Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Februar 16, 2012, 02:23:49 am » |
|
**
TRADICIONALNE SEZONSKE KUĆE
Mačvanske "kolebe" su omanje zgrade van naselja, na njivama, koje su prvobitno služile kao skloništa u sezoni poljoprivrednih radova, a kasnije za držanje stoke u toku letnjih meseci. U vreme Prvog i Drugog svetskog rata kolebe su bile pogodna mesta za pružanje pomoći srpskim vojnicima. U Mačvi kolebe su bile mnogobrojne, razbacane po potesima, prilično udaljene od sela. Bilo ih je na desetine u Zasavici, Ravnju, Noćaju, Klenju, Salašu Noćajskom, Badovincima, Prnjavoru, Lipolistu, Štitaru, Tabanoviću, Mačvanskom Pričinoviću, Glušcima, kraj Drine i Save, i na cerskim kosama na Grabovcu, Kumovcu, iznad Bele Reke, Petkovice... Često su se oko njih nalazile i druge poljoprivredne zgrade — štale i torovi za stoku, voćnjaci i bašte, gumna i bunari. U njima su ponekad stanovali pojedinci, pa i cele porodice — ''kolebari'', koji su tamo čuvali stoku ili obrađivali njive. Mnoge kolebe u Mačvi bile su nastanjene preko cele godine. Iz zadružnih domaćinstava po jedna uža porodica je preko cele godine ''kolebarila'', bogatija domaćinstva su kod kolebe držala slugu, inokosna domaćinstva su poslom svakog dana odlazila do kolebe, a ponegde su se u ''kolebarenje'' povlačili stariji roditelji, ostavljajući kod kuće svoje mlađe.
Na drinskim adama ''na obroncima šuma pravljene su kolibe pleteruše. Svaka od ovih koliba imala je obično dve prostorije, kuhinju sa ognjištem ili šporetom i prostoriju za spavanje... Pleteruša je pravljena pobijanjem drvenih kolčeva u zemlju, opletenih provenulim vrbovim prućem. Kada se pletena lesa dovoljno osuši, zidovi kolibe se oblepljuju blatom pomešanim sa pšeničnom plevom''. Pored koliba pleteruša, zidane su i kolibe od ćerpiča, tj. cigle pravljene od blata i pleve a potom sušene na Suncu. One su bile toplije i nešto udobnije od pleteruša, ali ih je nabujala Drina za vreme visokog vodostaja često rušila ili vlažila da su bile duže vreme neupotrebljive. Kolibe su obično imale dve prostorije, koje su bile oskudno opremljene. Pored koliba podizani su drveni obori za sitnu stoku, svinje i ovce, i poneki naslan za goveda. Kolebari su se vodom snabdevali iz bunara na đeram. Krajem leta i početkom jeseni, kada "u njivama prispevaju purenjaci i bundeve, u baštama oko koliba patlidžan, kupus, paprika, krompir, luk, a u šumi — lešnici, orasi, šljive, jabuke kruške, a posle kiše gljive i škripci, ovde je bujao život" (Milovanović M. D., 2004)
Mačvanske ''usamljene'' kolebe su čest motiv u literaturi, jer za njih se obično vezuju detinjstvo i prijatna sećanja. Koleba se vrlo često javlja i kao predmet slikarske i književne inspiracije. Najveći mačvanski slikar, Milić od Mačve u svojoj Povjesnici piše da je 1956. godine proveo ''tri čudesno lepa meseca'', slikajući u kolibi u potesu Nakućište u selu Belotić. Boravak u Nakućištu, u ''raju svoga detinjstva'', najpresudnije je uticao na njegovo ''slikarsko rađanje''. U knjizi ''Ispod streje dedine kolibe'' slikarka S. Šefer se vraća u svet detinjstva, otkrivajući čitav ''mikrokosmos'' mačvanskog sela u Lipolistu (Rakić - Šefer, 2006).
OBJEKTI ZA SNABDEVANJE VODOM
Bunari su do skoro služili za snabdevanje stanovništva pijaćom vodom. I danas može se pronaći još po koji majstor — nurija, koji se bavi kopanjem bunara za vodu, kojih je sve manje po selima Mačve. Nadzemni delovi bunara su zidani i ograđivani opsegom i santračom, čija lepota je zavisila od imovnog stanja domaćinstva, a sa unutrašnje strane su podziđivani — da se ne bi obrušavali. U zavisnosti od načina zahvatanja vode, u Mačvi i Posavotamnavi postoje dve tipa bunara: na đeram i na čekrk.
Bunari na đeram na vrhu imaju dve raklje, kroz koje je postavljena dugačka greda — đermuša, na čijem jednom kraju visi motka na koju je prikačena kofa (vedro) za zahvatanje vode, a na drugom — kamen. Težina kamena mora biti jednaka težini kofe (vedra) na suprotnoj strani motke, iznad bunara, tako da i dete može dohvatiti kofu i zahvatiti vodu iz bunara. M. D. Milovanović, kaže da su kolebe na drinskim adama imale ''plitke bunare za vodu, sa naherenim đermovima i izdubljenim drvenim koritima za napajanje stoke, koji su tako zaokruživali celinu pejzaža ovih kolebarskih dvorišta ograđenih pletenim vrbovim prućem, lesom''. S obzirom da su danas u Mačvi bunari na đeram veoma retki, treba sačuvati od zaborava i njihov stari sistem građenja.
Bunari na čekrk u nadzemnom delu imaju kućicu pokrivenu nastrešnicom. Voda se zahvata pomoću čekrka, na kome je namotano uže, na čijem kraju se nalazi kofa. Danas su veoma su rasprostranjeni u Posavotamnavi i Pocerini.
Dolapi su služili za natapanje baštenskih useva u severnoj Mačvi i Šabačkoj Posavini. F. Kanic je 1888. godine na svom putovanju iza Orida naišao na mnoge bašte sa izvrsnim uređajima za navodnjavanje. Kao i na celom evropskom istoku, i tu su Bugari bili učitelji; tada ih je bilo još nekoliko na Savi. U selima koja su poznata po gajenju povrća, svako domaćinstvo je imalo dolap a neka i po dva-tri. Tako je u selu Radenković, početkom XX veka, u ataru Vrbovac, duž Zasavice preko tri kilometra bio takozvani "Šor dolapa'', najstarijih mašina za navodnjavanje koje su pokretali konji. Nigde nije bilo toliko majstora kadrih da naprave dolap, kao u selu Radenkoviću, u severnoj Mačvi (Bata Vićentić Kolar, Stanimir Filipović, Mića Turudić, Radovan Perišić i mnogi drugi) (Milovanović M. D., 2004).
O dolapima polovinom XX veka ima mnogo podataka zahvaljujući terenskim proučavanjima V. Radovanovića, u naseljima Šabačke Posavine i Pocerine neposredno posle Drugog svetskog rata (1947—1949. godine). On navodi da ih ima na stotine u Posavini, u dolini reke Dobrave, najviše u Mrđenovcu, Orašcu, Riđakama, Vučevici, Kujavici, Predvorici, Žabaru, Vukošiću, Nakučanima, Velikoj Vranjskoj. U Mrđenovcu, u kome je razvijeno povrtarstvo, isti autor navodi da ''ima oko 88 dolapa ukupno, većina ih je na reci Dobravi (oko 70); na Savi ima 6 dolapa''. U selu Orašcu, ''dolapi su većinom na Dobravi, ima ih bar 50''. Na kraku Dobrave ''Starača'' prema Miokusu, ''na njoj 25 dolapa i još nešto više, dalje naniže''. Njih su uveli Bugari još u XIX veku, koji su došli kao baštovani i naselili se prvo u Orašac i Mrđenovac. Dolapi su pravljeni na ''slanice'' za plitke, i na ''kofe'' za dublje vode. Dolapi na Dobravi bili su na ''slanice''. Pošto je nisko zemljište, imali su manje ''kolo'', dva do četiri metra (za kofe treba veće kolo). Od vodenog kola — na izlivu slanica, odvode se blagim nagibom prema bašti daščani ''levkovi'', preko sova, na glavne ''jaruge'', iz kojih voda, preko sporednih, ističe u ''leške'', na pojedine ''sure'' Po konstrukciji mogu biti horizontalni i vertikalni. Pokretali su ih obično krava ili konj. Dolapi su natapali površine veličine obično 20 — 60 ari. Dolap sa izvora Zmajevac u Velikoj Vranjskoj, ''stalno je navodnjavao baštu od jednog hektara'' (Radovanović V., 1994).
Danas nema više dolapa, za navodnjavanje se koriste motorne pumpe. Od mnogobrojnih dolapa, naročito na reci Dobravi, ni jedan nije sačuvan, niti zaštićen. Uzgred da napomenemo, da je dolap na reci Buni u Mostaru, jedna od turističkih atrakcija ovog grada.
OBJEKTI ZA PRERADU ŽITA
Vodenice i parni mlinovi, kao i dolapi, bili su veoma rasprostranjeni u području Mačve, Pocerine i Posavotamnave.
Vodenice su se razvile iz jednostavnih naprava od dva kamena, od kojih je gornji, koji ima rupu za žito, okretan ručno. Takva naprava se u ovim krajevima naziva žrvanj. Zadržala se do XIX veka i služila je za kućne potrebe. Savršeniji oblik uređaja za mlevenje žita jeste mlin suvača, čije je kamenove okretala vučna stoka. Krajem 19. i početkom XX veka u živopisnim i privlačnim predelima pored Drine i Save i njihovih pritoka, bile su mnogobrojne vodenice za mlevenje kukuruznog i pšeničnog žita. Pominju se razne vrste vodenica. Prema načinu gradnje postojale su "kladare" (koje stoje na kladama), vodenice sa jednim kolom (točkom) — "lopatare". Prema mestu gradnje, razlikovale su se "drinke" (vodenice na Drini) i "sovulje" na Savi kod Banovog polja i verovatno najjednostavnije vodenice — "potočare". Osim vodenica ''lopatara'', brojne su bile i seoske vodenice ''potočare'' na Dobravi, Beloj Reci, Dumači itd.
Stare vodenice bile su brvnare, imale su i po nekoliko ''vitlova''. Voda je pokretala vitla, koja su posredstvom vretena kolutala vodeničko kamenje. Pomeljari su dogonili tovare žitarica da ih prekrupe, ujarme ili samelju u brašno. Vodeničari su uzimali za "ujam" određeni deo brašna, ''ispolcem'' od vreće. Zbog velikih troškova, ljudi su se udruživali i zajednički gradili jednu vodenicu. Takve vodenice se nazivaju ortačke. Zajedničke vodenice se nazivaju još i poredovničke ili redovničke, jer su vlasnici po utvrđenom redu mleli žito na vodenici (Radenković LJ., 2005).
Polovinom XX veka retka su bila sela u Mačvi, Šabačkoj Posavini i Pocerini, koja nisu imala ''svoju'' vodenicu. Krajem XIX i početkom XX veka bilo ih je i više, ali je podizanjem parnih i kasnije električnih mlinova njihov broj znatno opao. U pojedim selima postojali su čitavi kompleksi vodenica. M. V. Radovanović nam je ostavio dragocene podatke o vodenicama u Šabačkoj Posavini i Pocerini. Po njemu, samo na ''obali provskoj kod Kamička — ukupno 7 vodenica radi''. Veće količine vode i pogodni prirodni padovi izvora ''Vrelo'', ispod Bežanca (idući Jaloviku), podsticali su ljude iz Skupljena da podignu veći broj vodenica sa valjaricama ''9 vodenica i 9 valjarica'', koje su služile za valjanje sukna. Isti autor navodi u selu Rumska 12 vodenica: pet vodenica na Cerkuši, na izvorišnom kraku Ruštanske reke tj. na glavnom izvorišnom kraku Dobrave; 2 vodenica na Janjinom potoku, levom izvorišnom kraku Ruštanske reke; 2 vodenice na glavnoj Ruštanskoj reci. Vodenice su gradili samouki majstori (u najpoznatije spadaju majstori iz Mrđenovca) (Radovanović V., 1994).
Drinske vodenice su bile najbrojnije u naseljima Prnjavor, Badovinci, Crna Bara. Na Drini su postojale vodenice ''kladare''. Ovakvih vodenica je bilo u Prnjavoru, najviše na mestu zvanom ''Kupusara''. Nazivale su se ''kladare'', jer su im čamci bili izdubljeni od ogromnih hrastovih stabala. Uz obalu su se nalazila dva čamca, a sa druge strane vodenih krila jedan. Pošto su ove vodenice bile nesigurne, postavljane su uz samu obalu. U njih se nisu smeli ostavljati džakovi, jer je pretila opasnost da se potope. Radile su i takozvane ''lopatare'' vodenice sa po dva para kamenja. One su dosta prostrane, sa posebnom sobom za pomeljare. Pošto je Drina pri ušću mirnija, to su na tom delu postavljane vodenice za finije brašno, tzv. meljavu (Rajičić M., 1974). U Mačvi je bilo na desetine drinskih vodenica do pred Drugi svetski rat. Tokom rata mnoge vodenice su popaljene, a kasnije su ih zamenili moderni mlinovi. Od velikog broja drinskih vodenica u Badovincima i Crnoj Bari, neke su usamljeno stajale u priobalju Drine i sedamdesetih godina XX veka.
Savskih vodenica bilo je nekoliko desetina — u Ravnju, Zasavici, na provskoj obali kod Kamička, u Mrđenovcu, iznad ušća Dobrave u Savu, koje su predstavljale opasnost za bezbednost plovidbe Savom. Jer, kada je niska voda vodeničari se ''navoze'' prema sredini reke, na maticu, kako bi im mlinovi radili što bolje na brzoj vodi. Međutim, oni su tada ugrožavali plovidbu brodova, jer smanjuju širinu ionako uzanog plovnog puta, iz kojeg se povlače u poslednjim trenucima. Zabeleženi su sudari remorkera sa vodenicama i njihovo potapanje (Dukić D., 1970). Do 1970. godine, postojao je kompleks savskih vodenica ''sovulja'' između Banovog broda (Banovo Polje) Bosuta i Ravnja, u severnoj Mačvi. I na malim rečicama u Mačvi — Bitvi, Jerezu, Jovači, Batru, Zasavici, postojale su vodenice. Na primer, na Bitvi su nekad postojale 4 vodenice — jedna u Dublju i tri kod sela Glušci (Milovanović M. D., 2004).
Vodenica nije bio običan objekat na vodi gde se mlelo žito, već kao mitski prostor, ima važno mesto u simboličkom sistemu kulture u Srbiji. U Mačvi, Šabačkoj Posavini i Pocerini zabeležene su mnoge zanimljive priče vezane za događaje u vodenici, koje imaju mitološku osnovu. Danas u ovom kraju retke su vodenice koje bi mogle da se urede kao etnološko — turistička znamenitost, da nova pokoljenja vide kako se nekad u ovom kraju vodena snaga neposredno koristila. Razvoj turizma nalaže i potrebu da se rekonstruišu neke vodenice kao turistički eksponati, galerije, etnoceline ili ugostiteljski objekti. U Mostaru su na primer, od starih vodenica napravljena tri egzotična restorana (Stari mlin'', ''Mateo'' i ''Mlinica'') sa prijatnim enterijerom, što bi moglo i u ovim krajevima da se uradi.
Parni mlinovi takođe su retkost. Parni mlin ''Stanić'' u Tabanoviću iz druge polovine XIX veka, renoviran je 2007. godine i adaptiran za slikarsku galeriju, koja će biti uključena u turističku ponudu opštine Šabac.
PRIMERI NARODNOG GRADITELJSTA
Etnoparkovi su muzeji na otvorenom u kojima su celovito predstavljena naselja, građevinski, stambeni i privredni objekti tradicionalnog neimarstva. Njihove modifikacije su obično seoska kuća i dvorište. Muzeji u slobodnom prostoru, predmet su interesovanja turista, možda i više nego što je to pojava kod muzeja u klasičnom smislu (Pavlović, 2001). Glavne turističke funkcije tu su saznajna, obrazovna, zabavna, a u izvesnom stepenu — odmor, rekreacija.
ETNO PARK U SOVLJAKU
Sovljak je mačvansko selo, 5 km od Bogatića u pravcu Crne Bare. Etno park u Sovljaku formiran je 1971. godine na površini od 2 hektara, po projektu M. Jevtića. Prema prihvaćenoj koncepciji ceo prostor etnoparka treba da predstavlja ''muzej pod vedrim nebom'' u kome se autentično prikazuje izvorna narodna arhitektura sa celokupnom unutrašnjom opremom i proizvodima narodne radinosti, umetničkog i privrednog karaktera, kao i svim predmetima vezanim za svakodnevni život na selu. Etno park je mesto gde u novije vreme svraća sve više đačkih ekskurzija, domaćih i stranih turista, da bi upoznali ono što je reprezentativno u mačvanskoj tradicionalnoj kulturi.
Sadržaj etnoparka čine primerci stare ruralne arhitekture tj. 10 tipskih građevina, koje predstavljaju mačvansku kuću sa okućnicom. U mačvanskom dvorištu se nalaze odabrani i preneti objekti narodnog graditeljstva iz okolnih sela, kakvi su bili rasprostranjeni u prošlom veku u ovom kraju: stara mačvanska kuća, sa četiri odeljenja i sunčanim satom, vajat, mlečar, poljska furuna za pečenje hleba, pivnica — kačara, štala, svinjac, čardak, magaza, ambar. U centralnom delu starog mačvanskog dvorišta je kuća ''osaćanka'', stara više od 100 godina, a poslednji put renovirana 1992. godine. U prostranom dvorištu, sa dve stogodišnje lipe, oko kuće su postavljene sporedne zgrade, po tradicionalnom rasporedu. U kući od četiri odeljenja, dve sobe i predvorje opremljeni su originalnim pokućstvom. Središnje odeljenje uređeno je kao muzejski prostor, sa primercima mačvanske odeće i pokućstva (Jevtić M., Vasiljević M., 1979).
Enterijer ovih objekta takođe je autentičan. Kuća i ostale zgrade u dvorištu opremljene su inventarom, onakvim kakvim su ga ostavili stari Mačvani. Postavljeni su uglavnom na nekadašnjim temeljima tih zgrada. Ova istorijsko-etnografska celina muzeološki je opremljena tako da predstavlja ambijent seoske patrijarhalne porodice u Mačvi iz vremena Janka Veselinovića. Zato je ''kuća'' — velika prostorija sa ognjištem, gde se uglavnom odvijao porodični život, opremljena originalnim predmetima iz Mačve, prikupljenim u susednim selima (stari kreveti, sinije, ćilimi, preslice, razboji, pregače...). U velikoj, gostinskoj, i maloj sobi, u kojoj je boravila porodica, izloženi su predmeti primereni tim ambijentima. Izgradnjom ovog etnoparka sačuvani su i zaštićeni mnogi predmeti narodnog graditeljstva, kao i oblici narodnog stvaralaštva. Tako je osamdesetih godina XX veka, Skupština opštine Bogatić je obustavila izvoz osam fijakera u Australiju, kupljenih u mačvanskim selima, radi turističke atrakcije. Ova kulturna dobra, koja uživaju zaštitu države, smeštena su u trošne šupe Etno-parka u Sovljaku. Oni treba da posluže za potrebe ''mačvanske svadbe'', koja se tradicionalno organizuje za vreme Hajdučkih večeri, kulturno-turističke manifestacije kojom se obnavljaju sećanja na vreme Hajduk Stanka, a o kome je pripovedao Janko Veselinović. U okviru turističke manifestacije ''Hajdučke večeri'' organizatori su uključili i izložbe mačvanskih slikara i narodne radinosti u Etno — parku.
U živopisnom ambijentu Parka organizuju se i folklorne predstave i prikazivanja savremenih narodnih stvaralaca. Najpoznatiji ansambli pesama i igara iz Mačve, prikazuju publici pojedine vidove autentičnog folklora, kroz programe koji se odvijaju pod vedrim nebom. Praznična seoska atmosfera, koju dočarava ''Mačvanska svadba'' u okviru manifestacije ''Hajdučke večeri'' privlači veliki broj posetilaca i za turiste predstavlja priliku za upoznavanje uživo, mačvanskih umetničkih tradicija. Tu se svake godine održava i majski susret pesnika seljaka i likovna kolonija. Unutrašnjost kuće u etno parku u Sovljaku krase i dela slikara iz Mačve. Etno park u Sovljaku je ogledalo prošlosti rada i stvaralaštva Mačvana.
Prema projektu predviđeno je da se ovaj kompleks proširi i uredi kao tri posebne celine:
— Mačvansko dvorište s kraja prošlog veka, — Paviljon mačvanskih slikara i — Turističko ugostiteljska celina.
ETNO PARK POSAVOTAMNAVE U VLADIMIRCIMA
Etno park u Vladimircima, koji je osnovan osamdesetih godina XX veka, nalazi se u centru varoši, iza dvorišta Konaka. Sastoji se iz kompletnog seoskog dvorišta, u kome su smeštene jedinstvene građevine stare narodne arhitekture prenete iz okolnih sela — kuća, vajat, magaza i čardak.
Kuća je ispunjena starim škrinjama, ćilimima, devojačkom spremom. Centralno mesto u kući zauzima ognjište. Ova jedinstvena oaza narodnog građevinarstva Posavotamnave, koja je ograđena popletenim plotom, zajedno sa zdanjem Konaka, dočarava arhitektonsku sliku XIX veka u ovim krajevima.
ETNO PARK POCERINE — ĐAKOVIĆA OKUĆNICA U SELU NAKUČANI
U selu Nakučani, u Strojica mali, na brdu zvanom Carić, nalazi se kompletno sačuvano pocersko seosko domaćinstvo iz 19. veka, koga čini 9 autentičnih, gotovo već zaboravljenih objekata, pod nazivom ''okućnica Đakovića''. U dvorištu se nalaze kuća šeperuša, kačara, ambar, mlekar, vajat, čardak, pivnica sa podrumom i naslonom, polubrvnara — polučatmara i štala. Najstariji objekat je polubrvnara — polučatmara, koju su gradili majstori Osaćani sredinom XIX veka (1840 — 1850). Kuća šeperuša, izgrađena od šepera (čatme), podignuta je krajem XIX veka. Ova stara kuća sa okućnicom, starinom je pripadala porodici Đaković (koja se pominje u popisu iz 1863. godine) a zatim je postala vlasništvo porodice Grujić. Evidentirana je kao nepokretno kulturno dobro, koje je stavljeno pod zaštitu 2006. godine.
A. Rašević smatra da ''veliko bogatstvo arhitektonskih objekata smeštenih na jednom mestu, u okviru domaćinstva porodice Grujić, pruža mogućnost za njihovu revitalizaciju i osnivanje etno — parka na ovom prostoru'' (Rašević A., 2001). Prva faza rekonstrukcije završena je polovinom 2007. godine. Namera je da se ovo autentično dvorište Srbije 19. veka sačuva, učini mestom okupljanja đaka na jednodnevnim ekskurzijama, i kao etno park Pocerine upiše u turističku mapu Srbije. Cilj je i da se kao destinacija turistički poveže sa nakučanskom crkvom, Ašikovim grobom i rekom Dobravom. To je šansa da se ovo selo uvrsti u turističku ponudu.
ETNO KUĆA U SLEPČEVIĆU
Kuća Karića u Slepćeviću ima na okućnici vajat, mlečar, pivnicu, magazu i kućerak sa hlebnom furunom. Tipičan primer je kuća šeperača, koja se počela graditi u Mačvi u drugoj polovini XIX veka. Sagradio ju je 1902. godine, samouki neimar Ilija Karić iz Slepčevića. Pored starosti i skladnosti izgleda, punu vrednost i lepotu ovoj kući, daje nameštaj u prirodnoj boji drveta (drveni krevet, starinski orman, klupa dušema sa naslonom, drveni sto, gredenac).
Kuća sa okućnicom iz Slepčevića je značajan primerak stare ruralne arhitekture i autentičan je spomenik narodnog graditeljstva s kraja XIX i početkom XX veka. ''Prema klasifikaciji Jovana Cvijića, ona se uklapa u novije tipove kuća, koje su se pojavila u drugoj polovini XIX veka. Ova kuća je utoliko značajnija, jer je poslednji primerak toga graditeljstva. Karića kuća je autentični dokument koji svedoči o načinu građenja seoskog staništa, upotrebi građevinskog materijala i razvojnoj funkciji stanovanja'' (Nešković V., 1989).
U Mačvi predstoji obnova još dve spomen kuće u etno stilu. Jedna je stara kuća prote Dragutina Tufegdžića u Badovincima (oca pesnika Janka Tufegdžića) koji je bio oženjen Persidom, ćerkom Janka Veselinovića. Druga je ''Dvor Stojana Čupića'' u Salašu Noćajskom, po dosta ambicioznom projektu, za koju je kamen temeljac postavljen 2001. godine.
NOVE SEOSKE KUĆE U ETNO-STILU
Moderne građevine u etnostilu takođe su turistička atrakcija. Primeri su etnorestoran "Čardak" u Majuru, vila "Albedo" u Varni i "Radovan kula" Milića od Mačve u Belotiću. Slikar naivac Slobodan Topalović iz Lipolista, gradi ''Etno muzej stare Mačve''. Uradio je maketu nekada najstarije kuće u Lipolistu. Planirao je da od gline uradi maketu ove kuće sa okućnicom — ambarom, bunarom, stogovima sena, svim pratećim prostorijama i stokom. Retke su kombinacije elemenata starog i novog, kao što su primerci kuća u Tabanoviću.
Tradicionalne seoske kuće u Mačvi, Pocerini i Posavini (Sl. 3—6 foto Lj. Grčić)
ZAKLJUČAK
Objekti tradicionalne kulture sve više ulaze u krug turističke potražnje, kod nas i u svetu. Turistička atraktivnost objekata narodnog neimarstva određuje se njihovom kulturno-istorijskom i umetničkom vrednošću i dostupnošću prema mestima potražnje. Turisti biraju i posećuju one objekte, koji odgovaraju njihovom duhovnom obogaćivanju i širenju horizonata. "Potreba konzumiranja doživljaja zahteva da proizvod u kulturi bude transformisan u proizvod kulturnog turizma, odnosno u takav prozvod koji će imati dovoljan stepen atraktivnosti da privuče turiste" (Hadžić, 2005).
U savremenim uslovima stara izvorna arhitektra našeg sela u fazi je potpunog iščezavanja i uništenja. Nestaju karakteristični oblici i tipovi kuća, koji su dominirali u poslednja dva veka. Samo retki pojedinci, koji su svesni vrednosti i značaja tih objekata, pokušavaju da spasu što se spasiti može. Nije sav problem u tome što ostajemo bez jednog značajnog kulturnog fonda u nasleđu, već i u činjenici da današnja urbanizacija ruralnih područja dobija neslućen zamah, a da taj proces nije dublje duhovno zasnovan. Naime, izgradnja kuća i drugih objekata na selu dobila je sadržaje i oblike koji nemaju mnogo zajedničkog ni sa potrebama korisnika, ni sa zahtevima vremena, ni sa našom graditeljskom tradicijom. Uništavanje poslednjih primeraka narodnog neimarstva najveće je otuđenje od našeg narodnog duha i njegove suštine. U mrežama globalizacije narod koji izgubi svoju kulturnu bašinu, lako može da izgubi i svoj kulturni identitet.
Naučno-tehnički progres učinio je svoje: proizvodnja jedne zemlje se praktično ne razlikuje od analogne proizvodnje druge zemlje. U kulturi jednoobraznost je nedopustiva. Uspeh razvoja turizma zavisi ne samo od odgovarajuće materijalno-tehničke baze, odgovarajućih opšteprihvaćenih standarda i potreba, nego i od unikalnosti nacionalnog kulturnog nasleđa. Region koji želi postati popularan turistički pravac, mora imati unikalne turističke komplekse i nuditi ih na turističkom tržištu (Kvartalnov V. A., 2002). Objekti nacionalnog kulturnog nasleđa moraju biti predstavljeni razumno i stvaralački. Razvoj kulturnih faktora u regionu je sredstvo proširivanja turističkih rersursa. U mnogim zemljama turizam je uključen u tzv. politiku kulturnih odnosa. Nivo kulturnog razvitka može biti iskorišćen za stvaranje povoljnog imidža konkretnog regiona i cele zemlje na turističkom tržištu.
LITERATURA
Veselinović, J. (1979). Hajduk Stanko. Beograd: Nolit Dukić, D. (1970). Plovidba na Savi. Geografski glasnik, GDX, Zagreb. Đorđević, T. (1925). Arhivska građa za zanate i esnafe. SEZb XXXIII, Beograd. Jevtić, M. i Vasiljević, M. (1970). Narodni muzej Šabac. Beograd: Turistička štampa,. Kanic, F. (1991). Srbija — zemlja i stanovništvo I, (Lajpcig 1904) Beograd. Katić, R. (1967). Srpska medicina od IX do XIX veka., Beograd: Odeljenje medicinskih nauka, Posebna izdanja, knj. CDХV, Knjiga 21 Kvartalnov, V. A. (2002). Turizm. Moskva. Kojić, B. (1958). Seoska arhitektura i rurizam. Beograd: Građevinska knjiga Mijailović, B. Lj. (2001). Ševića kafana. Beograd: Uljarice — Publik Milićević, Đ. M. (1876). Kneževina Srbija. Beograd Milovanović, M. D. (2004). Venac od lokvanja. Udruženje kulturnih stvaralaca Republike Srbije ''Zavičaj'', Sremska Mitrovica. Nešković, V. (1989). Karića kuća u Slepčeviću kao primer narodnog graditeljstva u Mačvi s kraja XIX veka. Glasnik Etnografskog instituta SANU, XXXVIII Pavlović, S. D. (2001). Naša kulturna dobra i turizam, Beograd: Turist. štampa Pantelić, D. (1936). Vojnogeografski opisi Srbije pred Kočinu Krajinu od 1783. i 1784. godine. Spomenik SKA, LXXXII, 64, Beograd. Petrović, B. (2000). Reč-dve o nekadašnjoj i sadašnjoj gradnji kuća na selu. Valjevski almanah, knj. II, Beograd. Radenković, Lj. (2005). Vodenica u kulturi Srba. Bratstvo IX, Društvo ''Sv. Sava, Beograd. Radovanović, V. (1985). Zapisi iz terenskih beležnica po Šabačkoj Posavini. Godišnjak MIAŠ, br. 18, Šabac. Radovanović, V. (1994). Šabačka Posavina i Pocerina. Antropogeografska ispitivanja, Novi Sad. Rajičić, M. (1974). Prnjavor I. Loznica.: NIU ''Radio Podrinje'' Rakić – Šefer, S. (2006). Ispod streje dedine kolibe. Beograd: Dereta Ribar, M. i Dimić G. (2005). Tradicionalna arhitektura srpskog sela i perspektive razvoja seoske kuće. U: Stamenković S., Grčić M. (red.): "Srbija i savremeni procesi u Evropi i svetu". Beograd: Geografski fakultet Rašević, A. (2001). Predlog za zaštitu i revitalizaciju jednog seoskog domaćinstva u Pocerini (selo Nakučani). "Muzeum", Godišnjak Narodnog muzeja u Šapcu Rovinski, P. A. (1994). Zapisi o Srbiji 1868—1869. Novi Sad: Matica Srpska. Stanković, M. (1985). Povjesnica ''Milića od Mačve''. Pirot. Stančić, A. (1951). Stari Beograd, Jedna slika iz 1813. godine (S. L. Popović), 33, Beograd. Stefanović-Karadžić, V. (1969). Geografičesko-statističko opisanije Srbije. "Danica", zabavnik za godinu 1827. (Beč, 1827). Beograd: Prosveta Findruk, R. (1998). Narodno neimarstvo. Sirogojno: Muzej Staro selo Hadžić, O. i dr. (2005). Kulturni turizam. Novi Sad: PMF Hasanbegović, R. (1964). Gradska i seoska kuća. Glasnik Etnografskog muzeja, knj. 27 Cvijić, J. (1966). Balkansko poluostrvo. Beograd.
LJILJANA GRČIĆ MIRKO GRČIĆ*
GLASNIK SRPSKOG GEOGRAFSKOG DRUŠTVA / BULLETIN OF THE SERBIAN GEOGRAPHICAL SOCIETY GODINA 2007. SVESKA LXXXVII — Br. 1 / YEAR 2007 TOME LXXXVII — No 1
Originalan naučni rad UDC 911.375.227(-2) (497.11)
* Mr Ljiljana Grčić, dipl. geograf, Beograd Dr Mirko Grčić, redovni profesor, Geografski fakultet Beograd, Studentski trg 3/3, Beograd Rad predstavlja rezultate istraživanje projekta 146010 koje finansira Ministarstvo nauke Republike Srbije.
|