Ruđer Bošković (1711—1787)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
PONOS SRPSTVA « ZASLUŽNI SRBI « Srpski velikani nauke « Ruđer Bošković (1711—1787)
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Ruđer Bošković (1711—1787)  (Pročitano 23017 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« poslato: April 14, 2012, 12:28:03 am »

*




RUĐER BOŠKOVIĆ
(Dubrovnik, 18.05.1711 — Milano, 13.02.1787)

... Ovaj slavni mislilac svetskog formata, po veroispovesti je bio rimokatolik, a po nacionalnosti, prema svim dostupnim izvorima, pripadao je srpskom narodu. Šta je važnije, posmatrano iz današnje perspektive. Da li je ovaj Dubrovčanin Srbin ili Hrvat? Ova pitanja su aktuelna u doba kada je nastajala knjiga Jugoslovenski mislioci.

Drugo rešenje, znatno realnije i utemeljije, danas više niko ne uzima u obzir. Ruđer Bošković pripadao je onoj nacionalno-verskoj skupini, koja se do Drugog svetskog rata označavala imenom Srbin-katolik. Međutim, posle velikog genocida hrvatske države nad Srbima, ova etničko-verska skupina je jednostavno nestala, a sa njom je nestao i svaki pojam o njoj. ...


Slobodan Damnjanović, Beograd

Ljudi govore 2/3
časopis za književnost i kulturu
glavni i odgovorni urednik
Radomir Baturan
Toronto, Kanada
2008/2009


Autor slike nepoznat
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: April 14, 2012, 12:29:25 am »

*

RUĐER BOŠKOVIĆ


Ruđer Josip Bošković (18. maj 1711 — 13. februar 1787) je najveći matematičar i astronom Dubrovnika, jedan od najznačajnijih naučnika svoga vremena, uvršćen među 100 najznamenitijih Srbi svih vremena. Bio je profesor univerziteta, osnivač Milanske opservatorije i direktor Optičkog instituta Francuske mornarice. Bio je univerzalan stvaralac: filozof, matematičar, astronom, fizičar, inženjer, pedagog, geolog, arhitekt, arheolog, konstruktor, optičar, diplomat, putopisac, univerzitetski profesor, najbolji pesnik na latinskom jeziku osamnaestog veka i prevodilac-poliglota.

Rođen je 18. maja 1711. godine kao sedmo dete trgovca Nikole Bošković (Srbina iz Orahova kod Trebinja u Hercegovina), i majke Pavle (italijanskog porekla, iz porodice Bara Betere, poznatog dubrovačkog pesnika). Njegov brat bio je L Bartolomej Baro Bošković. Ceo radni vek proveo je u tuđini, gde je stekao i svetsku slavu, a samo jednom svratio u svoj —zavičajni Dubrovnik, 1747. godine.
 
Svoje otadžbinsko poreklo nikada nije krio — ostao je "Slovinac", kako su se tada nazivali Južni Sloveni. Umro je i sahranjen 13. februara 1787. godine, a srce muje preneto u zavičaj.
 
Ruđer Bošković je, između ostalog, tvorac i jedinstvenog zakona sile, pretpostavljajući da postoji ne samo privlačenje (Njutnov zakon) nego i odbijanje u naizmeničnom menjanjuna malim rastojanjima međutelima. Smatrao je da je elementarna čestica bezdimenzija izvor sile, a vreme i prostorje, nasuprot Isaku Njutnu smatrao relativnim, pa se s pravom može nazvati pretečom Alberta Ajnštajna. Pronašao je dva geometrijska metoda za određivanje elemenata Sunčeve rotacije na osnovu posmatranja položaja tri tijela, zatim je izračunao dimenzije i spljoštenost Zemlje.
 
Otkrio je geometrijski model izračunavanja putanja kometa.
 
U geologiji je značajan jer je pisao o kompenzaciji masa unutar gora i tako postavio temelje kasnijem razvoju teorije izostazija. Regionalne poremećaje sile teže tumačio je razlikom u gustini gornjih i donjih delova Zemljine kore. U domenu klasične fizike, formulisao je jedinstveni zakon svih sila. Pretpostavio je postojanje, ne samo privlačnih, nego i odbojnih sila. Svojim idejama o relativnosti prostora i vremena bio je preteča Ajnštajnove teorije relativnosti.
 
Objavio je veliki broj radova iz sferne trigonometrije i statističkih metoda u fizici.—

Dela: "Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium", "Opera partientia ad opticam et astronomiam", "Elementorum universae matheseos", "O morskoj plimi", "O zakonu sila u prirodi", "O svetlu", "Teorija konusnih preseka", "Elementi matematike".

Autor teksta nepoznat
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« Odgovor #2 poslato: April 14, 2012, 01:01:42 am »

*
NAUČNICI I RODOLJUBCI


RUĐER, ČOVEK SVETA

RUĐER (Josip) BOŠKOVIĆ rođen je u Dubrovniku 1711. godine, u veku procvata Dubrovačke republike. Kroz ceo 18. vek, Dubrovačka republika se snažno razvijala bazirajući se na zanatskoj manufakturnoj radinosti, još više na moreplovstvu i trgovini. U takvim uslovima jedan moćni dubrovački trgovac uzeo je iz sela Orahova u Hercegovini Josip Boškovića da mu u Novom Pazaru drži trgovinu, prvo kao trgovački momak, a zatim kao ortak. Iz Novog Pazara, Josip Bošković je došao u Dubrovnik kao bogati trgovac i oženio se iz ugledne trgovačke i književne porodice. U braku mu se rodilo osmoro dece, među kojima kao sedmo dete, sin Ruđer.

Ruđer se školovao na jedini mogući način u njegovo doba, u Dubrovniku, u školi Isusovačkog kolegijuma, gde je stekao klasično obrazovanje i znanje latinskog jezika. U desetoj godini Ruđer ostaje bez oca, no po preporuci svojih učitelja, sa 14 godina majka ga šalje u Rim na dalje školovanje, gde u isusovačkom "Collegium Romanum" menja svoje ime i nastavlja školovanje. Tu je tri godine izučavao filozofiju, matematiku i fiziku, što mu je omogućilo da ispolji svoj talenat za prirodne nauke. U Rimu je studirao i logiku, Aristotelovu fiziku i metafiziku, euklidsku matematiku, nešto astronomije i etiku. Bila je očigledna njegova sklonost ka matematici i fizici.

Njegovi rani radovi iz "infinitezimalnog računa" imaju u sebi vredne rezultate za oblast primenjene matematike. Mnogo se bavio geometrijom pa je uveo "svernu geometriju" matematičke metode, bavio se osnovnim pitanjima kao što su neprekidnost, beskonačno male i beskonačno velike veličine, izveo osnovne formule diferencijalne geometrije itd. Svoje matematičke studije i rezultate ovekovečio je u više knjiga, udžbenika i mnoštvo naučnih radova.

Nakon završenog studija Bošković je vršio nastavničku službu u nižim zavodima Isusovačkog kolegija, nastavljajući studije teologije. Kada je njegov bivši profesor Borgondio 1740. primio dužnost Bošković je preuzeo na Rimskom kolegijumu lektorat matematike. Po završetku studija teologije zaređen je za sveštenika, ali je i dalje ostao na Kolegijumu da predaje matematiku i da bi se mogao posvetiti naučnom radu.

Godine 1747. posetio je svoj rodni Dubrovnik, gde je pomišljao da proživi starost, no on više nije dolazio kući, ali je bio stalno u vezi sa svojim zavičajem. Na mnogim mestima u pismima sestri Anici pisana "naški", svedoče da je u Boškoviću uvek bio živ duh našeg jezika. Za Republiku svršavao razne diplomatske poslove u drugim zemljama.

Iako je svojim obrazovanjem Bošković stekao široko znanje iz nauke, filozofije i teologije, u suštini je njegov naučni rad uvek bio okrenut praktičnim ciljevima. Godine 1742. radio je u timu matematičara koji su se bavili problemom pukotina na kupoli bazilike Sv. Petra u Rimu, a godinu dana kasnije istraživao je čvrstoću apside u istoj crkvi. Marija Terezija tražila je njegov savet u vezi sa statističkim problemima bečke dvorske biblioteke. U Parizu su od njega tražili da ispita novivost stubova u crkvi Sv. Genoveve. Bavio se i problemima hidraulike i davao savete pri obnavljanju luka u Riminiju i Savoni.

Raznolikost problema kojima se Bošković uspešno bavio zaista je zadivljujuća i svedoči o univerzalnosti ovog velikog pedagoga i naučnika. Značajne rezultate ostvario je u geodeziji baveći se proučavanjem oblika i veličine Zemljine kugle. Merio je dužinu meridijana između Rima i Riminija, ispitujući i gravitaciju na raznim mestima. Izradio je novu kartu papske države. O navedenim istraživanjima objavio je pet knjiga. Izradio je i niz instrumenata za precizna geodezijska merenja.

Kao stručnjak za geodeziju pozvan je u Beč za savetnika u sporu oko pograničnih voda između Luče i Toskane. Bošković je rešio spor u korist Luče i zato je od njih dobio "plemićku titulu". Boravak u Beču Bošković je iskoristio i okončao pisanje svog glavnog dela "Teorija prirodne filozofije" (1758). Bez obzira što je u svom delu Bošković jasno istakao svojstvo duha i materije kao osnove prirode, njegova teorija nije bila u skladu sa učenjem crkve, pogotovu neprihvatljiv za isusovce.

Da bi se sklonio od napada, Bošković prihvata ponudu markiza Romanjolija i s njim putuje kao savetnik u Italiju, Francusku, Holandiju i Nemačku. Ovo putovanje i posete raznim naučnim institucijama bilo je ono što je oduvek želeo. U Francuskoj je boravio šest meseci i bio je čest gost Akademije nauka u koju je bio izabran za dopisnog člana. Posle Francuske odlazi u Englesku gde boravi u Griniču, vršeći razna geodetska merenja, Oksfordu i Kembridžu. Nešto kasnije izabran je za člana Kraljevskog društva. Da bi se odužio ovom učenom društvu, posvetio im je knjigu o pomračenju Meseca. Interesantno je pomenuti da je većina zemalja koja je posećivao bila neprijateljski raspoložena prema isusovcima, ali to Boškoviću nije ni najmanje smetalo jer su ga shvatili i primili kao naučnika, a ne kao isusovca.

U junu 1761. godine, astronomi su se spremali da prate prolaz Venere pored Sunca. Na podsticaj londonskog Kraljevskog društva, Bošković je odlučio da otputuje u Carigrad odakle bi posmatrao ovaj fenomen. Sticajem raznih okolnosti u Carigrad nije stigao na vreme, ali je obavio taj put i na povratku prošao kroz Bugarsku i Moldaviju do Poljske. Hteo je da ode i do Petrograda, gde je bio izabran za člana Akademije. Njegov "Dnevnik sa puta iz Carigrada" (1762. godine) preveden je na više jezika. U ovoj knjizi opisao je dramu Balkana, naroda koji govore skoro isti jezik, kojim je i on govorio u rodnom Dubrovniku i koji je bio njegov maternji jezik.

Vrativši se u Italiju, Bošković dobija mesto profesora u Pavi i ulogu glavnog organizatora izgradnje astronomske opservatorije u Breri kraj Milana. S velikim oduševljenjem se prihvatio ovih poslova i kada je opservatorija počela sa radom dobio je Katedru za optiku u Breti i preselio se u Milano. U međuvremenu, 1773. godine dolazi do ukidanja isusovog reda i to iz osnova menja njegov opšti status. O Ruđera Boškovića su se otimali univerziteti, dvorovi i države.

Na poziv prijatelja Bošković prelazi u Pariz gde dobija visoko plaćeno mesto direktora marinske optike. Tada je on poprimio i francusko državljanstvo. Radio je vrlo intezivno, ali je imao problema sa nekim kolegama, što ga je navelo da posle izvesnog vremena zatraži odsustvo koje provodi u Italiji, gde je izdao pet knjiga o istraživanjima u Parizu. Godine 1784. dobio je produženje odsustva na dalje dve godine, a zatim i do 1788. Pošao je na put po Italiji, došao je u Milanu i u Breru, gde je u biblioteci mislio zavšriti neke radove. Tu su se kod njega pojavili prvi znaci bolesti, zdravlje se postepeno pogoršavalo, te je 1787. godine umro u Milanu, gde je sahranjen u crkvi Sv. Maria Podone.


Piše: Dr Mihajlo Mlinar | 27.10.2000. | Glas javnosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« Odgovor #3 poslato: April 14, 2012, 01:17:52 am »

*

RUĐER BOŠKOVIĆ I NJEGOVO NESUMNJIVO SRPSKO POREKLO


Prvi pravi srpski naučnik u modernom smislu reči bio je Ruđer Bošković, rođen 1711. godine u selu Orahov Do, pet kilometara udaljenom od Zavale  u Popovu polju, Istočna Hercegovina. Vrhunske naučne rezultate postigao  je na području matematike, fizike, astronomije i geodezije, a uspešno se bavio i filozofijom, teologijom i psihologijom. Temeljito je i besprekorno argumentovano kritikovao mehanicizam Isaka Njutna, ali ujedno prihvatio njegov princip relativnosti prostora i vremena. Odbacio je Lajbnicovo načelo prestabilirane harmonije i dovoljnog razloga suprotstavljajući im se tretmanom prostora kao principa stvarnih odnosa. Fundamentalno mu je delo "Teorija prirodne filozofije", objavljeno 1758. godine, i njime je značajno unapredio teoriju atoma, kako precizira Andrija Stojković, "zasnivanjem dinamističke atomistike koja atrakciju i repulziju shvata kao jedinstvenu prirodnu silu… Tako je atom shvaćen kao izvor svih stvarnih odnosa i, nasuprot Lajbnicu,  raznovrsnost prirode objašnjena je jednovrsnim elementima između kojih vladaju atraktivno-repulzivne sile zavisne od odstojanja. Originalno u odnosu na Lajbnica, Bošković prvi pravi razliku između razloga i uzroka, te  ne izvodi (kao Lajbnic) princip kontinuiteta i prostor pozivanjem na stav dovoljnog razloga, već ih smatra primarnim." (A. Stojković: Počeci filozofije u Srba, "Dijalektika", Beograd 1970., str. 153.)

Preci Ruđera Boškovića su Rovčani sa crnogorskih Brda, veliko srpsko pleme koje kao krsnu slavu slavi Svetog Luku i naseljava planinski prostor između Nikšića, Podgorice i Kolašina. U vreme prvobitne srpske države Rovca su bila u sastavu župe Morače i tamo su Srbi, doselivši se na Balkan, zatekli mali broj Vlaha koji su u narodnoj tradiciji ostavili pomene kao rod Macure. Vrlo brzo su posrbljeni od strane srpskog plemena Lužana koji su se u Rovca pomerali iz zetske ravnice. I pored toga, rovačka oblast je zbog surovih geografskih uslova bila vrlo slabo naseljena, a uključena u župu Moraču, predstavljali su jednu od deset župa Podgorja, o kome piše Barski rodoslov. U petnaestom veku tu se naseljavaju Nikšići, o čijoj istoriji svedoči samo narodno predanje, s obzirom da ne postoje nikakvi pisani tragovi. "Veći broj tih priča o rodonačelniku plemena Nikšića, sačuvana u više varijanata, kažu da je Nikša bio sestrić kneza Stevana, sina Vukana Nemanjića, čija je sestra bila udata za bana, ili vojvodu, Ilijana (Iliju) u Grblju, koji se bio pobunio protivu Nemanjića zbog čega su ga oni ubili. Stevan Vukanov, koji je podigao manastir Moraču, 1252. godine, nije imao potomstva pa je svom sestriću Nikši predao manastir na čuvanje kao i župu i Rovce da se tamo naseli sa svojim potomstvom. U župi Nikšićkoj sačuvalo se predanje da je Nikša sin grbaljskog bana Vladimira Grbljanovića koji je bio poznatiji kao ban Ilijan. Jedna druga varijanta govori da se grbljanski vojvoda Ilija, zet Nemanjića, iz nekih nepoznatih razloga pobunio protivu cara Dušana koji ga je smakao, a njegovog sina, posmrče Nikšu, koji je bio od odive Nemanjića, pošalje u Hercegovinu, u župu Onogošt, koju mu je dao na upravu." (Stevan Popović: Rovca i Rovčani u istoriji i tradiciji, "Univerzitetska riječ", Nikšić 1990., str. 43.)

Sve varijante predanja govore da je Nikša Ilijin iz Grblja došao u Onogošt, s tim što neke sukob kao razlog vide u odnosu prema Balšićima. U Onogoš tu je Nikša zatekao bana Ugrena Jerinića i s njim se sukobio oko prevlasti, a Nikšin sin Gojak ubija očevog suparnika Ugrena i pobegne u Rovca. "U Boki, u selu Krtolima koje je pripadalo župi Grbalj, na putu koji vodi od Tivta prema moru za Pržno, u selu Niković, iz crkve Svete Gospođe, u Bjelovini, nalazi se jedno kupasto brdo obraslo u sitnogoricu, Nikšina Glavica. Iza Nikšine Glavice na maloj udaljenosti, u selu Gošiću, nalazi se crkva Svetog Luke za koju narod kaže da potiče iz 12. vijeka (Sveti Luka je bio slava svih Nikšića). I u Kotoru i Risnu postoje crkve Sv. Luke." (str. 44.) Mnoge narodne priče i pesme nikšićkog kraja sačuvale su sećanje na grbaljsko poreklo Nikšića. Nikšići su se srodili sa srpskim plemenima Lužana, Riđana i Drobnjaka, a Nikšini potomci su, pored Gojakovih Rovčana, današnji Trebješani, župljani i Potujani. Godine 1448. Rovca i Morača su bili granični predeli Hercegovine Stefana Vukčića Kosače, a kasnije su pripadali Hercegovačkom sandžaku. Gojak je imao četiri sina — Bulata, Vlaha, Šćepana i Srezoja. Već u drugom kolenu Šćepanov sin Duka preselio se u Nikšićku župu. Nikšići su u Rovcima imali 14 kuća, a zatekli su 37. Vremenom su se orodili sa svim zatečenim porodicama, a u startu su plemensko vođstvo preuzeli. Rodovi i bratstva su se ubrzano granali, ili su vekovima predstavljali kompaktnu celinu i monolitno jedinstvo ispoljavali.

Izolovani od glavnih strateških puteva, uvek orni da učestvuju u ratovima i bunama, a lišeni kao stočari velikih poreskih obaveza, Rovčani su se ubrzano razmnožavali, a među njima su Srezojevići bili najveće bratstvo. Četvrti Gojakov sin Srezoje imao je četiri sina — Radonju, Radiča, Luku i Vukašina. Knez Ivaniš Radonjin Srezojević se početkom sedamnaestog veka nalazio na čelu celog rovačkog plemena. Ali, tada dolazi i do masovnog iseljavanja, najviše Srezojevića, ali i Bulatovića, Vlahovića i Šćepanovića. "Preko Nikšića Rovčani se sele u Popovo kao i u okolinu Stoca, čapljine i Mostara. U Popovu su se rano naselili Šćepanovići — Boškovići, nazvani tako po Bošku Stoškovu Šćepanoviću. Jedan dio tih Boškovića iselio se početkom 17. vijeka preko Kolašina u Zatarje, a Boškovići u Popovu naselili su se u Orahovom Dolu blizu manastira Zavale, odakle su se docnije raseljavali, najviše u okolinu Stoca, u Dubravama, gđe ih danas ima oko 70 domaćinstava. Oni Boškovići u Orahovu Dolu docnije su pokatoličeni i nazvali se Kristićima, dok su se drugi Boškovići nazvali Tomičići. Jedan od tih Boškovića, Nikola Matijašev, preselio se u Dubrovnik u drugoj polovini 16. veka, gđe se bavio trgovinom. Njegov je sin naučnik svjetskog glasa Ruđer Bošković. I Boškovići u okolini Stoca sela Crnići i Aladinići takođe su katolici, a nešto pravoslavnih ima u okolini čapljine i Mostara. Svi su oni sačuvali tradiciju da su doseljeni iz Crne Gore preko Nikšića i Riđana, i da su se njihovi preci naselili prvo u Popovu, sem Kristića koji, pod uticajem klerikalne propagande, misle da su doseljeni iz zapadne Bosne. Sem Boškovića, u Popovo su doseljeni u isto vrijeme i Ivaniševići–Srezojevići iz Međurječja sa knezom Ivanišem Radonjinim, po kome su se tako nazvali. Tradicija kaže da se tada preselilo sa knezom Ivanišem 70 Srezojevića. Ivaniševići su se naselili u Poljicu, Popovo, i predstavljaju veliki rod sa ograncima: Ljepave, Mostarice, Setenčiće, Gligiće, Runde, Pende i dr. Svi oni (sem Pende) slave Lučindan, kao i Šešelji i čalake iz Zavale i Milići iz Veličana, a tamo su se doselili iz Orahova Dola i svi su "lučinci" (slave Sv. Luku)." (str. 278—279.)

Šćepanovići potiču od Šćepana Gojakovog, koji je imao pet sinova — Vuka, Vlatka, Božidara, Stanišu i Radoja. Bratstvo Šćepanovića se deli na Draškoviće, Puletiće, Boškoviće i Mutapoviće. Svi osim Draškovića su se iselili sa Rovaca. Pored Sime Milutinovića Sarajlije, hajduk Veljka Petrovića i Petra Dobrnjca, Ruđer Bošković je ipak delom najveći Rovčanin koji je slavu stekao daleko od Rovaca. Rođen je u Dubrovniku 1711. godine, a umro u Milanu 1787. Njegov otac Nikola "se bavio trgovinom. Otac Nikolin zvao se Matijaši živio je u Orahovu Dolu u Popovu, što se vidi iz odobrenja o Nikolinu vjenčanju koje mu daje otac." (str. 302.) Akademik Milenko Filipović i istaknuti istraživač Ljubo Mićević ustanovili su da je u vreme pokatoličavanja Boškovića u Orahovu Dolu, "otac Ruđerov, Nikola, otišao je u Dubrovnik kao pravoslavni." (str. 303.) Neprihvatajući pokatoličavanje, deo Boškovića, koji su se nazvali Šešelji i Milići, odselili su u Veličane. Iako su odatle uskoro Šešelji odselili u Do, deo Veličana i danas se naziva Šešeljevina. Pošto su se Boškovići u Popovo polje preselili početkom sedamnaestog veka, ta velika seoba posledica je neuspele srpske bune protiv Turaka s kraja šesnaestog veka, koju je predvodio nikšićki vojvoda Grdan. "Profesor Darinka Zečević (antropogeograf, radila u SANU, umrla 1970. godine) zabeležila je predanje sačuvano u Rovcima o preseljavanju Rovčana u Popovo prije 350 godina, od kojih potiče Ruđer Bošković, i o istovremenom preseljavanju u Ibarski Kolašin. (Saopštenje profesora Branislava Nedeljkovića.) Otuda su mnogi rodovi u Popovu slavili Lučindan, krsnu slavu Rovčana: Boškovići, Ivaniševići, Ljepave, Batinići, Šešelji, Milići i dr." (str. 304.) Što se tiče Ruđerovog oca Nikole, "zna se da se doselio iz Orahova Dola u drugoj polovini 17. vijeka, gđe je stupio u službu Rada Gleđovića, koji ga je poslao u Novi Pazar, gđe se nalazila jaka dubrovačka naseobina. Tu je stekao nešto imovine, vratio se u Dubrovnik i oženio kćerkom dubrovačkog trgovca Baje Betere, Talijana porijeklom, sa kojim je imao osmoro đece: pet sinova (najmlađi Ruđer) i tri kćeri (najmlađa, Anica, imala je pesničkog dara i sa Ruđerom se dopisivala dok je god bio živ)… Pod stare dane Nikola je bilježio svoja "Staroraška sjećanja" u kojima opisuje čuvene srpske manastire: Sopoćane i Đurđeve Stupove kod Novog Pazara, Studenicu, Patrijaršiju, Dečane, Trojicu kod Pljevalja i dr., po čemu se jasno vidi njegovo porijeklo." (str. 304.)
 
Sina Ruđera, kad je navršio petnaest godina, otac je poslao u Rim na školovanje u Kolegijum romanum. Već 1736. objavio je svoju doktorsku disertaciju "O Sunčevim pegama". Njegovi radovi iz matematike, fizike i astronomije privlačili su sve veću pažnju naučnih krugova. Iako je bio prinuđen da se zakaluđeri u okviru jezuitskog reda, Bošković se isticao svojom slobodoumnošću. Utemeljivač je fizikalne jednostavne atomistike, a u svom kapitalnom delu "Teoriji prirodne filozofije", objedinio je njutnovske principe gravitacije, kohezije i fermentacije u jedinstven princip, izgradio zakon sila, bitno unapredio sfernu geometriju, bavio se mehanikom, geofizikom, optikom, geodezijom, hidrologijom, arheologijom, ali i poezijom. Pročuo se i po svom geometrijskom metodu beskonačno malih veličina, a u geodeziji teorijom instrumenata i teorijom grešaka. U nekoliko navrata poveravane su mu važne diplomatske veze, uspostavio je vrlo prisne veze sa francuskim enciklopedistima, a ubrzo je Ruđer Bošković postao i francuski i britanski akademik. Godine 1760. Bošković se, uz sve počasti koje su mu iskazivane kao slavnom naučniku, "mnogo kretao u društvu diplomata. Bio je tu i ruski poslanik Galicin. Bošković i Galicin ustanoviše da su "iste narodnosti" i da govore "dva dijalekta našega zajedničkoga jezika." (Agata Truhelka: Ruđer Josip Bošković, Hrvatsko prirodoslovno društvo, Zagreb 1957., str. 64.)
 
Kad je već uveliko skinuo monašku odeždu i distancirao se od propalog jezuitskog reda, Bošković se trajno nastanio u Parizu 1774. godine i stekao akt o naturalizaciji, plemićki oficirski status, sam se proglašujući za "vlastelina od Luke", sećajući se da mu je porodica kao pravoslavna slavila krsnu slavu Svetog Luku. Francusko državljanstvo je rešilo sve finansijske probleme Ruđeru Boškoviću, ali on tada zaoštrava mnoge naučne polemike, a izložen je i sujeti osvetoljubivih kolega koji sve mogu lako podneti osim tuđeg uspeha.


Postavljeno u rubriku (Razno) od o. Simon | 13.03.2009. | Ц. О. Касел
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« Odgovor #4 poslato: April 14, 2012, 02:39:40 am »

*
ISTORIJSKI KONTINUITET POKATOLIČAVANJA SRBA U HRVATSKOJ


RUĐER BOŠKOVIĆ JE BIO SRBIN

"Na osnovu falsifikata i prećutkivanja (Franjo) Rački je još 1887. godine stvorio osnovu Hrvatima da oni 1993. godine predlože ime svom novcu "ruđer", po Ruđeru Boškoviću. Kad predlog nije usvojen, Boškovićev lik je štampan na hrvatskoj novčanici, da bi se Hrvati legetimirali pred svijetom kao narod koji je, eto, dao svijetu i takve naučne veličine poput Ruđera Boškovića. A on je odista bio Hrvat koliko i Nikola Kopernik."
 
Tako je još pre 12 godina napisao Svetozar Borak u svojoj knjizi "Srbi katolici", prepunoj podataka o pokatoličavanju Srba a potom njihovom pohrvaćivanju, tako da danas Srba katolika više i nema. U katoličanstvo su prelazili jer su ih na to nagonile prilike tokom proteklih vekova, pre svega rasutost na velikom prostoru, pa time i nemogućnost da se čvršće povezuju i suprotstavljaju sve agresivnijem nastupanju katoličke crkve, koje ni do danas nije prestalo.

Borak ukazuje na pisanje Franje Račkog 1887. godine o Boškovićevom poreklu, koji kaže da Boškovići potiču iz sela Orahovo kod Popova (polja) u Hercegovini, odnosno starom Humu. Iz tog sela došao je u drugoj polovini 17. veka Boškov sin Nikola u Dubrovnik u službu Rada Gleđevića, koji ga je poslao u trgivinu u Novi Pazar, gde je bilo dosta dubrovačkih trgovaca. Kad je stekao imetak Nikola Bošković vratio se u Dubrovnik i oženio se Pavicom, kćerkom Dubrovačkog trgovca Bare Betere, s kojom je izrodio osmoro dece — tri kćeri i osam sinova. Ruđer je bio sedmo dete, a rođen je 1711. godine.

RUĐEROV OTAC NIKOLA PISAO O SRPSKIM STARINAMA
 
"Rački ni prije ni poslije svoga navoda ne spominje književni rad Ruđerovog oca Nikole", ističe Borak. "Tek ovlaš spominje obrazovanje i književni interes njegove braće. Zato detaljno piše o književnom radu majčine porodice, italijnskog porekla. Nije verovatno da Rački nije imao dovoljno podataka o Boškovićima u Hercegovini. U rukopisu koga i sam navodi kao izvor za njegov rad, a koji se čuva u franjevačkoj knjižnici u Dubrovniku, mogao se obavijestiti i o Boškovićima".

Ali, kako Borak ukazuje — o tome što ne nalazimo kod Račkog, možemo naći kod Jeremije D. Mitrovića u njegovoj vrlo dokumentovanoj knjizi "Srpstvo Dubrovnika", štampanoj 1992. u izdanju Srpske književne zadruge. A on u toj svojoj knjizi kaže da su preci Ruđera Boškovića prvo kao vlastela nosili prezime Podkravići odnosno Pokrajčići. Rano su se spustili u Popovo polje, u selo Orahov Do ili Orahovo, gde su se razmnožili kao Boškovići. Ruđerov otac Nikola, kao katolik, trgujući je ne samo "srpski pisao", već se kao Srbin interesovao i za srpsku prošlost, svoje srpsko poreklo, i to prenosio na svoju decu, i na Ruđera. Upravo zbog toga angažovan je od pisaca čuvenog dela "Illiricum sacrum" (Srpske starine) Ređeputija, Farlatija i Koletija da opiše srpske manastire, koje je upoznao na svojim putovanjima po srpskoj zemlji. Tako je nastao Nikolin spis "Relazioni dei Monasterij della Provincia di Rassia" — staroraška sećanja. Kako Mitrović dalje navodi, Nikola je opisao srpske manastire sve od Hercegovine do Kosova, kako ih je video i kako o njima šta doznao.

"Eto, iz takve srpske kuće potiču deca Nikole Boškovića, i sin mu Ruđer, koji je celog veka vodio prepisku sa svojima u otadžbini, naročito sa sestrom Anicom i bratom Božom, koga je stalno opominjao da traga za njihovim porodičnim grbom iz Bosne. Za ovu Ruđerovu prepisku na 'slovinskom' velikohrvatski istoričar Foretić kaže da je vođena 'na hrvatskom jeziku'. Gde se to Ruđer nazvao Hrvatom? Nije ni Srbinom, ali znamo da je žudeo za potvrdom porekla svoga bosanskog semena. Znamo da je opisujući jedan trenutak sa svog putovanja rekao da su u društvu tu bili on, još jedna osoba i još 'Il Croato'. Šta znači ova Ruđerova izjava o onom trećem prisutnom?"

POHRVAĆIVANJE BEZ IKAKVOG OSNOVA
 
Mnogo kasniji kulturni delatnici među Hrvatima setili su se Ruđera Boškovića i krenuli da ga pohrvaćuju. Tako je zaobiđen rad srpskog patriote i tragaoca za prošlošću Srba, Nikole Boškovića, da bi njegov sin Ruđer bez ikakvog osnova bio proglašen za Hrvata.

To bezobzirno pohrvaćivanje Boškovića, zatim Gundulića i svega Dubrovnika i oko Dubrovnika prokomentariosao je Lujo Vojnović, Srbin katolik i dubrovački gospar, u listu "Vreme" od 30. januara 1938. On je napisao:
 
"Ali da otvoreno rečemo, dosadila je našem svetu zloupotreba imena "Hrvat" i "hrvatski". Ta zloupotreba ne dolazi iz jedne narodne potrebe. Ona izvire iz logora izvesnih elemenata, koji su sa neverovatno veštom propagandom, iskoristeći beskonačnu bezazlenost hrvatskih masa, sa izrednom sugestijom i hipnotičkom moći odvratili narod od njegovih životnih potreba i uštrcali mu u žile otrov ludila gonjenja.(...) Do reke koja deli Srbiju od Bosne sve je strogo centralistički hrvatsko i na tom prostoru kovačnica neprekidno radi, malj na nakovnju automatski ponavlja jedan jedini plemenski ton. Ogradio se najpre plot, pak se podigla ograda, najzad zid, nalik na onaj kojim se Kinezi branijahu od nasrtaja Mongola, i to ovde! Dalmacija nije više Dalmacija nego "Hrvatsko primorje". Može li se zamisliti veće centralizacije — sva su istorijska imena isključivo hrvatska, sve je zasebno, čak i književnost i jezik, bez i najmanjeg uticaja Srba, i velikog reformatora Vuka. Bošković je Hrvat i samo to, jer su mu roditelji pokatoličeni Hercegovci, Gundulić je Hrvat, svi su dubrovački pisci samo Hrvati, itd, itd."
 
A, stari Dubrovčani, koji su bili verni katoličkoj crkvi i srpskom rodu sećali su se Ruđerove sestre Anice, u dubokoj joj starosti, njenih svedočanstava o srpskim uspomenama u kući Boškovića.

Bezobzirno nametanje hrvatstva svuda i na svakom mestu s jedne, i prećutkivanje sve glasnijih manifestacija mržnje prema Srbima, s druge strane, koje započinje u vreme Franje Račkog izazvalo je vidno distanciranje Srba. I on i Štrosmajer su se u svojim odmaklijim godinama otvoreno približili nacionalističkim pravašima, kada su ovi već uveliko negirali postojanje Srba kao naroda i odbijali bilo kakvo njihovo prisustvo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Bio je to svojevrsni poziv za pokatoličavanje Srba i njihovo ubrzano pretvaranje u Hrvate, a tamo gde to ne uspe da se problem reši proterivanjem ili ubijanjem. Rački je zajedno sa Štrosmajerom, "postao sijač opasnog sjemena, koje će za Srbe uroditi pogubnim plodovima, prvenstveno na planu zablude o jugoslovenstvu, preko kojeg je odronjavano srpsko nacionalno biće.

UZNEMIRENOST KATOLIČKIH I PRAVOSLAVNIH SRBA
 
To nasilno hrvatovanje uznemirilo je katoličke i pravoslavne Srbe krajem 19. veka. "Svi se još više tuđe od nas, nego prije", napisao je Štrosmajer Račkom, misleći na vidno reagovanje Srba. U prave razloge povlačenja srpskog korpusa, međutim, ni jedan, ni drugi nije ulazio. Ideja o nestajanju Srba na svim tim prostorima već je postojala i oni su se prećutno s njom slagali.

Gde je nastala ta hrvatska misao, koja će potpuno izbrisati Srbe iz Dubrovnika i njegove okoline, a kasnije se kao kuga proširiti po Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji? Odgovor na to pitanje dat je u listu "Dubrovnik", br. 7, iz 1896. godine. "Hrvatska misao nije iznikla u Dubrovniku, gdje, Bogu hvala, ni do danas nije uvriježena i gdje se jedva ko i sjeća hrvatskog imena, nego ta misao bi tek u novije vrijeme amo od nekud uvedena po nastojanju ljudi koji amo dođoše štono kažu trbuhom za kruhom. Ti pioneri hrvatske misli u Dubrovniku ne bijahu ljudi tobož rodom iz Hrvatske, jer do nazad malo godina kod nas amo ne bijaše nastanjen ni cigli jedan Hrvat, a i današnji nema ih do u sve tri, četiri, a to su jedan knjižar, jedan knjigoveža, jedan pop i jedan trgovac, ljudi koji istini na čast, ne ističu se ni najmanje širenjem hrvatizma. Barjaktari hrvatske misli u Dubrovniku bijahu u prvom redu neki Dalmatinci, činovnici i profesori, kojijem se malo docnije pridružiše i gdjekoji naš pop i fratar, a navlastito mlađi učitelji, (koji su) bili rodom iz našeg prostora ili iz gornje Dalmacije."
 
Najveći delatnik u poricanju bilo kakvog znaka srpstva u Dubrovniku bio je Marsel Kušar, koji je 1892. godine napisao knjižicu "Dubrovčani, jesu li Hrvati"? Došao je iz Zadra, preko Šibenika i počeo da širi hrvatsku ideju falsifikatima i zaobilaženjem činjenica. Na njenu pojavu reagovao je ugledni naučnik i književnik, Srbin katolik iz Cavtata Valtazar Bogišić ocenivši da je "ta knjiga jako pogibeljna u rukama jednog neznalice jer u njoj neće naći nego istinu umetnički izvrnutu". Drugi Srbin katolik Luko Zore je skrenuo pažnju na obilje falsifikata. Armin Pavić, zagovarač hrvatske književnosti u Dubrovniku objasnio zašto je to činio. "Kultus" Gundulićev započe u one dane hrvatskoga književnoga preporoda kada se narodu htjelo da bude drugim evropskim narodom jednak, a u literaturi za tu svrhu nemaše ništa drugo gotova, nego djela Dubrovčana."

Borak na to dodaje: "Nošen hrvatskom nacionalnom idejom i oslijepio od nje da bi mogao vidjeti ono što svak vidi, Pavić je i srpske narodne pjesme, npr. čak i one iz kosovskog ciklusa, proglašavao hrvatskim naraodnim pjesmama. ..Proglasio je da su narodne pjesme koje je Vuk sakupio "hrvatske narodne pjesme" i da boj na Kosovu nije nikakav srpski boj nego saveznička bitka protiv Turaka."
 
Ako sve to znamo, a i najnovija ponašanja hrvatske države prema Srbima, kao što su proterivanje srpskog naroda velikih razmera, pokatoličavanje preostalih Srba, da bi oni po oprobanom receptu bili pohrvaćeni i svakojaka tužakanja i optuživanja sa te strane, da ne navodimo i nešto ranija stravična klanja Srba, nezabeležena u evropskoj istoriji, onda se moramo zapitati kakva nam je politika prema toj državi? I kakve je rezultate ona dala posle tolikih naših izvinjavanja?
 
Ako je Ruđer Bošković pretvoren u Hrvata, ako su nebrojene hiljade Srba naterane tokom vremena na razne načine da se pokatoliče, a potom pohrvate, ko garantuje da u nekoj budućnosti neće Nikola Tesla, Mihailo Pupin, Milanković, Njegoš i ko zna koji sve srpski velikani postati značajni Hrvati. O tom ponašanju Hrvata treba ozbiljno razmišljati. Ono ne ugrožava ni Amere, ni Francuze, ni Nemce, ali se nas i našeg opstanka i te kako tiče.


Predrag Mirković | 04.10.2011 | Borba za veru

Publicista Predrag Mirković urednik je sajta "Svetinje Braničeva"
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« Odgovor #5 poslato: April 14, 2012, 03:09:48 am »

*

ČUDNO HRVATSTVO RUĐERA BOŠKOVIĆA

Hrvatska ovih dana u Dubrovniku obeležava 300 godina od rođenja "najvećeg hrvatskog znanstvenika, jednog od najznačajnijih Hrvata" Ruđera Boškovića, preskačući objašnjenje kakve to veze Bošković ima sa Hrvatskom i Hrvatima kao narodom
 
Znate li da je među rimskim carevima bilo čak 16 Srba. Konstantin Veliki, najpoznatiji među njima, čovek koji je zaustavio progon Isusovih sledbenika i uzdigao hrišćanstvo na nivo državne vere, pripada, dakle, nizu najpoznatijih Srba svih vremena. Ne plašite se, nisam skrenuo sa uma; ovde samo primenjujem hrvatsku metodologiju određivanja nacionalne pripadnosti ljudi koji su odavno mrtvi. Hrvatska ovih dana obeležava 300 godina od rođenja "velikog hrvatskog znanstvenika i filozofa" Ruđera Boškovića. U Dubrovniku je od 29. maja do 2. juna, ove 2011. godine, održan međunarodni naučni simpozijum: "Od Ruđera Boškovića do danas: doprinos hrvatskih znanstvenika svjetskoj znanstvenoj baštini". Visoki pokrovitelj skupa bila je predsednica Vlade Hrvatske Jadranka Kosor.
 
Da vas ne davim detaljima sa trodnevnog zasedanja i referatima, među kojima je bio i referat Karla Rubija, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku (1984. godine), navodim zaključak iz završnog dokumenta kojim se sugeriše da Hrvatska poradi na nacionalnom brendu "Ruđer Bošković", po kojem ta zemlja, uz ostalo, treba da bude prepoznatljiva u svetu. Kada je Tuđman, brišući sve tragove Jugoslavije na tlu Hrvatske, krajem 1991. godine uveo hrvatski dinar, na svim apoenima bio je portret Ruđera Boškovića.
 
Znači, Ruđer Bošković je Hrvat! Jeste, isto onoliko koliko je rimski car Konstantin Veliki bio Srbin.

DUBROVNIK I HRVATI
 
Hrvati, a svakoga ko je nekada, nevažno je u koje vreme, živeo na prostoru današnje Hrvatske, proglašavaju Hrvatom. Da li taj ima ili nema i najmanje veze sa Hrvatima kao narodom, da li su mu koreni po očevoj i majčinoj liniji hrvatski ili makar delimično hrvatski, ili uopšte nisu hrvatski, to visoku školu hrvatskog nacionalnog inženjeringa uopšte ne interesuje. Svojevremeno su čak i Marka Pola hteli da svrstaju među značajne Hrvate, tvrdeći da je rođen na Korčuli, ali se od te namere odustalo kad se oglasio nadležni ministar Vlade Italije i poručio Hrvatima da ne prave budale od sebe.
 
Da li je Ruđer Bošković rođen u Dubrovniku? Jeste. Da li je Dubrovnik sada u sastavu Hrvatske? Jeste! Molim lepo, onda je Ruđer Bošković Hrvat — reći će vam danas svaki Hrvat, a taj pristup je samo druga strana hrvatske krštenice na kojoj piše da je svaki katolik u Hrvatskoj po nacionalnosti Hrvat. Da li je Ruđer Bošković bio katolik? Jeste, bio je. Znači, Bošković je Hrvat — odgovara zastupnik one škole.
 
A kakve veze, u nacionalnom, rodbinskom, državnom, teritorijalnom smislu Ruđer Bošković ima sa Hrvatima i Hrvatskom? Apsolutno nikakve. Ni najmanje.
 
Bošković je rođen 1711. godine u Dubrovniku. Otac mu je bio Nikola Bošković, Srbin iz sela Orahov Dol, kod Trebinja, a majka Pavla Betera iz poznate italijanske dubrovačke porodice. To je početak 18. veka. Pisani tragovi iz tog doba gotovo da ne poznaju Hrvate i hrvatstvo u Dubrovniku. To je vreme Dubrovačke republike, koju će Napoleon kasnije ukinuti i pripojiti svome carstvu. Dubrovnik je kroz istoriju uspevao da ishodi i zadrži određene oblike samostalnosti koju je zlatom plaćao Vizantiji, Mlecima, Mađarima i Otomanskoj imperiji.
 
Dubrovnik nikada u prošlosti, ni administrativnim vezama, nije pripadao hrvatskoj državi koja je, da podsetim, nestala krajem 11. veka, tačnije 1097. godine, kada je mađarski kralj Koloman porazio hrvatsku vojsku na Gvozdu (današnja Petrova Gora) i ubio poslednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića.
 
Uzgred, ni taj Petar nije bio kralj već narodni vođa bez kraljevske krune, o čemu i danas postoje dokazi u arhivama grada Splita, ali to je posebna tema.

SLUČAJ VALTAZARA BOGIŠIĆA

Komunisti, na čelu sa Brozom, stvaraju 1945. godine novu Jugoslaviju i šest republika u njoj. Jedna od njih bila je Hrvatska. Tada uspostavljene administrativne linije postaće 1974. godine međurepubličke, a 1992. godine granice međunarodno priznatih država. Tim putem je Hrvatska dobila Dubrovnik, kao i celu Dalmaciju. Pre toga ni Dalmacija, ni Dubrovnik nisu imali veze sa Hrvatskom.
 
Željan da vidi svet izvan dubrovačkih zidina, a gonjen nemirima velikih talenata kojima je bio obdaren, Ruđer Bošković veoma rano odlazi iz Dubrovnika. Njegovi hrvatski biografi prećutkuju podatak da je veliki naučnik od odlaska samo jednom, 1747. godine, posetio rodni grad. Nije isključeno da je znao za postojanje austrijske provincije koja se zvala Hrvatska i to je možda njegova jedina veza sa hrvatstvom. Lično, ne verujem da je Bošković održavao u sebi osećanje pripadanja narodu iz kojeg je došao njegov otac Nikola, sa onakvim umom Ruđeru je i ceo svet bio mali, ali sa hrvatstvom taj čovek zaista ništa nije imao. Sa srpstvom — jeste.
 
Ako se primeni logika hrvatskog nacionalnog inženjeringa na tlo današnje Srbije, onda je, rekoh, Konstantin Veliki srpskoga roda. Rođen je u mestu Nais, današnjem Nišu.
 
Ali, nije Bošković jedini Srbin sa tog dubrovačkog prostora kojeg su Hrvati prisvojili. Nećemo sada o Držiću i Gunduliću, koji takođe nemaju nikakve veze sa Hrvatima, a Zagreb ih već odavno predstavlja kao Hrvate, već o jednom značajnom čoveku iz ne tako davnog vremena.

Ako vas danas put nanese u Cavtat, na jednom od najlepših delova tog gradića, administrativnog centra Konavla, videćete monumentalni spomenik Valtazaru Bogišiću. U hrvatskim enciklopedijama pročitaćete da je Bogišić bio "hrvatski znanstvenik, pravni i povijesni pisac". A da li je bio? Nije.
 
Bogišić (rođen 1834) kao veoma mlad, iako iz trgovačke porodice, pokazivao je interesovanje za pravne nauke. Posle očeve smrti upisuje Pravni fakultet u Beču, i uz pravne materije izučava istoriju, filologiju i filozofiju. Godine 1864. u glavnom gradu Austrije doktorirao je pravo. Nošen idejom da izučava običaje i običajno pravo raznih naroda prihvata poziv Novorosijskog univerziteta u Odesi, gde postaje predavač. Obilazi Kavkaz i zapisuje običaje tamošnjih naroda tražeći podudarnost u načinu života kavkaskih naroda i Južnih Slovena.
 
Crnogorski Knjaz Nikola zamolio je 1872. godine Bogišića da napiše Imovinski zakonik za Crnu Goru, što je i učinio. Nije to bila jedina aktivnost Valtazara Bogišića u Crnoj Gori: knjaz Nikola nudi 1893. godine Bogišiću mesto ministra pravde. Bogišić prihvata i na toj dužnosti ostaje sve do 1899. godine, kada odlazi u Pariz. Umro je 1908. godine, u Rijeci.
 
A kakve veze Bogišić ima sa Hrvatskom? Nikakve. Osim ako se primeni formula po kojoj je Ruđer Bošković postao Hrvat. Bogišić je rođen u Cavtatu, a Cavtat je u sastavu današnje Hrvatske.

U Novom Sadu, 1866. godine osnovan je politički pokret nazvan "Ujedinjena omladina srpska". Na osnivačkoj skupštini utvrđeni su osnovni ciljevi Pokreta: svekoliki napredak Srba; odgajanje svesti o slavnoj prošlosti, utvrđivanje zajednice bratstva… uz parolu Pokreta: "Srpstvo sve i svuda". Organizacija je okupljala mlade, obrazovane, umne i već poznate Srbe među kojima su bili i Svetozar Miletić, Nikola Pašić, Marko Miljanov Popović, Lazar Tomanović i Valtazar Bogišić. Da, ovaj iz Cavtata, "hrvatski znanstvenik, pravni i povijesni pisac".

Bogišić se bez ikakvih rezervi izjašnjavao kao Srbin, ceo život, uz izučavanje pravnih nauka, posvetio je negovanju srpske tradicije i sećanju na slavnu istoriju srednjovekovne Srbije. Crnu Goru je smatrao najčistijom srpskom zemljom, kao i Konavle iz kojih su došli njegovi preci. Još sredinom 19. veka u Konavlima se narod izjašnjavao srpski, svaka porodica je imala krsnu slavu koju su, kao jedinstveno obeležje Srba, slavili i Srbi katolici, a takvih je najviše bilo u Dubrovniku i Cavtatu. Interesantno je da i danas mnoge porodice u selima Konavla obeležavaju slave svojih predaka, iako se gotovo svi u Konavlima izjašnjavaju kao Hrvati.
 
Suočen sa velikim uticajem Ujedinjene omladine srpske na prostoru Habzburške monarhije, uticajem koji se širio snažnije i brže nego što je austrijska vlast mogla i da pretpostavi, Beč donosi odluku da zabrani Ujedinjenu omladinu srpsku. Istu odluku donela je i Kneževina Srbija pod austrijskim pritiskom, što vođe tog pokreta nije pokolebalo; oni sedište iz Novog Sada premeštaju u Crnu Goru, na Cetinje. Na inicijativu Marka Miljanova i knjaza Nikole, sa kojim je Bogišić imao odnos velikog uvažavanja i prijateljstva, 1871. godine na Cetinju je osnovana "Družina za oslobađanje i ujedinjenje srpsko".
 
Srpska kraljevska akademija izabrala je Valtazara Bogišića 23. januara 1888. godine za redovnog člana.


Piše Ratko Dmitrović | 16.06.2011. | Pečat
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« Odgovor #6 poslato: Jul 25, 2012, 03:59:13 pm »

*

RUĐER BOŠKOVIĆ — PRETEČA MODERNE NAUKE


Pre tri veka rođen je veliki srpski i svetski naučnik Ruđer Bošković. Tim povodom, održan je naučni skup pod nazivom "Ruđer Bošković — preteča moderne nauke".

Na skupu "Ruđer Bošković — preteča moderne nauke", predsednik skupštinskog Odbora za nauku i tehnološki razvoj Srboljub Živanović ukazao je na značaj dela ovog naučnika, i pravce razvoja moderne fizike, čiji je pretača Bošković bio. Učesnici skupa govorili su o njegovoj bogatoj biografiji i naučnom kao i o istorijskim aspektima njegovog života i rada. Razmotreni su i filosofski principi Ruđera Boškovića u izučavanja prirode, detalji njegovih naučnih dela, bibliografija i dostupnost radova u Digitalnoj biblioteci Matematičkog fakulteta u Beogradu.
 
Ruđer Josip Bošković je jedan od najznačajnijih naučnika svoga vremena, a ubraja se među 100 najznamenitijih Srba svih vremena. Bio je profesor univerziteta, osnivač Milanske opservatorije i direktor Optičkog instituta Francuske mornarice i svestran stvaralac: matematičar, astronom, fizičar, inženjer, pedagog, arhitekta, arheolog, konstruktor, diplomata, putopisac, profesor, najbolji pesnik na latinskom jeziku osamnaestog veka i prevodilac — poliglota.
 
Na polju klasične fizike Ruđer Bošković je formulisao jedinstveni zakon svih sila. Pretpostavio je postojanje, ne samo privlačnih, nego i odbojnih sila, a svojim idejama o relativnosti prostora i vremena bio je preteča teorije relativiteta nobelovca Alberta Ajnštajna. Pronašao je dva geometrijska metoda za određivanje elemenata Sunčeve rotacije na osnovu posmatranja položaja tri tela, a zatim izračunao dimenzije i spljoštenost Zemlje. Otkrio je geometrijski model izračunavanja putanja kometa, a objavio je veliki broj radova iz trigonometrije i statističkih metoda u fizici. U geologiji je rad Ruđera Boškovića značajan, jer je postavio temelje kasnijem razvoju teorije izostazije. Regionalne poremećaje sile teže tumačio je razlikom u gustini gornjih i donjih delova Zemljine kore. Otkrio je geometrijski model izračunavanja putanja kometa, a objavio je veliki broj radova iz trigonometrije i statističkih metoda u fizici.

Skup povodom tri veka od njegovog rođenja organizovan je pod pokroviteljstvom Odbora za nauku i tehnološki razvoj, a u saradnji sa Astronomskim društvom ''Ruđer Bošković'', Maticom srpsko dubrovačkom i Ekekonit Centrom.
 
Ruđer Bošković rođen je 18.maja 1711. godine, kao sedmo dete trgovca Nikole Boškovića, Srbina iz Orahova Dola kod Trebinja u Hercegovini i majke Pavle, italijanskog porekla, iz porodice Bara Betere, poznatog dubrovačkog pesnika. Ceo radni vek proveo je u tuđini, gde je stekao i svetsku slavu, a samo jednom svratio u svoj rodni Dubrovnik, 1747. godine. Svoje poreklo nikada nije krio — ostao je Slovinac, kako su se tada nazivali Južni Sloveni. Umro je 13. februara 1787. godine.


Piše Milena Gluvačević | 29.12.2011. | Glas Srbije
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« Odgovor #7 poslato: Februar 07, 2015, 02:31:28 am »

*
RUĐER BOŠKOVIĆ


KRADIMO DOMAĆE

Svojatanje velikih Srba postalo je neka vrsta hrvatskog nacionalnog sporta. Valjda zbog "polivalentnog podrijetla" velikana, kako su to Hrvati formulisali u nedostatku argumenata za objašnjavanje nedoličnog svojatanja velikih umova srpske nacionalnosti. Tako uz Teslu i Andrića sada prisvajaju i Ruđera Boškovića, jednog od najuticajnijih naučnika 18. veka, čiji je otac Nikola, Srbin iz hercegovačkog sela Orahov Do, odlučio da se preseli u Dubrovnik[/size]

Kada se Jugoslavija raspala u paramparčad na Srbe, Hrvate, Slovence i ostale, države su počele da grade svoje nove identitete i počele da prisvajaju velike naučnike. Otimanje i svojatanje Nikole Tesle, Marina Držića, do Njegoša i Andrića, postali su neka vrsta nacionalnog sporta za republike koje su imale tu čast da ovi Srbi na njihovoj teritoriji, da li rođenjem ili mestom boravka, ostave velike tragove u nauci, umetnosti i književnosti. Izgleda da je najlakše bilo prisvojiti Ruđera Boškovića, jednog od najuticajnijih naučnika 18. veka, čiji je otac Nikola, Srbin iz hercegovačkog sela Orahov Do, odlučio da se preseli u Dubrovnik.

Predsednik Srbije Boris Tadić nedavno je u ekskluzivnom intervjuu za Pressov Nedeljnik, na pitanje ko su po njemu najveći Srbi u istoriji, odgovorio da su to Nikola Tesla, Dositej Obradović, Vuk Karadžić, Mihajlo Pupin, Milutin Milanković i Ruđer Bošković. "Nadam se da me moji hrvatski prijatelji neće pogrešno razumeti, ali Ruđer Bošković je bio Srbin katolik", dodao je Tadić.

Međutim, izgleda da su Hrvati vrlo revnosni u insistiranju na hrvatskom poreklu srpskih naučnika, pogotovo kada su Tesla i Bošković u pitanju. Tako, prema istraživanju koje je objavio zagrebački "Večernji list", Teslu među najveće Hrvate svrstava čak 87 odsto, a Ruđera Boškovića 63 odsto stanovnika lijepe njihove. To je valjda zbog "polivalentnog podrijetla" dvojice velikana, kako su to Hrvati formulisali u nedostatku argumenata za objašnjavanje nedoličnog svojatanja pripadnika velikih umova srpske nacionalnosti. Iako Nikoli Tesli u Hrvatskoj niko ne spočitava srpsko poreklo, što bi bio i preveliki zalogaj imajući u vidu da mu je otac bio pravoslavni sveštenik, prošle godine je u Dubrovniku svečano proslavljeno 300 godina od rođenja najvećeg "hrvatskog znanstvenika", sa naglašenim ekskluzivitetom na epitetu — hrvatski. A ni mi se nismo mnogo prsili da dokažemo suprotno.

Takođe, nismo mnogo toga posvetili ni Ruđeru Josipu Boškoviću.

Najveći matematičar i astronom svog doba rođen je u Dubrovniku 18. maja 1711. godine, u vreme procvata Dubrovačke republike. Ruđerovog oca Nikolu, Srbina rodom iz sela Orahov Do, unajmio je jedan moćni dubrovački trgovac da u Novom Pazaru razvija trgovinu. Nikola Bošković je uspešno radio svoj posao, pa je prešao u Dubrovnik, gde se oženio devojkom italijanskog porekla, iz bogate dubrovačke porodice, koja mu je rodila osmoro dece, a sedmo po redu bio je briljantni Ruđer.

Budući fizičar, geodet, inženjer, pesnik filozof i diplomata osnovnu školu je završio u rodnom Dubrovniku. Pod budnim okom don Nikole Nikea, kao i većina imućne trgovačke dece, izučavao je klasične nauke i latinski jezik, a u 15. godini odlazi u Rim u isusovački Kolegijum Romanum. Školovao se u novicijatu Svetog Andrije, gde je izučavao retoriku, a posle tri godine u Rimskom kolegijumu nastavio je da uči filozofiju i matematiku. Do tada je Bošković uglavnom bio pod uticajem isusovačke škole, da bi mu mentor postao Horacije Borondino, humanista i zakleti aristotelovac, koji ga je uveo u delo Arhimeda i Euklida, otkrivajući mu i čari poezije. Kao mladić je često poboljevao, a krhko zdravlje ga je pratilo do kraja života.

Ruđer je mnogo putovao, a njegova poseta Engleskoj bila je uspešna na planu nauke. Tamo je stupio u kontakt sa istaknutim matematičarima, a put ga je zatim odneo u Carigrad, gde je trebalo da posmatra prolazak Venere ispred Sunca. Međutim, ovaj poduhvat je bio neuspešan, a osim što se namučio u putu, ozbiljno je oboleo od groznice, a neki poznanici mu nisu davali šansu da preživi, pa su već počeli da šire vesti kako je Bošković preminuo. Ipak, uspeo je da se izleči i čak odlučio da produži putovanje preko Poljske i Bugarske, a svoja iskustva pretočio je u knjigu putopisa "Dnevnik iz Carigrada", objavljenu 1762. godine. Stigavši u Rim opet nailazi na nerazumevanje uskogrudih akademskih krugova, kojima nije bila po volji njegova knjiga "Teorija prirodne filozofije", pa večiti putnik Ruđer odlazi da živi u Milano, gde se zapošljava kao profesor matematike da bi izbegao hroničnu besparicu. Ali, o odmoru ne razmišlja ni trenutka, pa svom velikom delu dodaje i jedan graditeljski poduhvat — kao konstruktor, izvođač radova i izumitelj gradi opservatoriju u Breri, ostavljajući pokolenjima mesto na kojem mogu da nastave njegovo delo. Međutim, tada mali grad Milano nije bio suviše blagonaklon prema Boškovićevom radu i požrtvovanju. Iz sredine pune zavisti, Ruđer ponovo odlazi u Pariz i uzima francusko državljanstvo, gde je dobio prilično udobnu i dobro plaćenu poziciju direktora mornaričke optike. I uvek sa Dubrovnikom u srcu, kojem pomaže i tako što pokušava da izgladi spor oko neutralnosti njegovog rodnog grada u rusko-turskom ratu. I ranije se Bošković pokazao kao talentovan diplomata, kada je kao stručnjak za geodeziju pozvan da bude savetnik u sporu oko pograničnih voda između Luče i Toskane. Zahvaljujući uspešnom lobiranju za Luču, koja je dobila spor, vlasti ove oblasti su mu se odužile plemićkom titulom.

Godine 1787. godine Ruđer Bošković umro je u Milanu od komplikacija na plućima, gde je sahranjen u crkvi Sv. Marije Podone. Iza sebe je ostavio impozantno delo, više od 75 kapitalnih radova iz matematike, mehanike, astronomije, optike, filozofije i književnosti. Teško je proceniti na koje je sve načine Ruđer Bošković zadužio svetsku nauku. Bio je preteča nauke o termodinamici, kinetičkoj teoriji materije, teoriji elastičnosti čvrstih objekata. Ruđer Bošković je, osim po svojim izuzetnim delima iz matematike, bio poznat i po naprasitom karakteru. Zbog toga je često padao u nemilost moćnih ljudi u Italiji, u kojoj je proveo čitav svoj plodni radni vek.

U dubrovačkoj trgovačkoj republici, inače, oduvek je živeo veliki broj Srba katolika, a najveći sinovi Dubrovnika, od pomenutog Ruđera Boškovića, pa do Marina Držića, u najmanju ruku su ponosno isticali da govore srpskim jezikom.

Srbi katolici su, inače, bili nosioci srpske narodne misli ističući da je jedno vera, a drugo narodnost. Tako je, recimo, svojevremeno hrvatski istoričar Natko Nodilo, koji se smatra i utemeljivačem hrvatske istorijske nauke, pisao da se "u Dubrovniku, ako ne od prvog početka a ono od pamtivjeka, govorilo srpski: kako od pučana, tako i od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u opštini, a srpski je bio i raspravni jezik". To je napisao u delu "Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka", koje objavljuje JAZU u Zagrebu 1883. godine. Uostalom, dokaz o tome da je tu živeo srpski narod i da je jezik kojim su Dubrovčani govorili bio srpski može se naći i na spomeniku Meda Pucića ili u Miklošićevom delu "Monumenta Serbica".

Poseban uticaj na pohrvaćenje imala je i katolička crkva. A Matica hrvatska je, recimo, krajem 19. veka srpske pesme objavljivala kao "Hrvatske narodne pjesme". Zato je brat čuvenog dubrovačkog pesnika Iva Vojnovića, Lujo, u srpskom listu "Dubrovnik" još 1897. godine napisao oštru kritiku takvih postupaka. Lujo Vojnović je inače pre Prvog svetskog rata bio poslanik Crne Gore u Vatikanu i šef kabineta kralja Nikole.

I sam Ivo Vojnović, jedan od najvećih dubrovačkih pesnika, danas se naziva hrvatskim pesnikom. Iako je rodom iz pravoslavne porodice venecijanskih grofova Vojnović iz Herceg Novog. Zabeleženo je da je u aprilu 1912. konte Vojnović posetio Beograd, posle čega je izjavio da se vratio svojoj kući.

"Vojnovići su živjeli i umirali slavom i tugom Srbije. Došao sam i ja, pa mi se činilo kao da nisam nigdje drugdje bio. Ta iz Dubrovnika do Beograda nema nego skok prostora, a tradicije historije i običaja su još sve žive. Ta koliko sam dragih Dubrovčana našao", reči su Iva Vojnovića.

Vojnović je tom prilikom rekao da ga je Terazijama i Kalemegdanom pratio duh Mede Pucića, takođe istaknutog dubrovačkog književnika koji je, između ostalog, bio i vaspitač kneza (kasnije kralja) Milana Obrenovića.

"Najteže" je svakako svojatanje Ive Andrića. Dok se ostala svojatanja uglavnom svode na falsifikovanje porekla, u slučaju nobelovca radi se o svojatanju njegovog dela, što je u prilikama raspada zajedničke države često dobijalo izrazito političku konotaciju. Jer Andriću niko u Srbiji ne osporava hrvatsko poreklo, kao ni njegovo lično opredeljenje pripadnosti srpskom jeziku i književnosti. Ovaj sukob je nedavno aktuelizovao hrvatski književnik iz Sarajeva Mirko Marjanović, koji je pred sarajevskim sudom pokušao da obori presudu po kojoj je jedini nosilac autorskih prava na knjige srpskog nobelovca Zadužbina Ive Andrića u Beogradu. Kao i da ospori Andrićev testament, u kojem se čuveni književnik odredio kao srpski pisac.

Kako je to za Press rekao Velimir Visković, jedan od najpoznatijih hrvatskih istoričara književnosti: "Ivo Andrić je bio integralni Jugosloven, koji je Srbe i Hrvate smatrao plemenima istog naroda. Gledajući po današnjim podelama, kao katolik iz Bosne i u mladosti stipendista Hrvatskog kulturnog društva, bio je Hrvat. On je nesumnjivo srpski književnik koji je, posebno u zreloj fazi života, pisao srpskim jezikom, i tu ne vidim nikakav problem." Visković je dodao i da to što neko govori o Andriću kao hrvatskom piscu ne može nikako da ospori njegovu ličnu odluku da je jugoslovenski i srpski pisac.

Kakav-takav konsenzus postignut je oko Nikole Tesle, ali mu se često nameće njegov "ponos srpskim rodom i hrvatskom domovinom". Iako je u vreme njegovog rođenja, 1856. godine, država bila Austrougarska, a Smiljan, gde je rođen, u sastavu Vojne krajine.

Na listi pohrvaćenih nalazi se u Valtazar Bogišić, koji je rođen u katoličkoj porodici, ali je bio član Srpske kraljevske akademije i ministar pravde Crne Gore pod Petrovićima. Ipak, većina u Zagrebu danas ga smatra — Hrvatom. Imena Boškovića, Tesle, Bogišića i Milankovića nalaze se na listi 100 najznamenitijih Srba koju je devedesetih godina sastavio stručni odbor Srpske akademije nauka i umetnosti.

Zanimljiv je i "slučaj" Vladana Desnice. Za jugoslovenskog književnika, kome danas na srpskoj Vikipediji piše da je "srpski i jugoslovenski" književnik, a na hrvatskoj verziji internet enciklopedije piše isključivo "hrvatski književnik", na engleskoj Vikipediji piše — "srpski i hrvatski književnik". Vladan Desnica je, inače, rođen u srpskoj porodici u Zadru koja je poreklom iz Like.

 

BESMRTNO — SVETSKA SLAVA I DOSTIGNUĆA

Posle završetka osnovnih studija, Ruđer se 1733. godine zaposlio kao učitelj gramatike u Rimu, što nije odgovaralo njegovim naučničkim ambicijama i želji za znanjem. Zatim su usledili zaposlenje u Isusovačkom kolegijumu u Fermu i manje obaveza, pa je Ruđer mogao da se posveti ličnom usavršavanju, pre svega izučavanju Njutnovog dela, koji u hrišćanskoj Evropi nije imao mnogo poštovalaca. Tada mu iz rodnog Dubrovnika stiže poziv da se vrati, ali on to odbija i ostaje u Italiji jer procenjuje da tamo ima bolje uslove za rad i veću mogućnost napredovanja. Svestrani Bošković se sa velikim žarom posvećuje matematici, astronomiji i književnosti. Posle 1735. godine astronomija ga sve više privlači, najviše zahvaljujući astronomu grofu Frančesku Garampiju, koji ga je uveo u metodologiju rada i instrumente za posmatranje planeta i zvezda. Njegovo prvo veće delo iz astronomije datira iz 1736. godine, pod nazivom „O sunčevim pegama". Do kraja života nastavio je istim tempom, svake godine objavljujući barem jedno delo. Njegovi rani radovi bavili su se idejama relativnosti, beskonačnosti i prirodne filozofije, a iznad svega praktičnom astronomijom, sve vreme ističući Isaka Njutna kao uzora i putokaz za buduća istraživanja. Bavljenje naukom nije ga sprečilo da od 1738. godine počne sa studijama teologije.

Sledeće decenije posebnu pažnju posvećuje proučavanju matematike, a 1747. godine objavljuje i jedno pionirsko delo "De aestu maris", u kojem postavlja osnove za raspravu o neeuklidskoj geometriji. Dalekovidi Bošković je mnogo pre otkrića kvantne fizike predstavio svoju viziju atoma još 1748. godine. Većina epohalnih otkrića u 20. veku neposredno je inspirisana Boškovićevim delom, a njegova otkrića su dovela do modela atoma koji je ponudio nobelovac Nils Bor 1913. godine.

U tom delu predlaže geometriju s tri i više prostornih i jednom vremenskom veličinom, koja je ostala u upotrebi do današnjeg dana. Jednu od važnijih rasprava objavio je 1754. godine, novo posmatranje Zenonovih paradoksa, a iste godine iz štampe izlaze njegovi "Elementi sveukupne matematike" u tri toma i "Elementi geometrije". U ovim delima Bošković daje znatan broj teorema iz trigonometrije i prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug.

Za sve vreme boravka u Italiji nije zaboravljao rodni grad i po potrebi se bavio diplomatskih poslovima u ime Dubrovnika. U to vreme se iz Ferma vratio u Rim, ali se kratko zadržava jer nailazi na nerazumevanje akademskih krugova, pa je odlučio da krene na putovanje po Evropi, u okviru kojeg je posetio Nemačku, Francusku i Holandiju. U Parizu je dočekan kao velikan i naučnik svetskog glasa. Iako isusovci nisu bili mnogo popularni u Francuskoj, Bošković je bio omiljenom u pariskom visokom društvu, pogotovo među damama, koje je zabavljao epigramima. Ženama iz aristokratskog miljea prijalo je njegovo društvo i zbog činjenice da je bio visok i vitak. Glas o njegovom slobodnijem ponašanju proneo se sve do Italije, pa je kasnije, po povratku u Italiju, dobio i kritike na račun svog načina života, koji su njegove kolege isusovci smatrali svetogrdnim.

DELIO SAVETE... RUĐEROVA DELA — BIBLIJA ZA SLEDBENIKE

Ruđer Bošković je, ipak, pored svega, bio veliki trudbenik i svoje široko znanje iz nauke, filozofije i teologije koristio je vrlo praktično, na konkretnim poslovima. Godine 1742. radio je u timu matematičara koji su se bavili problemom pukotina na kupoli bazilike Sv. Petra u Rimu, a godinu dana kasnije istraživao je čvrstoću apside u istoj crkvi. Njegov savet tražila je čak i Marija Terezija u vezi sa statističkim problemima bečke dvorske biblioteke. U Parizu su od njega tražili da ispita nosivost stubova u crkvi Svete Genoveve. Bavio se i problemima hidraulike i davao savete pri obnavljanju luka u Riminiju i Savoni. I to je samo delić problema kojima se Bošković uspešno bavio. Značajne rezultate ostvario je u geodeziji baveći se proučavanjem oblika i veličine Zemljine kugle. Merio je dužinu meridijana između Rima i Riminija, ispitujući i gravitaciju na raznim mestima. Stigao je da izradi i novu kartu papske države, a uredno je beležio sva svoja dostignuća i istraživanja, što vrednost njegovog dela, koje je nastajalo u krutim uslovima 18. veka i pod stalnom prismotrom i kritikom jezuita, čini gotovo nemerljivom. Izradio je i niz instrumenata za precizna geodezijska merenja. Iako je bio sveštenik, zalagao se za sistem Nikole Kopernika. Zaslužan je i za nastanak strukturne hemije, a na spisak njegovih sledbenika, kojima je Boškovićevo najvažnije delo "Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi", objavljeno 1758, postalo neka vrsta Biblije, nalaze se i Gej-Lisak, Faradej, Mendeljejev, Helmholc, Herc, Maksvel i Hajzenberg.


Stanko Stamenković, Veljko Miladinović | 15.01.2012. | Press online
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: