Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Novembar 27, 2013, 03:21:42 pm » |
|
** ŽIVOJIN I PANTELIJA JURIŠIĆ
LOZA RAZGRANALA OD PONOSA
Botaničar Živojin Jurišić i armijski đeneral Pantelija Jurišić, to su dva slavna izdanka, razgranate loze Jurišića u Crnoj Bari. Poreklo im dolazi od izvesnog Juriše, koji se u Mačvu doselio iz Hercegovine, a tamo Jurišići behu Budimirovići.
Prvi Mačvanin od Jurišića bio je Đorđe. Od njega se loza granala sve do današnjih dana. Otac Živojina Jurišića zvao se Jovan, a imao je nadimak Ćata. Po tome mnoge Jurišiće u Crnoj Bari zovu Ćatići. Jovan je imao brata Živka, a on je bio otac đenerala Pantelije Jurišića. Prema tome Živojin je rođeni stric Pantelijin. U njihovo vreme rađalo se mnogo više dece nego danas, a najstariji član domaćinstva, određivao je ko će ići na školovanje, a ko ostati da brine o imanju.
Živojin Jurišić, koji je rođen 1863. godine, skoro dve decenije pre Pantelije, najzaslužniji je za izbor njegovog životnog opredeljenja. On je nagovorio Živka, svog brata, a Pantelijinog oca da veoma žiovahnog i bistrog dečaka da u školu. Živojin je završio Veliku školu u Beogradu, a kasnije bio profesor u gimnaziji i kustos u Botaničkom zavodu Velike škole. Zahvaljujući svom predanom radu i talentu postao je prvi kustos botaničkog odeljenja, muzeja srpske zemlje. Zato se njegova reč poštovala.
Pantelija je ubrzo prešao u Beograd da pohađa gimnaziju, a njegova braća Milić, Mića i Dragutin ostaju kod kuće. Milić je brinuo o imanju, a Mića o dućanu, koji su Jurišići imali u centru sela. Najmlađi Dragutin završio je medicinu u Francuskoj.
Budući đeneral završava šest razreda gimnazije, potom nižu i višu školu Vojne akademije i pripravni tečaj za đeneralštabnu struku. U vojnom stažu prošao je put od artljerijskog potporučnika do armijskog đenerala. Najviši čin dobio je 1923. godine, kada je postavljen za komandanta Zagrebačke vojne oblasti.
"Nikog od mojih predaka nije mimoilazio rat. Pantelija je učestvovao u svim od 1912. do 1919. godine. Obavljao je važne dužnosti. Jedno vreme bio je načelnik đeneralštaba Drinske divizije prvog poziva, a kasnije 1916—1917, načelnik đeneralštaba Moravske divizije komandovao je i drugim elitnim jedinicama Kraljevske Srpske i Jugoslovenske vojske, nemoguće je sve nabrojati, trebalo bi dosta prostor a i vremena", kaže Živko Jurišić iz Crne Bare, unuk legendarnog đenerala. Živko nam je pokazao i mesto u svom dvorištu gde je bila kuća u kojoj je Pantelija rođen. Kuće više nema ali su uspomene ostale. Živko priča jednu anegdotu koju je čuo od svog oca:
"Negde 1915. godine u vreme krvavih ratnih sukoba u dolini Morave, moj deda Milić bio je komordžija. Povlačeći se pred neprijateljem, taljige sa hranom koje je vuklo neko džgoljavo kljuse se zaglibe u blatu i ni makac. Par vojnika prišli i guraju ali ne pomaže. Utom nailazi oficir na belom konju, čist, doteran. Posmatra ih. A Milić će ti onako blatnjav i ljut: "Šta gledaš, sunce ti... skači, pomozi". Oficir se najednom trže, skoči iz sedla u blato i izguraše kola. Odjednom se tu stvori i Milićev kaplar, koji srdito krenu da ukori mog dedu, a on priđe oficiru u kome je prepoznao svog starijeg brata, tada pukovnika Panteliju. Zagrliše se i izljubiše. Braća su se srela posle tri godine krvavog rata, a Pantelija je mnogo poštovao srpsku tradiciju i običaje. U našoj kući i danas mlađi brat mora da sluša starijeg, bez obzira na čin", kaže Živko. Pantelija se isticao junaštvom na mnogim bojištima srpske vojske, a sam vojvoda Živojin Mišić, koji je bio čest gost u Jurišića kući u Crnoj Bari, jednom prilikom je zapisao:
"Pantelija nije prezao od opasnosti. Kao đeneralštabni pukovnik u operacijama naše vojske na solunskom frontu išao je do streljačkog stroja utičući na trupe da bolje izvrše zadatak. Njegovi izveštaji i procene su bili dragoceni za uspeh mnogih bitaka.
Nema važnijih odlikovanja Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije koja ovaj znameniti Mačvanin nije dobio. Dva puta je odlikovan Karađorđevom zvezdom sa mačevima četvrtog reda. Njegove grudi krasila su tri ordena Belog orla s mačevima, zlatna medalja za hrabrost iskazanu u ratu protiv Bugara 1913. godine. Nisu ga mimoišla ni saveznička priznanja: Francuski orden Legije časti, Englezi su mu dodelili orden Svetog Mihaila i Đorđa, Italijani Vojnički orden "Savaja".
Povrh svega Pantelija je bio jako obrazovan čovek. Govorio je sedam svetskih jezika. Njegov sin Mihailo, diplomirani pravnik, koji je živeo u Beogradu, formirao je pravi mali muzej uspomena na oca. Među mnogobrojnim dokumentima i odlikovanjima tu je i vojnička sablja, na kojoj piše: "Panteliji od strica Živojina na dar". Ovaj trofej poznati botaničar sa početka naše priče, Živojin Jurišić, poklonio je svom znamenitom sinovcu Panteliji, po završetku njegove vojničke karijere.
Ljubiša Đukić "Glas Podrinja", decembar 1995.
Ljubiša Đukić, Mačvani iz mog pera Sremska Mitrovica : Udruženje kulturnih stvaralaca "Zavičaj", 2003 (Novi Sad : Ofset atelje).
|