Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Oktobar 01, 2011, 09:40:39 pm » |
|
** NOVOVEKOVNA UMETNOST KLASICIZAM, ROMANTIZAM I REALIZAM Početkom XIX veka dešavaju se velike političke promene. Slabljenjem turske centralne vlasti stvaraju se uslovi za pokretanje oslobodilačkih ustanaka. Srbija i Crna Gora stiču privremenu, a kasnije potpunu nezavisnost i ubrzano kreću u izgradnju moderne države po uzoru na zapadnoevropske zemlje. Sve je tešnja saradnja sa Srbima iz Ugarske, koji daju veliki doprinos tom razvoju. Od tog vremena se može ponovo pratiti razvoj kulture i umetnosti u Srbiji... Na teritoriji južne Ugarske početkom XIX veka javlja se klasicizam pod uticajem kruga oko Dositeja Obradovića. U Evropi se klasicizam javlja mnogo ranije. Za njegovu pojavu su značajna velika arheološka otkrića vezana za rimsku republiku i grčke gradove, pojava prosvetiteljstva i racionalističke filozofije. Klasicizam je reakcija na baroknu razuzdanost i zasićenost. Svoje izvorište nalazi u antičkom idealu lepote, skladnosti i harmoniji. Pored toga, klasicizam je nosio i političku poruku borbe protiv plemstva i aristokratije, a za uspostavljanje građanskog društva na osnovama rimske republike i grčkih polisa. Klasicizam kod nas nema tu političku poruku jer nije bilo plemstva kao, recimo, u Francuskoj. U arhitekturi odjek klasicizma je mnogo jači na teritoriji Vojvodine nego u Srbiji... Karakteristično je da se od klasicizma pa nadalje crkvena arhitektura ne menja mnogo u izgledu, ali se zato novi stilovi vide u građevinama za svakodnevnu namenu i stambenim zgradama. Stvaranje građanske klase i njeno bogaćenje stvara uslove za podizanje novih kuća, magistrata, dvoraca. Pored domaćih arhitekata koji su se školovali u inostranstvu, graditelji su bili vojni inženjeri koji su po narudžbini radili civilne objekte. Najpoznatije građevine su niz dvoraca, javne zgrade — magistrati u Karlovcima i Kikindi, manastirski konaci u Mesiću i Krušedolu i jedan broj crkvenih građevina. Klasicizam se u arhitekturi odlikuje težnjom ka jasnoći, miru i monumentalnosti. Koriste se arhitektonski elementi preuzeti iz starogrčke i rimske arhitekture. Fasade građevina su obično naglašene jakim stubovima, sa izvučenim ulaznim tremom i trouglastim zabatom. Na građevinama se naglašavaju horizontalni venci. I skulpturalna dekoracija je urađena po uzoru na antičku. Sve je u suprotnosti sa baroknom dekorativnošću i izvijenim oblicima. U Srbiji klasicizmu pripada zgrada Starog dvora, dok je u Crnoj Gori jedino crkva Svetog Mihaila arhanđela u Škaljarima urađena u istom stilu.
U slikarstvu se počeci klasicizma vide u delu Jakova Orfelina, ali su pravi predvodnici novog stila Arsen Teodorović i Pavel Đurković. Kao i u arhitekturi i u slikarstvu se javlja težnja ka antičkom idealu lepote, strogom crtežu i brižljivom modelovanju, dok se kolorit smiruje. Javljaju se teme iz grčke i rimske mitologije, a u religioznim kompozicijama se prikazuju elementi vezani za antičku umetnost, kao što su ruševine, stubovi, akvadukti i trijumfalne kapije. I Teodorović i Đurković su slikarstvo učili u inostranstvu, gde su došli u dodir sa klasicizmom preko svojih profesora. Teodorović je naslikao portret Dositeja Obradovića, koji spada među prve klasicističke portrete. Pored niza portreta značajnih građana, vojnika i crkvenih velikodostojnika, Teodorović je radio i na ikonostasima, gde je u religiozne scene ubacivao detalje koji podsećaju na antičku umetnost. Đurković je takođe radio portrete značajnih ličnosti, od kojih su najlepši portreti senatora Demetrovića i generala Duke.
Nastavljači njihovog rada su Jovan Stajić Tošković i Dimitrije Bratoglić, koji su pored ikonostasa (donja crkva u Sremskim Karlovcima) radili i kompozicije sa temama iz grčke i rimske mitologije (boginje Ceres, Heba, Venera). Kao reakcija na stroge forme klasicizma javlja se novi stil — romantizam. Pored slikarstva, on se javlja i u književnosti i muzici. U slikarstvu, on se od klasicizma razlikuje po svojoj pitoresknosti, unutrašnjoj živosti, senzibilnosti, slobodnoj kompoziciji i snažnoj boji. Crtež više nije klasicistički strog. Romantizam je kao idealni motiv pronašao slobodni pejzaž bez ljudske figure, koji je bio pogodan za prenošenje umetnikovog zanosa i stanja duše. Akvarel se osamostaljuje kao likovna tehnika, a javlja se i nova grafička tehnika — litografija. U srpskom slikarstvu se počeci romantizma javljaju još za vladavine klasicizma. Nosioci novog stila su opet slikari školovani u inostranstvu. Prva romantičarska slika je portret Vuka Karadžića od Dimitrija Avramovića, a prvi pravi slikar romantičar je Novak Radonjić. On se školovao na akademijama u Beču i Italiji. Uradio je puno portreta, ikonostasa, istorijskih kompozicija i pejzaža. Od istorijskih kompozicija najznačajnije su mu: Bajo Pivljanin ubija Turčina, Smrt cara Uroša i Smrt Kraljevića Marka. U to doba Srbija doživljava veliki procvat kulture. Osniva se licej, koji će prerasti u univerzitet, formira se narodna biblioteka i muzej. Slikari teme nalaze u narodnoj poeziji i srednjovekovnoj istoriji. Te teme odgovaraju novoj političkoj ideji i velikom pokretu za ujedinjenje svih slovenskih naroda na Balkanu, pre svega težnji Srba iz Vojvodine da se pripoje kneževini Srbiji. Te ideje su našle svoj izraz u romantičarskom zanosu umetnika. Kod slikara Ljubomira Aleksandrića se romantičarski zanos vidi više u temama nego u tehnici. Poznati su njegovi portreti prote Vase Živkovića i Beračica.
Đura Jakšić i Ogevan Todorović su najznačajniji slikari doba romantizma. Slikar i pesnik Đura Jakšić se školovao u Beču kod klasicističkih profesora, ali se ubrzo okrenuo romantizmu. Bio je sklon istorijskim i rodoljubivim temama, što se i vidi na njegovim delima Pad Sentomaša, Dete na odru, Takovski ustanak, Bakljada na Stambol kapiji, Smrt Karađorđa. Uradio je i više portreta, od kojih se izdvajaju portreti Katarine Protić, majora Varjačića i direktora Ćirića. U njegovim delima se vidi ogroman rodoljubivi zanos. Stevan Todorović se takođe školovao u Beču i Minhenu, a kroz njegova dela se vidi uticaj više stilova. Najbolja njegova dela u duhu romantizma su portreti majke majora Ilića, Kornelija Stankovića, kao i istorijska kompozicija Pogibija hajduk Veljka. Anastas Jovanović, prvi srpski fotograf, pokazao se i kao majstor litografije, čije su teme uzete iz narodne prošlosti. U Crnoj Gori nisu zabeleženi domaći slikari romantičari, ali je bilo slikara iz drugih zemalja koji su radili kompozicije sa temama iz crnogorske istorije, borbe protiv Turaka, kao i portrete znamenitih ličnosti. Najpoznatiji su Francuz Teodor Valerio i Čeh Jaroslav Čermak. Od njihovih dela se izdvajaju Ranjeni Crnogorac i Crnogorsko roblje, kao i mapa grafika Le Montenegro. U zadnje dve decenije XIX veka javlja se realizam u slikarstvu. Njegovo evropsko izvorište je Francuska, a težnja mu je bila da objektivno predstavi svet oko sebe, bez ulepšavanja i zanosa. Ta potreba se javila usled velikih socijalnih razlika koje su se pojavile u građanskom društvu. Najznačajniji predstavnici realizma u našem slikarstvu su Miloš Tenković, Đorđe Krstić, Uroš Predić i Paja Jovanović. Miloš Tenković je bio učenik Stevana Todorovića, a zatim je učio slikarstvo u Beču i Minhenu. Dosledan svom realističkom opredeljenju da slika samo scene stvarnog života, nije naslikao nijednu religioznu kompoziciju. Često je koristio akvarel, a slikao je pejzaže, mrtvu prirodu, scene iz svakodnevnog života i portrete. Boje su mu zagasite i duboke, sa finim osećanjem za materiju. Najkvalitetnija dela su mu Prodavačica cveća, Predeo sa kravama i Autoportret. Đorđe Krstić, drugi predstavnik realizma, studirao je u Minhenu zahvaljujući stipendiji koju je dobio od kralja Milana kao izuzetni talenat. Tamo se upoznao sa delima nemačkih i francuskih realista. Njegova dela svojom tematikom i patriotskim zanosom više odgovaraju romantizmu, ali on slikarskom tehnikom pripada realizmu. Najpoznatija dela su mu ikonostas u Čurugu, Utopljenica, Pisac jevanđelja, Sveti Sava blagosilja Srpčad, Obretenje glave kneza Lazara. Putujući po Srbiji, uradio je niz pejzaža sa motivimasa tih putovanja.
Kao i Krstić, i Uroš Predić se školuje u Beču. Pokazavši se kao vrlo vredan i talentovan slikar, dobija mesto asistenta na Akademiji u Beču. Ubrzo napušta i Akademiju i Beč i vraća se kući gde radi putujući po Vojvodini i boraveći u Beogradu. Radi ikonostase u Smederevu, Rumi, Sremskim Karlovcima, istorijske i alegorijske kompozicije (Hercegovački begunci, Patrijarh Lukijan moli se za srpski narod), kao i portrete i pejzaže. Od portreta se izdvajaju Mihailo Pupin, Jovan Žujović i Pera Dobrinović. Svoje uzore je tražio u italijanskoj renesansi. U kompozicijama Vesela braća žalosna im majka i Marljive ručice vidi se moralizatorski karakter Predićevog slikarstva. Za razliku od Predića, koji se sa bečke akademije povukao u provinciju, Paja Jovanović je tokom celog života putovao po svetu. Završio je bečku akademiju i bio je izuzetan poznavalac zanata i slikarske tehnike. Najviše je radio istorijske kompozicije, folklorne motive i portrete. Njegove kompozicije su jasne i pregledne, ponekad previše dekorativne, a portreti su dopadljivi. Uradio je portrete Franje Josifa, belgijske kraljice Elizabete i Mihaila Pupina. Od ostalih kompozicija najkvalitetnije su Seoba Srba, Takovski ustanak, Borba petlova, Bacanje kocki i Kićenje neveste. Kod Jovanovića, kao i kod Predića, slikarski zanat je bio nadređen slikarskoj problematici. Sa realizmom se završava period građanske umetnosti XIX veka i na scenu stupaju nova shvatanja slikarstva, koja će se kod nas pojaviti početkom XX veka i koja će nas uvesti u modernu umetnost.Dr R. Bakić • dr V. Đuričković • dr M. Lazić • dr M. Perović • mr M. Arsić • M. Trifunović
|