Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Novembar 17, 2012, 02:17:01 am » |
|
**
PATRIJARH DIMITRIJE
Pre nego što je izabran za prvog patrijarha obnovljene srpske crkve, Dimitrije Pavlović kao da se tokom svega svog života za to pripremao. Potekao je, kao i potonji naši patrijarsi, iz širokih narodnih slojeva i prošao kroz mnoge škole, "poslušanija", iskustva...
Povukavši se u penziju, vladika Dimitrije otišao je u Pariz gde je tri godine pohađao predavanja na Sorboni iz slavistike, a potom je dve godine učio agronomiju u Monpeljeu. Plod njegovih slavističkih studija su za ono vreme solidno izdanje Tipika hilandarskog, Ikona Jovana Matije Basarabe i Svitak na pergamentu iz XIV veka u Spomeniku Srpske akademije (XXXI, XXXII 1898), kao i neki druga radovi. I drugi penzionisani episkop Nikanor Ružičić, u istim zbornicima objavljuje svoja istraživanja (Obred ispovedanja vere i proklinjanja jeretika, Spomenik XXXI, 1898; Stari srpski rukopisi u knjižnici Jugoslavenske akademije u Zagrebu, Spomenik XXXIX 1900), što pokazuje da su i saradnici mitropolita Teodosija bili prelati i rodoljubi od vrednosti, pa čak i učeniji od vladika Mihailovih. Kad se zatim vratio iz Francuske (1894), episkop Dimitrije upućen je u Hilandar da "pregleda i uredi odnose", pa se može reći da je od tada Hilandar odista srpski i da se njegovo stanje u mnogom čemu popravilo. Iduće godine postao je državni savetnik da se najzad ponovo vrati poslovima u crkvi posle smrti mitropolita Mihaila, izborom za episkopa šabačkog (1898), kad je i Nikanor Ružičić postao vladika niški. A kad je mitropolit Inokentije (Pavlović) preminuo, sabor je episkopa Dimitrija izabrao za mitropolita Srbije (19. avgusta 1905). Daleko bi nas odvelo kad bismo u ovako kratkom pregledu razmotrili sav rad mitropolita Dimitrija, osobito njegov trud da ukloni teškoće nastale u doba mitropolita Teodosija (1883—1889) i Inokentija (1898—1905), uglavnom izazvane partijskim strastima i pogreškama svetovnih vlasti. Naročito treba ceniti njegovo učešće u zakonodavnom radu i stvaranju svešteničkog podmlatka, a on je i osnivač crkvenog fonda za obezbeđenje iznemoglih sveštenika i njihove siročadi, koji je fond preteča današnjega socijalnog osiguranja. Taktom, prisebnošću, mudrošću, mitropolit Dimitrije uspeo je da prilično sredi odnose između države i crkve. Logičan i rečit, on je svoje dobre osobine pokazivao ne samo u besedama i u svakodnevnom dodiru sa sveštenstvom i državnim organima nego je bio sposoban i za velike gestove. Posle aneksije Bosne i Hercegovine (1908) on je Ruskom sinodu uputio poslanicu koja je ustalasala ne samo crkvene ljude nego sve javno mnenje u Rusiji, pa je i samog Lava Tolstoja inspirisala da se u jednoj knjižici zauzme za Bosnu i srpski narod. Za vreme balkanskih ratova njegova misionarska, dobrotvorna i druga humana akcija još više su pojačale njegov ugled i simpatje je u narodu. Kad je zatim počeo svetski rat, mitropolit Dimitrije bio je odlučio da se ne povuče iz zemlje nego da ostane sa svojom pastvom i pod okupacijom. Ali predsednik vlade Pašić, pronicljiv i pun životnog i političkog iskustva, smatrao je da je mitropolit potrebniji vojsci kad ova bude van otadžbine, a da će se za veru i srpsku crkvu, za narod u ropstvu, brinuti i boriti narodno sveštenstvo po selima i gradovima Srbije. I pravo je imao: da je ostao u zemlji, mitropolita bi okupatori odveli u sužanjstvo ili bi ga zadesila mučenička smrt kao mitropolita skopskog Vikentija i tolike druge sveštenike, a narod bi u svakom slučaju ostao bez arhipastira. Otišavši sa vojskom, mitropolit je, međutim, obilaskom bojišta, poslanicima, besedama, svojim vezama sa anglikanskom i drugim crkvama i prvosveštencima po savezničkim zemljama, bodrio ratnike i izbeglice, ulivao im nadu u pobedu i veru u triumf pravde. Zato je i ova delatnost, pored ostaloga, bila jedna od pobuda da mitropolit Dimitrije bude izabran za prvog patrijarha obnovljene srpske patrijaršije u kojoj su se sjedinile dotle posebne crkve: mitropolija Srbije; mitropolija karlovačka; crkva Bosne i Hercegovine; vladičanstva zadarsko i kotorsko; mitropolija crnogorska, kao i eparhije Stare Srbije i Makedonije koje su kanonski još pripadale Vaseljenskoj patrijaršiji u Carigradu, sve dok patrijarh Melentije i carigradski sinod nisu priznali sjedinjenu srpsku crkvu i odobrili da joj se priključe i eparhije Stare Srbije i Makedonije. Rad na ovom "duhovnom, moralnom i administrativnom" sjedinjenju počeo je odmah po obrazovanju jugoslovenske države, već 31. decembra 1918. godine, sastankom episkopa iz svih dotle zasebnih crkava pod predsedništvom mitropolita Dimitrija. Iako već prilično star, u sedamdeset trećoj godini života, mitropolit Srbije revnovao je tada na svima stranama: sa episkopima iz svih naših oblasti, sa vladom, sa vaseljenskom patrijaršijom, sa susednim državama u kojima je trebalo obrazovati ili privesti već postojeća vladičanstva ili vikarijate pod jurisdikciju srpske crkve, a to su bili Praška i Mukačevska episkopija u Čehoslovačkoj; Zadar i Peroj u Italiji; Temišvar u Rumuniji: Skadar u Arbaniji; Budimsko vladičanstvo u Mađarskoj i Američko-kanadska eparhija. Tako je najzad mitropolit Srbije izabran i (13. novembra 1920.) proglašen u Beogradskoj sabornoj crkvi za patrijarha, da kasnije bude najsvečanije ustoličen (1924) i u Pećkoj patrijaršiji u prisustvu episkopa i sveštenstva, vladara, vlade, delegacija i naroda. Prvi patrijarh nastavio je dosadašnji rad još dublje i šire: da duhovno i verski ujedinjuje srpski narod gde god živi; da stvara sveštenički podmladak; da radi na donošenju što boljih zakona u vezi sa srpskom crkvom. Za deset godina, koliko je proveo na prestolu Svetoga Save, dovršen je Oplenac, osnovan pravoslavni teološki fakultet u Beogradu i pravoslavni odsek na teološkom fakultetu u Zagrebu, pojačana teološka štampa i literatura, podignuto i obnovljeno mnogo crkava i manastira i naročito obrađena pažnja da se poboljša verski život Srba u krajevima gde su u manjini. U njegovo vreme donet je Zakon o pravoslavnoj crkvi, a pripremljen i crkveni ustav i mnoge uredbe namenjene organizaciji crkve. U svemu tom udeo patrijarha Dimitrija bio je znatan. Njegovo učešće osećalo se i u mnogim drugim oblastima verskog života. Kao što je imao razumevanja za bogomoljski pokret u srpskoj crkvi, tako je imao suptilnih gestova i u dodiru sa mnogim veroispovestima u zemlji i na strani.
Preminuo je u svojoj beogradskoj rezidenciji, duhovno lucidan u osamdeset četvrtoj godini života 6. aprila 1930. Sahranjen je, po svojoj želji, najskromnije u običnom grobu kraj crkve u manastiru Rakovici.
Božidar Kovačević
|