Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Septembar 09, 2012, 01:15:35 am » |
|
**Manastir KOPORIN RADUJKO, Milan: KOPORIN; fotografije: Vladimir Popović. – Beograd: Filozofski fakultet, Institut za istoriju umetnosti, 2006.Objavljivanje monografija srednjovekovnih srpskih manastira kao da je postalo arhaično polje naučnih istraživanja i polje posvećenosti i poštovanja za samo mali broj posvećenih, zanesenjaka i rafiniranih ljubitelja srpske srednjovekovne umetnosti. Milan Radujko svojom monografijom o malo izučavanom manastiru Koporin ukazuje na lepotu otkrivanja nepoznatog manastirskog duha, života koji se rađa iz zidina, živopisa, temelja i daje potpuno novu sliku i percepciju ondašnje stvarnosti. Monografija o Koporinu nastala je u okviru istraživačkog projekta Instituta za istoriju umetnosti i Filozofskog fakuteta Univerziteta u Beogradu. Završena je 1994. godine, a 1995. godineje odbranjena kao magistarski rad na Filozofskom fakultetuu Beogradu. Uporno "mesijanstvo" Milana Radujka nije moglo da ostane bez produkta. Prevazilaženjem višegodišnje nemogućnosti objavljivanja monografije zbog finansijskih teškoća, posle deset godina omogućeno je otkrivanje sasvim nepoznatog sveta. MESTO — IME — ISTORIOGRAFIJA U uvodnom delu monografije autor se bavi mestom, imenom i istoriografijom manastira. Koporin se nalazi sedam i po kilometara jugozapadno od Velike Plane i sedam kilometara jugoistočno od Smederevske Palanke, u zapadnom delu oblasti koja se naziva Donja Jasenica. Idilično okruženje manastira uvodi čitaoca monografije u osećaj tajnovitosti nasuprot pastoralnom pejzažu koji nosi u sebi neku slutnju, što i autor ove monografije potvrđuje. Donja Jasenica je bila tokom srednjeg veka stalno žarište sukoba između Mađara, Vizantinaca, Bugara i Srba. Za ime manastira vezano je nekoliko legendi. Jedna od njih kaže da je ime nastalo od glagola koprkati. Po predanju, manastir je podigao čobanin. Čuvajući stada negde u Resavi, u vreme kada je despot Stefan gradio Manasiju, vredni pastir odluči da od građe sabrane za despotov mauzolej izdvoji deo sebi za manastir. Kako je mukotrpno dolazio do materijala "kopirkajući" kamen po kamen, na kraju podiže manastir i dade mu ime Koporin. Autor predstavlja razna traganja za nastankom imena manastira. Trag vodi preko hrisovulja, istorijske geografije, a do današnjih dana nije dokazano da je mesto Koporinja povezano sa Koporinom. Radujko u delu o istoriografiji ističe da su sva dosadašnja izučavanja Koporina ostala na nivou početnih poslova. Čak ga i posvećenici srpskih starina zaobilaze i zadržavaju se na manje značajnim manastirama u njegovoj blizini. Istraživači dvadesetog veka su zaokupljeni proučavanjem većih manastira, a kada i pominju Koporin, to rade svedočeći o opštim pojavama. Koporin je rano opusteo i dugo ostao zapostavljen. On u daljem proučavanju pominje naučnike koji su se bavili manastirom tokom dvadesetog veka. Određenije i metodičnije bavljenje ovim spomenikom preuzimaju Đ. Bošković, Aleksandar Deroko i Vojislav J. Đurić. U njihovim člancima, koporinska crkva svrstana je u grupu jednobrodnih crkava sa kupolom. Neki naučnici je svrstavaju u školu raškog graditeljstva, a poneki u likovni repertoar makedonske škole, dok drugi Koporin vide u odblesku moravske arhitekture. Bošković donosi prvi tačniji snimak osnove i prvi poprečni presek hrama. Posle opservacije, on pokušava da nastanak zdanja veže za predmoravsko doba, a deo živopisa za vladavinu despota Stefana. Nakon Đurađa Boškovića, manastir izučavaju i Svetozar Radojčić i Vojislav J. Đurić. Skoro sva istraživanja, koje autor navodi, izgleda da su bila nesistematska, nedovoljna, kao da su bila usputna. Zato, ma koliko to izgledalo uzaludno Milan Radujko se nalazi pred vratima neizvesnog sveta. NASTANAK — POSVETA — NAMENA Na početku ovog dela monografije, autor se direktno bavi pitanjem osnivača manastira. Pojedini istraživači su pokušali da na osnovu portreta despota Stefana Lazarevića potvrde i njegovo ktitorstvo. Međutim, za ovakvu tvrdnju nema potvrde ni u likovnim ni u pisanim izvorima. Da je despot Stefan bio ktitor, slikar bi to istakao na način koji je bio utvrđena formula za obeležavanje ktitorstva — prikaz modela crkve u despotovim rukama. Reprezentativni vladarski portret u manastiru ukazuje na činjenicu da je Koporin zadužbina podanika Stefana Lazarevića. Isticanje lika srednjovekovnog vladara u crkvama njegovih podređenih poznato je još od doba Nemanjića. Pojava vladarskog portreta označava priznavanje vrhovne vlasti. Sam portret ima i pravnu osnovu. Ktitor je bio dužan da osnivačku povelju odnese na overu suverenu. Zbog propasti ktitorske kompozicije, istraživači, a i sam autor nisu u prilici da imaju više informacija o društvenom položaju, poreklu pa i izgledu ktitora Koporina. Na osnovu dosadašnjih istraživanja o nastanku i živopisanju crkve zaključeno je da je živopis nastao između 1402. i 1427. godine, tokom despotovine Stefanove. U sledećem delu poglavlja, autora opseda još neotkrivena posveta manastiru. Naime, ne zna se kome je tačno posvećen manastir, a na osnovu najnovijih istraživanja Koporin je posvećan "svetom arhangelu". Ovo potvrđuje položaj arhangela Mihaila i Gavrila. Na površini uz ikonostas slike zaštitnika hrama ističu se kroz čitavo prethodno stoleće u većini srpskih crkava sličnog plana. Međutim, problem patrona hrama nije time rešen. Autor postavlja pitanje da se posvećenost svetom arhangelu, odnosi na jednog od vođa nebeskih sila ili oba. Poštovanje kulta arhangela Mihaila i Gavrila negovao se tokom srednjeg veka. Tajnovitost manastira obuhvata i živopis ovog hrama. ISTORIJSKE I UMETNIČKE PRILIKE Manastirski temelji se postavljaju u doba najdramatičnijih političkih događanja. Despot Stefan nastoji da podeljene, međusobno suprotstavljene oblasti poveže u celinu. Sukob između despota Stefana i njegovog brata Vuka traje od 1402. do 1408. godine. Pretvara se u krvavi građanski rat. Umetnost koja se rađa u to doba smatra se "najsamostalnijim" izrazom srpskog likovnog izraza. Ona je potencirala jačinu estetskog doživljaja. Graditeljski izraz dobija na snazi bogatim plastičnim izrazom. Stilizacija vlada u svim oblicima plastičnog izraza. U ovom periodu na svim poljima javlja se stil koji se naziva "moravska škola". ARHITEKTURA
Milan Radujko na minuciozan način izučava arhitekturu hrama. Ona je ne samo odraz moravskog graditeljstva već i odraz epohe u kome nastaje. Duh uverenja i duboke religoznosti utkan jeu svakom arhitektonskom detalju Koporina koji ima svoje simboličko značenje. Duh se otelotvoruje u masivnosti hrama i istovremeno njegovoj bestežinskoj unutrašnjosti. Arhitektura Koporina pokazuje stil negovan u lokalnim radionicama. ŽIVOPIS Autor u poglavlju o živopisu prikazuje široko prihvaćen sistem ikonopisanja još od ranovizantijske umetnosti. Poprsje Hrista Pantokratora u tondi kalote i niz proroka na stranama kupole ponavljaju se u živopisu srpskih crkava tokom petnaestog i šesnaestog veka. Scene koje se ponavljuju su prikazi iz Hristovog života: Molitva u Getsimanskom vrtu, Izdajstvo Judino, Ruganje Hristu, Pilat izriče sud, Postavljanje u grob, Silazak u ad... Sve su to sredstva kojima se putem likovnog izraza i iluzionističke uloge umetnosti potvrđuje boravak Hrista u Hramu. Tu su i predstave svetih otaca. Nasuprot religijskih ciklusa, u hramu se nalazi i portret despota Stefana Lazarevića, kao i skoro nevidljivi portret ktitora manastira. Radujko se ne ograničava samo na puko predstavljanje živopisa, već se bavi i istorijatom njegovog nastanka, kao i detaljnim proučavanjem i analizom stila živopisa. Slikari, kako navodi autor pokazuju mnogo više interesovanja da odgovore zahtevima epohe. ZAKLJUČAK Socijalna uslovljenost moravskog stvaralaštva pokazuje zavisnost umetnosti od društvenih promena. U zaključku se Milan Radujko, osim pregleda svog istraživačkog rada, bavi i stalnim promenama i uticajima na život Koporina. U poslednjem delu knjige nalaze se prilozi i dokumenti u kojima se pominje manastir Koporin. Otvaranjem tajnog sveta slabo izučavanog manastira, ovom monografijom autor sistematično, jednostavnim jezikom otkriva svet jedne epohe. Ana Isaković | Novine Beogradskog čitališta | Broj 18—19 | Februar—Mart 2007.
|