Običaji u Crnoj Gori sedamdesetih godina devetnaestog vijeka
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
RIZNICA SRPSKA « ŽIVOT I OBIČAJI SRBA « Život, običaji i verovanja Srba « Običaji u Crnoj Gori sedamdesetih godina devetnaestog vijeka
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Običaji u Crnoj Gori sedamdesetih godina devetnaestog vijeka  (Pročitano 23978 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 417



Pogledaj profil
« poslato: Jul 14, 2011, 11:58:33 pm »

**

OBIČAJI U CRNOJ GORI SEDAMDESETIH GODINA DEVETNAESTOG VIJEKA


Život bez običaja ne može se zamisliti, pa prema tome, ne postoji narod bez običaja. Običaji zavise od kulture, obrazovanja, ekonomskog stanja, klimatskih prilika, religije, morala, rata, mira, i mnogih drugih okolnosti jednog naroda. Običaji su u Crnoj Gori bili mnogobrojni, sadržajni i karakteristični. Proučavani su ali nijesu potpuno ispitani. Tokom dugog vremena jedni su se izgubili ili izmijenili i malo je vjerovatnoće da će biti naučno obrađeni.
 
Običaji u staroj Crnoj Gori sedamdesetih godina pretprošlog vijeka opisani su u knjizi "Sovremennaja Černogorja" (Petrograd, 1876) čiji su autori Francuz RpPeja i Crnogorac Vlohiti, odnosno Vlahović. Meni se čini da je autor knjige Frilleja, koji je Crnu Goru proučavao na licu mjesta 1868—1872. godine. Izgleda da je izvršio izbor običaja, jedne je opisao opširnije, druge kraće. No, bez obzira na to, ti su podaci dragocjeni za nauku, odnosno etnografiju Crne Gore.
 
CRNOGORSKI PLES
 
Autor je takoreći poetskim stilom opisao crnogorski ples ističući njegovu umjetničku vrijednost i nacionalno obilježje.
 
"Kada su drevni Crnogorci htjeli da stvore svoj nacionalni ples dugo su se kolebali ne znajući da li da izume nešto potpuno novo ili da od susjeda pozajme neki od njihovih plesova, kaže autor (strana 81).
 
"No, rekli su Crnogorci, ništa od drugih nećemo uzeti, mi ćemo kao djeca planina, koji žive u susjedstvu s oblacima, uzeti ples orla" (strana 81). "I od tada, kako kaže poetsko predanje, Crnogorci u svojem plesu počeli su podržavati pokrete cara ptica kako napada svoju žrtvu" (81 — 82).
 
Međutim Frileja se ne slaže s tim da je crnogorski ples originalna tvorevina Crnogoraca. On smatra da se u njemu nalaze elementi iz albanskog plesa, iz plesa palikara (grčki ustaši iz ratova za oslobođenje) i kola Srba (81).
 
Autor je ovako opisao crnogorski ples: "Pred nama je vješti igrač s gordim pogledom pobjednika, njegovo je oružje za pojasom, dokoljenice čvrsto stežu njegove listove, na nogama su opanci i vidi se snaga njegovih nogu, od djetinjstva razvijena trčanjem i vojnim vježbama. On povremeno skače čas na jednu, čas na drugu nogu, opisuje graciozne krive linije, pravi antraše (skok u baletu kada igrač udari nekoliko puta nogom u nogu — J. J.), čas podiže ruke, čas ih spušta ili njima mahne podsjećajući na pokrete krila velike ptice; s vremena na vrijeme divlje i gromko krikne ili uzima revolver, puni ga i puca nad samim uhom njegove mirne saputnice u plesu" (strana 80—81).

Naprotiv plesačica "stidljiva, crvena u licu, uznemirena, s oborenim očima ponavlja pokrete svoga druga kao da unaprijed priznaje njegovu prednost i ljepotu (...). On čas širi čas, tako reći, lebdjeći u vazduhu nad njenom glavom, podsjeća na sokola, spremnog da poleti na plašljivu grlicu ili na orla koji se, sa visine oblaka, sprema da zabode svoje kandže u bespomoćno jagnje" (81).
 
Po autorovom mišljenju nijedan crnogorski instrument ne može pratiti crnogorski ples. Umjesto toga prati ga pjesma pjevača.
 
"Tužna, monotona pjesma, često sa riječima bez značaja, bez zajedničke ideje, služi kao muzička pratnja crnogorskog plesa.
 
Tri ili četiri pjevača, povremeno se smjenjuju, zamjenjuju tokom čitavog vremena orkestar koji, uostalom, nikako ne bi mogao da se uskladi sa čudnim pokretima ove divlje koreografije" (82).
 
Filleja je opisao i crnogorsko kolo. "Kolo počinje tako što svi igrači, muškarci i žene, stanu ravno, drže jedan drugog za ruku ili za kraj maramice ili se čak svežu pojasevima, zatim počinju se kretati naprijed i povlačiti prvo laganim i jednolikim korakom, zatim sve brže i brže i na kraju se sjedine u jedno opšte kolo koje se naizmjenično uvećava. Raniji pokret se nastavlja, kolo prelazi u trougao, u elipsu, petougaonik i druge geometrijske figure, prema vještini i snalažljivosti igrača koji diriguje njegovim pokretom. Često se kolo rastura na nekoliko posebnih kola koja ponavljaju iste figure a zatim na znak kolovođe ponovo se graciozno sjedine u zajedničko. U isto vrijeme, kada se igrači polako okreću, pjeva se: "Hajde u kolo, dušo moja", na što drugi odgovaraju "hajde u kolo" (81).

SVADBA
 
"Nijedan čin iz života Crnogoraca nije sačuvao pečat ranijih običaja i bogatstvo simboličkih pojedinosti kao vjeridba i svadba" (82), kaže autor. Ali je zabilježio da je stari običaj, kada su roditelji odlučivali s kim će njegov sin odnosno kćerka stupiti u brak, uglavnom iščezao. Umjesto tog primitivnog običaja mladoženja bira sebi nevjestu. Odluku saopštava "najuglednijim" članovima porodice koji odlaze u dom djevojke da je zaprose. Ako je postignuta saglasnost, razgovara se o bračnim uslovima. "Tada otac djevojke moli da mu se da vrijeme da dobro prouči predloge, da se posavjetuje sa kćerkom i odredi dan kada prosci mogu doći za definitivan odgovor". Kada ponovo dođu i triput se počaste vinom, "po starom običaju starešina prosaca nudi djevojci čašu vina. Ako primi — znači da je srodnici daju; zatim zastupnik njenog budućeg supruga daje joj jabuku u kojoj je zaboden metalni novac i koju djevojka odmah predaje ocu ili bratu i zapravo domaćinu kuće" (83). Tada se prosci i roditelji dogovore kada će svatovi doći za djevojku.
 
Mladoženja određuje dva djevera i ostale svatove koji u određeni dan kreću na put. Među svatovima, kako autor kaže, nalazi se nekoliko mladih poznanika njegove vjerenice. Svatovi na konjima, uz pjesmu i pucnjavu, idu ususret svadbenoj povorci koju šalju srodnici vjerenice. Zajedno odlaze kući djevojke. Na pragu svatove čekaju njeni srodnici, a roditelji se nalaze u kući. Djeveri saopšte majci zašto su došli i mole je da im dozvoli da odvedu njenu kćerku. "Majka ne pristaje, gorko plače i na kraju, smekšana poklonima, daje pristanak. Tada svi svatovi ulaze u kuću" (83). Na vidnom mjestu nalazi se skrinja (kupio je vjerenik) u koju svi stavljaju darove za nevjestu. Tri dana poslije svadbe (nikako ranije) majka ide u pohode svojoj kćeri i tom prilikom na konju ovu skrinju prenese.

U posebnoj sobi mladu oblače u svadbeni kostim koji se obavezno sastoji od tanke svilene košulje sa širokim izvezenim rukavima i jakete od somota izvezene zlatom. Po običaju brat treba da sa sestrine glave skine djevojačku kapu, simbol njene čednosti. Umjesto nje dobija maramu koju nosi udata žena. Kapa dva-tri dana visi na klincu u kući roditelja djevojke.
 
Pošto su svatovi bogato domaćinski dočekani vraćaju se domu vjerenika. Mlada, pognute glave, u pratnji srodnika i prijatelja napušta roditeljsku kuću i sijeda na konja kojeg su svatovi za nju doveli. Uz nju su, kako običaj iziskuje, njeni djeveri.
 
"Ako je svadbena povorka ka kući djevojke bila vrlo vesela onda je povratak još veseliji", kaže autor. U svakom selu ih dočekuju povicima "živjeli", puščanom paljbom, a prijatelji mladenaca sa svih strana jure sa bocama u rukama i nude svatove da piju.

Svadbena povorka ide pravo u crkvu. Neprimjetno i mladoženja dolazi i isto tako neprimjetno, poslije obreda, vraća se kući. Kada svatovi dođu pred kuću mladoženje svekrva nevjesti daje jabuku da je prebaci preko kuće. Ukoliko ne prebaci, po narodnom vjerovanju, to je loš znak. Mladu na pragu kuće čeka starešina (uglavnom svekar) kuće koji na rukama drži muško dijete. Savjetuje mladu da dijete pomiluje, što simbolički predstavlja da je očekuju materinske dužnosti.
 
Svatovi ulaze u kuću, sjedaju za bogatu trpezu a djeveri sa mladom ulaze u spavaću sobu i sjedaju na krevet supružnika. Tamo im donose jelo i piće. Čitav dan djeveri tako reći dvore mladu. Uveče mladoženja, pošto primi blagoslov od roditelja, ulazi u sobu a djeveri se povlače među svatove i goste. Sjedaju pored ognjišta gdje im donose rakiju i suve smokve.
 
U zoru sjutradan, djeveri ulaze u sobu i nose mladima pogaču, pečenu kokošku i vino. Mlada ustaje s kreveta, poljubi u ruku svekra, svatove i sve prisutne. Zatim im posipa da se umiju, a oni u njen bokal stavljaju metalne novce. Mlada za ručkom služi goste. Pred odlaskom svatovi još jednom darivaju mladu prstenima, novcem ili nečim drugim. (84—85).

KRVNA OSVETA-UMRI
 
O KRVNOJ OSVETI u Crnoj Gori kao surovom činu pisali su mnogi stranci. Frilleja više pažnje posvećuje umiru kao humanom gestu nego zločinu. Napominje da je u vrijeme njegova boravka u Crnoj Gori, zahvaljujući vladici Radu i knjazu Danilu (zaboravio je da pomene vladiku Petra I), krvna osveta bila rijetka pojava (80).
 
Proces umira, po autorovom kazivanju, ovako teče: porodica ubice moli porodicu ubijenog za primirje u trajanju od nekoliko nedjelja. Kada dobije pristanak (pod zakletvom), odnosno tvrdu vjeru, porodica ubice organizuje svečanu deputaciju. Dvanaest najmlađih i najljepših žena iz kruga ubičinih srodnika sa dojenčadima odlaze u kuću ubijenog. Kada tamo dođu stave djecu ispred sebe počnu plakati i jecati, mole da imaju milosti prema njima, mole u ime Jovana Krstitelja, pokrovitelja ove nedavno krštene djece, da odustanu od osvete i sažale nad ovim jadnim, nevinim bićima. U početku srodnici ubijenog potpuno su ravnodušni prema ovim molbama. Ali postepeno pokazuju da su ganuti ovim molbama, uzimaju djecu na ruke i obećavaju, u znak oproštaja, da će krstiti dvanaestero budućih novorođenčadi i biti svatovi istom tolikom broju djevojaka.
 
Majke novim pokroviteljima svoje djece odmah daju u znak mira srebrn novac, parče platna i hljeb. Porodica ubijenog određuje osamdeset četiri člana takozvanog iskupiteljnog suda, tj. sud koji će odrediti kaznu, odnosno uslove za postizanje mira među zakrvljenim porodicama. Dužnost je porodice ubice da pozove sudije koji ne mogu poziv odbiti i koji savjesno vrše svoj posao. Na dan suđenja zainteresovani se okupe oko sudija. Prvo dobija riječ porodica ubijenog koja tužbu usmeno iznosi. Poslije nje govori okrivljena stranka koja traži izvinjenje. Sud ne donosi odluku na osnovu pisanog zakona nego na osnovu običajnog prava na šta su sudije upozorene od strane uvrijeđene porodice.
 
Prije izricanja presude počinje takozvani ples krvi (tanci krovi). Prisutni se skupe u krug (kolo) i počnu izvoditi lagane, melanholične pokrete. U krug uvode ubicu koji ide četveronoške, a oružje kojim je usmrtio žrtvu privezao je na uzicu. Ubica, u trenucima kada plesači izražavaju prezir prema njemu, triput glasno izgovori: "oprostite". Tada najbliži srodnik ubijenog moli najistaknutijeg sudiju da sramno protjera ubicu. Sudija ga udari nogom i tako obori na zemlju. Tada ubica tužnim glasom viče: "Oprostite Boga radi". Polako ples prestaje i čuju se riječi sažalje-nja. Najbliži srodnik ubijenog podiže svog neprijatelja i uzi-ma njegovo oružje. Zatim ga poljubi i prisutnima kaže: "Ovaj čovjek više nije moj neprijatelj. Od sad on će biti moj prijatelj, moj brat i ne samo moj nego i svih srodnika našeg dragog ubijenog. Tada na dva dijela lomi srebrni novac i jednu polovinu daje svome novom bratu. Obojica će pažljivo čuvati ove dijelove novca kao uspomenu na njihovo izmirenje. Najzad najstariji sudija saopštava kaznu, odnosno cijenu prolivene krvi. Cijena se kreće između pedeset i pedeset četiri cekina od koje jedan dio pripada crkvi, drugi za pokrivanje sudskih troškova, a treći ostaje porodici ubijenog.
 
Umir se završava bogatom gozbom i veseljem. Troškove plaća porodica ubice. (79—80).

OBIČAJI NA PRAZNICIMA

Pored vjerskih obreda na praznicima u Crnoj Gori postoje i narodni običaji protkani sujevjerjem. Ne bi se moglo reći da su ti običaji u svim krajevima stare Crne Gore apsolutno isti. Autor je, izgleda, zabilježio najglavnije, najkarakterističnije elemente običaja.

BADNJI DAN

Frilleja je opisao običaje na Badnji dan na Cetinju. I knjaz Nikola, u pratnji vojske, svih senatora, načelnika i činovnika ide u Lovćensku šumu da ubere badnjak. Po autorovoj ocjeni povratak ove povorke toliko je divan da od nje "nema ništa živopisnije". Pješadija na ramenima nosi teške badnjače, konjica vozi veliki badnjak. Ulicama Cetinja povorka prolazi pozdravljena pucnjavom iz revolvera i poklicima "živio".
 
Oni koji nijesu mogli poći u šumu da uberu badnjak kupuju ga pred kućom i plaćaju onoliko koliko traži prodavac. Jer je, po narodnom vjerovanju, grijeh cjenkati se oko badnjaka.
 
Pred kućom treba da je onoliko badnjaka koliko je u kući muškaraca. Ali, obično jedan badnjak više, što znači da će se porodica povećati. Majka porodice priprema prijesnu pogaču i za Božić ispeče ovna ili prase. Kada nastupi noć u svakoj kući počinje večernja ceremonija. Otac porodice uzima svoj badnjak, unosi ga u kuću i kaže: "Dobro veče, svima vama mnogo godina". Ukućani mu odgovaraju: "Neka tako bude". Majka posipa žitom prag kuće da bi godina bila rodna. Kada otac stavi na oganj svoj badnjak svaki od sinova unosi svoj. Otac uzima flašu vina kojom poliva po ognjištu u obliku krsta i baci na ognjište nekoliko zrna žita govoreći: "Na mnogo godina i neka prva bude bolja". Zatim priziva blagoslov neba na čitav dom, na prisutne i odsutne, na poljoprivredne radove i buduću žetvu. Prisutni odgovaraju: "Neka bude". Otac pije vino iz flaše, daje sinovima i na kraju majci, odnosno suprugi. Po ugledu na Bogorodicu, po kući prostiru slamu i sjedaju za večerom. Na stolu u čast svete Trojice, gore tri svijeće zabodene u hljeb i ukrašene bršljanom. Od svakog jela koje jedu jedan dio bacaju na oganj. Poslije večere domaćin puca iz revolvera sa vrata kuće i viče: "Neka živi gospodar; iza mene je badnjak, svima srećan noćni skup". Sa prozora i vrata kuće domaćini zovu jedan drugog i viču: "Neka ti badnjak sreću donese! Srećan večernji skup!"

Vatra gori čitavu noć. Oko nje sjede ukućani. Kada badnjak pregori domaćin puca iz revolvera. Krajeve badnjaka ugase i stave na lijevu stranu ognjišta. Uoči Nove godine domaćin će ih staviti na ognjište kada će sasvim izgorjeti. Strogo se pazi da neko ne nagazi na badnjak. Prema narodnom vjerovanju onaj ko to uradi umrijeće u toku godine.
 
Na Božić je običaj da prvi polaznik izjutra udari štapom po badnjaku i kaže: "Neka u vas bude toliko ovnova, krava i konja koliko je badnjak dao iskri". Po boji glasa ocjenjuju da li će proročanstvo biti dobro ili loše.
 
Na Badnji dan knjaz Nikola je pozvao na večeru sve koji su ga pratili na bogosluženje. Poslije večere s njim je pošao u posjetu cetinjskim glavarima i običnim građanima kojima čestita Badnji dan. (74—76)
 
NOVA GODINA
 
Uoči Nove godine ponovo se okupljaju porodice oko ognjišta na kojem dogorijevaju posljednji dijelovi badnjaka koji se za ovu priliku čuvaju od Badnje večeri. "Ove noći dešava se čudo, kaže autor. Vjerige koje vise iznad ognjišta ne peku i mogu se rukama bez opasnosti dirati" (76). Ako je umro domaćin porodice vjerige vežu u obliku kotura. Tako ostaju tri ili četiri dana. To je znak duboke žalosti u porodici.
 
Na Novu godinu poznati i nepoznati ljube se i jedan drugome čestita praznik. Na stolu pale iste crne tri svijeće koje i na Badnje veče. Domaćin kuće pije za zdravlje svih ukućana i prosipa vino tako da ugasi svijeće. Ako se slučajno neka od njih ne ugasi to znači da će onaj koji pred njom sjedi dugo živjeti (76).
 
BOGOJAVLJENJE

Na Bogojavljenje sveštenstvo u Cetinjskom manastiru osvjećuje vodu. Vladika "svečano" odlazi poslije liturgije u Dvor knjaza Nikole da svaku sobu poškropi osvećenom vodom. To isto rade sveštenici u cetinjskim domovima i tom prilikom kupe dobrovoljne priloge. Osvećenje kuća vršilo se na Bogojavljenje (72).
 
USKRS
 
Narod se za Uskrs sprema postom. Naročito je strog post u toku Velike nedjelje. Ove nedjelje zaključivan je mir između zavađenih plemena i nije bilo krvne osvete.
 
U nekim krajevima je običaj da prvog dana Uskrsa nose u crkvu pečeno jagnje, jaja, sir, hljeb, i so radi osvećenja. Sve što se od ovih posvećenih jela ne pojede spali se jer se niko ne odlučuje da ih baci. Praznik se u Crnoj Gori proslavlja vrlo veselo. "Svuda se razliježu revolverski pucnji pomiješani sa usklicima 'vaistinu vaskrese'. Vino i rakiju niko ne žali a na prvoj proljećnoj travi igraju se veseli plesovi koji do noći traju", piše autor (72).
 
Ponedjeljak, drugi dan Uskrsa, posvećen je umrlima. Na njihovim grobovima pale se svijeće i kandila. U toku Uskršnje sednice u crkvi je, uz poseban vjerski obred, zaključivano pobratimstvo (72).
 
JOVAN KRSTITELJ
 
Jedini običaj koji je autor zabilježio u vezi sa ovim praznikom je ovaj: uoči dana Jovana krstitelja crnogorski čobani pale vatre na vrhovima brda jer se vjeruje da ove vatre u toku čitave godine čuvaju njih i njihovo stado od svake vrste mađija (72—73).
 
KRSNO IME
 
Svaka kuća ima svoga svetitelja — pokrovitelja. Taj dan vrlo svečano se slavi. Članovi porodice ne ručaju zajedno sa gostima. Naime, oni su dužni da goste poslužuju i tek poslije sijedaju za sto. Od tog običaja jedino se odstupa u Knjaževom dvoru, s tim što tamo goste poslužuje prvo lice porodice poslije knjaza. Običaj je da se svim domovima na sto postavi veliki ražani hljeb na kojemu gori svijeća. Strogo je zabranjeno da se bilo što na njoj pali.

Autor napominje da je u prošlosti (možda i sada u nekim udaljenim selima) krsno ime drukčije slavljeno. Uoči slave najmlađi sin porodice ide, u ime oca, da njegove prijatelje pozove na slavu. Kada dođe na vrata obično kaže: "Neka vam Bog da Carstvo nebesko. Moj otac vas pozdravlja i zove vas da večeras dođete kod njega da popijete čašu rakije. Razgovaraćemo kako bi vrijeme što brže prošlo i nećemo sakriti ono što je sveti pokrovitelj donio". Prijatelji bez pogovora kreću na put. Kada dođu u kuću ovako se pozdravljaju sa domaćinom: "Dobro veče, čestitamo ti praznik, daj Bože da ga u zdravlju i veselju slaviš mnogo godina". Nekada je bogata gozba trajala po čitavu sedmicu dana sve dok nije knjaz Danilo 1855. zakonom zabranio prekomjerne troškove na dan krsne slave (članom 86). Ovako je Frilleja opisao običaje na dan krsne slave (73).
 
PROCESIJE
 
U vjerskim procesijama učestvuju muškarci, žene i djeca. Organizuju se ili da se poklone moštima, ili radi osvećenja žetve, vode ili na osnovu zavjeta. Muškarci nose ikone i kipove svetitelja i pjevaju razne molitve (73).
 
BOL ZA UMRLIMA
 
Po autorovom mišljenju rijetko se gdje tako mnogo žale umrli kao u Crnoj Gori. "Čim je bolesnik umro svi koji su se oko njega našli odjednom kao po komandi zagrme: žene se biju u grudi i čelo, grebu lice i čupaju kosu" (63—64).

Na prsima pokojnika nalazi se krst i mošti; na zidu visi ikona svete Bogorodice i svetaca; po krajevima kreveta gore voštane svijeće. Mnogi čitavu noć provedu pored kreveta umrlog (65).
 
Prijatelji i srodnici koji dolaze na pokajanje iz susjednih sela zaustave se na mjestu odakle se vidi pokojnikova kuća, "skinu kape i odgovaraju na zvuke ženskih glasova gromkim poklicima u čast i slavu umrloga". To se ponavlja sve do pokojnikove kuće. Žene na glavi imaju crne krpe; šarene kecelje (pregače) ne nose kada idu na pokajanje.
 
Poslije vjerskog obreda poljube umrloga i zatim spuste sanduk u grob. Najbliži srodnik pokojnika prvi baci lopatu zemlje u grob. Nekoliko sedmica poslije sahrane, naročito praznicima, srodnici dolaze na grob, žene dolaze na grob, kleknu, osvećenom vodom poprskaju grob i tuže.
 
Frilleja za tužbalicu (koju zove "pogrebna pjesma") kaže da ima umjetničku vrijednost. "U njenim improviziranim strofama, mjestimično stvarno poetskim, hvale se isključivo ratni podvizi umrloga a malo se govori o njegovim porodičnim i društvenim kvalitetima. Ovdje poetsko stvaralaštvo ne oskudijeva u naročitom nadahnuću, koje se tako reći, nalazi u krvi naroda i često potpuno nesvjesno ispoljava" (64).
 
Autor je zabilježio jednu tužbalicu koja se po konstrukciji, stilu i sadržini razlikuje od uobičajenih tužbalica. S obzirom da je zapisana na prije više od jednog stoljeća i da postoji malo vjerovatnoće da je kod nas prevedena, donosimo je u cjelini.
 
Mlada djevojka prati mrtvu majku od kuće do groblja i nariče:
 
"Majko moja, dušo moja; majko, moje blago; majko, moja zaštito; majko, moj ukrasu; majko, moja radosti; majko, moj živote; moja majko, moja majko!

Tri dana sam bila pored tebe, tri dana sam te njegovala, tri dana sam te tješila; čitavog života sam te služila, a ti si bila toliko nemilosrdna da si me ostavila. Ostavljaš me samu jadnu sirotu.

Jaoj! odnose je od mene; prate je ka mjestu njenog vječnog pokoja; odnose je od mene, odnose je od mene. Polako idite, polako idite, pričekajte; ne žurite, pričekajte, ne odnosite tako brzo moju majku.
 
Oh! majko, pogledaj me, pogledaj na ovu nesrećnicu, koja plače, pogledaj na ovu bijednicu. Ah! ti više ne gledaš na nju; ti nastavljaš svojim putom!
 
Oh! nesrećna sam se rodila! Brate, brate! sada se navršilo šest godina kako si me ostavio; ali je moja majka ostala sa mnom; sada i ona odlazi od mene i više niko ne ostaje kod mene. Sada sam jadna, nesrećna, napuštena!
 
Daću sva blaga, daću svu vaseljenu; posvetiću život, moj život i moju dušu; ali uzalud ja molim; nju odnose od mene! oh! nesrećnica! oh! stvarno nesrećnica!
 
Sve sam izgubila; izgubila sam moje blago; izgubila sam moj život, izgubila sam Moju dušu, izgubila sam moju majku, moju majku!
 
Kako ću se doma vratiti? Što ću sama raditi? S kim ću razgovarati? Niko mi neće odgovarati, ostajem napuštena, neprestano plačući. Neprestano zvaću moju majku a ona mi neće odgovarati...

Zvono te zove, sveštenik se moli za tebe, a mi, mi te žalimo. Grob je iskopan; ah, zakopaće te u zemlju! Molim vas — ne žurite; ne mogu prestati da plačem; i ne mogu više ljubiti moju majku" (64—65).
 
Na kraju je autor opisao kako su Crnogorci žalili knjaza Danila i i vojvodu Mirka Petrovića (66—67).


Jovan Jovanović

BOSANSKA VILA | Nova serija: broj 33—34, oktobar 2004. — decembar 2005
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: