*
NAŠE PISMO, ALI I NAŠE RIJEČIZVUČNI UVODKao što se (s pravom) od pjesnika i očekuje, ova priča će započeti stihovima. Klik na sličicu zvučnika "prizvaće" glas Ivane Žigon i zvučni zapis pjesme "Internjet", kao uvod u redove koji slijede.
UVODNE NAPOMENEPjesma "Internjet" je nastala u vrijeme kada je Internet tek pleo mrežu i kada na njemu nije bilo ćirilice pa čak ni latinice koju koristimo (kvačice). Danas je stanje bitno drugačije. Internet i ćirilica više nisu nespojivi. Raspravu oko toga može li ćirilica na Internet ili ne može smatram potpuno besmislenom. Svakog nevjernog Tomu treba samo posaditi pred računar, pokazati mu da može, pokazati koliko je to jednostavno i tačka. Dakle, pitanje može ili ne može treba preinačiti u
hoćemo ili
nećemo.
Naslov ovoga skupa je "Internet i ćirilica". Biću slobodan da to ipak protumačim kao "Ćirilica i Internet". Razlika je suštinska. Ne, dakle, Njeno Veličanstvo Mreža pa, između svega ostalog, i ćirilica na Njoj, nego upravo suprotno — Njeno Veličanstvo Ćirilica, između ostalog, i na Internetu. Čini mi se važnim da se naredni skupovi (ako ih bude) naslove sa "Ćirilica i Internet".
NE RAZDVAJAJMO NERAZDVOJIVOPolazeći od naslova "Ćirilica i Internet", rekao bih koju riječ o nečemu što, samo na prvi pogled, izlazi iz okvira postavljenih tim naslovom. Pretpostavimo da svi koji koriste srpski jezik počnu, evo već od sutra, pisati isključivo ćirilicom, u svakoj prilici pa i na Internetu. Šta bismo time dobili? Koliko god ovakvo pitanje moglo zazvučati neprilično, ipak ga treba postaviti. Šta bismo dobili ako
linkovanja, konektovanja, četovanja, daunloudovanja, dregendropiranja, katendpejstovanja, stekove, flegove, pointere, tastature, paginacije, interfejse ili
bafere, zamijenimo
линковањима, конектовањима, четовањима, даунлоудовањима, дрегендропирањима, катендпејстовањима, стековима, флеговима, поинтерима, тастатурама, пагинацијама, интерфејсима ili
баферима? Šta bismo dobili? Kakvog smisla ima boriti se za pisanje ćirilicom, ako ćemo svojim pismom ispisivati tuđe riječi, a naročito sklepanice nalik pomenutim? Zar nije upravo pitanje smisla zahtjev da ćirilicom ispisujemo
povezivanja, spajanja, ćaskanja, potčitavanja, postupke vuci/ispusti i isijeci/zalijepi, stogove, zastavice, pokazivače, slovišta, straničenja, međusklopove ili
međupamćenja?
Znam da će mnogi reći da pretjerujem, da pomenuti primjeri preuveličavaju nešto što možda i postoji, ali ne u tolikoj mjeri i broju, da ne možemo bez stranih riječi (bez
internacionalnih termina), da oni nisu prijetnja ni pismu ni jeziku u cjelini, da će vremenom sve doći na svoje… Dobro, pogledajmo na nekoliko primjera kako to sve već dolazi na (po) svoje.

Već duže vrijeme, sa TV Pinka (a i sa Interneta) svakodnevno nam se smiješi "Kešolovac", sa zaštitnim znakom kao na slici. "Kešolovac" se i na TV Pinku i na Internetu predstavlja latinicom, ali obratimo pažnju na zaštitni znak. Zanimljivije od onog čisto srpskog "keš" su slova: Š — ćirilično; L, V i C — latinična; a K, E, O i A — "neopredijeljena". Nisam čuo da je bilo ko, za sve vrijeme prikazivanja, javno zatražio objašnjenje niti se bilo ko osjetio pozvanim da ga javnosti ponudi. O čemu se to radi? O nečijoj ne baš jasnoj i ne baš uspjeloj pošalici? O nekakvoj namjeri? Kakvoj? Dobro, možda se radi o ljudima bez osjećaja za jezik i pismo koji su nešto htjeli pa su to napravili naopako, ali šta ćemo sa onima koji su izravno vezani za pismo i jezik, koji već godinama objavljuju knjige na srpskom, a zovu se "ПЛАТΩ"? Na Internetu se i oni predstavljaju latinicom, ali (kako se na odatle "skinutoj" slici lijepo vidi) pod nazivom "ПЛАТΩ on line" (strane naprema srpskim riječima — 3:0). Pogledamo li malo pažljivije, primijetićemo da je, premda u pozadini, tamnije i uočljivije nešto nalik ćirilici, ali to (zbog Ω) ćirilica nije. Preko toga, istureno, približeno našim očima, kao odsjaj onoga što na ćirilicu liči, a ćirilica nije, nalazi se čisto latinično i čisto englesko "on line". ("On line" je privjesak mnogih koji se predstavljaju na Internetu, "ПЛАТΩ on line" nije nikakav izuzetak.) Ime i zaštitni znak bi nešto trebali poručiti, trebali bi oslikavati suštinu, trebali bi najkraće i najbrže predstaviti sve što se iza tog imena i znaka nalazi. Kakve se to poruke mogu iščitati iz ovog i ovakvog znaka? Za razliku od prvospomenutog primjera, ovdje se ne radi o ljudima koji se bave lakom TV zabavom pa mogu i nemati osjećaj za mjeru. ПЛАТΩ objavljuje knjige. ПЛАТΩ bi morao znati kojim jezikom se govori u Srbiji. ПЛАТΩ bi morao znati koje je osnovno pismo srpskoga jezika, ili barem koja dva su dozvoljena. Sve to bi morala znati i država. Ipak, piše onako kako piše. I to nije sve. Ko god je pomislio da sam pretjerao kada sam pominjao
daunloudovanja,
dregendropiranja ili
katendpejstovanja jer tako niko živ niti govori niti piše, neka pažljivije pogleda dno osnovne (prve) "PLATΩ on line" Internet stranice. Tamo doslovno piše:
Novo !!!
Korisnici Macintosha, ovde možete downloadovati
CE font (
naša slova).
Ko smo to mi,
mi korisnici
Macintosha, mi koji možemo
downloadovati naša slova? Kakva li ćemo to
naša slova downloadovati uz ovakav poziv? No, idemo dalje.

Sa "ПЛАТΩ on line" stranice može se izravno skoknuti na odredište "belgradebookfair.co.yu" (za one kojima engleski nije maternji, radi se o beogradskom Sajmu knjiga). Tu se može vidjeti i zaštitni znak Sajma, tj. "logo" koji, nekim neobjašnjivim slučajem, nije
oficijelni, već zvanični. Nisam oduševljen sastavljanjem Miroslavljevog jevanđelja i Mikrosoftovih prozora jer se tako spajaju vremenom potvrđene i dokazane neosporne vrijednosti sa trenutnim, prolaznim novotarijama koje su provjereno i neosporno loše (premda vrlo raširene). Mogućnost da se to protumači kao potreba da se ne bježi od novog, da se novo nadogradi na već postojeće, da se na postojećim temeljima podigne savremeno zdanje i slično, obesmišljava natpis ispod slike. Danima smo, svuda po gradu pa i u samom sajamskom prostoru, mogli slovkati: "
БЕЛГРАДЕ FAIR HALE И и ХИV"?! Šta li je samo trebala značiti ta englesko-srpska ćirilično-latinična zbrka u kojoj su čak i rimski brojevi "poćiriličeni"? Svaki Srbin se mogao samo čudom čuditi šta li se to dogodi. Strance ne vrijedi ni pominjati jer ni na jednom jeziku ovo nema nikakvog smisla. Osim toga, umjesto godine 2001. bilo je ispisano "20001" sa "objašnjenjem": "
ГРЕШКА НИЈЕ НАША — HOT OUР EРРOР". Nema tog stranca koji bi u "NOT OUR ERROR" prepoznao englesko "NOT OUR ERROR". Ako će ovako izgledati spoj Miroslavljevog jevanđelja i
Windows-a, onda možemo i Miroslavljevo jevanđelje i sve ostale naše knjige pobacati kroz prozor pa i sami krenuti za njima.

Ipak, nije sve tako crno kako bi se iz navedenih primjera moglo pretpostaviti. Ima i onih koji se na Internetu predstavljaju srpskom ćirilicom. Ima i onih koji besplatno nude savjete ili razne potrepštine. Jedno od takvih odredišta je "
http://www.srpsko-pismo". Odete li tamo, ugledaćete naslov "Ćirilica na Internetu" i moći ćete uživati gledajući kako ćirilica i Internet žive u slozi. Odatle ćete moći učitati (ili, ako baš hoćete — potčitati, samo ne
downloadovati) dosta toga što vam može korisno poslužiti. "
Ovo je prezentacija Radne grupe za srpsku ćirilicu na Internetu. Cilj radne grupe je da pruži podršku korišćenju srpske ćirilice na Internetu i na računarima uopšte." — piše odmah na početku. Nažalost, čak ni oni nisu uočili da srpskoj ćirilici nikako ne treba
prezentacija. Srpska ćirilica se mora
predstavljati. Mada ne pominju
kompjutere, nego računare (što pokazuje da su o tome vodili računa), ipak su im se provukle razne nepotrebne strane riječi (
lokacija, aplikacija, transliteracija, konverzija…) pa čak i "arhiva ruskih njuzgrupa"), a ponuđeno vam je i da kliknete na linkove za ćirilicu. Eto u kakvom nam je stanju jezik kada i pored najbolje volje nismo u stanju osloboditi se sveg tog silnog nepotrebnog trunja.
Borba za srpski jezik mora uključivati i srpsko pismo (a to je prvenstveno ćirilica), ali i nastojanje da svojim ćiriličnim slovima ispisujemo svoje, srpske riječi. To dvoje, slova i riječi, nerazdvojivo su
jedno i svaki pokušaj razdvajanja cjeline je sakaćenje oba sastavna dijela. Ćirilično slovo Ж, na primjer, nije samo slovo, a pogotovo nije samo ASCII
character. To je slika među slovima, to je slovo koje se ne ispisuje, nego iscrtava, to je slovo za koje svi koji pišu ćirilicom znaju da se ne može tek onako ispisati, da se kod njega mora malo zastati, da se njegovim
ždrakama (kako u kraju u kojem sam rođen kažu za zrake) mora posvetiti posebna pažnja. To i takvo ćirilično slovo sija punim sjajem samo u riječima kao što su život, žitije, žito, žetva, žrvanj, žar, žarač, žerava, žiška, žiža, žižak i sl. U ažuriranom žovijalnom pežorativu od tog ikonoslovnika ostaje tek blijeda sjena, ostaje tek ugarak, tek beživotna mrlja na papiru nalik spljackanom komarcu.
Ćirilicom treba pisati na Internetu i to je neosporno, ali moramo se osloboditi i svih
nepotrebnih stranih riječi koje su prodrle u sve slojeve srpskog jezika pa i u područje računarstva. Oni koji zagovaraju drugačiji stav, redovno "prečuju" ono
nepotrebnih pa svaki pokušaj čišćenja srpskog jezika od
nepotrebnih stranih riječi pokušavaju ismijati pitajući čime bismo to zamijenili riječi kao npr. atom, elektron, drama, opera, muzika… i onda nastojanje da se jezik očisti i očuva "okrste"
apsurdnom kvazinacionalističkom tendencijom, purističkim nonsensom analfabetskih laika ili nekom sličnom
internacionalnom ekspertskom terminologijom, naglašavajući kako strane riječi bogate naš jezik. Samo onima koji ne misle dok slušaju to može zazvučati prihvatljivo. Prava priroda te "mudrosti" pokazuje se vrlo jednostavno. Ako strane riječi zaista bogate srpski jezik, onda to znači: što više stranih riječi, to bogatiji srpski jezik. Konačni zaključak se sada još jasnije vidi: srpski jezik će biti najbogatiji kada u njemu sve riječi budu strane, tj. kada ne preostane ni jedna jedina srpska riječ! Ili drugačije: srpski jezik će biti najbogatiji kada više ne bude srpski! Očito, strane riječi ne
bogate srpski jezik, one ga
bogalje.
Ima i drugačijih pokušaja. Jedna žena čije ime nisam zapamtio pokušala se u TV razgovoru suprotstaviti nagovještajima "išćeravanja" stranih riječi iz oblasti računarstva. Braneći toliko joj drago
četovanje, pokušala je "dokazati" neophodnost tog
termina. Kao, kada kažemo da smo ćaskali, niko ne zna da li je to bilo ćaskanje "uz pićence" ili možda preko Mreže (to bismo morali posebno naglašavati), a kada kažemo da smo
četovali — sve je jasno. Koliko je to "jasno" možemo ustanoviti tako da nekome ko ne koristi računar (a takvih je dosta) kažemo da smo čitavu noć
četovali. Pitaće nas (poluglasno, u povjerenju) koliko nas ima, ko nam je četovođa i šta se to kuva. Englesko
chat označava ćaskanje (čavrljanje, ćeretanje, brbljanje) i kada jedan Englez kaže drugom Englezu: "We were chatting yesterday" — nije jasno da li je to bilo preko Mreže ili možda uz
five o'clock tea. I oni to moraju posebno naglašavati, a mi ćemo biti veći Englezi i od njih samih?! Besmisleno je to, a i gadno.
Prepustimo engleski jezik i sve druge strane jezike onima kojima oni pripadaju. Stanimo čvrsto na zemlju, na svoju srpsku zemlju i držimo se svoga jezika — svojih riječi i svoga pisma. Želimo li nešto saznati o jeziku, nemojmo virkati "preko", u tuđa dvorišta. Podignimo pogled, zagledajmo se u plavetnilo nad glavom — u Nebesku Srbiju. Svi oni kojima sam pomen Nebeske Srbije izaziva probavne smetnje i bujice "
ekspertsko-realističnog" praznoslovlja, nikada ništa o jeziku saznati neće. Oni koji neće ni da čuju, a kamoli da se zagledaju u Nebesku Srbiju, nikada neće moći ni naslutiti ono
iznad — Srpsko Nadnebesje, one Domentijanove
neboparne orlovske visine, a upravo tamo stanuje jezik. Sve riječi i sva slova su tamo gore, iznad nadnebesja. Podsjetimo se:
– U početku biješe riječ.
– I riječ biješe u Boga.
– I Bog biješe riječ.
Nije ovo nikakvo "srbovanje" u značenju koje se najčešće toj riječi pridaje u posljednje vrijeme. Izraz "Nebeska Srbija" godinama je vučen po prizemnom i podzemnom političkom blatu, ali tako su se mogli oblatiti samo oni koji su to radili. Politikom se ne bavim i o politici ne govorim. Govorim o jeziku. Mom, maternjem, srpskom jeziku. Prethodni redovi ne nagovještavaju "zaključak" da je Bog — Srbin. Ne. Svi koji Boga prihvataju znaju da je Bog bio i da jeste Sve. Nije, dakle, Bog Srbin, ali (ako već govorimo na takav način) Bog jeste — i Srbin.
Onaj kod kojeg biješe riječ i onaj koji biješe riječ, imao je mudru i lijepu riječ za sve, za svakog čovjeka i za sve ljude. Za Srbe je imao srpsku riječ. Srbima je i uputio srpsku riječ, jedinu koju razumiju. Da je
apelovao na Srbe da
akceptiraju teističke proklamacije i
deklamacije, koji bi Srbin pošao njegovim putem? Koji bi ga razumio?
UČENICI ILI MUČENICI?Tvrdnja pojedinih
lingvista da su "neki strani
termini neophodni jer preciznije određuju značenje i smisao nekog pojma, naročito u oblasti nauke" zvuči kao poziv za javno pogubljenje srpskog jezika. Mada u suštini tačna, ova tvrdnja je ono "
neke strane riječi" pretvorila u poplavu, u potop. Koliko tu ima "nauke", pokazaću na primjeru. Naša djeca, učeći o svjetlosti, uče pojmove
refleksija i
refrakcija. Šta su
refleksija i
refrakcija, moraju znati kao ono najmanje što bi morali naučiti za neku kržljavu dvojčicu. I oni "uče" ono što se najčešće nalazi uokvireno (dakle, važnije od ostalog) u svojim udžbenicima. Muče se, jadničci, ne bi li nekako "nabubali" (o razumijevanju nema ni govora) barem te najvažnije, uokvirene, veleučene (
vele im da su
učene) rečenice. Pokušavaju zapamtiti da je
refleksija — "odbijanje svjetlosti od površine između dvije različite sredine", a
refrakcija — "prelamanje svjetlosti pri prelasku iz jedne sredine u drugu". Satima se (m)učenici preslišavaju i kao papagaji ponavljaju: "
Refleksija — odbijanje.
Refrakcija — prelamanje." Misleći da uče o svjetlosti, ne vide da se samo muče sa stranim riječima. Kako su im pomenute strane riječi potpuno nerazumljive, a po zvučnosti slične, često se zbunjuju pa ih miješaju, što za sobom povlači i loše ocjene.
Upotrijebimo li, umjesto
refleksije i
refrakcije, naše riječi
odbijanje i
prelamanje, od "nauke" u pomenutim veleučenostima neće ostati ništa. Kako vam zvuči naučno određenje koje kaže da je odbijanje svjetlosti — odbijanje svjetlosti, a prelamanje svjetlosti — prelamanje svjetlosti?! Šta bi to moglo biti odbijanje svjetlosti nego pojava kada se svjetlost odbija? Šta bi to moglo biti prelamanje svjetlosti nego pojava kada se svjetlost prelama? Pa to bi znali (bez ikakvog učenja!) i oni iz "magarećih klupa"! I to naši vrli eksperti nazivaju naukom?! Od mudre izreke da se niko nije naučen rodio, oni su uspjeli našoj djeci (našoj budućnosti) utuviti u glavu da se niko nije
namučen rodio! Umjesto da naša djeca nešto zaista nauče, da shvate, da razumiju i sebe i svijet oko sebe, ona samo usvajaju orvelovski
patkogovor, samo poput robota uvježbavaju da na podražaj, npr. "refleksija", bez razmišljanja istresu "kao iz rukava", da odgaču, da povrate ono čime su ih nakljukali, a mi očekujemo da od njih postanu vrsni stručnjaci?
Kad smo već kod kljukanja i gakanja, prisjetimo se "Pačije škole", pjesmice koju smo učili kao djeca. Šta smo to mogli, još kao djeca, naučiti iz čika Jovinih stihova? Pa to da za pačiće nije škola, svakako ne ona prilagođena ljudima. Oni imaju svoju, pačiju. Za njih — najbolju. Za njih — jedinu koja ima smisla. I šta su pačići naučili u njima neprimjerenoj školi? "
Ništa više ne nauči pačurlija ta, nego što je i pre znala — ga, ga, ga, ga, ga…", a to "ga, ga, ga…" je njihov pačiji, njihov
maternji jezik. Pačići iz pjesme ga nisu zatrovali, ostali su mu vijerni, ostali su vijerni svom pačijem, svom maternjem gakanju. Onom istom gakanju kojim su dozivali svoju mama-patku. Onom istom gakanju kojim ih je dozivala njihova mama-patka. Na žalost i na nesreću, našu djecu, naše male đačiće-pačiće, mnogi "stari patak sa naočarima" je uspio nakljukati razno-raznim
refleksijama i
refrakcijama. Samo još malo i naša djeca više neće dozivati majku da im otpjeva uspavanku.
Apelovaće za
song. Neće se više uspavljivati. Neće usnivati.
Tranzitiraće u stand-by. Šta li će i da li će išta sanjati, Bog sveti zna.
Refleksija i
refrakcija, koje sam uzeo kao primjer, nisu nikakve iznimke, nego pravilo. Broj sličnih primjera je stravično velik. Poželite li, recimo, saznati kako to vaša "emajlirana" pisma putuju do odredišta pa se obratite za pomoć nekoj "stručnoj" knjizi, pronaći ćete nešto ovako: "Transmisioni medijum je fizički put između emitera i resivera u sistemu transmisije podataka." Jasno? Idemo dalje: "Transmisioni sistem se može klasifikovati kao hardwire i softwire". Kada i to savladate, dobićete "komparacione karakteristike hardwire i softwire medijuma", a onda će se na to silno stručno znanje načandrčiti (tj.
superponirati)
propagacije, frekvencije, interfejsi (ponekad i interfejsovi), linkovi, konekcije, rezonancije… Nešto ćete naučiti? Kako da ne! Transmisioni medijum zvuči kao neka "velika pamet", a to je samo jedna obična, najobičnija prenosna sredina. Ne treba učiti šta je to. Prenosna sredina je, očito, sredina kroz koju se nešto prenosi (u pomenutom slučaju — podaci).
Resiver (često i
risajver) nije ništa drugo do jedan običan prijemnik.
Emiter je jedan običan predajnik (odašiljač).
Propagacija je jedno obično prostiranje.
Frekvencija je jedna obična učestalost.
Interfejs je jedan običan međusklop.
Link je jedna obična veza.
Konekcija je jedan običan spoj.
Rezonancija je jedna obična satreperivost. I tako dalje, i tako dalje...