Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Jul 27, 2012, 04:11:38 pm » |
|
**
MANASTIR STUDENICA U ISTORIJI SRPSKOG NARODA
"Nijedan manastir srpski nema tako dugu i tako svetlu historiju kao manastir Studenica. Nijedan manastir nije ostao tako dobro urezan u pamćenje srpskog naroda, kao manastir Studenica. Nijedna svetinja nema za narod srpski veće vrednosti od manastira Studenice". To su reči koje je davne 1924. godine napisao Vladimir R. Petković u prvoj naučnoj monografiji koju je dobio ovaj tako znameniti manastir. Od tih vremena kao da je neprestano rasla potreba da se manastir Studenica što više i što svestranije naučno prouči, a njen značaj u istoriji srpskog naroda sveobuhvatno protumači. Pa ipak, uprkos neprestanom umnožavanju knjiga, studija i priloga posvećenih manastiru Studsnici, nova otkrića kao da samo potvrđuju mudre reči Vladimira R. Petkovića. Pokušaću da i sam priložim moj skromni prilog boljem poznavanju ovog "kraljsvskog manastira" čiji je iguman biran na predlog kraljev, kome je vladar na svečanom bogosluženju predavao igumansko žezlo, određujući mu, prema Tipiku, i prvo mesto među igumanima ostalih manastira. Takav značaj mogao je u srpskoj crkvi da stekne jer on nije rukovodio "jedinim svstilištem koje nije imalo važnost samo za crkveni život, već i uticaj na srpsku istoriju i državnu ideologiju". To je i podstaklo Vojislava J. Đurića da zanačaj manastira Studenice protumači kao skiniju — šator svedočanstva srpskog naroda. Na tu misao podstakla ga je i sama hramovna slava Bogorodica Blagodeteljnica, koju stari vizantijski himnografi, Roman Melod, Andrija Kritski i Jovan Damaskin, upoređuju sa starozavetnim kovčegom zaveta. Upoređenju sa skinijom svakako je doprinela i lepota samoga hrama, skupocena i veličanstvena u isto vreme, čak i u najmanjim pojedinostima, uspostavljajući jedan skladni poredak, čiju okosnicu čini kult osnivača srpske države Stevan Nemanja, koji je Studenicu namenio sebi i za svoju nadgrobnu crkvu, što je, bez sumnje, bitno predodredilo njenu dalju sudbinu i karakter, kako je to nedavno utvrdila i Danica Popović u svojoj izvrsnoj knjizi Srpski vladarski grob u srednjem veku.2 I doista, već 1206/7, ispunjavajući zavet svoga umirućeg oca, Sava je njegovo telo preneo u manastir Studenicu i položio u grobnicu koju je Nemanja sebi još za života pripremio. Učinio je on to na najsvečaniji način, zajedno sa braćom Stevanom i Vukanom, dajući ovom činu značaj i jedne državne svečanosti. Međutim, po mome mišljenju, polaganjem tela Simeona Nemanje, nekadašnjeg velikog župana i rodonačelnika dinastije Nemanjića u manastiru Studenici, srednjovekovna srpska država dobila je i jedno, smem reći, sve do sredine XIV veka, i jedino, ne samo duhovno već i političko središte. Bio je to dinastički mauzolej, "ona Trpeza duhovna" kakvu je Srbima otkrio sv. Sava, kako ga proslavlja njegova služba na jutrenju, u sadržaju drugog svetilnog. Sa te "Trpeze duhovne" potekao je i studenički kult sv. Simeona, koga već u Žitiju koje mu je napisao sin Stefan Prvovenčani 1216. godine prikazuje kao zaštitnika "svog otačastva", da bi, već početkom XIV veka na jednoj fresci u Bogorodici Ljeviškoj dobio naziv "ktitora sve srpske zemlje".3 Na taj način, manastir Studenica kao porodični mauzolej, nepromenljivo središte, mogla je da u srednjovekovnoj Srbiji zameni nepostojanje jedne prestonice u kojoj stalno obitava njen vladar. Središte kao što je Studenica najpotpunije je ispunjavalo onu harmoniju u dvojstvu duhovne i svetovne vlasti kojom su Nemanjići odredili i celokupni razvitak srpskog feudalnog društva. Bio je to poredak čiji je legitimitet proizašao ne iz zapadnjačkog već istočnog poimanja države i njene duhovne i svetovne hijerarhije, iz njene funkcije, i koji, kao takav, nije smeo da bude u suprotnosti sa onim shvatanjima vlasti koje je ozakonila romejska država. Pojam porodičnog mauzoleja potvrđuju i grobovi drugih Nemanjića koji su sahranjeni u Studenici. Tek odskora konačno je utvrđeno da je u Bogorodičinoj crkvi, u produženju Nemanjinog groba, ali u priprati velike crkve, sahranjena Nemanjina supruga Ana, u monaštvu narečena Anastasija. Uz sam Nemanjin grob, u zapadnom traveju počivaju mu sin, veliki knez Vukan, i unuk, Stefan, sin kralja Uroša I, koji je umro kao dete. Preko puta Nemanjinog groba, po smrti drugog Nemanjinog sina, Stefana Prvovenčanog, bio je izveden raskošan kameni sarkofag od kojeg postoji samo profilisano mermerno postolje. Najzad, u priprati sahranjen je iguman Teodosije, sin velikog kneza Vukana, koji se pre monašenja zvao Rastko.4 S kraljem Radoslavom i njegovom suprugom, koji su podigli veliku pripratu uz Bogorodičinu crkvu i tu napravili sebi grobnice, po mišljenju Vojislava J. Đurića, svakako nije bio zaključen broj svih Nemanjića koji su u zadužbini rodonačelnika uspeli da obezbede večno stanište.5 Njihov tačan broj tek treba utvrditi. Prvo razdoblje Studenice zaključuje se u srednjem veku. Tada je stvoreno sve što je bitno za učvršćivanje kulta sv. Simeona Nemanje, rodonačelnika svete loze, a značaj Studenice kao najvažnijeg kultnog središta bio je osiguran. Iako su u srpskoj državi do njene propasti 1459. godine stvorena još dva veoma velika i značajna kultna mesta: Mileševa, gde je počivalo telo sv. Save sve do 1594. godine, kada ga je spalio Sinan-paša na Vračaru, i manastir Dečani, u kojem su čuvane mošti sv. Stefana Dečanskog, čiji kult nije ni do danas prekinut. Ipak, ništa nije nadmašilo značaj manastira Studenice. Štaviše, čak je i sv. kralj Stefan Prvovenčani sahranjen najpre u Studenici 1228. godine, odakle ga je brat arhiepiskop Sava iduće godine preneo u njegovu zadužbinu manastir Žiču. Posle brojnih seoba, zakopavanja, skrivanja i ponovnog otkopavanja, njegove su se mošti ponovo obrele u manastiru Studenici 1701. godine. Učinjeno je to iz malog manastira Crne Reke, a nešto ranije 1628/1629. godine, napisao mu je patrijarh Pajsije biografiju i službu, prvu, koliko se danas zna. Pitanje kanonizacije prvog srpskog kralja još nije u nauci do kraja rasvetljeno. Svakako pada u oči da pre službe, koju im je napisao patrijarh Pajsije, niti sv. Simona, niti svetog Cara Uroša nema u srpskim mesecoslovima. Pada u oči da je patrijarh Pajsije u svom tekstu službe sv. Simona, odnosno Stefana Prvovenčanog, na više mesta njegovu svetost i slavljenje vezao za manastir Studenicu. Tako na litiji, stihire osmoglasne, glas prvi, on kaže: "... Ridaj i drhti, veliki Grade studenički i okolne zemlje sve, jer se veliki i prvi car Srba od ovoga sveta rastaje...", a glas četvrti: "Danas se Simon monah nareče, a skiptre države sinu svom predaje. Veseli se, Studenice, velika crkvo, što takve čudotvorne mošti imaš, likuj, velika reko studenička, i saslužitelji obitelji ove, velika nam radost danas nasta i duševno veselje. Prepodobni oče Simone, svoj rod ne zaboravi što tvori svetu uspomenu Tvoju, i moli se Gospodu da budu pomilovane duše naše..." "I sijaš kao sunce u crkvi studeničkoj..." "...Osveti se moštima tvojim crkva studenička i sva okolna zemlja, preblaženi oče Simone... i rod pravovernih svetkuje i molbeno vapiju ti: Pominji nas, oče bogomudri, ne prezri, blaženi pevače, što u obitelji tvojoj štuju svetu uspomenu tvoju. Jer ako se i prestavio jesi od nas, ostavio si nam svete svoje mošti, kojima nas pokrivaj i čuvaj od svake skrbi..." "Bogoblaženi Simone, ozgo pogledaj na stado svoje što ga sabrao jesi u svojoj obitelji, Ispunjavajući moljenja njihova što s verom pripadaju moštima tvojim, prepodobni..." Tek ponovnim vezivanjem sv. Stevana Prvovenčanog za Studenicu ustalio se konačno i njegov novi kult koji će, posebno u 19. veku, biti prihvaćen i kao veliki praznik obnovljene srpske države. Studenica je svoju važnost sačuvala upravo zato jer je ona otpočetka pretvorena u porodični mauzolej, što je postala stalno središte srpske duhovnosti, prava kolevka srpske književnosti, čak i svojevrsno državno središte. Tim svojim značenjem u istoriji srpskog naroda manastir Studenica se bar delimično može upoređivati sa sličnom ulogom manastira Hilandara. Taj značaj nije mogao da dobije ni manastir Ravanica u kojoj se, ubrzo posle Kosovskog boja, razvio kult sv. kneza Lazara, legitimnog naslednika državnog legitimiteta i kontinuiteta. Sa više uspeha porodični mauzolej ostvarili su u Sremu poslednji srpski despoti iz tragične porodice Đurđa Brankovića, kada su njihove mošti smeštene u njihovoj zadužbini manastiru Krušedolu sazidanom oko 1512—16. godine. Ali, svi ti kultovi najtešnje su povezani sa sudbinom srpske crkve, naročito posle obnove Pećke patrijaršije 1557. godine. Njegovo naizmenično jačanje i slabljenje uslovljeno je i velikim ratovima koje su zapadne države vodile sa Otomanskom imperijom. Tada je srpska crkva ulazila i u fantastične planove koji su u Peći krojeni protiv Turske. Tako je u svom drugom pismu Savojskom vojvodi Emanuilu, 1608. godine, patrijarh pećki Jovan uveravao ovoga da će ga okruniti s velikim veseljem "po zakonu svetopočivših prvih srpskih patrijarha, prvoga sv. Save, njegova oca sv. Simeona i brata mu Prvovenčanoga svetoga kralja Stevana koji se u ove dane bio javio velečudan i ceo i svet..."6 Bilo je to vreme kada se za mošti Srba vladara-svetitelja zanimala i Rimska kurija. Njeni okretni vizitatori posebno su u manastiru Dečanima istraživali verodostojnost svetiteljske moći sv. kralja Stevana Dečanskog, što se svakako može dovesti u vezu i sa namerama Kurije da snažnije deluje na Balkanu oko pridobijanja pravoslavnih hrišćana za uniju sa rimskom crkvom. Ali, možda je najuočljivija oznaka ovog tako turbulentnog vremena da su tada nastupila i velika pomeranja srpskoga naroda, i to u pravcu severa i, naročito, zapada, što je teško oslabilo živu narodnu silu u središnjim delovima srednjovekovne srpske države. Posebno su ove velike seobe zahvatile staru Hercegovinu koja je 1594. godine pretrpela i takav strahoviti udarac kao što je pohara slavnog manastira Mileševe i odnošenje i spaljivanje moštiju svetoga Save. Bila je to očigledna odmazda za sve snažniji kult sv. Save, u čijoj službi mileševski pesnik u osmoj pesmi drugog tropara kanona peva: "Mirišu dela tvojih trudova. Blistajuća se učenja tvojih reči i čudotvorenja svuda oglašavaju, ugodniče Savo, sveštenoučeniče". Ili u devetoj pesmi kanona jutrenja trećeg tropara, u kojem se ističe značaj uspomene na lik koji je postao "stvaralačka objektivacija liturgijskog kulta",7 a to čini rečima: "Osveti se uspomenom tvojom otačestvo ti, svetitelju Savo, i slaveći zove Molitveno valije. Žalbu Gospodu prinosi za nas uvek, blaženi, da primimo večna dobra slaveći sad uspomenu tvoju". Pomerao se naš narod sa svojih vekovnih staništa, a sa njime i čitav jedan duhovni svet stvoren u danima velikog uspona srednjovekovne srpske države. Iako u teškim vekovima turskoga ropstva, sasvim razumljivo, stvaralačke snage nisu više imale onu svoju izvornu i neprekidno uzlaznu stvaralačku ponesenost, ipak, mora se istaći — srpska crkva je uspela da sačuva svoje veliko duhovno nasleđe. Jednom stvorena energija odolevala je upornim nasrtajima jedne tuđe civilizacije. Baš u tim skrbnim vremenima kaluđerske seobe i putešestvija predstavljaju čudesnu pojavu objedinjavanja jednog naroda kome je sudbina odredila da padne kao žrtva neprekidnog raskućivanja i raseljavanja. U tom grčevitom hvatanju za prošlost rođen je kod Srba i jedan osoben istorizam, čije početke, izvorne vrednosti, treba tražiti u srednjovekovnim kultovima Srba vladara svetitelja. S pravom je rečeno da "u srednjovekovnoj Srbiji estetika istorije obrazuje se najpre u žanru žitija, odakle se automatski prenosi i u liturgijsku himnografiju, tj. originalna autorska dela posvećena domaćim svecima."8 Ako se, dakle, u razmatranje srpske istorijske sudbine uzme u obzir upravo ona duhovna energija koja je stvorena u srednjem veku, lakše će se razumeti i dugi vekovi naše patnje ali i naše izdržljivosti u uslovima otežanog ili sasvim sprečenog saobraćaja sa tekovinama koje su stvorene u zapadnoevropskoj civilizaciji. Drugim rečima, kako se verovalo u srednjem veku, "Bog ili umetnik stvara harmoničnu celinu međuzavisnih delova",9 a ona, jednom stvorena, ne podleže ljudskoj propadljivosti. Ovakve svetlonosne poruke neprekidno su zračile iz manastira Studenice i njih možemo pratiti kroz sve vekove njenoga postojanja. Dopirale su one i van međa našega etničkog prostora, do vlaških kneževina, a naročito do ruskoga carstva. Tako znamo da je 2. avgusta 1629. u granični ruski grad Putivalj prispeo studenički arhimandrit Atanasije sa jeromonasima Timotijem, Makarijem, Akakijem i đakonom Josifom i molio da bude pripušten u Moskvu caru Mihailu radi traženja pomoći, iz koje bi se podigle u manastiru ćelije i crkva bi se pokrila. Ali, kako studenički monasi nisu imali carevu "žalovnu gramatu" koja bi im davala pravo da dolaze u Rusiju po milostinju, oni nisu pušteni u Moskvu, već su vraćeni natrag, pošto su u Putivalju dobili nešto milostinje.10 Više sreće imao je studenički arhimandrit Neofit koji je 22. januara 1655. stigao u Moskvu, gde mu je data pomoć. Iste godine ustrojen je i manastirski sinodik, u kojem su zabeležena dragocena svedočanstva o putovanjima studeničkih monaha "u pisaniju". Isti arhimandrit ponovo se pojavio u Moskvi 20. jula 1662, gde je izdjestvovao carsku "žalovnu gramatu".11 Na osnovu dobijene gramate, januara 1686. godine došao je u Moskvu arhimandrit Vasilije.12 Tom prilikom, studeničani su darivali ruskom caru miro sv. Simeona u srebrnoj posudi, srebrni krst i panagiju sa moštima jevanđeliste Luke.13 Arhimandritu su date samurove kože u vrednosti od 20 rubalja i 15 rubalja u novcu, a kao milostinja manstiru samurove kože u vrednosti od 150 rubalja,14 zato što dugo nisu dolazili. Najzad, i studenički arhimandrit Pahomije boravio je u Rusiji 1699. i 1703. godine, gde je dobio pomoć u samurovini u vrednosti od 100 rubalja.15 Sva ova dolaženja u Rusiju pravoslavnih monaha sa Balkana, pa i šire, iz Palestine i Atosa, postala su deo one imperijalne politike koja je, sledeći ideju Trećeg Rima, zauzela zaštitnički stav prema svim pravoslavnim monasima koji su živeli pod vlašću Otomanske imperije.
Mеđutim, srpski manastiri stekli su i svoje druge zaštitnike, koji su ponekad, darežljivo preuzimali ulogu "vtorih ktitora". Bile su to vlaške vojvode koji su i rodbinskim vezama bili povezani sa poslednjim izdancima velike srpske vlastele. I, razume se, ni Studenica nije izmakla njihovoj pažnji. Tako je 14. marta 1644. ugrovlaški vojvoda Mateja Basaraba izdao Studenici u Trgovištu jednu povelju sa slovenskim tekstom kojom manastiru godišnje prilaže po 6000 peneza. !16 Isto tako, 19. januara1662. ugrovlaški vojvoda Grigorije Gika u Bukureštu izdao je povelju kojom, kao ranije Mateja Basaraba, daje Studenici godišnji prilog od 6.000 peneza (groša). Darovnu povelju Mateja Basarabe potvrdio je 10. februara 1706. u Bukureštu vlaški vojvoda Kostadin, a slično je postupio 1715. ugrovlaški vojvoda Stefan Kantakuzen. Krajem XVII veka, tačnije u velikom austro-turskom ratu, završava se prvo razdoblje u istoriji manastira Studenice, započeto osnivanjem ove carske lavre u XVII veku. Najbitnije što se u ovom manastiru desilo bio je postanak i razvoj dva glavna kulta srednjovekovne srpske crkve: kult sv. Simeona Nemanje i arhiepiskopa Save, a njima se, istina nešto kasnije, od 1629. godine, može pridodati i kult sv. kralja Stevana Prvovenčanog. Na jednom mestu, dakle, spojeni su kultovi osnivača srpske države, utemeljitelja njene autokefalne crkve i prvog kralja srednjovekovne srpske države. Bili su to dovoljno važni događaji koji su od početka istakli i značaj manastira Studenice, a taj njegov ugled ostao je neugrožen sve do naših dana. Njemu nisu mogla da naude ni mnoga stradanja o kojima svedoče naši letopisci, posebno ona koja su zadesila srpske manastire posle bekstva pećkog patrijarha Arsenija III Čarnojevića na austrijsko državno područje 1690. godine. U tim ratnim i metežnim godinama, kažu letopisci, razori se 1689. godine "srpska lavra sveta crkva Mileševa, i Đurđevi Stupovi, i Sopoćani, i velika lavra Studenica". Iako su zapisi o stradanju Studenice čеsti, ipak, najverovatnije je da se pojam razaranja ne odnosi na glavne crkvene građevine, već na njeno utvrđenje, konake i gospodarske zgrade. U prilog takvom mišljenju govore i one vesti u kojima se beleže razna zbivanja u manastiru Studenici, dokaz da ona nije sasvim opustela i da se u nju, već prvom prilikom, vraćao uobičajeni manastirski život. Razume se da to stanje svedoči i o neverovatnoj upornosti srpskih monaha da očuvaju duhovni život u manastirima svoga postriga, a te njihove veze nisu raskinule ni brojne seobe do kojih dolazi usled čestih ratova i nesreća koje ih redovno prate. Ako je prvo razdoblje u opstanku manastira Studenice bilo sadržajno, slično se može reći za njeno drugo razdoblje koje je omeđeno od kraja XVII vеka pa sve do kraja XVIII veka. Bilo je to izuzetno burno razdoblje ne samo srpske već i evropske istorije, kada su srpski narod i njegova predvodnička crkva došli u dodir sa jednom drugačijom, novom civilizacijom, uslovno je nazovimo baroknom, i sa ustrojstvom jedne zapadnoevropske apsolutističke države kakva je bila Habsburško carstvo. Bilo je to vreme kada je Austrija izrasla u veliku silu tadašnje Evrope i posle turske opsade Beča 1683. godine bila primorana da zapadnu, evropsku civilizaciju brani od opasne turske prodornosti. Za srpski narod od posebne je važnosti razdoblje koje traje od Požarevačkog do Beogradskog mira, tj. od 1717. do 1739, kada je Austrija zavladala Beogradom i severnom Srbijom. Tada je, 25. juna 1717. godine, još u svom beogradskom logoru, princ Evgenije Savojski, kao vrhovni komandant austrijske vojske koja je porazila Turke, izdao manastiru Studenici jedno zaštitno pismo, tzv. Salva Gardija, u kome naređuje da se od manastira ništa ne uzima za potrebe vojske. Izdanje ovog zaštitnog pisma nikako nije slučajno i ono je svakako u vezi sa falsifikovanom osnivačkom poveljom Stevana Nemanje, čiji original je, kao što kazuje i njen kasniji prepis, bio ispisan na crkvenom zidu, kao što je to slučaj sa žičkom i gračaničkom poveljom. Kako je original osnivačke povelje propao u toku vekova, bilo je potrebno da se i pred novim, austrijskim vlastima dokumentima dokaže pravo na manastirski posed, a time ozakone i ostaci nekadašnjeg studeničkog vlastelinstva, o čemu je pisao S. Ćirković.19 Uostalom, treba se setiti i onih nevolja fruškogorskih manastira sa novom austrijskom vlašću posle povlačenja Turaka iz Srema 1716. godine, kada su spaljene originalne manastirske povelje, Krušedola na primer, što je znatno otežalo dokazivanje o njihovom stvarnom posedu. Napuštanje Srbije od Austrijanaca izazvalo je novu seobu Srba pod patrijarhom Arsenijem IV Jovanovićem. Ali, za razliku od prve seobe, ova, druga, izvršena je u sasvim izmenjenim uslovima, jer su ranije preseljeni Srbi već stekli i svoju novu crkvenu organizaciju pod imenom Krušedolska, a od 1716. Karlovačku mitropoliju sa sedištem u Sremskim Karlovcima. Upravo toj organizaciji bilo je određeno da vodi borbu sa državnim vlastima u Beču oko priznavanja privilegovanog položaja srpskog naroda u Austrijskoj imperiji, koja je često dobijala i karakter borbe za opstanak. Otuda ne iznenađuje ni činjenica da su srpski jerarsi, kao glavni i presudni predstavnici našega društva, u odbrani srpskih privilegija posezali za svim istorijskim dokazima kojima su mogli da potkrepe i utvrde sve svoje zahteve upućene carskom dvoru, koji su proveravani u raznim telima dobro ustrojene carske administracije. Bez sumnje, dokazi koje su oni podnosili bili su oslonjeni na tekstove u crkvenoj funkciji, na službe Srbima svetiteljima, carostavnike, letopise, žitija, sve tekstove u kojima čisto istorijska naracija nije imala prvorazredni značaj. Ali, svi oni prethodni procesi na Balkanu, koji su se odvijali u starim, a sada napuštenim krajevima, posebno u staroj Hercegovini, od kraja XVI veka pa dalje sigurno su vodili ka velikoj ideji obnavljanja srpske države. Takav podsticaj mogla je dati i knjiga Kraljevstvo Slovena koju je 1601. u Pezaru objavio dubrovački opat Mavro Orbin. Iz sličnih ideja rađaju se i tzv. Ilirski grbovnici koji su, opet, na svoj način, vaskrsavali sećanje na srednjovekovne države, na Srbiju i Bosnu. A kada su se i ratni ciljevi Austrije da ovlada celim Ilirikom, tj. Balkanom, poistovetili sa oslobodilačkim težnjama porobljenih naroda, bilo je prirodno da se kod Srba pojavi i glavni nosilac ideje o obnovljenoj srpskoj državi. Bio je to grof Đorđe Branković, lažni potomak smederevskih Brankovića i samozvani despot celog Ilirika. Obrazovan, a fanatično odan ovoj ideji, Branković je došao u sukob sa austrijskim državnim vlastima, koje su ga napokon internirale u gradu Egeru u Sudetskoj oblasti, gde je i umro. Pa ipak, u tmurnim danima svoga progonstva, grof Đorđe Branković je stigao da napiše i svoje Hronike, po obimu zamašno delo istorijskog sadržaja, postavši tako i rodonačelnik one istorije koja je već uveliko odvojena od ranijih tekstova u kojima je preovladavalo njeno crkveno tumačenje. Upravo ove Brankovićeve Hronike izvršile su kod Srba u 18. veku veliki uticaj na dalje jačanje moderne srpske nacionalne svesti.
_______________
01 Vojislav J. Đurić. Manastir Studenica — skinija srpskog naroda. U knjizi: Blago manastira Studenice. Katalog 63, Galerija SANU, Beograd 1988. 02 Beograd, 1992. 03 Đurić, nd. 17 04 isto 05 Isto 06 Jov. N. Tomić , Pećki patrijarh Jovan, Zemun 1903,117. 07 Milorad Lazić , Sriska kultna estetika XIII veka: Analiza najstarije službe svetog Save, Beograd 1996, 135. 08 Isto, 83. 09 Isto, 90. 10 Petković, n.d., 5. 11 N. Kapterev, Приъздъ в Москву за милостынею сербскихъ иерарховъ... Moskva 1891, 509. 12 Isto. 13 Isto. 14 Isto. 15 Isto. 16 Petković, 5. 17 Isto, 6. 18 Isto, 7. 19 Sima Ćirković, Studenička povelja i studeničko vlastelinstvo, Zbornik filozofskog fakulteta, knj. XII—1. Spomenica Georgija Ostrogorskog, Beograd 1974, 318.
|