jezik počnu, evo već od sutra, pisati isključivo ćirilicom, u svakoj prilici pa i na Internetu. Šta bismo time dobili? Koliko god ovakvo pitanje moglo zazvučati neprilično, ipak ga treba postaviti. Šta bismo dobili ako linkovanja, konektovanja, četovanja, daunloudovanja, dregendropiranja, katendpejstovanja, stekove, flegove, pointere, tastature, paginacije, interfejse ili bafere, zamijenimo линковањима, конектовањима, четовањима, даунлоудовањима, дрегендропирањима, катендпејстовањима, стековима, флеговима, поинтерима, тастатурама, пагинацијама, интерфејсима ili баферима? Šta bismo dobili? Kakvog smisla ima boriti se za pisanje ćirilicom, ako ćemo svojim pismom ispisivati tuđe riječi, a naročito sklepanice nalik pomenutim? Zar nije upravo pitanje smisla zahtjev da ćirilicom ispisujemo povezivanja, spajanja, ćaskanja, potčitavanja, postupke vuci/ispusti i isijeci/zalijepi, stogove, zastavice, pokazivače, slovišta, straničenja, međusklopove ili međupamćenja?

Znam da će mnogi reći da pretjerujem, da pomenuti primjeri preuveličavaju nešto što možda i postoji, ali ne u tolikoj mjeri i broju, da ne možemo bez stranih riječi (bez internacionalnih termina), da oni nisu prijetnja ni pismu ni jeziku u cjelini, da će vremenom sve doći na svoje… Dobro, pogledajmo na nekoliko primjera kako to sve već dolazi na (po) svoje.





Već duže vrijeme, sa TV Pinka (a i sa Interneta) svakodnevno nam se smiješi "Kešolovac", sa zaštitnim znakom kao na slici. "Kešolovac" se i na TV Pinku i na Internetu predstavlja latinicom, ali obratimo pažnju na zaštitni znak. Zanimljivije od onog čisto srpskog "keš" su slova: Š — ćirilično; L, V i C —  latinična; a K, E, O i A — "neopredijeljena". Nisam čuo da je bilo ko, za sve vrijeme prikazivanja, javno zatražio objašnjenje niti se bilo ko osjetio pozvanim da ga javnosti ponudi. O čemu se to radi? O nečijoj ne baš jasnoj i ne baš uspjeloj pošalici? O nekakvoj namjeri? Kakvoj? Dobro, možda se radi o ljudima bez osjećaja za jezik i pismo koji su nešto htjeli pa su to napravili naopako, ali šta ćemo sa onima koji su izravno vezani za pismo i jezik, koji već godinama objavljuju knjige na srpskom, a zovu se "ПЛАТΩ"? Na Internetu se i oni predstavljaju latinicom, ali (kako se na odatle "skinutoj" slici lijepo vidi) pod nazivom "ПЛАТΩ on line" (strane naprema srpskim riječima — 3:0). Pogledamo li malo pažljivije, primijetićemo da je, premda u pozadini, tamnije i uočljivije nešto nalik ćirilici, ali to (zbog Ω) ćirilica nije. Preko toga, istureno, približeno našim očima, kao odsjaj onoga što na ćirilicu liči, a ćirilica nije, nalazi se čisto latinično i čisto englesko "on line". ("On line" je privjesak mnogih koji se predstavljaju na Internetu, "ПЛАТΩ on line" nije nikakav izuzetak.) Ime i zaštitni znak bi nešto trebali poručiti, trebali bi oslikavati suštinu, trebali bi najkraće i najbrže predstaviti sve što se iza tog imena i znaka nalazi. Kakve se to poruke mogu iščitati iz ovog i ovakvog znaka? Za razliku od prvospomenutog primjera, ovdje se ne radi o ljudima koji se bave lakom TV zabavom pa mogu i nemati osjećaj za mjeru. ПЛАТΩ objavljuje knjige. ПЛАТΩ bi morao znati kojim jezikom se govori u Srbiji. ПЛАТΩ bi morao znati koje je osnovno pismo srpskoga jezika, ili barem koja dva su dozvoljena. Sve to bi morala znati i država. Ipak, piše onako kako piše. I to nije sve. Ko god je pomislio da sam pretjerao kada sam pominjao daunloudovanja, dregendropiranja ili katendpejstovanja jer tako niko živ niti govori niti piše, neka pažljivije pogleda dno osnovne (prve) "PLATΩ on line" Internet stranice. Tamo doslovno piše:

Novo !!! Korisnici Macintosha, ovde možete downloadovati CE font (naša slova).

Ko smo to mi, mi korisnici Macintosha, mi koji možemo downloadovati naša slova? Kakva li ćemo to naša slova downloadovati uz ovakav poziv? No, idemo dalje.





Sa "ПЛАТΩ on line" stranice može se izravno skoknuti na odredište "belgradebookfair.co.yu" (za one kojima engleski nije maternji, radi se o beogradskom Sajmu knjiga). Tu se može vidjeti i zaštitni znak Sajma, tj. "logo" koji, nekim neobjašnjivim slučajem, nije oficijelni, već zvanični. Nisam oduševljen sastavljanjem Miroslavljevog jevanđelja i Mikrosoftovih prozora jer se tako spajaju vremenom potvrđene i dokazane neosporne vrijednosti sa trenutnim, prolaznim novotarijama koje su provjereno i neosporno loše (premda vrlo raširene). Mogućnost da se to protumači kao potreba da se ne bježi od novog, da se novo nadogradi na već postojeće, da se na postojećim temeljima podigne savremeno zdanje i slično, obesmišljava natpis ispod slike. Danima smo, svuda po gradu pa i u samom sajamskom prostoru, mogli slovkati: "БЕЛГРАДЕ FAIR HALE И и ХИV"?! Šta li je samo trebala značiti ta englesko-srpska ćirilično-latinična zbrka u kojoj su čak i rimski brojevi "poćiriličeni"? Svaki Srbin se mogao samo čudom čuditi šta li se to dogodi. Strance ne vrijedi ni pominjati jer ni na jednom jeziku ovo nema nikakvog smisla. Osim toga, umjesto godine 2001. bilo je ispisano "20001" sa "objašnjenjem": "ГРЕШКА НИЈЕ НАША — HOT OUР EРРOР". Nema tog stranca koji bi u "NOT OUR ERROR" prepoznao englesko "NOT OUR ERROR". Ako će ovako izgledati spoj Miroslavljevog jevanđelja i Windows-a, onda možemo i Miroslavljevo jevanđelje i sve ostale naše knjige pobacati kroz prozor pa i sami krenuti za njima.





Ipak, nije sve tako crno kako bi se iz navedenih primjera moglo pretpostaviti. Ima i onih koji se na Internetu predstavljaju srpskom ćirilicom. Ima i onih koji besplatno nude savjete ili razne potrepštine. Jedno od takvih odredišta je "http://www.srpsko-pismo". Odete li tamo, ugledaćete naslov "Ćirilica na Internetu" i moći ćete uživati gledajući kako ćirilica i Internet žive u slozi. Odatle ćete moći učitati (ili, ako baš hoćete — potčitati, samo ne downloadovati) dosta toga što vam može korisno poslužiti. "Ovo je prezentacija Radne grupe za srpsku ćirilicu na Internetu. Cilj radne grupe je da pruži podršku korišćenju srpske ćirilice na Internetu i na računarima uopšte." — piše odmah na početku. Nažalost, čak ni oni nisu uočili da srpskoj ćirilici nikako ne treba prezentacija. Srpska ćirilica se mora predstavljati. Mada ne pominju kompjutere, nego računare (što pokazuje da su o tome vodili računa), ipak su im se provukle razne nepotrebne strane riječi (lokacija, aplikacija, transliteracija, konverzija…) pa čak i "arhiva ruskih njuzgrupa"), a ponuđeno vam je i da kliknete na linkove za ćirilicu. Eto u kakvom nam je stanju jezik kada i pored najbolje volje nismo u stanju osloboditi se sveg tog silnog nepotrebnog trunja.

Borba za srpski jezik mora uključivati i srpsko pismo (a to je prvenstveno ćirilica), ali i nastojanje da svojim ćiriličnim slovima ispisujemo svoje, srpske riječi. To dvoje, slova i riječi, nerazdvojivo su jedno i svaki pokušaj razdvajanja cjeline je sakaćenje oba sastavna dijela. Ćirilično slovo Ж, na primjer, nije samo slovo, a pogotovo nije samo ASCII character. To je slika među slovima, to je slovo koje se ne ispisuje, nego iscrtava, to je slovo za koje svi koji pišu ćirilicom znaju da se ne može tek onako ispisati, da se kod njega mora malo zastati, da se njegovim ždrakama (kako u kraju u kojem sam rođen kažu za zrake) mora posvetiti posebna pažnja. To i takvo ćirilično slovo sija punim sjajem samo u riječima kao što su život, žitije, žito, žetva, žrvanj, žar, žarač, žerava, žiška, žiža, žižak i sl. U ažuriranom žovijalnom pežorativu od tog ikonoslovnika ostaje tek blijeda sjena, ostaje tek ugarak, tek beživotna mrlja na papiru nalik spljackanom komarcu.

Ćirilicom treba pisati na Internetu i to je neosporno, ali moramo se osloboditi i svih nepotrebnih stranih riječi koje su prodrle u sve slojeve srpskog jezika pa i u područje računarstva. Oni koji zagovaraju drugačiji stav, redovno "prečuju" ono nepotrebnih pa svaki pokušaj čišćenja srpskog jezika od nepotrebnih stranih riječi pokušavaju ismijati pitajući čime bismo to zamijenili riječi kao npr. atom, elektron, drama, opera, muzika… i onda nastojanje da se jezik očisti i očuva "okrste" apsurdnom kvazinacionalističkom tendencijom, purističkim nonsensom analfabetskih laika ili nekom sličnom internacionalnom ekspertskom terminologijom, naglašavajući kako strane riječi bogate naš jezik. Samo onima koji ne misle dok slušaju to može zazvučati prihvatljivo. Prava priroda te "mudrosti" pokazuje se vrlo jednostavno. Ako strane riječi zaista bogate srpski jezik, onda to znači: što više stranih riječi, to bogatiji srpski jezik. Konačni zaključak se sada još jasnije vidi: srpski jezik će biti najbogatiji kada u njemu sve riječi budu strane, tj. kada ne preostane ni jedna jedina srpska riječ! Ili drugačije: srpski jezik će biti najbogatiji kada više ne bude srpski! Očito, strane riječi ne bogate srpski jezik, one ga bogalje.

Ima i drugačijih pokušaja. Jedna žena čije ime nisam zapamtio pokušala se u TV razgovoru suprotstaviti nagovještajima "išćeravanja" stranih riječi iz oblasti računarstva. Braneći toliko joj drago četovanje, pokušala je "dokazati" neophodnost tog termina. Kao, kada kažemo da smo ćaskali, niko ne zna da li je to bilo ćaskanje "uz pićence" ili možda preko Mreže (to bismo morali posebno naglašavati), a kada kažemo da smo četovali — sve je jasno. Koliko je to "jasno" možemo ustanoviti tako da nekome ko ne koristi računar (a takvih je dosta) kažemo da smo čitavu noć četovali. Pitaće nas (poluglasno, u povjerenju) koliko nas ima, ko nam je četovođa i šta se to kuva. Englesko chat označava ćaskanje (čavrljanje, ćeretanje, brbljanje) i kada jedan Englez kaže drugom Englezu: "We were chatting yesterday" — nije jasno da li je to bilo preko Mreže ili možda uz five o'clock tea. I oni to moraju posebno naglašavati, a mi ćemo biti veći Englezi i od njih samih?! Besmisleno je to, a i gadno.

Prepustimo engleski jezik i sve druge strane jezike onima kojima oni pripadaju. Stanimo čvrsto na zemlju, na svoju srpsku zemlju i držimo se svoga jezika — svojih riječi i svoga pisma. Želimo li nešto saznati o jeziku, nemojmo virkati "preko", u tuđa dvorišta. Podignimo pogled, zagledajmo se u plavetnilo nad glavom — u Nebesku Srbiju. Svi oni kojima sam pomen Nebeske Srbije izaziva probavne smetnje i bujice "ekspertsko-realističnog" praznoslovlja, nikada ništa o jeziku saznati neće. Oni koji neće ni da čuju, a kamoli da se zagledaju u Nebesku Srbiju, nikada neće moći ni naslutiti ono iznad — Srpsko Nadnebesje, one Domentijanove neboparne orlovske visine, a upravo tamo stanuje jezik. Sve riječi i sva slova su tamo gore, iznad nadnebesja. Podsjetimo se:

– U početku biješe riječ.

– I riječ biješe u Boga.

– I Bog biješe riječ.

Nije ovo nikakvo "srbovanje" u značenju koje se najčešće toj riječi pridaje u posljednje vrijeme. Izraz "Nebeska Srbija" godinama je vučen po prizemnom i podzemnom političkom blatu, ali tako su se mogli oblatiti samo oni koji su to radili. Politikom se ne bavim i o politici ne govorim. Govorim o jeziku. Mom, maternjem, srpskom jeziku. Prethodni redovi ne nagovještavaju "zaključak" da je Bog — Srbin. Ne. Svi koji Boga prihvataju znaju da je Bog bio i da jeste Sve. Nije, dakle, Bog Srbin, ali (ako već govorimo na takav način) Bog jeste — i Srbin.

Onaj kod kojeg biješe riječ i onaj koji biješe riječ, imao je mudru i lijepu riječ za sve, za svakog čovjeka i za sve ljude. Za Srbe je imao srpsku riječ. Srbima je i uputio srpsku riječ, jedinu koju razumiju. Da je apelovao na Srbe da akceptiraju teističke proklamacije i deklamacije, koji bi Srbin pošao njegovim putem? Koji bi ga razumio?


UČENICI ILI MUČENICI?

Tvrdnja pojedinih lingvista da su "neki strani termini neophodni jer preciznije određuju značenje i smisao nekog pojma, naročito u oblasti nauke" zvuči kao poziv za javno pogubljenje srpskog jezika. Mada u suštini tačna, ova tvrdnja je ono "neke strane riječi" pretvorila u poplavu, u potop. Koliko tu ima "nauke", pokazaću na primjeru. Naša djeca, učeći o svjetlosti, uče pojmove refleksija i refrakcija. Šta su refleksija i refrakcija, moraju znati kao ono najmanje što bi morali naučiti za neku kržljavu dvojčicu. I oni "uče" ono što se najčešće nalazi uokvireno (dakle, važnije od ostalog) u svojim udžbenicima. Muče se, jadničci, ne bi li nekako "nabubali" (o razumijevanju nema ni govora) barem te najvažnije, uokvirene, veleučene (vele im da su učene) rečenice. Pokušavaju zapamtiti da je refleksija —  "odbijanje svjetlosti od površine između dvije različite sredine", a refrakcija — "prelamanje svjetlosti pri prelasku iz jedne sredine u drugu". Satima se (m)učenici preslišavaju i kao papagaji ponavljaju: "Refleksija — odbijanje. Refrakcija — prelamanje." Misleći da uče o svjetlosti, ne vide da se samo muče sa stranim riječima. Kako su im pomenute strane riječi potpuno nerazumljive, a po zvučnosti slične, često se zbunjuju pa ih miješaju, što za sobom povlači i loše ocjene.

Upotrijebimo li, umjesto refleksije i refrakcije, naše riječi odbijanje i prelamanje, od "nauke" u pomenutim veleučenostima neće ostati ništa. Kako vam zvuči naučno određenje koje kaže da je odbijanje svjetlosti — odbijanje svjetlosti, a prelamanje svjetlosti — prelamanje svjetlosti?! Šta bi to moglo biti odbijanje svjetlosti nego pojava kada se svjetlost odbija? Šta bi to moglo biti prelamanje svjetlosti nego pojava kada se svjetlost prelama? Pa to bi znali (bez ikakvog učenja!) i oni iz "magarećih klupa"! I to naši vrli eksperti nazivaju naukom?! Od mudre izreke da se niko nije naučen rodio, oni su uspjeli našoj djeci (našoj budućnosti) utuviti u glavu da se niko nije namučen rodio! Umjesto da naša djeca nešto zaista nauče, da shvate, da razumiju i sebe i svijet oko sebe, ona samo usvajaju orvelovski patkogovor, samo poput robota uvježbavaju da na podražaj, npr. "refleksija", bez razmišljanja istresu "kao iz rukava", da odgaču, da povrate ono čime su ih nakljukali, a mi očekujemo da od njih postanu vrsni stručnjaci?

Kad smo već kod kljukanja i gakanja, prisjetimo se "Pačije škole", pjesmice koju smo učili kao djeca. Šta smo to mogli, još kao djeca, naučiti iz čika Jovinih stihova? Pa to da za pačiće nije škola, svakako ne ona prilagođena ljudima. Oni imaju svoju, pačiju. Za njih — najbolju. Za njih — jedinu koja ima smisla. I šta su pačići naučili u njima neprimjerenoj školi? "Ništa više ne nauči pačurlija ta, nego što je i pre znala —  ga, ga, ga, ga, ga…", a to "ga, ga, ga…" je njihov pačiji, njihov maternji jezik. Pačići iz pjesme ga nisu zatrovali, ostali su mu vijerni, ostali su vijerni svom pačijem, svom maternjem gakanju. Onom istom gakanju kojim su dozivali svoju mama-patku. Onom istom gakanju kojim ih je dozivala njihova mama-patka. Na žalost i na nesreću, našu djecu, naše male đačiće-pačiće, mnogi "stari patak sa naočarima" je uspio nakljukati razno-raznim refleksijama i refrakcijama. Samo još malo i naša djeca više neće dozivati majku da im otpjeva uspavanku. Apelovaće za song. Neće se više uspavljivati. Neće usnivati. Tranzitiraće u stand-by. Šta li će i da li će išta sanjati, Bog sveti zna.

Refleksija i refrakcija, koje sam uzeo kao primjer, nisu nikakve iznimke, nego pravilo. Broj sličnih primjera je stravično velik. Poželite li, recimo, saznati kako to vaša "emajlirana" pisma putuju do odredišta pa se obratite za pomoć nekoj "stručnoj" knjizi, pronaći ćete nešto ovako: "Transmisioni medijum je fizički put između emitera i resivera u sistemu transmisije podataka." Jasno? Idemo dalje: "Transmisioni sistem se može klasifikovati kao hardwire i softwire". Kada i to savladate, dobićete "komparacione karakteristike hardwire i softwire medijuma", a onda će se na to silno stručno znanje načandrčiti (tj. superponirati) propagacije, frekvencije, interfejsi (ponekad i interfejsovi), linkovi, konekcije, rezonancije… Nešto ćete naučiti? Kako da ne! Transmisioni medijum zvuči kao neka "velika pamet", a to je samo jedna obična, najobičnija prenosna sredina. Ne treba učiti šta je to. Prenosna sredina je, očito, sredina kroz koju se nešto prenosi (u pomenutom slučaju — podaci). Resiver (često i risajver) nije ništa drugo do jedan običan prijemnik. Emiter je jedan običan predajnik (odašiljač). Propagacija je jedno obično prostiranje. Frekvencija je jedna obična učestalost. Interfejs je jedan običan međusklop. Link je jedna obična veza. Konekcija je jedan običan spoj. Rezonancija je jedna obična satreperivost. I tako dalje, i tako dalje...
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #1 poslato: Mart 03, 2011, 12:14:06 am »

*

SUŠTINSKI ZNAČAJ

Značaj zalaganja da se srpski jezik očisti od nepotrebnih stranih riječi mnogi ne razumiju u potpunosti. O razlozima koji su doveli do stanja u kakvom se danas srpski jezik nalazi neću ovom prilikom govoriti, ali hoću o razlozima zbog kojih bismo se morali vratiti svojim riječima.

Osnovni razlog je veza sa stvarnošću. Živimo u doba potpuno izmijenjenog pojmovnika, doba u kojem čak i dobro poznate riječi dobijaju druga značenja, doba u kojem se riječi više ne izriču, nego koriste, a to nam samo olakšava survavanje u obesmišljeni svijet prividne stvarnosti (da, to je ona čuvena virtuelna realnost). U takvim okolnostima očuvanje osjećaja za stvarnost je osnovni uslov opstanka, a shvatanje i razumijevanje stvarnosti, mišljenje o svemu što nas okružuje moguće je samo na jeziku kojim smo zadojeni. Zapitajmo se šta se to dešava u našim glavama dok o nečemu razmišljamo, dok mislimo. Mišljenje se (sasvim jednostavno, a dovoljno tačno) može opisati kao razgovor sa samim sobom. Kada o nečemu razmišljamo, zapravo sami sebi postavljamo pitanja i pokušavamo pronaći odgovore. Tražeći odgovore često oslušnemo i zvuk riječi koje, neizgovorene, izmjenjujemo sami sa sobom. Upravo to osluškivanje riječi, to traganje za svim onim što riječ sa sobom nosi, put je ka mudrosti.





Čak i kada bi svi znali značenje neke tuđice, ona se time ne bi odomaćila, ipak bi bila tuđa jer riječ nema samo značenje. Važna je i njena zvučnost, kao i razgranatost njenog prepoznatljivog korijena. Tuđicama možemo znati značenje i to je sve. One ništa ne izazivaju u nama. Nema odjeka, nema prizvuka, nema mirisa, nema ukusa, nema slike, nema ničega. Kada izgovorimo, na primjer: "Šumsko lišće šušti", sasvim jasno čujemo i vidimo lišće na granama koje šuška dok ga pomjera vjetar razvigorac. Ili, kada smo se već našli u šumi, oslušnimo riječ — drvo. Ta naizgled sasvim obična riječ može nas odvesti na put kroz prostor i vrijeme bolje od bilo kakvog Science Fiction-a. Pokušajmo: drvo, dervo, dervno, drevno; ili drvo, dervo, derv, đerv… A tek riječ — slovo! Slovo, čije se značenje proteže i na riječi kao što su: riječ, besjeda ili govor — otvoriće nam široke vidike. Slovo, slovkati, osloviti, sloviti, Sloveni, Slovaci, Slovenci, ali i Slaveni, Slavonci, slava… Slovo, slovooda, slovoda, sloboda… Slovo, slogvo, slog, sloga, složenost… Slog nas upućuje i na log, a sa tog mjesta se može nazrijeti topla loga u rodnome lugu koja nam približava i Lugano i Mali/Veliki Mokri Lug, i Lužičane (Lužičke Srbe) i Užičane; ali se može nazrijeti i putokaz na kojem sija logos kojim su i stari i mladi drevni Grci oslovljavali: riječ, besjedu, govor, jezik (jednom riječju — slovo), ali i poredak, zakon (jednom riječju — usloženost), i um (slovesnost).

Ovakva i slična putovanja moguća su samo na krilima jezika koji je urođen (a ne samo naučen). Možda ćemo usput lutati, možda i zalutati, možda ćemo pronaći odgovore i na nepostavljena pitanja, možda će nas taj put odvesti i na stranputicu, ali ćemo putujući sigurno misliti, a to je jedini način da nešto i smislimo, da izbjegnemo besmisao i da pokušamo doprijeti do kakvog-takvog smisla. Kognitivna lingvistika nas nikuda neće odvesti, ali spoznajno jezikoslovlje… (Da se poslužim jednim reklamnim sloganom: "Mislite o tome!")

Šta jedna strana riječ napravi kada je pustimo da se "razbaškari" tamo gdje joj nije mjesto? Evo, pogledajmo jednu vrlo intelektualnu riječ — intelekt. Raskorovila se ta riječ u intelektualce, u intelektualnost, u intelektualizaciju, rasparložila se u inteligenciju, u inteligentnost, u koeficijente inteligencije… Za glumicu Umu Turman mnogi Srbi čuše, dobro zapamtiše i šta je kada oblačila (svlačila), i šta je jela ili pila, a um — zaboraviše. Um, svetu riječ koju narodi koji više drže do svoga jastva ne zaboravljaju. Um, koji vijekovima odjekuje tibetanskim visinama i kojeg naši novotarčići, po savjetima onih koji ih uče da se "moraju opustiti" (?!), papagajski ponavljaju kao: "Om, omm, ommm…" Sve nam izgleda bliže, bolje i mudrije od onog što je naše, od onog što smo mi, od sopstva. Kuda smo se to uputili? Šta li smo to naumili? Hoćemo li umjeti opstati u takvom bezumlju? Ne. Bez uma ništa nećemo umjeti, bez uma neće biti ni umjetnosti, bez uma neće biti nikakvih umotvorina, bez uma se nećemo moći čak ni umiti, a nećemo moći ni naslutiti šta znači ûmiti

Jezik se ne može (kako to neki lingvisti tvrde) obraniti sam. Postoje mrtvi jezici, zar ne? Postoje i mrtvi narodi, zar ne? A srpski jezik se može sam obraniti? A srpski narod može i bez jezika opstati? Nema tu može ili ne može. Opet se radi o već pomenutom — hoćemo ili nećemo.


MREŽA JE NEOPHODNA — PAUKU!

Sve je izglednije da ćemo uskoro biti svjedoci nečega što se odavno trebalo desiti, što mnogi pojedinci već dugo priželjkuju, a što je i Odbor za standardizaciju srpskog jezika na svojoj drugoj sjednici (18. 12. 1998. godine) uobličio u prvoj preporuci Zaključka br. 6:

"Prva preporuka tiče se hitnog prevođenja kompjuterskog operativnog sistema i programa za obradu teksta (softvera) — s engleskog na srpski jezik. Ono što je za početak neophodno prevesti za govorni prostor srpskog jezika jesu:

1. operativni sistemi (najrašireniji je windows) i

2. programi za obradu teksta (najrašireniji je Word).

Isporučilac najrasprostranjenijeg operativnog sistema i programa za obradu teksta (softvera), i kod nas i u svetu, jeste microsoft. Ta bi firma bila voljna da uloži sredstva u ostvarivanje projekta prevođenja navedenog softvera s engleskog jezika na srpski ako zemlje našeg govornog prostora (republike) posvedoče volju da se računarsko tržište sredi, legalizuje i ujednači. To bi proizvođaču signaliziralo isplativost projekta."


Zaista, bilo bi krajnje vrijeme da (ako već ne možemo birati proizvođača) umjesto Windowsa i Worda barem dobijemo Prozore i Riječ. Pretpostavljam da će to uključivati i podršku za računarsko dopisivanje (Outlook Express) i pretraživanje mreže (Internet Explorer). Ipak, valja biti oprezan. Izgovorimo li umjesto net — mreža, lakše ćemo se sjetiti da je ona neophodna — pauku. Mušice bi morale razmišljati na drugačiji način.

Bilo bi isplativije za Mikrosoft napraviti jedinstven prevod za sve balkanske zemlje koje koriste srpski jezik, ma kako ga nazivale. U tom slučaju ćirilica ne bi došla u obzir jer "ostali" na to nikako ne bi pristali. Počne li priča o nekakvom dogovoru, o međusobnom razumijevanju i popuštanju (to je onaj čuveni kompromis), nije teško pogoditi kako će završiti. Ne bi nam bilo prvi put. No, čak i ako dobijemo svoju ćirilicu, lako se može desiti da to ipak bude ćirilično ruglo. Veoma je važno ko će, tj. kako će prevoditi. Bude li taj prevod nalik na prepisivačine raznih stručnih knjiga ili priručnika koji mi godinama tjeraju suze na oči, dobićemo ćirilično-srpski prevod žednih preko bistre vode koji će od options napraviti opcije, od file — fajl, od break — brejk, od symbol — simbol, od footnote — fusnota, od Control Panel — Kontrolni Panel, od Volume Control — Kontrola Volumena… Osim što su nepodnošljivo ružni, takvi nazoviprevodi su često i netačni, iz barem tri razloga: prepisivači ne poznaju engleski jezik dovoljno dobro, nemaju osjećaja ni za svoj maternji (inače ne bi prevodili riječ po riječ zadržavajući poredak riječi svojstven engleskoj rečenici, a potpuno stran srpskoj), a ni računarstvo im, bez obzira što im je to često struka, nije jača strana. (Englesko control, na primjer, od prepisivača gotovo uvijek dobijamo kao kontrolu, mada kontrola u srpskom jeziku označava provjeravanje, nadgledanje, nadziranje, a control u engleskom najčešće nešto sasvim drugo — upravljanje. Stručnjak bi morao nepogrešivo razlikovati sklopove koji nečim upravljaju od onih koji nešto provjeravaju, nadgledaju, nadziru.)

Čak i letimičnim pogledom na dosadašnje prevođenje iz oblasti računarstva doći ćemo do suštinskog pitanja jer, premda preporuka Odbora (koja je samo uobličeni vapaj mnogih koji koriste računare) obznanjuje zahtjev za onim što je neophodno, pitanje je da li smo za to spremni? Traži se "hitno prevođenje", a niko se ne pita kako ćemo prevoditi. Imaju li čak i vrsni prevodioci oruđe za takav poduhvat? Imamo li dobre rječnike? Ponavljam jer je važno: Šta bismo to dobili "prevodom" nalik na pomenute primjere? Pa samo bismo "zapečatili" postojeći jezički jad i čemer. U izboru između dvije loše mogućnosti, manje je loše ništa i ne prevoditi.

Našim tržištem, doduše, kruže mnogobrojni rječnici koji se bave i računarskim izrazima, i kompjuterskim terminima (što jasno pokazuje izraženu potrebu za njima), ali još uvijek nemamo dovoljno dobar, ozbiljan rječnik koji bi mogao biti osnova za stalno dopunjavanje koje je, zbog vrtoglavih promjena u računarstvu, neophodno. U takav poduhvat se moraju, osim računarskih stručnjaka, uključiti i jezički stručnjaci, kao i svi drugi koji žele i mogu pomoći. Nažalost, saradnju sa računarcima mnogi jezikoslovci izbjegavaju pa jedan od njih čak sasvim jasno reče: "Oni obično nisu ni zainteresovani za prilagođavanje i prevođenje termina sa kojima se susreću u radu, a kada nisu zainteresovani oni koji bi trebalo da budu zainteresovani, teško je očekivati da neko sa strane tu nešto promeni. To, naravno, ne važi samo za programere, nego za sve struke. Na stranu činjenica da mnoge termine nije moguće prevoditi iz različitih razloga, a najčešće zato što tempo života i brojnost novih reči to ne dozvoljavaju." Zaista, sasvim jasno. Prvo, "brojnost novih reči" je takva da nagovještava veliki posao, a njemu se sa tim ne petlja — neka bude kako bude. Drugo, on je jezikoslovac, bavi se jezikom, jezik mu je struka, ali jezik svih struka nije njegov posao. (Ljekar bi, valjda, trebao zaključiti da bolesnik koji se ne može izliječiti sam "nije zainteresovan" za vlastito izlječenje pa zašto bi se tu miješao "neko sa strane"?!) On će se baškariti u svom lingvističkom miljeu, tamo gdje sve pršti od akcenata, plurala, nominativa, genitiva, vokativa, vokala, leksema, dijakritika, dubleta, deminutiva, epiteta, prezenata, infinitiva, futura, transkripcija, konsonantnosti, stridentnosti, sonornosti…

Da zaključim, slažem se da nam je neophodno "hitno prevođenje", ali još hitnije moramo obaviti pomenute nužne predradnje. Vremena za bilo kakvo oklijevanje — nema. Ostaje jedino da odlučimo: Hoćemo li ili nećemo?
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #2 poslato: Mart 03, 2011, 02:18:54 am »

*

RAČUNARSKI RJEČNIK
 
Na kraju, prilažem i "opipljiv" doprinos onome o čemu sam govorio. Poštujući ograničenje dužine ovoga zapisa, iz još nedovršenog Računarskog rječnika probirem samo neke od nepotrebnih tuđica koje se svakodnevno koriste (neke koje su neosporno lako zamjenjive i neke za koje se možda može naći i bolje rješenje od predloženog). Kako mnogobrojne skraćenice (za koje, u osnovi, važi već izneseno, ali to je nešto duža priča) nisam ni pominjao, neću ih ni ovdje navoditi.
 
adapter — prilagođivač
adresa — odredište
adresirati — uputiti na odredište
adresni — odredišni
apgrejd — dogradnja
apgrejdovati — dograditi
apdejt — osavremenjavanje
apdejtovati — osavremeniti
aplikacija — primjena
aplikativan — primjenski
aplicirati — primijeniti, dodati
autput — izlaz; izlazni
bafer — međupamćenje
bekap — podrška
bekapovati — podržati
bekgraund — pozadina
bold — podebljana slova, masna slova
brauzer — prebirač
virtualan — prividan
vrajt protektšn — zaštita od upisivanja
vrajt protektid — zaštićen od upisivanja
dabl densiti — dvostruka gustoća
dabl sajdid — dvostran
dekrementacija — umanjenje
dekrementirati — umanjiti
delimiter — odjeljivač, odjelnik
editiranje — uređivanje
editor — urednik
ekstenzija — proširenje
izlogovati se — odjaviti se
i mejl — računarska dopisnica; računarsko dopisivanje
indikator — pokazivač
inkrementacija — uvećanje
input — ulaz; ulazni
insert — umetak
instalacija — postavljanje, postavka
instalacioni — postavljački
instalirati — postaviti
instrukcija — uputstvo
interapt — prekid
interfejs — međusklop
italik — kosa slova
juzer — korisnik
karakter — znak
karakter set — skup znakova
kaunter — brojač, brojilo
klok — časovnik
kompjuter — računar
kompjuterski — računarski
konverzija — pretvaranje, pretvorba
konvertovati (tirati) — pretvoriti
konvertor — pretvarač
konektovati — spojiti
konektor — spojnik
konekcija — spoj
kontroler — upravljač
kontrol panel — upravljačko polje
komanda — naredba
kompatibilnost — usklađenost
kompatibilan — usklađen
link — veza
linkovanje — (po)vezivanje
linkovati — (po)vezati
lokacija — mjesto
loudovanje — učitavanje
loudovati — učitati
maderbord — matična ploča
medij (um) — sredina, sredstvo
memorija — pamćenje
memorijski — za pamćenje (npr. memorijska jedinica — jedinica za pamćenje)
memorisati (irati) — zapamtiti, upamtiti
multijuzer — višekorisnički
net (vork) — mreža
overflou — pretek
opcija — izbor
opcioni — izborni
pablik domein — dostupno javnosti
paginacija — straničenje
paginirati — straničiti
paralelan — u(s)poredan
pasvord — lozinka
piksel — jedinica slike
rezolucija — razlučivost
ribon — traka
server — opsluživač, uslužnik
servis — usluga
serijski — redni
set — skup; postaviti
singl sajdid — jednostran
spejs — razmak (između riječi)
spejs bar — razmaknica
status — stanje
tastatura — slovište
tač senzitiv — osjetljiv na dodir
ulogovati se — prijaviti se
flouting point — pokretni zarez (zapeta)
heder — zaglavlje
hifenacija — rastavljanje (riječi na kraju reda)

Radomir Milić, Beograd
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: