Petar Milosavljević — O knjizi Laza M. Kostića "Krađa srpskog jezika"
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Vuk i jezik « SRPSKI JEZIK I SRPSKI JEZICI « Lingvističke teme « Petar Milosavljević — O knjizi Laza M. Kostića "Krađa srpskog jezika"
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Petar Milosavljević — O knjizi Laza M. Kostića "Krađa srpskog jezika"  (Pročitano 4735 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« poslato: Decembar 29, 2010, 01:30:46 am »

*

Petar Milosavljević — O knjizi Laza M. Kostića "Krađa srpskog jezika"


DODATAK


Petar Milosavljević

O knjizi Laza M. Kostića Krađa srpskog jezika

O srpskom jezičkom i etničkom identitetu

O razlikovanju srpskog i hrvatskog jezika




O KNJIZI LAZA M. KOSTIĆA
"KRAĐA SRPSKOG JEZIKA"



Lazo M. Kostić (Krtola u Boki Kotorskoj 1897 — Vetingen, Švajcarska 1979) bio je do Drugog svetskog rata profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i objavio je više knjiga i radova u periodici iz pravne struke. Posle Drugog svetskog rata živeo je u emigraciji, u Švajcarskoj. U tom periodu objavio je još osamdesetak knjiga. Gotovo sve one bave se pitanjima istorijsko-političke sudbine, kulturnog identiteta i opstanka srpskog naroda. Među njima su i tri knjige o srpskom jeziku. To su: Ćirilica i srpstvo (1963), O srpskom jeziku (izjave stranaca), posvećena Vuku Karadžiću povodom stogodišnjice smrti (1964) i Krađa srpskog jezika (1964). Kostić je ulagao mnogo energije u otkrivanje i objavljivanje istine o svome narodu radi očuvanja narodne samosvesti. Međutim, knjige srpskih emigranata štampane u inostranstvu bile su doskora gotovo nepristupačne domaćoj javnosti.

1.

Knjiga Krađa srpskog jezika objavljena je prvi put kao autorovo privatno izdanje u Badenu 1964. godine. Glavni zadatak Kostićeve knjige bio je da objasni kako je došlo do "krađe srpskog jezika", odnosno kako je došlo do toga da se srpski jezik proglasi za hrvatski. Podsećanjem na brojne stavove srpskih, hrvatskih i stranih autora iz prošlosti, Kostić je pomogao da se shvati i objasni ovaj destruktivni proces. Spisak citiranih dela sa raznih jezika prelazi brojku od 130 bibliografskih jedinica. Knjiga predstavlja dobro sastavljen kolaž — svedočanstvo o široko rasprostranjenoj spoznaji identiteta srpskog jezika i o pokušajima njegovog otuđivanja. Srpski filolozi, ukoliko su znali za Kostićevu knjigu (a bilo ih je mnogo koji su često boravili u inostranstvu), počinili su greh što su je prećutali i što nisu nastavili istraživanja njenim tragom.

Nadamo se da dolaze vremena kada će se i jezički stručnjaci prema Kostićevoj knjizi i problemima koje ona otvara odnositi drugačije. Stavovi izloženi u Slovu o srpskom jeziku, dokumentu koji je 1998. objavljen, diskutovan i dosta široko prihvaćen, bliski su stavovima Kostićeve knjige. Treba se nadati da će se smanjivati broj onih koji namerno ili nesvesno zatvaraju oči pred činjenicama i argumentima na kojima ovi stavovi počivaju.

2.

Građena na bogatoj literaturi, Kostićeva knjiga ne otkriva samo šta je sve činjeno sa hrvatske strane da se promeni ime srpskom jeziku i da se taj jezik prikaže kao hrvatski. Ona otkriva i dosta detalja kako se na ta nastojanja gledalo i među Hrvatima i među Srbima; pogotovo su dragocena razmišljanja prvih slavista (Dobrovski, Kopitar, Šafarik, Miklošić...) o srpskom i hrvatskom jeziku, a posebno Nemaca. Od Srba su citirani, osim Vuka Karadžića, patrijarh Rajačić, Teodor Pavlović, Savo Bjelanović, Jovan Ristić, Božo Katalinić, Vladimir Ćorović, Ilija Mamuzić i drugi. Kostićeva knjiga je sačuvala pamćenje i o jednom značajnom regovanju pravoslavnog sveštenika, prote Dimitrija Ruvarca, knjigom Evo, šta ste nam krivi! (1894) na politiku oduzimanja jezika Srbima. Ova zaboravljena Ruvarčeva knjiga čekala je više od sto godina da u otadžbini bude ponovo otkrivena i štampana (1997). Zabeleženo je i reagovanje jednog univerzitetskog profesora, kasnijeg predsednika vlade Srbije, Milovana Milovanovića. U vreme kad se u Jugoslaviji nije smelo znati za Dučićeve članke pisane tokom Drugog svetskog rata u Americi, oni su u ovoj knjizi obilato citirani. Važna su, među ostalim, navedena mišljenja Matije Katančića, Meda Pucića, dum Ivana Stojanovića i Marka Cara, dakle Srba katoličke vere.

Na obimnom materijalu koji donosi, Kostićeva knjiga pokazuje da je među Srbima, počev od ilirskog pokreta, bilo dosta važnih ljudi koji su videli zbog čega se insistira na jezičkom zajedništvu Hrvata i Srba i da to po Srbe može imati loše posledice. Treba zato odgovoriti na pitanje: zašto su se, i pored toga znanja, stvari odvijale u nepovoljnom pravcu? Na osnovu Kostićeve knjige (kao i mimo nje), može se doći do ovakvog odgovora. Oni Srbi koji su ispravno i pametno mislili i reagovali bili su marginalizovani, a vremenom i žigosani kao nacionalisti ili šovinisti. Njihov glas se nije mogao ni dugo ni daleko čuti. Mora se zato pretpostaviti da je to bio nečiji strateški interes: da su postojale i da postoje moćne i organizovane snage koje svesno i sistematski čine da se identitet i integritet srpskog jezika dovede u pitanje.

Na pitanje: kako su Hrvati uspeli da Srbima skoro potpuno nametnu svoju jezičku opciju, koja se nikako u naučnom smislu ne može braniti, odgovor takođe može da bude jasan i on glasi: Hrvati su nam svoju jezičku opciju nametnuli tako što su pod svoju kontrolu stavili srpske nacionalne institucije i najuticajnije ličnosti koje se bave filologijom.

Najjasnije se to vidi u slučaju vodećeg srpskog filologa posle Vuka, Đure Daničića. Pisac Rata za srpski jezik i pravopis (1847), Srpske sintakse (1858), O razlikama srpskoga i hrvatskoga jezika (1859), i drugih dela, Daničić je, posle odlaska u Zagreb za tajnika JAZU (1967), počeo da radi suprotno svojim dotadašnjim lingvističkim uverenjima. O tome svedoči njegovo najglasovitije delo: Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika (JAZU, 1882). A kakva se promena u Daničiću desila, može da pokaže njegova knjiga Oblici srpskoga jezika (1863), koja je u Beogradu doživela nekoliko izdanja. Ta ista knjiga, počela se u Zagrebu pojavljivati pod novim imenom: Oblici hrvatskoga ili srpskoga jezika. Još nije sasvim objašnjeno zašto je glavni srpski filolog izgubio orijentaciju u shvatanju srpskog jezika, tj. zašto je napustio vukovsku jezičku paradigmu i počeo da služi tuđoj.

Slično se desilo i sa drugim glasovitim i uticajnim srpskim filologom Aleksandrom Belićem pod čijim je uredništvom takođe izašao prvi tom Rečnika srpskohrvatskog narodnog i književnog jezika (SANU, 1959). Rad na ovom rečniku najavio je još 1888. godne (dakle pre više od sedamdeset godina od njegovog pojavljivanja) Stojan Novaković u Srpskoj kraljevskoj akademiji ali pod imenom Rečnik narodnoga književnog jezika srpskog, odnosno Srpski rečnik. Na sakupljanju građe za rečnik pod tim imenom radilo se sve do posle Drugog svetskog rata, sve dok ga "veliki" Belić nije preimenovao i dao mu dvonacionalno ime: Rečnik srpskohrvatskog jezika i to tek 1953, dakle godinu dana pred Novosadski dogovor, Belić, koji je 1947. pri SANU osnovao Institut za srpski jezik, tu istu instituciju preimenovao je 1955. u Institut za srpskohrvatski jezik. Belić nije video razlike između izraza srpski i srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik. Događaji su pokazali da se Belić prevario, odnosno da je bio prevaren. U poslednjem poglavlju Kostićeve knjige komentariše se Ustav SFRJ iz 1963. godine u kojem se kao zvanični jezici u Jugoslaviji proglašavaju: slovenački, srpskohrvatski, hrvatskosrpski i makedonski. Kostić je jasno video ono što oficijelni srpski lingvisti nisu hteli da vide: da se srpskohrvatski i hrvatskosrpski tretiraju kao dva jezika, da u najvišem pravnom dokumentu države imaju isti status kao i slovenački i makedonski.

3.

Problemom identiteta srpskog jezika bavio sam se i ja u knjizi Srbi i njihov jezik (1997). Ova hrestomatija sadrži pedesetak tekstova raznih autora o ovom problemu na osnovu kojih se vidi kako je od čiste jezičke slike Srba i Hrvata nastala zamućena. Kostićevo i moje osvetljavanje procesa preuzimanja i preimenovanja srpskog jezika od strane Hrvata ne slažu se u svim detaljima. Ali se slažu u najbitnijem. Mislim da je osnovna razlika u tome što je Kostić, obiljem citata, nastojao da sastavi što širi mozaik mišljenja koja mogu da oslikaju procese preotimanja srpskog jezika. Ja sam, pak, više insistirao na prelomnim trenucima u tim procesima. Takvih trenutaka nije bilo mnogo. Zato na njih treba posebno obratiti pažnju.

a) Srpski jezik, pre ilirskog pokreta, pored lokalnih, imao je dva osnovna nacionalna naziva. Srbi pravoslavci svoj jezik nazivali su srpskim, a sebe Srbima. U Austriji su te Srbe, ali i sve one druge (drugih vera) koji govore srpskim jezikom, nazivali Ilirima a njihov jezik ilirskim. Tako su često činili i Srbi katoličke vere, ali i Srbi pravoslavci kad su bili u situaciji da se služe običajima sredine. Patrijarh Čarnojević, na primer, dobio je privilegije za ilirski narod, za Srbe je u 18. veku postojala Ilirska dvorska deputacija i Ilirska dvorska kancelarija, Dositej je za Kopitara bio ilirski pisac koji je pisao na ilirskom jeziku itd. Hrvati u to vreme imaju svoj hrvatski jezik – kajkavski. Slavistika, koja se rodila u prvoj polovini devetnaestog veka, potvrdila je saznanje da su ilirski i srpski jezik jedno, a hrvatski jezik sasvim drugo. Preokret je nastao sa pojavom ilirskog pokreta počev od tridesetih godina 19. veka. Rodonačelnici ovog pokreta, prvo su pisali na hrvatskom (kajkavskom) jeziku koji im je bio maternji; zatim su, u duhu "slovenske uzajamnosti", preuzeli srpski jezik (štokavski) za književnu upotrebu, ali ne pod srpskim, već pod njegovim alternativnim, tj. ilirskim imenom. Dugim i upornim radom, uz pomoć sa strane, oni su uspeli da nametnu stav da se ilirsko ime ne odnosi prvenstveno na Srbe, kako je bilo do tada, već na Hrvate. Tumačenjem ilirskog pokreta kao hrvatskog, stvorena je podloga da se naziv ilirski jezik ubuduće tumači kao alternativno ime za hrvatski.

b) Drugi korak je učinjen 1860. godine kada je Hrvatski sabor prihvatio dvonacionalno ime za zvanični naziv jezika u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Taj jezik je ozvaničen kao hrvatski ili srpski i u novoosnovanoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (1867) i u Rječniku hrvatskog ili srpskog jezika koji je ona počela da izdaje. Tako se desilo, valjda jedini put u svetu, da jedan jezik u nazivu dobije ime dva naroda. A jezik koji je taj dvonacionalni naziv označavao bio je, u stvari, onaj isti koji je samo do pre nekoliko decenija imao naziv srpski (alternativno ilirski).

v) Treći korak je učinjen na Novosadskom dogovoru (1954). U zaključcima toga Dogovora rečeno je da je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik; a da im je zajednički njihov književni jezik "jedan i jedinstven". Pa ipak je taj, jedan i jedinstven jezik, podeljen na dva jezika. To se vidi po odluci da se izdaju dva pravopisa i dva rečnika: Pravopis srpskohrvatskoga jezika ekavski i ćirilicom i Rečnik srpskohrvatskoga jezika ekavski i ćirilicom (oba u Matici srpskoj) i Pravopis hrvatskosrpskoga jezika i Rječnik hrvatskosrpskoga jezika oba ijekavski i latinicom u Matici hrvatskoj u Zagrebu. To je praktično značilo: ekavski i ćirilica su srpski; ijekavica i latinica su hrvatski.

g) Četvrti korak se čini u naše vreme. Nastoji se da se oživotvore rezultati Novosadskog dogovora, tj. da se srpski jezik pred "međunarodnom zajednicom" identifikuje sa ekavskim, a hrvatski sa ijekavskim. To se vidi na osnovu ove činjenice: u Nemačkoj je do razbijanja Jugoslavije bilo 50 lektorata za srpskohrvatski jezik. Sada ima 39 lektorata za hrvatski, 7 za bosanski, 4 za srpski. Sličnih postupaka ima i u drugim zemljama. Ishod te jezičke zavrzlame, u koju neka organizovana snaga uključuje "međunarodnu zajednicu", unapred se zna: za hrvatski jezik će biti proglašena ijekavica; za srpski ekavica; a pošto nije teško dokazati da su tako shvaćeni hrvatski i srpski jedan jezik, lako će ispasti da je srpski jedna varijanta hrvatskog. Izmišljanje "bosanskog" ili čak "crnogorskog" jezika, sa istim ciljem rasrbljivanja, ukazuje na izopačenost procesa koji je počeo kroatizacijom.

Mnogi misle i govore da nam niko ne može oduzeti naš jezik. Oni, jednostavno, ne razumeju da se i ne teži ka tome da nam se oduzme pravo da govorimo jezikom koji nam je maternji. Teži se nečemu drugom: da se srpski jezik preimenuje; da se Srbima kaže: vi, i svi koji govore kao vi, govorite hrvatskim jezikom. Strateški cilj se od ilirskog pokreta ne menja. A taj je cilj: nametnuti hrvatsko ime srpskom jeziku.

4.

U Kostićevoj knjizi, prepunoj citata (po čemu se i ona može shvatiti kao hrestomatija) postoji i jedan odeljak na str. 60—61. koji ovde preštampavam u potpunosti.

Tu skoro umrli srpski emigrant iz Korduna Branko Mašić objavio je u "Kanadskom Srbobranu" od 29. januara 1959. godine jedan članak pod naslovom "Hrvatska javna tajna" u kojem je izos. pisao:

"...Nikada Hrvati ne bi primili taj jezik kao svoj, a još manje bi prihvatili ilirstvo, odnosno docnije jugoslovenstvo, da iza toga nije stajala krupna garancija ili osiguranje. I to u obliku njihove javne tajne...

Ta hrvatska javna tajna izgleda ovako:

Osnovna želja i misao Austro-Latina je da se baš uz pomoć Hrvata, suzbije, rastoči i upropasti onaj već elementarnom snagom zavitlan polet novog probuđenog srpstva, kome je i suviše očit cilj: ne samo političko oslobođenje Srba i ostalih Južnih Slovena, već i njihovo "ludo" nastojanje da se sa onom svojom "poluvarvarskom" tradicionalnom kulturom ili svojim moralom i filozofijom iz narodne poezije, istaknu i afirmiraju među ostalim civilizovanim svetom...

Tu javnu hrvatsku tajnu znao je jasno i neposredno Ljudevit Gaj, otac hrvatskog ilirstva i čisti plaćeni najamnik ili špijun austro-latinski. Isto tako i grof Janko Drašković, njegov glavni pomoćnik. A docnije, posredno i neposredno, biskup Štrosmajsr i pop Franjo Rački. Otuda su sva četvorica po tome planu radili ceo svoj život. Kako je ko bolje, veštije i prikrivenije mogao. Po najčišćem jezuitskom načinu: vazda brižljivo krijući tu svoju javnu tajnu kao zmija noge, što se veli. Poglavito od Srba.

Prema tome za Hrvate preuzimanje srpskog jezika i svog onog golemog narodnog blaga u njemu nije značilo: da oni time Srbima pridaju neku vrednost, sposobnost — ili oslobodi Bože! — nadmoćnost nad njima. Već naprotiv!

Hrvati su Zapad, Evropa, Austrija, Vatikan, "tisućljetna kultura". A Srbi su Istok, Poluazijati, Vizantinci (u najgorem smislu: otprilike kao Cigani), turska raja, Balkanci, divljaci. I još k tome otpadnici "jedino-spasavajuće" hrišćanske vere, nevernici, šizmatici. I sad ako se što od vrednosti ili dobra našlo kod te "grčko-istočnjačke bagre", to je kao kad divljak slučajno naiđe na dragi kamen. On će ga dati prvom čoveku koji ga sretne budzašto. Ili će ga odbaciti.

Zato je sva dužnost "tisućljetno" kulturnog naroda da oduzme divljaku to čemu on ne zna vrednosti i ne ume iskoristiti kako valja. Prema tome oni ga samo udostojavaju ili čine milost tome divljaku a čovečanstvo zadužuju, preuzimanjem tog jezika srpskog, koga onda dabome s "punim" pravom i "visokom" samosvešću proglasuju samo — hrvatskim. Otuda ono upravo mahnito megalomanstvo i šovinističko njihovo tvrđenje, javno po novinama, da su Srbi Hrvatima ukrali njihov — hrvatski jezik!!!'

Bilo bi dobro ukoliko bi moglo da se kaže da je ovakvo Mašićevo pisanje lišeno podloge. Na žalost, podsećanje na neke od događaja iz toga vremena, i kasnijih vremena, pogotovo iz vremena razbijanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ukazuju da njegova upozorenja treba ozbiljno shvatiti.

5.

Svi narodi sa jasnim identitetom imaju i svoje nacionalne filologije koje se tim identitetom neposredno ili posredno bave i koje ga, samim time, potvrđuju. Te filologije se zovu: anglistika, germanistika, italijanistika, rusistika, polonistika, slovakistika itd. Prirodno bi bilo da postoji i disciplina koja bi se zvala srbistika. Ona je i postojala u doba rađanja slavistike i delovanja Vuka Karadžića pod imenom srpska filologija ili serbica. Ali je ona već od druge polovine 19. veka, praktično od Vatroslava Jagića, počela da se potiskuje od strane serbokroatistike. U periodu serbokroatistike, discipline koju je zasnovao Vatroslav Jagić, pomešano je ono što je istorijski i po duhu srpsko i ono što je hrvatsko i izvršena je "krađa srpskog jezika". Srbi su otada počeli da gube svest o svom individualitetu, o celovitosti svoga jezika i svoje književnosti; tj. došli su u stanje da budu narod bez jasnog identiteta. Ako Srbi hoće da povrate svoj nacionalni identitet, oni, moraju da povrate identitet svoga jezika i književnosti, identitet svoje kulture, da imaju punu svest o svom etničkom poreklu i duhovnoj vertikali. Drugim rečima, moraju da se ponašaju kao i drugi narodi koji sve to ostvaruju preko svojih nacionalnih filologija i svojih nacionalnih institucija.

Na žalost, ni vlasti ni nacionalne institucije nisu prihvatile ideju obnove srbistike koja je ponuđena u mojim knjigama a u programskom vidu i preko časopisa Srbistika/Serbica koji smo počeli da izdajemo u Prištini profesor Slobodan Kostić i ja (1998). Ovaj časopis zastupa stav da su glavni srpski problemi u oblasti filologije i da se pre svega tamo mogu rešavati. Ideja o obnovi srbistike ipak je u jednom trenutku bila prihvaćena i to na značajnom mestu. Organi Filološkog fakulteta u Beogradu na početku 1998/99. školske godine osnovali su Katedru za srbistiku. Prvi put posle stvaranja Jugoslavije (1918) Srbi su dobili visokoškolsku ustanovu kakvu je trebalo da imaju svo vreme u toj državi. Ali, Katedra za srbistiku nije bila dugog veka.

Okupacija Kosova i Metohije od strane NATO pakta sprečila je dalje izlaženje prištinskog časopisa Srbistika/Serbica. Još gori udarac doživela je ideja o obnovi srbistike u ranjenom ali slobodnom Beogradu. Dekan Filološkog fakulteta profesor Radmilo Marojević bio je prinuđen da podnese ostavku, a sa njegovim odlaskom ukinuta je i Katedra za srbistiku. Da je ta Katedra ostala, a Marojević otišao, imalo bi razloga da se smatra da je on morao da ode zato što se na svojoj dužnosti nije snašao. Mandat svakoga dekana je epizoda u životu ovog Fakulteta. A to da li će ili neće postojati katedra za srbistiku pitanje je od strateškog značaja. Nečiji strateški cilj — ukidanje Katedre za srbistiku — postignut je smenom dekana. Ta operacija uspešno je sprovedena preko srpskih filologa, a u jednoj od najznačajnijih srpskih institucija, na Univerzitetu u Beogradu. Tako se, u godini velikog srpskog stradanja, ali i uzleta, desilo da u Srbiji mogu da postoje katedre za germanistiku, anglistiku, orijentalistiku, romanistiku, rusistiku, polonistiku, albanistiku, ali ne može da postoji i Katedra za srbistiku. Zato i može da se kaže da tragične 1999. u Srbiji nisu rušeni samo mostovi i fabrike, škole i manastiri; srušen je i jedan od stubova nacionalnog identiteta, Katedra za srbistiku. Ispalo je da su značajniji svi drugi stubovi, i oni na mostovima koji spajaju dva sela, od stuba kojim treba da se drži obrazovni sistem i jasan pravac u nacionalnim naukama, odnosno u srpskoj filologiji. Na žalost, malo je i filologa i političara koji to vide, kao što ih je malo bilo i u vreme kad je Lazo M. Kostić u svojoj knjizi upozoravao na stravične posledice krađe srpskog jezika. Previđanjem tako važnih stvari prouzrokuju se stradanja i patnje mnogih miliona ljudi, a rizikuje se i nacionalna budućnost. Neviđenje greha, prema staroj grčkoj mudrosti, najveća je tragička krivica.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #1 poslato: Decembar 29, 2010, 01:31:20 am »

*
nastavak


O SRPSKOM JEZIČKOM I ETNIČKOM IDENTITETU

1.
Ideja o povezanosti jezika i naroda koji njime govori stara je. Nju je najsnažnije zastupao Humbolt dokazujući da jezik emanira duh naroda. "Jezik je, tako reći, spoljna pojava duha naroda; njihov jezik je njihov duh i njihov duh je njihov jezik; teško je i zamisliti koliko je to dvoje identično", kaže on u Uvodu u delo o kavi jeziku (Novi Sad 1988: 106), a slične formulacije se kod njega često sreću.

Na mnogo jednostavniji način, međutim, ista ideja je našla izraz u tekstovima na staroslovenskom i starosrpskom (srpskoslovenskom) jeziku. Narodi se tamo jednostavno identifikuju sa jezikom kojim govore. Umesto izraza narodi u stara vremena upotrebljavao se izraz jezici. O tome se možemo uveriti u jednom od prvih tekstova na starosrpskom: u Žitiju svetog Simeuna od Svetog Save. Kad je Nemanjino telo stajalo posred crkve: "I tako mnogi jezici tada dođoše da mu se poklone i da ga sa velikom počašću opoju. Pojali su prvo Grci, potom Iverci, zatim Rusi, posle Rusa Bugari, potom opet mi, njegovo stado sakupljeno." Reč jezik upotrebljena je u istom značenju i u jednom od sasvim poznih srednjovekovnih dokumenata: u dodatku rodoslova uz Pajsijev tekst (XVII vek) o caru Likiniju (Lj. Stojanović, 1927:40). Zapis počinje ovako: "Ješte po razdeljeniju jezik." Javlja se i na drugim mestima. Tamo gde je stajalo jezici u savremenim prevodima po pravilu se nalazi izraz narodi. Na tu staru osobinu i značenje pojma jezik ukazivao je u novije vreme i Nikita Tolstoj u svojim radovima o etnolingvističkim temama (delimično objavljenim u knjizi Jezik slovenske kulture, Niš 1995).

Na osnovu ovih podsećanja mogli bismo preliminarno da zaključimo da je jezik ono osnovno što ujedinjuje jednu populaciju sastavljenu od raznih individua, a istovremeno što je izdvaja od drugih populacija, odnosno naroda. Poljaci su oni koji govore (i čiji su preci govorili) poljskim jezikom, Slovaci su oni koji govore slovačkim, Mađari mađarskim, Holanđani holandskim. Situacija sa najrasprostranjenijim jezicima je nešto složenija. Portugalci su oni koji govore portugalskim i čiji su preci govorili portugalskim, a Brazilci su stanovnici Brazila koji govore portugalskim, ali čiji preci nisu morali govoriti portugalskim. Identitet Brazilaca nije zasnovan prevashodno na jeziku i njegovoj istoriji već na državi u kojoj žive i na istoriji te države. Na tim primerima nije teško zaključiti da je taj identitet sekundaran u odnosu na onaj primarni, tj. jezički identitet koji je u osnovi svih etničkih identiteta. Austrijanci su po jeziku i kulturi Nemci, a Švajcarci su jezikom i kulturom vezani za tri svoje matične nacije: Francuze, Nemce i Italijane. Jezički identitet je uvek primarniji od identiteta koji se stiče na osnovu države ili vere. Još Dositej Obradović je, u Pismu Haralampiju, upozoravao da se "zakon i vera mogu promeniti, a rod i jezik nikada".

Stara, vekovna istina o povezanosti jezika i naroda, međutim, zaboravlja se. U novije vreme je, posredstvom marksističkih mislilaca i na Istoku i na Zapadu, nametnuta teza da se narodi formiraju tek u 18. veku i da je za njihovo formiranje zaslužna, pre svega, građanska klasa.

Takve teze sigurno nisu bez osnova. U 18. veku stvarno je građanska klasa bila u usponu i stvarno se u tom veku, i u prvoj polovini 19, nešto bitno desilo u vezi sa nacijama. Ali to što se desilo prevashodno je vezano za jednu drugu pojavu. Osamnaesti vek je vreme procvata filologija: najpre klasičnih, a zatim i nacionalnih. Upravo su nacionalne filologije, koje su bile u usponu, donele svest o prirodnoj posebnosti (individualnosti) pojedinih naroda. Ta posebnost se gradila na različitosti jezika kojima se narodi služe. Novo viđenje odnosa jezika i naroda obeležava jedno veliko ime: Herder. Sastavljač antologije (1778-9) kojoj su izdavači kasnije dali naslov Glasovi naroda u pesmama (Stimmen der Voelker in Lieder) ubedljivije od svih pre njega obratio je pažnju na to da postoje jezici i književnosti raznih evropskih naroda i da svaki od njih samom svojom jezičkom posebnošću donosi i neku vlastitu duhovnu posebnost. Humboltova koncepcija nacionalnih jezika proizašla je iz Herderovih ideja.

Uloga filologije u formiranju nacija može se najbolje pokazati na primeru Nemaca. Nemci su u 18. veku živeli u 30-tak država, tj. u raznim kraljevinama, kneževinama i grofovijama, od kojih je svaka imala svoju ekonomsku, kulturnu, prosvetnu posebnost. Sa rađanjem nacionalne filologije, međutim, menja se nešto bitno u svesti stanovništva tih tridesetak državica. Njima je filologija rekla: uprkos razlika koje među vama postoje, ima nešto što vas ujedinjuje. Vas ujedinjuje jedan isti jezik i artefakti na tom jeziku. Vi, prema tome, predstavljate jednu prirodnu nemačku nacionalnu zajednicu.

To što se dogodilo u nemačkoj filologiji u 18. i početkom 19. veka zbilo se, u nekoj meri, kod drugih evropskih naroda, npr. Francuza, Španaca, Engleza nešto ranije. Otuda su i državne zajednice tih naroda starije. Više slovenskih naroda je, međutim, u 18. i početkom devetnaestog veka živelo u Austrijskoj carevini ili u njenom susedstvu pa je njihova sudbina u ovom domenu bila povezana sa sudbinom Nemaca.

Panslavistički pokret, koji se počeo razvijati krajem 18. veka, doneo je slovenskim narodima svest o njihovoj jezičkoj pa, dakle, i etničkoj posebnosti u odnosu na druge evropske narode (jer govore jednim, tj. slovenskim jezikom), ali i o njihovim unutrašnjim posebnostima, jer govore posebnim "narečjima" slovenskog jezika. Ta ideja je, uz prirodne korekcije, i sada živa. Danas se, doduše, više ne govori o jednom slovenskom jeziku sastavljenom od raznih narečja, već o grupi slovenskih jezika koji čine jednu jezičku zajednicu. Kao i drugi evropski narodi, i slovenski narodi su, u tom procesu, svoj etnički identitet izgrađivali na osnovu jezičkog identiteta. Problem identiteta Čeha i Slovaka, na primer, rešen je četrdesetih godina 19. veka čim je (kroz živu diskusiju i borbu) prihvaćena teza Ljudevita Štura da se slovački jezik razlikuje od češkog.

3.
Na južnoslovenskom području situacija je bila složenija. Ta složenost se počela ispoljavati u odnosu prema viđenju jezičkog identiteta Slovenaca i Hrvata. Hrvati su tada najviše pisali kajkavski i taj jezik nazivali su hrvatskim. A pošto je on bio posve blizak jeziku Slovenaca, "patrijarh" slovenske filologije, Čeh Jozef Dobrovski, smatrao je (1792) da je slovenački jezik deo hrvatskog. Mladi Kopitar, na početku svoga rada (1810), istakao je drugu tezu: da je hrvatski kajkavski, u stvari, deo slovenačkog. Po njegovoj teoriji, koja se zove karantanska, na Balkanu postoje samo tri slovenska jezika: slovenački, srpski i bugarski. Šafarik, koji se javio desetak godina posle njega, smatrao je, ipak, da je, pored slovenačkog, i hrvatski (tj. kajkavski) poseban jezik. Sredinom veka, Slovenac Miklošić je isticao stav da je pravi hrvatski, u stvari, čakavski. A niko od pomenutih prvaka slovenske filologije nije dovodio u pitanje stav da je štokavsko narečje isto što i srpski jezik. Vuk Karadžić je, takođe, smatrao da je pravi hrvatski jezik čakavski ali da i kajkavce treba smatrati Hrvatima jer su se na to ime "obikli". Pri tome je Vuk, kao i drugi filolozi iz njegovog okruženja, smatrao da se narodi među sobom ne razlikuju po veri već po jeziku. Srpski jezik (štokavski) ima, prema refleksu glasa "jat", tri osnovna narečja: ekavsko, ikavsko i ijekavsko (u "prijedelnom smislu": istočno, zapadno i južno), a narod koji njime govori ima tri vere: grčku, rimsku i tursku, tj. pravoslavnu, rimokatoličku i muhamedansku.

4.
Sve do tridesetih godina 19. veka, međutim, ne postoji problem nerazlučenog jezičkog identiteta u odnosu Srba i Hrvata. Ukoliko problemi sa jezičkim identitetom na južnoslovenskom terenu u nekoj meri postoje, oni se tiču nerazlučenog identiteta Hrvata i Slovenaca, a s druge strane Bugara i Srba (jer su bugarskoslovenski i srpskoslovenski bili veoma slični), a nikako Srba i Hrvata. Problem jezičkog i etničkog identiteta između Srba i Hrvata ne postoji iz prostog razloga što su Srbi i Hrvati izdiferencirani kao etničke zajednice, i to svaka sa posebnim jezikom i posebnim imenom. Problem nastaje od onog trenutka kad se javlja ilirski pokret i sa njime počinje da se ostvaruje teza da Srbi i Hrvati čine jedan narod, odnosno da imaju jedan jezik.

Ilirski pokret je složena istorijska pojava, ali se, ipak, relativno lako da razumeti, jer se jasno može odgovoriti na nekoliko osnovnih pitanja koja se tiču prirode toga pokreta.

Prvo od tih pitanja jeste: čiji je to pokret, u stvari, bio? Odgovor je: da je to pokret hrvatskog nacionalnog preporoda, drugačije kazano: hrvatski nacionalni pokret.

Drugo pitanje: zašto se taj, hrvatski pokret, nije predstavljao kao hrvatski, pošto je hrvatsko ime bilo već vekovima u opticaju, nego se predstavljao kao ilirski, odnosno jugoslovenski, južnoslovenski, panslavistički? Odgovor je: ako bi se predstavljao kao hrvatski pokret, mogao bi da računa samo na pristalice koje su sebe identifikovale kao Hrvate, odnosno na one koji govore hrvatskim jezikom, a takvih je bilo relativno malo. U tom slučaju delokrug pokreta bi se sveo na etničke Hrvate u nekoliko županija oko Zagreba i na relativno mali prostor na primorju. Vođe ilirskog pokreta su se, zato, odlučile da promene svoj kajkavski književni jezik, kojim su dotle pisali, i da za književni jezik uzmu štokavski, uglavnom istočnohercegovačkog izgovora, dakle, jezik Vuka Karadžića koji je u to vreme u nacionalnom pogledu van svake sumnje bio samo srpski jezik. Za jezik koji su odabrali i počeli da ga uče začetnici pokreta su upotrebljavali ime ilirski a ne srpski. I ranije je ime ilirski jezik bilo upotrebljavano najčešće kao alternativno ime za srpski jezik. I ta upotreba nije bila proizvoljna. Ilirima su u 18. veku nazivani uglavnom Srbi. Šafarik svedoči (1826) da su tek posle formiranja Ilirskih provincija u vreme Napoleona (1806) tim imenom šire nazivani i Hrvati i Slovenci. Izraz ilirski jezik se odnosio i pre i posle toga prevashodno na najrasporstranjeniji jezik "Ilira", na srpski jezik. Izabravši srpski jezik za svoje književno narečje, svejedno kako taj jezik nazivali, Hrvati su svoj etnički i jezički identitet vezali sa sudbinom Srba.

Ideja ilirskog pokreta o zajedničkom jeziku i etničkom poreklu Južnih Slovena, pre svega Srba i Hrvata, plasirana pod vidom "slovenske uzajamnosti" (izraz Jana Kolara), dobila je znatnu podršku od slavista. Naročito je lepo bila prihvaćena od štokavaca katoličke veroispovesti koji su jezikom bili vezani za pravoslavne Srbe a verom i latinskim pismom za etničke Hrvate i Slovence. I to nije bilo slučajno: ideja ilirstva je, naizgled, povoljno rešavala njihovu sudbinu. Oni nisu morali da se opredeljuju kao Hrvati, jer se tako nisu osećali, a ni kao Srbi, jer nisu tako hteli ili smeli. Ali, ista ideja nije naišla na širu podršku među pravoslavnim Srbima, pogotovo najistaknutijim, koji su shvatali da im se ugrožava identitet od strane Hrvata s kojima imaju malo zajedničkog. Pošto je uspeh ilirske ideje bio polovičan, od nje se odustalo, ali je ubrzo ona obnovljena u novom vidu: u vidu ideje jugoslovenstva.

I ideja jugoslovenstva, kao i ideja ilirstva, iako je u osnovi bila politička, da bi uspela, morala je da bude i filološki opravdana. Filološku sadržinu te ideje izrazio je na početku svog rada najveći hrvatski filolog, Vatroslav Jagić, u tekstu Jugosloveni, koji je objavljen 1864. u Pragu na češkom jeziku. Po toj ideji Jugosloveni, odnosno "Hrvato-Srbi", jedan su narod, iako imaju dva imena, jer, navodno, govore jednim jezikom. Da bi se ta konstrukcija opravdala, Jagić je propovedao stav da je jezik kojim govore "Hrvato-Srbi" jedan i da ima tri narečja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. A pošto u tom jedinstvu učestvuje jedan narod sa dva imena, Srbi i Hrvati, i ime jezika kojim oni govore mora da bude dvočlano: srpskohrvatski, hrvatski ili srpski jezik. Ideja jezičkog jedinstva svih Slovena, a posebno Južnih Slovena, u 19. veku je bila negovana i živa pa je u takvoj atmosferi relativno lako bilo nametnuti i stav o jezičkom zajedništvu Srba i Hrvata: ako se moglo tvrditi da svi Sloveni imaju jedan slovenski jezik, moglo se, po analogiji, tvrditi i da ilirski Sloveni (tj. Srbi, Hrvati i Slovenci) imaju jedan jezik, a pogotovo da ga imaju Srbi i Hrvati. Štrosmajerova politička ideja jugoslovenstva tako je dobijala filološko uporište u ideji Vatroslava Jagića o srpskom i hrvatskom jezičkom jedinstvu. Tako izgrađena filološka ideja sa svojim političkim ciljem poslužila je da se rodi zamisao o Jugoslaviji kao državi. "Hrvato-Srbi", tj. Jugosloveni, pošto su govorili "jednim" jezikom, prirodno je bilo da teže i da imaju jednu državu, Jugoslaviju.

5.
Na ovu tvrdnju moguće je staviti primedbu: zašto su, onda, ideju jugoslovenstva prihvatili i Slovenci?

I na to pitanje moguće je dati jasan i logičan odgovor. Ideja o jezičkom i etničkom zajedništvu Srba i Hrvata građena je iz političkih motiva i imala je političku logiku. Zamišljenu jugoslovensku državu video je Štrosmajer u sastavu Austrougarske, kao jednu od federalnih jedinica te imperije, a njeno sedište video je u Zagrebu. Slovenci su u toj političkoj tvorevini bili potrebni Hrvatima radi ravnoteže sa Srbima, jer samo uz prisustvo Slovenaca Zagreb je mogao biti centar te države. A Slovenci su u ideji jugoslovenstva videli način osamostaljivanja od Austro-Ugarske.

Iako različite, sve ove političke projekcije nametale su zajedničku logiku. Da bi se zamisao Jugoslavije kao države mogla prihvatiti, morao se afirmisati stav da su Jugosloveni (a to znači: Srbi, Hrvati i Slovenci) jedan narod. Tako je na osnovu ideje jugoslovenstva, napušten stav po kome su "Hrvato-Srbi" (odnosno "Srbo-Hrvati") jedan narod sa dva imena a istovremeno afirmiše približno sličan stav: da su Jugosloveni jedan narod sa tri imena: tj. Srbi, Hrvati i Slovenci. Na stavu, koji je jedno vreme bio široko prihvaćen, o jednom "troimenom" (odnosno u drugoj varijanti: "troplemenom") narodu i nastala je iza Prvog svetskog rata Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Pred svetom i pred sobom ona je opravdavala svoj nastanak kao nacionalna država (jednog) "troplemenog i troimenog naroda": Srba, Hrvata i Slovenaca.

Međutim, i ova ideja je morala da ima svoje filološko utemeljenje. Jedan narod, makar i troimen, morao je imati i jedan jezik. Nije otuda čudo što se pokušalo da se tom troplemenom i troimenom narodu obezbedi i jezički identitet. I takav identitet je bio zasnivan na stavu da taj troimeni narod govori jednim jezikom: srpsko-hrvatsko-slovenačkim. Takav naziv za jezik je stvarno bio u zvaničnoj upotrebi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u nekoliko prvih godina njenog postojanja. Razume se, ova konstrukcija je morala ubrzo da prestane da živi. Bilo je isuviše vidljivo da slovenački jezik nije isto što i jezik Vuka Karadžića kojim su pisali Srbi i Hrvati.

Čim je narušeno jezičko jedinstvo "troimenog naroda", narušena je i sama konstrukcija o troimenom narodu: Slovenci su, u prvoj Jugoslaviji, nastavili da ističu i grade svoj identitet na osnovu identiteta svoga jezika. Pošto identitet tog jezika nije bilo teško dokazati, samim time je bio doveden u pitanje i stav o jednom troimenom srpsko-hrvatsko-slovenačkom jeziku a, posledično, i stav o jednoj književnosti na jednom troimenom jeziku, pa dalje i stav o troimenom srpsko-hrvatsko-slovenačkom narodu. Spoznalo se da jugoslovenska književnost postoji, u stvari, na dva jezika: na srpskohrvatskom i slovenačkom.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #2 poslato: Decembar 29, 2010, 01:31:50 am »

*
nastavak


6.
Raspad Jugoslavije kao etničke zajednice "jednog" naroda, praktično je počeo sa raspadom jugoslovenskog jezičkog identiteta, tj. sa raspadom srpsko-hrvatsko-slovenačkog jezika, shvaćenog kao jednog. Pošto je srpskohrvatski jezik, u Kraljevini Jugoslaviji, pokrivao najveći njen deo, sve sem Slovenije (a uključivao je i Makedoniju) takva društvena i državna zajednica je ipak imala razloga da opstane. Drugi svetski rat je i pokazao da je Jugoslavija opstala: za nju su se borili ljudi od Đevđelije do Slovenije koji su govorili jednim književnim jezikom, svejedno kako ga nazivali. A taj jezik je bio isti sa jezikom Vuka Karadžića.

Na kasniju sudbinu Jugoslavije, kao države, uticali su mnogi činioci. Jedan od presudnih vezan je za ideju o jezičkom identitetu delova populacije koji su je sačinjavali.

Najmanje problema sa jezičko-etničkim identitom imali su Slovenci. Jezik kojim su oni govorili (njega možemo označiti izrazom genološki objekt) identifikovan je kao jezik Slovenaca (to je njegov genološki pojam). Taj jezik je u skladu sa opšteprihvaćenom praksom, posve prirodno, nazvan slovenačkim jezikom (genološki naziv).

Slično će se desiti i sa jezikom Makedonaca. Čim je 1945. odlukom vrha Komunističke partije Jugoslavije učinjeno da Makedonci izgrade svoj književni jezik na dijalektu kojim je jedan deo stanovnika Makedonije govorio, stvoreni su uslovi da se na toj osnovi odneguje i makedonski etnički identitet. Makedonci su, ne samo de jure, bili priznati kao nacija, već su to i stvarno postali kad su se jezikom odelili od srpskog naroda čijim su delom smatrani do Drugog svetskog rata. Književnost na makedonskom jeziku, pokazalo se, nije isto što i književnost na srpskom, iako se, s razlogom, može tvrditi da je znatan deo populacije u Republici Makedoniji, koji je prethodno govorio srpskim jezikom, upravo preko jezika makedoniznran. Takva praksa, međutim, nije nepoznata u svetu u kojem je jezik glavni činilac nacionalne integracije. Izgradnjom svog posebnog književnog jezika Makedonci su učinili ono što drugi, političkom odlukom proklamovani jugoslovenski "narodi" (Crnogorci 1945. i Muslimani 1967), nisu učinili. Za razliku od ovih, Makedonci su upravo na jeziku zasnovali svoj etnički identitet. I kod Makedonaca je u osnovi poštovan stav koji poštuju i drugi evropski narodi: jezik (genološki objekt), narod koji tim jezikom govori (genološki pojam) i ime jezika (genološki naziv) našli su se u punoj saglasnosti.

7.
Jezičko-etnička situacija populacije srpskohrvatskog jezika bila je i dalje mimo standarda koji važe za sve druge evropske narode. Pored svih političkih promena jezik je ostajao isti, tj. Vukov, ali su te promene još više učinile da genološki pojam toga jezika (tj. odgovor na pitanje: čiji je to jezik?) i njegov genološki naziv (ime jezika) ne budu saglasni sa principima koji važe za druge narode i jezike.

a) Pre svega, stav da taj jezik treba da ima dvonacionalni naziv, tj. da se zove srpskohrvatski, hrvatski ili srpski (i u sličnim kombinacijama) nije bio u skladu sa standardima koji važe za druge jezike i narode. Nijedan drugi jezik na svetu u svom nazivu nema istaknuto ime dva naroda. I to nije slučajno, jer se u svim drugim slučajevima poštuje princip da svi narodi svoj primarni etnički identitet grade na jezičkom identitetu. Vuk Karadžić nikako nije pristajao da se imenu njegovog jezika da dvonacionalni naziv, jer nije prihvatao stav da su Srbi i Hrvati jedan narod i da imaju jedan jezik pošto je, po njemu, svaki od ta dva naroda imao svoj jezik. Sam naziv srpskohrvatski, u suprotnosti sa opšteprihvaćenim principima, unosio je pometnju i u filološke i u političke projekcije oba naroda. Zato je jezičko-etnička situacija na prostoru toga jezika danas najzamućenija u Evropi, a možda i u svetu.

Pošto je, u Titovoj Jugoslaviji, političkim sredstvima nametnut stav da srpskohrvatskim jezikom ne govore samo dva naroda (Srbi i Hrvati), već i još dva novopriznata naroda (Crnogorci i Muslimani), onda je prirodno bilo da se otvori i pitanje naziva zajedničkog jezika tih naroda. Isticani su predlozi da se taj jezik nazove tako što bi u njegovom nazivu bila prisutna imena sva četiri naroda koji njime govore. Jezik bi, po tim predlozima, trebalo zvati srpskohrvatskomuslimanskocrnogorski. Ali ti predlozi su odbacivani kao šaljivi i posve neprihvatljivi. I engleskim, kao i nekim drugim jezicima, govore mnogi narodi; šta bi bilo kad bi se sva njihova imena našla u nazivu toga jezika!

b) Stav da u Jugoslaviji jednim jezikom govore dva, tri pa i četiri naroda, obično se opravdavao pozivanjem na slične slučajeve u svetu. Isticalo se da i francuskim, sem Francuza, govore i Belgijanci, Švajcarci, Luksemburžani i stanovnici niza afričkih zemalja; da španskim govore Španci i većina naroda Južne Amerike; da se engleskim jezikom govori u Engleskoj, Americi, Kanadi, Australiji, Indiji, u mnogim afričkim zemljama itd. Ali se pri tome zaboravljalo na nešto krupno. Jezici uopšte ne dobijaju nazive po narodima koji njima govore, već po narodima koji su ih stvorili. Svi jezici, koje smo pominjali i koje bismo mogli pomenuti, nemaju u nazivu "nacionalno neutralne izraze" već sasim suprotno: svoj identitet grade na imenu svog etničkog porekla. Engleskim jezikom se i dalje svuda u svetu naziva jezik koji su stvorili Englezi, svejedno ko njime govorio, portugalski jezik nosi ime i identitet po narodu koji ga je stvorio; španski je jezik koji su stvorili Španci. Identitet jezika u svim tim slučajevima je jasan i očuvan. Može postojati meksička književnost, ali je ona na španskom jeziku; može postojati kanadska književnost, ali je ta književnost na engleskom, odnosno francuskom jeziku. Po istom principu, srpski jezik je onaj koji su stvorili Srbi, svejedno ko njime govorio ili pisao.

Stav da su Hrvati stvorili tri jezika: čakavski, kajkavski i štokavski mogao bi se donekle porediti sa stavom po kome su Švajcarci stvorili francuski, nemački, italijanski. Razlika je ipak u tome da su Hrvati, nesumnjivo, stvorili jedan jezik, a to je čakavski. Ako mnoge velike državno-nacionalne zajednice, kao što su SAD, Kanada, Meksiko, Brazil, ne ističu da su stvorile neki svoj poseban jezik, već da se služe preuzetim jezikom, isticanje stava da su Hrvati stvorili ne jedan nego tri jezika ne može se smatrati utemeljenim.

v) Hrvati su u 19. veku bili u prilici da se opredele: ili tako što će svoj jezički, a time i etnički, identitet graditi na posebnosti svoga jezika (koji ne pripada nikome drugome njego njima) ili tako što će se prisajediniti već jasno uspostavljenom jezičkom, odnosno etničkom identitetu jednog od dva susedna slovenska naroda: Slovencima ili Srbima.

Hrvati se, međutim, nisu opredelili između te dve mogućnosti, kako su se svi drugi narodi na svetu opredeljivali, već su se opredelili za treće rešenje: i da zadrže svoj jezik, tj. čakavsko, odnosno kajkavsko narečje, ali i da zaposednu srpsko jezičko (štokavsko) područje kao svoje sopstveno. Strategija tih aspiracija izašla je na videlo u vreme razbijanja Jugoslavije. Sada su stvari dovedene dotle da srbistika i slavistika sasvim jasno moraju da odgovore na nekoliko međusobno povezanih pitanja. Ta pitanja su: ko sve govori i piše srpskim jezikom, ko je taj jezik stvorio i kako taj jezik treba zvati.

1) Nije sporno da su u Titovoj, Jugoslaviji jezikom koji se nazivao srpskohrvatskim, govorili i pisali: Srbi, Hrvati, Crnogorci i Muslimani.

Pri tome treba imati u vidu da izraz srpskohrvatski jezik ne znači isto što i izraz srpski jezik. Srpskohrvatski narodni jezik obuhvatao je tri narečja: štokavsko, čakavsko i kajkavsko. Nema nikakve osnove da se čakavsko i kajkavsko narečje nazovu srpskim (a takođe ni crnogorkim ili muslimanskim); ta su narečja samo hrvatska i na tim jezicima Hrvati su u prošlosti izgradili literaturu. To, drugim rečima, znači da Hrvati imaju svoj jezik (ili svoje jezike) koji su različiti od srpskog i da oni mogu svoj identitet da grade, kao i drugi narodi, na osnovama svoga jezika.

2) Takođe nije sporno da su štokavskim dijalektom tzv. srpskohrvatskog jezika do razbijanja Jugoslavije govorili pripadnici sva ona četiri jugoslovenska naroda; tačnije: svi Srbi, svi Crnogorci, svi Muslimani i deo Hrvata (štokavaca). Sporno je međutim, pitanje: da li oni, u etničkom pogledu, pripadaju jednom narodu, ili imaju četiri različita etnička korena.

U ovom tekstu zastupa se Vukov stav, odnosno stav evropske filologije, da populacija koja govori jednim jezikom, i čiji su preci govorili tim jezikom, etnički čini jedan narod, bez obzira kako se njeni delovi trenutno osećali i zvali. Dokaz za takvu tvrdnju nalazi se upravo u jeziku kojim ta populacija govori, a ispravnost te teze potvrđuje se time što su je prihvatili svi evropski narodi. (Čak ni slučaj Iraca, koji danas u većini govore i pišu engleskim jezikom, ne pobija tu tezu. Preci onih Iraca, koji danas govore engleski, govorili su irskim jezikom).

Tu tezu ne pobija ni očigledna činjenica da se delovi te populacije istog jezika danas osećaju kao Srbi, Crnogorci, Muslimani i kao Hrvati. Do njihove integracije u jednu nacionalnu zajednicu nije došlo zbog nepovoljnih, a u novije vreme i svesno vođenih procesa njihove dezintegracije. Islamizacijom dela te populacije nastali su današnji Muslimani (u nacionalnom smislu); kroatizacijom katoličke populacije srpskog jezika (tj. Srba katolika) nastali su, u većini, današnji Hrvati štokavci; razvijanjem posebne nacionalne svesti kod Crnogoraca posle Drugog svetskog rata nastali su i današnji Crnogorci (u nacionalnom smislu). O jezičko-etničkom jedinstvu svih tih delova u osnovi istog naroda svedoči ipak njihov zajednički jezik koji potiče od njihovih zajedničkih predaka. Ta činjenica je postojana uprkos svim nastojanjima da se jezičko-etničko jedinstvo te populacije razruši na verskoj ili političkoj osnovi. Do sada se to jedinstvo najprirodnije gradilo na stožeru srpske književnosti. Svi veliki pisci Crnogorci su srpski pisci. Ali među najveće srpske pisce spadaju i veliki rimokatolici srpskog jezika kao što je Ivo Andrić i muslimani srpskog jezika kao što je Meša Selimović.

3) Nije, takođe, sporna ni činjenica da je dojučerašnji zajednički književni jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca nastao na novoštokavskoj osnovi. Vuk je narodni jezik Srba iz svog zavičaja, uz Kopitarevu sugestiju i pomoć, uzeo za srpski književni jezik u vreme kad su Crnogorci i muslimani (srpskog jezika) bili smatrani delom srpskog naroda, a Hrvati pisali svojim posebnim hrvatskim (tj. kajkavskim) jezikom. Po pisanju ilirskih glasila sredinom tridesetih godina 19. veka tačno se može videti i kada su ilirci napustili svoj jezik (koji su nazivali hrvatskim), i prihvatili Vukov (koji su nazivali ilirskim) za svoj književni jezik. A takođe, tačno se može odrediti i vreme kad su hrvatske institucije (pri samom kraju 19. veka) doslovno prihvatile i Vukova pravopisna rešenja za hrvatski (i srpski) jezički standard. Ako se danas hoće odeliti u jeziku hrvatsko (a takođe i muslimansko) od srpskoga, mora se poći od tih činjenica. Jezički standard, pogotovo ijekavaca, koji se do juče nazivao srpskohrvatskim književnim jezikom, bio je zasnovan prevashodno na delima najvećih srpskih filologa Vuka i Daničića i taj književni jezik može da bude samo srpski.

Na sličan način na koji se može tvrditi da su engleski književni jezik Indusi preuzeli od Engleza, ili nešpanski stanovnici latinsko-američkih zemalja španski jezik od Španaca, tako isto se može tvrditi da su etnički Hrvati uzeli za svoj književni jezik srpski jezik. Oni su samo tom preuzetom jeziku dali ime hrvatski ili srpski jezik, ili čak samo hrvatski jezik. I tu se desilo ono što se nigde u svetu nije desilo. Razni narodi, države i pojedinci preuzimaju jezike od drugih i slobodno ih upotrebljavaju, ali im po pravilu ne manjaju ime. Srpskom jeziku je, međutim, promenjeno ime. Kao što Indusi nemaju pravo da engleski jezik nazivaju englesko-induskim, po istom principu to pravo nemaju ni Hrvati da čine sa srpskim jezikom. Jer kao što Indusi imaju svoj jezik (recimo hindu), ili Irci svoj irski (iriš), pa ipak i jedni i drugi u ogromnom broju govore i pišu na engleskom, tako i Hrvati imaju pravo da se koriste srpskim, kao i nemačkim ili bilo kojim drugim bez menjanja imena jezika.

4) Engleski jezik kojim se govori u Americi, Kanadi, Australiji, poraznim delovima Azije i Afrike, sigurno nije isti kao i engleski jezik kojim se govori u samoj Engleskoj. Otuda se i s pravom smatra da postoji više varijanata engleskog jezika, a posebno da postoje varijante engleskog u Engleskoj i engleskog u Americi. Postojanje varijantnih razlika, međutim, nije dovelo ni u engleskom, ni kod drugih jezika, do ugrožavanja njihovog identiteta (genološki pojam) ni do ugrožavanja njihovog imena (genološki naziv).

Tako u principu treba da bude i sa srpskim jezikom pod pretpostavkom da se opšteprihvaćeni principi poštuju.

Na upotrebi srpskog standardnog jezika može se izgraditi samo neka hrvatska (odnosno zagrebačka) ili muslimanska (odnosno sarajevska) varijanta srpskog jezika. Sasvim je bez osnove tvrdnja da se standardizacijom već standardizovanog jednog jezika mogu prekonoć napraviti tri posebna jezika.

8.
Rat na prostorima prethodne Jugoslavije ne može se razumeti bez uvida u ove probleme jezičko-etničkog identiteta pojedinih njenih delova. Rat se nije vodio ni u Sloveniji, ni u Makedoniji, dakle, u republikama gde je jezičkoetnička situacija čista. Takođe, on se nije vodio ni na prostorima čakavskog i kajkavskog narečja, tj. hrvatskog jezika. Ratna drama se odvijala na terenu srpskog jezika (u drugoj terminologiji štokavskog narečja), kojim su, po zvaničnoj jugoslovenskoj jezičkoj nauci, govorila ona četiri jezičko-etnički neizdiferencirana naroda. Taj rat otuda ima duboke veze sa njihovim jezičko-etničkim identitetom. On se, u pravom smislu, i ne može razrešiti dok se u idejnoj sferi ne reši pitanje toga identiteta.

Sudbina populacije srpskog jezika zavisiće i u budućnosti od filoloških rešenja koje ona odabere, odnosno koja joj se nametnu. Do sada su na njenu sudbinu najviše delovale filološke projekcije dvojice najznačajnijih filologa iz prošlosti koji potiču sa ovih prostora: Vuka Karadžića (1787-1864) i Vatroslava Jagića (1838-1923).

a) Da su se stvari odvijale po Vuku Karadžiću, nikada ne bi ni došlo do jezičke, a pogotovo ne do državne zajednice Srba i Hrvata. Drugim rečima, ne bi nikad ni bilo Jugoslavije. Mada Vuk nije hteo da se javno meša u aktuelnu politiku koja se tiče ovih problema, optimalna državna integracija srpskog naroda raznih vera prostirala bi se, shodno njegovoj koncepciji, samo na području štokavskog narečja (tj. srpskog jezika).

b) Jagić, koji neopravdano važi za Vukovog sledbenika ("vukovca") imao je sasvim drugačiju koncepciju. On je u političkom smislu bio sledbenik Štrosmajerove ideje jugoslovenstva, a kao filolog delovao je, s jedne strane, na jezičkom jedinstvu Srba i Hrvata, a istovremeno i na deljenju toga zajedničkog jezika i populacije koja njime govori. Jagić je smatrao da su Srbi i Hrvati jedan narod po jeziku (iako nema Srba čakavaca i kajkavaca) a da su dva naroda po veri. Kao što svaki od ta dva naroda treba da zadrži svoje ime, tako svaki od njih treba da zadrži i nacionalno ime svome jeziku po jednom neobičnom kriteriju; na istoku jezik treba da se zove srpski, a na zapadu hrvatski. Jagićeva koncepcija nije nudila perspektivu integracije naroda koja govori jednim jezikom, već perspektivu njegove deobe i to deobe na verskoj osnovi. Ta deoba se ostvarila na samom kraju 20. veka i imala je tragične posledice. Ne samo što se jedan narod, na osnovu vere, podelio na tri naroda, nego je i očigledno jedan jezik "podeljen" na tri jezika koji su dobili imena tri, na verskoj osnovi, podeljena naroda.

Na pitanje: koja je od tih dveju teza u skladu sa evropskim modelima, jasno je da je to Vukova teza. Jer je i Vuk težio, baš kao i svi drugi evropski narodi, da i Srbi svoju integraciju zasnuju na osnovu jezika a ne na osnovu vere.

9.
Ratni požar u Bosni i Hercegovini okončan je dokumentom koji se zove Dejtonski sporazum (1995). Taj dokument je objavljen na četiri jezika: engleskom, srpskom, "hrvatskom" i "bosanskom". Prema tome, rat je dobio i svoju filološku završnicu. U toj završnici, jedan do juče za filologiju nesporno isti književni jezik, podeljen je na verskoj osnovi na tri jezika. Princip takve podele jezika može da ima dalekosežne posledice, pa je potrebno postaviti više pitanja od principijelnog značaja.

a) Jedno od tih pitanja je ovakvo: šta bi se desilo ukoliko bi se princip deobe na osnovu vere primenio i kod drugih naroda, recimo: Nemaca, Poljaka, Mađara, Slovaka, Šiptara? Zatim: šta bi se desilo ukoliko bi se na verskom principu, počeli deliti jezici raznih evropskih naroda?

b) Drugo od tih pitanja je ovakvo: Šta bi se desilo ako bi se i kod drugih jezika primenio princip da varijante svakog jezika dobiju posebna imena po nacijama koje se njima služe? Ispalo bi, pre svega, da je sam Dejtonski sporazum potpisan na američkom jeziku (a ne na engleskom jeziku u američkoj varijanti), odnosno da u osnovi bivšeg engleskog (analogno bivšem srpskom, tj. srpskohrvatskom jeziku), postoji više posebnih jezika: kanadski, australijski, indijski itd. jezik...

v) Treće od tih pitanja je ovakvo: Da li se i u nauci može tolerisati ono što se toleriše u politici: da se u jednim slučajevima primenjuju jedni principi, a u drugima drugi?

10.
Sa stanovišta ovako postavljenih pitanja filologija koja se njima bavi suočena je sa situacijom da mora da bira između tri moguća puta ili rešenja:

a) Prvo rešenje je: da se načini temeljna reafirmacija opšteprihvaćenih filoloških principa i da se ona retroaktivno primeni i u slučaju srpskog jezika. Cilj te reafirmacije bio bi da se potvrdi etnički identitet srpskog jezika i srpskog naroda u principu na isti način na koji se potvrđivao svuda u Evropi, a valjda i u drugim delovima sveta.

b) Drugo rešenje je: da se primeni i kod drugih evropskih jezika i naroda ono što se učinilo prema srpskom jeziku u Dejtonskom sporazumu. To bi, praktično, značilo napuštanje važećih filoloških principa u određivanju jezičkog i etničkog identiteta naroda u ime podela na osnovu vere. A to bi, dalje, vodilo ka temeljnom prekomponovanju svih evropskih naroda za šta ima i praktičnih i teorijskih mogućnosti.

v) Treće rešenje je političko i ono je karakteristično za situaciju u kojoj su se našli Srbi prilikom razbijanja Jugoslavije. Po tome rešenju za sav drugi svet su ustanovljeni jedni principi a za Srbe i ostale narode bivšeg srpskohrvatskog (odnosno srpskog) jezika drugi. I takvo rešenje je, pokazalo se, moguće. A da li će se ono i dalje u praksi sprovoditi zavisiće pre svega od samih filologa i od njihove spremnosti da prihvate takav specijalan tretman za bilo koji specijalan slučaj i da prema njemu odrede specijalne kriterije.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #3 poslato: Decembar 29, 2010, 01:32:23 am »

*
nastavak


O RAZLIKOVANJU SRPSKOG I HRVATSKOG JEZIKA

One koji danas razmišljaju o jezičkim problemima uznemiruje i zbunjuje pitanje: Pošto se zna da je sadašnji književni jezik kojim se Hrvati služe, u stvari, srpski, postoji li hrvatski jezik?

U istorijskim prikazima srpskohrvatskog jezika poslednjih decenija nije bilo isticano da su filolozi u 19. veku jasno razlikovali srpski od hrvatskog (kajkavskog), a zatim i od pravog hrvatskog (čakavskog). Suprotno od toga naglašavan je stav da su štokavsko, čakavsko i kajkavsko narečje — narečja jednog jezika. Takav stav ne bi bio lišen lingvističkog opravdanja samo ako bi se shvatio u ovom smislu: na početku razvoja slavistike, smatralo se da svi Sloveni imaju jedan jezik, slovenski, a ono što zovemo nacionalnim jezicima da su narečja toga slovenskog jezika. Samo kao deo zajednice slovenskih jezika čakavski, kajkavski i štokavski mogu predstavljati celinu. Neki od značajnih slavista, kao, na primer Jan Kolar ili Pavle Josif Šafarik, govorili su i o ilirskom jeziku kao jednom od glavnih slovenskih jezika, koji se sastoji od tri narečja: srpskog, hrvatskog (kajkavskog) i slovenačkog. Narečja sa nacionalnim imenom i u tom slučaju imala su značenje nacionalnog jezika. Srpski jezik se od hrvatskog, na razne načine, razlikovao kroz ceo 19. vek. Praktično je tek u prvoj Jugoslaviji, i to iz političkih razloga, bila nametnuta koncepcija Vatroslava Jagića, po kojoj Srbi i Hrvati imaju jedan jezik koji se sastoji od tri narečja: štokavskog, čakavskog i kajkavskog. Na teorijskim osnovama Jagićevog shvatanja i nastao je Novosadski dogovor. Po ovom Dogovoru je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca proglašen za jedan jezik, iako Srba (pa, dakle, ni Crnogoraca) nema koji govore čakavski i kajkavski. A onaj "jedan i jedinstven" književni jezik, štokavski, bio je podeljen na dve varijante: na varijantu srpskohrvatskog (ekavica) i varijantu hrvatskosrpskog (ijekavica). U ne tako jasnim naznakama tu podelu su kasnije potvrđivali i hrvatski i srpski lingvisti. Trideset godina posle Novosadskog dogovora pojavila se u Minhenu (1984) Karta hrvatskog jezika s dodatkom srpskog u knjizi Dobar dan! čiji je autor Tomo Matasić. Ona je jasno grafički prikazala kako je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski podeljen na dve polovine i to po liniji ijekavski-ekavski izgovor, tj. istočna i zapadna varijanta onog "jednog i jedinstvenog" jezika. Ova Karta, kao i ono što se poslednjih godina 20. veka dešavalo, potvrdila je opravdanost strahovanja Branka Mašića i drugih dobromislećih Srba da se na proglašavanju srpskog jezika za hrvatski radilo smišljeno i temeljno.

Matasićeva Karta je najjasnije obelodanila tu strategiju. Po njoj je "bivši" srpskohrvatski jezik podeljen tako da hrvatski jezik zauzima celo kajkavsko narečje, celo čakavsko narečje i dva dela štokavskog: ikavski i ijekavski dijalekat. Srpskom jeziku ostavljen je samo ekavski štokavski. Na žalost, oficijelna srpska lingvistika (decenijama pod kontrolom iz Zagreba) faktički, iako ne na rečima, prihvatala je ovakvu deobu. Nije je prihvatao samo srpski narod i nisu je prihvatali srpski književnici. Njima je, radi umirenja, povodom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967) ponuđen stav Miroslava Krleže u vidu formule koja je ovako glasila: Srbi i Hrvati imaju jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Važno je, međutim, da se istakne da je taj stav parafraza Jagićevog stava o jezičkom zajedništvu Srba i Hrvata. On je sasvim suprotan stavu Vuka Karadžića po kome se jezici Srba i Hrvata razlikuju: Srbi imaju svoj jezik a Hrvati svoj.




Tomo Matasić: Karta hrvatskog jezika sa dodatkom srpskog, iz knjige Dobar dan, Minhen 1984.

Zadatak ovog teksta je da razlikovanje srpskog i hrvatskog jezika pokaže na konkretnim primerima. On isto tako, na konkretnim primerima, treba da pokaže i kakva nam se podela srpskog jezika (proglašenog za srpskohrvatski i hrvatskosrpski) stvarno nudi.

U tu svrhu poslužiće nam antologija Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata koju je sastavio Vlatko Pavletić a 1963. objavio Nolit u Beogradu. U toj antologiji mogu se naći dokazi da su i dvojica najznačajnijih hrvatskih pisaca tog razdoblja, Tin Ujević i Miroslav Krleža, pisali pesme i na dva različita jezika, na srpskom i na hrvatskom.

U Pavletićevu antologiju ušla je samo jedna jedina pesma koja nije pisana na "književnom jeziku" (čitaj: srpskom — P. M.) nego na čakavskom. To je ona pesma Tina Ujevića čiji se stihovi nalaze na Marulićevom spomeniku u Splitu. Pesma glasi:


OPROŠTAJ

Ovdi usred luke naša mlada plavca
Uzdviglaje jidra voljna, mina, nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
Ništar manje člimo (koko i zemlja ova)
- Ki va versih libar množ harvatski skova —
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi "ča" slaje zvoni,
Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni

Zaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

(Hrvatska mlada lirika, 1914)

Na istoj strani, odmah ispod originala ove pesme, sledi i prevod koji glasi:

Ovdje usred luke naša mlada lađa uzdigla je jedra
slobodna, smjela i nova. I hoteći otploviti svojim putom
odlazi bez ikakva vođe ili zapovjednika.

Ali premda smo vjernici heretičke struje, ipak štujemo,
kao i ova zemlja, splitskog pjesnika Marka Marulića,
koji je napisao hrvatskih mnogo knjiga u stihovima.

U lijepom jeziku, gdje slađe zvuči "ča", pozdravljamo grb
slavnog groba i, također, taj natpis latinski i stari.

Zbogom, o Marule! Poći ćemo, jer silno žeđamo za sunčanim
nebom: naš stijeg leprša; odlazimo, o mi, buntovnici!

Prevod ispod Ujevićeve pesme bio je potreban srpskom čitaocu kao što bi mu bio potreban i za Krležine stihove iz Balada Petrice Kerempuha (1936) da su i oni uvršteni u antologiju. I to se može pokazati na primeru. Evo prve kraće pesme iz Balada koju srpski čitalac takođe ne može dobro da razume bez prevoda.


GUMBELIJUM ROŽA FINO DIŠI

Gubmelijum roža
fino diši,
na galgam se bumo
gibali si.

Hej, haj, prišel je kraj,
nigdar več ne bu dišal nam maj!

Zavijal celu noč stekli je pes,
celu noč pilko hoblal je les.

Z scalinom nam buju prelejali grob,
v pesje gnojnišče zlopatali drob.

Gumbelijum beli mertvečki diši,
Z galgam se nigdo povernul ni.

Hej, haj, nek cvate maj,
nigder nas v pekel taj
ne bu nazaj.

Iako antologičar Pavletić kaže za Krležine kajkavske stihove da spadaju "među najpotresnije stihove čitave naše (čitaj: hrvatske - P. M.) poezije" (71) on ih nije uvrstio u antologiju. Pavletić je u svojoj antologiji prikazao samo stvaralaštvo hrvatskih pesnika na štokvakom ili, kako bismo mi rekli, na srpskom jeziku. Bogatu hrvatsku poeziju pisanu između dva svetska rata na kajkavskom i čakavskom on je izostavio. Ovaj svoj postupak antologičar je ovako objasnio u predgovoru:

DIJALEKTALNOJ POEZIJI. Dijalektalni odvojak specifičnost je i bogatstvo hrvatske poezije. Da bih za sve uistinu poetski vrijedno — ostvareno na čakavštini ili kajkavštini u razdoblju između dva svjetska rata — osigurao mjesto u antologiji, morao bih je proširiti znatno preko granica koje mi je odredio izdavač u skladu s paradigmom biblioteke, a kako to nije dolazilo u obzir, morao sam se odlučiti za izostavljanje dijalektalne poezije. To nije zapravo nikakav problem, jer biblioteka kojoj je svrha da obuhvati sve uistinu književno vrijedno i živo u jugoslavenskim literaturama neće biti kompletna bez knjige poetskih tekstova pisanih kajkavštinom i čakavštinom, a to znači bez Krležinih Balada Petrice Kerempuha, bez Galiotove pesmi Vladimira Nazora, bez Govorenja Mikule Trudnega Marina Franičevića, bez sugestivnih pjesama Frana Galovića, Mate Balote, Gorana Kovačića, Nikole Pavića, Drage Gervaisa, Pere Ljubica i dr. Iz toga proizlazi da se antologijski presjek kroz hrvatsku poeziju mora kompletirati vremenski neomeđenom knjigom dijalektalne poezije.

Iz ovoga navoda se vidi ne samo da su hrvatski pesnici između dva svetska rata pisali na kajkavskom i čakavskom, nego i to da je ta poezija redovito stavljana u drugi plan, a isticana je ona pisana na "književnom jeziku" kako bi to reko Pavletić, odnosno na štokavskom ili srpskom. Prva činjenica govori o otpornosti i izdržljivosti domaće hrvatske jezičke i književne tradicije, a druga je posledica određene književne politike i filološkog usmeravanja. Ono što kod Pavletića nije principijelno postavljeno to je odnos između dijalekata ili jezika. On kajkavsku i čakavsku poeziju tretira kao dijalektalnu u tom smislu kao da su ti dijalekti deo štokavskog jezika. A to nije tačno. Dijalekti štokavskog su ijekavski, ekavski i ikavski. Čakavski i kajkavski su posebne jezičke celine — kao i štokavski — koje se nekad nazivaju dijalekti, nekad narečja, nekad jezici. Puno je dokaza da su čakavski i kajkavski u prošlosti tretirani kao jezici i da su nosili hrvatsko, ali ne i srpsko ime. Mehaničkom i tendencioznom zamenom prirodnog dijalekatskog trojstva štokavskog jezika (ijekavica, ekavica, ikavica) u dijalekatsko trojstvo (štokavski, kajkavski, čakavski) zamućena je svest o jezičkoj posebnosti Srba i Hrvata. Ovakvim i sličnim trikovima Hrvati su ubačeni kao titulari na teren srpskog jezika kodifikovanog reformom Vuka Stefanovića Karadžića.

U pogledu nacionalnog statusa čakavskog i kajkavskog jezika ipak ima razlike. Od njih je samo jedan "pravi hrvatski"; to je čakavski, jer tim jezikom niko sem Hrvata na svetu nije govorio, pa po tome on čini osnovu njihovog etničkog identiteta. Za kajkavski jezik lingvisti su isticali da se ne bi moglo reći da je pravi hrvatski jer sličnim kajkavskim govore i Slovenci. Ipak, između slovenačkog kajkavskog i hrvatskog kajkavskog lingvisti vide razlike: tretiraju ih kao dva posebna narečja ili jezika.

Narodi se razlikuju jedni od drugih po jeziku. Tome su težili i Hrvati. Ali ta težnja nije se poklapala sa njihovim nacionalnopolitičkim ambicijama. Sa čakavskim kao književnim jezikom početkom 19. veka, Hrvati bi se sveli na jedno usko područje. Slično bi se desilo i da su ostali pri kajkavskom narečju. I oni su se (1836) odlučili za štokavski kao svoj književni jezik iako je on bio već poznat u svetu kao srpski jezik. A baš to štokavsko narečje će ih dovesti u neraskidivu vezu sa Srbima. Zašto su to oni učinili — pokazuje karta Tome Matasića. Mešanjem sa Srbima mogli su da zahvate mnogo od njihovog jezičkog i etničkog prostora. A da bi se došlo do situacije koju oslikava ta Karta, koja je u godinama razbijanja Jugoslavije bila neposredna izvesnost, trebalo je izgovoriti i napisati mnogo reči o slovenskoj uzajamnosti, jugoslovenstvu, bratstvu sa Srbima, trebalo je napraviti dve Jugoslavije i izgovoriti mnogo, sa stanovišta istine, neodrživih fraza.

Ne postoji problem deobe čakavskog i kajkavskog jezika između Srba i Hrvata jer ti jezici nisu srpski. Nametnut je problem da treba deliti srpski jezik (u drugoj terminologiji: štokavski). A da bi se videlo koliko je ta podela neosnovana, može nam, kao primer, poslužiti jedna čuvena pesma iz iste Pavletićeve antologije: to je Svakidašnja jadikovka Tina Ujevića.

Svakidašnja jadikovka je prvi put bila objavljena u krfskom Zabavniku 1917. godine. Posle toga je bila preštampana u knjizi Lelek sebra (Beograd, 1920). Dve Tinove najbolje zbirke pesama Lelek sebra i Kolajna (Beograd 1926) objavljene su ekavski. U izdanjima pesama Tina Ujevića posle Drugog svetskog rata sve te pesme prenesene su na ijekavicu.


Evo obe varijante Svakidašnje jadikovke. Na levoj strani data je varijanta iz Leleka sebra; na desnoj iz Pavletićeve antologije.

Kako je teško bili slab,
kakoje teško biti sam,
i bili slar, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igde ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvezde na nebu.

Bez sjaja zvezde udesa,
što sijaše nad kolevkom,
sa dugama i varkama.

— O Bože, Bože, seti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, seti se
i ljubavi, i pobede
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom sveta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
a noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigde nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja reč,
i tesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta beseda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam kriješ na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna reč,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je venac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam —
(kada bih mogo biti jak,

kada bih mogo biti drag) —
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!


                                                                .
Kako je teško bili slab,
kakoje teško biti sam,
i bili slar, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijaše nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

— O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
a noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ,
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam kriješ na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam -
(kada bih mogo biti jak,

kada bih mogo biti drag) —
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Tinova pesma ima ukupno 21 tercet, odnosno 63 stiha. Razlike u ekavskoj, odnosno ijekavskoj varijanti ispoljene su ukupno u 12 reči; u njima se umesto e našlo ije, odnosno je. Na osnovu ove razlike, sasvim je neozbiljno i misliti i govoriti da su prva i druga varijanta Svakidašnje jadikovke napisane na dva različita jezika. Besmislen bi bio stav da je prva varijanta napisana na srpskom, pa da je posle ijekavizacijom prevedena na hrvatski. Još besmislenija bi bila tvrdnja da su urednici i čitaoci krfskog Zabavnika smatrali da je ova pesma napisana na hrvatskom jeziku. Ima jedino smisla tvrditi da je Tinova pesma (u obe varijante) na istom, jednom jeziku, na srpskom. Razlike u ekavskom i ijekavskom izgovoru standardnog srpskog jezika tolerisao je još Vuk Karadžić; te razlike je potvrdio i Stojan Novaković u čuvenom referatu o srpskom jeziku održanom u slavu Vuka u Srpskoj kraljevskoj akademiji 1888. godine. Drugim rečima, ekavski i ijekavski su već skoro dvesta godina potvrđeni kao srpski jezički standard.

Ovoj tvrdnji samo naizgled protivreči činjenica što se Tin Ujević osećao Hrvatom. Augustin Ujević (1891—1955), rođen je u Vrgorcu u zapadnoj Hercegovini, gde se govori štokavski ikavski. To znači da je po jeziku, tj. etnički, Tin pripadao srpskom rodu, ako se poštuje stav koji se svuda poštuje u Evropi, a valjda i u svetu: da se narodi dele po jeziku a ne po veri. I kada se u vreme Prvog svetskog rata Tin našao među dobrovoljcima u srpskoj vojsci, bio je među borcima koji su govorili njegovim jezikom. I kada se odmah posle Prvog svetskog rata našao u Beogradu, i tada je bio među istojezičnicima, što znači među ljudima istog etničkog porekla. U vreme stvaranja Jugoslavije i među Hrvatima i Srbima preovladavao je stav da oni čine jedan narod jer govore jednim jezikom. Kad počne preovladavati stav da su Srbi i Hrvati dva naroda, tj. da su pravoslavci Srbi, a katolici da su Hrvati, Tin će se, naći u Zagrebu, gde su u većini živeli ljudi njegove vere. Svoje hrvatstvo, u novoj sredini, on će potvrđivati i tako što će svoje ekavske pesme ijekavizirati. Pa i pored toga nema osnove da se kaže da je Tin promenio identitet svoga književnog jezika. Sa jednog izgovora srpskog jezika, on ga je preneo na drugi izgovor srpskog jezika.

Nije takav slučaj sa pesmom Oproštaj. Jezik na kojem je ta pesma napisana Tinu nije bio maternji. A po tome što ju je napisao na nematernjem jeziku, na hrvatskom, Tin Ujević nije nikakav izuzetak: mnogo je pisaca bilo i ima ih na svetu koji ne pišu svojim maternjim jezikom. Najveći hrvatski pisac svih vremena, Miroslav Krleža, po pravilu nije pisao na svom maternjem, kajkavskom jeziku, pisao je mnogo više na srpskom.

Navedeni primeri pokazuju da Hrvati imaju svoj jezik i da oni mogu na njemu da pišu antologijska dela. Nesporna je činjenica da Hrvati i na čakavskom, kao i na kajkavskom, imaju literaturu staru više stotina godina. Sama ta činjenica jasno govori da se Srbi i Hrvati i jezički i etnički mogu jasno razlikovati. Nastojanja da se hrvatski jezik izjednači sa ijekavskim izgovorom štokavskog lišena su osnova. Takođe su lišena osnova nastojanja da se za hrvatski jezik proglasi "hrvatski novogovor" na osnovi štokavskog ijekavskog: o toj pojavi se može govoriti samo kao o srpskom jeziku u hrvatskoj varijanti.

Ima još jedno pitanje koje traži jasan odgovor. A to je: zašto se na fakultetima u srpskim zemljama ne izučava hrvatski jezik ako se već izučava hrvatska književnost? Ovo pitanje povlači i drugo: zašto se na srpskim fakultetima institicionalno i programski odvojeno izučava i srpska književnost i srpski jezik (pa dobijamo profesore književnosti koji nisu podjednako i profesori srpskog jezika i profesore jezika koji nisu podjednako i profesori srpske knjiženosti)? Zatim, zašto se tako postupa samo u slučaju srpske književnosti i srpskog jezika, a ne i u studijama drugih jezika i književnosi, na drugim filološkim grupama na kojima se jezik i knjižnjvnost izučavaju zajedno? Odgovor na ova pitanja zahteva opširno razlaganje ali, ukratko, on glasi: To je zato što srpski filolozi još nisu do kraja shvatili da je srpski jezik samo srpski, a da se Hrvati njime služe, kao što se engleskim i španskim jezikom služe mnogi narodi u svetu.

Mada razlikovanje srpskog i hrvatskog jezika nije ni teško ni nemoguće, ne treba očekivati da će to razlikovanje biti lako prihvaćeno, posebno sa hrvatske strane. U pitanju je nezdrava ambicija koja se do sada za Hrvate pokazivala kao plodonosna: širenje jezičkog i etničkog prostora na račun Srba, čime se ovima oduzimaju i ljudi, i jezik i književnost. Te opasnosti Srbi još uvek nisu dovoljno svesni; tačnije: ne dozvoljava im se da budu svesni. Svest o toj opasnosti nemaju ni političari, kao što je nemaju ni filolozi. I drugi narodi su izloženi opasnostima razne vrste: teritorijalnom, političkom i duhovnom umanjivanju. Srpska situacija je, međutim, još teža: pored svih tih opasnosti, oni su dodatno prinuđeni da brane identitet i integritet svog jezika i svoje književnosti, tačnije: svoj nacionalni identitet. Samo ako u tome uspeju, uz snažnu duhovnu odbranu, odbraniće se i politički i demografski i teritorijalno.


Petar Milosavljević

http://kovceg.tripod.com/1964_kradja_srpskog_jezika.htm



Lazo M. KostićKrađa srpskog jezika
http://www.riznicasrpska.net/vukijezik/index.php?topic=31.0
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: