*
KONKORDAT I SMRT PATRIJARHA VARNAVE("Istorija Srpske Pravoslavne Crkve", II, st. 579 — 590, Beograd.)U fazi sređivanja svojih unutrašnjih prilika i u sve neposrednijem suočavanju sa velikim brojem problema koje je trebalo rešavati, pojavio se pred našom crkvom jedan i nov i težak problem, koji je ozbiljno bio poremetio odnose između nje i države. Radilo se, ovaj put, o regulisanju odnosa između Jugoslavije i Vatikana, odnosno između države i
rimokatoličke crkve u Jugoslaviji, koja je, kao i sve rimokatoličke nacionalne crkve bila u kanonskom i duhovnom pogledu potčinjena Vatikanu. Odnosi između država, u kojima ima rimokatolika, i Vatikana regulisavani su posebnim ugovorom, koji se obično zove Konkordatom. Iako je još od 1924. godine pokušavano da se između Vatikana i naše države sklopi Konkordat njega nije još uvek bilo.
Kada je, 20. juna 1935, obrazovana vlada Milana Stojadinovića, ona je zatekla već pripremljen tekst projekta Konkordata, koji je, u sporazumu sa Vatikanom, bila spremila vlada Boška Jevtića. Stojadinović je produžio tamo gde je Jevtić stao: određeno je bilo da se tekst projekta Konkordata parafira u Rimu 25. jula 1935. godine. "U to vreme", veli Stojadinović, "pitanje Konkordata nije se uopšte postavljalo. Bio sam uveren da se ceo ovaj značajan posao može obaviti bez ikakvih smetnji i teškoća. Ništa nije nagoveštavalo buru koja je docnije nastala, naprotiv"
[1] ... Stojadinović, dalje, kazuje kako je došlo do pokretanja ovoga pitanja: Konkordat, o kome je reč, bio je dovršen 1933. godine i on je sada rešio da ga ozakoni. Poslao je u Rim ministra pravde, dr. Ljudevita Auera, da potpiše projekt teksta Konkordata. Pre odlaska u Rim Auer je svratio kod partijarha Varnave i obavestio ga o svojoj misiji. "Patrijarh ga je vrlo srdačno primio i bio dirnut ovom pažnjom. Pre nego što se rastao sa njim, poglavar SPC rekao mu je: "Vi polazite na put da izvršite jedan vrlo važan i krupan posao. Želim vam uspeha u radu i dajem svoj blagoslov... Auer mu je prišao ruci a patrijarh Varnava ga je zagrlio i poljubio u čelo."
[2] Stojadinović navodi da je on upoznao Sveti sinod i patrijarha Varnavu sa tekstom Konkordata. "Nikakav prigovor nije učinjen u to vreme."
[3]Iako je Milan Stojadinović bio glavna ličnost u ovome obračunu oko Konkordata, veoma je teško danas utvrditi da li je njegovo kazivanje sasvim tačno. Ima u njegovim
Memoarima dosta stvari kojima je tačnost osporena, ali je opet teško pretpostaviti i to da su njegova kazivanja o događajima u vezi sa Konkordatom sasvim proizvoljna. Tačno je da su i patrijarh Varnava i Sveti sinod SPC bili upoznati sa tekstom Konkordata pre nego što se u javnosti razvila diskusija o njemu: 13. septembra 1935. patrijarh Varnava je poslao Milanu Stojadinoviću jednu predstavku u vezi Konkordata
[4]. Od toga vremena pa sve do 24. novembra 1936. vrhovi SPC nisu se u javnosti izjašnjavali o Konkordatu. Sveti arhijerejski sabor bio je sazvan u vanredno zasedanje za 24. novembra 1936. radi razmatranja pitanja ozakonjenja Konkordata. Rezultat ovih razmatranja iznet je u
predstavci, koju je patrijarh Varnava, 3. decembra 1936 podneo Milanu Stojadinoviću — "posle ozbiljnog, temeljitog i svestranog proučavanja sadržine projekta već parafiranog Konkordata sa Vatikanom"
[5].
Iz patrijarhove se predstavke vidi da je crkva, u svoje vreme preduzimala izvesne korake kod vlade u vezi Konkordata, ali tome nije "ni do samog poslednjeg vremena poklonjena potrebna pažnja". Sveti arhijerejski sabor, razmotrivši Konkordat, "stekao je ubeđenje, da taj ugovor bitno i nepovoljno menja položaj SPC u državi i da je štetan i po državne interese"
[6]. Pozivajući se na nacionalne zasluge SPC patrijarh ističe da Konkordat narušava načelo ravnopravnosti verskih zajednica u Jugoslaviji i "daje rimokatoličkoj crkvi položaj vladajuće, dominirajuće
državne crkve i usled toga sve ostale veroispovesti, a naročito crkva relativne većine stanovništva u državi, crkva pravoslavna, silazi na položaj toleriranih"
[7]. Konkordat narušava i načelo državnog suvereniteta. "To načelo ne dopušta da država stavlja iznad sebe volju kakve druge organizacije."
[8] Konkordat nalaže državi suviše velike materijalne obaveze "u korist jedne verske organizacije, koja je bogata sama po sebi i čiji je centar van državnih granica"
[9].
Objašnjenje svoga stava prema Konkordatu izneo je Sveti arhijerejski sabor u svojim
Primedbama i prigovorima na projekt Konkordata od 25. jula 1935, koje su bile dostavljene vladi. Sumirajući, ponovo, sve razloge protiv Konkordata patrijarh Varnava, u ime Svetog arhijerejskog sabora, izjavljuje "da ako projekt Konkordata, ovakav kakav je, postane zakon, onda ga
ne mogu i neće priznati, nego će u takvom slučaju biti primorani svojom svetom zakletvom i svojom svetom dužnošću, da se u zajednici sa svojim sveštenstvom i pastvom bore svim raspoloživim sredstvima protiv primene takvog zakona u našoj Otadžbini"
[10].
Sveti arhijerejski sabor izdao je jedno
Saopštenje za javnost u tonu koji pre nije bio uobičajen u crkvi. Iz ovoga Saopštenja se vidi da su se episkopi bavili i problemima koji nisu crkveni, ali zadiru duboko u život širokih narodnih slojeva. U
Saopštenju se ističe da se naša crkva, "posle nekih donetih i nekih projektovanih zakona o drugim priznatim konfesijama", stavlja "u podređen položaj u sravnjenju sa tim konfesijama". Skrećući pažnju nadležnih krugova na ovo Sabor ističe da "SPC, kao crkva većine u Jugoslaviji, ne bi mogla ravnodušno gledati da se nekoj drugoj verskoj organizaciji daju prava, koja SPC nije imala ni kad je bila državna crkva"
[11]. Ovo
Saopštenje Svetog arhijerejskog sabora interesantno je i po tome što se episkopi SPC "na čelu sa svojim patrijarhom, obraćaju
svemu pravoslavnom narodu u našoj Otadžbini i pozivaju ga, da u ovom vremenu raznovrsnih kolebanja u svetu drži svoju svetu veru pravoslavnu, veru otaca svojih i odano pomaže svoju svetosavsku nacionalnu crkvu"
[12].
U maju 1937. počelo je pretresanje Konkordata u posebnom Odboru Narodne skupštine, koji je imao 21 člana (12 vladinih a 9 iz opozicije), a čiji je predsednik bio dr Vojislav Janjić. Osim Janjića u ovom Odboru su bila još dva sveštena lica, arhimandrit manastira Kalenića Nikanor Grujić i sveštenik iz šabačke eparhije Marko Ružičić
[13] ... Pretresanje projekta Konkordata u Odboru Narodne skupštine izazvalo je u javnosti živu diskusiju i, istovremeno, oštru agitaciju protiv vlade Milana Stojadinovića. Sveti arhijerejski sabor se sastao opet u vanredno zasedanje 26. maja 1937. i objavio ponovo jednu
Deklaraciju, koju su potpisali patrijarh Varnava i još osamnaest episkopa
[14].
U ovoj
Deklaraciji se ističe da je pitanje Konkordata izazvalo veliko i široko interesovanje u zemlji i u inostranstvu i da se "pojavio veći broj načelnih, stručnih i objektivnih pismenih radnji, koje mogu korisno poslužiti pravilnom i celishodnom rešenju pitanja". Ističe se, istovremeno, da su se pojavile "i izvesne nenačelne, jednostrane radnje, koje imaju lične, partizansko-političke, pa čak i zajedljive tendencije, što je za duboko žaljenje". Sabor ističe da se "najodlučnije ograđuje od svih onih ranji koje su se pojavile, ili se budu u buduće pojavile sa ličnim partizansko-političkim ili drugim nenačelnim tendencijama, koje ne mogu imati mesta u jednom ozbiljnom načelnom pitanju, kao što je pitanje pomenutog projekta Konkordata"
[15].
Sukob između SPC i vlade oko Konkordata bio je, nesumnjivo, dobro došao svim političkim protivnicima tadašnje vlade i oni su ga obilno koristili. Milan Stojadinović kazuje da je opozicija htela da ovaj sukob iskoristi zato da bi oborila Stojadinovićevu vladu. On navodi kako je Milan Banić rekao njegovom bratu Dragomiru: "Na pitanju Konkordata ćemo sačekati Vašega brata. Tu će se povesti odlučna bitka... Neka se pričuva."
[16] I opozicija u parlamentu i sva ona javnost, koja je bila neraspoložena prema vladi, prihvatila je pitanje Konkordata tako da ga je izokrenula u jedan opštenarodni pokret protiv vlade i nametnula se Svetom arhijerejskom saboru koji je pokazivao volju da ostane izvan dnevne partijske politike. Izjave patrijarha Varnave i saopštenja Svetog arhijerejskog sabora bili su, međutim, ne samo odlučni nego i pune političkog dinamita. U svome
Vaskršnjem razmatranju za 1937. godinu patrijarh Varnava je napisao i ove reči: "Svetosavska srpska crkva i njeni pastiri ne dolaze kao neka crkvena država, ili inostrana, crkvena država, koja bi imala svoje političke osvajačke osnove, svoju diplomatiju, svoju političku veštinu, svoje posebne političke, finansijske, privredne, gimnastičke i kulturne ustanove i koja bi bila država nad državama i država u državi."
[17]Jasno je da se ovo odnosilo na rimokatoličku crkvu čija je, proširena, prava trebao da ozakoni i osigura Konkordat. Vlada se našla bila između dve vatre: prema Vatikanu je bila preuzela obavezu i privolela ga da se
Zakonu o uvođenju ugovora o Konkordatu doda još jedan član "u kome se veli da sve povlastice, date katoličkoj crkvi, automatski važe i za sve ostale priznate veroispovesti"
[18] ... Da bi umekšao Sveti arhijerejski sabor Stojadinović je pokušao da episkopima sam lično objasni ceo ovaj problem. Posredovanjem Gavrila Dožića, mitropolita crnogorsko-primorskoga, došlo je do ovoga sastanka Milana Stojadinovića sa Svetim arhijerejskim saborom. "Između ostaloga", veli Stojadinović, "rekao sam da je donošenje Konkordata opravdano iz tri razloga: prvo, spoljnopolitički, da bi se normalizovali odnosi ove države sa Vatikanom; drugo, religiozni, radi izjednačenja katoličke crkve u pravima sa ostalim priznatim veroispovestima i treće, unutrašnje-politički da bi se dobio nov instrumenat u suzbijanju separatističkih težnji izvesnih hrvatskih političara."
[19].
Sam Stojadinović veli da je njegovo izlaganje bilo "saslušano u ledenoj tišini". Misija je bila promašena. "Očevidno je bilo da je moj trud bio uzaludan. Odluka je bila pala još pre nego što sam počeo da govorim. Nikakva argumentacija nije tu pomagala. Konkordat je bio 'osuđen' i nije mu bilo spasa"
[20] ... Pre nego što je, početkom jula 1937, Konkordat bio iznet pred plenum Narodne skupštine, Stojadinović je doživeo još jedno razočarenje: u Odboru za Konkordat Narodne skupštine od trojice sveštenih lica, članova Odbora, dvojica su glasala protiv Konkordata (dr Vojislav Janjić i arhimandrit Nikanor Grujić), a Marko Ružičić, koji je glasao za Konkordat bio je lišen svešteničkog čina
[21].
U međuvremenu su se događaji sve više zamršavali. Vlada je bila uporna u svojoj nameri da Konkordat ozakoni. Opozicija se bila povezala s masama; crkva je bila uporna u svome stavu, a psihoza je sve više mirisala na pobunu. Kao po nekoj kobi, u jeku borbe između vlade i Svetog arhijerejskog sabora razboleo se patrijarh Varnava i nije više mogao da utiče ni na držanje episkopa ni na vladu, koja je, kako veli Stojadinović, mnogo polagala na njega. "On", veli Stojadinović za patrijarha, "ne bi nikada dozvolio da se crkva zloupotrebi u političke manevre sumnjive prirode. Ovo utoliko pre što je lično vrlo dobro znao da Konkordat ne sadrži ništa nepovoljno po državne interese, a najmanje je njime ugrožena pravoslavna crkva."
[22].
I ovo kazivanje Milana Stojadinovića veoma je teško, ako je to uopšte moguće, dovesti u sklad sa zvaničnim dokumentima crkve o ovome sporu. Iz svih nama poznatih izjava patrijarha Varnave i o Konkordatu i o svemu što je bilo sa njime u vezi, vidi se njegova nedvosmislena odlučnost da se u otporu prema Konkordatu ne popusti. Kada se patrijarh razboleo i kada se videlo da on neće moći ozdraviti ogorčenje na vladu postalo je još veće. U narodu je bila proširena vest da je patrijarh otrovan i da je to trovanje bilo takvo da se nije moglo nadati u patrijarhovo ozdravljenje. Lekari su, koliko je poznato, utvrdili da je trovanje u stomaku nastalo uticajem spolja, a to se shvatilo kao da je namerno otrovan. Na koga drugoga je, u ovakvoj situaciji, mogla pasti sumnja da je patrijarha trovao ako ne na vladu i one koji su se držali sa njom. Milan Stojadinović, na koga su u celoj ovoj stvari bili usmereni glavni napadi, osećao je svu težinu situacije. On odbija mogućnost da je patrijarh mogao biti trovan sa znanjem i pristankom vlade i veli da je patrijarh bio "potpuno izolovan od spoljnoga sveta. Niko nije mogao kod njega da uđe bez prethodne dozvole mitropolita Dositeja. Hranu mu je spremala i lično davala gospođa Karamata, od koje je kupio vilu. Prema tome, čak i da je htela, vlada ni u kom slučaju nije mogla da ga 'otruje'. A svakom iole razboritom čoveku jasno će biti da je vlada baš najviše želela da patrijarh ozdravi i preuzme vođenje poslova i spreči dalje zloupotrebljavanje naše crkve."
[23].
Stojadinović previđa da je trovanje patrijarhovo moglo nastati, i ako je stvarno otrovan verovatno je i nastalo, mnogo pre nego što je on morao leći u postelju... O tome ko je mogao otrovati patrijarha Varnavu postojale su razne verzije i za vreme borbe oko Konkordata i posle toga. Danas je veoma teško kontrolisati ove verzije. Nama su bile poznate, nešto kasnije, od mnogih verzija o trovanju patrijarha Varnave, dve. Jednu od njih nam je pričao pokojni Ljubomir Šćepanović, sveštenik, čovek veoma skroman i tih, ali čvrsta karaktera i veoma blizak pokojnom patrijarhu Varnavi kod koga je vršio nadzor nad ekonomskim poslovima njegovim. On je kazivao da je sumnja padala na dvojicu ruskih emigranata, jednoga jeromonaha, zvao se Arsenije, i jednoga koji je bio kuvar patrijarhov. Posle smrti patrijarha Varnave nestalo ih je obadvojice... Drugu verziju nam je kazivao sam osumnjičeni: bio je to Boško Bogdanović, jedno vreme šef odeljenja u Presbirou, kasnije, za vreme kada je Anton Korošec bio ministar prosvete, njegov pomoćnik. Za vreme nemačke okupacije Srbije Bogdanović je bio predsednik Upravnog odbora Kolarčeve zadužbine u Beogradu. Čovek veoma solidno obrazovan, temeljit poznavalac naše istorije i klasičnih jezika, Bogdanović je bio vrlo blizak pokojnom patrijarhu Varnavi, koji mu je bio kum. Zna se da je Bogdanović bio savetnik patrijarhov u mnogim pitanjima iz naše nacionalne i crkvene istorije. Verovatno zbog njegovih dobrih veza sa ministrom Korošecem, na ovoga čoveka je pala sumnja da je patrijarha otrovao... Na ovo sumnjičenje, koje ga je duboko i vređalo i pogađalo, on se žalio i nama pre jedne sednice Upravnog odbora Kolarčeve zadužbine: zatekli smo ga te večeri, pre nego što je trebalo da počne sednica, samoga i veoma utučenog. Sam je on počeo da govori o ovome i kleo se da je sve to paklena i pakosna izmišljotina njegovih protivnika, kojih je, zaista, imao mnogo. Nagoveštavao je da će on, kada rat prođe, o tome pisati i reći šta on zna. Blizak saradnik patrijarha Varnave, još iz vremena kada su zajedno radili u Južnoj Srbiji, Bogdanović je imao bogat arhivski materijal. Ubrzo posle završetka Drugog svetskog rata Boško Bogdanović se upokojio negde u Austriji. Tako je ostalo nekazano ono što je on hteo reći. ...
Dr Đoko Slijepčević
________________
01. Milan Stojadinović, "Ni rat ni pakt". Jugoslavija između dva rata. Buenos Aires 1963, st. 519.
02. Na istom mestu, st. 521
03. Na istom mestu.
04. Glasnik SPC, broj 15. od 19. jula 1937, st. 449.
05. Na istom, mestu.
06. Na istom mestu.
07. Na istom mestu, st. 450
08. Na istom mestu, st. 451.
09. Na istom mestu, st. 452.
10. Na istom mestu, st. 457.
11. Glasnik SPC, broj 30-31 od 19. decembra 1936, st. 687.
12. Na istom mestu.
13. Milan Stojadinović, "Ni rat ni pakt", st. 523.
14. Glasnik SPC, broj 9—10 od 2. juna 1937, vanredno izdanje.
15. Na istom mestu.
16. Milan Stojadinović, "Ni rat ni pakt", st. 523.
17. Glasnik SPC, broj 7—8 od 2. maja 1937, st. 231.
18. Milan Stojadinović, "Ni rat ni pakt", st. 525.
19. Na istom mestu, st. 531.
20. Na istom mestu, st. 532.
21. Glasnik SPC, broj 20 od 2. novembra 1937, st. 656—657.
22. Milan Stojadinović, "Ni rat ni pakt", st. 531.
23. Na istom mestu, st. 533.Ostatak teksta možete pročitati na sajtu:
Mostovi kulture