Zdravko Krstanović — Božansko strujanje drevno mladog slova
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Vuk i jezik « SRPSKI JEZIK I SRPSKI JEZICI « Intervjui « Zdravko Krstanović — Božansko strujanje drevno mladog slova
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Zdravko Krstanović — Božansko strujanje drevno mladog slova  (Pročitano 2223 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 151



« poslato: Decembar 28, 2010, 08:30:56 pm »

*

BOŽANSKO STRUJANJE DREVNO MLADOG SLOVA

Ima puno reči koje se na sve strane čuju i u koje ceo svet veruje kao u priznate istine, a koje se, kada se bliže ispitaju i bolje u njih zagleda, pokazuju da nisu ni na čemu osnovane, no da su proste zablude koje ljudi pričaju i ponavljaju ih, po navici, ne misleći.
Ljubomir Nedić

Zlatni srpski jezik, koji je u prašinu ispratio carstva i na kome su spjevane prečiste, nenadmašne narodne, kao i druge, pjesme koje bogate svjetsku poetsku riznicu, već više od jednog stoljeća izložen je obezimenjavanju i pokušajima da se razdrobi, raščini, umnoži, satre. Zaludan je taj napor — kao kad bismo probali da eksere zabijamo u vazduh — da se od jednog jezika napravi nekoliko, jer jezici mogu da se kodifikuju, ali se ne mogu vještački praviti, ni iza oltara lažnih crkava, ni za katedrama profesora koji praznoslove, spravljaju ijed i proizvode priviđenja, ni u kasarnama moćnih ameba, takvog volšebnog mjesta za pravljenje jezika na zemljinom šaru nema.

U kosmičkom vrtu jezici se rađaju i dišu u mirijadama oblika, mijenjaju u samima sebi, potiru jedni druge i iščezavaju, nema među njima zidina, riječi iz jednog jezika putuju u drugi, iz drugog u treći, odijevaju se u nova ruha, vrijeme od tisuću godina za riječ i nije neka prepreka, kao ni razdaljina mjerena tisućama kilometara, ali još se nije desilo da se jedan živ jezik pretvori u drugi ili dva u jedan.

Od tri štokavska srpska izgovora — ijekavskog ili južnog, ekavskog ili istočnog i ikavskog ili zapadnog — dva pripadaju jednom i jedinstvenom srpskom književnom jeziku. Ijekavica je kao književni jezik, nakon vrludanja od vremena ilirizma, na razmeđu XIX i XX vijeka uvedena i u Zagrebu (Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića izlazi 1899. godine), mada izvornih Hrvata ijekavaca nema i nikada ih nije bilo1, ijekavski nije njihov maternji jezik. Ovu stvarnost stvarnim argumentima niko nije uspio da opovrgne, stoga se pristupilo građenju nove, fiktivne u kojoj je sve ispremiješano i izvrnuto naglavačke.

Ne možemo, naravno, ignorisati jezičku praksu koja traje toliko dugo niti bi djela pisaca, jezikoslovaca, naučnika i prevodilaca, nezavisno od njihovih opredjeljenja, ukoliko poštuju zakone srpskoga jezika, valjalo primati kao tuđa.

Napokon bi se, međutim, moralo oduvati sve ono što je donijela crna, kužna komedija u kojoj su sudjelovali i sudjeluju demoni i klovnovi, lukavi i naivni, učeni i neuki, zlonamjerni i dobronamjerni, elita i gomila, čitave čete opsjenara i opsjenjenih, koji uporno proizvode priviđenja.

Tako je bivalo i biva da se srpski jezik naziva svakojakim imenima: hrvatski ili srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, jugoslovenski, naš, bosanski, bošnjački pa i hrvatsko-srpsko-slovenački, što stoji zapisano u Ustavu iz 1921. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Čak se i srpska narodna poezija pokriva srpskohrvatskim, našim, hrvatskim i drugim imenima, samo ne onim koje je istinito, a dubrovačko pjesništvo, pisano na istom srpskom jeziku kao i narodno, proglašava se, i to isključivo, hrvatskim.

Preduzećemo kratku šetnju, koja bi bila izlišna da su srpski jezikoslovci i književni istoričari učinili ono što nisu i da to što su učinili nije naopako (izuzimamo iznimke, jer bilo je i među njima neimara dostojnih dubokog poštovanja), kako bismo vidjeli šta kažu istinoljupci i oni drugi, u vlasti tame, a tu su i tragaoci koji su putovali i dobrim i rđavim drumom.

Vuk Stefanović Karadžić čije je ispolinsko djelo takvo da mu patuljci koji ga napadaju, kao i nedorasli hvalitelji, ne mogu pomjeriti ni sjenku, zapisuje: "Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka, i između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dušanova stolica Prizren, Srpska patrijaršija Peć, i manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka i Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj Krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane. Za to u početku rekoh zaista se zna, jer se upravo još ne zna dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji. Ja sam se na Cetinju (u Crnoj Gori) razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi kazivali da onamo ima mnogo 'Srpskijeh' sela, po kojima se govori Srpski onako kao i oni što su govorili, to jest između Srpskoga i Bugarskoga, ali opet bliže k Srpskome nego k pravome Bugarskome.

U pomenutijem ovdje mjestima biće najmanje oko pet miliona duša naroda, koji govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijeli na troje: može se od prilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona Grčkoga, i to: jedan milion u cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u Austrijskijem državama (u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci), a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona ona može biti da bi se moglo uzeti da su dvije trećine zakona turskoga (u Bosni, Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trećina Rimskoga (u Austrijskim državama i u Bosni, Hercegovini i nahiji Barskoj). Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni zakona Turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna Turski; a oni zakona Rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive, na primjer Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ali Bog zna čijim imenom, Iliri ili Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Bačkoj Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj Šokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima." (Preuzeto iz knjige Vuka Stefanovića Karadžića Etnografski spisi, Sabrana dela, XVII, Beograd,1972, str. 31—32.)

Znameniti slavista Pavel Jozef Šafarik, prije Vuka, piše da je istorijski i lingvistički "dokaziva činjenica da Srbi u Srbiji, Bosni, Slavoniji, Hercegovini, Crnoj Gori i Dalmaciji bez obzira da li pripadaju istočnoj ili zapadnoj crkvi svi zajedno predstavljaju samo jedan odlomak velikog slovenskog plemena. Isto tako je i njihov jezik samo jedno narečje, premda sa više beznačajnih varijeteta". (Pavel Jozef Šafarik, Srpski pabirci, Pešta, 1833, uvodno poglavlje, preuzeto iz hrestomatije Petra Milosavljevića Srbi i njihov jezik, Narodna i univerzitetska biblioteka, Priština, 1997, str. 97.)

Dositej, prije Šafarika, u Pismu Haralampiju govori isto. Anatemisanje Vuka jeste i anatemisanje Dositeja, Šafarika i drugih velikana slavistike — svih koji kvare fiktivnu jezičku stvarnost.

Ilirci uzimaju jedno fantastično mrtvo ime (Vuk), izazivajući srdžbu tadašnjih profesora zagrebačke gimnazije, jer u službenim krugovima, kako svjedoči Jagić "U to su vrijeme držali, da je latinski jezik l i n g u a a c a d e m i c a, madžarski jezik l i n g u a p a t r i a, a hrvatsko narječje l i n g u a e x o t i c a". (Vatroslav Jagić, Izabrani kraći spisi, Zagreb, 1948, str. 531.)

Niko se, ipak, nije dosjetio da latinski nazove hrvatskim, kao ni mađarski, ili njemački, koji je takođe bio službeni jezik, a tu su i zagrebačke publikacije na njemačkom, Agramer Zeitung izlazi od 1848. do 1918.

Vođa iliraca Ljudevit Gaj, koji u svojoj Danici objavljuje srpske narodne pjesme i kao štivo za učenje jezika, nedvosmisleno kaže koji je jezik uzet u ilirskom pokretu:

"Ta n. p. sav svet znade i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli i uveli; nu nama još niti izdaleka nije na um palo ikada tvarditi, da nije serbski već ilirski jezik; pače ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima sada jedan književni jezik imamo". (Ljudevit Gaj, Čije je Kolo?, "Danica horvatska, slavonska i dalmatinska", br. 31, Zagreb, 1846, str. 134.)

Među ilircima pjesnički obdareni bijahu Petar Preradović, kome je maternji jezik ijekavski i Stanko Vraz, kome je maternji jezik kajkavski slovenački. A spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, beznačajna imitacija narodne pjesme sa dubrovačkim začinom i epizodom iz srpske istorije, proglašen je remek-djelom, a za pisca je rečeno da se "vinuo u vrhove svetske književnosti" (Milorad Živančević, Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, Beograd, 1982, str. 5.), što samo pokazuje iz koje doline stižu pohvale.

Trebalo je izmisliti pandan Njegoševom Gorskom vijencu.

Čakavska književnost bijaše davno uvenula, a o kajkavskoj ilirac Ljudevit Vukotinović piše: "Kakonogod što je kroatisam naš politički život, tako je u literarnom smislu kroatisam n i š t a, ni nemože drugo nego n i š t a biti. Osim nekoliko molitvenih knjigah, koje su za puk potrebne, drugo ništa nije u provincialno-horvatskom pisano, što bi i malo znamenito bilo". (Ljudevit Vukotinović: Ilirisam i Kroatisam, "Kolo", Zagreb, 1842, str. 114.) Na kraju članka Vukotinović zaključuje: "Pustimo kroatisam za politiku, a ostanimo u literaturi kod ilirisma". (Isto, str. 115.)

No, u književnosti i jeziku ne ostaje se kod ilirizma, koji nestaje sa pozornice, zamjenjuje ga hrvatsko ime, a o onome što slijedi poznati lingvista, inače apologeta nepostojećeg hrvatskog književnog jezika, Radoslav Katičić kaže: "Ilirsko ime pripremilo je prihvaćanje hrvatskoga i tamo gdje ga narod sebi i svojem jeziku do tada nije nadijevao. U tim uvjetima Katolička crkva djelovala je kao duhovna spona koja je u hrvatskom imenu ujedinila čak i daleke razasute skupine, izolirane od cjelovita narodnoga tijela u Madžarskoj, Rumunjskoj i na Kosovu". (Radoslav Katičić, odrednica Hrvati / II. Jezik, Enciklopedija Jugoslavije, tom 5, Zagreb, 1982, str. 7.)

Dakle, nadijeva se ime, kao da je riječ o sekti, slaže se laž na laž, ljudi koji dobro i ne vladaju srpskim jezikom tvrde da je taj hrvatski, kao naučne objavljuju se knjige fantazmagorija, po srpskim krajevima skupljaju se "hrvatske narodne pjesme".

Matica hrvatska objavila je pod naslovom Hrvatske narodne pjesme jedanaest knjiga (1896-1950), podigavši čudovišni spomenik, jer njihov ogroman dio čine srpske narodne pjesme a zapisane su i u Bosni i Hercegovini, u krajevima gdje se za hrvatsko ime nije ni znalo, o čemu svjedoče franjevac Ivan Jukić (1847), Ivan Kukuljević (1858) i Antun Radić (1899). U pismu Franji Račkom (od 4. 3 1887) Vatroslav Jagić kaže: "Tako je Matica hrvatska izazvala svojom odlukom, da izda nekakve 'hrvatske narodne pjesme', čitavu buru — straha, da ćemo i to blago oteti Srbima. Ja zbilja i sam mislim da kod narodne epske poezije ne bi trebalo suviše isticati hrvatsko ime, jer što je bilo nekoč starih hrvatskim motiva, čini se da je propalo pod navalom novih sižeta koji su dolazili s Turcima s istoka. Zato ja bih i tu bio za krpež, te bih pjesme nazvao hrvatsko-srpskima ili srpsko-hrvatskim, ili bi ih štampao ćirilicom". (Vatroslav Jagić, Spomeni mojega života II, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1934, str. 167.) Jagić je kao rješenje predložio krpež i veličanstvena srpska narodna poezija u narednim i potonjim decenijama, sve do ovih naših dana, kićena je i kaljana raznim imenima, kao da nije žeženo zlato nego baš krpež.

Zagonetno, teško dokučivo ostaje djelovanje genijalnog filologa, prevodioca Starog zavjeta Đure Daničića u Zagrebu gdje, kao tajnik JAZU, utemeljuje veliki Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika u koji su unesene riječi iz dva jezika, ijekavskog srpskog i čakavskog hrvatskog. Ranije je Daničić objavio spis Razlike između jezika Srpskoga i Hrvatskog (Beograd, 1857), u kome poput Vuka piše o Srbima istočne i zapadne crkve kao o jednom narodu, a osvjetljavajući Vukov Rječnik u svom epohalnom djelu Rat za srpski jezik i pravopis (Budim, 1847) zlatoslovi: "U Vukovu Rječniku naći ćeš ne samo svakoj riječi pravi glas i izgovor i pravo značenje, nego ako je čovjek po duhu čovjek, a duh čovječij ako se opet samo ili bar ponajviše u jeziku pokazuje, tamo ćeš vaskoliki Srpski duh, tamo ćeš Srbina vaskolikoga kao u ogledalu vidjeti. A tu silu Vukovome rječniku daju one etnografske i arheološke priče uz riječi, koje upravo pokazuju život Srpski, snagu naroda Srpskoga u duhu i u srcu, i koje ga dijele od drugijeh naroda". (Đura Daničić, Rat za srpski jezik i pravopis (Budim, 1947), preuzeto iz Knjige Đure Daničića, SKZ, Beograd, 1976, str. 64.)

Daničić se na kraju, kasno, pokajao.

Rječnik što ga je utemeljio ostaje veliko leksikografsko djelo, ali prihvatanjem zlosretnog, lažnog imena hrvatski ili srpski jezik, pružio je jako uporište demonima i trovačima bunara srpskog jezika.

Crna komedija uveliko se razmahala, na pozornicu stupaju novi igrači, u opticaju je i jugoslovensko ime, srpski jezik dobiva mrtvorođenu prinovu pod imenom "bosanski jezik", koju blagosilja i sam Vatroslav Jagić. Umni ljudi, ipak, ne daju se zbuniti, Ljubomir Stojanović zapisuje: "I kao god što ja nikad čakavski dijalekt ne mogu nazvati srpskim u onom smislu u kome to velim za ovaj dijalekt u kome ovo pišem, jer znam da nema nijednoga čovjeka koji čakavski govori, a Srbinom se zove; isto tako i Hrvati ne treba da se ljute, kad im se reče da je onaj dijalekt, kojim govore i pišu u Zagrebu, dijalekat srpski, jer do ilirskog pokreta nije bilo čovjeka koji je tako govorio i pisao a da se Hrvatom nazivao; naprotiv tim dijalektom govore Hercegovci, narod koji se od starine samo Srbima nazivao. Ko bi hteo taj dijalekt zvati hrvatskim zato, što u najnovije vreme ima i Hercegovaca Hrvata, mogao bi ga sa većim pravom nazvati i Turskim, jer ima još više Hercegovaca koji sebe Turcima nazivaju, i to ne od skora već od tri-četiri stotine godina. Kako je besmislena sva ova prepirka o imenu, najbolje će se videti ako pretpostavimo da su u isto doba kad i Hrvati primili hercegovački dijalekt za svoj književni jezik i Bugari i Slovenci, i nazvali ga Bugari bugarski, a Slovenci slovenački. Zar mi ne bismo izgledali smešni, kad bismo im stali dokazivati da to nije jezik ni bugarski ni slovenački već srpski?" (Pristupna akademska beseda Ljub. Stojanovića, Glas Srpske kraljevske akademije, Beograd, 1896, str. 28—29.)

Kad je riječ o jeziku Dubrovnika, nema pozvanijeg tumača od Dubrovčanina, Srbina katolika, sjajnog filologa Milana Rešetara, evo njegovih riječi:

"Dubrovnik se nije nigda sasvim izjednačio sa svojom srpskom okolicom: političkoj samostalnosti dugo pomagaše i etnografska odvojenost, a kada se stari romanski grad nešto priseljavanjem Srba sa strane a nešto posrbljavanjem domorodaca malo po malo, barem u pogledu jezika, pretvori u srpski grad, Dubrovčani opet sačuvaše svoju individualnost; govorahu srpski ali se ne osjećahu Srbima, jer njima srpsko bijaše u prvom redu ono što pripada srpskoj državi, dok Dubrovnik nikada ne bijaše u njenijem granicama." (Milan Rešetar, Antologija dubrovačke lirike, Beograd, 1894. str. VII.)

A na kraju svoje studije Najstariji dubrovački govor Milan Rešetar naglašava kako tvrdi ono što je tvrdio i prije pedeset godina "da se u Dubrovniku nije nikada govorilo, ni u njemu cijelom, ni u jednom njegovom dijelu, dalmatinskim čakavsko-ikavskim govorom nego uvijek samo hercegovačkim štokavsko-ijekavskim. Uz te objektivne konstatacije ja sada ne izvodim nikakvih daljih zaključaka, jer su meni Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, pa ja zato neću nikako reći da se u Dubrovniku nije govorilo hrvatski nego srpski, ali komu su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku bio uvijek Srpski." (Najstariji dubrovački govor, Pristupna akademska beseda, 7. III 1941. godine, Arhiv SANU, Istorijska zbirka br. 14 456, str. 52.)

Posljednju, testamentarnu Rešetarevu rečenicu Aleksandar Belić je preinačio (Vidi Godišnjak Srpske kraljevske akademije, Beograd, 1941, str. 189.), a u Glasu Srpske akademije nauka izostavljena je. (Glas Srpske akademije nauka, Beograd 1951, str. 45.)

Aleksandar Belić posjedovao je takav moral koji mu nije branio da oskrnavljuje i jednog Milana Rešetara. Svoje shvatanje nauke kao veoma savitljive, podložne nalozima trenutnih vlastodržaca, a ne istine — u tome je imao prethodnike i nasljednike — sam je, nehotice, veoma precizno objasnio, svjedočeći o srozavanju nauke u političku kaljužu: "U samom tekstu — prema dosadašnjim skriptama — činjene su manje izmene. Samo u uvodnim glavama morale su biti izmenjene pojedine partije prema savremenom stanju nacionalnih odnosa u našoj zemlji (tj. izdvojen je potpuno makedonski jezik i ostavljeno je da se on obradi samostalno)." (Aleksandar Belić, Istorija srpskog jezika, Beograd, 1999, str. 9. U ovoj knjizi skupljena su Belićeva predavanja studentima u kojima se ne govori o srpskom nego o srpskohrvatskom jeziku; naslov, dakle, nije u skladu sa sadržajem.)

Njegov sljedbenik Pavle Ivić kao da tek u poznim godinama otkriva kako se zove jezik koji je čitav život izučavao — decenijama vatreno insistira na srpskohrvatskom imenu, a naposljetku, u svojim člancima počinje upotrebljavati sintagmu srpski jezik. Njegovo shvatanje nauke, koja ne služi vječnosti nego trenutku, istovetno je sa Belićevim, čujmo: "Naziv 'srpskohrvatski' zvanično je uveden pre mog rođenja: u tome očigledno nisam učestvovao. Međutim, u SFRJ taj je naziv davao jedinu šansu da Srbi u Bosni i Hercegovini zadrže isto jezičko ime kao oni u Srbiji. Čim je ta situacija prestala, prešao sam na naziv 'srpski jezik'. Uvođenje tog naziva u naslov pravopisa i u zakon o jeziku u Srbiji nije prošlo bez mog zalaganja." (Gospodin Rosić ne zna ali napada žestoko, "Demokratija", Beograd, 12-13. IX 1998. str. 9.)

Stiže najzad do zaključka da upotreba ijekvskog kao službenog jezika u Republici Srpskoj znači zatvaranje prema Srbiji, (Pavle Ivić, Krleža je hrvatski pisac, "Glas javnosti", Beograd, 22. IX 1998, str. 12.) za "bošnjački" i "hrvatski" kaže: "Oni su poreklom pretežno srpski... ali je u njih ušlo i dosta drugačijih elementa. Danas se njima ne služe Srbi nego 'Bošnjaci', odnosno Hrvati. Apsurd je tvrditi da su to mrtvorođenčad. Hteli mi ili ne, oni su tu da ostanu." (Pavle Ivić, Glavu proglašavate repom, "Glas javnosti", Beograd, br. 139, 5. X 1998, str. 10) Za njega su, dakle, priviđenja realnost.

Iza Belićevog Ivića, kao čuvar kontinuiteta, ostao je Odbor za standardizaciju srpskog jezika sastavljen od čudnih znalaca i zavrzana koji je nakon višegodišnjeg djelovanja došao do svog najznačajnijeg rezultata: srpski jezik u Tuzli ne zove se bosanski nego bošnjački.

Pred Drugi svjetski rat u kome će se upravo u srpskim ijekavskim krajevima desiti genocid, sa finalom u posljednjem ratu, Matica hrvatska objavljuje knjigu Petra Guberine i Kruna Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika u kojoj autori kažu: "Tako Srbi vele: jede mi se, a Hrvati: htio bih jesti; Srbi: ne pije mi se; Hrvati: nemam volje piti, Srbi: ne šeta mi se, Hrvati: nisam raspoložen za šetnju." (Dr. Petar Guberina i Dr. Kruno Krstić, Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1940. str. 44.)

Osobito je zanimljiva njihova tvrdnja: "Hrvati čakavci i Hrvati kajkavci osjećaju bosansko-hercegovačku štokavštinu kao svoj materinski hrvatski jezik." (Isto) Ovo jeste stupidno, no u suštini samo je dio ovdašnjeg opšteg lingvističkog stupidarijuma.

Nakon Drugog svetskog rata enciklopedista-logorejac Miroslav Krleža udomljuje Kruna Krstića u svom Jugoslavenskom leksikografskom zavodu, gdje i Miloš Minić osvaja status enciklopediste (kao javni tužilac na suđenju Draži Mihailoviću napisao je za Krležu odrednicu o četnicima), a o Guberininim i Krstićevim Razlikama poznati lingvista Dalibor Brozović piše: "Ta knjiga nije doduše bila lingvistički posve dobro utemeljena i srpska joj je kritika, uz vulgarne i pogromaške napadaje, našla i pojedine stvarno slabe strane, no u hrvatskoj su javnosti Razlike odlično primljene i ostavile su silan dojam te bez sumnje ozbiljno utjecale na opću svijest, ne samo na filološke krugove." (Dalibor Brozović, Hrvatski jezik — povijesna podloga i jezičnopolitičke i sociolingvističke okolnosti, "Forum", br. 4-6, Zagreb, 1998, str. 596.)

Za Enciklopediju Jugoslavije, izdanje iz 1988. godine, akademik Dalibor Brozović zajedno s akademikom Pavlom Ivićem napisao je odrednicu Jezik srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Sam naziv odrednice takav je da ne zaslužuje trošenje riječi.

Jugoslavenski leksikografski zavod sada se zove Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", a na njegovom čelu našao se i donedavno bio Dalibor Brozović.

Jedan od glavnih igrača u crnoj komediji, akademik Ljudevit Jonke takođe pripada nadrealističkom pravcu u lingvistici: "Kada npr. slušamo kakva srpskog dječaka iz kojeg srpskog sela u Hrvatskoj koji još nije ni pošao u školu, začudit ćemo se kakvim pravilnim štokavskim ijekavskim jezikom govori, kao da je već proučio gramatička pravila. A taj njegov srpski jezik podudara se s hrvatskim književnim jezikom jer im je zajedničko novoštokavsko ijekavsko podrijetlo." (Ljudevit Jonke, Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 55—56.) Nadrealista Jonke nije, međutim, pomenuo da se jezik kajkavske djece u Hrvatskom zagorju i čakavske djece u Hrvatskom primorju i po dalmatinskim ostrvima uopšte ne podudara sa hrvatskim književnim jezikom.

A oni koji tvrde da je srpska ijekavica izvorno njihova, ipak tragaju za čakavskim supstratom u Dubrovniku (govoreći da se čakavski pretvorio u ijekavski!), sa šansom da ga nađu kao kad bi ga tražili na Grenlandu. Crv sumnje gricka njihovu ijekavsku jabuku. Holanđanin Kristijan van den Berk objavio je studiju čiji je naslov pitanje Postoji li čakavski supstrat u dubrovačkom narječju? (1957), a leksikograf (ne, dakle, nevježa) Bratoljub Klaić zaključuje da poslije te studije "nema nikakve sumnje da je današnji dubrovački govor nekada bio čakavski." (Bratoljub Klaić, Jezik Hanibala Lucića i Petra Hektorovića u knjizi Hanibal Lucić* Petar Hektorović, Zagreb, 1968, str. 322.) Usput rečeno, dubrovačko narječje kao posebno i ne postoji. Ivan Slamnig razvio je humornu teoriju klice:

"Štokavski oblici, kojima je Marulićeva čakavština prošarana, a koji ne mogu imati samo rimatorska i metrička, artificijelna opravdanja, jer se nalaze u prozi i u privatnim pismima, svjedoče o ugledu štokavskih oblika, koji su možda bili neobični, ali nikako ne smiješni. Ugled oblika nedomaćeg dijalekta klica je zajedničkog književnog jezika; ovdje nam to neće značiti samo vezu s Dubrovnikom, već i bosanskim govorima." (Ivan Slamnig, Marko Marulić, predgovor u knjizi Marko Marulić, Judita, Suzana, Pjesme, Zagreb, 1970, str. 8—9.)

Mogli bismo upitati: otkud u krompiru klica ruže, zašto je toliko dugo nepomično čekala i u kakav se plod razvila — u koji zajednički jezik? Nema, razumije se, nikakve klice, sve je čisto: štokavski jezik bio je u dodiru sa Marulićevim maternjim čakavskim.

Na samom izmaku XX vijeka srpska filologija, okužena ideološkom kugom, našla se u položaju da razbistri ono što bijaše bistro još u Vukovo doba, tako da jezikoslovci svjetskog glasa, obnovitelji srbistike Radmilo Marojević i Miloš Kovačević, objavljuju knjige o novom ratu za srpski jezik. Osobito je značajno djelovanje Petra Milosavljevića, priređivača dragocjene hrestomatije Srbi i njihov jezik (1997), i autora spisa Srpski filološki program (2000) i Sistem srpske književnosti (2000).

Na Spasovdan 1998. u Beogradu je objelodanjen iznimno značajan programski dokument Slovo o srpskom jeziku, što su ga potpisali neki srpski naučnici i spisatelji, gdje se stvari imenuju pravim imenom i stavljaju na svoje mjesto, a pokrenuto je i glasilo Srbistika. Među braniocima priviđenja, ukopanim u vodećim kulturnim institucijama, nastala je uzbuna, zasuti smo saopštenjima, pisanim u velikoj nervozi, koja su potpuno ogolila svu njihovu nemoć pred argumentima i ljuljavu podlogu na kojoj se još drže. Obnovitelji srbistike ruše u prah fiktivnu sliku srpskog jezika i književnosti, možda neke njihove formulacije ponekad i nisu najbolje, biva i lutanja, ali njinom zaslugom otključavaju se skrivene, mračne sobe sa devet brava i stvari izlaze na vidjelo.

Biće plodova, budu li se nebesni zakoni poštovali više od zemne buke.

Na snazi je i sad Vukovo načelo: Ne da se, ali će se dati!

A iznad svih drugih blistaju sveprožimajuća Tvorčeva načela koja, glasom i tišinom, sveudilj zbore da na našoj planeti, kosmičkoj kapljici, laž donosi nepojamno zlo i može progutati, kao što i guta, milione ljudi, ali stvoriti ne može ništa, a kamoli iskon-čedo: jezik.


1 http://govori.tripod.com/hrvati_ijekavci.htm

Zdravko Krstanović | Srpski list br.3, jun 2003. | kovčeg.tripod

____________________

Zdravko Krstanović rođen je 30. jula 1950. u Siveriću, Dalmacija. Gimnaziju pohađao u Kninu i Splitu. Diplomirao Jugoslavenske jezike i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do oktobra 1991. živeo i radio u Splitu, zatim izbegao u Beograd. Objavio knjige pesama: Kneževina riba, Kuća, Slogovi od vode, Dinamit, Obrnuti majstor, Druge planine, Disanje, Pjesme na drumu, Izabrane pjesme, Isus Hrist u polju, Rukopis iz rose, Uskoro, sviće, i Soba bez ogledala, kao i zbirku lirskih zapisa Knjiga od sna i jave. Autor je knjige ratne proze Priče iz Hada, monodrame Čovik na svitu, kap na listu, TV drame Starac i scenarija za kratki igrani film Rajski vrt. Priredio Libar Miljenka Smoje, Erotske narodne pjesme, antologiju srpske narodne poezije Zlatna pjena od mora, Dubrovačke elegije Luja Vojnovića, Gozbu Pavla Solarića i antologiju srpskog pjesništva od Baranje do Boke Kotorske Čudesni kladenac.
Živi i radi u Beogradu.
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: