Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Februar 04, 2016, 01:38:43 am » |
|
** nastavak
Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" BOŽIDAR KARAĐORĐEVIĆ — izložba povodom Dana Biblioteke autor: Bosiljka Janković Beograd, 2010.
Potrebno je ovde da kažemo ko je bila Marija Baškirceva, kojoj osim jednog lepog i vernog Božidarevog portreta dugujemo i mnoge podatke o njegovim najlepšim mladićkim godinama. Ono što nas interesuje o Mariji Baškircevoj možemo naći gotovo u svakoj enciklopediji bilo našoj ili stranoj, bilo opštoj ili enciklopediji likovnih umetnosti. Svakako je za nas ovde najbolje i najinteresantnije da navedemo članak koji je o njoj dao Božidar Karađorđević za Britansku enciklopediju (XI izdanje 1910. g.)
"Baškirceva Marija Konstantinova (1860—1884) ruska umetnica i književnica, rođena 23. novembra 1860. u Gavronciju u Poltavskoj guberniji3 u Rusiji. Kada je Mariji bilo sedam godina, pošto njen otac, predvodnik poltavskog plemstva, i njena majka, nisu, zbog neslaganja mogli da žive zajedno, gospođa Baškircev je sa svojom malom ćerkom napustila Rusiju da bi provodila zime u Nici ili u Italiji, a leta u nemačkim banjama. Marija je dobila znatno bolje obrazovanje od onoga koje je dobijala većina devojaka njenog društvenog položaja. Mogla je da čita Platona i Vergilija u originalu, kao i da piše, podjednako lako, na četiri jezika. Obdarena za muziku, prvo je želela da bude pevačica i da to postigne, ozbiljno je studirala pevanje u Italiji. Njen glas, međutim, nije mogao da izdrži tako težak rad i izdade je. U međuvremenu učila je i crtanje. Kada je izgubila glas posvetila se slikarstvu i 1877. godine nastanila se u Parizu gde je stalno učila u studiju Toni Rober Flerija. Godine 1880. izložila je "Portret žene", 1881. "Atelje Žilijan", 1882. "Žan i Žak", 1884. "Miting" i "Portret jedne dame" (pastel) svoje kuzine, koji se sada nalazi u Luksemburškoj galeriji i za koji je nagrađena počasnom pohvalom.
Njeno zdravlje, oduvek nežno, nije moglo izdržati rad koji je ona sebi nametnula, uz mondenski život u koji se pustila posle uspeha što ih je požnjela kao umetnik, te je 31. oktobra 1884. godine umrla od tuberkuloze, ostavljajući za sobom jedan mali broj radova koji su mnogo obećavali. Od ranog detinjstva Marija Baškirceva je vodila autobiografski dnevnik, ali su izdavači ovih briljantnih ispovesti (Journal de M.B., 1890), očigledno u težnji da privuku čitaocu pažnju na njenu izuzetnu obdarenost i imena raznih uglednih ličnosti sa kojima se susretala, ublažili neke delove dnevnika sa njenim preoštrim stavovima. Ovo je pak dovelo u sumnju pečat iskrenosti koja predstavlja glavnu osobinu ove izuzetno zanimljive knjige.
Sledeći književni rad Marije Baškirceve objavljen je u obliku pisama između nje i Gi de Mopasana sa kojim je otpočela prepisku pod lažnim imenom i ne otkrivajući svoj identitet.
Videti Mathilde Blind, A Study of Marie Bashkirtseff (T. Fischer, Unwin, 1892); The Journal of Marie Bashkirtseff; an Exposure add a defense, by "S" (showing that there is thougthout a mistake of four years in the date of the diary); Black and White, 6th Feb. and 11th April 1891, pp.17, 304; The Journal of Maria Bashkirtseff, translated, with an Introduction by Mathilde Blind (2 vols) London, 1890; The Letters of Marie Bashkirtseff (1 vol.) (B.K.)"4
U indeksu saradnika XI izdanja Britanske enciklopedije pored imena autora ovoga članka dati su sledeći podaci: Princ B. K., umro 1908. g. umetnik, kritičar, dizajner i zlatar. Saradnik lista Paris Figaro, Magazin of Art, i t. d. Autor Zabeležaka o Indiji (Enchanted India) (Notes sur l' Inde). Prevodilac dela Tolstoja i Jokaja Mora itd."5
Božidar, dakle, nije doživeo da vidi objavljen svoj članak o Mariji. Čitajući ga, a naročito poredeći ga sa docnijim člancima drugih autora, objavljenim u Britanskoj ili drugim enciklopedijima, možemo uočiti da je pisan sa mnogo topline, da je Marija Baškirceva bila Božidaru veoma bliska, da je bio njen savremenik, a posle njene smrti učesnik u polemikama oko njenog dnevnika i njene ličnosti i živo pratio sve one, kako ih on naziva, "proteste", što ih je izazvao njen dnevnik.
Slavu, za kojom je toliko žudela, Marija Baškirceva stekla je više svojim dnevnikom objavljenim posle njene smrti nego svojim slikama. Prevođen na više jezika, on ima svoje mesto u autobiografskoj literaturi, a u svoje vreme bio je najčitanija i veoma zapažena knjiga, ono što danas nazivamo "bestseler".
A sada da vidimo šta nam Marija priča o Božidaru kroz svoj dnevnik i pisma. U jednom pismu svojoj tetki, pisanom za vreme letnje sezone 1874. godine, koju je provodila u čuvenoj banji Spa, ona piše: "Predstavili su nam grofa Denhofa i malog B. K. ... i išli smo na trke"6. Ona je tada imala četrnaest godina — sebe je već smatrala odraslom devojkom, brinula se da li se sviđa, da li je zapažena, a njega — tada dečaka od trinaest godina naziva "malim".
Oni će se ponovo sresti u Parizu, kada se i ona tamo nastani, od 1877. godine, radi studiranja slikarstva. I od tada sve češće biće zajedno. Gotovo svakodnevno on je gost u njenom domu; on je prati na izložbe, u pozorište. U njenom salonu upoznao je tada istaknute francuske slikare i književnike, divio se njenoj lepoti i talentu, radovao se njenim uspesima, bio joj beskrajno odan i uvek spreman da joj učini svaku uslugu za koju ga zamoli. To se sve vidi i iz dnevnika i iz pisama upućenih njemu; gotovo u svakom pismu ona mu za nešto zahvaljuje ili ga za nešto moli. Na primer, ovako mu se obraća sa molbom da joj obezbedi jedan atelje koji joj je bio zapao za oko: "Da li biste mogli — sa finoćom koja vas karakteriše, da nekako uredite da budem obaveštena..."7 Od Marije saznajemo da je Božidar ludovao za Sarom Bernar i često gledao njene predstave, pa čak, kako ona smatra, bio je i likom sličan velikoj glumici8.
Prilikom poslednjeg boravka Marijinog u Nici 1882. godine, na karnevalu, Božidar je svojom pesmom, igrom i šalama zabavljao celo društvo. Odlazili su i u Monte Karlo. Sa njima su bili i njegov stariji brat Aleksa i njena kuzina Dina. Mladi, veseli, bezbrižni, oni su se ludo provodili9. Posle povratka u Pariz njeno zdravstveno stanje se znatno pogoršalo. Ali ona je imala neverovatnu energiju: neumorno je i dalje slikala. Povremeno je očajavala, svesna da boluje od tada neizlečive bolesti, bila uverena da će umreti, povremeno se nadala, verovala u čudo. U jesen 1883. godine radila je Božidarev portret. On je pozirao stojeći na balkonu i gledajući na ulicu, a prstima jedne ruke gužvao cveće dragoljuba koji ukrašava balkon; ali ona je, kako navodi u dnevniku, rešila da cveće zameni cigaretom10.
Taj lepi, vitki mladić na balkonu imao je tada 22 godine, a bio je već doktor prava. Očevidno nije se samo provodio i zabavljao, nego i učio. Mladi doktor pokazao je veću sklonost prema lepim veštinama nego prema suvim paragrafima, koje ostavlja na stranu, i stupa u Ecole des Beaux-arts. Na akademiji uči graviranje i slikarstvo. Takođe je pohađao i Pariski konzervatorijum. Govorio je nekoliko stranih jezika. Nije po obrazovanju zaostajao za svojom mladom prijateljicom, koja je u dnevniku napisala o njemu i ove redove: "On je vrlo čudnovato biće. Glavna crta ovog ćudljivog i bezbrižnog karaktera je ljubav prema improvizaciji. Osim toga, kada je nekom prijatelj, sva njegova uobrazilja služi za glorifikaciju prijatelja; on se strasno priveže za ljude za izvesno vreme."11 Za nju se vezao do poslednjeg njenog daha. Na veličanstvenom i tužnom pogrebu Marije Baškirceve, "svi su bili zadivljeni", kako opisuje jedna njena prijateljica, "snežnom belinom ljiljana koje su braća Karađorđevići položili na odar svoje mlade prijateljice"12.
Dani kada je drugovao sa Marijom, veselio se, provodio, udvarao i učio, bili su, svakako, najvedriji i najbezbrižniji u njegovom životu. Prošla je najlepša mladost, on je sazrevao, plasirao se polako kao književnik i umetnik, kretao se u pariskim književnim i umetničkim krugovima.13
Najsigurniji trag po kome možemo pratiti i dalje izvoditi njegov životni put pruža nam delo Viljema Ritera: Edmon de Piri (Ženeva, 1913)14. Ova monografija o švajcarskom slikaru nalazi se u Biblioteci Narodnog muzeja u Beogradu, u koju je preuzeta iz Biblioteke Muzeja princa Pavla. Na knjizi je posveta autora Viljema Ritera princu Pavlu "za uspomenu na njegovog kuzena Božidara". Olovkom su lako podvučena sva mesta koja se odnose na Božidara.
Viljem Riter upoznao ga je u Parizu kod Pjera Lotija sa kojim je Božidar bio dobar prijatelj i koji ga je uzeo za svoga sekretara; često su zajedno putovali. Božidar je već tada radio kao dopisnik francuskih, engleskih, nemačkih, ruskih i američkih časopisa i listova. Na jednom zajedničkom putovanju sa Lotijem i Riterom, Božidar je upoznao, preko njih, njihovog prijatelja, švajcarskog slikara barona Edmona de Pirija i njegovu suprugu Matildu, takođe slikarku. Švajcarskog slikara i njegovu suprugu ubrzo je prosto osvojio ljupki princ — "prince charmant", kako su Božidara često nazivali u pariskom društvu i među prijateljima. Kod Pirijevih, on će ubuduće biti čest gost: zimi u Veneciji, a leti u Šomonu u Švajcarskoj. Novi prijatelj stavio mu je na raspolaganje jednu malu vilu koju je nazvao njegovim imenom. Naročito rado je slikao "ljupkog princa". Izradio je čitavu seriju slika, vernih portreta, koji pokazuju transformaciju dugačkog lica "nekada nalik na paža" — piše V. Riter, a na kraju "na isposnika, sa ćelom, izrazom umora, tragom godina i pečatom razočaranja"15.
Jedan veliki portret izrađen 1903. godine prikazuje Božidara kako proučava cveće za svoje radove na koži, u maloj sobi usamljene kućice kraj Šomona. Riter posebno opisuje ruke ističući da su lepo izrađene na portretu, "o, te ruke, te famozne ruke duge i gipke, mada ne lepe, suviše maljave kao u nekim dronjcima, te plastične ruke skulptora i zlatara, te ruke koje su umele i da vezu, pletu, krpe sa ženskom ljupkošću"16.
Umetničkim radom tih ruku kao i svojim književnim stvaralaštvom "ljupki princ" izdržavao je majku, a povremeno i brata, do kraja svog života, pošto je ova porodica, već odavno u izgnanstvu, morala vremenom ostati bez sredstava. Lepe titule "princeza", "princ" koje su uporno nosili svi članovi porodice i slavno ime – tada dobro poznato u Evropi, mogli su otvarati mnoga vrata i osigurati pristup u društvo, ali nisu mogli biti izvor prihoda članovima svrgnute dinastije.
Duža i kraća česta putovanja na koja je odlazio u društvu svog prijatelja Pjera Lotija ili sam, kao dopisnik raznih časopisa i listova, pružala su Božidaru razonodu i zaradu. Putovao je po Evropi, bio je u Aziji i Africi. Godine 1893. naročito je mnogo putovao i sa tih svojih putovanja dao je nekoliko putopisa po kojima možemo pratiti njegovo kretanje i kroz naše krajeve:
— Crna Gora-Albanija (La Revue de Paris 1—XI—1894). Prevod u Srpskom književnom glasniku 16. marta 1913. — Na Gori Atosu (Revue nouvelle) — U Srbiji (Figaro, 1894)17. Prevod u novosadskoj Zastavi 1903. — U Dalmaciji i Bosni
Tri godine docnije imamo u La Revue de Paris (1—III—1896) njegov putopis : U skandinavskim zemljama (En pays scandinave]).
Godine 1897. boravio je sedam meseci u Indiji. Utiske sa tog dalekog putovanja objavio je pod naslovom Zabeleške o Indiji (Notes sur l' Inde). Ovo je jedini njegov putopis objavljen u zasebnoj knjizi. Autor je ovom putopisu napisao i predgovor u kome kaže da je na put krenuo iz Londona, gde je prethodno dobio i pročitao mnoge engleske publikacije u kojima su izneti statistički i drugi informativni podaci o engleskoj kolonijalnoj upravi u Indiji, prema kojima, naravno, zahvaljujući mudroj i brižnoj upravi, sve cveta, nema više ni kuge, ni gladi, ni bede. Međutim, njega su izvesne stvari te engleske uprave upravo mnogo više ogorčile nego oduševile. On, na primer, sa ogorčenjem ističe privilegovani položaj Engleza i stranaca uopšte u odnosu na domaće stanovništvo.
Prema kritikama savremenika, putopis Božidara Karađorđevića "bio je pravo otkriće ovog čarobnog carstva koje su toliki drugi pre njega opisali, a da nisu uspeli da osvetle misteriozne težnje njegovih stanovnika". Da je Božidarev putopis bio svojevremeno dobro poznat i cenjen dokazuje i ovakvo poređenje u jednoj književnoj kritici istorodnog dela Morisa Bauera: "Indija M. Bauera daleko nadmašuje onu Pjera Lotija, Robera d' Itiera i princa Božidara Karađorđevića."
Zabeleške o Indiji bile su iste godine prevedene i na engleski jezik. Na našem jeziku pojedini odlomci objavljeni su 1933. godine u Vremenu.
Osim putopisa, objavljivao je u raznim časopisima, naročito francuskim, pripovetke i književne kritike. Dosta je i prevodio. Preveo je Tolstojevu pripovetku Чымъ люди живы? pod naslovom Mihail (1893), zatim od mađarskog pisca Jokaja Mora San i život (1894), a 1904. godine roman nemačkog književnika Ernsta Volcogena Treće koleno. Uz prikaz ovoga dela u časopisu Revue de Paris (od 15. aprila 1904.) istaknuta je i vrednost prevoda: "Ovaj nemački roman preveo je princ Božidar Karađorđević tako tečno, tako elegantno i prirodno, da nismo ni mislili da čitamo strano, no čisto francusko delo."
Pored književnog i prevodilačkog rada, Božidar Karađorđević stalno se bavio i slikarstvom — izlažući povremeno; a naročito mnogo je radio, i to sa izrazitim i zapaženim talentom, umetničke dekorativne predmete u koži i metalu, obrađivao drago kamenje, izrađivao broševe, prstenje, češljeve.
Ideju i podsticaj za ovaj rad dala mu je još u mladosti Marija Baškirceva. "Imao je odista veliki dar u pronalaženju novih uzoraka. Motive je uzimao iz biljnog sveta: cveće, grančice, lišće... Delom realistično, delom u fantastičnoj stilizaciji pravio je najraznovrsnije ukrase i druge stvarčice, a njihova prodaja bila je glavni izvor njegovih prihoda."18 U oblasti primenjene umetnosti dao je i nekoliko oštoumnih pronalazaka koji su bili sa uspehom ostvarivani u pariskoj umetničkoj industriji.
Tako su se nizale godine ispunjene radom i putovanjima, a budućnost je bila neizvesna, starost neosigurana.
Godina 1903. — godina Majskog prevrata u Srbiji, značila je samo donekle prelomnu godinu u Božidarevoj sudbini, ali nikako onakvu i onoliku koliko bi se to moglo očekivati. Doista, on iznenada i neočekivano, bukvalno preko noći, nije više u izgnanstvu, nego je bliski rođak vladajućeg kralja. Ali, kako je njegov stric Petar I došao na srpski presto izborom od strane Narodne skupštine, to se on smatra osnivačem dinastije, što za Božidara i njegovog brata Aleksu znači da su ostali van dinastije, pošto nisu bili ni direktni preci ni direktni potomci osnivača dinastije. Ni on ni njegov brat nisu ušli u listu članova kraljevskog doma. Šta je, dakle, 1903. godina donela kraljevim sinovcima Božidaru i Aleksi i njihovoj majci Sarki? Pre svega oni su imali osnova da se nadaju da će dobiti izvestan deo kraljeve apanaže. Ta nada je sinula, značila veliku podršku, ali trebalo je čekati da se prilike u Srbiji srede, da Narodna skupština odobri apanažu novoizabranom kralju... A dok se to čekalo, u Božidarevom životu nije se mnogo šta izmenilo. Čekajući i nadajući se, radio je i dalje, mnogo i istrajno.
Već 1903. godine, odmah po stupanju kralja Petra na presto, na svečanost kraljevog krunisanja, Božidar dolazi u Beograd, sada pod svojim pravim imenom, kao kraljev rođak, ali i kao dopisnik pariskog lista Figaro. Odseo je u hotelu "Balkan", šeta po Beogradu kao slobodan građanin. U časopisima i novinama objavljeno je nekoliko članaka u kojima se ističe kako je knez Božidar Karađorđević, kraljev sinovac, poznat u Francuskoj i u stranom svetu kao književnik i umetnik, jedan obrazovan, kulturan čovek. Kralj može da se ponosi svojim sinovcem.
Na krunisanje je došao i knez Aleksa i bio dočekan zajedno sa ostalim uglednim gostima iz inostranstva. I Božidar je izašao na stanicu da dočeka brata i da spremi izveštaje za francusku javnost o svečanostima kraljevog krunisanja. Braća su prisustvovala krunisanju svoga strica, a odmah potom vratiše se u Francusku. Izgleda da nisu imali ozbiljne namere da se za uvek vrate u Srbiju. Razumljivo da je Francuska u kojoj su se rodili, odrasli i živeli kao zreli ljudi, bila za njih druga otadžbina. Ali, s druge strane, nije bilo mnogo dobre volje ni da budu pozvani u Srbiju da u njoj žive i rade.
Iduće, 1904. godine, opet je u Srbiji velika svečanost: proslava stogodišnjice Prvog srpskog ustanka koji je poveo i vodio slavni predak vladajućeg kralja, vožd Karađorđe. U nizu svečanosti priređenih povodom ove proslave, među najlepšima, bila je Prva jugoslovenska umetnička izložba. Slikarka Nadežda Petrović, jedna od organizatora ove izložbe piše u časopisu Delo, br. 33 — 1904. godine:
"Proslavljajući stogodišnjicu Prvog srpskog ustanka za oslobođenje, omladina naše Velike škole pozvala je na narodno slavlje slikare svoje otadžbine i umetnike sviju Južnih Slovena — da se za proslavu priredi od strane omladine jugoslovenske umetnička izložba, što je i učinjeno 5. septembra. Zlatnim slovima valja zapisati rad naših omladinaca kao i ideju za Ujedinjenjem na kulturnom polju svih Južnih Slovena. Sto godina je ravno, kako naši preci digoše borbu za slobodu, a danas unuci tih div vitezova pružiše ruku ostaloj braći da se udruže i udruženom kulturnom snagom bore protivu germanizma i varvarstva, te da posle sto godina njihovi unuci proslave drugu stogodišnjicu jedinstva svih Južnih Slovena."
Izložba je podeljena u četiri grupe, svaki narod posebno: Srbi, Hrvati, Slovenci i Bugari. U katalogu izložbe koja je imala devedeset šest izlagača nema imena Božidara Karađorđevića, mada su i njegovi radovi bili izloženi, kako saznajemo čitajući umetničke kritike.
"Božidar Karađorđević izložio je i jedan lep motiv iz Venecije; vode i reljefi u vodi imaju lepih tonova. Reljefi su dobro modelirani naročito onaj Nj. V. Kralja; a osobito su mu dobre umetničko-zanatske izrađevine na koži i razne ukrasne sitnice od metala. On je osobito mnogo pokazao ukusa u ovoj vrsti. Stvari na koži imaju odlično komponirane šare — ornamentiku i ukusnu boju starine."
Prema tome, Božidarevi radovi su nesumnjivo bili izloženi, ali izgleda da on nije tada dolazio u Beograd.
U našim listovima i časopisima ponovo ćemo čitati o Božidaru 1908. godine, ali ne umetničke kritike i književne prikaze — nego nekrologe. Prva vest o njegovoj smrti objavljena je u Srpskim novinama br. 67, 21. marta (po starom kalendaru): "Knez Božidar Karađorđević, umro je u Versalju od tifusne groznice." Kod nas objavljeni nekrolozi preneti su iz strane, većinom iz francuske štampe. U Srbobranu je objavljen nekrolog preštampan iz Frankfurtskih novina (Frankfurter Zeitung). Napisao ga je nemački književnik Ernst Volcogen, toplo i opširno, dajući nam mnogo podataka o Božidarevom životu i karakteru, zbog čega ćemo ovde dati jedan duži citat iz tog nekrologa: ..." u ponedeljak je sahranjen na Per Lašezu jedan od najosobitijih ljudi Pariza, potomak crnog Đorđa ... Čudnim, dvojakim životom življaše princ Božidar: u Velikoj operi mogao si ga videti u crnom fraku s ordenom na grudima u predsedničkoj loži, u umetničke krugove bi dolazio u mrkom mančester kaputu i šarenoj košulji od flanela, a u radničkim krčmama ulice Tampl poznavahu svi ovog dnevnog gosta, koji je sedeo u sredini radnika u svojoj prljavoj radničkoj haljini... U ulici nije niko znao šta više o njemu nego da je ovaj čudnovati tuđinac, koji je tako birano francuski govorio, radio u ateljeu u drugom spratu br. 60 kao zlatar...
Princ Božidar je bio čovek vanredno mnogostrana dara i od isto tako široke obrazovanosti... Kako je imao upravo neobičan dar za jezike, to se on u svakoj zemlji, gde bi malo duže ostao, osećao vrlo brzo kao domaći... Samo je srpski govorio s tuđim akcentom, ali zapadne kulturne jezike je govorio tako savršeno da se čovek morao upravo čuditi.
Za svoga bavljenja u Beču upoznao se s Hugom Volfom19. Princ se bio baš tada vratio sa svoga španjolskog puta i karakteristične narodne pesmice, što ih on pevaše svojim lepim glasom uz gitaru, dadoše pobudu Hugu Volfu za kompoziciju njegove "Španjolske pesmarice".
U Manhajmu sam mu se mogao po prvi put zahvaliti na njegovom izvrsnom prevodu moga romana "Treće koleno". Princ je taj put u Manhajmu predavao o jednom mladom francuskom pesniku (ako se ne varam o Pavlu Roju) i izložio svoje zlatarske radove...
Kad je jednoga dana na vratima malog kneževog doma u Aveni de Boa de Bulonj zakucala naga pučka nevolja, navuče princ Božidar bez predomišljanja svoju radničku haljinu i zatraži posla u umetničko-zanatskim ateljeima pariskim... Radio je i dan i noć iz sviju sila odričući se svega što bi moglo njemu lično olakšati život. Modelirajući, kuckajući, cizelirajući, sedeo je on od jutra do mraka u svojoj zlatarnici, pa onda opet kod kuće do kasno u noć pisao i pisao...prevode, članke, novele, putopise i slično. A ovda-onda izvadio bi frak i veliki orden, uklonio brižljivo s vrednih ruku tragove rada, i princ je izlazio u svoj svet i dostojno reprezentovao srpsku kraljevsku kuću u pariskom društvu.
U februaru ove godine ja sam bio došao u Pariz da pribavim među Francuzima prijatelja nemačkoj narodnoj pesmi. Naš dragi princ Božidar beše preveo tekst pesama i uz moju pomoć izradio istoriski uvod, koji je hteo da on kao umetnik govori na konferenciji. Poslednje večeri ...boravka u Parizu pozvao sam princa na dine u svoj hotel. Baš pred početak dinea stiže od princeze [Božidareve majke] poslanica da me zamoli da princu saopštim radosnu vest da je skupština odobrila željno očekivanu vrlo pristojnu apanažu za porodicu Karađorđević. Tako je slučaj hteo da sam mu prvi saopštio radosnu vest. Nikad neću zaboraviti kako su mu se zablistale tamne oči, kako su zadrhtale njegove jake, žilave ruke kad se s čvrstim stiskom oko mojih sklopiše — i onaj duboki uzdah izbavljenja — najzad, najzad."20
Ovu tako značajnu, radosnu vest čuo je Božidar februara meseca 1908. godine, a već 2. aprila ugasio se, iznenada, njegov život. Prva apanaža, ako je ubrzo stigla, verovatno je pokrila pogrebne troškove. Mogao je ipak mirno da umre siguran da će njegova majka imati obezbeđenu starost.
Sarka Karađorđević, ostarela i osamljena, živela je u tuđini do svoje smrti, a iz otadžbine primala je za svoje izdržavanje određenu sumu koja se odvajala iz kraljeve apanaže. Nastojala je da sačuva od zaborava ime i delo svoga sina. Godine 1921. objavljeno je posmrtno izdanje Božidarevih pripovedaka La vie multiple (Mnogostruki život)21. Predgovor ovoj knjizi dao je francuski književnik Žan Fino, odani prijatelj porodice. Fino je u pomenutom predgovoru dao mnogo podataka ne samo o Božidaru nego i o njegovom bratu Aleksi22. Knjiga je doživela iste godine dva izdanja. U prvom izdanju samo je Božidareva slika, a u drugom i Aleksina u uniformi srpskog oficira.
"Autor stranica koje ovde objavljujemo prerano je istrgnut od ljubavi i divljenja svih onih koji su ga poznavali. Bio je član slavne porodice Karađorđeve i godinama mu se u Parizu laskalo imenom 'ljupki princ'". I on je to zaista i bio. I njegovo ime označava neko predodređenje, jer Božidar znači 'božiji dar'.
Čudesno prirodno obdaren, on je bio istovremeno umetnik, pesnik, romansijer i umetnički kritičar. U svakoj od ovih oblasti on je ostavio lični doprinos. Običaje, osećanja, verovanja, verske obrede, sve je obradio sa izvanrednom umetnošću i u tako savršenom francuskom stilu, da se neki kritičari nisu ustezali da ga postave uz Pjera Lotija, dajući mu čak i nešto više egzotičnog šarma. [...]
______________
3 Ukrajina (prim. aut. B. J.) 4 The Encyclopaedia Britannica 1910, eleventh edition, vol. III, aus to bis 5 B. K. Prince Bojidar Karageorgevitch (d. 1908) — Artist, art critic, designer and goldsmith. Contributor to the Paris Figaro, the Magazine of Art, etc. Author of Enchanted India. Translator of the works of Tolstoi and Jokai, etc. 6 Lettres de Marie Bashkirtseff, Paris, 1891, str. 8 7 isto delo, str. 149 8 isto 9 Verovatno se B. Janković ovde poslužila rečima same M. Baškirceve, jer Marija često piše u svom Dnevniku: "...je m'amuse à la folie comme d' habitude..." (prim.prir.) 10 Journal de Marie Bashkirtseff, t.2, Paris, 1890, str. 504—505 (Mardi 9 octobre [1883]) 11 Isto delo, str. 479 (Vendredi 22 juin [1883]) 12 Albéric Cahuet, Moussia et ses amis, Paris, 1939, str. 180 13 Posle smrti Marije Baškirceve, njeni savremenici, pa i docniji književnici, kroz dugi niz godina, uzimali su njen interesantni, prerano prekinuti život, za siže svojih dela. Čak je izrađen i jedan film o njoj. U mnogima od tih romaniziranih biografija pominje se i Božidar, dok u filmu nema njegove uloge. 14 William Ritter, Edmond de Pury : essai biographique et critique, Genève, 1913, 134 str. 15 ...la lente transformation de ce long visage naguère de page, puis de cénobite, avec la calvitie, les fatigues, l'âge et les désillusions. 16 Oh! ses mains, ses mains fameuses, ces mains longues et souples, sans être belles, un peu trop velues et comme en guenilles; ces mains qui savaient broder, tricoter, repriser avec des grâces féminines ! Ispisi Bosiljke Janković iz Riterove knjige nisu mogli da budu upoređeni sa originalom, jer je knjiga, zbog rekonstrukcije Narodnog muzeja spakovana. Zato je i ostavljeno ses mains — ces mains, kako je i prepisano. (prim.prir.) 17 U Srbiju je došao pod tuđim imenom, kao Žorž Kurten. Posetio je Topolu, kraj svojih predaka i grob svog slavnog dede. Boravio je svega nekoliko dana, potpuno inkognito, kao tuđinac koji je došao da se pokloni grobu slavnog vođe ustanka na Turke. Izradio je i nekoliko crteža i akvarela od kojih je jedan unutrašnjost stare crkvice u Topoli sa Karađorđevim grobom. 18 Iz prevoda nekrologa E. Volcogena objavljenog u Srbobranu, 1908, 12 (25) april, br. 89 19 Hugo Wolf (1860—1903), austrijski kompozitor, majstor nemačkog kasnoromantičkog Lieda (prim.aut.B.J.) 20 Po dolasku kralja Petra I na presto, prilike u Srbiji — političke i ekonomske — sređivale su se polako i teško. Čak i ogromne elementarne nepogode, na primer velike popolave, tih godina nanosile su ogromne materijalne štete i otežavale sređivanje finansijskih problema. Skupljani su prilozi za krajeve u kojima je vladala glad. Štednja je bila program i parola. Interesantna je beleška u "Politici" 31. jula 1905: "Iz krugova samostalnih radikala [docnije Republikanska stranka] saznajemo da će se mnogi njihovi poslanici odreći dnevnice od 15 dinara i da će primati samo 10, a ostatak od 5 dinara ići će u državnu kasu. Oni hoće na taj način da pokažu da štednju treba početi od sebe pa je onda primenjivati na druge. A pošto je Ustavom zajemčena poslanicima dnevnica od 15 dinara to oni neće tu svoju odluku iznositi pred Skupštinu već će je samo staviti do znanja Predsedništvu Skupštine". Štedelo se isto tako i na kraljevoj apanaži. Ona je, štaviše, od nekih poslanika bila i osporavana. Mučne i žučne, pa čak i uvredljive, bile su budžetske debate na skupštinskim sednicama kada je došla na dnevni red kraljeva civilna lista i pitanje apanaže. Socijalistički poslanici izjavili su da oni nisu hteli kralja, pa, prema tome, ne mogu glasati za njegovo izdržavanje. Princ Đorđe se odrekao svoje apanaže o čemu je izvestio Skupštinu jednim pismom. Prema protokolu 50. redovnog sastanka Narodne skupštine 83 poslanika glasala su za apanažu; poslanici opozicione grupe, i Dragiša Lapčević, prirodno, napustili su salu (vidi Srpske novine, br. 34, 13. februar 1908.) U Predlogu budžeta za 1908. godinu koji je dakle ipak izglasan, u rubrici redovnih rashoda, pored ostalih navode se i sledeći: 1) civilna lista Nj. V. Kralja 1,200.000 2) Nj. V. Kralju na ime apanaže, Nj. K. V. Prestolonasledniku i na izdržavanje članova kraljevskog doma 360.000, svega 1,560.000. Lako je zamisliti sa koliko su strepnje ovu budžetsku debatu pratili kraljevi bliski rođaci u inostranstvu, gledajući u njenom ishodu rešenje svojih materijalnih nevolja. 21 Nekoliko pripovedaka iz ove zbirke kao i jedan deo predgovora, objavio je beogradski Novi list (maj — juni 1922) u prevodu Dušana K. Timotijevića 22 Aleksa Karađorđević, 1858—1920
Bosiljka Janković
|