Lazo M. Kostić — Krađa srpskog jezika
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Vuk i jezik « SRPSKI JEZIK I SRPSKI JEZICI « Knjiga o jeziku « Lazo M. Kostić — Krađa srpskog jezika
Stranice: 1 [2] 3 4   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Lazo M. Kostić — Krađa srpskog jezika  (Pročitano 41493 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #15 poslato: Decembar 29, 2010, 12:09:15 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


II.

Posle Požunskog sabora celokupne Ugarske, koji je održan novembra 1805, i koji je prvi put uveo obavezan madžarski jezik kao zvaničan "unutar granica Ugarske", "sastao se Hrvatski sabor u Varaždinu (28 nov.) a taj zaključi na izvještaj svojih požunskih poslanika da u ovim kraljevinama (D.H.S.) i u njihovim juridičkim i političkim poslovima nikad, ni u jedno doba, nema biti mađarski jezik službenim, niti ikoji drugi već samo latinski, jer su na ovom jeziku – koji je isto tako starodrevan kao i ovo kraljevstvo i njezin ustav, napisani svi zakoni i zapisnici, a kad bi se ukinuo, onda bi propala i kultura i narod, koji ne bi konačno više razumjevao svojih prava i zakona."

Ovo je preneto prema prevodu i tekstu prof. Šišića (55, str. 94). Kao što se vidi, Madžari prvi put u istoriji uvode svoj nacionalan jezik kao zvanični. Hrvati ga neće, i to im služi na čast. Ali oni inzistiraju na latinskom jeziku, koji je star kao i sama "kraljevina" i na kome su svi akti njeni beleženi. Ako bi se on ukinuo, propala bi i hrvatska kultura i hrvatski narod. Evo, na kakvim je temeljima počivao taj narod! Na latinskom jeziku!!

Kad se krajem 1825 opet sastao Sabor u Požunu, piše Šišić (55, str. 102):

"zatraže Mađari da se mađarski jezik uvede u sve škole i urede po svim zemljama krune Sv. Stjepana, dakle i u Hrvatskoj, i to ovdje poslije deset godina. No Hrvati to odbiju i odmah dometnu da treba naglasiti 'unutar granica Ugarske', kao što je dosada bilo, ali na to skoči na njih čitava Donja kuća tvrdeći da su po zajedničkim zakonima i privilegijama i Hrvati 'rođeni Ugri', dakle politički Mađari, i tako su dužni učiti 'narodni jezik'.

Iza tromjesečne debate konačno stvar se svrši uz pripomoć Gornje kuće, čiji članovi najvećim dijelom nisu znali mađarski, pa su Hrvati i opet spasli latinski jezik kao uredovni, ali su zato na usta svog protonotara Josipa Kuševića... dne 28 februara 1826 priznali da 'uviđaju korist i potrebu mađarskog jezika, pak jer žele sreću i napredak svojim potomcima, da će sve moguće učiniti da mladež hrvatska nauči mađarski'...

I odista, kad se nakon raspusta Požunskog sabora sastao dne 10 septembra 1827 Hrvatski u Zagrebu, bude na predlog poslanika zaključeno da mladež ima u svim školama obligatno učiti mađarski jezik, jer da inače ne bi mogla naći namještenja u zajedničkim uredima..."

Posle su ove odluke razradile "županije hrvatske: zagrebačka, varaždinska i križevačka, koje su tada sačinjavale Kraljevinu Hrvatsku" (Drugo je bila Slavonija i Vojna Krajina, LMK). Županija zagrebačka "stvori 15 maja 1830 ove zaključke: 1) Ako koji pučki učitelj znade mađarski, neka odmah djecu stane učiti mađarski čitati, a poslije neka se niko ne pusti u učiteljstvo koji ne bi znao jednako čitati mađarski kao i hrvatski i latinski. 2) U latinskim školama (gimnazijama, LMK) treba da bude od prvog razreda dalje mađarski jezik obligatnim... Neka uče svaki dan mađarski. 3) Neka se odsada ne namjesti nijedan profesor koji ne bi znao bar toliko mađarski da može školsku mladež u tome predmetu poučavati..."

Varaždinski sabor je 21 jula zaključio:

"Budući da Hrvati istom željom gore za mađarski jezik da ga nauče kao i Mađari, neka Sabor hrvatski uznastoji oko toga... da se zadovolji ova vruća želja Hrvata..."

Županijske skupštine su birale izaslanike za Zemaljski sabor, a ovaj za zajednički sabor u Požunu. Te iste godine (1830) sastao se Zemaljski sabor u Zagrebu koji je doneo zaključak:

"Staleži i redovi uviđaju potrebu da se u ovim kraljevinama raširi mađarski jezik... Stoga gospodi poslanicima nalažu, neka nastoje oko toga da se zakonom uredi pitanje o učenju mađarskog jezika kao obligatnog predmeta u ovim kraljevinama". No službeni jezik ostaje i dalje latinski (Šišić, 55, 106). Na Požunskom saboru, septembra iste godine, Mađari su opet pokušali da taj jezik nametnu Hrvatima. Jedan poslanik je doviknuo: "Hrvatska je dio Ugarske, pa mora da sluša svoju materu zemlju".

Hrvatski sabor daje delegatima na zajednički parlamenat u Požunu instrukciju 1832 godine "da čuvaju pravo latinskog jezika i neka se ne dadu mučiti uvođenjem nepoznata jezika..." (Šišić, 55, str. 148).

I u Narodnoj enciklopediji SHS daje prof. Šišić koncizan pregled peripetija oko jezika u Hrvatskoj. On tamo piše (73, sub voce Hrvati):

"Hrvati su i opet pošli Mađarima u susret kad su ovi obnovili u Požunskom saboru (1825-1827) svoje nacionalne aspiracije. Sada Hrvati uvedoše, na želju Mađara, u svoje škole mađarski jezik kao obligatan predmet, što je imalo da bude prva etapa u izvršenju požunskog saborskog zaključka od 1830, kojim je mađarski jezik u Ugarskoj uveden kao službeni u sve urede i škole. Doskora su pošli Hrvati još i korak dalje, kad su županije zagrebačka, varaždinska i križevačka zaključile da Hrvatski sabor ima izraditi da se na idućem državnom saboru primi zakon, koji će Hrvatima dati pravo, da nauče mađarski jezik kao i Mađari. Tako su Mađari postigli 1830 najveći svoj uspeh: službena Hrvatska bila je na putu da se izgubi u jedinstvenoj Mađarskoj".

Šišić dalje piše (56, str. 112) da

"hrvatski jezik nije u službenim poslovima pravo reći ni kod kuće u Hrvatskoj prije 1848 ni postojao; u ono vrijeme nije trebalo znati drugo nego u prvom redu latinski i madžarski jezik, a onda još i njemački..."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #16 poslato: Decembar 29, 2010, 12:09:39 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


III.

Razume se da su to često isticali i mnogi drugi hrvatski pisci, ali bi bilo suviše opširno i ne bi se mogla izbeći ponavljanja kad bi se sve to prenelo. Zato ćemo preneti sad samo pojedine stavove drugih pisaca od ranga, koje smatramo karakterističnim.

Većeslav Vilder piše to skoro, u emigraciji (73, str. 43):

"Iza one kapitulacije koja je 1790 utopila Hrvatsku u Ugarsku, dolazi daljnje navaljivanje madžarskog nacionalizma, da najpre županije, te konačno Sabor u Zagrebu stvori 1830 zaključak: 'Staleži i redovi uviđaju potrebu da se u kraljevinama (Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji) raširi madžarski jezik, jer žele da se Hrvatska i Slavonija što čvršćom vezom uzmognu povezati sa saveznom Kraljevinom Ugarskom..!"

Hrvatski istorik Rudolf Horvat, osvrćući se na držanje hrvatskih "nuncija" (izaslanika) na Požunskom saboru, kaže (58, str. 35):

"Žalibože, nije tada u hrvatskoga plemstva bilo toliko razbora, da se od Mađara nauče ljubiti svoju narodnost. Mjesto da se hrvatski nunciji zagriju za hrvatski jezik, stoje pred Mađarima praznih ruku i posve nemoćni, jer smatraju svojom zadaćom da brane pravo mrtvoga latinskoga jezika..."

U svojim Memoarima (62, II, 138) piše Vatroslav Jagić:

"Vrlo je zanimljivo bilo slušati Ožegovića (baruna Metela) kad nam je pričao o borbi sa Madžarima u Požunu, kad je kao reprezentant Hrvatskog sabora protiv pokušaja madžarizacije branio – latinski jezik! To je bilo dakako pre 1848 godine, dok su hrvatski feudalci, iz protivštine protiv ilirizma i 'ilirskog' jezika (štokavštine)) voleli latinštinu".

Rekapitulativno kaže Jagić u svojoj Istoriji jezika (76, str. 121):

"Jezik latinski, koji je po ostaloj zapadnoj Evropi srednjeg vieka gospodovao u crkvi a ponješto i u državi, posta ovdje radi neprirodnog saveza sredstvenom međusobnom porazumljenja, jezikom društvenim, ispod kojega je narodni hrvatski čamio kao sužanj u tamnici".

Istorik hrvatski Ivan Kukuljević objašnjava ovu pojavu i smatra da je uslovljena bila vođstvom katoličke jerarhije (77).

Za razliku od "sljedbenika Istočne vjere" "sljedbenici Zapada, sa svima biskupima i popovstvom, podaše se kraljevima mađarskim, koje podupiraše papa. A na pola talijansko građanstvo nekih primorskih gradova iđaše sliepo za gospodstvom mletačkim".

Hrvatski istorik i političar Ivan Kukuljević-Sakcinski kazao je u svom govoru održanom 28 avgusta 1884 u Hrvatskom saboru, govoreći o "svojoj mladosti":

"U ono doba kad je Hrvatska snom mrtvijem spavala, kada je sva njena inteligencija isključivo latinski govorila, kada se u ženskim društvima čula samo nemačka riječ, kada je naša aristokratija, najviše plemstvo slalo svoje sinove u Madžarsku, kao u Meku i Medinu, da se nauči madžarskom jeziku... Srbi su to bili koji su me naučili da ljubim svoj narod i srodna slovenska plemena, da štujem i cijenim slovensku ideju... Ovim Srbima neću nikad zaboraviti da su me oni podučili šta je rodoljublje, kako se srpski narod borio kroz tri stotine godine i svojom hrabrošću oslobodio od Turaka..." (Preuzeto iz Milosavljevića, 37, str. 22, a ovaj iz "Dubrovnika" broj 8, 1937).

To stanje izbegavanja hrvatskog imena i hrvatskog jezika, koje je bilo takoreći opšte u to doba u Hrvatskoj opevano je i u jednoj pesmi, katoličkog sveštenika Pavla Štosa. (Nesumnjivo hrvatsko ime!). Ja sam respektivne stihove njegove pesme čitao prvo kod Hermana Vendela na nemačkom, a posle našao, nešto manje, kod Šišića (55, 109). Po njemu pesma "Kip domovine", spevana na početku 1831 prikazuje "majku domovinu" Hrvatsku kao u crno odevenu ženu od svih ostavljenu, dok je nekad bila "urešena krunom i biserom", i ta Hrvatska tobože govori:

Narod se drugi sebi raduje
A z menom sinko moj se sramuje,
Vre i svoj jezik zabit Horvati hote,
ter drugi narod postati!

Po Vendelu (72) sledeća dva stiha izriču da mnogi preziru svoju narodnost, da od srama pocrvene kad ih stranac Hrvatima naziva.

Ivan Derkos je među prvima pledirao za jedan domaći narodni jezik, i to 1832. Ali je on svoj pledoaje morao da napiše na latinskom jeziku da bi ga pismeni Hrvati razumeli. Ta knjiga ima veoma dugačak naslov; u Literaturi će biti samo početak naveden (59). On je bio pod uticajem Jana Kolara, i tu dokazuje "da Hrvati imaju naravno i istorijsko pravo na čuvanje i uzgajanje materinskoga jezika svoga" (58, str. 43). Hrvati i tu moraju da ustanove neko "pravo", naročito "historijsko" pa da uopšte uzmu stvar u pretres. Nije džabe govorio pok. Adam Pribićević da nema naroda na svetu koji više govori o svojim pravima i "pravicama" nego Hrvati. Derkos kaže da ostali slovenski narodi: Česi, Poljaci, Rusi i Srbi rade na unapređenju svoje narodnosti, kroz jezik i inače, i dodaje (58, loko citato): "Samo ova tri kraljevstva (Hrvatska, Slavonija i Dalmacija) razoruju uspomenu svoga postanka iz toga gnijezda. Da se to popravi, treba unapređivati hrvatsku književnost. U to ime Derkos predlaže, neka se sva hrvatska narječja slože u jedan jezik, koji ne bi bio pučki, nego viši, književni". Pučki, znači narodni, Narodni jezik Hrvati neće. To će posle olakšati da prime tuđ, srpski jezik.

Dosad je govoreno samo o stanju u Hrvatskoj i Slavoniji, a slično je bilo i u Dalmaciji. Pre nego pređemo na Dalmaciju iznećemo, kao rekapitulativno, objašnjenje Milana Marjanovića za obe teritorije.

Hrvatski publicista Milan Marjanović piše u knjizi "Savremena Hrvatska" (64, str. 251) malo pred Prvi svetski rat:

"...jer je čitava hrvatska inteligencija skoro u celom XIX veku višejezična: u severnim krajevima jednako govori i oseća nemački i hrvatski, a u južnim hrvatski i talijanski. Ona se čak mora učiti narodnom jeziku i privikavati se na duh narodnog jezika...

Ovaj kulturni internacionalizam, a kojiput i kozmopolitizam prema tome je starog datuma; on je u jačoj meri počeo da se javlja pre četiri veka, u vremenu kada je dodir sa jačom talijanskom kulturom primorsku inteligenciju naveo da prime latinicu a da napuste staro narodno pismo, pa da i oni učestvuju u kulturnom radu zapadnih naroda onog vremena..."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #17 poslato: Decembar 29, 2010, 12:10:04 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


IV.

"Narodni Preporod" u Dalmaciji malo je bio zakasnio prema "Ilirskom preporodu" u Hrvatskoj. On se javlja u drugoj polovini XIX veka, upravo posle god. 1860.

Ali ima nešto zajedničko i tamo i ovamo: kao i u Hrvatskoj, i u Dalmaciji moraju "preporoditelji" da na stranom jeziku vrše hrvatsku propagandu i uveravaju sunarodnike da su i oni i ovi Hrvati. U Dalmaciji to nije vršeno ni latinski ni nemački, nego italijanski. Tako je 1860 počela u Zadru da izlazi "La voće dalmatika", list u kome su sarađivali dr. Kosta Vojnović, dr. Klaić i dr. On je bio kratkog veka (41, str. 46). Tada su narodnjaci osnovali svoj organ na italijanskom jeziku 'Il Nacionale', čiji je urednik bio Natko Nodilo..." Od toga "Nacionala" nastao je posle "Narodni List", čiji je prvi urednik bio poznati zaniskač Srba don Miho Pavlinović. Ali dugo godina jedva je među pismenim katoličkim Slovenima Dalmacije bilo ikoga ko je znao da čita nešto štampano na našem jeziku (dok su Srbi Dalmacije mnogo decenija pred tim izdavali svoje publikacije na srpskom, tako "Srpsko-Dalmatinski Almanah", "Srpsko-Dalmatinski Magacin" itd. Kod njih se nije javljala sumnja u svoj jezik i svoje pismo).

U Hrvatskoj je bilo isto tako ako ne i gore. Videli smo slučaj Ivana Derkosa; iz citiranja stranih pisaca videće se još eklatantniji primeri. Ovde ćemo završiti opet sa jednim navodom iz knjige hrvatskog publiciste Milana Marjanovića izdate 1911 (64): Na strani 124 iste knjige stoji:

"Značajno je da su narodni elementi morali da talijanskim jezikom ne samo brane od protivnika svoje stajalište, nego talijanskim jezikom propagiraju kod neutralnih elemenata narodnu ideju. Tako je Gaj morao da otpočne svoj rad na kajkavskom dijalektu, a Drašković da nemačkom brošurom pozove 'hrvatske kćeri' da odbace nemštinu i prionu uz narodnu reč."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #18 poslato: Decembar 29, 2010, 12:10:41 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


V.

Ove okolnosti nisu mogle, razume se, da ostanu bez komentara i stranih pisaca. Ima ih sijaset, od kojih smo mi u svoje vreme samo neke pozabeležili. Prvo ruske a onda ostale.

Čuveni ruski slaviste i istoričari književnosti Pipin i Spasevič (jedan Rus, drugi Poljak), pisahu (52, str. 259):

"Kao i u Ugarskoj, i ovde (u Hrvatskoj) beše latinski jezik crkve, vlade, književnosti i prosvete. Istinski dijalekat (kajkavština) javlja se prvi put u književnosti u 16 veku kad je Reformacija bila prodrla do Hrvata i Slovenaca."

Ruski pisac Andreja Sirotinin pisao je u jednoj izrazito prohrvatskoj knjizi (53, s. 419) malo pred Prvi svetski rat:

"Nema u Evropi naroda demokratskijeg od Srba... Kod Hrvata, naprotiv, masa naroda je bila zastrta širokim slojem aristokratije, koja se do poslednjeg vremena sasvim tuđila od prostog naroda. A kako bi ga mogla razumeti i voleti kad mnogi od njih nisu znali ni pet reči hrvatski..."

Str. 420: "Kad je jedan od prvih preporoditelja grof Janko Drašković izdao svoju prvu političku brošuru na hrvatskom, da bi je učinio razumnim čitaocima on je tekstu priložio latinsko-nemački rečnik. Mladići su izlazili iz latinske škole sa prezirom prema svom rođenom, kako su govorili, varvarskom jeziku".

Slovak, jurist i teolog, Čaplović, koji je nekoliko godina u početku prošlog veka proveo u Pakracu, piše za Slavoniju (71, N, 300):

"Poslovni jezik je latinski. Na madžarska pisma ugarskih županija odgovara se latinski" (mada malo ko od funkcionera ne zna madžarski).

Madžarski statističar Švartner pisao je krajem 18. veka (67, 1/1, s. 124):

"Jednu posebnu jezičnu metodu je upotrebljavao nadbiskup grof Gavriel Patačić, 1745 u Kaloči. Patačić sam Hrvat ali ugarski arhiepiskop i patriota, hteo je da u svojoj rezidenciji povrati život i vlast madžarskom jeziku koji je venuo. On je zabranio upotrebu slovenskog dijalekta i odredio je kaznu od 12 forinti ili 12 štapa za svaki prekršaj te naredbe; ova kura se pokazala kao uspešna."

Nemački publicista Vendel piše (72, 212):

"Još 1843 je Virovitička županija zamolila Kralja da se večno održi latinski kao diplomatski jezik slavonskih županija. Još 1845 se Hrvatski sabor opet jednom zauzeo za održanje latinskog zvaničnog jezika a tek je u oktobarskom zasedanju 1847 doneo značajan zaključak, ali na latinskom da se lingua croatico-slavonica lingua nationalis horum regnorum načini i da se kao nastavni jezik uvede u sve škole."

Italijanski pisac, ali rođeni Dalmatinac, Nikola Tomazeo, piše 1861:

"...Fakat je da sami Hrvati, naročito u stvarima civilnim i u nauci, znađahu do juče bolje latinski nego slovenski..." (Delo pod 36, str. 34).

Engleski naučnik Džon Padžet opisuje u svom Putu iz Pešte na Rijeku (18) Zagreb iz prve polovine prošlog veka i kaže među ostalim:

"Naišli smo na nekoliko dobrih dućana koje naročito drže Raci (Srbi) i Jevreji, koji spadaju među najbogatije stanovnike i gotovo celu trgovinu drže u svojim rukama..."

"Jedna knjižara u koju uđosmo bila je prilično velika i pokazivala je živ promet. Ona je sadržavala gotovo sva klasična nemačka dela ili u nemačkom prevodu. ...Jedna pregrada sadržavala je sve madžarske knjige, između njih i dela grofa Sečenji. Knjiga na hrvatskom jeziku bilo je tri ili četiri; do pre nekoliko godina taj je jezik bio sasvim nezapažen..."

Savremeni nemački publicista Gilbert in der Maur, koji se sav bio posvetio istraživanju novije kulturne istorije Jugoslovena, pisao je malo pred Drugi svetski rat (65, II, 21):

"Uprkos pripajanja Zapadu činjenica je da Hrvati nisu prema Srbima pokazali neku prednost (da ih nisu prebacili) u književnom i narodnokulturnom polju. Pre Obradovića nije bilo srpskog književnog jezika, ali hrvatski i slovenački behu samo dijalekti, a ne književni jezici, što je tek postalo stvarnost sredinom XIX veka, dakle 50 godina posle Obradovića. Ova zaostalost u razvoju hrvatskog dijalekta u jezik sasvim je razumljiva. Srpska raja nije preuzela jezik osmanliskih gospodara. Drukčije je bilo u hrvatskim i slovenačkim predelima. Tu je 'obrazovani' govorio, nemački, latinski, čak i madžarski. Za narod i za narodni jezik nije se nimalo starao gornji sloj ograničen na strano dvorsko plemstvo. Rezultat je bio: Narodu se može pomoći samo preko pripadnika samog naroda."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #19 poslato: Decembar 29, 2010, 12:11:03 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


VI.

Dugo je trebalo, čak i posle "Ilirskog preporoda" da se to duhovno i nacionalno ustrojstvo kod Hrvata izmeni. Opet dva-tri dokaza od njih samih.

Imbro Tkalac u svojim "Uspomenama iz mladosti u Hrvatskoj" (74, str. 190), opisuje stanje Zagrebačke kasine u polovini prošlog veka, pa između ostaloga veli:

"U kasinu je bilo pored njemačkih samo mađarskih novina... "Narodne novine" načelno su prezirali. Govorilo se kod njih hrvatski i latinski, pa sam jedared čuo, kako se glavari stranke gorko tuže na izumiranje svoga "jezika otaca" (lingua patria). Brecnuo sam se, jer mi se ta tužba činila čudnom i primjetim, da se sada u društvu i kavanama govori hrvatski više nego ikad prije. Stari gospodin, viećnik banskog stola, poučio me, da je on govorio o – latinskom jeziku. Morao sam se veoma siliti, da ne prasnem u smijeh, jer taj Hrvat, koji je govorio latinski, nikako nije bio Rimljanin, a ni Cezar, ni Ciceron ne bi ga priznali za svoga zemljaka. Kao sav stariji naraštaj govoraše on latinski gramatički mnogo pravilnije nego hrvatski, jer je latinski morao učiti u školama, jer je bio i službeni jezik, a hrvatski nije se učilo ni u jednoj školi, već je samo bio jezik razgovora u privatnom životu".

Herman Vendel saopštava (72, str. 347):

"Slovenac Trtina, koji je pedesetih godina (prošlog veka) bio nastavnik na Varaždinskoj gimnaziji, još uvek je mogao da čuje starije sveštenike, profesore i advokate kako se među sobom latinski zabavljaju, čak je i kod žena nailazio na poznavanje Ciceronovog jezika, a često je slušao i ispovest da je nemački nobel, a slovenski za prost svet."

Jagić piše Preradoviću 27/6 1869 (75, 622):

"Biste li vjerovali da Vam kažem da se već na zgr. gimnaziji mladeži u školi govori ovako: Učite njemački, jer bez njemačkoga jezika nemate pristupa u nijednu poštenu kuću. I zbilja naša se mladež toga savjeta više drži nego kad joj tko drugi govori: ljubite hrv. jezik, nemojte se stiditi svoga..."

U "Spomenima mojega života" Vatroslava Jagića čitao sam da je njegova buduća žena, kao verenica, morala da mu piše nemački jer hrvatski pisati nije umela! A bila je tobože Hrvatica!

U vodećem nemačkom časopisu prošlog veka "Inostranstvo" opisao je pod inicijalima jedan saradnik Putovanje po evropskom Istoku (125), i tu kaže kako u Beogradu nije knez Aleksandar Karađorđević hteo da ijednu reč nemačku prozbori, dok "većina Zagrebčana govori nemački bolje od Bečlija, ali su sad postali slavomani" (1845 g.).

Hrvatski istorik Tadija Smičiklas (pohrvaćeni Srbin iz Žumberka) piše u istoriji "Matice Hrvatske" (14) kakve je teškoće imao Antun Mažuranić u početku svoje publicističke delatnosti. Smičiklas piše (s. 290):

"Starac bi Antun proplakao kad je o tom stajao pripovjedati. Sastaviti jedan broj političkih novina, to je bila velika muka. Njima je teško o političkim stvarima drugačije razgovarati nego njemački; manjkali su im hrvatski izrazi za najobičnije političke pojmove. Mladim ljudima pomaže zbačeni s profesure Ljudevit Jelačić, koji ih upućuje kako će učiniti izvadke iz znamenite u ono doba Augsburger Algemajne Cajtung".

Antun Mažuranić je pisao 1852:

"Ni najučeniji naši ljudi nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom..." Mislio je na novousvojen "hrvatski" jezik (14, s. 191).

Antun Mažuranić je pisao 1852 (14, s. 291):

"Još prije nekoliko godina skoro niti ko nije znao za stariju dubrovačku litaraturu, i tko je što i znao, nemogaše je razumeti...

Većina učenih Hrvata nije ni znala da su Hrvati, a i oni koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata..."

"Zagreb je govorio nemački do kraja Prvog svetskog rata, jer zašto bi inače Narodno Vijeće lepilo 1918 po Zagrebu naredbe Govori hrvatski'" (39).
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #20 poslato: Decembar 29, 2010, 12:11:28 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


B) B) PRISVAJANJE SRPSKOG JEZIKA ILI
ILI TZV. "ILIRSKI PREPOROD"


Stanje kako je napred opisano nije moglo da večno ostane: moralo se nešto preduzeti da Hrvati dođu do svoga jedinstvenog jezika. Radilo se u prvom redu o pisanom jeziku; govorni bi mu imao da sleduje.

Pošto nijedan od njihovih hrvatskih dijalekata nije imao ni tradiciju niti je bio izgrađen, a još manje čuven po svetu, to su tadašnji aktivni hrvatski nacionalisti došli na dijaboličnu ideju: da srpski jezik uzmu kao svoj. Njime su tada govorili mnogi katolici, ali nijedan svesan Hrvat. Govorili su katolici Slavonije, Bosne, Hercegovine i malog dela Dalmacije.

Taj pokret upućen proglašenju zajedničkog jezika koji je ispočekta zvat ilirskim a koji je bio vezan i za buđenje nacionalne svesti koja je bila potpuno začmala (ako ju je uopšte i bilo) nazvan je Ilirski Preporod. Vođe su mu bili uglavnom stranci; glavni akter, Ludvig ("Ljudevit") Gaj bio je Nemac rođen u Hrvatskoj sa maternjim jezikom nemačkim (tek mu se otac doselio u Hrvatsku).

Mi smo nakupili toliko podataka o "Ilirskom preporodu" i mišljenja drugih lica o njemu, da bi bilo suvišno da ma šta svoje još dodajemo. Prenećemo ta tuđa mišljenja, iz kojih će čitaoci ipak dobiti jasnu sliku cele pojave i njenog značaja. Razume se da će prikazivanje biti malo razbivenije nego kad bismo ga sami sistematski obradili, ali će se zato dobiti na nepristrasnosti. Niko neće moći da kaže da je to pristran i "šovinistički" prikaz jednog "hrvatoždera".

Citiraćemo i hrvatske, i srpske, i strane pisce. Najviše same Hrvate, koji su o tome mnogo pisali. Zbog mnoštva ovih podataka podelićemo ih u grupe prema narodnosti pisaca.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #21 poslato: Decembar 29, 2010, 12:11:52 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


IV. Hrvatski pisci o razlozima i posledicama Ilirskog Preporoda

Sam tvorac "hrvatskog" književnog jezika Ljudevit Gaj pisao je 1846 (47):

"...Ta npr. sav sviet zna i priznaje da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još iz daleka nije na um palo ikada tvrditi da to nije srpski već ilirski jezik; pače se ponosimo i hvalimo Bogu velikomu što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo..."

Gaj je 1852 u polemici sa Antom Starčevićem, napisao (49) da je Pavle Vitezović-Riter u 8 knjiga opisao veliku srpsku istoriju (Serbia ilustrata) u kojima je

"priznao veličanstvo naroda serbskoga, tako glede njegove narodne važnosti, kao što i jezika. Kamo sreće da je on, koji se u svoje doba za narodni jezik borio, na mjesto što je hervatski provincijalizam sa serbskim mješao i tako nepraktično na neoborive zaprjeke nagazivao, – kamo sreće da je on onda, kao što smo mi sada u novija vremena, najglavnije grane jezik, koji se u izobilju izrekah i u svojoj čistoti najbolje sačuvao, u svojoj cjelosti prigrlio i u hervatsku književnost uveo, mi bi se zaista sa svime na drugom stepenu narodnog napredka danas nalazili".

On zamera, dakle, Riteru što on nije tada, sto godina ranije, uzeo srpski jezik za književni rad.

U istom članku, malo pred tim Gaj kaže:

"Kako da se prepiremo što je kod Srbaljah narodno, što li nije; kod Srbaljah, u kojih je od oltara do čobana ništa biti ne može što ne bi narodno bilo; kod Srbaljah, od kojih mi jezik u svojoj mudrosti i u svom bogatstvu, i običaje u svojoj izvrsnosti i čistoći učiti moramo ako hoćemo da ilirski život obnovimo..."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #22 poslato: Decembar 29, 2010, 12:12:20 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


III.

Sad ćemo izneti nekoliko sačuvanih misli savremenika Gajevih, ponekad i njegovih saradnika, bilo da potiču direktno od njih ili ih je zabeležio i objavio neko drugi, bilo da su iz toga ili docnijeg doba ali uvek s obzirom na to doba.

Ivan Derkos je na latinskom jeziku 1832 motivisao namere za reformom pravopisa i jezika, pa je između ostaloga rekao

"da će Hrvati s takim jezikom sebi privući Srbe, i to ne samo one u Ugarskoj (Vojvodini), nego i one onkraj Save (u Srbiji), jer njihov jezik neće se razlikovati od ovoga skupnoga jezika triju kraljevinah (tj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije)". (Šišić, 55, str. 147).

U jednoj svojoj drugoj raspravi (86) piše Ferdo Šišić ponovo o ovome, nazivajući Derkosa glavnim saradnikom Gajevim. Tamo izrečno stoji:

"U ovaj presudni čas pojavio se kod hrvatskog naroda osećaj narodne svesti. Taj preokret nastao je kod onih hrvatskih mladića koji su, boraveći na naukama izvan domovine, videli oduševljenje i prosvetu drugih naroda, a naročito Čeha i Mađara. Na čelu toga pokreta bili su Ljudovit Gaj i Ivan Derkos, a pridružio im se i vatreni grof Janko Drašković.

Videći slabo interesovanje hrvatskog plemstva za narodni jezik, Ivan Derkos izdade u maju 1832 knjižicu (Genius patriae), kojom pokuša da probudi u Hrvata ljubav i interes za hrvatsku domovinu, predlažući, da se sva podnarečja u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji slože u jedan jezik, ne narodni nego književni, kojim bi se pisala znanost i pevale pesme".

Derkos je izrekom isticao da će Hrvati tim jezikom sebi približiti Srbe…

Ovaj Derkosov književni program dopunio je grof Janko Drašković još krajem iste godine (1832) političkim programom hrvatskog naroda, kad je u Karlovcu izdao prvi hrvatski štokavskim dijalektom napisani politički spis 'Disertaciju'. Grof Drašković je tražio da se u 'Veliku Iliriju' ujedini Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Vojna Krajina, varoš Rijeka i zapadna Bosna, a onda da im se 'kraljevom milošću' još pridruže slovenački krajevi Kranjske, Štajerske, Koruške i Primorja. U toj jedinstvenoj državnoj organizaciji treba da bude službeni jezik 'ilirski' (tj. štokavski dijalekat), a vrhovnu vlast treba da vrši u kraljevo ime ban, čije se područje ima da obnovi kako je nekad bilo."

Derkos je umro mlad (1834, a rođen 1808), pa se zato o njemu malo šta posle saopštava.

Ante Kuzmanić, hrv. književnik je pisao Gaju 1841:

"Nego radite da izađe kod vas štogod laganiji jezik, jer više putah desi se da je verlo teško razumiti..." (25).

Hrvatski "povjesničar" i teolog Šime Ljubić pisao je polovinom prošlog veka (45):

"Današnji Hrvati, kojih nema mnogo, na Gajev poziv odlučno odstupiše od svoga (jezika) pomiešanog poriekla... te su ozbiljno proprimili takozvane srbske načine i oblike jezične... do ciela u učenju i u javnom životu".

U Memoarima Vatroslava Jagića (62, I, 62) ovaj saopštava jedno pismo koje mu je uputio Muškatović 13 februara 1864, u kome ovaj piše:

"...jer naši ljudi, koji danas vladaju, boje se zlu našemu od Srbaljah, i misle, ako znanost i logika zahtievaju da uzmemo pravopis koji je u Srbaljah, da će tim srpstvo obhrvati hrvatstvo."

Jagić piše docnije u Arhivu (79) pri prikazu jedne knjige (Šurminovog Hrvatskog preporoda), kako su provinciski Hrvati učinili retku žrtvu u slovenskom svetu:

"oni su se odrekli lokalnog dijalekta koga su literarno negovali već dva veka u korist većine koja ih je okruživala..." "Kao nadoknadu za to, oni su naknadno dobili, pošto su se okolnosti raščistile, natrag njihovo živo etničko ime umesto mrtvog, sa samo jednom malom izmenom u formi: mađarizirana oznaka Horvat, horvatski zamenjena je sa domaćom Hrvat, hrvatski."

Dalmatinac Vladislav Vežić, koji je najveći deo života proveo u Hrvatskoj (živeo od 1825 do 1894) i bio Ilirac, pisao je 1885 godine (24):

"Hrvati, kako rekoh, uvedoše i sami jezik štokavski, akoprem ih je to stalo i stoji neizmjernog truda, jer im je od svagdanjega domaćega govora dosti daleko."

29 nov. 1885 godine je Ignjat Veber-Tkalčević kazao na skupštini "Matice Hrvatske" kako neki hrvatski pisci sve to više prianjaju uz način pisanja "koji se obično zove srpski", a to je štokavština, i da on taj isti jezik naziva i hrvatskim samo zato, što njime danas govore i neki Hrvati" (46).

Milan Galović piše krajem prošlog veka (63):

"Gaj je od Hrvata stvorio nov narod, on ga je osviestio, dao mu književni jezik i pravopis, utro mu put svojim modernim stečevinama".
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #23 poslato: Decembar 29, 2010, 12:12:42 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


IV.

Sad ćemo navesti još jedan broj hrvatskih pisaca iz novijeg doba, iz čijih iskaza će se takođe videti i istorijat i važnost Ilirskog preporoda, neposredno i pozitivno za Hrvate, posredno i negativno za Srbe.

Hrvatski publicista Milan Marjanović je pisao pred Prvi svetski rat (64, str. 267):

"Gajevi Iliri primili su štokavsko narečje i trudili su se da ga nauče ukoliko ga nisu znali. (Oni su prihvatili za osnov Vukov rad i narodnu poeziju...)".

Za Ilirsko doba (1835-1860) kaže Milan Marjanović (64, str. 267):

"U celo prvo doba prima se i stvara pravopis, jezik i kulturno-nacionalna svest. To je doba vežbanja i buđenja."

Str. 87 id.:

"Gaj je morao da veoma oprezio i kompromisno postupa, da ne izgubi uopšte mogućnost svakog rada. On je najpre zaveo jedinstven fonetski pravopis za latinicu. Prve godine je pisao tim pravopisom ali kajkavskim narečjem, jer je znao da mu treba u prvom redu pridobiti Hrvate iz staroga hrvatskoga Provincijala. Već druge godine zavodi Gaj u novine i literaturu štokavštinu. Kroz dve godine hteo je da otpočne sa štampanjem novina latinicom i ćirilicom, pa da onda preuzme i za zapadni deo naroda samo ćirilicu. Ovaj plan nije uspeo naprosto zato, jer je bečka cenzura zabranila štampanje ćirilicom, a Gaj nije mogao da zbog toga upropasti celo započeto delo narodnog buđenja, da se zameri Beču, pa da izvrgne celi zapadni deo naroda madžarizaciji, a onaj deo koji bi se eventualno posve priključio Srbima da dovede do položaja u kojemu su se našli i ugarski Srbi".

Dr. Ivo Pilar, najomiljeniji hrvatski politički istoričar pisao je na kraju Prvog svetskog rata izos. (citirano na drugom mestu) i ovo (81, str. 318):

"Politički razlozi igrali su i kod Srba i kod Hrvata odlučnu ulogu u izboru književnog narječja. Tako su kajkavski Hrvati banske Hrvatske izabrali iekavsku štokavštinu, koju zapravo i ne poznavahu... Hrvati izabraše jedno narječje koje bijaše strano tadašnjim kulturno-političkim vođama, koji govorahu kajkavski…

Veliki hrvatski naučnik Vladimir Dvorniković pisao je baš pred početak Drugog svetskog rata (48) da su "Hrvati, posle izvesnog kolebanja, prihvatili štokavski, sa Srbima zajednički književni jezik".

To stoji na strani 954, dok na strani 638 piše Dvorniković o tome kako su Hrvati sada proglasili hercegovački jezik za svoj i direktno kaže:

"Kajkavski Zagreb postao je fanatičnim čuvarom klasičnog, Vukovog, hercegovačkog jekavskog govora, onog istog za koji pravi kajkavac nema ni trunke urođenog osećanja i sluha..."

U zbirci "Lički Grudobran", izašloj 1940 u Zagrebu, piše Mile Starčević članak pod naslovom "Ekavica dra Ante Starčevića". Na str. 78 stoji (delo pod 101):

"Gaj nije sa svojom reformom ortografije, kojom je propisao za sve hrvatske krajeve jedinstveno, prema češkom uzoru nešto reformirano latinsko pismo, odmah potpuno uspio, nego tek iza nekoliko godina borbe; a ni onda nije mogao odrediti svim književnim radnicima i ostala najnužnija pravopisna pravila, jer ni sam nije dovoljno poznavao hrvatskog jezika. Za njega i za veći dio njegovih još vrlo mladih drugova govorni jezik bijaše kajkavsko narječje..."

Pisac se poziva na Šišića, po kome se još u petom razredu gimnazije Gaj lakše izražavao nemačkim nego hrvatskim jezikom. (102).

Sadašnji, posleratni hrvatski pisac, Marin Franićević (rodom sa ostrva Hvara) pisao je 1948 (87):

"Prihvaćanje vukovske koncepcije... nije bilo ni simbolično ni deklarativno, nego stvarno. To prihvaćanje bilo je odlučni i pravilno usmjereni, ali tek prvi korak, u procesu koji se imao izvršiti. Vukovo djelo bilo je u hrvatskoj književnosti onaj potrebni jezičac na vagi, ali još je veća njegova zasluga (kad se radi o Hrvatima) što je dao mnoge i najbolje materijale, obrasce štokavštine, koja je konačno postala jedini književni jezik Srba i Hrvata... Praktički je trebalo ipak prevladati čitav niz poteškoća i dati nova snažna ostvarenja na tom jeziku da bi se učvrstio. Očito je, međutim, da se taj proces odvijao znatno sporije nego npr. u Srbiji, iako ga teoretski nije nitko osporavao kao što ga osporavao tamo. I dok još danas (preko stotinu godina kasnije) u Srbiji problem regionalizma (kao jezični problem) uopšte ne postoji, dotle je u Hrvatskoj prilično oštar..."

Hrvatski književnik Ivan Krnic pisao je pred Prvi svetski rat povodom ankete o zajedničkom pismu i narečju da bi dobro bilo usvojiti ekavštinu, koja ne bi Hrvatima bila ni praktično teška "jer smo se i onako tome jeziku tek teškom mukom morali priučiti. Tko od nas starih ne pamti ljute borbe među zagrebačkom školom i onda zvanom 'govedarštinom'? Pa i danas ima nekoliko ljudi koji ni za živu glavu neće da pišu drugačije nego su se naučili kao deca" (103). (Ćorović, 104, str. 71).

U anketi o srpsko-hrvatskom zajedničkom jeziku i pismu koja je vođena pred Prvi svetski rat, poznati tadašnji vođ dalmatinskih Hrvata dr. Josip Smodlaka je pisao kako je samo jedna tridesetina Hrvata rođeni ijekavac, a kako ekavaca, kajkavaca i čakavaca ima bar deset puta više. (Ćorović, 104, str. 70). Znači, prema Smodlaki, da je jedva 3 ili 4 procenta pravih Hrvata govorilo tada ijekavski!
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #24 poslato: Decembar 29, 2010, 12:13:04 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


V.

Niko, valjda, nije bolje rasvetlio ceo problem Ilirskog preporoda kao dva najpriznatija hrvatska "povjesničara" ovoga veka, Rudolf Horvat i Ferdo Šišić. Pustimo njih da govore.

Rudolf Horvat piše (58, str. 52) da Gaj od 1836 izdaje "Danicu Ilirsku" i "Ilirske narodne novine" (mesto ranije "Danice horvatske, slavonske i dalmatinske").

"Sve štokavskim narječjem. To je isprvice bilo vrlo teško mnogim hrvatskim piscima, jer su poznavali samo kajkavštinu, u školi učili latinski jezik, a u obitelji govorili većinom njemački – Mnogi 'Ilirci' počnu marljivo učiti štokavsko narječje... Na javnim zabavama i sastancima potiskivahu tuđi njemački jezik, koji je do onda u Hrvatskoj upravo gospodovao... Gospođe počnu učiti hrvatski jezik i čitati hrvatske knjige, a pjevati ilirske davorije..."

Rudolf Horvat kaže da je na Hrvatskom saboru 2 maja 1843 Ivan Kukuljević "prvi nakon toliko vjekova progovori hrvatskom jezikom" i reče:

"Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Mađari i malo Slaveni, a iskreno govoreći nijesmo ukupno ništa. Mrtvi jezik rimski, a živi jezici: mađarski, njemački i talijanski, – to su naši tutori..." (58, str. 77).

1847 god. je u Zagrebu osnovano "Hrvatsko-slavonsko književno društvo" (R. Horvat, 58, str. 92).

Tek 1846 "dođe napokon željna i dugo očekivana dozvola da se na Zagrebačkoj Akademiji osnuje redovna profesorska stolica za hrvatski jezik..." (R. Horvat, 58, str. 91).

Str. 93: "Početkom g. 1847 počela je u Hrvatskoj sve jače izbijati želja, neka se hrvatski jezik uvede u sve škole i urede..." Hrvatski sabor tek 20 oktobra 1848 donosi odluku "da se narodni naš jezik mjesto latinskoga uzdigne na čast diplomatičku".

To znači, koliko ja shvaćam, da se kao zvanični jezik proglasi, tj. da se državna i administrativna akta odn. povelje (diplomatika) pišu na "narodnom" jeziku. Ono što svaka druga javnopravna jedinica smatra oduvek prirodnim i jedino mogućim.

Još 1850 je bio latinski nastavni jezik u srednjim školama. Horvat piše (58, str. 158): "Jelačić upre sve sile da iz hrvatskih gimnazija barem istisne latinski jezik kao nastavni, pa da đaci sve predmete uče na hrvatskom jeziku. To bijaše veoma teško, jer nije bilo hrvatskih školskih knjiga." Tek kad ban Jelačić povisi nagradu piscima udžbenika, nađoše se i oni.

Novi ban Josip Šokčević "uđe u Zagreb 12 jula 1860 i donese radosnu viest da se kraljevom dozvolom ima odmah u škole i urede uvesti hrvatski jezik mjesto njemačkoga..." (58, str. 176).

Str. 180: "Kralj određuje da hrvatski jezik ima odsad vladati kao službeni i uredovni jezik također kod banske stolice i kod namjesništva, i to ne samo u nutarnjoj službi, već i u općenju s ostalim političkim i sudbenim oblastima. "

Str. 219: "Zakonskim člankom 58 od g. 1861 proglasio je Hrvatski sabor narodni jezik jedinim službenim jezikom u Hrvatskoj. Tom prilikom vodila se u Saboru rasprava: kakvim da se imenom nazove narodni jezik..." Predlagana su imena ilirski, jugoslovenski itd. "Ipak je kancelar Mažuranić uvidio da su ti nazivi nenaravni", pa je "izradio Kraljevu potvrdu 58 članka" i "onda se pobrinuo da narodni jezik u Hrvatskoj dobije i svoje pravo ime: hrvatski..."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #25 poslato: Decembar 29, 2010, 12:13:34 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


VI.

Prelazimo na drugog, zaista najvećeg hrvatskog istorika, Šišića, koji je nebrojeno puta o ovom pitanju pisao. Važnije njegove misli smo ipak uspeli da saberemo. Neke su od njih već citirane, sad glavne.

Ferdo Šišić navodi da je Gaj ispočetka imao "neobuzdanu težnju da postane književnik, a u prvom redu pjesnik", razume se nemački, jer drugog pisanog jezika nije ni znao. Malo dalje piše Šišić (55, str. 136):

"Poslije dovršenih gimnazijskih nauka u Karlovcu, gdje je imao prilike da prvi put čuje iz narodnih usta štokavštinu Srba i Hrvata graničara i prvi put dobio u ruke Kačića, pošao je na Univerzitet u Beč..." Posle, 1827, pređe u Grac. "Dok se u Beču nije baš ni s kim družio, u Gracu upozna... i neke Srbe, a među njima i Glinjanina Moju Baltića..." Sam Gaj piše potom: "On meni otkri nutarnju vrijednost čistoga našega narodnog jezika, koji je jedini dostojan općega imena ilirskoga. Trudom njegovim ja kao rođeni Zagorac naučih poznavati azbuku (ćirilicu, Šišić) i valjanim izgovorom izgovarati čist jezik. S njim prvom čitah narodne pjesme srpske po Vuku izdane i dokučih i osjetih neprocjenjivost njihovu..."

Isti hrvatski istorik Ferdo Šišić kaže dalje (56, str. 108):

"Praktična je politika ilirskog pokreta u suštini svojoj bila čisto hrvatska – ne jugoslovenska; – to više, što se ona osnivala isključivo na hrvatskom historijskom državnom pravu, idući u prvom redu za tim da oko Zagreba okupi sve hrvatske zemlje unutar granica Habsburške monarhije, a od česti još i neke krajeve tadašnje Turske, tj. tako zvanu Tursku Hrvatsku (ili nekadašnju Jajačku banovinu) i Tursku Dalmaciju (ili krajeve na sjeveru od donje Neretve) i da se tako sastavi oblast podobna da s uspjehom uzmogne svojom snagom i veličinom odbijati mađarske nasrtaje.

Literaturni i kulturni ilirizam je opet faktički bio jugoslovenski (podvlačenja su piščeva), s idealnom težnjom da oko Zagreba okupi, pod okriljem klasičnoga ilirskog imena, sve umne i duhovne sile Južnog Slovenstva u jedno kolo na osnovu jednoga književnog jezika, štokavštine Hrvata i Srba. Za ovaj smjer treba kazati i to, da je imao služiti kao sredstvo onom političkom smjeru o kome se nije glasno i javno smjelo ni govoriti, ali su ga glavni ilirski književnici, kako vidimo iz njihovih djela, u duši svojoj priželjkivali...

I tako se zgodi, dok su politički ciljevi ilirizma, poslije teških i krvavih borba, postigli doduše trajne ali ipak samo veoma čedne uspjehe, dotle se kulturni, a naročito literarni smjer Ilirskog pokreta, mogao ponositi krupnim tečevinama: Ilirizam je tvorac moderne hrvatske kulture, napose hrvatske literature... Zato postade ova literatura upravo najsnažnijom kopčom koja je duhovno ujedinjavala tada rascjepkani hrvatski narod i u isti mah ga je potpuno zbližila – zbog istovetnosti književnog jezika, ovom vječnom zaslugom Gajevom, srpskom narodu. Njenim pjesnicima i naučenjacima ima se u prvom redu zahvaliti da se Hrvatska uopće održala i da je Hrvat – pored sve nevolje i svoga robovanja – vazda mislio na sebe, crpući baš iz nje vjeru u srećniju budućnost. Jer, pored jezika, literatura je bezuslovno najnužniji elemenat za razvitak nacionalne svijesti, to više ondje, gdje nije bilo političkog jedinstva...

Ilirizam je imao i da stvara hrvatski narod i da ga ujedno brani od neprijatelja, dok je u srpskom preporodu (Prvom i drugom ustanku) ovaj prvi zadatak – stvaranje srpskog naroda – sasvim otpao. Već odavno su se svi pravoslavni unutar granica Pećke patrijaršije, a onda i Karlovačke mitropolije, osjećali Srbima, tako da za stoljetnoga turskog ropstva, ako i nije bilo srpske nezavisne države, ali je pod Turcima postojala jedna jedinstvena i svjesna duhovna Srbija unutar granica pravoslavne crkve. Ovaj krupni momenat ne valja nikad puštati s vida, pa zato se i zgodi, da se odmah na glas o Karađorđevoj buni, 1804, uzbunilo čitavo Srpstvo, ne samo ono u Turskoj i Crnoj Gori, nego i ono u Habzburškoj monarhiji od Banata i hrvatsko-slavonske Vojne Granice do Kotora i Budve..."

"Zato je ilirizam i razbudio prvi put u svih Hrvata jednu istu nacionalnu političku svijest i svima dao moderni pojam nacionalne države i nezavisnosti, jer valja dobro istaknuti, da je poslije carske zabrane ilirskoga imena (u januaru 1843) postalo hrvatsko ime njegov baštinik za sve katolike našeg naroda od Drave do Budve, i od Jadrana u unutrašnjost do Drine, koji tako postepeno, ne ujedared, postadoše sviješću Hrvati, težeći svi k Zagrebu kao k svome idejnom središtu..."

Šišić naziva Gaja "jednim od najzaslužnijih hrvatskih sinova svih vremena" i kaže da ima dosta istine u Gajevim rečima hrvatskom književniku Đuri Deželiću 1861:

"Da ne bude Hrvatima Ljudevita Gaja, oni bi danas bili Madžari ili Nijemci. Ta oni se nisu mogli ni jednim narodom nazivati, jer im je falilo glavno obilježje narodne osobine: zajednički književni jezik".

Šišić daje potpuno pravo piscu u Vigandovom Leksikonu (Lajpcig 1856) u kome stoji da je Gaj svojim pokretom "stvorio narod". A sam Gaj je kazao da je "osvjestio nekoliko ugarskih županija", misleći na županije Hrvatske i Slavonije.

Šišić piše (55, str. 143):

"Prvi istup Preporoda željne hrvatske omladine bješe predavanje o hrvatskom (tj. kajkavskom) jeziku na Pravoslovnoj akademiji zagrebačkoj.

Pod kraj 1831 vrati se iz Pešte u Zagreb Matija Smodek, doktor filozofije Peštanskog univerziteta... U sporazumu s ostalim mladićima zamoli Smolek Profesorski zbor da mu dopusti da smije privatno i besplatno poučavati hrvatski jezik (zapravo kajkavski dijalekat) u jednoj od soba akademičke zgrade..." Neki su mu profesori dali privatnu dozvolu, ali su se Madžari studenti tome protivili i pokušaj nije sasvim uspeo.

Dalje piše Šišić, 55, str. 147:

Na hrvatskom saboru novembra 1832 zahvali se novopostavljeni potkapetan Kraljevine Juraj Rukavina Saboru "narodnim jezikom, što je izazvalo burno odobravanje. To je od vijekova prvi hrvatski govor izrečen na Saboru hrvatskom..."

Gaj upućuje molbu vlastima 1832, da izdaje list "Danica horvatska, slavonska i dalmatinska". (Šišić, 55, str. 145).

Ispočetka je Gaj štampao svoje listove kajkavski i starom ortografijom da ne bi ozlojedio klir, ali "već naredne godine, 1836, promijeni ime, dijalekat i ortografiju, znajući dobro da kajkavci sami niti su podobni da stvore i uzdržavaju osobitu literaturu, niti su dosta brojni i jaki da postoje kano zasebno narodno tijelo..." i onda je "kajkavštinu zamijenila štokavština..." (Šišić, 55, str. 159).

Šišić piše da su obrazovani ljudi zvali domaći jezik "slovenskim (slovinskim, slavonskim, slavinskim, slovenskim)" (55, str. 116).

Šišić navodi kako su se kajkavci, ali ne mnogi, bunili protiv "vlaške štokavštine", i zaključuje svoj govor:

"Svojim besmrtnim, prezasluženim i kuražnim djelom na početku 1836. Ljudevit Gaj je prije svega položio osnov modernoj hrvatskoj literaturi i kulturi, i ujedinio postepeno sve Hrvate..." (56, 117).
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #26 poslato: Decembar 29, 2010, 12:14:08 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


V. Srpski pisci o "Ilirskom preporodu" i njegovim posledicama

Posle hrvatskih, navešćeno šta o svome pisanju kažu eminentni srpski pisci. Prvo ćemo navesti nekoliko primorskih Srba.

I.

Dubrovački gospar konte Medo Pucić pisao je u italijanskom uglednom časopisu "Nova Antologija" za 1867 (43):

"Ako je narečje dovoljno da obelodani Jedan narod, onda Sloveni Hrvatske i Slavonije pripadaju srpskoj grani u Slavoniji i Vojnoj Krajini, a kranjskoj grani u Civilnoj Hrvatskoj. Ali su Hrvati, formulisavši svoje poglede na budućnost, primili srpski jezik kao zvaničan, srpsku literaturu kao svoju, srpsku zemlju kao svoju rođenu, obeležavajući ih samo hrvatskim imenom. Ova zamena imena ne menja ništa u stvarnosti činjenica..."

Neka nam je dozvoljeno ovde citirati i "poslednjeg Dubrovčanina", katoličkog kanonika Iva Stojanovića, koji u svojoj knjizi "Dubrovačka Književnost" izdatoj u godini njegove smrti (1900) (40) na strani 329 kaže:

"Nijesu li pripoznali i sami veliki književnici hrvatski, kao Broz, Gaj, Preradović, Mažuranić i dr., što se tiče jezika književnoga, da im se treba obrnuti na srpske izvore, a nadasve na književnost dubrovačku, koja je prvorođena kći srpska. Ne, zaista radi svoje krivice, Hrvati nijesu mogli razvijati malenu kulturu slovinsku, ili bolje sredstva prave kulture; te stoga su u njih već davno izumrle u većem dijelu njihove pjesme narodne, i uopće sve prave narodne umotvorine."

Marko Car, srpski književnik iz Zadra, također katolik, (rodom iz Hercegnovog a poreklom iz Konavala) pisao je oko 1890 u jednoj studiji na italijanskom jeziku (111) sav radostan zbog postignutog jedinstva jezika, ovo:

"Ilirski jezik, pre toga razbiven u različnim anarhičnim dijalektima, malteretiran sa pet ili šest rogastih ortografija, indentifirao se sa srpskim – toskanskim među slovenskim jezicima – koji se danas govori u Beogradu, u Dubrovniku, na Cetinju..."

Na Marka Cara ćemo nadovezati njegovog prijatelja i političko-nacionalnog "šefa", vođu primorskih Srba Savu Bjelanovića, koji u svojoj polemičnoj raspravi sa dum Mihovilom Pavlinovićem (105), piše ovo:

"Ako nas je Pavlinović voljan poslušati, kazaćemo mu da je i Hrvat Gaj dobijao pomoći u Biogradu 1848 god. i od strane Srba zajmio srpski jezik i prenosio ga u svoj Zagreb. Pa i sad Biograd je darovao Zagrebu svoga Daničića, koji piše monumentalni "Rječnik", koji jedino za ljubav slozi, a protiv naučne istine i svog uvjerenja, nazivlje srpski jezik i hrvackijem. Pa i sad hrvacki spisatelji moraju učiti jezik na srpskoj knjizi, a "Matica Hrvacka" moraće prije ili poslije prečišćavati svoje knjige – prepune puste smjese njemačke natege, zagrebačke slovenštine i nerazumljive krparije novijeh riječi – na srpskoj njivi..."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #27 poslato: Decembar 29, 2010, 12:14:35 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


II.

Sad da citiramo jednog Srbijanca, ali lice naročitog ranga i kulture.

Jedan od vodećih srpskih političara na prekretnici ovog veka, profesor univerziteta i pretsednik Vlade Srbije, Milovan Milovanović, inače prohrvatski raspoložen, pisao je krajem prošlog veka (27) kako su Srbi i Hrvati vekovima živeli odeljeno, da onda ustvrdi na str. 13:


"U takvim političkim i kulturnim prilikama proces razdvajanja, koji je sve to jače u svakom pravcu isticao posebnu individualnost Srba i Hrvata, vršio je svoju ulogu i u pogledu jezika. U centru srpskom, gde se i politički i kulturni život kretao samostalnije i bujnije, jezik se razvija i brže i svestranije. I pod takvim pogodbama nesumnjiva je stvar da bi se srpski i hrvatski jezik najzad razvili u dva samostalna slovenska jezika, koji bi stojali danas jedan prema drugome gotovo onako kao što stoje i srpski i bugarski jezik.

Taj je proces međutim presečen za vremena. U četvrtoj desetini našega veka Ljudevit Gaj i njegovi drugovi i sledbenici, koji su stvorili ilirski pokret, povratili su jedinstvo književnoga jezika srpsko-hrvatskoga odlučiv se da i za hrvatsku knjigu usvoje književni jezik srpskoga naroda."

Dr. Milovanović objašnjava kako je to bilo moguće (naročito izmešanošću Srba i Hrvata u Krajini), da onda produži:

"I tada se rodio Ilirski pokret. Razumevši dobro da Hrvati u prilikama koje ih okružuju ne mogu imati dokolice za stvaranje samostalnoga književnoga jezika, i da takav samostalni hrvatski jezik, i kad bi se baš uspelo sa njegovim stvaranjem, ne bi imao potrebnih pogodaba da održi trajno svoj samostolni karakter, Ljudevit Gaj i njegovi drugovi odlučili su se usvojiti u celini srpski književni jezik za književni jezik hrvatski".

Milovan Milovanović je istu studiju izdao malo potom latinicom kao II. izdanje, opet u Beogradu kod iste "Radikalne štamparije". Mi smo imali i taj primerak u rukama i nismo u meritornom tekstu zapazili nikakve izmene. Ali tekst latinicom (to je bio veoma redak slučaj da se nešto tada u Beogradu štampalo latinicom), ima opširan Predgovor, u kome izos. stoji:

"Jest istina, čakavština je starija od štokavštine, i štokavština nije ništa drugo do jedna nova evolucija jezika koja se razvila iz čakavštine. I ta nova evolucija izvršila se postupno u toku vekova u Srba, dok su Hrvati tek za vreme Ilirskog pokreta od 1835 primili od Srba kao lepši, savršeniji oblik govorni srpsku štokavštinu, gotovu, potpuno i svestrano izrađenu." (28, str. III).
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #28 poslato: Decembar 29, 2010, 12:14:59 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


III.

Mnogo je o tome pisao krajem prošlog veka zemunski prota Dimitrije Ruvarac, Sremac, brat istoričara arhimandrita Ilariona, ali je on uglavnom iznosio mišljenja samih Hrvata, koja smo ovde prilično iskoristili (delo pod 31). Taj odeljak knjige on inicira ovim rečima:

"Da su današnji Hrvati t. j. "kajkavci" i "čakavci" koje mi jedino za prave današnje Hrvate držimo, ma da su prvi više Hrvato-slovenci, i Hrvato-kranjci, nego čisti Hrvati, uzeli za svoj književni jezik, srpski jezik; ...navešćemo vam "Obzoraši", ovde svoje obrazloženje za gornju našu tvrdnju.

Zapamtite dobro "Obzoraši", da ćemo mi danas ovde govoriti samo o današnjim "čakavcima" i "kajkavcima", a ne o Srbima katoličke vere, koje vi proglašujete danas i koji sebe drže za Hrvate, ma da to u samoj stvari nisu, i koji su sebe izodavno zvali: Šokcima, Slavoncima, Dalmatincima, Bosancima."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« Odgovor #29 poslato: Decembar 29, 2010, 12:15:27 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


IV.

Sad dva Hercegovca, od kojih je prvi bio celog života nepopravljivi pristaša jedinstva sa Hrvatima, a drugi takođe neko doba (posle se sasvim preokrenuo).

Pledirajući za jedan srpsko-hrvatski književni jezik i jedno pismo, prof. Vladimir Ćorović je ukazao da je jedna etapa u tom razvitku učinjena onda kad su "Hrvati primili ijekavštinu kao opšti književni jezik, spojivši svoje mnogobrojne idijome i lokalne književnosti u jedno zajedničko stvaranje, kad su taj književni jezik uveli u svoje škole, i kad su se s tim u vezi počeli intenzivnije baviti delima južne književnosti..." (104, str. 63).

Jovan Dučić je pisao za vreme drugog svetskog rata (61, str. 7 id.):

"Ilirizam se zove drugim rečima i hrvatski preporod; i sasvim tačno. Ali na tome izrazu treba i ostati. Ilirski pokret je čisto hrvatska stvar unutrašnja i lokalna, prosvetna i moralna, a politički važna samo utoliko, što je ona postala zatim i žarištem za sve druge nacionalne ambicije Hrvata, u jednom za njih odista važnom, a možda i velikom stoleću. Ilirizam je preteča Štrosmajerovog pokreta, nazvanog pogrešno 'jugoslavizmom'. Pogrešno, bar po srpskoj definiciji ove reči. Sa tim Štrosmajerovim pokretom, hrvatski narod, vrlo ubog i skučen i neznatan u veku pre ovoga, postaje zatim izvesnom afirmacijom, koja je prevazilazila i njegov pravi značaj...

U Hrvatskoj su bili, sve do početka XIX veka samo dve klase na vidiku: sveštenici romanizirani i plemstvo mađarizirano. U borbi za jezik, idući za sveštenicima, tražili su latinski; ali pod većom vlašću plemstva, pomognutog iz Budima, morali su primiti, kao obavezan školski jezik, mađarski.

U to vreme, jedan mlad student, poreklom Nemac iz Krapine... Ljudevit Gaj, bavio se mnogo u Gracu i Pešti u društvu srpskih omladinaca, zanešenih ustankom, a tako isto i Srpskim narodnim pesmama, koje je Vuk Karadžić objavio bio u to vreme. Srpski jezik, kojim su srpski studenti govorili, i kojim je Vuk pisao, zaneo je Ljudevita Gaja, da je on pomišljao na žalosno stanje narodnog govora po hrvatskim krajevima. U njemu se zato rodi ideja da bi trebalo i Hrvati da uzmu srpski književni govor za svoj književni jezik, znači po obrascu Vukovih narodnih pesama. Hrvatski jezik bio je u Zagorju kajkavski, a po ostrvima čakavski, Gaj smisli stoga da Hrvati prihvate srpsku štokavštinu. Tim govorom su se već služili i Dalmacija i Slavonija, zato što su ih Srbi naseljavali kroz nekoliko poslednjih stoleća.

Ovo prihvatanje srpske štokavštine, mislio je Gaj, ujedinilo bi hrvatske krajeve. A kako je i cela Dubrovačka književnost pisana na srpskoj štokavštini isto onakvoj na kakvoj su pisane srpske pesme, usvajanje srpskog književnog jezika značilo bi anektirati Dubrovnik za Hrvatsku, a ne ostaviti ga Srbima... Ovo je glavno delo Ilirizma.

Da ne bude nikakve zabune, potrebno je reći da Hrvati nisu bez velikih duhovnih razloga izvršili ovaj moralni preobražaj, uzimajući tuđi književni jezik za svoj sopstveni (što je nesumnjivo besprimeran slučaj među narodima). Na kajkavskom govoru (kojega opet Slovenci smatraju svojim narodnim jezikom) nisu Hrvati ništa važno napisali. Na čakavskom govoru, koji se jedini u filologiji smatra neosporno i isključivo hrvatskim, nisu mogli otići daleko, jer on nije pokazivao mogućnost da se dalje razvija...

Čak nisu Hrvati primili jezik srpskih narodnih pesama ni bez protesta...

Da Hrvati nisu uzeli srpsku štokavštinu, nego ostali na kajkavštini, menjali bi zatim sve one pogrde sa zapadnim susedima na zajedničkom jeziku kajkavskom (Dučić misli na Slovence, LMK), mesto što, na nesreću našu, menjaju danas s nama te svoje pogrde na štokavštini...

Ni Srbi nisu baš olako propuštali da ovo akaparisanje njihovog književnog jezika, jezika iz narodnih eposa, Hrvati izvrše, a da to oni ne objave kao nedozvoljeni plagijat. Jagić, najveći hrvatski filolog, piše: 'Samo se po sebi razume da mi je bilo smešno kad se sa srpske strane prigovaralo Hrvatima (upravo Ilircima među 1834 i 1848) da su nepravedno sebi prisvojili srpski jezik kao književni – mesto da se vesele toj koncentraciji, koju je inače kod Iliraca pobudila i podupirala dubrovačka literatura" (62, II, str. 247).

Dučić produžuje dalje (61, str. 11):

"Kakav naš Jugosloven režimski, ili koji drugi ignorant narodnih pitanja, rekao bi da je zajednički književni jezik, onako 'postignut' između Srba i Hrvata, ipak doneo u političkom smislu izvesnu solidarnost, približenje, osećanje zajedničkog. Ali taj Jugosloven ne bi rekao da se s njim solidarisao neko ko mu je pridržao kaput ili tabakeru! – Nije ni samo to. Treba dobro znati da je štokavština srpska trebala da ubrzo zatim posluži Hrvatima, ne samo da imadnu jedan lep i logičan jezik, nego i da se postepeno pomoću njega okupe i svi drugi Štokavci, znači Srbi, oko Zagreba, kao glavnog štokavskog kulturnog centra... Dokaz što je već odmah jedan poznati Ilirac, Ivan Derkos, tražio otvoreno takvo grupisanje sviju štokavaca oko svog kulturnog centra Zagreba. A stari grof Janko Drašković je u taj krug oko Zagreba naročito pozivao Bosnu, ne pominjući međutim Srbiju, niti ijednu drugu štokavsku pravoslavnu zemlju..." Dalje kaže Dučić da je ban Jelačić želeo i Vojvodinu sebi potčiniti. "Ovo je drugo lice Ilirstva".

Ovo je to Ilirstvo, za koje su naše tolike nebrojene neznalice sa upornošću tvrdile srpskom narodu da je bio pokret jugoslovenske solidarnosti, koji će nakon 1848 postati i jugoslavizmom, tobožnjim pokretom bratstva, glasonošom političkog ujedinjenja Južnih Slovena, znači put u jednu državu, koja bi se, naravno, zvala Jugoslavija. Sasvim obratno..." Nije se osećalo "koliko štete po obe strane i za Srbe i za Hrvate, može doći baš od toga ako se jedna nacionalna ideologija izgradi na neistini, i takva postavi u temelje države samo kao iluzija, samo kao jedna naučna hipoteza. Treba biti istinski ubeđen da sve nesreće koje je za 23 godine njenog trajanja zabeležila Jugoslavija ne bi ni ponikle da 'jugoslavizam', stvar nerealna i izmišljena, nije postala ubrzo zvaničnim patriotizmom naših najgorih režima, jedna birokratizirana ideja, koju nije branila ni crkva, ni škola, nego policija i Zakon o zaštiti države"....

Str. 26: "Ilirci su uzeli srpski jezik najpre da prisvoje dubrovačku književnost, a zatim da po Bosni mogu (cinizmom, koji se u našoj poštenoj kući ne da ni zamisliti) da poharaju srpske narodne pesme i onako ih bestidno štampaju u Zagrebu kao hrvatsku narodnu poeziju"...
Sačuvana
Stranice: 1 [2] 3 4   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: