**
A R I L J E
POVRATAK ZABORAVLJENE VAROŠICESa izgradnjom konaka serdara Jovana Mićića u Arilju (1823) na aluvijalnoj terasi između Moravice i Rzava, otvorenim vidicima prema Pogledi, Nebeškoj, Blagaji, Golupcu, pored ruševina srednjovekovnog episkopskog manastira i hrama Svetog Ahilija, postavljene su osnove varošice. U promenljivom i tegobnom vremenu 19. veka, malo naselje sabijeno oko crkve i u njenoj senci, kao drumsko svratište i karavansko konačište, sporo se razvijalo i urbanizovalo. Međutim, njegovo privredno i kulturno izrastanje, pod duhovnim uticajem, postojanjem i trajanjem crkve, nije moglo biti zaustavljeno. Tako je čaršija počela da živi najpre pored hrama, a zatim da se širi i spušta sa isturene zaravni, kao kakve pozornice, u podnožje prema rekama.
Posle proglašenja Arilja za varošicu 1880. godine, a na predlog Alekse Ć. Popovića, narodnog poslanika, stvorene su mogućnosti i dati podsticaji da se prema urbanističkom i regulacionom planu izgrađuje varošica, najpre oko glavne ulice, a zatim i u bočnim saobraćajnicama. Poslovni ljudi podižu kuće, otvaraju trgovačke i zanatlijske radnje, mehane. Stare razglednice Arilja otvaraju živopisnu panoramu čaršije, lepe pejsaže, upečatljive impresivne poglede i slike bogatog i dinamičkog života kao dragocena svedočanstva o minulom vremenu, u kome je čaršija živela punije i samosvojnije.
Malo je sačuvanih narativnih izvora starog Arilja. Više su to usputna viđenja i kratki zapisi.
U susretu sa Ariljem
Joakim Vujić (1826) pominje crkvu Svetog Ahilija "na vozvišenom i prekrasnom mestu između dve reke", a zapazio je i konak serdara Jovana Mićića: "Iz Prilipca u Arilje na prenoščenije otidem u dvor bl. g. Joana Mićića..."
"Selo Arilje pri navedenoj crkvi (Sv. Ahilija) u kome je i sreska kancelarija smeštena, ima osobito i retko mestopoloženije i leži među dve reke: Moravom i Rzavom; a da je tu i stara srpska varoš bila svedoči, kako groblje na podobije onoga u Srezu zlatiborskom, tako i mnoge zidine kuda su domovi bili. No, između ovih najznamenitija je zidina dvora "starca Stojadina", negdašnjeg vojvode srpskog i mladog Lauša, koji je pri nesretnoj kosovopoljskoj bitki krilom vojske srpske upravljao" (
Stojan Obradović, 1858).
Člankopisac "
Zimzelena", 1868., učitelj
Vladimir Popović, toplo i nadahnuto opisuje Arilje: "I Arilje po geografskom svom položaju spravedljivo (opravdano) možemo nazvati malim ovozemaljskim rajem, koga Moravica i Rzav kao Tigar i Eufrat orošavaju, i koji žuborom i šumom svojih reka, i na njima vodenica, kao vodopad Amazonske reke, i najbrižljiviju zoru uspavljuju. Dalje ono (Arilje) izgleda kao kakva mala varošica, jer se tu nahodi crkva i škola zajedno sa sreskom i opštinskom kućom, zatim ima šest kuća i pet dućana, od kojih su dve bakalnice, u ostala tri dućana vodi se trgovina sa saračkim opancima i zemljanim sudovima. A za ovima, pak, nalaze se još tri mehane i tri pekarnice..."
Austrijski naučnik i putopisac Feliks Kanic (1888) iznosi svoje viđsnje Arilja: "Ostavljajući desno Godovik, prešli smo Rzav, koji ovde izlazi iz jednog tesnaca, i na njegovom ušću u Moravicu stigli pred čuvenu crkvu u Arilju. Blizu neugledne zgrade ariljskog sreskog načelstva, nikla je izvrsna mehana, u kojoj me je zahvaljujući ljubaznosti i snalažljivosti vlasnika, dočekala trpeza kao u bajci. Iznenadila me je i lepa opštinska zgrada, sagrađena 1872, a najviše škola završena 1886. Ona znatno podiže glavni trg ove varošice sa svega 54 kuće... U školi radi pet učitelja, a pohađa je 300 učenika, od toga 20 devojčica. Zajedno sa mestom izmenio se i izgled njegovih stanovnika: prelazak od nekadašnje raje u samosvesne građane slobodne države, ogleda se ne samo u ponašanju, već i u njihovoj spoljašnjosti. Mladi ljudi su zamenili fes udobnom šajkačom, a ženska nošnja sve više naginje evropskom kroju..."
Dr Stevan Ignjić
Arilje sa starih razglednica | Izdavač: Kulturni centar Arilje | Arilje, 1994.