Miloš Kovačević (1953)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Vuk i jezik « LINGVISTI « Biografije istaknutih srpskih lingvista « Miloš Kovačević (1953)
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Miloš Kovačević (1953)  (Pročitano 13014 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« poslato: Decembar 24, 2010, 11:02:16 pm »

**




MILOŠ KOVAČEVIĆ

Miloš Kovačević rođen je 1953. u Presjedovcu, kod Uloga, u Hercegovini. Redovni je profesor za Savremeni srpski jezik, Stilistiku i Opštu lingvistiku. Predavao je na više filozofskih i filoloških fakulteta: u Sarajevu, Nikšiću, Nišu, Banjaluci, Petrinji, Kosovskoj Mitrovici, Srpskom Sarajevu, Beogradu, Kragujevcu i na Filolološkom fakultetu Rurskog univerziteta u Bohumu, u SR Njemačkoj.

Internacional Biographical Center Cambrige izabrao ga je 2001. godine za svjetskog intelektualca godine iz oblasti društvenih nauka, i uvrstio ga u 2. i 3. izdanje (za 2001. i 2002. godinu) edicije "2000 Oustandig Intelectuals of de 21st Century", dok ga je American Biographical Institute, North Carolina, USA, nominovao 2003. godine za "Hall of Fame" ("Dom  slavnih"). Njegov udžbenik "Naš jezik za 6. razred osnovne škole" u izdanju sarajevske "Svjetlosti" proglašen je najboljim metodičkim djelom u BiH za 1991. godinu.

Bio je član redakcije časopisa "Riječ" (iz Nikšića) a sada je u redakciji časopisa "Srpski jezik" (Beograd), "Nova Zora" (Bileća i Gacko) i "Zbornik srpskog jezika, književnosti i umjetnosti" (Banjaluka). Član je Međunarodne akademije humanističkih i prirodnih nauka kneza Šćerbatova.

Osnovne naučne preokupacije su mu: sintaksa, prvenstveno sintaksička semantika, stilistika, i istorija srpskoga književnog jezika. Sa referatima koji obrađuju različite teme iz navedenih naučnih oblasti učestvovao na više od 50 međunarodnih i jugoslovenskih naučnih kongresa, skupova i konferencija. Do sada je uz preko 300 naučnih i stručnih radova i 16 udžbenika srpskoga jezika za osnovnu i srednju školu, objavio i sljedećih 14 knjiga:


  • Uzročno semantičko polje, Sarajevo, 1988;
  • Gramatika i stilistika stilskih figura, I izdanje, Sarajevo1991; II dopunjeno izdanje, Podgorica 1995; III dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Kragujevac 2000;
  • Kroz sintagme i rečenice, Sarajevo, 1992;
  • Suštastveno i mimogredno u lingvistici, Podgorica 1996;
  • U odbranu jezika srpskoga (— i dalje), I izdanje, Beograd 1997; II dopunjeno izdanje, Beograd 1999;
  • Sintaksa složene rečenice u srpskom jeziku, Beograd — Srbinje 1998;
  • Stilske figure i književni tekst, Beograd 1998;
  • Predavanja prof. dr Miloša Kovačevića održana u Londonu 2000. i 2001. godine povodom slave Fonda
    (Laza Kostić) na dan Sveta Tri Jerarha / Lectures by professor Miloš Kovačević Ph. D. delivered in London in the years 2000 and 2001 on the occasionm of the Feast of the Three Great Hierarchs
    , London — Birminghem 2001.
  • Sintaksička negacija u srpskome jeziku, Niš 2002;
  • Srpski jezik i srpski jezici, Beograd 2003;
  • Gramatičke i stilističke teme, Banja Luka 2003;
  • Srpski pisci o srpskom jeziku, Beograd 2003;
  • Ogledi o sintaksičkoj negaciji, Srpsko Sarajevo,2004.




Miloš Kovačević
PROTIV NEISTINA
O SRPSKOME JEZIKU

SPKD "Prosvjeta"
Pale REPUBLIKA SRPSKA
2005.


Fotografija: kovceg.tripod
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #1 poslato: Decembar 24, 2010, 11:03:23 pm »

*
Prof. dr Miloš Kovačević:


ODNOS SRPSKOGA JEZIKA I NJEGOVOG PISMA PREMA MANJISKIM JEZICIMA I NJIHOVIM PISMIMA

Simpozijum o ćirilici 2007: Obaveze u školstvu, struci i pravopisu u vezi sa srpskim jezikom i njegovim pismom posle donošenja novog Ustava Republike Srbije (Filologija i lingvistika)
 
Svako neupućen u ono što se sa srpskim jezikom i njegovim pismom događa sigurno bi se zapitao šta to specifično može podrazumijevati tema o odnosu srpskog jezika i njegovog pisma prema manjinskim jezicima i njihovim pismima, a da to istovremeno ne podrazumijeva i tema o odnosu bilo kog drugog većinskog jezika i njegovog pisma prema manjinskim jezicima i njihovim pismima. Za Srbe, srpski jezik i srpsku ćirilicu najbolje bi i bilo da nikakve izuzetke takav odnos ne podrazumijeva, jer ono što važi za druge jezike i njihova pisma normalno bi bilo očekivati da važi i za srpski jezik i njegovo pismo. Ali, na žalost, ono što je normalno za druge jezike i njihova pisma za srpski jezik i srpsku ćirilicu kao njegovo pismo, očigledno, nije.

Odnos i srpskih i nesrpskih filologa prema srpskome jeziku često (kad se o srpskim radi) a po pravilu (kad se radi o nesrpskim) ne počiva na opšteprihvaćenim naučnim kriterijumima. Naime, sve što je nasuprotno drugim standardnim jezicima, što je neprimenjivo na druge književne jezike1, konstatovano je već u literaturi (v. npr.: Kovačević 1999; 2003; Milosavljević 2003), događalo se a i dalje se događa srpskom književnom jeziku.

Opštepoznato je da je srpski književni jezik ovakav kakvog ga znamo i imamo stvorio Vuk Stefanović Karadžić, i to za sve jezičkim kriterijumom objedinjene Srbe: i Srbe "grčkoga" i Srbe "rimskoga" i Srbe "muhamedanskoga zakona", tj. vere. Ali u talasu jugoslovenstva, a potom i u zanosu bratstva i jedinstva, Vukov(ski) srpski književni jezik dobio je, uz srpski pristanak, mimo svake naučne lingvističke logike, složeničko ime srpskohrvatski, ne zbog toga što je on (etno)lingvistički i hrvatski, nego zbog toga što su ga kao svoj književni jezik, kako bi to rekao otac ilirskog pokreta Ljudevit Gaj, "prigrlili" i Hrvati. Prihvatanje tog složeničkog naziva nametalo je i ukorenjivalo privid o ravnopravnom srpskom i hrvatskom učešću u datome jeziku. Istovremeno taj je naziv zatamnjivao istinu da je u njemu hrvatski dio bez sadržaja, jer je srpskohrvatski jednostavno bio i ostao samo preimenovani srpski književni jezik. (O odnosu srpskog i srpskohrvatskog jezika v. u posebnom radu: Kovačević 2007). Ako je — a jeste — srpskohrvatski preimenovani srpski, onda današnji srpski književni jezik predstavlja vraćanje njegovom imenu prije preimenovanja u srpskohrvatski, ili iz drukčije perspektive posmatrano, predstavlja dezimenovanje srpskohrvatskog, uz zadržavanje istog obima i sadržaja. Današnji srpski književni jezik, za razliku od srpskohrvatskog, imenom naglašava etnolingvističku istinu — da je to i etnički i lingvistički izvorno srpski jezik. To, međutim, ne znači da je on i upotrebno isključivo srpski jezik, odnosno da se njime samo Srbi služe. Srpski jezik spada u onu ne tako brojnu, ali zato vrlo prepoznatljivu grupu svetskih jezika kojim se koristi veći broj naroda i/ili država, kakvi su, na primjer, engleski, nemački, španski i portugalski, da samo njih pomenemo. Niko u svetu ne spori etnolingvističku jednost a upotrebnu višestrukost tih jezika: oni etnolingvistički pripadaju jednome, a upotrebno većem broju naroda. Sadržaj i opseg pojma nemački ili engleski jezik, uzmimo samo njih za primjer, danas niko ne vezuje samo za teritoriju Nemačke ili Engleske. Osim što je nemački jezik književni jezik u Nemačkoj, on je takođe, pod istim imenom, književni jezik i u Austriji, i delu Švajcarske i u Luksemburgu i u Lihtenštajnu. Nemački kao književni jezik ne upotrebljavaju, dakle, samo Nemci nego i Austrijanci i dio Švajcaraca i Luksemburžani, i Lihtenštajnci. Svi oni ga smatraju svojim književnim jezikom, i svi ga zovu nemački jezik. Engleski još belodanije potvrđuje nemački primjer: njim se govori u desetinama zemalja sveta mimo Engleske, ali se u svima njima on zove engleski jezik. Upotreba nemačkog ili engleskog jezika u različitim zemljama i kod različitih naroda dovela je do nužne varijantizacije tih jezika. Ali bez obzira na varijantnost realizacije, kriterijumi istosti gramatičke strukture, iste genetskog ishodišta i razumljivosti (tj. mogućnosti nesmetanog sporazumevanja) kao osnovni lingvistički kriterijumi identiteta jezika, pokazuju da je u pitanju jedan nemački, odnosno jedan engleski jezik. A ta "jednost", bez obzira na pokatkad velike varijantske, posebno leksičke, razlike, odražena je i istim, istorijski i etnički zadatim, imenom (nemačkog, odnosno engleskog) jezika. Engleski, odnosno nemački jeste jedan lingvistički jezik po tome što ima jednu (istu) gramatičku strukturu, i po tome što se svi koji ga upotrebljavaju lako međusobno na njemu sporazumijevaju. Upotrebno se, međutim, ti jezici ne ostvaruju kao u svemu podudarni u svim državama, odnosno kod svih naroda koji ih koriste za svoj književni (standardni) jezik. Zbog toga se oni u lingvistici i smatraju policentričnim jezicima. Policentrični jezik se definiše kao "jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim tačkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituisati posebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australijski itd. standardni engleski), nemački (nemački, austrijski, švajcarski standardni nemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)" (Glik 2000:472).

Naučno je sa nemačkom i engleskom jezikom gotovo podudaran srpski jezik. Naime, ni on se ne ostvaruje samo u jednoj državi niti samo kod jednog naroda. Ni na početku svoje standardizacije srpski jezik nije bio jezik koji je stvoren samo za Srbiju, nego je to bio jezik koji je Vuk Stef. Karadžić standardizovao za sve Srbe "bez razlike vjerozakona i mjesta stanovanja". Zato on i jeste nazvan srpski, a ne, na primjer, srbijanski jezik. Vremenom svi Vukovi Srbi (a Vuk je, podsjetimo se, Srbima smatrao i Srbe grčkoga, i Srbe rimskoga, i Srbe turskoga "zakona") nisu ostali Srbi nego su neki prevedeni u druge narode (Hrvate, Crnogorce i muslimane, odnosno Bošnjake), a ni sve zemlje u kojima su Srbi živjeli ili žive nisu u postvukovom periodu objedinjene u jednu srpsku državu. Tako danas Vukov(sk)i srpski jezik kao književni jezik ne upotrebljavaju samo Srbi, nego i Hrvati, Crnogorci i Muslimani (koji sebe nacionalno preimenovaše u poslednjem desetleću XX veka u Bošnjake). Srpski Vukov(sk)i književni jezik, prema tome, jeste književni jezik i Srba, i Hrvata, i Crnogoraca, i muslimana (Bošnjaka), i upotrebljava se ne samo u Srbiji i Republici Srpskoj, nego i u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine. Upotrebljava se, dakle, poput nemačkog ili engleskog jezika, i kod više naroda i u više država.

Njegova gramatička struktura je, bez obzira na sve te različite nacionalne i teritorijalne upotrebe, ista, tako da je on na strukturnom planu i dalje jedan jezik. Uz strukturnu istost srpski jezik je i na komunikativnom planu (na planu razumljivosti njegovih govornika) takođe jedan jezik. Ali on je, zbog svoje nacionalne i teritorijalne "nekompaktnosti" nužno varijantno raslojen jezik. On se ostvaruje u više varijanata, između kojih su najprepoznatljivije hrvatska i muslimanska, odnosno zagrebačka i sarajevska varijanta srpskoga književnog jezika. Savremeni srpski je, dakle, jedan standardno policentričan i varijantski raslojen jezik. (O srpskom jeziku i njegovim varijantama govorimo iscrpnije u posebnom radu: Kovačević 2007a).

Po svemu tome slučaj srpskoga jezika pre je podudaran negoli različit od pomenutih slučajeva njemačkoga i engleskoga jezika. Zato se on, s obzirom na strukturnu istost, a varijantsku raslojenost ostvaruje i kao srpski jezik i kao srpski jezici (Kovačević 2003). Čak i više negoli nemački i engleski jezik. Više, zato što su se njegove varijante, za razliku od varijanata nemačkog i engleskog jezika, imenom od njega "distancirale". Tako je hrvatska ili zagrebačka varijanta srpskoga jezika politički preimenovana u hrvatski književni jezik, a muslimanska ili sarajevska varijanta u bošnjački/bosanski književni jezik. Novi Ustav Crne Gore konstatovao je čak i "ostojanje" crnogorskog jezika. Upravo u toj nepodudarnosti naziva varijanata kao kohiponima i jezika kao hiperonima srpski jezik se i razlikuje od drugih policentričnih jezika. Razlika se, dakle, ne tiče lingvističke niti etničke suštine srpskoga jezika, nego pre svega političkog čina njegovog preimenovanja. A taj (politički) čin preimenovanja srpskoga Vukov(sk)og književnog jezika u tzv. hrvatski, bošnjački/bosanski ili pak crnogorski jezik nalazi svoje uporište u analognom slučaju iz bliske istorije srpskoga jezika: u slučaju preimenovanja srpskoga u srpskohrvatski književni jezik.

I strukturni, i genetski i komunikativni kriterijum — a to su tri jedina lingvistički i sociolingvistički relevantna kriterijuma u određenju identiteta jednoga jezika — jasno i nedvosmisleno pokazuju da se u slučaju ovih imenom različitih "jezika" ne može govoriti o posebnim standardnim ili književnim jezicima, nego isključivo o varijantama lingvistički jednog te istog jezika — srpskog.

Neimenovanjem varijanata u "jezike" — kako je urađeno u slučaju hrvatske, bošnjačke i crnogorske varijante srpskoga jezika — može dovesti, a i dovodi, do neverovatnog naučnog apsurda — da se jedan te isti lingvistički jezik u istoj državi može javiti i kao većinski i kao manjinski. Najreprezentativniji primer tome daje a ko bi drugi nego Republika Srbija, sa naučnom inkompatibilnosti odredaba o jeziku u njenom ustavu i njenom Zakonu o pravima manjina. U novousvojenom Ustavu Srbije, u članu 10, naime stoji da su "u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo" i da se "službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje zakonom, na osnovu Ustava". Srpski jezik je, po Ustavu, u Srbiji, budući jedini službeni, normalno većinski jezik.

A koji su manjinski jezici u Srbiji? O tome je javnost na gotovo pola godine pre usvajanja Ustava Srbije obavestio ministar za manjinska prava u Vladi Srbije. Tako je TANJUG preneo vest da je "ministar SCG za ljudska i manjinska prava Rasim Ljajić potvrdio da će od 1. juna [2006] albanski, bugarski, bosanski (sic!), mađarski, romski, rumunski, rusinski, slovački, ukrajinski i hrvatski jezik (sic!) biti proglašeni za regionalne i manjinske jezike u Srbiji, dok će u Crnoj Gori takav status dobiti albanski i romski", a sve u skladu s Poveljom Saveta Evrope o regionalnim i manjinskim jezicima, koju je SCG potpisala prošlog decembra"2. U deset manjinskih jezika ubrojani su, kako se vidi, i "bosanski" i "hrvatski jezik", i to zbog toga što u Srbiji postoji hrvatska i muslimanska ("bošnjačka") nacionalna manjina. Budući da je Državna zajednica Srbija i Crna Gora, odnosno Srbija kao pravna naslednica njenih državnih dogovora i obaveza, potpisnica "Povelje Saveta Evrope o regionalnim i manjinskim jezicima" više je nego logično da ona na svojoj teritoriji priznaje i poštuje prava svojih nacionalnih manjina na njihove (manjinske) jezike. Među deset navedenih osam su nesporno manjinski jezici. A da li su to i "bosanski" i "hrvatski"? Videli smo da oni nisu posebni standardni jezici ni po jednom relevantnom lingvističkom ili pravnom naučnom kriterijumu. Jedino ako takav kriterijum ne vaspostavlja navedena Povelja Saveta Evrope? U toj povelji, međutim, kao da se najeksplicitnije odslikavaju lingvističke i pravne istine o nepostojanju "bosanskog" ili "hrvatskog" kao posebnih književnih jezika. Jer, u toj povelji, donesenoj u Strazburu 1992. godine, doslovice se kaže: "Regionalni jezici ili jezici manjina znače jezike... koji su različiti od zvaničnog jezika te države; ovo ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika države, niti jezike migranata" (Deo 1, Opšte odredbe, član 1, Definicija) (Vesić 2005:12). Je li to čitala srpska vlada kad je donosila datu odluku? Je li konsultovala lingviste ili je sama zaključila da su tzv. bosanski i hrvatski, koje je svrstala među manjinske jezike, lingvistički različiti od srpskog kao "zvaničnog jezika države" (kako se to u strazburškoj povelji kaže). Dati je primer najbolji pokazatelj koliko politika može ništiti rezultate nauke, i to baš u nacionalno vrlo bitnim pitanjima.


_______________________

1 Termine standardni i književni jezik, kojima neki lingvisti pripisuju različita značenja, u ovome radu upotrebljavamo kao sinonime.
2 Deset jezika za manjine, Politika, 33195, 5. 3. 2006, str. 9.

.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #2 poslato: Decembar 24, 2010, 11:03:54 pm »

*
nastavak

Tako se, kakvog li apsurda, u samoj Srbiji srpski jezik javlja i kao većinski i kao manjinski jezik. (O srpskom kao većinskom i manjinskom jeziku pisali smo iscrpnije u: Kovačević 2006). Istina, on se kao većinski imenuje srpskim imenom — zove se srpski književni jezik, dok se kao manjinski imenuje nesrpskim imenima — zove se "bosanski" i "hrvatski književni jezik". Ta preimenovanja nemaju nikakvog naučnog — ni lingvističkog ni pravnog — uporišta, pa, sledstveno tome, i ne mogu negirati srpski karakter nesrpski imenovanih varijanata srpskoga jezika, koje su samo zbog tog (nesrpskog) imena proglašene posebnim "manjinskim" jezicima.

Samim tim što se srpski jezik u Srbiji — istina pod različitim imenima — javlja i kao većinski i kao manjinski, normalno je bilo očekivati da se manjine neće uplitati u politiku onog dela srpskog jezika koji je Ustavom Srbije imenovan srpskim i koji ima status većinskog. Jer hrvatska i bošnjačka manjina su, proglašenjem srpskog manjinskim "hrvatskim" i "bosanskim", dobile potpunu slobodu da u jednom i u drugom "manjinskom" preimenovanom srpskom jeziku, bukvalno rečeno, rade šta im je volja bez mogućnosti da na to ikakvog uticaja ima srpska jezička politika. Ali njima kao da to nije bilo dovoljno. Njima ili pak (i) onim Srbima koji govore i deluju u njihovo ime? Oni žele da imaju uticaj i na većinski srpski, i na onaj srpski što se srpskim zove, što je Ustavom Srbije proglašen službenim, dakle i većinskim, jezikom u Srbiji. Oni ne bi da se slože s ustavnim određenjem službenog pisma za srpski jezik kao većinski. I oni to svoje neslaganje upućuju posredstvom Venecijanske komisije.

Tako nas Slobodan Antonić obavještava da je Venecijanska komisija već citirani član 10. Ustava Srbije, u kome se propisuje službena upotreba srpskog jezika i ćiriličkog pisma, kritikovala na sljedeći način: "Upadljivo je da u poređenju sa Ustavom iz 1990. godine postoji umanjenje zaštite prava na jezik manjina, jer je u članu 8. tog ustava izričito bilo predviđeno da je latinično pismo takođe u službenoj upotrebi na način utvrđen zakonom. Kako proizlazi iz člana 14, 18.2, i 75. do 81. Ustava, jasna je namera zakonodavca da se prava manjina zaštite na ustavnom nivou. Stoga Venecijanskoj komisiji nije jasno iz kojih razloga se zakonom zaštićena upotreba latiničnog pisma, koje većina manjina radije koristi, više ne spominje izričito u Ustavu. To je još više začuđujuće jer se prema članu 20.2. Ustava "dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može umanjivati". (Antonić 2007: 18). Ovu primedbu Venecijanske komisije detaljno i višeaspektno je izanalizirao S. Antonić, tako da je teško toj analizi bilo šta dodati. Zbog toga ćemo ovde samo preneti njene temeljne postavke. Sažimajuću kritiku upućenu piscima srpskog Ustava na to da "Venecijanska komisija zna da nacionalne manjine u Srbiji više vole da srpski pišu ili čitaju latinicom nego ćirilicom", S. Antonić primjećuje da je "paradoks u tome što je reč o odredbi koja reguliše službenu upotrebu srpskog jezika. Član 10. ne kaže da će se od sada mađarski jezik u službenoj upotrebi u Srbiji pisati ćirilicom ili da će se bugarski jezik u službenoj upotrebi u Srbiji pisati latinicom. Ne, on samo reguliše kako će se službeno koristi srpski jezik. Najjednostavnije pitanje koje se postavlja jeste — kakve veze imaju nacionalne manjine sa odlukom kojim će se pismom službeno koristiti Srbi u državi Srbiji? I na koji način to uopšte zadire u bilo kakvo njihovo ranije pravo? I kakvo je uopšte to novo, najnovije i samo na primeru Srbije proglašeno manjinsko pravo 'da se radije koristi latiničnim pismom' prilikom pisanja ili čitanja srpskog jezika? Možda treba Venecijansku komisiju predložiti za neku nagradu, pošto je otkrila jedno, zbilja do sada nikada nezahtevano i nikada neupražnjavano pravo – pravo etničke manjine ne samo da traži da država sa njom saobraća na njenom jeziku, već i da zahteva da država sa svojim građanima koji pripadaju etničkoj većini saobraća na pismu koje više odgovara etničkim manjinama!" (Antonić 2007:18). "Da li se — nastavlja pitanjima Antonić — ovde neko šali ili se stvarno misli ozbiljno? Da li Venecijanska komisija stvarno misli da je to argument? Da li oni stvarno misle da Srbi treba da pređu na latinicu kako ne bi povredili pravo etničkih manjina da se srpski piše latinicom?" (Antonić 2007:19).

Na sva ta pitanja Antonić pronalazi jedan, ali nedvosmisleno tačan odgovor. "Naravno da — odgovara Antonić — ovde nije reč o etničkim manjinama. Jer, ako se država Mađaru iz Subotice obraća na mađarskom, njega zaista nije previše briga kako će se ona obraćati Srbinu iz Beograda. Ali, nekome jeste jako stalo. Nekoga izgleda veoma brine što srpska država pokušava da zaštiti od ubrzanog izumiranja pismo koje je deo srpskog nacionalnog identiteta. Neko bi izgleda jako voleo da Srbi što pre pređu na latinicu i tako se 'konačno oslobode svoje prošlosti'. Neko izgleda hoće da promeni srpski identitet i od Srba napravi 'Evro-Srbe'. Neko izgleda baš ne voli ćirilicu. Pa onda čini da i Venecijanska komisija — koja, naravno ne sme da pokaže tu nesklonost — počinje da se koristi čudnim argumentima i da ispada neozbiljna u očima ozbiljnih ljudi. Ali, ko je to? Ko to čini neozbiljnom i nestručnom Venecijansku komisiju? Odgovor je jednostavan — njeni informatori. Njeni ovdašnji ljudi od poverenja, uglednici od kojih se uvek traži da neupućenim stranim stručnjacima daju 'politički kontekst informacija iz Srbije'. Te 'osobe od poverenja', ti 'uglednici', jesu izgleda stvarni subjekti prava oko kojih se brine Venecijanska komisija u svojim primedbama na Član 10. Ustava. Jer, zaista, ne smeta ćirilica iz tog člana Mađaru iz Sente ili Subotice. Ona smeta našem informatoru, našem ugledniku. On ne voli ćirilicu. On ima problem sa njom. Ćirilica je za njega 'tako primitivna', 'balkanska', 'zaostala'. Njegovo pravo je povređeno. Zapravo, ono što je povređeno jeste njegovo skorojevićstvo. I njegova — mržnja. Nije mu dovoljno što je 90 posto TV programa, 90 posto novina i časopisa, 90 odsto uličnih napisa i 105 odsto reklama pisano latinicom. Ne, on mrzi što uopšte mora da gleda i tih 10 odsto ćirilice. On mrzi da vidi bilo šta ispisano tim "primitivnim" pismom. On pati kad god vidi i jedno jedino F ili Ž, Š ili D — ta grozna slova koja podsećaju na fenjere, žabe ili tarabe slovenskih seljaka i ratnika. Jer, ta strašna slova samo su znak da njegov posao nije baš sasvim gotov. I on se strašno brine da će ovaj jadni — a on bi rekao patetični — pokušaj iz člana 10 Ustava da se sačuva bar nešto od pisma naših očeva i majki možda i uspeti. Jer, možda se stvarno desi ono najgore, pa Srbi do kraja ove decenije i ne zaborave ćirilicu? Možda njega, beogradskog i novosadskog Evropljanina do kraja njegovog dragocenog života nastave da progone te utvare, ta grozna slova — iskrsavajući tu i tamo, ovde i onde, kad im se ne nada, podsećajući ga na sve što ne voli, na sve što se trudio da uništi, na sve što je progonio sa strašću, ali sistematski, mudro, računajući na poslovičnu nebrigu i plitkoću pameti čitavog jednog naroda. I čitave njegove elite". (Antonić 2007:19).

Tako protiv srpske ćirilice nisu Evropljani u Venecijanskoj komisiji, nisu ni manjine na koje se oni pozivaju, nego "podobni" Srbi koji koriste i manjine i Evropljane da bi pripomogli rasparčavanju ne samo srpskoga jezika. Jer ako su takvi uspeli da ubede srpsku Vladu da srpski u državi Srbiji prizna kao manjinski jezik pod nesrpskim imenima, teško je očekivati da neće uspjeti ubediti neobaviještene i nezainteresovane Evropljane kako je Srbima bolje bez ćirilice. Jer, ćirilica jeste "stožerna vertikala srpskog duhovnog, kulturnog i istorijskog identiteta" (Slovo 1998), odbrana ćirilice istovremeno je i odbrana srpskoga jezika. To kritičari i srpskog jezika i srpske ćirilice odlično znaju. (Up. kritiku sličnog "proevropskog" a zapravo antisrpskog razmišljanja o upotrebi ćirilice u Republici Srpskoj u: Kovačević 2005: 129-133). Velika je srpska nesreća što su ti kritičari iz srpskih redova, i što su politički vrlo uticajni. Jer, sva stradanja srpskoga jezika i srpskoga pisma, istorija nas uči, po pravilu nisu bila bez pristanka i srpskih filoloških i pravnih "eksperata".

Sve navedeno nedvosmisleno pokazuje da nikada nigdje nijedan jezik — sem srpskog — u svome narodu nije smatran manjinskim, kao ni da nikada nijedno pismo — sem srpske ćirilice — nije nipodaštavano od vlastitog naroda, ili bolje rečeno od onih koji taj narod (žele da) predstavljaju. Zbog toga odnos srpskoga jezika i njegovog pisma prema manjinskim jezicima i njihovim pismima, pragmatički, na žalost, nije uporedljiv ni sa jednim drugim jezikom i njegovim pismom. Najviše, ako ne i isključivo, zbog (ne)brige i (ne)delovanja Srba samih.



Literatura

Antonić 2007: Slobodan Antonić, Venecijanska komisija i ćirilica, NIN, 2966, 1. 11. 2007, 18-19.
Vesić 2005: B. Vesić, Umanjivanje jezika, Politika, 7. 3. 2005, 12.
Glik 2000: Helmut Gluck (ur.), Metzler Lexikon Sprache, Verlag J. B. Metzler, Stuttgart, 2000.
Kovačević 1999: Miloš Kovačević, U odbranu srpskoga jezika — i dalje, Trebnik, Beograd, 1999.
Kovačević 2003: Miloš Kovačević, Srpski jezik i srpski jezici, BIGZ, SKZ, Beograd, 2003.
Kovačević 2005: Miloš Kovačević, Protiv neistina o srpskome jeziku, SKPD "Prosvjeta", Istočno Sarajevo, 2005.
Kovačević 2006: Miloš Kovačević, Srpski kao većinski i manjinski jezik u Srbiji, Uzdanica, III/1—2, Pedagoški fakultet, Jagodina, 2006, 9—15.
Kovačević 2007: Miloš Kovačević, Odnos srpskog i srpskohrvatskog književnog jezika, u zb. Srpski jezik i društvena kretanja, FILUM, Kragujevac, 2007, 51—62.
Kovačević 2007a: Miloš Kovačević, Srpski jezik i njegove varijante, u zb. Srpsko pitanje i srbistika, Srbistika, vanredni broj, Bačka Palanka — Valjevo, 2007, 255—262.
Milosavljević 2003: Petar Milosavljević, Uvod u srbistiku, Trebnik, Beograd, 2003.
Slovo 1998: Slovo o srpskom jeziku, Fond istine o Srbima, Beograd, 1998.

Na Rastku objavljeno: 2008-04-17
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #3 poslato: Decembar 24, 2010, 11:04:19 pm »

*

PROSVJETA TREBA DA BUDE DRUŠTVO OD POSEBNOG INTERESA


Prošlo je malo više od sto (ili tačno: 106) godina od osnivanja Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta".

Kad je u avgustu 1902. godine osnovano u Sarajevu, njegov osnovni cilj bio je kulturni i prosvjetni napredak Srba u BiH. Sam podatak da u vremenu osnivanja "Prosvjete" u BiH ima svega 30-ak fakultetski obrazovanih Srba dovoljno govori o kulturnom i prosvjetnom stanju srpskoga naroda u BiH. Ne treba takođe izgubiti iz vida ni činjenicu da je u vrijeme osnivanja "Prosvjete" u BiH bila na djelu tzv. Kalajeva jezička politika, koja je nastojala da — preimenovanjem srpskoga jezika u bosanski i nametanjem latinice umjesto ćirilice — Srbe rasrbi i od njih napravi Bosance. I kao da se istorija ponavlja: evo i nakon 106 godina ponovo je u BiH "ista priča", samo što je sad više ne nameće Austrougarska, nju su podastrijeli bosanskohercegovački muslimani, koji su se u posljednjem desetljeću 20. vijeka preimenovali u Bošnjake. A "svoj" jezik, kao i u vrijeme Kalajevo, nazvali bosanskim. Taj naziv gotovo eksplicitno ukazuje na osnovni cilj: jezik treba da bude osnov za stvaranje bosanske nacije, u kojoj bi se zanavijek izgubili i Srbi i Hrvati, sa svojim jezikom, ali i "Bošnjaci", svi postajući Bosanci, sa zajedničkim jezikom bosanskim, sad ne više kao jezikom Bošnjaka, nego kao jezikom svih Bosanaca.

Zar onda treba da čudi što je u vremenu osnivanja jedini zadatak "Prosvjete" bio da materijalno pomaže Srbe đake iz BiH koji uče u srednjim i velikim školama. Već od godine 1909. "Prosvjeta" sebi stavlja u zadatak "da pomaže ukupan napredak srpskoga naroda na prosvjetnom i kulturnom polju". A toga napretka nije moglo biti ako se broj pismenih Srba u BiH ne poveća. Zbog toga "Prosvjeta" osniva tečajeve za nepismene, a uz to širi prosvjetu u narodu i osnivanjem knjižnica, izdavanjem naučnih knjiga i listova i držanjem popularnih predavanja.  Sve te aktivnosti provode se na srpskome jeziku i ćirilici. To je bio najbolji put za očuvanje i njegovanje srpskoga jezika i ćirilice u srpskome narodu u BiH. I istovremeno najbolji način očuvanja srpskog nacionalnog identiteta u BiH. Srpski jezik i ćirilica kao osnov srpskog identiteta bili su trn u oku austrougarskim okupatorima BiH. Ne treba tome bolje potvrde od činjenice kakve je probleme "Prosvjeta" imala zbog širenja ćirilice među Srbima u BiH. Naime, kada je Austrougarska 1914. godine, nakon atentata na Ferdinanda, ne samo raspustila i zabranila sva srpska društva u BiH nego je van zakona stavila i čitav srpski narod u Bosni i Hercegovini — ona je kao jedan od razloga za takve postupke isticala i srpsku ćirilicu. Austrougarska je "obznanila" da je ćirilica jedan od glavnih elemenata jačanja srpske nacionalne svijesti i da je zbog toga treba zabraniti. Ali, ta zabrana je trajala koliko i Prvi svjetski rat, i "Prosvjeta" je s još većim elanom prionula na posao širenja kulture i prosvjete u srpskome narodu — na srpskome jeziku i ćirilici, naravno.

Kad god je srpski narod trebalo da radi u korist vlastite štete, njegova "Prosvjeta" je gašena. Kad god je vaskrsavala srpska nacionalna svijest, i "Prosvjeta" je obnavljana. A "Prosvjeta" je triput obnavljana: poslije Prvog svjetskog rata (1920), nakon Drugog svjetskog rata (1945) i pred građanski rat u BiH (1990). Nadajmo se da je ovo treće obnavljanje i posljednje, da "Prosvjeta" više nikada neće biti ne samo zabranjivana nego da neće ni doći u situaciju da — ne daj Bože — iz kakvih drugih razloga prestane s radom. Program "Prosvjete" ima dalekosežan cilj i karakter, uključujući time sve ono što je neodvojivo od bitnog smisla našeg narodnog postojanja. Ako ga razdvojimo na cjeline ili segmente, onda taj program pokazuje veoma široku i mozaičku sliku koja u sebi sažima poglede na srpsku istoriju, kulturnu tradiciju, na njihovo čuvanje i njegovanje, a iskazuje i savremena kreativna usmjerenja prema književnom, umjetničkom i drugom stvaranju.

Taj i takav program, uz mnogo napora, "Prosvjeta" je u ovom, poslije trećeg obnavljanja, već 18-godišnjem radu ostvarivala. I sve teže ostvaruje, jer ne nailazi na podršku tamo odakle bi ta podrška morala doći. "Prosvjeta", naime, nema u Republici Srpskoj status društva od posebnog interesa. A morala bi imati. Jer, ona je danas potrebna Srbima u BiH ništa manje nego u vremenu svog osnivanja.
 
                                          
Autor: Prof. dr Miloš Kovačević | 16.01.2009 | Glas Srpske
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #4 poslato: Januar 21, 2011, 02:21:06 am »

*
REAGOVANJE


SRPSKOHRVATSKI NIJE NI NARODNI NI KNJIŽEVNI SRPSKI JEZIK

Predlažemo da autorka, ako već insistira na datom kriterijumu, vrati političko rešenje za jezik iz prvog Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u kome je jezik nazvan "srpsko-hrvatsko-slovenački"!!!
 
U "Politici" od 14. 9. čak na naslovnoj strani osvanuo je naslov "Povratak srpskohrvatskog u udžbenike" kojim Duška Klikovac, autorka udžbenika Srpskog jezika i jezičke kulture za osmi razred osnovne škole u izdanju ovdašnjeg Zavoda za udžbenike, opravdava izostavljanje srpskog, a stavljanje na njegovo mesto srpskohrvatskog jezika na više mesta u udžbeniku, a posebno u lekciji "Mesto srpskog jezika među drugim slovenskim jezicima". Većina njenih obrazloženja ne počiva ni na kakvim naučnim kriterijumima. A evo i zašto.

Autorka kaže da je razlikovanje književnog i narodnog jezika "trivijalna stvar u lingvistici", konstatujući da "na nivou narodnog jezika postoji srpskohrvatski kao lingvistički dijasistem, dakle, kao sistem dijalekata koji se sastoji od štokavskog, čakavskog i kajkavskog (u udžbeniku piše ijekavskog! — MK) dijalekta. Na tom nivou, "kao skup dijalekata postoji srpskohrvatski jezik", kojim, kako u udžbeniku piše, govore Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i Hrvati. Ona čak kaže da je srpskohrvatski "tradicionalni naziv" za taj narodni jezik. Odmah da kažemo da termin srpskohrvatski nije "tradicionalni" nego politički termin, kojim je zamenjen Vukov tradicionalni i naučno utemeljeni termin srpski jezik, jer je kod Srba pre uvođenja termina "srpskohrvatski" više od sto godina bio termin "srpski"! Drugo, treba reći da se "srpskohrvatski" zaista može shvatati kao skup srpskih i hrvatskih dijalekata, isto kao što bi se, na primer, "bugarsko-srpski" mogao smatrati skupom srpskih i bugarskih dijalekata. To je notorna činjenica i nju konstatuju obe dijalektologije (samo) srpskoga jezika, nastale posle raspada SFRJ, tj. državnog razlaza s Hrvatima, i ona Miloša Okuke ("Srpski dijalekti", Zagreb, 2008) i ona Pavla Ivića ("Srpski dijalekti i njihova klasifikacija", Novi Sad, 2009), u kojoj se odmah na početku kaže da se srpskim ne mogu smatrati "kajkavsko i čakavsko narečje", jer "svi su srpski govori štokavski". Srba kajkavaca i čakavaca nikada nije bilo, odakle onda da je srpskohrvatski jezik "lingvistički dijasistem" srpskog narodnog jezika?! Nešto tu ni sa zdravom, a kamoli s naučnom logikom nije u redu! Osim toga, ako "kajkavski dijalekat" ulazi u "srpskohrvatski narodni jezik", odakle se onda u spisku južnoslovenskih jezika našao slovenački jezik? Zar i on utemeljen samo na kajkavskom dijalektu, po kriterijumu da se "srpskohrvatski kao dijasistem sastoji od štokavskog, čakavskog i kajkavskog dijalekta", ne bi trebalo da bude deo tog dijasistema? Zato predlažemo da autorka, ako već insistira na datom kriterijumu, popravi tekst i vrati političko rešenje za jezik iz prvog Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u kome je jezik nazvan "srpsko-hrvatsko-slovenački"!!!

Takav postupak bio bi u skladu i s njenom pogrešnom tvrdnjom da su iz srpskohrvatskog nastali srpski, hrvatski i bošnjački književni jezik. "Oko postojanja tih jezika — veli autorka — nikako ne može da bude dileme zbog toga što je naša država potpisala dokument o nacionalnim manjinama, gde se nabraja koji su jezici nacionalnih manjina u Srbiji". O toj prevari s jezicima nacionalnih manjina, koju je neko svojevremeno poturio Vladi Srbije, pisali smo više puta, konstatujući da u Srbiji danas srpski jezik ima status i većinskog i manjinskog jezika. Naime, on se kao većinski u Ustavu Srbije zove srpski, a kao manjinski u Zakonu o manjinama zove se hrvatski i bosanski (ne bošnjački, kako autorka navodi). A ti nazovijezici prema definiciji manjinskih jezika datoj u "Povelji Saveta Evrope o regionalnim i manjinskim jezicima", donesenoj u Strazburu 1992. godine, ne mogu dobiti status manjinskih jezika, jer "Povelja" doslovce kaže (samo što na to neko nije hteo ukazati kad se donosio Zakon o manjinama): "Regionalni jezici ili jezici manjina znače jezike... koji su različiti od zvaničnog jezika te države; ovo ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika države, niti jezike migranata" (Deo 1, Opšte odredbe, član 1, Definicija). A razlikuju li se "bosanski" i "hrvatski" od srpskog? Ne razlikuju. Jesu li oni onda posebni manjinski jezici? Nisu. Je li "Povelja Saveta Evrope o regionalnim i manjinskim jezicima" nadređena srpskom Zakonu o manjinama? Jeste. Mogu li politički kriterijumi identiteta jezika biti nadređeni lingvističkim? Ne mogu, za lingvistu! Je li autorka u pravu? Nije! Šta je onda srpskohrvatski jezik? Naučno gledano, isto što i onaj "srpsko-hrvatsko-slovenački" što mu je politički prethodio. Po kojim kriterijumima se onda priznaje "hrvatski" i "bosanski", po onim evropskim iz "Povelje" ili po onim autorke ovog udžbenika i članova Nacionalnog prosvetnog saveta!? Mogu li se, i smeju li se deci poturati neistine za istine, i još u udžbeniku za osnovnu školu? "Naučna istina se mora poštovati", napisa ne trepnuvši autorka, ali zaboravi i nužan uslov: da bi se naučna istina mogla poštovati, ona se mora znati! A ta istina glasi: Srbi ne govore ni narodnim ni književnim srpskohrvatskim jezikom, nego govore — srpskim jezikom i "na nivou narodnog i na nivou književnog jezika"! Bez obzira što to ne priznaje navedeni udžbenik i Nacionalni prosvetni savet, koji ga je odobrio!


Prof. dr Miloš Kovačević i dr Mihailo Šćepanović | 17.09.2010. | Politika


* * *


     Politika
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #5 poslato: Oktobar 01, 2013, 09:04:32 pm »

*
MILOŠ KOVAČEVIĆ:


ZAJEDNIČKA GRAMATIKA NAJVEĆA OPASNOST ZA SRPSKI JEZIK


Zajednička gramatika bosanskog, hrvatskog, crnogorskog i srpskog jezika, koju je izdao Institut za slovenske studije u Parizu, najveća je opasnost za srpski jezik, jer jedino njemu ukida jezički identitet, upozorio je doktor lingvističkih nauka Miloš Kovačević.

On je naveo da ova gramatika, čiji su autori Pol-Luj Toma i Vladimir Osipov, srpski jezik stavlja u "isti koš" sa ostalim "političkim jezicima", odnosno jezicima koji su samo varijante srpskog jezika, ali su iz političkih razloga imenovani kao posebni standardni jezici.

Kovačević upozorava i da postoji opasnost da se dati francuski model prenese na BiH, što bi Bošnjacima vjerovatno odgovaralo — da se napiše gramatika "B/H/S jezika".

"Verovatno će se naći i Srbi koji će to podržati, poput Branka Tošovića, koji šeta Bosnom i Republikom Srpskom promovišući 'B/H/S jezik'", rekao je Kovačević, koji je profesor za savremeni srpski jezik, stilistiku, semantiku i opštu lingvistiku na univerzitetima u Beogradu i Istočnom Sarajevu.

Kovačević ističe da je to prva gramatika koja, kako sami autori u uvodu konstatuju, bivši srpsko-hrvatski jezik pretače u četvoroimeni jezik, zato što je on tako različito imenovan u državama bivše Jugoslavije.

"Iz toga bi se moglo zaključiti da autori zapravo pišu gramatiku srpsko-hrvatskog jezika, samo što ga sada tako ne zovu, već 'bosanski/hrvatski/crnogorski/srpski'. U takvom pristupu ništa ne gubi opis jezika, jer je na lingvističkom planu to zaista jedan jezik sa različitim političkim imenima i djelimično različitim normama", kaže Kovačević.

On naglašava da je riječ o jednom policentričnom jeziku, koji ima istu gramatičku strukturu, osnovicu i potpuno je razumljiv svim govornicima, samo što su mu neka normativna rješenja različita.

Kovačević je istakao da različite norme nikako ne mogu biti osnov za različite nazive jezika, te da je riječ o različitim imenima istog jezika.

On je rekao da je najveća greška ove gramatike u tome što polazi od srpsko-hrvatskog jezika, koji je bio samo preimenovani Vukov/ski/ srpski jezik.

"U tome i jeste najveća opasnost ove gramatike, jer ona izjednačava srpski kao jedini naučno nesporni jezik sa takozvanim hrvatskim, bosanskim i crnogorskim, kao političkim jezicima, odnosno jezicima samo po imenu", navodi Kovačević.

U izdanju Instituta za slovenske studije u Parizu nedavno je na francuskom jeziku obvjavljena prva zajednička Gramatika bosanskog, hrvatskog, crnogorskog, srpskog jezika iz pera koautorskog para koji čine poznati slavista sa Sorbone profesor Pol-Luj Toma i Vladimir Osipov, profesor sa Nacionalnog instituta za orijentalne jezike i civilizacije.


SRNA
Vijesti | 26.07.2013
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #6 poslato: Oktobar 01, 2013, 10:25:04 pm »

**

SRPSKI JEZIK I SRPSKI JEZICI1


Lingvista Miloš Kovačević sa delom "Srpski jezik i srpski jezici" doživeo je veliki uspeh. Da su čitaoci ženjni ogonjene i "bez uvijanja" istine o srpskom jeziku, potvrđuje činjenica da je za 20 dana prodato 1.000 primeraka ovog dela. Kovačević, jedan od najcenjenijih lingvista srpskog jezika, za naš list govori o sudbini srpskog jezika.

Ko sve danas govori srpskim jezikom i kakva je njegova budućnost?

Kad je Vuk Karadžić standardizovao srpski književni jezik, on je naglašavao da je to jezik svih Srba, smatrajući Srbima upravo sve one koje objedinjuje srpski jezik. A to su, po Vuku, Srbi triju (vero) zakona: "zakona grčkoga, zakona rimskoga i zakona muhamedonskoga", tj. pravoslavci, katolici i muslimani koji govore štokavskim dijalektom. Vremenom su se jezički jedinstveni Srbi razdelili u tri nacije prema veri, ali nisu promenili jezik. Svi oni i dalje govore srpskim jezikom, ali svi neće da ga zovu srpskim. Hrvati su ga promenili u "hrvatski", Crnogorci u "crnogorski", a muslimani Bošnjaci u "bosanski". Naučno gledano, srpskim jezikom danas, osim Srba, govore i svi oni koji upotrebljavaju "hrvatski standardni jezik", "bosanski standardni jezik" i "crnogorski standardni jezik".

Da li izmenom imena srpskog jezika u hrvatski, bošnjački ili crnogorski, srpski jezik postaje manje svoj?
 
Lingvistika ima jasne kriterijume šta se može, a šta ne može, smatrati posebnim jezikom. Među te kriterijume spadaju podudarnost u gramatičkoj strukturi jezika (da li npr. isti broj padeža, glagolskih oblika i sl.) zatim da li je poreklo jezika isto (da li im je osnovica ista) i kolika je razumljivost među govornicima razmatranih jezika. Prema svim tim kriterijumima, ni "hrvatski", ni "bosanski" ni "crnogorski" ne mogu biti posebni jezici različiti od srpskog. Oni predstavljaju samo preimenovani Vukov (ski) srpski književni jezik. Ako se, dakle, primene naučni lingvistički kriterijumi preimenovanjem srpskog jezika, bez obzira na njihov broj, srpski jezik ne postaje manje srpski. On i dalje ostaje celinom srpski jezik, samo sad pod različitim političkim imenima.

Činjenica je da su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci preuzeli srpski jezik. Zašto ga zovu svojim imenom?

Nacionalna "neiživljenost" i naučna "nezrelost" jedini su razlozi zašto Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci neće da upotrebljavaju srpsko ime za srpski književni jezik, nego ga hoće pod nesrpskim imenima. Oni, očigledno, smatraju da je dovoljno srpski jezik preimenovati pa da on više ne bude srpski, nego nekakav "bosanski" ili "crnogorski". Oni takođe smatraju da svaka nacija, pa i ona koja se formira sredinom ili krajem 20. veka mora imati svoj poseban jezik. Znači li to da te nacije pre toga nisu imale nikakvog standardnog ili književnog jezika, da su bile književno "nepismene"?! A poznato je onome ko je u školu išao da tolike velike nacije nemaju svog imena u nazivu jezika, kao npr. Amerikanci, Meksikanci, Brazilci, Austrraliijanci i mnogi drugi. Jesu li ti narodi manje narodi od Crnogoraca, Hrvata ili Bošnjaka zato što jezik kojim se služe nisu nacionalno imenovali?

Da li postoji bošnjački jezik i šta ga odlikuje?

"Bošnjački/bosanski" jezik ne postoji ni prema jednom naučnom kriterijumu. On postoji samo kao fikcija na nivou političke etikete. Oni koji smatraju da on postoji morali bi podastreti bar jedan relevantan kriterijum koji bi potvrdio njegov identitet. Ligvinstika, izuzmemo li onu politikansku, nijedan takav kritrijum do sada nije iznedrila. Svi koji misle da bošnjački jezik postoji, prema istom kriterijumu mogu tvrditi da postoji "konjički", "mostarski", "fojnički", "zenički" i mnogi drugi "jezici", koji su istovetni sa bošnjačkim/bosanskim jezikom prema bilo kom kriterijumu jezičkog identiteta.

Kako komentarišete činjenicu da će u crnogorski jezik biti uvedena dva nova slova?

Umekšano "š" i umekšano "ž" jesu glasovi srpskog jezika koji nisu foneme. Jos je Vuk Kardžić primetio i u svom "Srpskom rječniku" is 1818. zapisao da u govoru ima više glasova nego u književnom srpskom jeziku, i tu je pomenuo i umekšano "š" i umekšano "ž", smatrajući da oni ne mogu dobiti status "književnih glasova" jer nemaju razlikovanu funkciju. To će reći da nigde zamena "š" ili "ž" ne dovodi do promene značenja reči. Uvođenjem tih glasova u tzv. crnogorski jezik crnogorski lingvisti pokazuju da ne znaju ni elementarne pojmove iz fonologije i standardologije. Zato taj njihov potez i izaziva samo naučno posprdne komentare i služi za pravljenje viceva i formiranje "montenegristike" nasuprot elementarnim lingvističkim načelima. Uza sve to, ne treba zaboraviti da dati umekšani glasovi nisu crnogorska ekskluzivnost, njih imaju i hercegovački govori, tako da su i njih Crnogorci uzeli iz srpskog narodnog jezika.

A šta je sa hrvatskim jezikom?

Hrvati svakako imaju svoj jezik, ali on nije onaj koji oni nazivaju "hrvatski književni jezik". Za razliku od toga Vukov(sk)og i jezika koji su preuzeli od Srba, Hrvati imaju svoj jezik, a to je čakavski jezik. Svi čakavci su uvek bili Hrvati, samo što oni nisu unapredili u rang standarnog jezika svoj čakavski jezik, iako su na njemu stvarali literaturu. Oni su za svoj književni jezik odabrali Vukov(sk)i srpski jezik, koji i danas upotrebljavaju, ali koji ne žele nazvati srpskim imenom. Hrvatski čakavski jezik star je taman koliko i srpski štokavski. Nije, dakle, problem u starosti, nego je problem u društvenom statusu njihovog čakavskog i srpskog štokavskog: čakavski nikad nije standardizovan, a štokavski jeste.


Razgovarala Sanda Desnica

1 Tekst je preuzet iz lista Euro Blic, Banja Luka, br. 4187, 5.10. 2008, str. 28-29

Ljudi govore 2/3
časopis za književnost i kulturu
glavni i odgovorni urednik
Radomir Baturan
Toronto, Kanada
2008/2009
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #7 poslato: Decembar 08, 2013, 09:12:33 pm »

*

JEZIČKE KARIKATURE U SRPSKOM KOMŠILUKU


Skandal sa vaskrsavanjem kovanice "srpskohrvatski jezik" na stranicama udžbenika za osmi razred osnovne škole, stručnjak za savremeni srpski jezik i opštu lingvistiku Miloš Kovačević okarakterisao je kao najgrublje kršenje Ustava Srbije.





Ali više od ovog pravnog osporavanja, profesor Kovačević objašnjava i nenaučno utemeljenje naziva koji je ponovo na volšeban način osvanuo u knjigama za srpske osnovce. Osim što se sa autorom udžbenika i predstavnicima Nacionalno prosvetnog saveta aktivno uključio u javnu polemiku, ugledni profesor Univerziteta u Beogradu u intervjuu za "Vesti" objašnjava i zašto su hrvatski, bošnjački ili crnogorski tek varijanta srpskog književnog jezika, koju je ustanovio Vuk Stefanović Karadžić.

Da li je vama poznato kako je uopšte došlo do toga da se u srpskom udžbeniku izbegne naziv srpski jezik?

U udžbeniku srpskog jezika za 8. razred Duške Klikovac, u lekciji "Mesto srpskog jezika među drugim slovenskim jezicima", na spisku južnoslovenskih jezika zajedno sa srpskim jezikom, našli su se i hrvatski i bošnjački (bosanski) jezik. Zavod za unapređenje vaspitanja i obrazovanja kao stručno telo za konačnu ocenu udžbenika, zatražio je od Odbora za standardizaciju srpskog jezika tumačenje statusa "hrvatskog" i posebno "bošnjačkog/bosanskog" jezika. Odgovor je bio da to nisu posebni jezici, nego varijante istog srpskog jezika, koje se kod Hrvata i Bošnjaka tako zovu, i da ne mogu imati ravnopravan status sa srpskim književnim jezikom.

Šta se dalje dešavalo?

Zavod za udžbenike je kao izdavač zatražio od autorke da tekst popravi u skladu s datom preporukom Odbora. I šta se dalje desilo, kako je autorka dopisala novi tekst u kome je izbacila i srpski, i hrvatski, i bošnjački, a stavila samo srpskohrvatski, očito znaju samo članovi Nacionalnog prosvetnog saveta, koji su nakon diskusije prihvatili dati udžbenik s izbačenim imenom srpskog, a ubačenim imenom srpskohrvatskog jezika!

Deca u Sandžaku uče bošnjački, sada se normira crnogorski, koliko ti "novi" jezici imaju uporište u lingivistici, a koliko su proizvod politike?

Bosanski, kako ga muslimani zovu, ili bošnjački kako mu neki Srbi tepaju, kao ni crnogorski, ni hrvatski, nisu niti po jednom naučnom kriterijumu mogu biti posebni književni jezici. To su samo varijante srpskog Vukov(sk)og književnog jezika. Srpski jezik je, dakle, policentričan jezik, baš kao nemački, francuski, španski ili engleski, na primer. To znači da je prema svim kriterijumima koji jedan jezik čine posebnim jezikom (a to je kriterijum razumljivosti, jezičke strukture i dijalekatske osnovice) on jedan jezik, koji ima neke specifičnosti u upotrebi u različitim državama, ali koje ne ukidaju njegovu razumljivost. To je, dakle, jedan jezik sa više centara u kojima se veštački normom žele napraviti što veće razlike u njegovoj upotrebi. Zato je srpski lingvistički, odnosno jezik koji se može naučno potvrditi, dok su bošnjački, hrvatski i crnogorski samo politički jezici. To su jezici koji nemaju uporišta u nauci, i svaka nova politička garnitura može ih promeniti, baš kako ih je i "ustoličila".

Ako sam vas dobro razumela, smatrate da je sadašnji hrvatski jezik samo varijanta srpskog?

Poznato je da su svi Srbi štokavci. Vuk je tvrdio da su i svi štokavci Srbi, tj. da nema nikoga ko je štokavac a da nije Srbin po jeziku. Zato je Vuk sav štokavski smatrao srpskim, dok je čakavski smatrao hrvatskim, a kajkavski slovenačkim. No, Hrvati nisu hteli razvijati čakavski kao svoj književni jezik, nego su — kako je Ljudevit Gaj, tvorac književnog jezika u Hrvata navodio — "prigrlili srpski jezik" i za to bili Srbima zahvalni. Istorijski, dakle, Hrvati imaju svoj jezik, to je čakavski. Ali današnji jezik koji oni nazivaju "hrvatski" samo je varijanta srpskog književnog jezika čiji je tvorac Vuk Karadžić. Prema tome, u smislu u kome postoji npr. nemački književni jezik, ili ruski književni jezik, ili francuski, ili srpski, zaista ne postoji "hrvatski", niti "bošnjački", niti "crnogorski književni jezik".

Vaša koleginica iz Hrvatske Snježana Kordić smatra da su hrvatski i srpski jedan jezik, ali tamo nailazi na otpor ne samo šire, već i stručne javnosti?

Nije Snežana Kordić jedina od hrvatskih lingvista što tvrdi da su srpski i hrvatski isti jezik. To je, na primer, pre nekoliko godina pisao u "Slobodnoj Dalmaciji" i poznati hrvatski lingvist Ivo Pranjković, onaj što je sad koautor gramatike crnogorskog jezika. Snežana Kordić navodi sve argumente za svoju tvrdnju o nepostojanju hrvatskog jezika kao posebnog. Zbog toga je ona u Hrvatskoj postala persona non grata! Ona tvrdi da postoji samo srpskohrvatski jezik i da bi ga trebalo vratiti u svim državama koje su srpskohrvatski imale kao službeni jezik u bivšoj SFRJ. Za to danas nema ne samo političke volje, već ni argumenata koji bi osporili srpski jezik. Jer, srpski jezik je prethodio srpskohrvatskom, pa je srpskohrvatski, ponavljam, samo preimenovani Vukov srpski književni jezik. Dakle, i srpskohrvatski je u istoj ravni sa današnjim političkim jezicima — bošnjačkim, hrvatskim i crnogorskim.

Šta mislite kako bi odreagovao Njegoš kada bi mu saopštili da je "Gorski vijenac" pisao na crnogorskom, a ne na srpskom?

A šta bi rekao. Verovatno: "U pamet se Crnogorci, ako je još imate!"



MARKETING VAŽNIJI OD ISTINE

Koliko je srpski jezik izgubio bitku na međunarodnom terenu, pošto na nekim fakultetima više nema katedre za srpski, već samo za hrvatski jezik?

Država Srbija vrlo malo ulaže u međunarodnu promociju srpskog jezika. Dok je učena Evropa 19. veka bila oduševljena srpskim jezikom, današnja Evropa polako počinje i da zaboravlja šta je to srpski jezik. Hrvati ulažu mnogo više da bi dokazali da je hrvatski poseban jezik, da bi se za hrvatsko ime jezika više znalo nego za srpsko. A danas je sve marketing. Ko vas za istinu pita? Bojim se da će Srbi prekasno to shvatiti!


NAJPOPULARNIJI SRBIN U NEMAČKOJ

Dr Miloš Kovačević (57) je Srbin rodom iz Bosne i Hercegovine (Presjedovac kod Uloga).

Studirao je i doktorirao u Sarajevu, a njegova pedagoška karijera odvela ga je u više univerzitetskih gradova gde
  je predavao na katedri za lingvistiku (Sarajevo, Beograd, Niš, Banjaluka, Srpsko Sarajevo, Kragujevac,
  Rurski univerzitet u Bohumu — Nemačka).

Svojevremeno je izabran za najpopularnijeg Srbina u Nemačkoj, jer se aktivno uključio u mirenje četnika i
  partizana.

Intenzivno se bavi istorijom i odbranom srpskog jezika o čemu svedoče i naslovi: "Srpski jezik i srpski jezici",
 "Protiv neistina o srpskom jeziku", "Srpski kao većinski i manjinski jezik u Srbiji".

Sa suprugom Dobricom, profesorkom srpskog jezika, ima ćerke Oliveru i Danku.


J. Arsenović | foto: V. Sekulić | 26.09.2010. | Vesti online
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #8 poslato: Decembar 08, 2013, 09:36:23 pm »

*
PROF. DR MILOŠ KOVAČEVIĆ:


TEZE SATKANE OD MRŽNJE U KOJIMA NEMA ISTORIJE

Čekićeva priča je kriterijalno neobavezujuća kafanska priča mržnje. A i njegove teze više liče na kafanske nego na naučno istorijske. U nauci, to očito Čekić ne zna (jer kad bi znao, ovakvu bi njegovsku istoriju, zaobilazio u širokom luku) hipoteze i teze ništa ne vrijede bez argumenata, a argument nikad nije bio niti je mogao biti zapjenušani govor mržnje.

Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" profesor doktor Miloš Kovačević, jedan od vodećih stručnjaka opšte lingvistike na srpskom govornom području.

On ističe da se Čekić kao kod onih kojima znanje nije u saglasnosti sa zvanjem, nadoknađuje "nekontrolisanim izlivom mržnje pomoću što "gromoglasnijih a neprimjernih riječi" bez ikakvog stvarnosnog uporišta".

Profesore Kovačeviću, kako biste u najkraćem ocijenili i definisali izlaganje sarajevskog istoričara Smaila Čekića?

Da je Smail Čekić istoriju studirao u Sarajevu, kod istoričara s Filozofskog fakulteta, vjerovatno bi ga obavezivali njeni kriterijumi. Ovako kao student istorije u Prištini, on se ne razlikuje mnogo od onih što su tamošnju istoriju izučili. Ne zaboravimo da mu je kolega po struci, takođe sa završenom istorijom u Prištini, i Haris Silajdžić. Prisjetimo se samo koliko su Silajdžića obavezivale činjenice kad god je o Srbima govorio. Baš koliko obavezuju i Smaila Čekića. Dakle, nimalo. Njegovo izlaganje o "velikosrpskoj genocidnoj ideologiji" više govori o njemu nego o temi kojom se bavi. To je, očigledno, čovjek koji upotrebom neprimjerenih kvalifikacija na neki način razotkriva sopstvene komplekse. Jer, nedostatak kriterijuma i činjenica, opštepoznato je, kod onih kojima znanje nije u saglasnosti sa zvanjem, nadoknađuje se nekontrolisanim izlivom mržnje pomoću što "gromoglasnijih a neprimjernih riječi" bez ikakvog stvarnosnog uporišta. Smail Čekić očito misli da napadom na kulturne i naučne veličine sam postaje značajniji. A zaboravlja da je takvo ponašanje odraz najdubljih kompleksa, samo se postavlja pitanje da li samo njegovih individualnih.

Koliko je po Vašem mišljenju u Čekićevim tezama zastupljen govor mržnje, a koliko prekrajanje istorije?

Teze koje Smail Čekić iznosi satkane su samo od mržnje, ne samo po načinu kako su formulisane, nego već po svojoj stvarnosnoj besadržajnosti. To nije prekrajanje istorije, jer tu istorije uopšte nema. To je jednostavno zaslijepljenost mržnjom prema Srbima. Od te mržnje ništa se ne vidi. Ni sam Čekić kao da ne zna šta mu ti gromoglasni mrziteljski termini sve znače. On ne zna razliku između stvarnosti i književne stvarnosti, pa je i kod njega sve fiktivno. Njega ne samo riječi nego ni termini-riječi ni na šta ne obavezuju (valjda su ga tako naučili tamo gdje je istoriju učio!). Njemu je bitno da nadgornja čaršijske muslimanske priče o Njegošu, Ćosiću, Ekmečiću.

On Srbima kao narodu imputira genocidnost, fašizam i kolektivnu odgovornost za to?

Kod Čekića očigledno postoji kompleks Srba. A kompleksaši uvijek drugom pripisuju osobine koje su, mada skrivene, njima imanentne. Inače, kako pripisati slobodarskom narodu genocidnost i fašizam. Vjerovatno je Čekić mislio da su Srbi genocidni što su protjerali Turke poslije petsto godina ropstva, što su doprinijeli propasti ne samo turskog nego i austrougarskog carstva, što su punili Jasenovce... Istina je da bi Čekić volio da Srbi istorijski nisu ono što jesu, on bi vjerovatno volio da ni sam nije ono što u sebi proživljava da jest, i što ga goni da govori tako kako govori. On sam zna da je u dubokoj zavadi s istinom, ali misli da "gromoglasnom mržnjom" može izliječiti veliki razdirući kompleks.

Može li biti genocidan i fašistički narod koji je iznjedrio "Dušanov zakonik", "Gorski vijenac", "Na Drini ćupriju..."?

Za Čekića je "Gorski vijenac" genocidno djelo, vjerovatno i "Na Drini ćuprija", a samim tim i njihovi autori Njegoš i Andrić. Kad bi bio Srbin, i Homer bi za njega vjerovatno bio genocidan pisac sa svojom "Ilijadom". Za Čekića zasigurno nije genocidan njegov saplemenik (kojega su i Srbi morali u zajedničkim književnim osnovama izučavati) što je pjevao "Od Trebinja do Brodskijeh vrata/ Neće biti Srba i Hrvata". On Njegošu i Andriću, taman koliko i Ćosiću, ne može oprostiti književnu nedostižnost, ne svoju, nego onih koji bi morali biti veliki da od njih nema toliko većih!

Nije li u izlaganju profesora Čekića prisutna "zamjena teza", jer su upravo Srbi bili žrtve genocida kroz istoriju, a ne narod koji je počinio genocide?

Neće Čekić da spomene Jasenovac, neće da spomene srpska stradanja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, neće da spomene ni stradanje Srba u ovome ratu, baš u Sarajevu, pred njegovim očima... Neće da zna ni šta znači termin genocid, i kada ga je moguće upotrebljavati. On hoće da kaže da su Srbi bili genocidni prema Turcima, a Turci prema njima nisu. Vjerovatno misli da su bili genocidni i prema Nijemcima?! Ali to bi se onda kosilo s činjenicom o najbrojnijem antifašističkom narodu ne samo na Balkanu. Ili je tu tezu ostavio za drugi put?!

Srpski fašizam je masovnog karaktera zahvaljujući srpskoj intelektualnoj, svjetovnoj, duhovnoj i političkoj eliti, kaže Čekić. Kako komentarišete tu strašnu tezu o fašističkoj prirodi jednog naroda?

Sve karakteristike koje Čekić definiše kao "srpski fašizam", zapravo su karakteristike srpskog slobodarstva i antifašizma, koji su zaista imali masovni karakter "zahvaljujući i srpskoj intelektualnoj, svjetovnoj, duhovnoj i političkoj eliti", što je nužno uticalo na "masovnu podršku srpskog naroda", i na podršku "srpske države" (jer ako je srpska za koga će se boriti nego za srpske nacionalne interese), a morali su biti prožeti (Čekić bi rekao "opsjednuti") "pravoslavljem i srpstvom", jer to i jesu duhovne i slobodarske vertikale srpskoga naroda. Zaboravio je Čekić još da spomene i "srpski jezik" na kome izreče toliko nepodopština o onima zahvaljujući kojima taj jezik i koristi kao svoj.



TERAPIJA

Može li se Čekićevo izlaganje i etiketiranje srpskog naroda kao genocidnog i fašističkog i u jednom segmentu posmatrati kao istorijsko, odnosno naučno?

Zar bi npr. jedan Meša Selimović ili jedan Emir Kusturica tako lako pristupili narodu koji je genocidan?! Nešto očigledno sa Čekićevom psihom i logikom nije u redu. On vjerovatno misli da mu je ovo najbolja terapija. Samo onda neka se mane istorije. Nek na nekom drugom (zna se kom?) mjestu okupi istomišljenike, pa nek se do mile volje nadgornjavaju u etiketiranju onih koje mrze.

ČEKIĆ

— Nad muslimanima u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, Sandžaku i BiH je, u skladu sa srpskom fašističkom ideologijom i politikom i genocidnom zločinačkom praksom srpskog velikodržavničkog projekta u više osvajačkih ratova u 19. i 20. vijeku, izvršen genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti.

Rekao je to u svom izlaganju na Bošnjačkom institutu u Sarajevu 8. februara direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz Sarajeva prof. dr Smail Čekić.

On je iznio i tezu da je "genocid nad muslimanima na Balkanu, posebno Bošnjacima u BiH, rezultat kolektivne srpske fašističke ideologije i politike i genocidne zločinačke prakse".

— Osnov srpskog fašizma je srž srpske (agresivne) nacionalne kulture, koja u biti svog mita sadrži ogromnu količinu mržnje i nasilja, tendenciju ka izvršenju genocida, a kultura mržnje njeguje se unutar porodične (pravoslavno srpsko crnogorske) i plemenske tradicije, kroz Mit o Kosovu i Njegošev "Gorski vijenac", gdje je po srpskoj nacionalnoj kulturi, istrebljenje muslimana sveti i herojski čin, jedna je od zastrašujućih teza koju je iznio "istoričar" Čekić.

Neda Simić - Žerajić | 16.02.2011 | Glas Srpske
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #9 poslato: Decembar 08, 2013, 09:46:57 pm »

*
LINGVISTA UPOZORAVA


HRVATI NAM OTIMAJU ĆIRILICU


— U Hrvatskoj tvrde da je ćirilica njihovo istorijsko pismo, kao glagoljica, što znači da se Srbima oduzima primat nad ovim jezikom — kaže poznati srpski lingvista i profesor Miloš Kovačević

Poznati srpski lingvista i profesor na nekoliko univerziteta Miloš Kovačević kaže da Hrvatska akademija znanosti i umetnosti pokušava falsifikovanjem istorije da stvori primat nad jezikom svih bivših jugoslovenskih naroda.


Prema njegovim rečima, Hrvati se u ovom "šminkanju" istorije služe raznim falsifikatima, a najalarmantnije je to što srpske institucije ne reaguju.

Hrvatska akademija znanosti i umetnosti organizovala je 26. i 27. novembra naučni skup na temu "Hrvatska ćirilična baština", na kome se tvrdilo da je "od 11. do 18. veka na velikim delovima hrvatske teritorije stanovništvo svoje kulturne potrebe izražavalo (i) ćirilicom. Već na srednjovekovnim kamenim spomenicima (i to na krajnjem hrvatskom severozapadu) nije redak slučaj da se mešaju glagoljica i ćirilica, a uskoro posle takvih slede i epigrafi na kojima se nalaze samo ćirilična slova".

Međutim, profesor Kovačević kaže da je reč o najobičnijem "šminkanju" prošlosti, a osobito postupaka Hrvata krajem 20. veka.

— Srbi su u proteklom periodu izjednačavani sa ćirilicom, ona je bila deo identiteta, i zajedno sa progonom Srba postojao je i svojevrsni "progon" ćirilice. Međutim, Hrvati su shvatili da to za njih nije dobro, posebno sada kada su na ulasku u Evropsku uniju. Međutim, oni sad granice pomeraju unazad, u smislu da su shvatili da im to pomaže, sad tvrde da je ćirilica njihovo istorijsko pismo, kao glagoljica, što znači da se Srbima oduzima primat nad ovim jezikom — započinje Kovačević priču za Telegraf.

Kako nam je objasnio, Hrvati imaju nameru da dokažu da imaju primat nad narodnim jezikom, odnosno onim što smo u SFRJ zvali srpskohrvatskim jezikom.

— Oni tvrde da su prvi narod koji je imao instituciju Bana, a prvo narodno pismo na ćirilici je "Povelja Kulina bana", pa stoga onaj ko polaže pravo na to polaže pravo i na štokavski jezik, što je zapravo narodni jezik, od koga je najpre nastao srpski jezik. Poenta je što će oni od ovih naših naroda sada prvi da uđu u EU, pa misle da, ako prisvoje ćirilicu, mogu da diktiraju uslove, odnosno da "izbiju iz ruku" da su svi novi jezici nastali od nekadašnjeg srpskog jezika. E sad, ako uzmete ovu tvrdnju, pa tome dodate i latinicu, koju Hrvati imaju od 1918. godine a koriste je i Srbi, onda zaključite da je sve nastalo iz hrvatskog jezika — kaže Kovačević.


"ZAMISLITE JANKOVIĆ STOJANA KAO HRVATA!"

On kao jednu od nelogičnosti ove "velikohrvatske" jeziče teorije navodi i razliku između današnje hrvatske teritorije i one od pre jednog veka.

— Oni sve vreme govore o Banovini Hrvatskoj koja je bila mnogo manja od današnje. Pa, Dubrovnik je priključen tek 1939. godine! Sada falsifikuju istoriju, pozivaju se na ćirilične spomenike nastale na njihovoj teritoriji. To nisu njihovi spomenici, već su samo nastali na toj teritoriji, ali to tada nije bila današnja Hrvatska, nego je bilo mnogo manja. To se najbolje vidi u narodnim, srpskim narodnim uskočkim pesmama. Pa zamislite samo uskoka Janković Stojana koji uskače na tursku teritoriju, a Hrvat je! Pa nema od toga ništa — kategoričan je srpski lingvista.


"MISTIFIKUJU ISTORIJU NA PUTU KA EU"

Prema njegovim rečima, razlog zbog kog su se Hrvati tek 2012. godine setili "svog" pisma leži u njihovom putu ka Evropskoj uniji.

— Kod njih se sada sve svodi na mistifikaciju istorije, uglavnom zbog EU. Postoji predlog jednog nemačkog poslanika u Evropskom parlamentu, a povodom toga što sve ove bivše jugoslovenske države treba da uđu u Uniju, da se formalizuje jedna vrsta "jugoslovenskog jezika". To je uštede radi, da ne bi morali da prevode sa istog na isti jezik, pošto se ionako svi razumemo. Sad Hrvati hoće da imaju primat nad tim jezikom — ističe Kovačević.

On apeluje na kulturne institucije Srbije da reaguju na ovo svojevrsno "izvrtanje" istorije.

— Iako je ćirilica srpsko nacionalno pismo, a Hrvati ne žele ništa što je srpsko, njihova javnost će na ovo da pristane. Oni "slušaju" svoje kulturne institucije, a pre svega, ovde se o tome i radi, o instituciji vlasti. Ipak, iza ovoga prvenstveno stoji HAZU. Međutim, mene najviše brine to što Srbija ne reaguje, nijedna insitucija ne reaguje. To je ovde generalno problem, jer smo mi na neki način Hrvatima saveznici, zato što ovde institucije pristaju na svaki njihov predlog — zaključuje profesor Kovačevič u razgovoru za Telegraf.

M. Stojanović | Telegraf
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #10 poslato: Decembar 08, 2013, 10:11:48 pm »

*
INTERVJU: MILOŠ KOVAČEVIĆ, lingvista


HRVATI "PRIGRLILI SRPSKI JEZIK"

Za promenu stanja, neophodna je promena srpske filološke svesti koja mora postati srpska

Srpska književna zadruga, o 120. godišnjici, u jubilarnom "Kolu", objavila je knjigu eseja Miloša Kovačevića "Lingvostilistika književnog teksta", u kojoj autor analizira dela: Alekse Šantića, Laze Kostića, Rajka Petrova Noga, Slobodana Rakitića, Zorana Kostića, Momira Vojvodića, Petra Pajića, Vidosava Stevanovića, Tiodora Rosića, Vladimira Kecmanovića, Tihomira Levajca, Petra Sarića, Meše Selimovića i Skendera Kulenovića.

Miloš Kovačević (1953), doktor lingvističkih nauka, jedan je od vodećih srpskih lingvista danas. Na fakultetima u Beogradu, Kragujevcu i Istočnom Sarajevu, predaje savremeni srpski jezik, stilistiku, semantiku i opštu lingvistiku.

U prvom delu knjige analizirate pesnička dela. Šta ste novo otkrili u srpskoj poeziji savremenih pesnika?

Poezija je posebno izazovna za lingvostilističku analizu. Svako odmah uoči da je njen jezik najčešće nepodudaran sa svakodnevnim jezikom, a i da se po obliku pesma razlikuje od "nepesničkih" umetničkih i neumetničkih tekstova. Analiza je pokazala da, prema tako retko primenjivanom jezičkostilskom kao osnovnom kriterijumu, srpska moderna poezija ima visoku i lako proverljivu jezičku umetničko-estetsku vrednost.

Na razmeđi, između pesničkih i proznih knjiga, nalazi se stvaralaštvo Petra Pajića. Koje su karakteristike njegovog stila i jezika?

U mojoj knjizi jedino je Petar Pajić zastupljen trima žanrovima: prozom, esejistikom i poezijom. Cilj je bio da se dokaže kako u različitim žanrovskim ostvarenjima velikog pisca, jedna te ista jezička dominanta, u svojim različitim strukturnim realizacijama, na različit način, proizvodi estetsko-umetničke efekte.

Šta je pokazala lingvostilistička analiza dela naših proznih pisaca?

Analiza je prvo pokazala koliko se kriterijumi lingvostilistike u primeni na prozne tekstove moraju, gotovo, svakodnevno usložnjavati i proširivati. Koliko god je u prozi teže nego u poeziji jezičkim kriterijumima odrediti status umetničkog, toliko se realizacija tog umetničkog pokazuje mnogo raznovrsnijom u prozi, negoli u poeziji. Analize modernih srpskih proznih pisaca pokazale su da su na stilsko-jezičkom planu poetske mogućnosti srpskoga jezika gotovo neiscrpne.

Ovih dana se ponovo rasplamsava polemika oko jezika i pisma. Hrvati su se odrekli svog jezika, prihvatili srpski, zvali ga jedno vreme hrvatsko-srpski, a sada hrvatski. Da li se nešto slično dogodilo negde u svetu?

Odavno nije sporno da su Hrvati, kako je sam Ljudevit Gaj naglašavao, "prigrlili srpski jezik". I da su ga svojim "novogovorom" odvojili od srpskoga jezika, stvarajući posebnu varijantu. Danas svaki iole upućeniji lingvista i filolog zna da takav jezik (kao ni drugi "jezici" nastali preimenovanjem srpskog, kakav je na primer juče bio "srpskohrvatski", a danas takozvani bosanski/bošnjački i crnogorski jezik) nemaju uporišta u naučnim kriterijumima jezičkog identiteta, nego predstavljaju "političke jezike". I niko više te – samo imenom jezike – ne smatra "lingvističkim jezicima", sem možda pokoji srpski filolog lojalan hrvatskoj jezičkoj politici. Primera da se bilo koji jezik, kao srpski, toliko "množi deljenjem" (kako bi rekao R. P. Nogo) svet nije zapamtio. Srpski je po tome unikatan na kugli zemaljskoj.

Nedavno su "prisvojili" i srpsku ćirilicu, proglašavajući je "hrvatskom baštinom". Kako sprečiti falsifikovanje lingvističke istine?

Hrvatima je očito bilo malo što su "prisvojili" srpski vukov(ski) jezik, nego su sada posegli i za srpskom ćiriličkom baštinom.To zvuči neverovatno, ako se zna da su Hrvati od pamtiveka ćirilicu smatrali isključivo srpskim, to jest antihrvatskim, obeležjem. Prisetimo se samo zakona o zabrani ćirilice za vreme Nezavisne države Hrvatske ili ćiriličkog "knjigocida" pri osamostaljenju sadašnje Hrvatske. A sad odjednom ćirilica njihova, zato što su sračunali da bez ćirilice ne mogu da polažu "povijesno pravo" na Dubrovnik i bogatu baštinu pisanu srpskom ćirilicom. Jer ćirilički spomenik, kojem slave 500-godišnjicu, jeste "Srpski molitvenik" iz Dubrovnika, iz 1512. godine, a i prvi pisani spis na srpskom narodnom jeziku jeste "Povelja Kulina bana", iz 1189. godine, tu je i književnost Slavonije, pa bosanskih franjevaca, a sve je pisano srpskom ćirilicom.

Za sve to sad Hrvati kažu da je pisano "hrvatskom ćirilicom" koja je, u njihovoj naknadnoj pameti – "primarno hrvatsko pismo", sve do 15. veka. I nijedan srpska institucija na to ne reaguje. Skup organizuje HAZU, a ne oglašava se SANU (da o drugim institucijama i ne govorim), znači li to da se slaže s hrvatskim činom prisvajanja ćirilice?

Tako nije bilo u Hrvatskoj, kada je Matica srpska objavila knjigu dubrovačkih pesnika?

Da, kad je Matica srpska, u "Deset vekova srpske književnosti", objavila i knjigu pesama dubrovačkih pesnika, sva se Hrvatska digla na noge, sve institucije, veliki broj filologa, mada svi znaju da je Dubrovnik tek 1939. ušao u sastav Hrvatske, i da je u Dubrovniku, kako je to najznamenitiji Dubrovčanin i srpski akademik Milan Rešetar utvrdio, "jezik uvijek bio srpski".

"Miroslavljevo jevanđelje", najznačajniju srpsku rukopisnu knjigu iz 12.veka, sada svojataju i Hrvati i Crnogorci, tvrdeći da je pisana "hrvatskom ćirilicom", odnosno "zetskim pravopisom". Dokle mogu da idu te krađe i prekrađe?

Sad se i Crnogorci udružuju s Hrvatima u preotimanju srpske kulturne baštine. I to onda još proglašavaju srpskim prisvajanjem njihove baštine. Neverovatno, ali istinito. Hrvatski filolozi tako ustvrdiše na skupu o "hrvatskoj ćirilici" da je i najpoznatiji srpski ćirilički spomenik "Miroslavljevo jevanđelje", iz 12. veka, "pisano hrvatskom ćirilicom i staroslavenskim jezikom hrvatske redakcije". Crnogorci, pak, navode da ono pripada "crnogorskoj pismenosti", jer je pisano "zetskim pravopisom". Sve dok srpske naučne i kulturne nacionalne institucije i srpski filolozi ne budu reagovali na svaku "krađu i prekrađu" srpskoga jezika, srpskih pisaca, srpskih istorijskih spomenika, na falsifikovanje naučnih činjenica, ne možemo se nadati da će se stanje promeniti. A za promenu stanja, neophodna je promena srpske filološke svesti, koja mora, jednostavno mora, postati srpska.

Zoran Radisavljević | 09.01.2012. | Politika
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #11 poslato: Decembar 08, 2013, 10:27:51 pm »

*
PROF. DR MILOŠ KOVAČEVIĆ:


SRPSKI JEZIK JE PROTERAN IZ ŠKOLA I SA UNIVERZITETA

Samo je valjda kod nas moguće da srpski jezik nije obavezan predmet čak ni pri izučavanju stranog jezika na univerzitetu, a kamoli na nastavničkim nejezičkim i nefilološkim fakultetima. Kako da tražimo da nam profesori budu funkcionalno pismeni, kad su se sa srpskim jezikom susretali samo u osnovnoj školi, jer je on odavno istisnut iz srednje škole

Prof. dr Miloš Kovačević je poznati srpski lingvista, borac za očuvanje srpskog jezika, našeg najstarijeg i najvećeg istorijskog i nacionalnog blaga. Pripada malobrojnim mislećim Srbima koji nisu ustuknuli pred najezdom novokomponovanih "jezikotvoraca" koji, prihvatajući nove jezike, zapravo učestvuju u krađi srpskog jezika. Za "Pečat" govori o posledicama pomenutog jezičkog beščašća, koje sada hara državama na prostorima bivše SFRJ, indiferentnom stavu srpskih filologa i naših najvećih nacionalnih institucija.

Da li smo, kao narod, u dovoljnoj meri svesni opasnosti svojatanja srpskog jezika?

Reč "svojatanje" preblaga je za imenovanje stanja u kojem se srpski jezik danas kod nesrba nalazi. Svakako je ispravniji termin "negiranja" srpskog jezika. Neki su, kao npr. poznati srpski pravnik Laza M. Kostić, to čak imenovali "krađom" srpskog jezika. Kad bi taj termin danas neko od srpskih lingvista ponovio, makar i u citatu, optužili bi ga, čak i pojedini srpski filolozi, najmanje za "govor mržnje". I ta činjenica jeste dobar pokazatelj kako se u srpskoj filologiji želi ublažiti ili čak prećutati opasnost koja dolazi od negiranja imena srpskoga jezika kod balkanskih naroda koji taj jezik upotrebljavaju, izbegavajući da ga imenuju srpskim, kao njegovim jedino naučno i etnički utemeljenim imenom.

Okolnosti, uporedo sa ratnim stihijama na prostorima bivše SFRJ, krojile su neke nove "jezičke geostrateške mape" ili, kako Vi kažete: "Jezički kao osnov nacionalnog identiteta u novonastalim balkanskim državama". Kakve posledice sa sobom nosi pojava otimanja srpskog jezika?

Opštepoznato je da je u doba romantizma, kada je i formiran najveći broj evropskih nacija, jezik bio najčešće osnovni kriterijum nacionalnog identiteta. Zar bi se onda trebalo čuditi što je Vuk Karadžić, u skladu sa tom evropskom praksom, sve one koji su govorili srpskim jezikom smatrao Srbima. Budući da ni tada svi koji su govorili srpskim jezikom nisu hteli Srbima da se zovu, Vuk je sve Srbe objedinjene istim srpskim jezikom potklasifikovao prema veri na "Srbe zakona rimskoga (Srbe katolike), Srbe zakona grčkoga (Srbe pravoslavce) i Srbe zakona turskoga (Srbe muslimane)". Nijedan od tih kategorija celinom danas neće Srbima da se zove. Srbi katolici su najvećim delom prevedeni u Hrvate, Srbi muhamedanci u Bošnjake, a deo Srba pravoslavaca u Crnogorce. Kako je koji deo Srba istupao iz srpskog nacionalnog korpusa, on je negirao pripadnost srpskoj naciji pre svega tako što je počeo da negira srpski karakter jezika kojim govori. I posegao za kriterijumom stvaranja nacije iz doba romantizma: kriterijumom da nema nacije bez sopstvenog jezika, zaboravljajući tako da onda ni Amerikanci, ni Kanađani, ni Meksikanci, ni Brazilci, ni mnogi drugi ne bi bili nacije. Ali, "otimanje srpskog jezika" ovde ima mnogo šire i dublje posledice. Ono zapravo znači razbijanje srpskog nacionalnog korpusa, negiranje srpske kulturne i jezičke istorije, osporavanje delova srpske književnosti ili pak, negiranje kontinuiteta srpske književnosti.


Ceo tekst je dostupan registrovanim pretplatnicima Pečata.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #12 poslato: Decembar 08, 2013, 10:34:33 pm »

*
DR KOVAČEVIĆ:


ĆIRILICA JE NAŠA DUHOVNA VERTIKALA

Lingvista dr Miloš Kovačević o hrvatskim pretenzijama na ćirilicu, novim jezicima koji nastaju iz srpskog... Neverovatno je da Srbija jezike politički izvedene iz srpskog smatra manjinskim

Današnji Hrvati ne razlikuju se od onih iz bliže ili dalje prošlosti. Ćirilica jednostavno postaje nepoželjna, antihrvatska. Prisetimo se samo zabrane ćirilice u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, pa ćiriličkog knjigocida u sadašnjoj Hrvatskoj pri njenom osamostaljenju. Ćirilica se prosto identifikuje sa Srbima, pa i sa srpskim jezikom, mada se između pisma i jezika ne sme stavljati znak jednakosti. Što se ćirilice tiče, malo-malo pa se u Hrvatskoj na scenu vrati povampirena antisrpska prošlost.
 
Ovim rečima Miloš Kovačević, doktor lingvističkih nauka i redovni profesor za savremeni srpski jezik, stilistiku, semantiku i opštu lingvistiku, tumači za "Novosti" najskorije proteste Hrvata u Vukovaru protiv postavljanja ćiriličnih tabli.

Zašto su, istovremeno, Hrvati počeli da forsiraju teoriju o "hrvatskoj ćirilici" i da prisvajaju ovo pismo koje su ranije smatrali antihrvatskim, tvrdeći sada da je i Miroslavljevo jevanđelje pisano hrvatskom ćirilicom?

Hrvatima je uvek bilo lakše sa srpskom prošlošću, nego sa sadašnjošću. Jedna od povesnih hrvatskih osobina jeste gusarenje po srpskoj kulturnoj i jezičkoj baštini. Preko teze o tzv. hrvatskoj ćirilici želi se nametnuti sadašnja svest o jučerašnjim stanjima, posebno sadašnja hrvatska svest o kulturnoj baštini Dubrovnika. Hrvatima je stalo da prikažu da je Dubrovnik oduvek bio hrvatski, a on to nije bio ni teritorijalno, ni jezički, ni kulturno, sve do 1939. i stvaranja Banovine Hrvatske, odnosno od vremena od kada su, kako je to i Ljudevit Gaj pisao, Hrvati prigrlili srpski jezik. Sada žele da prigrle i sve ono što je na srpskom jeziku stvoreno zapadno od Drine. I da srpsku jezičku i kulturnu prošlost poistovete sa današnjim srbijanskim granicama. Time se onda jasno pokazuje ko ima bogatiju i značajniju kulturnu i jezičku ne samo prošlost nego i sadašnjost.

Imaju li pravo oni koji tvrde da latinica danas ugrožava ćirilicu? Nije li to takođe naše pismo, srpska latinica?

Ćirilica je temeljno srpsko pismo. Ali su Srbi, posebno Srbi katolici, stvorili značajnu književnost na latinici. Da ne govorimo o sadašnjim Srbima. I s te strane latinica jeste srpsko pismo. Uostalom, njenoj reformi potpomogao je mnogo i Vuk Karadžić. Srbi i zbog prošlosti i zbog sadašnjosti treba da znaju latinicu, ali ne smeju zaboraviti da je ćirilica njihovo primarno pismo. Zajedno sa pravoslavnom crkvom i srpskim jezikom ćirilica predstavlja duhovnu vertikalu srpskoga naroda. Zato i ne mogu da shvatim bilo koga ko se protivi rehabiliticiji ćirilice, njenom vraćanju na zasluženo mesto koje joj je preotela latinica.

Da li se pitanje jezika i dalje kuva u balkanskom loncu?

Pitanje jezika jedno je od temeljnih pitanja današnjih državica nastalih raspadom SFR Jugoslavije. I teško da će ono biti skinuto s dnevnog reda sve dotle dok se Srbi ne saglase s tim da srpski jezik nije ono što jezička nauka neoborivim činjenicama pokazuje da jeste srpski jezik. Uostalom, tako su se rešavale čegrsti između Srba i Hrvata i u bližoj i u daljoj prošlosti: Srbi su na kraju prihvatali hrvatsko stanovište, saglašavajući se sa njima, i čak ga beskompromisnije branili i od samih Hrvata. Zar to najbolje ne pokazuje i današnji odnos srpskih nacionalnih institucija prema srpskom jeziku. Zar se i dalje rečnik koji se radi u SANU ne zove Rečnik srpskohravatskog književnog i narodnog jezika, iako se u njemu koristi građa samo štokavskog dijalekta. A opštepoznato je da su dijalekatske granice srpskoga jezika podudarne sa granicama štokavskog dijalekta, što je još Vuk utvrdio. Zar proslavu 600-godišnjice prve štampane knjige na narodnom jeziku ne obeležiše samo Hrvati, a to Srbi potpuno ignorisaše?

Kojim jezicima, zapravo, govore Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci, i postoje li tu bilo kakve naučne dileme?

Naučno nema nikakve dileme da Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore istim jezikom kojim i Srbi. A taj jezik je kod njegovog tvorca Vuka Karadžića bio samo i isključivo srpski. Onda se umešala politika, pa su se politički počeli nadređivati naučnim kriterijumima, pa je Vukov srpski jezik prvo preimenovan u srpskohrvatski, a potom je tobože raspadom svako uzeo svoj deo, e da bi Srbima ostalo ono što drugi nisu zauzeli, zapravo ono što drugi neće kao srpsko u svom novostvorenom političkom jeziku. Pri tom se namerno, i kod nekih srpskih lingvista, zaobilazi činjenica da je srpskohrvatski jezik bio samo preimenovani Vukov srpski jezik, i da se taj jezik ni prema jednom naučnom kriterijumu ne može smatrati posebanim u odnosu na srpski Vukov jezik. Pošto jezici imaju svoju istoriju, strukturu, genezu, niko ne može govoriti izmišljenim jezikom, jezikom koji je to samo po imenu, kakvi su npr. bosanski ili crnogorski ili pak hrvatski. Posebno još ako se zna da nevelik broj leksičkih nepodudarnosti tim jezicima ne obezbeđuje status posebnih standardnih jezika. Zato ako je srpskohrvatski preimenovani srpski, a jeste, a sami Hrvati, muslimani i Crnogorci tvrde da svoje tobož posebne standardne jezike izvode iz srpskohrvatskog — jasno je da se ti jezici kao jezici ne temelje ni na jednom naučnom kriterijumu, nego su u pitanju politički, a zapravo naučno fiktivni jezici. Iz tih razloga prosto neverovatno zvuči da država Srbija te jezike smatra posebnim manjinskim jezicima, iako se jasno u Strazburškoj povelji o manjinskim jezicima kaže da se u manjinske ne mogu niti smeju uvrštavati jezici koji su podudarni sa većinskim jezikom. A ovde je više nego jasno da su ti tzv. standardni jezici jedino po tome jezici što im je u nazivu srpsko ime zamenjeno nesrpskim.

Slažete li se sa onima koji kažu da preko jezika i kulture države nastale iz SFR Jugoslavije leče stare komplekse?

Cilj je biti stariji od sebe. Cilj je zamagliti činjenice zbog lečenja starih kompleksa. Jer baš kao što Hrvati smatraju da je Dubrovnik i u srednjem veku bio hrvatski kao što je danas, oni smatraju da im niko ne sme pominjati srpsko poreklo onoga što su juče preuzeli od Srba. A novoformirane nacije idu za hrvatskim primerom, služeći se logikom ako su to mogli Hrvati što ne bismo i mi, odnosno ako su Srbi priznali Hrvatima pravo na srpski jezik pod hrvatskim imenom, to će priznati i nama.

Potežu se i dalje pitanja čiji su Tesla, Andrić, Desnica, Njegoš... CANU je ovih dana odbila da učestvuje u zajedničkoj proslavi dva veka Njegoša, koju organizuju SANU, Matica srpska i ANURS, i organizovaće samostalno naučni skup. Kako to tumačite?

Sve je to moguće zato što srpska filologija često ne istupa kao srpska, što se srpske nacionalne institucije neretko ponašaju kao da im je osnovni cilj provođenje antisrpske jezičke i kulturne politike. Što se ćutke prelazi preko naučnih i istorijskih falsifikata, što se sitni lični interesi nadređuju nacionalnim. U tom kontekstu treba posmatrati i razna rasrbljavanja s kojim su se Srbi saglašavali, ako ne drukčije a ono prećutno.

Koliko je na ovim prostorima književnost važna kao politički argument?

Vrlo važna. Pogledajte samo šta Srbi sebi dozvoljavaju u vezi sa tzv. srednjom srpskom književnošću, na šta su pristajali i na šta pristaju, pogledajte s kojim kriterijumima i u srpskoj filologiji pojedinci brane tezu da Meša Selimović i Ivo Andrić na primer nisu pravi srpski pisci.

Kako bi trebalo da se vodi srpska kulturna politika, i imamo li je uopšte danas?

Srbi danas nemaju prepoznatljivu kulturnu politiku. To je politika od danas do sutra. Više inercijska nego planski osmišljena. To mora biti politika koja će ujedinjavati čitav srpski jezički i kulturni prostor. Njeni rezultati moraju se prepoznavati posebno tamo gde su Srbi najugroženiji, npr. u Crnoj Gori ili Istočnom Sarajevu.

Da li su srpski intelektualci dorasli testovima vremena?

Promene nabolje nema bez kritičkih nacionalno orijentisanih intelektualaca. A među srpskim intelektualcima prevladava svest o nezameranju. Pre svega nezameranju političkim elitama, a potom i nezamaranju svima onima koji čak otvoreno rade protiv srpskih nacionalnih interesa. Kritički intelektualac danas postaje bela vrana, remetilački faktor vladajućeg nezamerajućeg mišljenja!

Uočavate li, kao profesor, kako nove generacije u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori doživljavaju srpski kulturni i duhovni prostor?

Mlade generacije su, čini mi se, nacionalno osvešćenije. Mladi su svesniji činjenice da srpski kulturni i duhovni prostor ne sme biti samo parola. Da se mora potvrđivati svakodnevno. Da on treba najviše da nas povezuje, čemu Srbija kao matica srpskog naroda najviše pažnje mora posvećivati.



ZABORAV DIJASPORE

Koliko dijaspora neguje i čuva srpski jezik?

Vrlo malo. I tu je država Srbija uradila malo, mnogo manje nego npr. Hrvatska. Briga za srpski jezik u dijaspori gotovo da je prepuštena samim porodicama. Iz tih razloga ne treba da čudi činjenica da je asimilaciji najpodložnija upravo srpska omladina iz dijaspore. Već u drugom kolenu najveći broj njih gotovo da uopšte ne zna srpski jezik.

NAUKA I NACIONALNI INTERES

Da bi se stalo na put falsifikovanju naučnih činjenica, kažete da naša filološka svest mora postati srpska. Šta to znači?

To jednostavno znači da srpska filologija treba da brani srpske nacionalne interese. A njoj to nije mnogo teško: ona jednostavno treba da brani naučnu istinu, da se drži naučnih činjenica i kriterijuma. Ali to je lakše pretpostaviti nego u praksi prepoznati ili provesti. Mnogo je srpskih filologa koji zarad ličnih interesa, koji se po pravilu ne podudaraju sa srpskim nacionalnim, lako staju na stranu hrvatskog filološkog stanovišta. Srpsku filološku svest podrede hrvatskoj!

Bane Đorđević | 16.02.2013 | Večernje novosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #13 poslato: Decembar 08, 2013, 11:12:31 pm »

*
KOVAČEVIĆ:


ODRICANJE OD SRPSKOG JEZIKA ZA SRBE ZNAČI ODRICANJE OD SAMIH SEBE

Profesor za savremeni srpski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu Miloš Kovačević izjavio je da se danas vodi borba protiv srpskog jezika i da njegov položaj na prostorima bivše Jugoslavije i u regionu nikad nije bio gori, te da traje "tiha okupacija" engleskim jezikom, prenosi Srna.

Kovačević je konstatovao da danas u Srbiji, umjesto Vukovih pravila, važe "pravila babe Smiljane", koju je u svojim maksimama ovjekovječio upravo ovaj veliki lingvista.

"Pravila babe Smiljane bila su pravila gdje možete da pišete kako god hoćete i da radite šta god hoćete, jer ustaljenih pravila nema. Danas su na sceni upravo takva pravila", upozorio je Kovačević koji je profesor i na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu.

Profesor Kovačević je upozorio da Srbi, posebno oni mladi, govore jezikom koji se najblaže rečeno može nazvati "anglosrpskim", jer nije ni engleski ni srpski, dodajući da je posebno pogubno to što mladi imaju negativan stav prema srpskom jeziku.

"Engleski jezik se uvukao u sve pore života građana u Beogradu, baš kao i u Banjaluci i zauzeo pore naših života, onako kako je govorio Petar Kočić za njemački jezik", rekao je Kovačević.

On je dodao da upravo onako kako je njemački jezik bio opasnost za vrijeme austrougarske okupacije, danas traje "tiha okupacija" engleskim jezikom koja još gore šteti srpskom jeziku.

Profesor Kovačević je podsjetio da su, kroz vijekove, srpski jezik poistovjećivali sa ćirilicom, što je rezultiralo da Austrougarska svojevremeno zabrani upotrebu ćirilice u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

"Austrougarska je zabranila upotrebu ćirilice. Zar to dovoljno ne govori da je ćirilica određena zapravo kao suštinski element srpskog nacionalnog identiteta", ocijenio je Kovačević.

On je naglasio da odricanje od jezika i od ćirilice za Srbe znači odricanje od samih sebe i ukazao da jedini način da se stav prema srpskom jeziku promijeni jeste da mu se vrati dignitet u obrazovnom sistemu, što može učiniti samo država.

"Ako to ne radi država, ako je država indiferentna prema tome, kako će njeni podanici biti zainteresovani za to", zaključio je Kovačević.


Tekst preuzet sa interneta
Sačuvana
Angelina
Administrator
Full Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 150



« Odgovor #14 poslato: Mart 30, 2014, 01:34:47 am »

*

LINGVISTIKA U CENTRU PAŽNJE

Beograd — Monografija "Lingvistika kao srbistika", istaknutog srpskog lingviste Miloša Kovačevića, izazvala je veliku pažnju na promociji na beogradskom sajmu knjiga.

Veliki broj profesora i književnika okupio se na štandu Republike Srpske i s pažnjom slušao zanimljiv govor Miloša Kovačevića o pristupu problemima književnog i govornog jezika.

— Knjiga "Lingvistika kao srbistika" pokazuje kako se iz perspektive srbistike mogu vidjeti svi načini izučavanja jezika uopšte — naglasio je Kovačević.

Kako kaže, status srbistike, odnosno status maternjeg jezika, u odnosu na sve nauke je vrlo specifičan na svakom filološkom fakultetu u svijetu, jer se tu jezik ne uči nego izučava i pomaže učenju stranih jezika. Čitaoci na štandu aktivno su učestvovali u predstavljanju ovog izdanja, pa je Kovačević promociju opisao i kao svojevrsnu tribinu.

— Budući da strani jezik izučavamo iz perspektive maternjeg jezika, ova knjiga treba da ponudi modele konceptualnog ili metodičnog izučavanja jezika iz perspektive jezika uopšte, a do tog jezika može se doći samo preko maternjeg — rekao je Kovačević.

Objasnio je da svi koji izučavaju jezike znaju da je za književnika najkomplikovanije pisati poeziju na jeziku koji nije maternji.

Monografija "Lingvistika kao srbistika" prva je knjiga iz edicije "Monografija i monografske studije", koju je pokrenuo Filološki fakultet u Istočnom Sarajevu.

— Godišnje će izlaziti dvije ili tri knjige radova. Osim moje monografije, na sajmu je predstavljena i "Metakognitivna strategija u nastavi" dr Biljane Sladoje-Bošnjak — dodaje Kovačević.

O značaju ove monografije govorila je profesor i lingvista Milanka Babić, koja je objasnila da je i sam naslov knjige veoma interesantan.

— Pošto sam čitala sve knjige Miloša Kovačevića, a objavio ih je više od 20, mislim da će ovo biti jedna od njegovih najcitiranijih knjiga — kazala je Babićeva.

Prema njenom mišljenju, knjiga je jako značajna jer u svojim poglavljima daje metodološke principe izrade naučnih radova, koje je Kovačević pokazao na primjerima svojih radova u raznim oblastima srbistike kao lingvistike.

Na sajmu su juče predstavljena i izdanja Filozofskog društva Republike Srpske, izdavačke kuće "Besjeda", Udruženja književnika Republike Srpske, Zavoda za udžbenike Istočno Sarajevo i knjiga "Udari na Srpsku" Milana Ljepojevića. [...]


Aleksandra Madžar | 24.10.2013 | Glas Srpske
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: