Lazo M. Kostić — Krađa srpskog jezika
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Vuk i jezik « SRPSKI JEZIK I SRPSKI JEZICI « Knjiga o jeziku « Lazo M. Kostić — Krađa srpskog jezika
Stranice: [1] 2 3 4   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Lazo M. Kostić — Krađa srpskog jezika  (Pročitano 20344 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« poslato: Decembar 28, 2010, 11:41:13 pm »

*

Profesor LAZO M. KOSTIĆ
KRAĐA SRPSKOG JEZIKA
KULTURNO-ISTORIJSKA STUDIJA
IZDANJE PIŠČEVO
BADEN (ŠVAJCARSKA) — 1964




Ovo delo izlazi baš o stogodišnjici smrti
VUKA STEF. KARADŽIĆA

koji je, genijalnom pronicljivošću, uspeo da pronađe najčistije izvore srpskog jezika, da ga fiksira, potkrepi neprocenjivim narodnim blagom čije je sredstvo bio, i da ga tako proslavi.

Ta slava nije dala mira jednom narodu koji je slično govorio, i on je prosto taj jezik aproprisao! Nečuven postupak u istoriji žive reči. Otuda i želja pisca da stvari raščisti i razgraniči, da svakome ostane svoje. Time se nesumnjivo odužuje i samom Vuku.

Srbi su inače, do dana današnjeg, ostali verni i Vuku i svom jeziku. Oni i ovom prilikom izražavaju, povodom stogodišnjice Vukove smrti, izraze svoga divljenja i svoje bezgranične vernosti.


Pisac



Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #1 poslato: Decembar 28, 2010, 11:42:13 pm »

*

Lazo M. Kostić — Krađa srpskog jezika


A) RANIJI JEZIK HRVATSKI
(DO "ILIRSKOG PREPORODA")


I. Koji je zapravo bio "jezik hrvatski"?

Na pitanje koje je postavljeno u naslovu ovog odeljka jedva je moguće odgovoriti; precizno je to nemoguće ustanoviti. Ovo je jedini narod sveta za koji se nije znalo koji mu je jezik.

U tome se sporila i nauka i praksa, i domaći i strani stručnjaci, i lingviste odn. filolozi i istoričari. Itd.

Najbolje je to primerima ilustrirati, jer čitaoci ne moraju da veruju prostim tvrdnjama. Mi smo to već jednom izneli, i to u knjizi "Sporni predeli Srba i Hrvata" (knjiga u Literaturi pod 1, str. 29-116). Bilo bi dobro, bar u izvodima, to ovde ponoviti, ali usled krajnje štednje prostora moramo odustati od toga. Samo ćemo sumarno izvesti šta tamo stoji, retko ponoviti koju rečenicu i citirati po neki nov podatak koga tamo nema. Čitaoce koje taj problem posebno interesuje, upućujemo na pomenutu knjigu (1).

Jedan od najvećih etnografa prošlog veka, Gijom Ležan, kazao je u svojoj Etnografiji Evropske Turske, izašloj paralelno na francuskom i nemačkom jeziku (2), da

"nema valjda dva slavista čija se mišljenja podudaraju o geografskom rasporedu Hrvata", drugim rečima o tome šta su Hrvati. U krajnjoj liniji u tome šta je "hrvatski jezik".

Đura Daničić je malo potom u Glasniku Srpskog učenog društva (116) dao ovaj uvod svojim izlaganjima o razlici između srpskog i hrvatskog jezika:

"Koliko je ime hrvatsko čuveno u svijetu, sam je narod hrvatski vrlo nepoznat. U istoj književnosti koja se najviše zove hrvatska raspra je koje su Hrvati..."

Dakle, sami Hrvati nisu bili načisto ko su Hrvati, i jedanput su ove, drugi put one proglašavali Hrvatima. Daničić hoće da tu stvar izvede na čistinu, pokušavajući da sam utvrdi šta bi mogao biti jezik hrvatski (dok je srpski jezik bio nesumnjiva kategorija).
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #2 poslato: Decembar 28, 2010, 11:42:56 pm »

*

Lazo M. Kostić — Krađa srpskog jezika


I.

To je zaista bilo skroz nesigurno i nepoznato do "Ilirskog Preporoda", odn. nekoliko decenija iza njega. Nas ovde, razume se, interesuje samo jezik, tj. primarna osobina na osnovu koje su pisci utvrđivali hrvatsku narodnost. Delimično se o tome govori i u sledećem odeljku. Prvo ćemo navesti misli samih Slovena.

Najprvi među njima, i nekad najčuveniji, tzv. "patrijarh Slavistike" Josif Dobrovski, inače katolički kaluđer, ustvari opat jezuitski, Čeh po narodnosti (živeo od 1753 do 1829), "držao je samo kajkavski dijalekat Hrvatske, prema faktičnim odnosima onog vremena, kao hrvatski, sve drugo bilo je za njega ilirski ili srpski." To piše glavom Vatroslav Jagić, Hrvat, poznije najveći slavista među Jugoslovenima (rođen 1838, u Varaždinu, umro 1923 u Beču). Delo pod 3.

Zaista je Dobrovski u više svojih studija kategorički tvrdio da je jezik Dalmacije srpski jezik i nije se dao u tome pokolebati. On je to svoje mišljenje izneo i u čuvenoj zbirci "Slavin" (110). Tamo je pisao:

"Granice između pravog hrvatskog i srpskog (ilirskog) jezika u Dalmaciji mogao bi najbolje da navede neki Hrvat koji je dobro vešt u oba dijalekta. Ako nekoji, kao Zlatarić u predgovoru svojih Pesama (Mleci 1597), dalmatinsko - ilirski (srpski) jezik nazivaju harvacki jezik, to nije tačno govoreno; to se događa zbog političke veze sa Dalmacijom. Dalmatinsko-ilirski i srpski ja držim u suštini još uvek kao isti jezik, a znam dobro da dalmatinski i srpski nisu sasvim istovetni govori. Ali, u osnovi, oba pripadaju, bez obzira na razne provincijalizme i druga manja otstupanja, ipak samo jednoj jezičnoj vrsti, kao što su i stanovnici obe zemlje po svom poreklu srpskog stabla..."

Sasvim neznatno se od njega razlikovao drugi njegov sunarodnik (Slovak) Pavle Josif Šafarik i takođe jedan od "vodećih" i prvih slavista uopšte. I on je (1795 do 1861) smatrao i u više svojih dela izneo tvrdnju da srpski govore ne samo u Srbiji i Crnoj Gori, već i u Bosni i Hercegovini, u Slavoniji i Dalmaciji. I za njega su samo tri ranije županije Provincijalne Hrvatske, gde se uglavnom kajkavski govorilo, nesporno hrvatske. Možda se on u izvesnom broju kvadratnih kilometara odvaja od Dobrovskog, ali u suštini isto tvrde. U pomenutoj knjizi (Sporni predeli...) sva su njihova gledišta detaljno prevedena i preneta, a takođe navedena precizno i sva literatura gde se ona nalaze.

Ovde samo jedan naknadni podatak, koga tamo nema. P. J. Šafarik je pisao 1833 (82, s. 7):

"Stara Horvacija na jugu Kupe sa glavnim gradovima Bihać u današnjoj Bosni i Biograd u današnjoj Dalmaciji od vajkada je pripadala, što se jezika tiče, srpskom narodnom govoru; ono što stariji pisci ovih predela nazivaju horvatskom, čisto je srpski."

Tim se bavio još jedan njihov savremenik (i Dobrovskog i Šafarika) Jernej (nemački Bartolomej) Kopitar, Slovenac (rođen u Kranjskoj 1780, umro u Beču 1844). On smatra, opet, kajkavce "Hrvate" kao nesporne Slovence, a bio bi voljan da Hrvatima prizna primorske čakavce. Sve ostale koji govore naš jezik svrstava i on, kao i Dobrovski, kao i Šafarik, u Srbe. I njegove tvrdnje su u pomenutoj knjizi detaljno potkrepljene. Tamo se uvek iznosi sve ono što su pojedini pisci kazali o teritoriji pojedinog naroda, ali se zaključci uglavnom baziraju na jeziku.

Ali, radeći "Sporne predele...", mi nismo imali važnija dela Kopitara, već smo se oslanjali uglavnom na njegova pisma objavljena u Jagićevom "Arhivu". Sad smo u stanju da damo i neke njegove direktnije stavove iz naučnih rasprava i knjiga, koje smo morali tražiti u bečkim bibliotekama (preko švajcarskih biblioteka). Mnoge rasprave je izdao 1857. Miklošič u zasebnoj knjizi (označenoj kao "prvi deo", međutim drugog dela nigde nema; jamačno nije izašao). Ta knjiga nosi naslov "Manji spisi Jerneja Kopitara..." (4). I odatle ćemo nešto ovde preneti, da se poveže sa onim što se nalazi u knjizi "Sporni predeli...", mada su rezultati uvek isti (nije samo ista argumentacija).

U članku "Prilozi pregledu srpske literature u austriskom carstvu" objavljenom 1811 u "Otečenstvenim Listovima" (5). Kopitar piše (Manji Spisi, I, 135):

"Pod srpskim (jezikom) mi ovde razumemo ono što se, dovoljno neistoriski, naziva ilirskim... Predeo srpskog dijalekta se prostire od Istre, preko Dalmacije, Hrvatske Krajine, Bosne, Srbije, Bugarske do kolonija iseljenika iz ovih zemalja u Slavoniji i Južnoj Ugarskoj. Četiri do pet miliona govori to narečje... Ova četiri miliona, pak, među sobom su razdvojena; jedni, na zapadu, pripadaju latinskom obredu, ali veći deo grčkom... Grci (tj. Sloveni grčkog obreda) imaju, zbog njihovog većeg broja, zbog upotrebe ćirilske azbuke (koja je u IX veku naročito za slovenski jezik udešena) i zbog staroslovenskog crkvenog jezika, prirodne prednosti ispred Latina. Uskoro će ih oni ostaviti iza sebe..."

U svom prikazu prve knjige "Slavin" od Dobrovskog (izašle na nemačkom 1806), Kopitar kaže kako staro ime Ilira treba sasvim zabaciti kao etničku oznaku (Manji Spisi, I, str. 23). On kaže:

"Ovoj pedantnoj antikvomaniji treba učiniti kraj i poštene ljude njihovim pravim imenom zvati; kao što se Francuzi ne zovu Gali, ni Turci Tračani, to i Ilirce treba rađe zvati Istrani, Hrvati, Dalmatinci, Hercegovci, Bosanci, Srbi, Bugari, ugarski Srbi, slavonski Srbi (jer svi ovi govore jedan isti slovenski dijalekat, koga čak u svojim knjigama nazivaju sloveno-srpskim), i prema tome mogli bi se nazivati zajedničkim imenom Slaveno-Srbi..."

Kaže kako je Slavonija "posle turskih pustošenja opet vaspostavljena pomoću novih Srba..."

U odgovoru jednom piscu "Minerve", Arhenholcu, 1809, Kopitar ponovo naglašava da se jezik na jugoistoku "može podeliti u dva varijeteta, slovenski u užem smislu, severno od Kupe i Save i slovenosrpski (kako sami urođenici sasvim prikladno kažu) južno odatle".

Kopitar upozoruje pisca koji inzistira na pojmu Ilirije na svog zemljaka Dobrovskog koji deli Slovene A) na istočne i južne i B) na zapadne ili severne. "Prvi su Vindi (Slovenci) između Dunava, Save i Kupe, Srbi između Crnog Mora, Kupe, Save, Dunava i Hemusa..."

Na str. 54 ponavlja da Dobrovski bugarski smatra za dijalekat srpskog jezika.

To isto ponavlja Kopitar u svojoj studiji "Slovenska Lingvistika", upravo u recenziji nekoliko dela iz te oblasti u "Analima za literaturu i umetnost" 1811 (Manji Spisi, str. 40).

Još Kopitar: Manji Spisi I, str. 125:

"Ako mimoiđemo kvantitativno neznatne dijalekte (kao lužički koga govori pola miliona, vindski u unutrašnjoj Austriji, koga govori milion i po), spomenućemo ovde samo češki (sa 6 miliona duša), poljski (10-12 mil.) i ruski (24-30 mil.), koji svi već imaju snažnu književnost, i srpski (sa 5 miliona) koji već može da pokaže početak književnosti do krajnosti pun nade..."

U prikazu knjige Čaplovića "Slavonija i delom Hrvatska" 1820 piše Kopitar (Manji Spisi, I, 339):

"Srpski dijalekat (nazvan još i ilirski), koji govori 4-5 miliona ljudi, isto je kao i češki, poljski, ruski, hrvatski, kranjski, jedan slovenski dijalekat, koji ima svoju sopstvenu, veoma određenu gramatiku kao i nemački; on nije nikakav pomešani jezik, kao što nije ni staroslovenski ili njegove gorepomenute sestre ili kao što nije ni nemački". (Kopitar govori o "sestrama" zato što je jezik na nemačkom ženskog roda).

Katolički Dalmatinci, Dubrovački itd. pevaju i pišu na ovom jeziku već više od 300 godina..."

Ovim pitanjem se posebno bavio Jernej Kopitar u člancima bečkih časopisa početkom prošlog veka. Tako po drugi ili treći put u časopisu "Književni List" koji je uređivao sam Kopitar, i gde svoje članke nije potpisivao. Taj članak, upravo poveća studija, nosi naslov "Pogled na slovenske dijalekte..." (6), i tu se Kopitar detaljno bavi ovim pitanjem, ali uglavnom ponavlja sintetično ono što je drugde razbijeno govorio. Ovde ćemo preneti samo mali deo njegovih izlaganja (mada smo celu godinu časopisa morali nabaviti iz Beča, iz "Dvorske biblioteke").

U III delu studije, koja nosi naslov "Dijalekti slovenskih jezika", Kopitar kaže da se "Slovensko pleme, prema jeziku, deli na dva glavna stabla: jugoistočni i severozapadni". Ovo prvo ima nekoliko grana: 1) rusku i rušnjačku (ukrajinsku), i slovačku. 2) Slovenosrpsku, na jugu Dunava, Save i Kupe sve do Hemusa (Balkana, LMK), zajedno sa kolonijama u Južnoj Ugarskoj i Slavoniji, ukupno pet miliona." Treće "Slovenci u Unutrašnjoj Austriji, Provincijalnoj Hrvatskoj i Zapadnoj Ugarskoj sa oko milion i po."

(U drugo stablo spadaju Česi, Poljaci i Lužički Srbi).

Malo dalje Kopitar deli slovenački dijalekat u tri "podvrste": kranjski ili vindski (slovenski) koji se govori u Kranjskoj, Donjoj Koruškoj i Donjoj Štajerskoj; hrvatski koji se govori u Provincijalnoj Hrvatskoj i opet vindski u Ugarskoj i istočnoj Štajerskoj.

Kao što se vidi, ovde Kopitar čak ni čakavski jezik ne naziva hrvatskim, a kajkavski u Zagorju izrečno obeležava kao slovenački odn. "vindski". Tako je tada nauka govorila! Po njemu je hrvatski samo podvrsta slovenačkog!

Skoro svi pisci se slažu da pravi hrvatski jezik govore iseljenici (begunci) iz Hrvatske posejani po Ugarskoj "nešto malo i u Austriji. No ipak ni tu nisu baš svi složni: Kopitar u jednom svom pismu Dobrovskom (4) kaže:

"Kad bih imao probe jezika tzv. Hrvata u Čaladskoj i ostalim županijama, kladim se da bih našao da su i oni Slovenci".
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #3 poslato: Decembar 29, 2010, 12:00:44 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


II.

Na ovo ćemo nadovezati šta kaže mnogo docniji slovenački slavista Mateja Murko, bivši profesor univerziteta u Gracu, Lajpcigu i Pragu, poznati neprijatelj Srba (rođen 1861 u Štajerskoj kod Ptuja, umro između ratova). On kaže retrospektivno, prikazujući stanje prve polovine devetnaestog veka (88, str. 240):

"U tri severozapadne županije Hrvatske (u nekadašnjoj Provincijalnoj Hrvatskoj) nalazimo jedan dijalekt koji se po većini karakterističnih obeležja podudara sa slovenačkim, naročito sa njegovim severno-istočnim dijalektima. Svi istaknuti lingviste počev od Kopitara i Šafarika, i etnografi kao Černig, ove su Hrvate u pogledu jezika svrstavali stoga u Slovence, i njihov interesantni dijalekt, koji je razvio relativno nemalu literaturu i koji je do 1835 bio uobičajen kao književii jezik, nije čak našao prijem u veliki Rečnik hrvatskog ili srpskog jezika, koji Jugoslovenska akademija znanosti u Zagrebu izdaje. Kad je ipak 1830 nabačeno pitanje zajedničkog književnog jezika, odgovorio je mladi pravnik J. Derkos u svojoj latinski napisanoj brošuri Genije otadžbine" (Genius patriae, Zagreb 1832) sasvim mirno filolozima...: Mi hoćemo jedan zajednički književni jezik iz dijalekata naše tri kraljevine; od vremena kralja Hrvatske i Dalmacije povezuje nas "najjača veza, bratska i neka mistična ljubav" koja obavija sva srca; sa Kranjskom i Štajerskom, naprotiv, mi nemamo ničeg zajedničkog.

To je bilo opšte gledište, koje je od 1835 sprovedeno u praksu, tako da mi imamo jedan visoko interesantan primer glavnog grada i duhovnog centra, koji je otkazao svoj izrađeni dijalekat i potčinio se jezično većini ostalog stanovništva (time se mislilo u prvom redu na Bosnu i Hercegovinu, na Srbiju i Crnu Goru), da bi se mogla stvoriti jedna viša kulturna zajednica."

Ovaj otsek ćemo zaključiti sa izlaganjima najboljeg hrvatskog slaviste, hrvatskog Zagorca, prof. Vatroslava Jagića (1838-1923) sa izlaganjima koja se retrospektivno odnose na prošlost, ali sintetično povezuje i prošlost i sadašnjost.

Jagić u studiji "Slovenski jezici" kaže (80, str. 24):

"Čakavski dijalekat Severne Dalmacije, Istre i Ostrvlja zvao se odvajkada hrvatski..."

"U Severnoj Hrvatskoj, severno od reka Kupa i Korana do Mure, i istočno preko Siska do Virovitice, vlada od vajkada kajkavski dijalekat, vrlo blizak sa jezikom zapadnih suseda Štajerske ali ipak ne identičan. Sad ga narod zove horvatski, a do kraja XVII veka ceo predeo između Save i Drave zvao se Slavonija; svojoj latinsko-madžarskoj formi imena odgovaralo je u narodnom jeziku označavanje 'Slovensko kraljevstvo' ili "Slovenski orsag', otuda i naziv dijalekta 'slovenski jezik', kako se izrično zove u štampanim delima XVI i XVII stoleća. Možda se nekad ovaj dijalekat pod istim imenom prostirao i preko Virovitice. Ali je za vreme Turaka današnja Slavonija dobila novo stanovništvo koje je došlo s one strane Save a govori štokavski. Zbog toga je kajkavski dijalekat sada ograničen na severozapadni deo nekadašnjeg Regnum Sclavoniae, koji od kraja XVII veka nosi ime Hrvatska..."

"Štokavski dijalekat Severne Dalmacije i Bosne (sa isključenjem Dubrovnika i Boke) dobio je iz verskih razloga, isti naziv (hrvatski) da bi se razlikovao od (jezika) istočnog pravoslavlja čiji se pripadnici nazivaju Srbima..."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #4 poslato: Decembar 29, 2010, 12:02:16 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


III.

I u ranijoj prošlosti nije bilo mnogo drukčije. Evo takođe nekoliko podataka iz XVII veka i njemu bliskih.

Kad je Bartol Kašić, zasnivač jezuitske rezidencije u Dubrovniku i njen prvi prior (rođen u Pagu 1575, umro u Rimu 1650) podneo Rimskoj propagandi svoj prevod Sv. Pisma na naš jezik, o tome se mnogo raspravljalo ali do štampanja nije došlo.

U Arhivu Kongregacije za propagandu pronašao je bivši poslanik kod Vatikana dr. Mihailo Gavrilović memorandum u kome se nalaze razlozi zašto Kurija nije pristala na štampanje (Lettere antiche, vol. 264, fol. 573-575). Prof. Jovan Radonić je to posle objavio (92, s. 48 id.). U njegovoj četvrtoj tački stoji:

"Kao što su stari Grci imali nekoliko dijalekata, tako i južni Sloveni: Štajerci, Kranjci i oni iz Koruške svoj, Primorski Dalmatinci sa susednim Hrvatima svoj, Srbijanci svoj od sviju najbolji (Serviani suam fere omnium optimam) i ostali Iliri pod Turcima. Svaki od ovih dijalekata suas proprias formulas ac modes loquendi et vocabula propria habet (ima svoje sopstvene formule i načine govora, kao i sopstvene reči, LMK)."

To je bilo oko godine 1635. Rimska kurija smatra Hrvatima primorske Dalmatince i susedne Hrvate. Zagorska Dalmacija tu otpada, a ne znamo dokle se prostire "susedna Hrvatska". Bosna i Hercegovina uopšte ne dolaze u obzir.

Istorik Johanes Lucijus ("Lučić") pisao je 1666 (19):

"Ipak Dalmatinci i njima susedni Sloveni ne zovu jezik slovenskim, nego hrvatskim ili srpskim, prema tome koji je dijalekat u pitanju".

Tada su Dalmatinci svoj jezik (čakavski) nazivali hrvatskim, ali je još tada, po svedočanstvu Lucijusa, u polovini XVII veka, bilo Srba u Dalmaciji i njenoj okolini. Jer su valjda samo Srbi nazivali svoj jezik srpskim? Ili čak i Hrvati?

Pavle Josif Šafarik u svojim poznatim Slovenskim starožitnostima (100) kaže:

"Značajno je da najstariji pisci provinciskih Hrvata, pravnik Pergošić 1574, pisac Vramec 1578, izdavalac evanđelija 1651 i drugi, ne zovu nikad dijalekat na kome su svoje knjige pisali hrvatski, već slovenski."

Prvi rečnik na "hrvatski jezik" sastavljen je krajem XVI veka (g. 1595). Sastavio ga je katolički prelat, potonji primas Madžarske i kardinal Anton Verancijus, koga Hrvati označuju kao Antun Vrančić. Ja ne znam koliko je to tačno (to njegovo ime, jer je pisao latinski) ali njegov rečnik nosi (opet na latinskom) ovaj naziv: "Rečnik pet najuglednijih evropskih jezika: latinskog, italijanskog, nemačkog, dalmatinskog i madžarskog". (Rečnik je izašao posle njegove smrti; on je bio rođen u Šibeniku 1504, umro u Madžarskoj 1573). Svoj jezik naziva dalmatinskim!

Prof. Jiriček piše (127, IV, s. 61): "Još 1655 je Hrvat Križanić u Poliglotu štampanom u Rimu (128) u čast Ferdinanda III objavio u formi bugarštica tri pesme, jednu na crkvenoslovenskom, drugu na hrvatskom (illirice moderne) a jednu na srpskom jeziku (sarbski)."

To što Jiriček naziva hrvatski, sam Juraj Križanić nazva ilirskim, a srpski označi tačno.

Hrvatski istoričar Ivan Kukuljević je pisao pre sto godina (22):

"Petretić zove svoje kajkavsko, ili kako veli: zagrebačko narečje uvjek slovenskim jezikom, znajući dobro da prava hrvaština stoprv (tek, prim. CM) preko Save, a poglavito preko Kupe počima."

Pod Petretićem Kukuljević nesumnjivo misli na zagrebačkog biskupa Petra, koji je živeo od 1610 do 1667. Rodom je bio iz Ivanić grada.

Sa svoje strane je Ivan Kukuljević-Sakcinski, u jednom govoru održanom u Saboru kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, kazao:

"Jezik onaj što ga naš narod hrvatski ispod Okića, oko Samobora, u Zagorju i Turovom polju govori, nije po zakonih jezikoslovlja čisti hrvatski, premda se sad tako zove... Ta upravo imenom slovenskim nazivao ga je sam naš narod još u XVI i XVII vijeku."

Hrvatski literarni istorik Dragutin Prohaska pisao je 1911 (35, s. 1):

"Između XV i XIX veka se pisalo za govorni jezik u Hrvatskoj "hrvatski", u Slavoniji "slavonski", u Dalmaciji "dalmatinski", u Bosni i Hercegovini "bosanski" itd. "A Dubrovčani su po pravilu svoj jezik zvali 'jezik slovinski'.

Malo podalje u toj istoj knjizi (s. 3) piše Prohaska:

"Katolički bosanski pisci nazivaju skoro uvek njihov jezik 'bosanski'; 'hrvatski' nazivaju sasvim retko jezik oni koji stoje na dalmatinskom, dakle specijalno hrvatskom zemljištu..."

Spominje fratra Divkovića, koji svoj jezik naziva "bosanski", a pismo, ćirilicu, srpskim. Zatim pisac nastavlja:

"Specijalno srpski zovu se pravoslavni Bosne: mnogobrojni dokazi za to nalaze se u srpsko-pravoslavnoj književnosti".

U Splitu je na samom početku XVIII veka, pod uticajem humanizma, osnovana jedna akademija za negovanje domaćeg jezika, zauzimanjem vlastelina splitskog d-ra Petra Markija. Akademija se zvala na latinskom Akademia Ilirika, na našem jeziku Akademija Slovinska. Njen pretsednik je preveo jedno francusko delo pod naslovom: Misli karstjanske za svaki dan miseca (štampano u Veneciji 1704) za koje misli kaže da su "parvi put pisane u francezki jezik... a sada prinešene i iztumačene u Slovinski". U uvodu on govori o korisnosti prevođenja dobre strane literature na slovinski jezik, jer se time dobro služi jeziku slovinskom po čitavoj Dalmaciji, za koji kaže da je u Dalmaciji opšti "ili kako je običajno reći maternji". A onda, o samoj Akademiji:

"Na tu plemenitu svarhu sastavila se jest u ovomu našemu gradu (tj. u Splitu) u kojemu najizvarsnije slovinske beside izgovaraju se. Academia Illyrica iliti vam Slovinska, ova po načinu mlađahnoga stabla, ako bude zalivana s pričinjenim znojem od ljudih učenih i pomnjivih, podati će na svoje vrime mirisno i ugodno voće od kriposti".

Akademija je postojala do 1713. Nikad se nije čula ni objavila reč o hrvatskom jeziku u njoj.

1723 godine je zagrebački kapuciner P. Stefan držao predike u zagrebačkom kajkavskom dijalektu i posle otštampao da budu od koristi malom narodu, kako Jagić kaže, "Horvackoga, Slovenskoga i Dalmatinskoga naroda". Jedan Slavonac iz sela Lonje kraj Save pisao je kako je zvat govorni jezik u njegovom kraju. To je otštampano u Kukuljevićevom "Arkivu" 1863 (17). Ovde se prenosi iz knjige Đerićeva (16), u kojoj, nažalost, nije navedeno vreme pisanja tog traktata od B. Modrušića. Ja mislim da je to bilo u prvoj polovini XVIII veka. Modrušić kaže:

"Upitaš li pako kojom prilikom staro ili mlado, osim vojakah, koji su eto u najnovije doba po vojnah zapoviedih itd. od poglavara hrvatskome privikli, kojim jezikom govori, odreći će ti: rackim ili slavonskim. A pokrstiš li ga sam onim, nadne te s istim i s istoimenoga mu zemljišta izsmjehavati i glasu na ruglo izmetati".

Oni su, dakle, svoj jezik nazivali srpskim (rackim) ili slavonskim. Samo su isluženi vojnici kazali kat-tad da govore hrvatski, jer su na vojsci tako instruirani. Ako bi inače neko drugi to kazao, svet bi ga izvrgnuo ruglu!

Neki Joso Krmpotić, mislim Ličanin, "pripevao" je i u Beču štampao "hrašćanski" Pesmu Crnogorcima i vojvodi Filipu Vukasoviću 1789 (129).

Slavonac Matija Petar Katančić, pesnik i arheolog, katolički sveštenik, profesor Univerziteta u Budimu, pisao je pred sam kraj XVIII veka (18): "Hrvati – ovo pričam po svom znanju – nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno razlikujemo, zovu sve Vlasima". Dakle, slavonski se znatno razlikuje od hrvatskog dijalekta i ko je taj slavonski, a to znači štokavski dijalekat, govorio, zvali su ga Vlahom pa bio pravoslavni ili katolik.

U istoj knjizi (budimsko izdanje 1798) piše Katančić da Crnogorci, Srbijaici, Bošnjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se od Hrvata razlikuju (str. 108). Na prethodnoj strani kaže: "Dobro znamo da se i u prošlosti i danas Hrvati razlikuju od Dalmatinaca i domovinom i načinom govora". Tamo izrečno piše: Perfecto et hodie Croatos ab Dalmatis et patria et loquendi ratione distinctos bene novimus.

Isti katolički klirik i književnik iz Slavonije Matija Katančić (1750-1825) napisao je "prvi hrvatski štampani prijevod Svetog pisma", kako kaže u "Enciklopediji Jugoslavije Ivan Slamnig književnik iz Zagreba. Ali ga Katančić nije zvao hrvatskim, već kaže da je to Sveto pismo "u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskoga prinošeno". (Delo izašlo u Budimu 1831, posle njegove smrti).

V. Jagić u svom Arhivu za slovensku filologiju (9, str. 580), kaže da se kajkavski hrvatski govor "u pređašnim vekovima zaista zvao slovenski, kao što se i zemlja zvala Slovenska kraljevina (Regnum Sclavoniae)" i on naročito naglašava da to nije bio neki dijalekat, prelazni ili mešani dijalekat, niti neki privesak slovenskog jezika, ili čakavskog ili srpsko-hrvatske štokavštine, već pravi jezik koji je u literaturi puna četiri stoleća zauzimao sasvim samostalni položaj.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #5 poslato: Decembar 29, 2010, 12:02:46 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


IV.

Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac je cirkularom od 26 juna 1813 pozivao klir da prikuplja "hrvatske i slavonske riječi" (Šišić, 55, str. 130). Katolički paroh u Samarici kod Bjelovara Josip Đurkevački izdao je 1826 knjigu pod naslovom "Jezičnica hrvatsko-slavinska" (Šišić, 55, 131).

Nije tvrdio samo Miklošić da su jedini Hrvati čakavci, odn. da je samo taj jezik njihov, već i mnogi drugi pisci, među njima i hrvatski. Tako npr. Stanko Vraz (16, str. 157), koji je pisao 1843 godine (20):

"Po pravu (jeziku) to dakle ide ime jedino Harvate čakavce tj. onu granu južnoslavensku, što treba u svom govoru ča mesto šta ili kaj, a ti Hrvati stanuju od starine u Primorju, po većoj strani primorskih varoših, Zadarskom okružju i po otocih primorskih i dalmatinskih".

Hrvatski književnik i zagrebački kanonik Adolfo Tkalčević-Veber, koji je živeo od 1825 do 1889 pisao je jednom da "pravi Hervati preko Kupe stanuju" (23).

Neki od ovih podataka su preuzeti od Đerića, 16, str. 157-8.

Hrvatski filolog i vokabularist Ivan Broz pisao je ovo (60, str. 164):

"Godine 1857 napisao je Đuro Daničić, mimo Vuka najbolji znalac jezika hrvatskoga, razpravu, u kojoj je pokazao razlike između jezika hrvatskoga i srpskog, držeći narječe čakavsko za jezik hrvatski, a narječe štokavsko za jezik srpski, dok mu je narječe kajkavsko bilo osobito narječe jezika slovenskoga. Baveći se neprestance oko jezika hrvatskoga, taj je veliki učenjak izučio sve pojave jezika hrvatskoga i historiju njihovu, kao niko prije njega..." (!!?)

Našao sam negde da je u hrvatskom Glasonoši" od god. 1862, br. 15 pisac žitija bana Ivana Mažuranića kazao: "...Oni zborovahu, da jesu i da ostaju Hrvati, ali da ne priznaju nikakvog ilirskog jezika, pače da oni toga ni ne razumevaju – toga "vlaškog jezika".

Grga Martić, jedna od najistaknutijih ličnosti iz redova bosanskih franjevaca u prošlom veku, pesnik, prevodilac, letopisac i politički radnik, koji se četrdesetak godina 19 veka pojavio u srpskoj štampi, obratio se 1858 godine molbom Društvu srpske slovesnosti u Beogradu da mu štampa rukopis rečnika turskoga jezika. U arhivu Srpske akademije nauka nalazi se i danas ta molba koja predstavlja jedan od mnogih primera kulturne saradnje bosanskih franjevaca sa Srbijom u vreme kad su Bosna i Hercegovina bile pod turskom vlašću.

"Imajući prigotovljen jedan rječnik turskoga jezika našim bosanskim iliti srpskim izgovorom po osnovima drugih rječnika istolmačen i za službu kako učevnijem tako i prostom redu naroda udešen, a oskudjevajući za izdanje potrebitim sredstvima", piše fra Grta Martić u svojoj molbi, "uzimam čest s pristojnim počitanjem vama visokopočitana i blagorodna gospodo upravitelji slavnog Društva srbske slovesnosti prijaviti se i ponuditi rečeni rječnik na raspoloženje tome slavnome Društvu..." itd.

Molba je upućena iz franjevačkog manastira u Kreševu. Pisana je ćirilicom i Vukovim pravopisom.

Gajevac Fran Kurelac (1811-1874), mnogostrani lingvista, bio je, prema Boži Kovačeviću (32, str. 96) "pristalica tadašnje filološke škole koja je pod srpskim jezikom podrazumevala štokavsko narečje, pod slovenačkim kajkavsko, pod hrvatskim samo čakavsko..."

Prof. Jagić saopštava jedno pismo koje mu je uputio 14 septembra 1876 prof. Valtazar Bogišić (62, str. 356), u kome ovaj piše:

"Jer ko su pravi Hrvati? Da li kajkavci zapadne tri županije, ili su Hrvati samo čakavci dalmatinskih otoka kao što je Daničić mislio, ili su Hrvati one naseobine u Ugarskoj (i u Burgenlandu) kojih je pesme skupio Kurelec...?"

Van tih predela Bogišić ne može ni da zamisli Hrvate, a ovi ga danas zvanično proglasiše Hrvatom!

I veliki dalmatinski naučnik Natko Nodilo je kazao (21): "Srbi zar štokavci, a Hrvati čakavci".

Franjo Fancev, docniji profesor starije hrvatske književnosti u Zagrebu, pisao je 1907 o kajkavskom dijalektu Koprivnice i okoline (84), i tu je kazao:

"Narod se zove horvat, harvat, hrvat i jezik horvacki, harvacki, hrvacki. Ali pisani jezik, štokavski, mora se razlikovati od kajkavskog. Ako se govori štokavski, kažu da se govori gospocki ili vlaški, a kajkavski, po prosto, prostački, bogečki' ".

Drugi tada mladi slavista Mate Tentor pisao je, opet u Jagićevom "Arhivu" (93), opisujući ostrvo Kres:

"U Kresu nema nijednog običnog čoveka koji ume pisati hrvatski, već korespondiraju talijanski...

Jezik se zove "fervaski", ali ime Hrvat ili bar Fervat nije poznato. To je savim obrnuto od onoga što je bilo na početku našeg političkog života: posle naseljenja ovih predela prvo je dobiveno političko ime Hrvat i tada se naziv proširio na jezik"... (Citira Jagića (94)).

Poznati hrvatski šoven dr. Ivo Pilar pisao je 1918 pod pseudonimom fon Sidland (81, 318):

"Kao i u svemu drugom, tako su Srbi mnogo jedinstveniji od Hrvata i u jeziku. Oni imadu zapravo samo dva govora, ekavski i iekavski, a oba su štokavska, te se međusobno razlikuju mnogo manje nego tri hrvatska narječja: kajkavsko, čakavsko i štokavsko...

Kajkavsko narječje je neosporno proizvod miešanja etničke i jezične mješavine Hrvata i Slovenaca, između kojih uobće nema jasne etničke granice...

Kajkavština je ograničena na bansku Hrvatsku, i to na županije: zagrebačku, varaždinsku, modruško-riječku i bjelovarsko-križevačku, a obilježeno je ekavštinom..."

(U Dubrovniku je nastao tzv. "makaronski jezik", tj. miešani jezik iz "hrvatskog" i talijanskog jezika).
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #6 poslato: Decembar 29, 2010, 12:05:13 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


V.

U mnogim krajevima današnji Hrvati nazivali su svoj jezik samo naški, i to u prošlom veku i početkom ovog veka. Evo nekoliko dokaza:

Nekadašnji ruski konzul u Bosni i istoričar Aleksandar Fjodorović Giljferding pisao je pre malo više od sto godina, pošto je bio proputovao celu Bosnu i Hercegovinu, kako se Srbi pravoslavni osećaju svuda jednako, znaju šta su i svoj jezik nazivaju uvek srpski. Onda dodaje za katolike našeg jezika, koje on konzenkvetno naziva Srbima katoličke vere, ovo (124, s. 126):

"Srbin katolik odriče sve srpsko, pošto je pravoslavno, i ne zna za srpsku otadžbinu i srpsku prošlost. Kod njega postoji samo uža provincijalna domovina; on sebe naziva Bosancem, Hercegovcem, Dalmatincem, Slavoncem, prema oblasti gde se rodio. On svoj jezik ne zove srpskim, nego bosanskim, dalmatinskim, slavonskim itd. Ako on želi uopštiti pojam o tom jeziku, naziva ga naškim jezikom. On pita napr. stranca: 'Umijete li vi naški'. No koji je to 'naški jezik' on ne ume da kaže. On zato ne zna da taj jezik nazove svojim pravim imenom, jer on sam nema opštu otadžbinu, opšte narodno ime. Van svoje uže oblasti, u njega je samo jedna otadžbina: Rimokatolička crkva..."

Hrvatski filolog Marsel Kušar, profesor i direktor dalmatinskih gimnazija, pisao je krajem prošlog veka u reprezentativnoj ediciji "Austrougarska monarhija" (123), govoreći o dalmatinskim narečjima:

"Slovenski srpsko-hrvatski dijalekat koji vlada u Dalmaciji zove su u ustima tamošnjeg naroda hrvacki jezik u celoj severnoj i srednjoj Dalmaciji i na ostrvima tog dela Dalmacije. U južnoj Dalmaciji od Neretve pa sve do kraja, kao i na ostrvima Korčuli, Lastovu, Mljetu i manjim okolo Dubrovnika, katolici odgovaraju kad ih neko pita kako govore samo rečju 'naški'..." (dok pra-voslavni, po samom Kušaru, kažu uvek da govore "srpski jezik"...

Kod starih Dubrovčana, kaže Kušar najviše su označavali jezik kao "slovinski", termin koji se "u Dalmaciji prvi put upotrebljava u jednoj latinski sastavljenoj povelji kralja "Petra Krešimira iz godine 1069".

Slično tvrdi za sadašnji Dubrovnik (na početku ovog veka) profesor Univerziteta Mateja Krek, Slovenac. On piše u jednoj svojoj raspravi (88, 236):

"Nezaboravne mi ostaše reči jednog barkajola (vozača čamca) u Dubrovniku, kad sam ga pitao da mi objasni šta znači ta reč "naški' (kako on jezik naziva). On mi u punom miru odgovori: Gospodaru, mi govorimo kako nas je mati naučila; da li je taj jezik srpski ili hrvatski, o tome neka se spore gospoda' ".

Još nekoliko gledišta iz ovog veka, za vreme Prve Jugoslavije i posle nje.

Hrvatski publicista i političar Milan Banić pisao je između dva rata (38, str. 148):

"...Ne samo da su Srbi prodrli u najzapadnije dijelove Hrvatske, nego je Srpstvo dalo Hrvatstvu nov priliv svježe krvi, unijelo mu je u mentalitet dio svoje tvrdoće i svog aktivizma, oslobodilo hrvatsku narodnu dušu: nametnulo hrvatstvu svoj govor, svoju narodnu pjesmu, dobrim dijelom svoje običaje i navike..."

U zbirci "Lički Grudobran" (101), a u članku urednika Boža Katilinića "Lika i Ličani'" stoji ovo (s. 73):

"Srbi u Lici govore narječjem štokavskim, govorom ijekavskim. Ja brojim Brinje i Otočac također u Liku. U ta se dva kotara govori uglavnom čakavski..."

Str. 75: "Likom u užem smislu zovemo one krajeve kroz koje protiče rijeka Lika i njezine pritoke, To je ona prava Lika. U širem smislu brojimo i Krbavu u Liku, a u najširem čitavu bivšu ličko-krbavsku županiju. Bosna i Dalmacija, pa Una Kapela i Velebit zatvaraju gotovo odasvud Liku".

U istoj zbirci u članku Mila Starčevića "Ekavica dra Ante Starčevića" nalazimo na ove podatke (101, str. 77):

"U Lici ne govori niko ekavski: Srbi su ijekavci, a Hrvati većinom ikavci i manje ijekavci..."

Starčevićeva majka je govorila ijekavski, kako tvrdi pisac, a sam Ante ikavski, ali je pisao ekavski! Str. 79: "Starčević je proglasio ekavicu hrvatskim narečjem, hoteći u prvom redu da za hrvatstvo spasi kajkavce i one ekavce koji su po njegovom mišljenju bili najbliži hrvatstvu.

Pretsednik Hrvatske seljačke stranke i kao neki vođa hrvatskog naroda pisao je početkom 1961 (u muslimanskom listu "Svijest" koji izlazi u Engleskoj, što prenosi kanadski "Hrvatski Glas" u broju od 13 februara) da mu je majka bila Slavonka. Njen otac je bio negde od Slavonskog Broda, a majka iz Vinkovaca. "Oboje su se smatrali do smrti Slavoncima", a baba Mačekova je "tvrdila sve do svoje smrti da ona govori slavonski, a hrvatski da govorimo mi Zagrebčani"... "Slično je bilo i sa Dalmacijom".

Vlaho Raić, Hrvatski emigrantski pisac iznosi u jednoj svojoj knjižici (43) odjeke na njegovu raniju knjigu (vrlo sumnjivih kvaliteta) "Hrvatska i Srbija", pa na strani 44 navodi i ovo:

"Dr. Rudolf Baričević, poznati intelektualac u hrvatskoj emigraciji, napisao je za madridsku reviju 'Osoba i duh' opsežan prikaz o mojoj knjizi, u kojem među ostalim veli: ...U vrijeme obnove historijskih istraživanja, kad historizam počinje dominirati društvenim znanostima, Hrvati zaboravljaju i svoje narodno ime, a Sabor raspravlja da li hrvatski jezik treba nazivati ilirskim, slovinskim, slavenskim, našim ili jugoslavenskim. I nije to bilo samo napuštanje hrvatske sklonosti prema historizmu, nego i gubitak historijskog pamćenja, bez koga nema narodne svijesti..."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #7 poslato: Decembar 29, 2010, 12:05:37 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


VI.

Dosad smo navodili samo slovenske pisce, pretežno čak hrvatske. Sad ćemo i neke strane, mada smo njih iscrpno naveli u knjizi "Sporni predeli Srba i Hrvata". Samo malo pabiraka.

Nemački filolog (slavista) iz prve polovine prošlog veka Ernst fon Eberg (pisao je samo sa inicijalima svoga imena i muka je bila pronaći njegovo pravo ime), izdao je još 1837 knjigu o istoriskom pregledu slovenskih jezika i književnosti (98).

Govoreći o srpskom jeziku na strani 81, Eberg piše:

"Srpski jezik govori gotovo pet miliona lica i on se prostire, sa malim dijalektičkim otstupanjima, preko turskih i austriskih provincija Srbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Dalmacije, Slavonije i istočnog dela Hrvatske. To je, dalje, idijom hiljada koje su se, zbog turskog pritiska pselile i naselile se na jugozapadnoj obali Dunava od Zemuna do Sent-Andreje kod Budima. Jedan dijalekat toga jezika, koji ipak pokazuje znatna otstupanja, govore Bugari..."

Na str. 100 kaže da Slavonci govore skoro isti jezik koji i dalmatinski Srbi, a na str. 101 da Hrvati imaju dva jezika: u Vojnoj Hrvatskoj govore "dalmatinsko-srpski dijalekat sa neznatnim otstupanjima, a u Provinciskoj Hrvatskoj blizak Slovencima."

U nekad vodećem nemačkom časopisu za inostranstvo stojalo je u jednom napisu o "južnoslovenskim Ilircima" (33) i ovo:

"Srpski, ilirski, slavonski i dalmatinski jezik, to je jedan isti jezik... Narod koji hrvatski jezik govori pripada ipak srpskom narodnom stablu koje broji više od pet miliona duša..."

"Prema tome, Južni Sloveni koje zovu Ilircima nisu Ilirci, niti govore ilirski jezik... nego srpski jezik, koji u Slavoniji nazivaju slavonskim, u Dalmaciji takođe dalmatinskim jezikom, a od koga je hrvatski jezik opet samo jedan dijalekat".

U jednom informativnom prikazu slovenskih jezika nemački filolog Rudolf Rost pisao je 1867 u časopisu Globus (7, str. 82):

"...3) Srpski jezik. Predeo ovog jezika prostire se preko turskih i austriskih pokrajina Srbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Dalmacije, preko Slavonije i istočnog dela Hrvatske."

Zatim govori sa najvećim pohvalama o lepoti srpskog jezika, što smo preneli u jednoj drugoj knjizi. Potom Rost klasificira:

"Srpski jezik se deli na tri dijalekta:

a) Hercegovački dijalekat, koji govore Srbi nastanjeni u Hercegovini, Bosni, Crnoj Godi, Dalmaciji i Hrvatskoj, i još u Srbiji od Mačve do Valjeva i Karanovca (Kraljeva);

b) Resavski dijalekat, koji je svojstven Srbima u ostalim delovima Srbije, naročito u Braničevu, Resavi, Levču, na Gornjoj Moravi, u Paraćinskom kraju i u Crnom Potoku do Negotina;

c) Sremski dijalekat koji je kod kuće u Sremu i Slavoniji, u Bačkoj, Banatu i Srednjoj Ugarskoj, u Srbiji između Save, Dunava i Morave."

Zatim pisac opisuje:

"4) Hrvatski jezik. Ovaj vlada u županijama zagrebačkoj, križevačkoj i varaždinskoj sa okolnim predelima, i približuje se više slovenačkom nego srpskom..."

U Etnografiji Evropskog istoka, naročito Balkanskog poluostrva, od Difenbaha pisalo je 1880 (34, str. 80):

"Po jeziku i narodnosti pripadaju srpskom plemenu Hrvati i Slovenci, koji su odeljeni narečjem i političkom geografijom."

Da je strana nauka jezik Dalmatinaca smatrala srpskim, pored mnogobrojnih navoda u knjizi "Sporni predeli Srba i Hrvata", evo još nekih:

Veliki nemački istorik Johan Kristjan fon Engel (1770-1814), koji je dao prvu solidnu istoriju Srba i koga Jireček smatra svojim prethodnikom, a takođe i istoriju Bugara i Hrvata, kaže u tom istom delu (95):

"Ako neki pisci, kao npr. Zlatarić u predgovoru svojih pesama, Mleci 1597, naziva dalmatinsko-ilirski (srpski) kao 'harvackij jezik', to nije tačno govorio. To se dogodilo samo zbog političke povezanosti sa Hrvatskom".

Mi smo to direktno preneli od Engela. Ali neće biti na odmet ukazati da je to isto zapazio i naglasio katolički kanonik Dubrovnika dum Ivan Stojanović. On kaže:

"Poznati povjesničar Engel kori Zlatarića što jezik Dalmacije zove hrvatskijem, te kaže da je to posve krivo, pošto je taj jezik čisto srpski, a da se ime hrvatsko spominje samo radi toga, što je Dalmacija bila neko vrijeme u političkijem svezama s Hrvatskom radi Ugarske". (40, 206).

I drugi veliki nemački istorik Ludvig Albreht Gebhardi (1735-1802), koji je još pre Engela u svojoj Opštoj istoriji (96) dao dosta mesta Srbima, kazao je i ovo:

"Jezik današnjih Morlaka je više raški nego hrvatski".

Nikola Tomazeo, italijanski veliki pisac (1802-1874), rodom iz Šibenika, koji je stalno tvrdio da se u Dalmaciji govori srpski, kaže u svojoj knjizi "Dalmatinsko pitanje..." (36. 32):

"Dalmacija je bolje sačuvala sopstveni jezik nego Hrvatska sopstveni ustav. Nekakav ustav bolji nego što je hrvatski, Dalmatinci, iako tako mali, mogu da ga zamisle. Hrvati, pak, ne mogu da stvore od sebe jezik čišći i jači od onoga koji Dalmatinci govore i na kome narod peva".

Na strani 48 kaže da se u Dalmaciji, pored italijanskog, govori i "slovenski, veoma lepo na kontinentu, manje čisto od ostrvljana..." Sad hoće da imaju i "hrvatski" načinjen od "Hrvatotvoraca" (Croatificanti).
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #8 poslato: Decembar 29, 2010, 12:06:00 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


VII.

Kad sve ovo pročitaju, čitaoci će biti jamačno jako razočarani. Tada tek neće ništa znati šta je to bio i koji je bio hrvatski jezik do Preporoda ilirskog. U stvari, to je bio naš cilj da ovo pokažemo i dokažemo. Ni Hrvati nisu bili načisto o tome, ni nauka slovenska ni strana. Svak se kolebao, svak se predomišljao, svak je nešto drugo uzimao kao "hrvatski jezik". Ovo je sve trebalo navesti da bi se razumelo osnovna ideja i intencija lica koja su proklamovala i izvela "Ilirski Preporod".

Mada se svi navedeni pisci ne slažu u tome koji jezik treba smatrati hrvatskim, oni svi bez izuzetka, bar do "Ilirskog preporoda" a i znatno potom, isključuju štokavštinu od hrvatskog jezika. Nijednom jedinom piscu od ranga (a ni ma kom drugom po našem saznanju) nije palo na pamet da ijedan deo južnoslovenskih štokavaca proglasi za Hrvate. Svi odreda ih pripisuju Srbima. Sve do "Ilirskog preporoda", pa i dve-tri decenije potom. Dok taj "Preporod" nije počeo da pušta plodove!

Govoreći o Fridjungovoj i Zagrebačkoj parnici hrvatski pisac "fon Sidland" kuka (8, str. 301):

"Na strani Srba bejaše službena znanost, prema kojoj su zapravo Srbi svi oni koji govore štokavski..."

Srpski filolog, profesor Beogradskog univerziteta Dr. Vasilije Đerić, pisao je pred Prvi rat (16, s. 15):

"Otkad ima u čakavaca narodnih spomenika, zvali su oni sebe Hrvatima, a svoj jezik hrvatskim. A svi su štokavci od najstarijih vremena do XVI veka zvali sebe Srbima i svoj jezik srpskim..." Tek u tom i sledećem veku neki književnici "upotrebljavaju veštačka imena ilirski, ilirički, slovinski". Ali jamačno samo katolici (LMK).
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #9 poslato: Decembar 29, 2010, 12:06:25 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


VIII.

Ima pisaca, čak veoma uglednih i stručnih, koji ne priznaju (tj. nisu priznavali) posebnu ekzistenciju hrvatskog jezika ni do "Ilirskog Preporoda". Jedni od njih su ćutke preko njega prelazili u navođenju svih slovenskih jezika, drugi su izrečno tvrdili da je to samo dijalekat srpskog jezika, treći su čak javno iznosili

mišljenje da je to iskvareni, degensrisani dijalekat srpskog jezika. Itd. Nekoliko primera će to najbolje pokazati.

Ali, pre nego bismo izneli nešto podataka koje smo sami skupili (a te podatke smo retko sakupljali), prenećemo šta o tome kaže najomiljeniji hrvatski pisac dr. Ivo Pilar, u svojoj pod pseudonimom L. fon Sidland objavljenoj na nemačkom a i posle hrvatski prevedenoj knjizi o južnoslovenskom pitanju (8, s. 192):

"G. 1885 izdao je Miklošić u Beču svoj "Skraćeni riečnik šest slovenskih jezika" (9). Hrvati se tu ne spominju. 1890 izda profesor Ržiga u Moskvi djelo "Sintaksis slavjanskih jazikov". U toj knjizi obrađuju se ovi jezici: staroslovenski, ruski, poljski, lužičko-srbski, češki, slovenski, srbski i bugarski. Hrvatski se jezik tu i opet ne spominje. A ja mislim da je taj nastariji slavenski državotvorni narod zaista zaslužio da se bar spomene."

Sidland sa ogorčenjem piše dalje (8, str. 291):

"God. 1914 objelodanio je slavni slavist u Hajdelbergu A. Leskin "Gramatiku srbsko-hrvatskog jezika" (11) u kojoj se nalazi ovaj odlomak: 'Raznim političkim promjenama iztisnuta su plemenska imena i nadomještena imenom Srbi, koje je sada skupno ime za slavenske stanovnike Crne Gore, Južne Dalmacije, Hercegovine, Bosne, prijašnjeg turskog Kosovskog vilajeta... kraljevine Srbije, Slavonije, Sriema i Banata'".

Sa svoje strane uzvikuje "Sidland":

"I taj slavni naučnik ne može se osloboditi skrbničtva velikosrbskih misli"!!! Zatim, opet sa žalošću tvrdi: "Naravski da u Francuskoj i Engleskoj nije bolje". Malo pred tim kaže: "Isto tako izgleda čitava slavistika koja sve do danas počiva na radovima Dobrovskog, Šafarika i Miklošiča."

Razume se: svi su oni pod tutorstvom Velikosrba, maltene plaćeni, ako ne priznaju hrvatske megalomanske težnje.

Nešto malo treba još reći o tim piscima. Miklošič i Leskin su bili najveći slaviste XIX veka.

Franc Miklošič, rođen 1813 u današnjoj Sloveniji, umro u Beču 1891, gde je bio prvi profesor Slavistike i tu disciplinu razvio tako, da je Beč smatran kao jedan od glavnih centara Slavistike u svetu. Njegove studije su i danas bez premca.

August Leskin, slavista, rođen u Kilu 1840, umro u Lajpcigu 1916. Predavao je u Getigenu, Jeni, Hajdelbergu, Lajpcigu. Svi su se nemački univerziteti nadmećali da ga dobiju u svoj sklop. Naročito su mu nezamenljiva dela o staroslovenskom jeziku.

Ivo Pilar, 1874-1933, živeo je u Bosni, u Tuzli kao advokat. Poznat kao opasan srbožder. Sav se posvetio panjkanju Srba pod vidom nauke.

Sad dolazi nekoliko podataka koje smo sami sakupili. Prvo od Frederika Gustava Ajhhofa, francuskog filologa i književnika rođenog u Le Avru 1799, gde se nastanio bio njegov otac trgovac iz Hamburga.

Taj Ajhhof, "bibliotekar francuske kraljice", kako se označio, izdao je 1839 jednu Istoriju slovenskih jezika i književnosti. (85). O hrvatskom jeziku se ovako izražava (str. 72):

"Hrvatski, koga neki put smatraju kao jedan zaseban i različit jezik, nije u stvari ništa drugo nego sekundarni dijalekat, koji govore u slovenskim kolonijama razasutim na granicama Austrije i Turske, i koje su sve jednako lišene kulture. On se s jedne strane približuje srpskom jeziku, a s druge vindskom, između kojih se nalazi podeljen."

Str. 215: "Hrvati, iako obrazuju jedan različit narod koji je uživao i efemernu vladavinu u borbama protiv carstva grčkog i germanskog, često su bili deljeni i mešani sa ostalim slovenskim plemenima, da ne samo što nisu mogli da produciraju narodnu literaturu, već je i sam jezik njihov izgubio svoj karakter i asimiliran je, u oba njegova dijalekta, s jedne strane od srpskog a s druge strane od kranjskog jezika. Oni su međutim mislili da moraju preuzeti poseban način pisanja. Među malim brojem pisaca ovoga naroda, mora se istaći Bučić..."

(O srpskom jeziku i srpskoj književnosti pisac se izjašnjava rečima najviše pohvale.)

Čuveni nemački lingvista Johan Severin Fater pisao je 1847 (68, s. 211):

"Jezik pravih Hrvata ili Horvata u jugozapadnoj Hrvatskoj, koji se zovu takođe Ilirci, naginje srpskom jeziku; stanovnici Provincijalne Hrvatske, pak, u okolini Zagreba, između Save i Drave, govore jedan dijalekat koji pripada vendskome (slovenačkom) narodu."

Jedan nemački naučnik, Rozen, pisao je u uglednoj "Nemačkoj Reviji" za 1880 (99) ovo:

Str. 80: "Srpskom narodnom i jezičnom krugu pripadaju Hrvati i Slavonci, koji su se odvojili dijalektom i političkom geografijom. ... Prema Miklošiču jezici Hrvata i Slovenaca, naročito u gradovima, pod uticajem su srpskog jezika (u užem smislu)."

Jedan od najvećih svetskih lingvista (indogermanista), Fridrih Karl Brukman, profesor u Lajpcigu (1849-1919) pisao je u jednoj od svojih mnogobrojnih knjiga uporedne nauke o jeziku krajem prošlog veka (15, str. 19):

"Slovenski jezici rastavljaju se na jednu istočno-južnu grupu i jednu zapadnu grupu... Prva grupa se sastoji iz rusko-bugarskog i srpsko-slovenačkog (ili ilirskog)."

Str. 20: "Srpsko - slovenačka grupa obuhvata prvo srpski u užem smislu i hrvatski u drugom i slovenački."

Prof. Vigand u Lajpcigu kazao je u jednom svom popularnom univerzitetskom predavanju krajem prošlog veka, govoreći o nacionalnim stremljenjima balkanskih naroda (10, str. 17):

"Takozvani hrvatski (jezik) nije ništa drugo nego srpski napisan latinskim slovima..."

U Velikom univerzalnom leksikonu XIX veka Pjera Larusa (12) nalaze se ovi stavovi pod rečju "srpski" (dok reč "hrvatski" za oznaku jezika u njemu ne postoji):

"Srpski se govori u kneževinama Srbiji i Crnoj Gori, u turskim provincijama Bosni i Hercegovini, u austrijskim provincijama Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji i Banatu. Stanovnici svih ovih zemalja, razdvojeni kaprisom sudbine, nisu ništa drugo nego delovi (frakcije) jedne iste narodnosti i mogu da se obeleže pod opštim imenom Srba (et pouvaient etre designes sous le mom general des Serbes). Prema tome se srpski govori takođe u delu Ugarske i u polovini Iskre, Šlajher smatra hrvatski i slovenački, pored srpskog, kao subdivizije fiktivnog jezika koji naziva ilirski. U stvari, srpski i slovenački su različiti jezici. Što se hrvatskog jezka tiče, to nije nego jedan iskvareni dijalekat srpskoga (un dialecte patois serbe). Glavni dijalekti srpskog jezika jesu: hercegovački, raški, sremski i hrvatski."

Austriski etnograf Fridrih S. Kraus, rođen u Slavonskoj Požezi, pisao je između ostaloga (117):

"(Posle bitke na Kosovu polju) Turci su Balkan samo politički, a ne socijalno osvojili. Jedan znatan deo Južnih Slovena srpskog plemena razbežao se u Dalmaciju, u Primorje, u Hrvatsku i Istriju, i na dalmatinska ostrva. Tako je postepeno porastao jedan nasip protiv romaniziranja Dalmacije i germaniziranja Hrvatske... S druge strane počeo je hrvatski dijalekat pomalo da se utapa u srpski, koji je pokazivao veću životnu snagu i puniji zvuk, da bi konačno sasvim se skoro u nj utopio. Kad se danas govori o hrvatsko-srpskom ili srpsko-hrvatskom jeziku ili literaturi, to treba pod tim razumeti slavenski dijalekat srpskog plemena i književnost sastavljenu u tom dijalektu."

I Valtazar Bogišić je u jednom pismu pisanom Vatroslavu Jagiću, kako ovaj saopštava u svojim Memoarima (62, str. 356) tvrdio da su u Bosni i okolini Hrvati primili od Srba jezik i pesme. On doslovno kaže:

"Hrvati poprimiše malopomalo srpsko narječje, pa i pjesme, jer i u Bosni i u Dubrovniku, gdje su stare pjesme živele, sada nema nego desetarac srpski".

Mi smo u početku ovog izlaganja o ignorisanju hrvatskog jezika u slovenskoj nauci (u Slavistici) naveli Franca Miklošiča prema Ivu Pilaru. Ovaj, opet, to izvodi iz samo jednog dela prof. Miklošiča.

I u drugim svojim delima je Miklošič potcenjivao ili čak ignorisao hrvatski jezik, mada je stalno tvrdio da je to jezik različit i odvojen od srpskog.

Tako je u svojoj studiji o stranim rečima u slovenskim jezicima objavljenoj 1862 (107) naveo stotine primera iz srpskog jezika i samo pojedinačne iz hrvatskog, kao npr. taneč, tanec. Sve reči koje imaju Srbi on je označio kao srpske, bez obzira imaju li ih i Hrvati, a samo one reči koje Srbi nemaju obeležio je kao hrvatske. Npr. kod reči vitez stoji serb., kod reči tudeški (tako u Dubrovniku označuju nemački) stoji serb. Itd. Još više to važi za studiju "Slovenski elementi u arbanaškom" (113), izdanoj malo docnije. To je razumljivo, jer Hrvati nisu imali veze sa Arbanasima. No i u daljoj raspravi "Slovenski elementi u madžarskom" (91) nalazi mnoštvo srpskih reči preuzetih od Madžara (još više slovenačkih) a veoma malo hrvatskih iako su bili toliko vekova zajedno pa imali čak i "ugarsko-hrvatske", pardon: "hrvatsko-ugarske" kraljeve.

Tako isto postupa Miklošič u raspravi "Slovenska imena mesta iz apelativa" (108). Tamo npr. stoji:

"Venedig se zvala kod Srba isto tako Benetci... danas Mleci, kod Slovena Benetki".

Hrvate uopšte ne spominje. Još više u Glosaru studije O dijalektima i lutanjima evropskih Cigana (109). Sve su to studije izašle u izdanjima bečke Akademije nauka, i sve sam pažljivo proučavao, ali nažalost ne mogu tako opširno da svoje beleške prenosim. Navedeni primeri dovoljno jasno pokazuju kakav je ugled imao "hrvatski jezik" kod najuticajnijih stručnjaka Evrope sredinom prošlog veka, nekoliko decenija iza "Ilirskog Preporoda".

Završićemo jednom koliko interesantnom toliko i pikantnom izjavom Nikole Tomazea, koga Hrvati proglašuju Hrvatom.

Veliki italijanski pisac Nikolo Tomazeo, rodom iz Šibenika, pravio je mnoge komplimente srpskom jeziku. Neke smo od njih naveli u drugoj knjizi (O srpskom jeziku). Ovde ćemo samo preneti šta je rekao o hrvatskom jeziku tom prilikom i to u njegovom čuvenom "Rečniku italijanskog jezika". Čak i u najnovijem izdanju toga Rečnika iz 1929 stoji ovo (97):

"Srpski jezik... je jedan od četiri idioma, ne dijalekta, slovenskih naroda... Govori se u Bosni i Hercegovini, Zagorskoj Dalmaciji i u Srbiji. Hrvatski dijalekat, kao i njihova rasa, samo su degeneracija." (Il dialetto croato, come la razza, e una degenerazione).
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #10 poslato: Decembar 29, 2010, 12:06:55 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


II. Raznovrsna narečja i pravopisi "hrvatskog" govora

Videli smo niko živi nije mogao sa sigurnošću utvrditi do pre sto godina šta je to hrvatski jezik. Najkompetentniji stručnjaci nisu se u tome slagali, a ni sami Hrvati nisu o tome bili načisto. Ako se jedan dijalekat smatrao hrvatski, taj hrvatski karakter je osporavan drugom, raznovrsnom dijalektu.

No ne samo to: i u okviru jednog dijalekta bilo je tako različitih govora da se ljudi nisu među sobom razumevali. A "Ilirski Preporod" je sve to proglasio kao neposredni hrvatski jezik!

Iznećemo o tome nekoliko podataka iz samih hrvatskih izvora; navešćemo Hrvate kako su se žalili o mnoštvu hrvatskih narečja. I to ćemo navesti pisce iz tri veka, počevši od sedamnaestog.

Na malom delu preostale Hrvatske iz druge polovine XVII veka, Pavle Vitezović nalazi mnoštvo dijalekata. Evo šta o tome piše njegov biograf takođe hrvatski megaloman prof. Vjekoslav Klaić (57, str. 107):

"Kad on na teritoriju tadanjih ostataka kraljevine Hrvatske i Slavonije razlikuje više narječja, kao slovensko ili slovinsko, onda majdačko, posavsko, podravsko, primorsko i kranjsko: sjećamo se da je pred njim već g. 1662 Habdelić isto tako poznavao ta narječja, te ih nazivao: bezjačko (oko Varaždina), majdačko (između Save i Kupe oko Jastrebarskoga), solarsko (primorsko) i tukavsko (kranjsko)..."

Interesantno je da se nijedno od tih "narečja" (dijalekata) ne zove hrvatskim.

Pavle Riter Vitezović navodi reči zadarskog kanonika Zanetića (jamačno Zanetti), ali ne stoji iz koje godine, no svakako pre 1700 (57, str. 144):

"Koliko gradova u ovoj krajini jest, mogu riti da tuliko vresti jezikova ili govorenja jest, i svaki svojim zakonom osobito govori, tako da svi Hrvati jesmo, a da jedan drugomu svaku besidu ne razumimo".

Tri navedena pisca su iz tri razna kraja sadašnje Hrvatske: Juraj Habdelić je iz Hrvatskog Zagorja (rođen u Turopolju 1609, umro u Zagrebu 1678), bio je jezuit i direktor Jezuitskog kolegija u Zagrebu. Pavle Riter, koji je sam sebe prezvao Vitezović (pohrvativši svoje nemačko ime) bio je iz Hrvatskog Primorja (rođen u Senju 1652, umro u Beču 1713). Kanonik Zanetić je bio Dalmatinac. U svim tim predelima je vladala raznovrsnost narečja da se na razmaku od nekoliko desetina kolometara ljudi nisu više razumevali mada "svi Hrvati jesu".

Tako je bilo i u drugim predelima današnjeg "hrvatskog jezika". Evo nekoliko daljih primera.

U svojoj studiji "Iz prošlosti hrvatskog jezika" napisanoj 1864, saopštava Vatroslav Jagić (69, 52) da

"Dobretić 1782 pripovijeda" da smo svi "slavnoga ili iliričkog jezika" ali da je ipak teško svakome ugoditi, jerbo "školjari na jedan način govore, na drugi gradovi pokraj mora, na drugi Dalmatinci koji su daleko od mora, na drugi Dubrovčani..."

Nažalost nemam podataka o samom Dobretiću, ali mora da je bio primorac. Sad jedan stari (nedatiran) podatak iz Bosne.

Hrvatski literarni istorik Dragutin Prohaska piše 1911 (35, s. 2):

"Jedan bosanski franciskanac iz Velima (biskupija Skradin) piše: "Dragi čitaoče, imaj obzira prema mom jeziku, jer je teško u našem jeziku pisati latinskim slovima. Sem toga, naš jezik se govori na više načina, u svakoj državi drukčije, tako da ljudi jedva razumeju jedan drugoga. U Bosni se govori na jedan način... Hrvati govore na četvrti način, Dubrovčani na peti, Dalmatinci drukčije...'"

Tu Srbe nije spomenuo. Pošto je ovaj citat preveden sa nemačkog (retraduciran), ne mora biti bukvalno istovetan sa piščevim govorom, ali je to po sadržaju.

Slovenski filolog, pohrvaćen Čeh Dragutin Prohaska piše u Jagićevom Zborniku (70, s. 557), imajući u vidu 18 vek:

"Mnogi govore o nekom utjecaju Dubrovčana na Slavonce, no ispravnije je ostati pri činjenicama koje nam potvrđuju samo slabo dodirivanje. Ne prelaze u Slavoniju iz Dubrovnika, ni iz Dalmacije, smjerovi književni, nego samo pojedina mjesta, citati, reminiscencije. Zašto je tako, to dovoljno razjašnjuje velika razlika kulturna tamo i ovamo. A dijeli obje književnosti i raznoliko narječje. Osobito dalmatinska čakavština, natrunjena talijanizmima, tuđa je i nerazumljiva slavonskoj štokavštini našaranoj turskim, mađarskim i njemačkim provincijalizmima. I političko odijeljenje spriječavalo je međusobni saobraćaj. U Slavoniji jak je nada sve kulturni utjecaj njemački; pred njime iščezava svaki drugi."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #11 poslato: Decembar 29, 2010, 12:07:25 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


II.

Nije samo govorni jezik kod Hrvata bio skroz različit, već im je nejednak i različit bio i pravopis upotrebljavan od malobrojnih pismenih lica (ta malobrojnost je bila opšta pojava, jednaka i kod Srba).

Hrvatski istoričar književkosti Anton Barac, za vreme poslednjeg rata urednik (ustaške) Hrvatske enciklopedije pisao u Enciklopediji SHS (83) da su ranije u hrvatskim predelima "pisci različitih krajeva pisali i različitim pravopisima, pa je svaki naš kraj živeo odvojenim životom, i kulturna nastojanja u jednom kraju slabo su nailazila na odziv u drugom."

Pre Ilirskog pokreta kod Hrvata koji su se služili latinicom nisu stvarno postojale neke posebne norme u pogledu pravopisa. Pisalo se kako je ko znao i umeo, sa puno neujednačenosti. Pojedini glasovi, specifični našem jeziku, obeležavani su na nekoliko različitih načina. S se, naprimer, moglo da piše istovremeno kao c, z, cz, cs. Često je jedan isti pisac u jednom istom tekstu obeležavao isti glas nedosledno – različitim slovima. Za ugled su služila u prvom redu dva posebna tipa latinice – venecijanski i mađarski tip, ali je bilo i proizvoljnog izmišljanja slova kod pojedinaca.

Ipak su se uglavnom pisci iz Dalmacije i Primorja služili italijanskim pravopisom, oni iz uže Hrvatske mađarskim i nemačkim.

Jernej Kopitar je u već citiranoj svojoj studiji (Pogled na slovenske književnosti..., 6) kazao kako je ranija "literatura katoličkih Sloveno-Srba" "u Dubrovniku, u Dalmaciji, Bosni i Slavoniji" koja je bila objavljena "latinskim pismenima" štampana "po raznim teutonskim kombinacionim sistemima". On tu literaturu nije priznavao za hrvatsku, ali se radi o literaturi koju današnji Hrvati revindiciraju za sebe i na koju tobože nadovezuju svoju sadašnju.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #12 poslato: Decembar 29, 2010, 12:07:51 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


III.

Da bi se dobio samo jedan mali pojam kako je izgledao hrvatski jezik, naročito pisani hrvatski jezik, pre prihvatanja srpskog jezika, daćemo nekoliko primera, po mogućnosti iz raznih krajeva, neke čak i u originalnoj ortografiji, mada nemamo sva slova za adekvatno reprodukovanje.

Prvo jedan iz Hrvatskog Primorja, iz kraja skoro čakavskog. Pisac je Senjanin, već malopre citiran.

Početkom XVIII veka (negde oko 1702 godine) žali se Pavao Riter Vitezović na nejednakost i neuravnoteženost hrvatske ortografije. Da se vidi kako je on to opisao, iznećemo taj stav odn. početak njegovog "Pripomenka" doslovno (iz knjige broj 57, strana 171):

"Najdes, moj Stavcse, v' ovih mallih knyishicah i pismo i ricsi nikoje, nad kimiches misliti, jesuli pravo pisane? jesuli pravo Hervatske? Stose pisma dostoi; nenajdoh jos niednoga Pisca ni Knyishnika koi bi s' mallochom Diacskih aliti Latinskih slov obilve Hervatskoga nassega jezika dobro ili pravo pisal..."

Ja bih to ovako preveo (ne garantujući punu tačnost): "Naći ćeš, moj čitaoče, u ovim malim knjižicama neko pismeno ili neke reči o kojima ćeš sumnjati da li su pravilno pisani i da li su čisto hrvatski. Što se pisanja tiče, ja ne nađoh nijednog pisca ni književnika koji bi sa lakoćom đačkih ili latinskih slova dobro i pravilno ispisao obilje našega hrvatskoga jezika..."

Ovo smo prvo naveli, jer u citiranom stavu Riter-"Vitezović" govori baš o mnoštvu dijalekata i raznolikosti pisanja u XVII i XVIII veku. Sad jedan znatno stariji stav, ali, nažalost, već ortografski popravljan.

Iznećemo nekoliko stavova iz prve polovine XVI veka iz "hrvatske redakcije" Letopisa popa Dukljanina od Marka Marulića i Dmina Popalića, i to posle amandiranja od strane prof. Ferda Šišića, koji je, shodno zahtevima nauke, još tekst štampao "današnjom ortografijom i interpunkcijom." Pa ipak ćemo preneti jedan deo tog teksta sasvim s kraja, i to onaj gde opisuje kako su Hrvati ubili svoga kralja Zvonimira. Zatim stoji (13,415):

"I nevirni Hrvati vazeše zlu misal i nepravden svit, i meju sobom zlo viće učiniše, i sebi i ostatku svome rasap i vičnje pogrgjenje. I tako počeše upiti kakomo Židove vapiše na Isukrsta... I tako sramotni i nevirni Hrvati počeše govoriti, vapijući kako psi ali vuci... I ne inako, nere kako psi na vuke lajući kada idu, tako oni na dobroga kralja Zvonimira, komu ne daše ni progovoriti, nere z bukom i oružjem počeše sići njega i tilo njegovo raniti i krv prolivati svoga dobroga kralja i gospodina, koji ležeći u krvi izranjen veličinu bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatak njih bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili..."

Pošto je ova recenzija nastala u Dalmaciji, za koju svi slaviste tvrde da govori srpski, tekst je nesumnjivo Srbima razumljiviji nego prethodni (to nije tekst samog Dukljanina!!!). Sadržina njegova je veoma interesantna, pa je i to bio razlog da se ovaj tekst prenese. Originalan spis Marulića mi nismo imali u rukama, već samo ovaj pravopisno amandiran od prof. Šišića.

U Zagrebu su krajem XVIII veka, za vreme Francuske revolucije, pevane razne "revolucionarne pesme" (a i druge, antirevolucionarne). U jednoj od tih "revolucionarnih" nalaze se ovi stihovi:

Zakaj išli bi Horvati
Prot Francuzu vovejvati
Ki vas nigdar ni zbantuval
Kak vas vsaki bu valuval.

Jednom je Jaša Prodanović, kao profesor Druge muške gimnazije u Beogradu, doneo na čas filosofije u VIII razredu jednu tek objavljenu raspravu docenta za filozofiju na Univerzitetu dra Dragiše Đurića, pročitao i kazao da daje groš svakome onome ko je razume. Ja dajem dolar svakom Srbinu ko ove stihove razume! A tobože smo jedan jezik!

Dimitrije Ruvarac (31, 85) navodi i nekoliko stavova iz pisanja Frana Koritića, župnika (paroha) u Ivanjskoj, ali, nažalost, ne navodi vreme kad je to pisano. Ipak ćemo ih preneti, ne samo radi ilustracije pisanja hrvatskog pre Ilirskog preporoda, nego i radi sadržaja ovih stavova (iz kojih će se videti da su se Hrvati služili ćirilicom do dolaska Jezuita početkom XVII veka):

"Do vpeljanoga v Horvatsku zemlju leto 1607 tak nazvanoga tovarušstva jezuševoga bi moglo reći se da Horvatov velika stran ili pravemi slovenskimi slovami, koje Rusom i Srbljem grčke crkve vu običaju, i koje k grčkem vnogo spodobne su; ili pak da slovami tak nazvanemi ćirulicami od sv. Ciriluša, kak poveda se, izmišlenimi, ter Dalmatincem i Bošnjakom katolikom glagolitam navadnemi knige negda svoje i pisma zpisavali jesu; i da anda jezuiti, kojem všačko domovne mladosti v navukah nastavljanje i v držanjih vpitomljenje bilo je zručeno, prvi počeli su na mesto slov materinskomu jeziku privlagodjenih, stranske latinske poanjviše vpotrebuvati i počinsji vjeljivati s toga more biti zroka, da kak ovakven redov kotrigom bilo bi obično, rimokatolike od one grčke crkve i vu tom odlikuje, ter i na taj način bi veliku svoju proti pravoverju osvedočiti goručnost."

Ovo je svakako pisano posle "Ilirskog preporoda", jer pisac upotrebljava dijakritičke znake usvojene od Gaja (prema češkom pravopisu). Verovatno je to bilo u drugoj polovini XIX veka.

Sad primere iz kajkavskog područja, ali preuzete baš iz Gajeve "Danice Hrvatske, Slavonske i Dalmatinske", koju je počeo da izdaje januara 1835. Primeri su uzeti iz knjige prote Dimitrija Ruvarca (31, s. 76).

U 1. broju " DANICZE" na prvom mestu nalazila se pesma pod naslovom:

DANICZA

"Z Daniczum
Szelan v zemlyu plug zabode,
U razrese drachne plode;
Da sze zterni z nye podigne,
Pune lati k zemlyu prignu."

Ovu je pesmu spevao Dragutin Rakovec, kajkavac. U 7. br. je spevao Ljudevit Vukotinović pesmu pod naslovom:

RASTANAK OD LYUBE

Zdravo mi oztala mila
Ke szi nebo mi odkrila.
Dusnost pelya me z tvog raja,
Szamo kip me tvoj zprejava
Vu szamochu ladanysky.

Sam Ljudevit Gaj, koji je posle stvorio "hrvatski" književni jezik žali se u svojoj tek pokrenutoj "Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj" kako drugi narodi napreduju jer u svome jeziku objavljuju naučne, beletrističke i žurnalističke stvari, dok kod Hrvata to nije slučaj. Da se vidi kako je tada pisao sam "preporoditelj" Gaj mi ćemo preneti bukvalno njegovu izjavu iz broja Danice od 20 listopada (oktobra) 1834, a prema Ruvarcu (31):

"Vsi skoro Europeanski narodi vu znanostjah i navukeh vre tak daleko dospeli su, da se pri njih materinskem jezikom pisane knjige i novine ne samo vu zmnožneh dvoreh, nego dapače vre vu isteh priposteh kućah šteju i preštimavaju. Ni li anda skradnje vreme, da i mi koterah slavni pređi, kakti cele Europe hranitelji i čuvari čez vnoga stoljetja sveudilj oboružani za vsega človečanstva preporod hrebreno skoznuvali su..."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #13 poslato: Decembar 29, 2010, 12:08:27 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


IV.

Gaj je reformisao i ujediačio takođe pravopis hrvatski, što mu se takođe mora upisati u zaslugu. Inače, razume se, ne bi došlo do jedinstvenog hrvatskog jezika. Tu nije preuzeo ništa srpsko, niti je Srbe imitirao, jer su ovi imali ćirilovsko pismo. Ali, s jedne strane, Gaj je pokušavao da uvede i srpsku ćirilicu, a s druge njegova pravopisna reforma, naročito prihvatanje dijakritičkih znakova, preuzeo je od Čeha i Poljaka. Opet ništa hrvatsko. Pa ni tu nije ujednačenje sprovedeno do kraja kao u srpskoj ćirilici. Nešto malo "faktografije".

Gaj je, kao što smo videli, uveo srpski štokavski dijalekat kao opšti hrvatski književni jezik, a imao je u planu da uz štokavski govor uvede i ćirilicu po Vukovoj reformi, ali se tome usprotivio jedan deo njegovih najbližih saradnika.

Kad je zadržao latinicu (da li voljno ili nevoljno, ne znamo), on ju je takođe "reformisao" i ujednačio pravopis po principu da svaki glas treba da ima samo jedno slovo, ugledajući se na češki pravopis.

Uzimajući za uzor češku i poljsku latinicu Gaj je uveo u azbuku Hrvata slova: ć, č, š, ž i niz drugih, koja su kasnije izašla iz upotrebe.

Ova je reforma posle preinačena u nekoliko predlozima Slavonca Vjekoslava Babukića (1812-1875). On je bio Gajev savetnik i pomagač u rešavanju jezičkih problema (godine 1836 objavljena je njegova čuvena "Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga"). Kao i Gaj, i on se bavio pitanjem reforme latinice. Odbacujući Gajev princip da se svaki glas obeležava jednim slovom, on je predložio obeležavanje pojedinih glasova spojevima od dva znaka: – nj (= њ), lj (= љ), dj (= ђ). Njegov način pisanja bio je vrlo popularan kod Hrvata joљ od početka; vremenom je on potpuno potisnuo Gajevu ortografiju. I danas se joљ u latinici piљu u nekim slučajevima za jedan glas spojevi od dva slova prema Babukićevoj reformi, iako je bilo pokuљaja da se pisanje uprosti u duhu Gajevog pravopisa.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #14 poslato: Decembar 29, 2010, 12:08:49 am »

*

Lazo M. Kostić - Krađa srpskog jezika


Raniji jezik viših slojeva Hrvatske

I.

Za poslednjih nekoliko vekova pre "Ilirskog preporoda" u svim predelima današnje Hrvatske bio je strani a ne hrvatski, ne uopšte slovenski zvanični jezik. Svi istaknuti slojevi Hrvatske, koji su sačinjavali narod u tadašnjem državno-pravnom smislu (u Posavskoj Hrvatskoj to su bili plemići i sveštenici), govorili su takođe između sebe i sporazumevali se stranim jezikom. Precizne podatke ćemo izneti malo za ovim, puštajući druge, uglavnom strane (ne srpske) pisce da se o tome izjasne.

I u prvobitnoj Hrvatskoj, srednjevekovnoj, nije bio hrvatski zvanični jezik, već latinski. O tome piše najveći hrvatski istorik Ferdo Šišić (13, str. 133) da je za razliku od Bugarske i Srbije "gde je uvođenjem u crkvu slovenskog jezika on postao i ostao stalno jedinim književnim jezikom u čitavom narodu", "u Hrvatskoj je slovenski jezik, pored dominantnoga latinskoga, samo životario, i ne obzirući se još napose na ljutu borbu Latina i njihovih privrženika protiv njegove ekzistencije. Ovo dokazuje krupna činjenica što se dosada iz čitava vremena hrvatske narodne dinastije od 900 do 1100, dakle za punih dvesta godina nije našao baš nijedan profani zapis, pa čak nijedan natpis uklesan u kamen slovenskim jezikom, dok ih na latinskom ima srazmerno mnogo."

Kad je prestala hrvatska državna samostalnost, još manje se moglo očekivati da će zvaničan jezik biti domaći, hrvatski.

Nas, uostalom, daleka prošlost ovde i ne interesuje, već ona koja je bila od uticaja na današnjost, naročito na pojave koje se imaju u ovom delu pretresti. Nekoliko jezika dolaze ovde u pitanje, samo ne hrvatski.

Hrvati stalno trube o njihovoj hiljadugodišnjoj državnosti, čak neprekidnoj i neprekidanoj do 1918. A u toj njihovoj državi, svaki jezik je mogao doći do izražaja sem hrvatskog.

Dalmacija nije sačinjavala sastavni deo Hrvatske, to svi znamo. Ona je nekoliko vekova bila pod Mlecima. Da je zvanični jezik bio italijanski, i to znamo. I to je logično. Ali da se sva društvena elita katolička, sav gornji sloj, sam služio italijanskim jezikom (za razliku od pravoslavnih, koji su uvek i svagda srpski govorili), to nije sasvim logično ni samo po sebi razumljivo. Pa ipak je tako bilo.

Evo šta o tome drugi kažu, u prvom redu Hrvati sami. Mi se nećemo držati hronološkog reda pisaca, već ćemo pre svih drugih citirati prof. Ferda Šišića, najboljeg hrvatskog istoričara, jer se kod njega nalazi i istorijat celog predmeta.
Sačuvana
Stranice: [1] 2 3 4   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: