Angelina
|
 |
« poslato: Decembar 29, 2010, 01:43:22 am » |
|
* PETAR MILOSAVLJEVIĆPetar Milosavljević (1937) dugogodišnji je ugledni profesor novosadskog Filozofskog fakulteta. Do sada je objavio preko dvadeset knjiga. Primarno područje njegovih naučnih interesovanja jeste metodologija proučavanja književnosti i teorija književnosti. Iz ovih oblasti potiču i dvije čuvene Milosavljevićeve knjige: Metodologija proučavanja književnosti i Teorija književnosti. Jedan krug njegovih knjiga bavi se interpretacijom književnih djela iz specifične teorijske perspektive koju je artikulisao sam Milosavljević. Međutim, nakon razbijanja Jugoslavije Petar Milosavljević se uglavnom bavi pitanjima i problemima srpske filologije, preciznije rečeno, identitetom srpskog jezika i korpusom srpske književnosti, srpskom vjerskom i etničkom posebnošću. Sa područja srbistike — čiji je Milosavljević najznačajniji obnovitelj u našem vremenu — ovaj autor je objavio sljedeće knjige: Srbi i njihov jezik, Sistem srpske književnosti, Srpski filološki program te Uvod u srbistiku. U ovim, po srpsku filologiju vanredno značajnim knjigama, Milosavljević eksplicitno ukazuje na stra n putice aktuelne srpske filologije i na njenu oslonjenost na serbokroatističku filološku paradigmu, po Srbe iznimno štetnu. Bilans djelovanja te filološke paradigme Milosavljević ovako predstavlja: iz nekadašnjeg srpskog (vukovskog) jezika nastali su srpski, hrvatski, bošnjački i, po svemu sudeći, crnogorski jezik; s rpska književnost je ostala bez svog srednjeg dijela (dubrovačke književnosti) iako je ona pisana na srpskom jeziku, srpska narodna književnost proglašena je srpskohrvatskom. Konačno, u svijetu važeći i u filologiji jedino legitimni princip identifikacije naroda po jezicima srušen je u srpskom slučaju, pa se Srbima određuju samo oni naši istojezičnici koji su pravoslavne vjere. Rušeći i obesmišljavajući ova, po Srbe veoma štetna rješenja, Milosavljević ubjedljivo pokazuje kako su na strani Srba i opšteprihvaćeni kriteriji i naučna istina. Polazišta za ovakva svoja shvatanja Milosavljević nalazi u stavovima Vuka Karadžića i vodećih slavista njegovog doba.
Petar Milosavljević rođen je 1937. u Donjoj Svarči (Toplica), u Srbiji. Gimnaziju je učio u Prokuplju i Novom Sadu. Studirao je filozofiju u Beogradu (1957—58). Dilomirao je na Katedri za jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu (1964). Boravio je 1969. na studijama u Parizu kao stipendista francuske vlade.
Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu sa tezom Poetika Momčila Nastasijevića (1974). Radio je kao novinar u novosadskom Dnevniku (1958—59) i Sremskim novinama (1960—62). Bio je jedan od urednika časopisa Polja (od 1958. do 1964, s prekidima) i glavni i odgovorni (1965—1968). Bio je jedan od urednika Letopisa Matice srpske (1969—1979). Od 1998. je glavni i odgovorni urednik časopisa Srbistika/Serbica koji je počeo da izlazi u Prištini. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu je radio od 1971, kao asistent, docent (1975), vanredni profesor (1983) i redovni profesor (1988). Bio je direktor Instituta za jugoslovenske književnosti i šef Katedre za jugoslovenske književnosti i opštu književnost (1976—1979). Na istom fakultetu predavao je Metodologiju proučavanja književnosti od 1973. Predavao je i Teoriju književnosti (1986—1990). Održao je i više kurseva na postdiplomskim studijama. Držao je kurseve iz metodologije proučavanja književnosti na postdiplomskim studijama na Filološkom fakultetu u Prištini, Filozofskom fakultetu u Nikšiću i na Filozofskom fakultetu u Banja Luci. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Srpskom Sarajevu (Pale) držao je nastavu iz predmeta Istorija srpske kulture i Teorija književnosti. Od godine 2002. drži i nastavu na postdimplomskim studijama na istom fakultetu. Petar Milosavljević je priredio veći broj knjiga i zbornika posvećenih srpskoj književnosti, metodologiji i teoriji književnosti.
Objavio je veći broj knjiga posvećenih modernoj srpskoj književnosti, teoriji i tumačenju književnosti, a u novije vreme bavi se problematikom srpskog jezika, tj. srbistikom i njenim istorijskim, kulturnim i političkim konsekvencama. Između ostalih, objavio je sledeće knjige: Poetika Momčila Nastasijevića, Teorija književnosti , Dijalektika konkretnog totaliteta u proučavanju književnosti, Život pesme Laze Kostića Santa Marija della Salute,Triptih o Lazi Kostiću, Tradicija i avangardizam ,Uvod u srbistiku, Reč i korelativ, Logos i paradigma, Metodologija proučavanja književnosti, Sistem srpske književnosti, Srbi i njihov jezik, Srpski filološki program, Uvod u srbistiku, Srpska pisma... Kovčeg tripodFotografija: Sremske novine
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Oktobar 31, 2012, 01:35:58 am » |
|
* OBNOVA SVESTI O SRPSKOJ JEZIČKOJ ZAJEDNICIStanje u kojem se našao srpski narod na razmeđi 20. i 21. veka karakteriše se kao postjugoslovensko i postkomunističko, prelazno. Istorijski izlaz iz toga stanja većina srpskog naroda danas vidi u "ulasku u Evropu", odnosno u opredeljenju za prihvatanje evropskih vrednosti i merila u svim sferama državnog, društvenog, privrednog i kulturnog života.
Pitanje identiteta i integriteta srpskog jezika i srpske jezičke zajednice, danas je jedno od najvažnijih. Njega treba rešavati u skladu sa evropskim merilima i vrednostima, obnovom i razvojem srbistike. U jugoslovenskom, komunističkom i postkomunističkom periodu politički je razbijena srpska jezička zajednica. Srpski jezik, koji je jedan u lingvističkom smislu, danas se predstavlja kao četiri jezika: kao srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski; od jedne prirodne jezičke zajednice (tj. zajednice ljudi koji govori istim jezikom), hoće da se napravi više jezičkih zajednica. Uzaludnost toga pokušaja ukazuje na nemoć serbokroatistike koja je bila vladajuća filološkadisciplina u jugoslovenskom periodu.
Obnova srbistike i spoznaja srpske jezičke zajednice
Srpski jezik, uprkos svim političkim promenama, opstao je. Samim time opstala je i srpska jezička zajednica. Srpska jezička zajednica postoji objektivno kao što objektivno postoje i druge jezičke zajednice u Evropi, na primer: nemačka, francuska, italijanska, poljska, mađarska, rumunska i druge. Nemačku jezičku zajednicu čini populacija koja govori nemačkim jezikom u Nemačkoj, u Austriji, u Lihtenštajnu i u Švajcarskoj. Francuska jezička zajednica obuhvata Francusku, Monako, Luksemburg, delove Švajcarske i Belgije, kao i Kvebek u Kanadi. Sve ove jezičke zajednice opstaju u uslovima državnih i verskih razlika, u različitim kulturnim, prosvetnim i verskim sistemima.
Glavninu srpske jezičke zajdnice čini populacija četiri bivše jugoslovenske republike koje su danas samostalne države. To su Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. U ovu zajednicu ulaze i oni delovi populacije u drugim zemljama koji neguju srpski jezik kao maternji. Na početku 19. veka u filologiji je učvršćena spoznaja da je srpski jezik jedan od slovenskih jezika, blizak ostalim južnoslovenskim jezicima: slovenačkom, hrvatskom i bugarskom, ali i različit od njih. Srpska jezička zajednica je bila identifikovana kao ona koja govori štokavskim narečjem. Ona se u ono vreme prostirala u okvirima dveju velikih carevina: Turske i Austrije, zauzimajući centralne i zapadne delove Balkana, Podunavlje i deo Panonije. Istočno od srpskog govornog područja negovan je bugarski jezik. Na zapadnim granicama srpske jezičke zajednice prostirala su se dva druga slovenska narečja, čakavsko i kajkavsko, kao narodni jezici Hrvata i Slovenaca. Stvaranjem Jugoslavije skoro cela srpska jezička zajednica, izuzev manjih delova u Albaniji, Rumuniji i Mađarskoj, našla se u granicama jedne države. Populacija koja danas govori srpski kao maternjim jezikom baštinik je različitih duhovnih, nacionalnih i državnih tradicija i pripada raznim konfesijama.
Posle razbijanja Jugoslavije, populacija srpske jezičke zajednice državnopolitički je razjedinjena. Najveći deo te populacije je u Srbiji. Pokušaji da se različitim potezima jezičke politike, različitim standardizacijama, pravopisnim propisima i pukim preimenovanjem jezika naruši jedinstvo srpske jezičke zajednice i da se srpski jezik razbije na više različitih jezika, nisu dali rezultate. Nemoguće je od jednog starog jezika i jedinstvenog jezičkog sistema, kakav je srpski, veštački stvoriti više različitih jezika. Pokret za obnovu srbistike, od svog postanka, preispituje i srpsko pitanje i pitanje srpske jezičke zajednice sa evropske tačke gledišta. I dolazi do zaključka da srpskom jeziku treba vratiti status koji je on stekao u vreme utemeljenja slavistike i evropskih nacionalnih filologija krajem 18. i u prvoj polovini 19. veka. Time se razrešavaju problemi oko jezika u okviru srpske jezičke zajednice.
Teorijske osnove srbističke paradigme
Evropski model, koji u sagledavanju srpske jezičke zajednice treba primeniti, nije nešto novo i nepoznato. On je postojao u idejama Vuka Karadžića, Šafarika i drugih onovremenih slavista. Bio je je ugrađen u delovanje Matice srpske, Srpske kraljevske akademije, Srpske književne zadruge, u obrazovni sistem u Srbiji. Za taj model karakteristični su sledeći stavovi teorijske prirode:
1) Prema pravilima koji važe svuda u Evropi, jedan jezik može da ima samo jedno nacionalno ime. Populacija koja govori jednim jezikom, bez obzira na razlike u veroispovesti, u državljanstvu i u subjektivnom opredeljivanju u pogledu nacionalnog imena, treba da uvažava identitet jezika i da ga naziva samo jednim nacionalnim imenom. To pravilo treba poštovati i u slučaju srpskog jezika. Uvođenje novih i različitih naziva za jedan jezik, po pokrajinama, po verskoj pripadnosti, po državama, ili po nekim sličnim kriterijumima, nije u skladu sa evropskim merilima.
2) Po evropskim kriterijima, populacija koja govori jednim jezikom čini jedan narod. Tako je u vreme nastajanja slavistike srpski narod identifikovan sa populacijom koja govori srpskim jezikom, odnosno štokavskim narečjem. Vukov principijelan stav da su svi štokavci Srbi, u vreme prevlasti serbokroatistike, negiran je dosetkom koja glasi: svi Srbi jesu štokavci, ali svi štokavci nisu Srbi. Precizan u mišljenju i izražavanju, Vuk je govorio da su svi štokavci "po pravdi" Srbi, ali da po osećanju to ne moraju biti. On je upotrebio izraz: "neka kaže da je Hrvat ko hoće". Vukov izraz "po pravdi" u današnjoj terminologiji znači: objektivno. Vuk je, dakle, tvrdio da su objektivno svi štokavci Srbi, a subjektivno to ne moraju da budu. Objektivno pripadanje jednoj jezičkoj zajednici i subjektivno nacionalno opredeljivanje u najvećoj meri su usklađeni kod evropskih naroda. Na području srpske jezičke zajednice serbokrostistika je učinila da se objektivno i subjektivno nađu u velikom raskoraku. Problem se može prevazići samo ako se poštuju pravila koja važe za sve druge jezičke zajednice u Evropi.
3) U evropskoj filologiji postoje izvesna pravila o identitetu jezika. Engleski jezik je engleski i kad ga upotrebljavaju pripadnici drugih naroda. Isto pravilo važi i za španski, francuski, ruski i druge jezike. Samo je u slučaju srpskog jezika to pravilo je narušeno. Već u 19. veku, mimo opšteprihvaćenih pravila, Hrvati po osećanju i ideologiji počeli su srpski jezik da nazivaju hrvatskim. Danas ga i Bošnjaci i Crnogorci po osećanju nazivaju svojim imenima. Takva praksa ne može da opstane jer nije u skladu sa evropskim merilima.
Srpska jezička zajednica u prošlosti
1. U srednjem veku srpski jezik se govorio u nemanjićskim kraljevinama i carevini, ali i u srpskim zemljama izvan nemanjićke države. Posle gubitka državne samostalnosti u 15. veku Srbi su pod vlašću osmanlijskom, ugarskom, mletačkom i austrijskom čuvali srpski jezik ne samo na teritorijama svojih bivših država nego i na širokom evropskom prostoru od Komorana u Slovačkoj, Sentandreje u Mađarskoj, Arada i Temišvara u Rumuniji do Trsta, Venecije i duž istočne obale Jadranskog mora. Glavni čuvar jezika bila je narodna usmena književnost. U Dubrovniku, ali i u drugim centrima nastajala je i pisana književnost na srpskom jeziku. Na turskom Dvoru srpski jezik je bio u zvaničnoj diplomatskoj upotrebi. Srbi su i u uslovima državne nesamostalnosti razvijali misao o sebi, tj. srpsku misao. Glavni reprezentant srpske misli posle Svetog Save bio je Vuk Karadžić. Najkraće, tradicionalni stavovi srpske misli mogli bi se ovako predstaviti:
Srbi su narod koji živi u više država a govori srpskim jezikom, koji ima tri izgovora: ekavski, ijekavski i ikavski. Istim srpskim jezikom govore Srbi raznih veroispovesti, a najčešće: pravoslavne, rimokatoličke i muslimanske.
U pisanju srpskim jezikom korišćena su pisma: glagoljica, ćirilica i latinica.
Srpska književnost ima ova četiri sastavna dela: usmenu narodnu književnost, staru srednjovekovnu pisanu književnost, pisanu književnost srednjeg doba (sa dubrovačkom) i novu književnost. Srpska misao (ili misao Srba o svom identitetu) — to je evropska i slovenska misao dosledno primenjena na srpsku situaciju. Na temelju jasne srpske misli rođena je ideja jugoslovenstva Teodora Pavlovića i Jovana Subotića. Prema toj ideji, četiri balkanska slovenska naroda: Bugari, Srbi, Hrvati i Slovenci ne treba da se pretapaju u nekakve Ilire, kao što je hteo ilirski pokret, već treba da opstanu i da se razvijaju kao posebni narodi, koji su upućeni i na zajedništvo i na saradnju. Srpska misao, uključujući i srpsku ideju jugoslovenstva, bila je delatna među Srbima sve do izbijanja Prvog svetskog rata (1914). Međutim, ona je u uslovima ovog rata bila potisnuta i zamenjena hrvatskom idejom jugoslovenstva na čijim temeljima je stvorena Jugoslavija (1918) i koja je određivala istorijska zbivanja u 20. veku.
2. Suprotno od principijelnih stavova srpske misli, rodonačelnik austrijsko-hrvatske ideje jugoslovenstva, biskup Josip Juraj Štrosmajer pod Jugoslovenima nije podrazumevao sva četiri balkanska slovenska naroda, već samo tri: Slovence, Hrvate i Srbe, a to znači samo one narode koji su živeli u Austriji. Za njih je on želeo posebnu administrativnu jedincu, Jugoslaviju, u Austrijskoj carevini. Filološku osnovu ovoj Štrosmajerovoj ideji izgradio je hrvatski filolog Vatroslav Jagić. On je kao Jugoslovene, u užem smislu, uzimao samo Hrvate i Srbe (1864). Za hrvatsku filologiju izgrađenu na ovoj osnovi karakteristični su sledeći stavovi:
a) Hrvati i Srbi govore jednim jezikom, koji obuhvata tri narečja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Ime toga jezika treba da bude srpskohrvatski, hrvatski ili srpski. b) Hrvati i Srbi su jedan narod pod dva imena, Hrvato-Srbi. Oni su, ipak, dva naroda podeljena na osnovu vere: na rimokatolike Hrvate i pravoslavce Srbe. (Muslimane istog jezika, u ono vreme još izvan Austrijske carevine, nije uzimao u obzir). v) Iako Hrvati i Srbi imaju isti književni jezik, po Jagiću, Hrvati treba da pišu samo štokavski ijekavskog izgovora. (U ovom Jagićevom stavu, koji je rodom bio kajkavac, vidi se smisao njegove jezičke reforme: podela srpskog jezika po liniji: ijekavica je hrvatska, ekavica je srpska). g) Iako imaju isti narodni i književni jezik, Srbi i Hrvati se dele po pismima, pa je hrvatsko pismo latinica, a srpsko pismo je ćirilica. d) Hrvati i Srbi imaju jednu književnost, pa ipak tu književnost treba deliti na dve polovine. Ono što su pisali rimokatolici, ili ono što je pisano latinicom, spada u hrvatsku književnost, a ono što su pisali pravoslavci istog jezika i ono što je pisano ćirilicom spada u srpsku književnost.
Ovim stavovima nema sličnih u Evropi. U Evropi nema naroda sa dva ili tri imena, niti postoji ijedan jezik sa dva ili tri, četiri nacionalna imena. Ni u 19. veku ni danas u Evropi se narodi ne identifikuju i ne dele po veri. Iako su pisali raznim pismima, slovenskim i latinskim, Sloveni su ostajali Sloveni i nisu postajali Latini.
3. Srbija je, sa saveznicima, u Prvom svetskom ratu vojnički pobedila Austro-Ugarsku. Ali, novonastala država Južnih Slovena koja se od 1929. naziva Jugoslavijom, nije stvorena na srpskoj misli, već je bila je utemeljena na Štrosmajerovim i Jagićevim idejama. Ona je bila stvorena kao Kraljevina "jednog", "troimenog i troplemenog naroda, Srba, Hrvata i Slovenaca". Po ustavima iz 1921. i 1931. u toj državi postojao je jedan jezik, nazvan "srpskohrvatskoslovenački". Ideja integralnog jugoslovenstva, koja je nametana u Kraljevini Jugoslaviji, imala je hrvatsko, štrosmajerovsko poreklo i bila je spremana za drugačije političke prilike u kojima bi Jugosloveni bili u sastavu Austrijske monarhije. Ovakvu ideju su u novoj državi podržali obimnim knjigama najviše Hrvati Viktor Novak i Vladimir Dvorniković, koji su se doselili u Beograd. Podržali su je, međutim, i mnogi srpski pisci i naučnici kao i političari.
Pošto je srpska misao između dva svetska rata bila još uvek živa, proces nametanja štromajerovsko-jagićevskih ideja nije mogao da se odvije do kraja. Ideja o Srbima, Hrvatima i Slovencima kao jednom narodu nije ostvarena u životu. Sve do Drugog svetskog rata još je bilo u značajnoj meri Srba rimokatolika i Srba muslimana po osećanju. Ideja o srpskohrvatskoslovenačkom jeziku zamenjena je, takođe neodrživom, idejom o srpskohrvatskom jeziku. Najlakše se primila, privremeno, ideja o jugoslovenskoj književnosti (srpsko-hrvatsko-slovenačkoj) kao jednoj.
4. Filološka pitanja posle Drugog svetskog rata, u Titovoj Jugoslaviji, rešavana su u skladu sa idejama jugoslovenstva biskupa Štrosmajera i sa idejama serbokroatistike Vatroslava Jagića.
Kroatizacija rimokatoličkog stanovništva, koja je i ranije bila sastavni deo rimokatoličkog prozelitizma, sada je prešla i u nadležnost državne politike. Dekretima na osnovu stavova Josipa Broza Tita naređivano je da svi rimokatolici (podrazumevalo se oni srpskoga jezika) Bunjevci, Šokci, Dalmatinci, Bosanci, Hercegovci, Bokelji i drugi moraju biti upisivani kao Hrvati. Bilo je to u skladu sa jagićevskom idejom srpskohrvatskog jezičkog jedinstva i podelom naroda po veri. Srbi su mogli ostati samo oni koji su bili pravoslavne vere ili su imali neposredno pravoslavno poreklo. Mnogi među ovima, bežeći od toga porekla pod uticajem komunističke ideologije, nacionalno su se opredeljivali kao Jugosloveni. Na verskoj osnovi proglašena je i muslimanska nacija.
Jedna od glavnih ideja srpske misli, da Srbi imaju svoj jezik, koji je blizak drugim slovenskim jezicima, pa i hrvatskom i bugarskom, negirana je Novosadskim dogovorom o jeziku (1954) u kojem piše da je "narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik". U prvom članu toga Dogovora zaključeno je da je književni jezik jedan i jedinstven. Prećutana je činjenica da je taj književni jezik i u ekavskoj i u ijekavskoj varijanti srpski. Međutim, istim dokumentom odmah je projektovana i podela "zajedničkog jezika", dakle srpskog, na dve varijante: beogradsku i zagrebačku, istočnu i zapadnu, srpsku i hrvatsku. U shvatanje zajedničkog jezika projektovana je i njegova podela: ono što se piše ijekavicom i latinicom, to je hrvatska varijanta/jezik, ono što se piše ekavicom i ćirilicom, to je srpska varijanta/jezik.
U isto vreme izvršena je gruba revizija okvira srpske književnosti i sužen je njen korpus. Edicija Srpska književnost u sto knjiga dosledno je sačinjena prema koncepciji hrvatskih filologa (konkretno, Đure Šurmina iz Povjesti književnosti hrvatske i srpske, 1898) i dubrovačka književnost je iz nje izostavljena. Tako je ispalo da od četiri dela srpske književnosti (narodna, stara srednjovekovna, dubrovačka, nova) u njoj ostaju samo dva i po dela: stara i nova književnost, dok je narodna proglašena srpskohrvatskom, a dubrovačka je isključena iz srpske bez ikakvog obrazloženja. Posle prevrata u Jugoslaviji i obračuna sa srpskim građanskim društvom, sve srpske nacionalne institucije stvorene u građanskom društvu (Matica srpska, Srpska akademija, Srpska književna zadruga, Beogradski univerzitet) stavljene su pod kontrolu Titovog, antisrpskog režima.
5. Srpska jezička zajednica, u periodu nametanja ili vladavine hrvatske ideje jugosolovenstva, nije bitno narušavana. Glavne promene ticale su se prostiranja srpske jezičke zajednice. Ove promene su se odvijale srbiziranjem hrvatskog jezičkog prostora i makedoniziranjem srpskog jezičkog prostora.
Jezičko srbiziranje na tlu hrvatskog narodnog jezika, dakle na područjima čakavskog i kajkavskog, dovelo je do izvesnog proširenja teritorije na kojoj se prostire srpska jezička zajednica. To se desilo po volji vodećih hrvatskih filologa i političara koji su uzeli srpski jezik za književni jezik Hrvata. Srpski jezik je postao oficijelni književni jezik i tamo gde dotle nije bio upotrebljavan: na čakavskom i na kajkavskom području. Pobedu srbizirajuće hrvatske jezičke politike pripremila su sledeća dela: Hrvatski pravopis Ivana Broza (1892), koji je rađen na korpusu dela Vuka Karadžića i Đure Daničića; Gramatika i stilistika hrvatskog ili srpskog jezika Tome Maretića (1899) koja je rađena na korpusu dela Vuka Karadžića i Đure Daničića i Rječnik hrvatskog jezika Ivana Broza i Franje Ivekovića, koji je rađen na korpusu dela Vuka Karadžića, Đure Daničića, Njegoša, Milana Đ. Milićevića. Moglo se predvideti da će se kad tad pokazati da je ovako predstavljen hrvatski jezik izmišljen, odnosno da je tuđi jezik proglašen hrvatskim, a da je sopstveni jezik žrtvovan. Međutim, u jugoslovenskom periodu, a i danas, retki su među Hrvatima oni koji bi se usudili da kažu da se vukovski srpski jezik neosnovano naziva hrvatskim imenom. Suočenje sa ovim istinama potrebno je kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj i na celoj teritoriji na kojoj se prostire srpska jezička zajednica.
Jezičko makedoniziranje populacije na tlu današnje Republike Makedonije dovelo je do sužavanja teritorije na kojoj se prostire srpska jezička zajednica. Srpski jezik, koji se do Drugog svetskog rata, kao maternji, govorio u velikom delu Makedonije, savim je potisnut posle standardizacije makedonskog književnog jezika u Socijalističkoj Republici Makedoniji. Samo nekoliko desetina hiljada stanovnika ove države danas se izjašnjavaju kao Srbi, što znači da oni imaju svest da im je maternji jezik srpski.Ostatak teksta možete pročitati na: www.svevlad
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Oktobar 31, 2012, 01:36:18 am » |
|
* PETAR MILOSAVLJEVIĆOBNOVA SRBISTIKE OD NACIONALNOG ZNAČAJAOdsustvo srbistike, kao naučne discipline o Srbima, imalo je upravo po Srbe tragične posledice — kaže prof. dr Petar MilosavljevićZa razliku od drugih evropskih naroda Srbi nemaju nacionalnu filologiju. To se najbolje može pokazati na primeru novosadskog Filozofskog fakulteta. Na njemu postoje katedre za germanistiku, anglistiku, romanistiku, rumunistiku, hungarologiju, slavistiku, slovakistiku i rusinistiku, a ne postoji katedra za srbistiku. Umesto nje imamo katedru za srpski jezik i lingvistiku i katedru za srpsku književnost. U Beogradu postoji razvijen Filološki fakultet, ali opet nema katedre za srbistiku. Šta u tome ne valja: Nema svesti o jedinstvenoj filološkoj disciplini koje se bavi Srbima, gde joj je prirodno mesto.
Ovo kaže za naš list jedan od najznačajnijih teoretičara književnosti u Srbiji dr Petar Milosavljević, penzionisani redovni profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i osnivač Pokreta za obnovu srbistike. On navodi da je u regionu potpuno drugačije, i za primer ističe Hrvatsku, gde u Zagrebu postoji ne samo katedra već i Fakultet za kroatistiku. Prema njegovom mišljenju, posledice ovakvog stanja su dalekosežne:
— Hungarologija uči da su Mađari svi oni čiji su preci govorili mađarski i koji sada govore ovaj jezik. Rumunistika određuje nacionalno biće Rumuna. Ovo pravilo važi za evropske narode. Međutim, drugačija je situacija kod populacije koja govori našim jezikom. Veliki deo oseća se Srbima, ali drugi delovi se izjašnjavaju kao Bošnjaci, Bunjevci, Šokci, Hrvati, Crnogorci... Na osnovu toga, mehanički se izvodi zaključak da svi oni imaju pravo da jednom istom jeziku menjaju ime u zavisnosti od svog nacionalnog opredeljenja. Da postoji srbistika kao institucionalizovana naučna disciplina ona bi rekla: to tako ne može!
Milosavljević ne spori da je "kako će se ko subjektivno osećati u pogledu nacionalne pripadnosti njegovo ljudsko pravo", ali tvrdi da "iz toga ne proističe pravo da se menja identitet jezika koji je naučno, lingvistički i istorijski potvrđen". Ovakav jezičko-etnički haos, ističe on, nastao je zbog slabosti, odsustva, pa i zabrane srbistike. Za takvo stanje kriva je politika, ali još više filologija, koja nema pravo da zbog bilo čijih političkih interesa krši naučne principe koji su jednaki i važe za sve.
Kao i drugi evropski i slovenski narodi, podseća profesor Milosavljević, Srbi su pre dva veka imali nacionalnu filologiju srbistiku, zvanu serbica, koja je bila deo slovenske filologije slavistike. U zasnivanju srbistike učestvovali su mnogi velikani slavistike kao Čeh Dobrovski, Slovenac Kopitar, Slovak Šafarik, Rusi Sreznjevski i Pipin... Od Srba najviše je učinio Vuk Karadžić. Iako Srbi u to vreme nisu imali samostalnu državu, ipak, postojala je filološka disciplina koja se njima bavila na naučni način. A ona je bila moćno sredstvo...
— Iz sistema filoloških disciplina, srbistiku je još u 19. veku počela da potiskuje kroatistika pod imenom serbokroatistika, koju su smislili hrvatski ideolozi (Gaj, Štrosmajer) i filolozi (Vatroslav Jagić, Ivan Broz). Oni su hrvatska narečja čakavski i kajkavski pomešali sa srpskim jezikom, i proglasili da je to jedan jezik, po imenu srpskohrvatski, hrvatski ili srpski, a zatim su tu veštačku konstrukciju delili prema svojim interesima — navodi Milosavljević.
Suština te podele, prema njegovim rečima, bila je da se čakavski i kajkavski ostave po strani, a da se deli srpski jezik, odnosno štokavsko narečje. Da jedan jezik ima dva nacionalna imena ne postoji nigde u svetu, a kad može da ima dva, onda može da ima i tri i četiri i pet. Ovaj lingvistički haos nosio je u sebi klicu političkog haosa koji nas je zahvatio u 20. veku.
— Odsustvo srbistike, kao naučne discipline o Srbima, imalo je upravo po Srbe tragične posledice. Srpsko pitanje nije moglo da se rešava i na naučnoj osnovi nego samo na ideološko-političkoj. U glavnim srpskim nacionalnim institucijama, koje ni danas neće da znaju za srbistiku, nema jasnih odgovora na nekoliko ključnih pitanja: šta je to srpski jezik, šta je srpska književnost, koja su to srpska pisma, kako treba shvatiti srpski narod, koji je to srpski nacionalni program — naglašava Milosavljević.
Ugledni novosadski profesor smatra da su Srbi suštinske bitke izgubili u jugoslovenskom periodu, posebno u Titovo vreme. Da bi vratili izgubljeno oni moraju poštovati modele i principe koji važe za druge evropske narode, i obnoviti vlastitu filološku tradiciju, odnosno obnoviti srbistiku. Ako bi smogli snage da se i u ovim pitanjima ponašaju kao i svi evropski narodi izbegli bi sadašnji "specijalni status".Miroljub Mijušković | 16.05.2011 | Politika
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Oktobar 01, 2013, 10:38:59 pm » |
|
* RAZGOVOR SA PROF. PETROM MILOSAVLJEVIĆEMOBNOVA RADA MATICE SRPSKE U DUBROVNIKUMatica srpska u Dubrovniku osnovana je 1. avgusta 1909. godine, pa je Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu, svojom sednicom, uz učešće pregalaca za čuvanje i negovanje srpske kulturne baštine, obeležila njenu stogodišnjicu — 1. avgusta 2009, u svečanoj sali Narodne skupštine Srbije. Na sednici je zaključeno da se obnovi rad Matice srpske u Dubrovniku s privremenim sedištem u Beogradu. Njeni članovi i saradnici će nastaviti da istražuju i neguju kulturnu baštinu Srba sve tri veroispovesti: katolika, pravoslavnih i muslimana. Vrata su svima otvorena, kao što su ih svima otvorili i osnivači (Srbi katolici Dubrovnika) 1909. Do 1941. godine su radili u Matici srpskoj u Dubrovniku Srbi sve tri vere, a njome je, jedno vreme, predsedavao i dr Vladimir Ćorović. Matica je imala izvrsni srpski nacionalni program i on će biti polazna osnova za rad Inicijativnog odbora Matice u Beogradu. Jedan od inicijatora obnove rada Matice srpske u Dubrovniku jeste naš sagovornik, prof. dr Petar Milosavljević, najistaknutiji borac za obnovu srbistike. Na sajtovima Vlade Republike Srpske Krajine u izbeglištvu moglo se pročitati da je na Vašu inicijativu obnovljen rad Matice srpske u Dubrovniku. Po istim izvorima, Inicijativni odbor je formiran 1. avgusta 2009. a tela ove institucije 23. oktobra. Izabrani ste za predsednika Skupštine Matice srpske. To se sve zbilo u Skupštini Republike Srbije. Da li biste nam podrobnije objasnili kako je tekao ovaj proces? ■ Prvi od ta dva datuma je posebno biran, jer je važan. Prvog avgusta 1909. je osnovana Matica srpska u Dubrovniku. To je učinjeno u Crkvenoj opštini Srpske pravoslavne crkve u Dubrovniku, na osnovu testamentarnog i novčanog zaveštanja splitskog trgovca Konstantina Vučkovića. Osnovni podaci o darodavcu, o formiranju Matice srpske u Dubrovniku i o njenom radu, mogu se pročitati u studiji Vladimira M. Vukmirovića Prilozi istoriji Matice srpske u Dubrovniku, koji je objavljen u Zborniku Matice srpske za književnost i jezik (1969, glavni urednik Mladen Leskovac), povodom 60-godišnjice ove institucije. Samom činu osnivanja je prisustvovao i predsednik Matice srpske iz Novog Sada, Antonije Hadžić, a telegramom su ovaj događaj pozdravili sekretar Matice srpske, Milan Savić, ali, i Matica hrvatska, Matica slovenačka, Matica dalmatinska, Srpska kraljevska akademija, Srpska književna zadruga (predsednik Stojan Novaković) i više pojedinaca, među kojima su bili i pesnik Laza Kostić, političar Mihailo Polit-Desančić i Vladimir Desnica, istaknuti javni radnik severnodalmatinskih Srba. Ništa slično nije se nažalost desilo kada smo, tačno posle stotinu godina, obnavljali rad stare institucije. Taj čin je prošao kao da se desio u neko gluvo doba. To je plod činjenice da su Srbi prošli kroz jugoslovenski period — sada su na delu posledice. Ali ova činjenica ne treba da obeshrabruje. Na prvom skupu je formiran Inicijativni odbor za obnovu rada Matice srpske u Dubrovniku, a za njenog predsednika je izabrana Marina Raguš. Prvi put sam ovu damu video i upoznao na ovom skupu. Ona je po struci pravnik i poslanik je u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Na osnivačkom skupu ona je izabrana i za predsednika Upravnog odbora. Dobro znam potpredsednika Upravnog odbora dr Momčila Subotića, po struci politikologa. Bio je jedan od ljudi koji su predsedavali Novosadskom skupu (2007). Takođe dobro znam i sekretara Matice srpske Slobodana Jarčevića, istoričara i publicistu, koji je nekad bio ministar spoljnih poslova u Vladi Republike Srpske Krajine. Ovi ljudi su pristalice Pokreta za obnovu srbistike. Od pomenutih ličnosti najviše za Dubrovnik je poreklom vezana jedino Marina Raguš. Njeno prezime podseća na staro ime Dubrovnika — Raguza. Mada joj je otac rođen u Srbiji, u pravoslavnoj porodici, predanje sadrži podatak da prezime "Raguš" potiče iz Dubrovnika. U tom smislu sam je podsetio na predikat "Raguzinski", koji je nosila jedna krupna ličnost iz ruske i srpske istorije: Sava Vladislavić Raguzinski. Izvanrednu knjigu je o njemu napisao njegov zemljak i veliki srpski pesnik, Jovan Dučić. Da li i Vi imate veze sa Dubrovnikom, sa Srbima iz današnje Hrvatske? ■ Služio sam vojsku jedanaest meseci u Jastrebarskom i mesec dana u Bjelovaru, najčešće sam letovao u Dalmaciji, Hvaru i Braču, više puta u Dubrovniku. Prve moje pesme objavljene su u Zagrebu u listu Polet (1955). Na to bi se stvarno mogle svesti moje lične ili biografske veze sa ovim prostorom. Moja dublja vezanost za Dubrovnik proizašla je iz mog stručnog i naučnog rada. Kao filolog-srbista morao sam se baviti i Dubrovnikom. Objavio sam celu jednu biblioteku knjiga iz oblasti istorije srpskog jezika i srpske književnosti, iz srpske filologije kao što su: Srbi i njihov jezik, Sistem srpske književnosti, Srpski filološki program, Uvod u srbistiku, Srpska pisma, Ideje jugoslovenstva i srpska misao, Srpsko pitanje i srbistika. U svim tim knjigama, dubrovačka kultura i književnost, jezik Dubrovnika, tretirani su kao integralni deo srpske kulture i književnosti, kao područje srpskog jezika. U Vladi Republike Srpske Krajine u progonstvu moj stručni i naučni rad je naišao na razumevanje i podršku. Ova Vlada je, zajedno sa Pokretom za obnovu srbistike organizovala međunarodni Novosadski skup o temi Srpsko pitanje i srbistika (2007). Verujem da će se ubrzo shvatiti da je to bio preloman događaj u novijoj istoriji na planu naučnog osvetljavanja pitanja identiteta srpskog naroda. Formalni povodi da se Skup održi baš tada i u Novom Sadu bili su desetogodišnjica Pokreta za obnovu srbistike, i sedamdeset godina od rođenja inicijatora Pokreta Petra Milosavljevića, to jest mene.
Obnovu Matice srpske u Dubrovniku potpomogla je Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu. Da li je realno reći da je ona učinila više za srbistiku nego Vlada Republike Srbije? Zapravo, ima li uopšte smisla porediti Vladu Republike Srpske Krajine sa Vladom Republike Srbije? ■ Razume se, nema smisla porediti ih po političkoj i ekonomskoj ili vojnoj moći. Ali ima smisla dovoditi ih u vezu po narodu koji predstavljaju i po ulozi koju mogu da imaju u obnovi svesti o identitetu srpskog naroda i u unapređenju srpske filologije koja je dužna da tu svest neguje. Obe vlade predstavljaju samo delove srpskog naroda. Bar ja nikako ne mogu da kažem da je beznačajan onaj deo srpskog naroda koji je dao Držića, Gundulića, Boškovića, dum Ivana Stojanovića, Rešetara, Matavulja, Teslu, Milankovića, Miloša Đurića, Milana Kašanina, Vladana Desnicu. I da ne nabrajam dalje. Oni koji su se odricali dubrovačke književnosti ili srpstva u Crnoj Gori, ti isti dalje rade na razbijanju srpstva u Srbiji. Sve vlade u Srbiji, od Miloševića do danas, mogle su da računaju sa stručnom pomoći pristalica Pokreta za obnovu srbistike. Ali nijedna od tih vlada nije htela da obrati pažnju na protivljenje pristalica ovog Pokreta zbog izbacivanja srbistike iz sistema evropskih nacionalnih filologija i na naše zalaganje da ona treba tamo da se vrati. Nije im bilo dato da shvate da su tu koreni svih srpskih problema. Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu je imala sluha za ovo pitanje i ponela se prema njemu odgovorno. Ali, njene moći i sredstva su veoma ograničeni. Vlada Republike Srbije bi imala međutim i moći i sredstava da sprovede program obnove srbistike. Ali, ona nema sluha za ove probleme. Ponaša se kao da je u pitanju nešto nevažno.
Šta biste Vi očekivali da Vlada Srbije konkretno učini? ■ Vlada Republike Srbije treba da institucionalizuje srbistiku kao filološku disciplinu. Ova Vlada finansira katedre za germanistiku, anglistiku, italijanistiku, rusistiku, hungarologiju, slovakistiku, rumunistiku, rusinistiku, albanologiju, itd. Ona treba isto tako da finansira i katedre za srbistiku, koje, za sada, u Srbiji ne postoje. Samim time ona može bitno da utiče da se srbistika vrati u sistem evropskih nacionalnih filologija, iz kojeg je izbačena u jugoslovenskom periodu u ime jugoslavistike i serbokroatistike. Upravo je Pokret za obnovu srbistike ukazao na to da Srbi u jugoslovenskom periodu nisu bili tretirani kao drugi narodi, pa je pomućena slika o njihovom identitetu. Posledice te izopšenosti ispaštaju sadašnje generacije, a ispaštaće ih i buduće — ako se ne obnovi srbistika, kao nacionalna filološka disciplina. Da bi "ušli" u Evropu, Srbi ne treba da imaju samo flaše i krastavce po nekoj evropskoj meri, već i principijelna naučna filološka rešenja o identitetu srpskog naroda kakva su već imali u predjugoslovenskom periodu i kakva i danas imaju drugi narodi. Šta je to što najviše očekujete od obnavljanja rada Matice srpske u Dubrovniku? ■ Glavna deviza Pokreta za obnovu srbistike je primena srpske filološke tradicije iz predjugoslovenskog perioda. A to, bukvalno, znači — da se obnovi tradicija i Matice srpske, i Srpske kraljevske akademije, i Srpske književne zadruge, i Beogradskog univerziteta. A da je ta tradicija napuštena, to najbolje pokazuje sudbina Matice srpske u Dubrovniku. U predjugoslovenskom periodu Srbi su, očigledno, imali dve matice sa srpskim imenom: onu koja je osnovana u Pešti (1826) i onu koja je osnovana u Dubrovniku (1909). Izostavljanjem dubrovačke, Srbi su bitno poremetili svoju tradiciju. Napuštanjem te tradicije zapostavljena je i istina da se u Dubrovniku govorilo srpski, da je dubrovačka književnost srpska i da je ova institucija okupljala podjednako i Srbe katolike i Srbe pravoslavce. Ovaj greh narušavanja srpske tradicije ne treba pripisivati svim Srbima. Glavna odgovornost za to je u Matici srpskoj, i to onoj iz Titovog i posttitovskog perioda. Jedan od posebno odgovornih je pokojni Božidar Kovaček, koji je, od 1999. do 2007, bio predsednik Matice srpske u Novom Sadu. On je često pominjao koje su sve matice u slovenskom svetu bile osnovane po ugledu na Maticu srpsku u Pešti odnosno u Novom Sadu. Uvek je prećutkivao samo Maticu srpsku u Dubrovniku. Pomenuti članak Vladimira Vukmirovića, objavljen je u Zborniku Matice srpske za književnost i jezik u vreme kada je i Kovaček bio član redakcije. Nije u pitanju prosta zaboravnost. Kovaček je, bez obrazloženja, iz srpskog korpusa odstranjivao dosledno dubrovačku književnost. U vreme titoizma tako je činjeno i u Matici i Akademiji; to je bio jedan od uslova za uspešnu karijeru. Pošto je Kovaček dugo na Akademiji umetnosti u Novom Sadu predavao Istoriju jugoslovenske dramske književnosti, srpska dramska književnost je, po njemu, počinjala od Emanuela Kozačinskog, koji je u Sremske Karlovce u 18. veku došao iz Rusije ili, još kasnije, od Joakima Vujića. To stanovište se toliko uvrežilo u našem kulturnom ambijentu da gotovo i nije primećen preokret koji je u tom pogledu napravio jedan drugi teatrolog, poreklom Novosađanin, univerzitetski profesor Petar Marjanović. On je, u svojoj knjizi o istoriji srpskog pozorišta (2005), vratio starodubrovačku književnost srpskom korpusu. Javno sam, na Izbornoj skupštini Matice srpske (1999), upozoravao da ova institucija deluje kao produžetak hrvatske filologije. Poznato mi je da je pre izvesnog vremena bilo pokušaja da se u Banja Luci osnuje Matica srpska Republike Srpske, kao i Matica srpska u Crnoj Gori. Iz novosadske Matice su došle reakcije protivljenja: može samo ogranci Matice srpske iz Novog Sada. Tako je ispalo, recimo, da u Crnoj Gori može da postoji samo Matica crnogorska, a ne Matica srpska. Sasvim je jasno na čiji točak je navođena voda iz Matice srpske u Novom Sadu. Ogranci Matice srpske nisu osnovani ni u Crnoj Gori ni u Banja Luci. Sa obnavljanjem rada Matice srpske u Dubrovniku, pokazano je da treba slediti drugu tradiciju — onu autentičnu, iz predjugoslovenskog perioda. Obnavljanjem Matice srpske u Dubrovniku, Srbi u Hrvatskoj i iz Hrvatske (a ne samo iz srpske Krajine) dobijaju svoju kuću. Verujem da će u Srpskoj Akademiji nauka i umetnosti u Beogradu jednoga dana prestati da jezik Srba u Hrvatskoj proglašavaju hrvatskim jezikom. "Berlinski zid" koji je u Titovom periodu, po naređenju odozgo, dubrovačku književnost odvojio od korpusa srpske književnosti, moraće jednoga dana da padne. Matica i Akademija moraju ga srušiti ako žele da i dalje nose predikat srpski. Obnavljanje rada Matice srpske u Dubrovniku nije samo test za Maticu i Akademiju, već i za Vladu Srbije, odnosno za vlast u Srbiji. Treba se nadati, da će bar neke snage u toj Vladi ili vlasti shvatiti da glavne nacionalne institucije u Srbiji ne sprovode vlastiti program, već tuđ program. Takav je odnos, nažalost, u korenu svih nesreća, koje su, u jugoslovenskom i postjugoslovenskom periodu, zadesile srpski narod. Treba li da prećutimo činjenicu da su dvoje aktera koje pominjete, Milorad Buha i Marina Raguš, sa liste Radikalne stranke u Skupštini Srbije? ■ Obnova srpske filološke tradicije, pa i tradicije Matice srpske u Dubrovniku, nema nikakve veze s bilo kojom strankom, pa ni sa strankom u čijim klupama sede narodni poslanici Marina Raguš i Milorad Buha. Njima dvoma hvala na podršci Pokretu za obnovu srbistike. Ne postoje nikakvi razlozi da taj program ne podrže i poslanici iz drugih klupa. Srpski narod naći će se u dobroj poziciji tek kada se kod većine u Narodnoj skupštini Srbije postigne jedinstvo oko nacionalnog programa i tradicije, oko čega se inače ne spore poslanici drugih parlamenata. Programi političkih stranaka u drugih naroda se razlikuju jedino po shvatanju spoljnopolitičkih interesa države i po načinu ostvarivanja društvenog i ekonomskog razvoja.Bojan Radić | Srpski list
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Oktobar 31, 2013, 02:55:27 am » |
|
* PETAR MILOSAVLJEVIĆ"BUDUĆNOSTI ZATROVASTE SVE IZVORE!"Inicijator Pokreta za obnovu srbistike, za "Pečat" govori o rastakanju našeg nacionalnog identiteta, očuvanju jezika i pisma Od Drugog svetskog rata Srbi su izloženi svojevrsnom i višestrukom genocidu koji ne prestaje, a čije je delovanje i metodologija često najuočljivija u domenu kulture i duhovnog identiteta. To je bio glavni razlog zbog čega je profesor dr Petar Milosavljević, i kod nas i u svetu ugledni i poštovani teoretičar književnosti, filolog i stvaralac, još 1997. godine promovisao Pokret za obnovu srbistike u Prištini. Cilj tog pokreta bio je da se na srpskim univerzitetima mesto serbokroatistike zauzme filološka disciplina (srbistika) koja je postojala u predjugoslovenskom periodu. Na taj način, po mišljenju našeg sagovornika, obnovila bi se srpska filološka tradicija, a naučna disciplina o Srbima ponovo bi se vratila u sistem naučne filologije drugih evropskih naroda.
Šta je za Vas bilo presudno kada ste odlučili da se tako angažovano i predano posvetite pitanjima jezičke i kulturološke ugroženosti Srba?
■ Više od tri decenije bio sam univerzitetski nastavnik metodologije proučavanja književnosti. Književnost i jezik na kojem je srpska književnost pisana bitno su vezani za nacionalni identitet. Bio sam neko, ko je po predmetu kojim se bavio, prozvan da daje odgovor i na pitanje o ugroženosti srpskog naroda na području njegovog jezika i književnosti. Smatram zato i prirodnim što sam sebi, negde sredinom devedesetih, postavio pitanje: šta to drugi narodi imaju, a Srbi nemaju. I došao do poražavajućeg odgovora: svi drugi narodi imaju konstituisane nacionalne filologije, a Srbi takvu filologiju nemaju. Na mom Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na primer, postoje katedre za anglistiku, germanistiku, romanistiku, slavistiku, slovakistiku, hungarologiju, rumunistiku, rusinistiku. Ali ne i katedra za srbistiku! Umesto Katedre za srbistiku postoje Katedra za srpski jezik i lingvistiku i Katedra za srpsku književnost i jezik. To je surogat onoga pravoga što postoji na drugim katedrama. Srpski jezik i srpska književnost na ovom Fakultetu ne izučavaju se međusobno povezano! U osnovi drugačije nego što je sa jezicima i književnostima drugih naroda. Napravio sam analizu nastavnih planova na pojedinim katedrama na mom Fakultetu i ovu analizu objavio u knjizi Srpski filološki program (2000). Na Katedri za anglistiku izraz engleski se javlja u nazivima predmeta 19 puta, na Katedri za slovakistiku izraz slovački se javlja 16 puta. Sasvim je drugačije sa izrazom srpski na Katedri za srpsku književnost i jezik gde se izraz srpski javlja sedam puta ili na Katedri za srpski jezik i lingvistiku gde se izraz srpski javlja samo pet puta. Sa stanovišta stručnjaka za metodologiju smatram da takav odnos u nazivima predmeta prema izrazu srpski ne sme da se dozvoli. Sve to se plasira u naučnoj ustanovi koju finansira naša država, plaća naš narod. Neko očigledno ovde podvaljuje. Naučna disciplina koja se bavi Srbima treba da bude deo filološkog sistema. Pre ove analize, koja je dostavljena Vladi Srbije 1998, moji istomišljenici i ja, promovisali smo 1997. Pokret za obnovu srbistike na Filološkom fakultetu u tada slobodnoj Prištini, gde sam predavao na postdiplomskim studijama. Jedan od glavnih zadataka Pokreta je da se pitanje filologije koja se bavi Srbima postavi i reši na principijelnim osnovama. A rešenje je jednostavno: mesto serbokroatistike, za koju su se Hrvati izborili u periodu jugoslovenstva, pa je prilikom razbijanja Jugoslavije odbacili, treba da zauzme srbistika, filološka disciplina kakva je postojala u predjugoslovenskom periodu. Zadatak obnovljene srbistike jeste da obnovi srpsku filološku tradiciju, i da naučnu disciplinu o Srbima ponovo vrati u sistem naučnih filologija drugih evropskih naroda. Nažalost, delovanje Pokreta i pojedinaca koji ga čine, a koji iza sebe imaju ozbiljne naučne biografije i bibliografije, nailazi na gluve uši. Srbistika se u Srbiji uporno ne institucionalizuje. Za povratak srbistike u život nisu potrebna nikakva dodatna ulaganja. Treba samo nešto da se desi u glavama na odgovornim mestima. To bi, razume se, moralo da dovede do promena u naučnom i obrazovnom sistemu. Ali i u srpskoj nacionalnoj politici!
Pogotovo ukoliko imamo u vidu genocid koji se nad Srbima u Hrvatskoj sprovodi još od Drugog svetskog rata...
■ Niko ne spori da je planski sprovođen zločin u NDH. Zločine nisu sporili ni rukovodeći ljudi Bakarićeve, a ni današnje Hrvatske. Samo ni onda ni danas nisu učinili da se bar približno popiše broj žrtava genocida. Nove komunističke vlasti su mogle da učine da se svaka žrtva popiše. Ali — nisu! Titova vlast je to radila namerno da bi bio ostavljen prostor nagađanjima. Broz čak nije učinio ono što mu je bila obaveza — da ode Jasenovac! Njegov odnos prema genocidu i žrtvama genocida ni najmanje nije bio čist. Činjenica da optužuju Srbe da su genocidan narod naterale su me da o ovom problemu ozbiljno razmišljam. Bavio sam se dosta slavistikom i srbistikom. Znam kako je srpski narod bio poiman u Evropi početkom 19. veka, a kako se poima danas. Moja saznanja kažu: u početku su za sve evropske narode važila ista pravila. Od pojave Ilirskog pokreta za sve evropske narode važe jedna, a Srbima se nameću druga pravila! U Drugom svetskom ratu od srpskog korpusa, genocidom na tlu NDH, fizički je nestao značajan deo srpskog naroda. On se meri stotinama hiljada ljudi. Tačno se može izračunati koliko je Srba na prostorima NDH i BiH živelo pre i posle rata, koliki je bio i koliki je ostao procenat stanovništva. U godinama postojanja NDH nešto se strašno dešavalo sa našim narodom. Svest o tome dugo je bila potiskivana.
Postoji, ukazujete, planski sprovođena namera brojnog umanjenja srpskog naroda?
■ Pobednička Brozova politika, dobivši oreol čuvanja bratstva i jedinstva, ali "pravilnog" rešavanja nacionalnog pitanja, onemogućavala je obezglavljenim Srbima da primete i druge promene koje su dolazile sa uspostavljanjem nove vlasti. Jedna od glavnih bila je da se od korpusa srpskog naroda izuzmu dva njegova značajna dela: stanovnici Crne Gore i Makedonije. U vreme samostalne Crne Gore, pri popisu 1909. oko 96 odsto stanovništva izjasnilo se kao Srbi. Pri popisu 1948. Srba je u CG bilo nešto iznad dva odsto. Ceo jedan deo srpskog naroda, ili jedna srpska etnička grupa, Crnogorci, je nestala! Nešto slično desilo se u Makedoniji. Moji omiljeni pesnici bili su Dis i Nastasijević. Obojica vode poreklo iz Makedonije, potomci su, dakle, srpskog naroda koji je tamo živeo. Ali je i Makedonija, jednim potezom vrha KPJ, prestala da bude srpska na sličan način kao i CG. Srba u Makedoniji je bilo, i prirodno bi bilo, da ih ima i danas. Gde su?
Pokret za obnovu srbistike pokrenuo je "teme 19. veka", odnosno vreme kada je otpočeo proces "oduzimanja" delova srpskog naroda i njihovog prelivanja u druge narode.
■ Hrvatski ideolozi prvo su proglasili da svi južnoslovenski narodi imaju jedan jezik-ilirski. Od te ideje ispalo je da samo Srbi i Hrvati imaju jedan jezik, u stvari onaj koji je Evropa identifikovala kao srpski. Zatim su glavni hrvatski ideolozi Štrosmajer i Jagić proglašavali Srbe i Hrvate jednim narodom kojeg su "podelili" na osnovu vere na dva naroda. Po toj koncepciji svi koji su govorili srpski, a bili katolici postajali su Hrvati. I to je vodilo drastičnom umanjivanju srpskog korpusa. Tako se desilo da nestanu Srbi rimokatoličke vere i da postanu Hrvati štokavci. Srpski korpus je na taj način umanjen, a hrvatski uvećan. Pavelić i Tito su našli načina da umanjivanje srpskog korpusa sprovedu do još drastičnijih razmera. U drugoj Jugoslaviji išlo se dalje u korišćenju verskih razlika da bi se umanjio srpski korpus. U Titovoj Jugoslaviji postojala je kategorija Neopredeljeni. Ona se odnosila na pripadnike muslimanske verske zajednice koja je govorila istim jezikom kojim su govorili Srbi pravoslavne vere i Srbi rimokatoličke vere. Pošto je takvih bilo mnogo, u Titovo vreme počeo se upotrebljavati izraz muslimani sa velikim M, odnosno muslimani u smislu narodnosti. Tako se praktično desilo da se u Jugoslaviji stvori još jedan narod, Muslimni, a da Srbi muslimanske vere nestanu!
Danas se protura teza da je Republika Srpska "genocidna tvorevina". A kao ključni argument u tom smislu navodi se slučaj Srebrenice.
■ Događaji u Srebrenici desili su se u junu 1995. U jesen te godine načinjen je Dejtonski sporazum. Po ovom sporazumu BiH je podeljena na dva entiteta: na Bošnjačko-muslimansku federaciju i na Republiku Srpsku. Priča o RS kao genocidnoj tvorevini nastala je naknadno. Koliko vidim, na prostoru bivše Jugoslavije postoji genocidna tvorevina, ona gde je genocid stvarno počinjen i gde je bitno, genocidom, izmenjena struktura stanovništva. To je Republika Hrvatska. Ona je sve do 1990, po njenom Ustavu, bila država Hrvata i Srba u Hrvatskoj: predstavljala se, dakle, kao dvonacionalna država. U decembru 1990. u Saboru Hrvatska je, protivustavno, preglasavanjem, proglašena jednonacionalnom. Promenom u Ustavu na nelegalan način, Srbi su, pre opaljenog metka, od konstitutivnog naroda, proglašeni za nacionalnu manjinu. A to znači da je, tačno od određenog datuma, ova Republika postala samo država Hrvata i nacionalnih manjina. Čim je to učinjeno, onda je ova država uvela novi ustavni poredak. Po tom poretku odmah su borci za dojučerašnja prava srpskog naroda (nelegalno oduzeta) postali pobunjenici protiv legalnog poretka. Takvim "pobunjenicima" moglo se prilepiti sve i svašta. Šta se na prostoru Hrvatske stvarno desilo, moći će da se shvati tek kad se porede statistički podaci o strukturi stanovništva ove države. Na osnovu poređenja mora se doći do spoznaje da je u Hrvatskoj čitav jedan konstitutivni narod nestao. Zašto je i kako nestao, to se sve može shvatiti iz reči Franje Tuđmana na Brionima 1995, da će Srbima zadati takve udarce da sa ovih prostora nestanu! Te reči su izgovorene kao deo plana koji je u sudu u Hagu definisan kao zločinačko udruživanje. Ovaj plan se ne može vezati samo za "Oluju". Pomenutom vojnom operacijom završavalo se ono čime je, od Tuđmana, počelo 1990. u Saboru Hrvatske. Početna je sednica Sabora iz decembra 90-ih; a završna — sednica pred "Oluju". Političke i vojne operacije na tlu Hrvatske bile su uperene protiv jednog dela našeg naroda, Srba pravoslavne vere, koji je još uvek sačuvao ime i identitet. To je bio onaj deo koji se još nazivao Srbima. Drugi deo srpskog naroda, o kojem se takođe mora govoriti, jesu Srbi katolici. Najveći broj Srba katoličke veroispovesti živeo je u predjugoslovenska i predtitovska vremena na teritoriji koja je kasnije proglašena za Republiku Hrvatsku. Svi oni su kroatizirani. Ništa kao ta činjenica nije toliko optužujuća prema Rimokatoličkoj crkvi. Pošto je kroatizirala sve Srbe katolike, i Srba katolika praktično više nema, postaje jasno da je Rimokatolička crkva izgubila svoj identitet. Za nju se više nikako ne može kazati da je katoličanska (u prevodu, otvorena za sve narode). Prekršila je jedno od glavnih pravila svog delovanja: da može da se bori za svoju veru kod pripadnika svih naroda, ali da ne sme da meša u prekrajanje identiteta postojećih naroda.
Koliko ponašanje ljudi na odgovornim mestima treba da nas brine?
■ Kao neko ko se decenijama bavio mladima dođe mi da zaplačem nad sudbinom koja se priprema dolazećim generacijama. Novim naraštajima se obećava, koliko vidim, samo hleba i igara. Ali im se ne stvaraju uslovi, kao mladima drugih naroda, da prođu kroz adekvatan obrazovni sistem, da se na sličan način, njihovim obrazovanjem bavi i adekvatna filologija. Ono što treba da im donese i što bi mogla da im znači srbistika niko ne spominje. Zato podsećam na poznati Disov stih: "Budućnosti zatrovaste sve izvore!" Potrebu da se Srbi okrenu srbistici, jasno je izrazio tek nedavno, u Skupštini Srbije, Milorad Buha, narodni poslanik i predsednik Vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu, a koji sarađuje sa Pokretom za obnovu srbistike. To je bilo u okviru rasprave o Zakonu o zaštiti nacionalnog blaga. Buha je govorio u ime Srba sa teritorije današnje Hrvatske, dakle, u ime onog dela srpskog naroda koji je svetu dao Ruđera Boškovića, Nikolu Teslu, Milutina Milankovića, dubrovačku književnost... Apelovao je da se i taj deo doprinosa Srba na teritoriji današnje Hrvatske zaštiti. Verujem da je time u Skupštini najavljeno neko novo proleće.
Danas se Srbima nameće genocid!
■ Mene, kao Srbina, pogađaju iskazi da su Srbi genocidan narod. Od onoga što se desilo u Srebrenici prošlo je 16 godina. Ne samo da se stvari nisu razbistrile, nego su se još više zamutile. Istorija kaže i da je Ruzvelt znao za predstojeći japanski napad na Perl Harbur, ali da nije hteo da ga spreči. Postupio je tako zato što je, tek na osnovu ovog očiglednog zločina, uspeo da pridobije američko javno mnjenje za ulazak SAD u rat. Iz sličnih razloga je Tito, u bici na Sutjesci, praktično žrtvovao pola svoje vojske u borbi sa Nemcima da bi dočekao englesku vojnu misiju. Od nje je očekivao da će zapadnim saveznicima javiti da se partizani, a ne četnici, bore sa Nemcima. Hiljade života podredio je izveštaju engleske vojne misije. To je bilo dovoljno da se napravi ratni preokret — Englezi su se od podrške četnicima okrenuli partizanima. Na sličnoj osnovi treba razumeti kako je došlo do pokolja civila u Ulici Vase Miskina i na pijaci u Markalama. Zločin je očigledno postojao. Pitanje je samo koje za zločin okrivljen! Neki izveštaji međunarodnih vojnih stručnjaka ukazivali su da je za zločine kriva muslimanska strana. Ali je bilo i onih koji su okrivljavali srpsku stranu. Posledice počinjenih zločina i optužbi su bile takve da se zapadni svet okrenuo protiv Srba. U kontekstu takvih poteza treba sagledavati i slučaj Srebrenice. Postoje osvetljenja (da navedemo Eda Harimana) da je Klinton obećavao Aliji Izetbegoviću intervenciju protiv Srba ako se desi da bude pobijeno bar 5.000 muslimana. Znamo da je taj uslov bio ispunjen. Ne znamo samo dovoljno o tehnici kako je to učinjeno. Opet je cilj bio da se, kao u slučaju pokolja u ulici Vase Miskina, Markale, Račak, optuži srpska strana. U Potočarima blizu Srebrenice postoji ogromno groblje muslimana. Njima se svake godine 11. jula odaju posmrtne počasti na kojima učestvuje više predstavnika raznih država. Nažalost, u susedstvu Potočara, u selima oko Srebrenice postoje grobovi od preko 3.500 pravoslavnih Srba, nedužnih žena, dece, staraca, sve su ih prethodnih godina potukle muslimanske jedinice. Ali sud u Hagu nije našao dokaze da te užasne zločine sankcioniše! Kad se te činjenice imaju u vidu, ne može se izbeći zaključak da sud u Hagu sudi selektivno i navijački. Usuđujem se da sa svoje strane osudim takvo ponašanje. Najmanje što mogu da kažem jeste da je ono neljudsko. Ljudsko bi bilo ono koje bi imalo jednak odnos prema zločinima. Zato otvoreno sumnjam u ovaj sud. Nažalost, njegovo ponašanje svedoči o velikom porazu međunarodnog prava. Smatram zato da sve njegove presude treba podvrći preispitivanju. Da bi nesumnjivi zločin bio tretiran kao genocid trebalo bi da ima karakteristike ovog zločina. A kod Srebrenice se očigledno sve "kocke ne slažu". Čuo sam da je povodom ovog slučaja Čomski rekao: "Ako je to genocid, onda definiciju genocida treba menjati". Nažalost, političke igre se nastavljaju, makar stradalo i Međunarodno pravo.
Islamska deklaracija Alije Izetbegovića (1972), politički je dokument koji nosi ideju islamske i unitarne Bosne i kažete da je koren rata u BiH!
■ Ta ideja u osnovi poriče pravo na opstanak pripadnicima drugih dveju velikih verskih zajednica u BiH, pravoslavnoj i katoličkoj. Strašila bi me, isto tako, i neka deklaracija po kojoj cela Bosna treba da se učini katoličkom, ili cela — pravoslavnom. Evropa bi bolje shvatila ovaj strah ako bi se pojavila slična deklaracija o katoličkoj Nemačkoj ili o protestantskoj Mađarskoj. Može se pretpostaviti da bi takve deklaracije morale da izazovu snažne reakcije kod predstavnika drugih verskih zajednica u tim državama. Ono što se u BiH dešavalo krajem 20. veka, na temelju Islamske deklaracije, podseća na ono što se u Francuskoj dešavalo kada su katolici izvršili pokolj protestanata. Nažalost, na našim terenima se to dešava danas. Sa idejom o uspostavljanju islamske države, druge verske zajednice morale su da vode računa o svom fizičkom opstanku. U Sarajevu i Tuzli, u koloni, u ime te ideje, pobijeni su vojnici regularne vojske države Jugoslavije koja je još postojala. Nešto se bitno u vezi sa idejom o novoj državi desilo kad je oko 150.000 pravoslavaca preko noći moralo da napusti Sarajevo. To se sve zbilo pre nego što je rat počeo. Ući u korene ratnih zbivanja, znači ući u uzroke. A uzroci sežu do Islamske deklaracije, ali i dalje. Meni je ta deklaracija strašnija od bilo čega što će se u BiH posle toga desiti. Jer ona je neodvojiva od kasnijih događanja. Primenite Alijine ideje iz Islamske deklaracije na druge evropske zemlje pa ćete dobiti svuda rusvaj, kao i u BiH!
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Oktobar 31, 2013, 03:54:26 am » |
|
* nastavakKakav je bio odnos Srba prema verama u prošlosti?
■ Živimo na prostoru gde su, pogotovo, u jugoslovenskom periodu, vladajuće ideje bile da se narodi ne identifikuju i dele po jeziku, već po religijama. Ideje potiču od Štrosmajera i Jagića, ideologa jugoslovenstva. Ta ideologija naređuje: Srba ne može da bude ni katolika, ni muslimana! Po njoj Srbi mogu da budu samo pravoslavci. Takve ideje u istoriji Srbima nisu bile svojstvene. Otac Svetog Save, Stefan Nemanja prvo je kršten u katoličkoj crkvi. Ako bi se sada vladajuće ideje iz jugoslovenskog perioda i na ovaj slučaj dosledno primenjivale, ispalo bi da Nemanja prvo nije bio Srbin, pa je tek krštenjem u Petrovoj crkvi u Novom Pazaru postao Srbin. Zna se da je Sveti Sava, nad moštima svoga oca, mirio zavađenu braću, jednog pravoslavca, Stefana, i drugog Vukana, iza kojeg je nesumnjivo stajala Rimokatolička crkva i papa. Besmislica bi bila tvrditi da je samo jedan od njegove rođene braće bio Srbin kao i on, a da je drugi bio Hrvat. Ideje da se narodi razlikuju i identifikuju na osnovu vere, a ne na osnovu jezika, nisu ugrađene u temelje nijedne od tri pomenute svetske crkve.
Da li postoje Srbi musimanske veroispovesti?
■ Slušao sam na televiziji muftiju beogradskog Muhameda Jusufspahića. Koliko sam shvatio i on je govorio da u Srbiji mora da ima Srba muslimana. Verujem da je i taj stav u skladu sa kanonom mislimanske vere. Od toga kanona svakako odudara stav muslimanskog velikodostojnika Muamera Zukorlića iz Novog Pazara da u Srbiji muslimani jesu, odnosno moraju da budu, Bošnjaci. Što u konzistentnoj terminologiji ovog stava znači da su neki drugi narod. Takvo shvatanje podrazumeva stav da Srba muslimanske veroispovesti ne može da bude. Ovo pitanje je krupno pa mu treba razjašnjenje. Univerzalno je ljudsko pravo da se, u nacionalnom pogledu, svako slobodno izjašnjava. Ali se u Srbiji, isto tako moraju poštovati i drugi univerzalni principi koji se tiču vere. Svi muslimani na svetu, razume se, nisu Srbi. Ali bi bilo prirodno da budu objektivno Srbi bar oni muslimani koji govore istim jezikom kao i pravoslavci. A da li ima muslimana po veri koji govore istim jezikom kao i njihove komšije pravoslavne vere to se može proveriti svakodnevno. Ako bi pred muslimanskim ljudima celog sveta i mi Srbi trebalo da polažemo račune, čini i se da bismo mirne duše mogli da kažemo da su bar neki od Srba po osećanju, a koji su rođeni kao muslimani, u oblasti književnosti i filma ostvarili svetske vrhunce. Mislim pri tome na Mešu Selimovića i Emira Kusturicu. Ne govorim sada samo svoj stav. Prema obojici se odnosimo kao ponosu srpskog naroda.
Može li se isto tako govoriti i o Srbima rimokatoličke vere?
■ Bilo bi prirodno da se u Srbiji govori i o Srbima rimokatoličke vere, sugrađanima i istojezičnicima sa nama pravoslavcima. Nisam čuo da li se i kako o tome krupnom pitanju izjašnjava Stanislav Hočevar, beogradski katolički nadbiskup. Ali to je problem o kojem se javno i principijelno mora govoriti. Ako Srba rimokatoličke vere nema, treba pitati zašto ih nema, kad svi znamo da ih je u prošlosti bilo! Opet da podsetim na jednu bitnu činjenicu koja se stalno gura pod tepih. Srbi rimokatoličke vere su u prošlosti zadobili jednu od najviših titula u Rimokatoličkoj hijerarhiji, titulu Primasa srpskog, odnosno Primasa Srbije. Gde su? Jedan od najvećih srpskih pisaca svih vremena, jedini Srbin Nobelovac, Ivo Andrić, bio je i umro kao rimokatolik. Ali se izjasnio da je Srbin! U duhu vladajuće doktrine u jugoslovenskom periodu da su Srbi i Hrvati po jeziku jedan narod, ali da se ipak dele po veri na katoličke Hrvate i prvoslavne Srbe, bilo je mnogo rimokatolika srpskog jezika, koji su se "opredelili" kao Hrvati. Vršene su presije i na Andrića. Ali je Andrić odoleo. Poznato je da su slični pritisci vršeni i na Selimovića i na Kusturicu. Odolela je u svim ovim slučajevima veličina tih ljudi. Ima nešto što oni nisu mogli da biraju. Nisu birali maternji jezik, glavno mleko koje ih je odgojilo.
O verskom pitanju Pokret za obnovu srbistike ima jasan stav.
■ To je, u suštini, vukovski stav o multikonfensionalnosti srpskog naroda. Konzekvence toga stava su da se i Srbi kao celina, a pogotovo oni koji hoće da budu državnici ili putevoditelji Srba, moraju ponašati kao i državnici drugih naroda. A to znači: moraju prvo da uđu u uzroke velike srpske tragedije. To praktično znači da srpski državnici moraju da počnu da misle otkuda se desilo da su među Srbima zavladale nakaradne ideje i kako da ih otklone. Nacionalno i versko pitanje treba odvajati. O tome je najjasniji stav imao Ivan Stojanović, vođa Srba katolika u Dubrovniku (1829—1900). On je javno i govorio i pisao: "Meni moja katolička vera ne brani da budem Srbin". Čuo sam mnogo puta od nekih da Vuk nosi istorijsku krivicu zato što nas je pomešao sa Hrvatima. To je izmišljotina bez osnova. Naročito je velika izmišljotina da je bečki Književni dogovor bio dogovor Srba i Hrvata o zajedničkom jeziku. Tako ne piše ni u tekstu Dogovora. Najmanje ima osnova da se tvrdi da je Vuk, i to baš na ovom Dogovoru, "predao Hrvatima srpski jezik", ili da je potpisao stav da su Srbi i Hrvati jedan narod. Postoji tekst Dogovora pa se sve ove tvrdnje mogu proveriti.
Postoje li razlike između srpskog i hrvatskog jezika?
■ U godinama kada je proglašavan kraj Jugoslavije, proglašen je i kraj srpskohrvatskog jezika. I u tome je prednjačila hrvatska strana. Desilo se u to vreme da imam na seminarskom času referat o pesmi Tina Ujevića Svakidašnja jadikovka. Studenti su me pitali, kakva je razlika između srpskog i hrvatskog jezika? Doneo sam im Antlogiju hrvatske poezije Vlatka Pavletića i pročitao Tinovu pesmu Oproštaj, onu koja je uklesana na spomeniku Marka Marulića u Splitu. Ona je u čast ovoga čakavca ispisana na čakavskom. Bila je to očigledna lekcija da je jezik čakavski drugačiji od jezika na kojem je napisana Svakidašnja jadikovka. Ova čuvena Tinova pesma napisana je srpskim jezikom. Pesma ima ukupno 62 stiha. U ekavskoj i ijekavskoj varijanti očigledno postoje razlike. U celoj pesmi ove se razlike pokazuju u 16 slučajeva. One su tipa zvezda-zvijezda, igde-igdje. Da li su u pitanju dva jezika? — pitam studente. Vide studenti da nije, pa to jasno kažu. Potom sam čitao studentima pesmu Miroslava Krleže iz Balade Petrice Kerempuha. Pitam studente: da li je to naš jezik? Odgovor je jasan: Nije. Čitam Krležinu pesmu na štokavskom. Je li to naš jezik? Odgovor je: jeste! Dakle, kad Krleža, rođeni kajkavac, piše kajkavski, dobija se kao rezultat Balade Petrice Kerempuha. Kad piše jezikom svoje supruge Ljeposave Kangrga, rođene Srpkinje, glumice poznate pod imenom Bela Krleža, dobija kao rezultat Glembajeve i Povratak Filipa Latinovića. To su najočigledniji dokazi da postoje stvarne i jasne razlike između srpskog i hrvatskog jezika. A takve dokaze nalazimo i u delu Krleže. On, međutim, nije hteo da prizna da se njegov jezik i jezik njegove supruge Ljeposave razlikuju. Poznata je njegova izjava, posle Deklaracije o hrvatskom jeziku (1967) da je on svoj jezik oduvek nazivao hrvatski kao što su ga srpski pisci nazivali srpski. Krleža zaista jeste srpski jezik, onaj kojim je pisao Glembajeve, nazivao hrvatskim. Ali je činjenica da niko od Srba njegov kajkavski nije nazivao srpskim.
U čemu je suština Novosadskog dogovora?
■ Dogovor obavljen 1954. u zgradi Pokrjinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine imao je svrhu da se prikladno upakovanim političkim diktatom, srpska strana natera da prihvati stav da treba upotrebljavati dvonacionalne nazive za jedan te isti jezik. Nikakvog čakavskog i kajkavskog se taj dogovor nije ticao. Njegova svrha je bila da srpski jezik, i institucionalno, proglasi zajedničkim jezikom Srba i Hrvata, i da se za njega usvoji dvočlani naziv srpskohrvatski/hrvatskosrpski. I dalje — da se srpski jezik podeli na dve varijante, istočnu i zapadnu, ekavsku i ijekavsku, srpsku i hrvatsku. Sve to što je činjeno nema veze sa naukom, ali ima veze sa političkom prisilom, i sa zlupotrebom nauke u političke svrhe! Pao je Titov sistem. Sada bar neki naučnici među Srbima, oni koji su lično slobodni, koriste priliku da se bave svojom strukom. Ne treba mnogo znati o svim detaljima konkretnih okolnosti, da bi se shvatilo da se sa našim jezikom desilo i dešava nešto neregularno i patološko. Bilo kakav dvonacionalni naziv za isti jezik je konstrukcija. Da je po sredi konstrukcija, to vidimo po tome što ne možete da navedete da igde još postoji dvonacionalno ime za jedan isti jezik. Svaki jezik ima jedno nacionalno ime. Engleski je engleski, svejedno da li ga govore Englezi, Amerikanci, Kanađani, Španci ili Irci. Slična situacija je sa španskim, francuskim, ruskim. Na području bivše Jugoslavije situacija sa razbijanjem jezičkog identitea srpskog jezika je jednostavno eskalirala. Kad može jedan isti jezik da dobije dvonacionalno ime, može da dobije i tronacionalno, ali i četvoronacionalno pa i petonacionalno (srpski, hrvatski, bošnjački, crnogorski, bunjevački).
Kad je razbijena Jugoslavija zašto ništa nije učinjeno da se odnos prema srpskom jeziku vrati u normalno stanje?
■ Bila je prilika, posle razbijanja Jugoslavije, da se obave važni filološki poslovi: da se anulira Novosadski dogovor (koga se odrekla Matica hrvatska još 1971) i da se Srbi vrate rešenjima svojih institucija, Matici i Akademiji, iz predjugoslovenskog, ili predtitovskog perioda. U ta rešenja spada i naziv i koncepcija i identitet jezika. Spada i nastavak započetih poslova na kapitalnim izdanjima kao što je Rečnik srpskog književnog i narodnog jezika, na kojem se u Srpskoj kraljevskoj akademiji počelo raditi od 1893. pa radilo sve do 1953. Međutim, u ovim institucijama, i posle razbijanja Jugoslavije, ostale su prethodno instalirane snage koje nisu dozvoljavale takvu obnovu. U glavnom projektu SANU, u Akademijinom Rečniku, zadržan je dvonacionalni naziv koji je ovom delu nametnut u skladu sa politikom hrvatske filologije osnažene Novosadskim dogovorom. A obrazloženje za takvo rešenje je nađeno u činjenici da u ovom rečniku ima leksičkih elemenata uzetih od hrvatskih pisaca. Ni ovoga puta Srbima, i to u njihovoj glavnoj instituciji, nije dozvoljeno da se ponašaju kao drugi narodi, da imaju svoj jezik. To je bilo moguće sprovoditi u Akademiji jer su u drugoj Jugoslaviji, među njenim članovima birani filolozi koji će sprovoditi politiku suprotnu interesima i nauke, i Akademije, i srpskog naroda.
U SANU-u, ističete, sada važi stav o tome da se na ovim prostorima govori srpski, hrvatski, bošnjački.
■ "Predložiću političarima da se naš jezik preimenuje u bošnjačko-hrvatsko-srpski," javno je u NIN-u 5. maja 2007, predložio predsednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika. Prevedeno na onaj srpski jezik koji ceo svet razume, Srbima je poručeno da oni svoj samostalni jezik nemaju! Takođe im je jasno poručeno da se Srbi ne tretiraju kao drugi narodi, niti se njihov jezik tretira kao drugi jezici. Ne treba se čuditi što se u Hagu sudi po dvojnim standardima. To se odmah vidi po nazivima jezika koji se u ovom sudu upotrebljavaju. Samo se našem jeziku daje tronacionalno ime (behaes jezik-bosansko-hrvatsko-srpski). Mnogi Srbi na odgovornim mestima nisu shvatili da nam se, po istoj logici, dvojni standardi plasiraju i u SANU, najvišoj srpskoj naučnoj instituciji. Po prirodi svoje profesije bavim se korespondencijama među činjenicama. Zato i postavljam ovakva pitanja: da li se još neko u svetu ovako odnosi prema svom jeziku? Odgovor je: Niko. Da li se Srpska akademija u predtitovsko vreme ovako odnosila prema istom jeziku? Zna se: nije! Da li Vukova zadužbina sledi Vukove stavove? Ne sledi! Usuđujem se da postavim pitanje: šta mi Srbi možemo da očekujemo od ovakvih nacionalnih institucija? Možemo da očekujemo samo nova i nova stradanja. Šta treba da učinimo da se spasemo? Treba da se potrudimo da se ne sprdamo sa naukom i naučnim rezultatima, da ne mislimo da ćemo ikoga prevariti ako Vuku podmećemo stavove koje nije imao.
Kad je Hrvatska, kod UNESKA, registrovala latinicu kao hrvatsko pismo, mnogi među Srbima reagovali su tako što su rekli: nama još ostaje samo ćirilica.
■ U knjizi Srpska pisma pokazao sam kako izgleda latinica koju su stvorili Hrvati; preciznije kako izgleda latinica koju je stvorio Gaj za hrvatski jezik (gajica). Niko nema protiv toga da Hrvati registruju kao hrvatsko latiničko pismo ono koje su sami stvorili. Ali treba da imamo protiv toga da registruju latinicu u Vukovoj i Daničićevoj varijanti kao hrvatsko pismo. To je krivotvorenje! Sada se u srpskoj javnosti javljaju prostesti što je Hrvatska kod UNESKA registrovala latinicu i ojkaču kao hrvatsku vrednost. Moraće se u paketu postaviti pitanje šta je čije. Moj stav je da nacionalne vrednosti treba čuvati i braniti kao celinu, a ne da samo neke vrednosti. Niko, takođe, ne može da bude protiv toga da se registruje bilo gde jezik etničkih Hrvata, odnosno da se kao hrvatski jezik registruje onaj jezik koji su Hrvati sami stvorili. Ali treba da imamo protiv toga da se srpski jezik registruje kao hrvatski. Verovatno da niko na svetu nije nastojao da neku od standardizacija engleskog proglasi posebnim jezikom. Zna se, na primer, da se engleski engleski i američki engleski razlikuju. Ali i da je to, ipak, engleski. Nije sporno da su zagrebački filolozi na svoj način standardizovali srpski jezik. Ali mu nisu promenili identitet. On je ostao srpski!
Srbistika, sticajem istorijskih promena, dobija mesto koje joj pripada.
■ To se dešava skoro vek posle suverene vladavine ideje jugoslovenstva i serbokroatistike. Ovu šansu su Srbima izborile one snage iz Hrvatske koje su uspešno sasekle granu na kojoj su više o jednog veka sedele. Upropašćene srpske institucije nisu videle da u zlu koje je zadesilo postoji i nešto dobro: mogle su da se vrate svojoj tradiciji. Tu šansu nisu iskoristile. Jer je elita u njima temeljno priremana da sledi tuđi program. Sećam se jednog mesta iz knjige Olge Luković Pjanović Srpski narod najstariji. Autorica zamišlja u budućnosti Srpsku akademiju nauka i u njoj puno mladih ljudi koji će raditi na programu sličnom njenom. Takav stav je i meni blizak. I sam očekujem da će se naći mladi ljudi koji će nastaviti neke poslove koje smo mi započeli. I da će stvarajući, čuvati i na najbolji način afirmisati srbistiku. Da će se naći mladi ljudi koji će nastaviti neke poslove koje smo mi započeli. I da će stvarajući, čuvati i na najbolji način afirmisati srbistiku. Da će se jednog dana izboriti za Institut srpskog naroda._________ Vukov tekst "Srbi svi i svuda"Kad je u pitanju ovaj Vukov tekst, treba imati u vidu da je on izazivao negativna reagovanja. Išlo se dotle da je on tretiran i kao "šovinistički". U mojoj hrestomatiji Srbi i njihov jezik (1997, 2002) preneto je Vukovo reagovanje na ove primedbe u kratkom tekstu pod naslovom Očitovanje. Vuk je davao objašnjenje, ali se svog principijelnog stava nije odricao. Ponovio je: da su Srbi samo oni koji govore srpskijem jezikom, bez razlike vjerozakona i mjesta stanovanja, a za Čakavce i Kekakvce nijesam kazao da su Srbi!" Vuk je srpski jezik identifikovao kao štokavski dijalekat, a za one koji tim jezikom govore rekao je da su Srbi, svejedno koje vere bili i u kojim zemljama živeli. Jasno je zašto su negativne reakcije na ovako principijelne stavove dolazile sa hrvatske strane, jer nisu bili saglasni sa Štrosmajerom i Jagićem. _________ Sve počinje od jezika!Jagić se dovijao tako što je govorio o Hrvato-Srbima kao jednom narodu, jer drugačije izgleda kad se kaže da su Hrvato-Srbi stvorili srspkohrvatski (hrvatski ili srpski) jezik, nego da su isti jezik stvorila dva naroda. Trebalo je mnogo lukavstva da se proture neprihvatljive ideje. Kraljevina SHS, po sličnom postupku, bila je definisana kao država "jednog troimenog i troplemenog naroda" pa je jezik dobio tronacionalno ime: srpskohrvatskoslovenački. To je u prvoj Jugoslaviji, stvorenoj na Štrosmajerovoj ideji jugoslovenstva, po držanom Ustavu iz 1921. i 1931. bio zvanični naziv jezika. A na Novosadskom dogovoru zvanično je nametnuto dvonacionalno ime. Primena dvojnih standarda dešavala nam se, izgleda, najpre u odnosu prema jeziku. A kad pristanemo da budemo tretirani mimo standarda, zna se šta sleduje! Razgovarala Biljana Živković | Pečat | 08.09.2011
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|