*
STOJAN MITROVIĆ JANKOVIĆ(Žegar, oko 1636 — Duvno, 23.08.1687)... Stojan Mitrović ili Janković, bio je dostojan naslednik imena i slave svoga velikoga oca! I njegov je život, od rođenja do smrti bila je neprekidna pustolovina sačinjena od ratovanja na Turke u službi Mletačke Republike. Inače, Stojana Jankovića onovremeni dokumenti imenuju različito. U jednom od dokumenata, koji smo već pominjali (iz 1650.), veli se: ''figlio di harambassa Gianco Mitrovich, nominato Stoian''. Drugde se kaže: ''harambassa Stoian Giancovich'', ''carambassa Mitrovich'', ''Stoian Mitrovich figlio di Gianco... sardar de Morlacchi'', ''Stoiam Mitrovich zardar de Murlachi''... Docnije, po dobijanju mletačke viteške titule, on je: ''cavalier Stogiam Mitrovich'', ''kavalier Gianco Stogiam'' ili se još i najčešće koristi patronim: ''kavalier Gianco'', ''kavalier Janco Stogian Mitrovich''... Nemački izvori ga, pak, pamte pod imenom: ''Ritter Janco''. Patronimična imena su tada, naime, bila uobičajena. Takav slučaj je bio i sa Vitezom i Serdarom Stojanom Jankovićem–Mitrovićem.
Stojan je rođen u Žegaru oko 1635. godine. Od prelaska 1648., pa do 1666. on je živeo u Budinu. Te, 1666. godine, on je pao u svoje legendarno ropstvo o kojem peva i čuvena srpska epska pesma. Stojan je tada bio ''harambassa di Posidaria'' i učestvovao je u pohodu na Cetinu, koji je osmislio i pokrenuo stari i odvažni Harambaša Cvijan Šarić. Stojan je zarobljen kod Obrovca (cetinskoga). O tome nam je ostalo jako mnogo originalnih svedočanstava. Osobito dobro je sve istražio, u zadarskom i inim arhivima, njegov potomak, dr. Boško Desnica. Od svih dokumenata, što opisuju ovaj događaj, dr. Desnica osobito ističe dva: ''Kontarinijeva dukala sačuvana je u originalu, a Pruilijevo posvedočenje u jednom overovljenom prepisu svih pohvalnica izdanih od mletačkih vlasti članovima porodice Janković, štampanom u Mlecima, verovatno 1779. g., pod naslovom 'Trassunto delle benemerenze e servigi prestati dalla famiglia Mitrovich Deve in tempo di guerra, di pace, di contaggi et altri importanti publici incontri, che principia dall anno 1652., tratto da autentici documenti rassegnati all eccelantissimo Savio alla scrittura'. (u prevodu: 'Pregled zasluga i službi koje je porodica Mitrović Deve /ili — Dede, prim. N. M. J./ obavljala u vreme rata, mira, pošasti i tokom drugih značajnih javnih zbivanja, počev od leta 1652., sačinjen prema autentičnim dokumentima koji su podneti preuzvišenom Duždu'.)''. (vidi: Boško Desnica; ''Stojan Janković i uskočka Dalmacija'';Islam Grčki, dvori Jankovića, XVII vek Srpska književna zadruga; Beograd; 1991.; str. 152.).
Kazivanje epske pesme se, u velikome, poklapa sa istorijskim faktima, koje pronalazimo u relevantnim izvorima. Iz tih, pak, izvora proizilazi da je Stojan Janković, zajedno sa Harambašom Miljkovićem (ovo je, takođe, bila znamenita glavarska porodica među kotarskim uskocima), dopao ropstva u prvoj polovini februara 1666. godine. Desilo se to prilikom jednog od čestih pograničnih sukoba Morlaka sa Turcima. Kako su oba sužnja bila čuvena po junaštvu i od visokoga roda, u ropstvo su poslata na Sultanov Dvor u Carigradu. Pošto su posedarski Srbi na taj način ostali bez svoga Poglavice, određen mu je zamenik, koji će njegovu dužnost vršiti do njegovoga oslobođenja. Bio je to, po izboru Morlaka, Pavle Vukčević (ili — Unčević), koji je poneo naslov Viceharambaše (u originalnom tekstu: ''Paolo Uncevich col titolo di Vice Harambassa''). Posle četrnaestomesečnog ropstva u Carigradu, Serdar Stojan je izveo spektakularno bekstvo i povratak čak u Ravne Kotare, o kojima je tako nadahnuto ispevana i narodna junačka pesma. Tim svojim podvigom je Gospodar Stojan zaslužio i visoko priznanje Mletačke Republike. Njegova Presvetlost, sam venecijanski Dužd, ga je u Veću proglasio Vitezom, obdario ga zlatnom Kolajnom sa medaljom Svetoga Apostola i Jevanđeliste Marka, Zaštitnika i Patrona Republike. Takođe, načinjena mu je svečana, plemićka, dolama. Tako je jedan od najistaknutijih predstavnika srpske narodne Aristokratije u Dalmaciji postao i nosioc mletačkog visokog plemićkog zvanja, titule Viteza od Svetoga Marka (''titolo di Cavaliere di S. Marco''). Od ovoga trenutka je zvezda Jankovića Stojana zasijala još i jače.
Iako potomak blagorodne loze, ali samo neznatno žegarsko čobanče i pripadnik uniženoga i, do tada, satrvenoga naroda, zablistao je kao Vitez, strah i trepet Turaka u svoj Krajini, pa i mnogo šire. Slava doma Jankovića pronela se na daleko, u sve krajeve gde se srpski zborilo! Da vidimo kako (u pomenutom svom delu) o ropstvu Jankovića Stojana piše gospodin Marko Jačov: ''Mletačke vlasti su se naročito zainteresovale za sudbinu Stojana Jankovića, za koga je bilo javljeno da se nalazi u Livnu i da je tamošnji beg obećao da će ga pustiti na slobodu. Međutim, on je, bez ikakvog objašnjenja, poslat u Carigrad. To se može objasniti jedino time što se o njegovom vojevanju znalo i na sultanovom dvoru. Biti doveden vezan pred sultana bila je privilegija najznačajnijih junaka koji su imali nesreću da padnu u ropstvo. Njima je, po pravilu, predlagano da prihvate islam, ili da im se odrubi glava. Izgleda da je narodna pesma, ipak, najbliža istini kad navodi da se Stojan Janković poturčio i na taj način sačuvao glavu. Posle četrnaest meseci provedenih u Carigradu Stojan je, ubivši Halil–bega Durakbegovića, 'sina jednog turskog princa', pobegao i 'bekstvom na slobodu još više se proslavio'. O njegovom robovanju, dovitljivosti i junaštvu narodni pesnik je ispevao jednu od najlepših i najpoučnijih pesama hajdučko–uskočkog ciklusa'' (vidi: pom. delo; str. 58. — 59.).
Vitez Stojan je, po povratku na svoju baštinu, nastavio da vojšti na Turke, čini se, još i žešće nego li pre ropstva. Na primer, providur Antonio Priuli (Antonio Priuli) 18. decembra 1668. izveštava da je kod Bribirskog potoka upala u mletačku Dalmaciju četa turskih pljačkaša iz Knina (grada za kojim krvari svako srpsko srce). Tu su ih, do nogu, potukli Morlaci, koje je Gospodar Janković predvodio zajedno sa Serdarom Smiljanićem (serdaro Smiglianich) i guvernadurom Sopreom (governator Giovanni Battista Sopre). Spasilo se samo petnaestak Agarjana, a ostale su Srbi pobili u znak odmazde za raniji poraz na Otresu. Venecijanski Senat je pomenute morlačke komandante nagradio zbog ovoga podviga, a odobrio je i deobu prstenja koje je Providur, u znak priznanja, ranije uručio srpskim Glavarima. Providur Antonio Priuli je i 25. novembra 1669. sastavio posebno pismeno posvedočenje o ratnim zaslugama Gospodara Stojana Jankovića. Zvanično, viteško dostojanstvo je Serdaru Stojanu Jankoviću dodeljeno u Veneciji 13. marta 1670. ''Stoiam Mitrovich, zardar de Murlachi'' postao je ''kavalier'' i dodeljena mu je ''una colana d' oro con medaglia di San Marco''. Par meseci kasnije (10. avgusta 1670.) dalmatinski providur Antonio Barbaro, kao nagradu za vernu vojničku službu, dodeljuje Vitezu Stojanu Jankoviću kuće u Islamu i dodeljuje mu investituru na četiri stotine gonjala zemlje kod istoga mesta (inače, gonjal je površinska mera, koja je iznosila 2593 kubna metra).
U vremenima mirnim Stojan Janković je nastavljao da vrši službu u interesu Republike Svetog Marka. On je, na primer, zajedno sa ražnačkim i posedarskim Harambašama bio zadužen da otkriva pljačkaše i ubice na svojoj teritoriji i da ih privodi pravdi. Takođe, vršio je plenidbu opljačkane robe i druge poslove, koji danas spadaju u domen policijske delatnosti. 22. januara 1671. godine je postavljen za zapovednika tvrđave Ostvorice.
Ostalo je upamćeno da mu je se 1674. godine rodio sin, Gospodar Đurđe Alviže (Zorzi Alvise) i to iz braka sa prvom mu ženom, Vinkom (Vinca) ili Vukom (Vuca) (u dokumentima se pominju oba imena). Iduće godine je se venčala i blagorodna Gospoža Janja (Anna Giancovichi), sestra Gospodara Stojana i to sa blagorodnim Dmitrom Nikolićem (Dimitri Nicolich). Već smo rekli da je Dmitar bio brat slavnoga Harambaše Baja Nikolića Pivljanina. Njih dvojica, sa trećim bratom, Petrom, su boravili u Zadru od konca Kandijskoga rata do izbijanja Morejskoga rata. Inače, Janja Nikolić (rođ. Janković) je umrla vrlo mlada. Bilo joj je svega dvadeset i pet godina, kada je, 9. januara 1680., pala i slomila vrat. 25. avgusta 1675. se pominje i drugi sin Viteza Janka, Gospodar Nikola (Nicolo). Tada su on i jedan od njegovih stričeva (ne zna se da li Zaviša ili Ilija) primljeni u jednu od konjičkih četa zadarske posade. Upamćeno je i to da je Gospoža Manda, druga Stojanova sestra, 1676. rodila muško dete. Iz braka sa pomenutim Harambašom Bajom Nikolićem Pivljaninom (Bagio Nicolich) je rođen mladenac Simeon. Te iste godine (1676.), Stojan Janković se po drugi put oženio, ali je to nešto duža priča. Naime, izvesno je da je Stojan sam ubio svoju prvu ženu Vinku (ili Vuku, kako se pominje i u krštenici njihove poslednje kćeri, Anastasije, od 26. februara 1675.), ali svi aspekti toga nemiloga događaja nisu potpuno istoriografski rasvetljeni. Nešto se, ipak, zna! Naime, neki spisi svedoče da je 10. juna 1676. u kući u Rajskoj ulici u Zadru, Gospodar Janko zatekao svoju nesrećnu ženu gde čini preljubu sa jednim muževljevim prijateljem. Pomenutoga preljubočinca ljubomorni muž rani iz kubure, ali ovaj uspede da pobegne. Nesrećna žena, pak, ostade na mestu svoga sagrešenja, pokošena trima udarcima sablje, koja je do tada presudila tolikim dušmanima. Razjarenoga supruga, Viteza Janka, po ovome svedočanstvu, ruka pravde nije stigla. Dr. Boško Desnica, na osnovu iskustva i porodičnoga predanja smatra ovu verziju događaja sasvim verovatnom i mogućnom. Za nas je ovo dovoljno da kao takvu i mi primimo ovu verziju te davne drame. Naime, prema saznanjima dr. Desnice, Stojan je Vinkom bio oženjen još pre 1666. i svoga ropstva. U Zadru oni stanuju verovatno od 1671., a sigurno od 1672. godine. Kao što smo videli, iz ovoga braka je Stojan imao decu: Nikolu, Đurđa – Alvižea (italijanski dodatak narodnom imenu je poneo u čast kuma, Alvižea Ćivrana, sina generalnoga providura Petra Ćivrana) i Anastasiju.
Inače, pomenuti (najstariji) sin, Gospodar Nikola Janković, je poginuo u Levantu 1687. godine, kao pukovnik pešačke regimente sakupljene od strane njegovoga oca. Mladi život Gospodara Nikole je još jedan od kamičaka u mozaiku zasluga blagorodnoga doma Jankovića, koji je ovaj ugradio u venecijanskoj borbi protiv mrskoga Turčina, što kidisaše kroza sve te vekove na sve ''što se Krstom krsti''. No, ipak se ne možemo oteti krajnjem utisku da su i tu Srbi prolili more svoje junačke krvi za tuđe interese! Kako bilo, prema svima raspoloživima podatcima, biće da je se nesrećni udes Gospože Vinke odigrao 10. juna 1676. godine. No, prema tradiciji očuvanoj u gospodskoj kući Dede–Jankovića, tragičnome događaju se daje nešto drugačiji i, reklo bi se, naivniji vid. Naime, udova i kći (Gospoža Jelisaveta) poslednjega Dede–Jankovića, Konta Ilije, prenele su predanje (očuvano u familiji Desnica), kako je jedan Stojanov kum svratio njegovome domu kada ovaj nije bio tu. Kum je nameravao da putuje u Mletke i svratio je da upita kumu, Gospožu Vinku, treba li joj šta iz prestonice. Ona je tada, navodno, naručila par mletačkih papuča i malko zadigla suknju da mu pokaže na kakvu obuću misli. Na tu scenu nailazi impulsivni i ljubomorni muž, prekaljeni ratnik i ubija ženu u nastupu besa. Uza sve dužno poštovanje prema predanjima familije Mitrović–Janković–Dede–Desnica, ovu priču moramo smatrati dirljivo naivnom u nastojanju da očuvaju dobro ime i čast davno preminulog pretka, Gospože Vinke Jankovićeve. Uostalom, ne peva li i sam genijalni Njegoš da je ''ćud ženska smiješna rabota'', da ''ne zna žensko ko je kakve vjere'' i da će hiljadu ''promjeniti vjera, da učini što joj srce žudi''?!
Kako bilo, Gospodar Stojan sklapa bračni ugovor sa svojom novom izabranicom već 24. avgusta 1676. godine. Brak je sklopljen još 16. avgusta, a nova Gospoža Janković je Antonija Reci iz zadarske, grčke, rimokatoličke porodice (Reci ili Rezzi, prema onovremenim dokumentima). Zanimljivo je da je se brat Stojanov, Gospodar Zaviša, venčao već idućeg dana (17. avgust 1676.) Gospožom Marijom Lase (Maria Lase), u istome hramu Svetoga proroka Ilije u Zadru.
Vitez Zaviša (Zavissa) se u dokumentima iz arhiva pomenutoga hrama pominje kao Sava (Sabba Giancovichi), ali su ga u porodici, od milja, nazvali i Savicom ili Zavišom. On će biti, takođe, jedna od vrlo značajnih ličnosti koje je ovaj blagorodni dom podario svome narodu. Gusle su pevale i o ovome srpskome Vitezu. No, vratimo se Stojanu i njegovom drugom braku! Već iduće godine (nakon venčanja), tj. 1677., rađa im se sin Josif (Josepho). Nedugo zatim je porodica uvećana još jednom prinovom. Gospoža Janja Nikolićeva, Stojanova sestra, rađa sina Nikolu. Stojan, pak, nastavlja da napreduje u službi. Novo priznanje od Dužda doživljava, kada je, 22. septembra 1678., odlučeno da bude upisan sa punom platom u jednu od dalmatinskih konjičkih četa i to sa jednim od sinova. Docnije, pred neposrednom opasnošću od novoga turskoga napada, Stojanovoj neposrednoj komandi su potčinjeni Glavari Posedarja, Vinjerca, Starigrada, Radovina, Budina, Ljubča i Ražanca (19. februar 1679.). Osobit uspon Stojanov predstavlja i imenovanje za vrhovnoga poglavicu Srba u Mlecima od 26. juna 1681. godine. Tada nastupaju osobito ''rovita'' vremena u odnosima Otomanskog Sultanata i Mletačke Republike. Stojan obilazi granicu, proverava spremu i rešava pogranične sporove, a sve u cilju održavanja, kakvog–takvog, mira na Krajini. Izvršavajući naređenja viših vlasti, on primenjuje i prilično oštre mere u suzbijanju morlačkih pljačkaških ispada na tursku teritoriju. Nekada poželjna ratobornost, bes i osvetoljubivost srpskih Morlaka postala je prepreka u (''naprasno'') miroljubivoj politici Venecije prema Turadiji. Ironija je da je jedan od pokretača i glavni vođa srpskoga ustanka u Kotarima protiv Turaka, bio drugi Stojanov brat, Harambaša Ilija Janković (Elia Mitrovich). Stojan je dužan da situaciju smiruje, a brat mu Ilija predvodi četnike u pohodima duboko u tursku teritoriju odakle donosi bogat plen i mnoštvo turskih glava. Inače, Harambaša Ilija je još 1680., od strane providura Valiera, osuđen na izgonstvo i, docnije, na smrt. Raspisana je nagrada za hvatanje njega, živa ili mrtva, a svim Glavarima je naloženo njegovo hitno hapšenje. Gospodar Ilija, pokretač opasnog bunta dalmatinskih Srba, postao je ozbiljna pretnja po mir i stabilnost dvaju susednih sila. Zato su, kao vid pritiska na brata–odmetnika, odlukom providura Lorenca Done, u internaciju u Veneciju, poslati Vitez Stojan i Vitez Zaviša Janković (17. septembra 1683.). No, Ilija ne posustaje i nanosi Turcima ozbiljne vojničke gubitke. On intenzivno radi i na podizanju na ustanak Morlaka sa turske teritorije. Ustanak uzima maha i nije više samo serija pljačkaških upada. Mlečići primećuju da su njihova morlačka sela gotovo pusta. Sve muške glave su se krenule na vojnu ne čekajući zvaničnu objavu rata Turskoj. Ilija i druge Harambaše odgovaraju svim mletačkim pregovaračima, kao i Stojanu, da se ''umiriti ne mogu''. Čak, vele da će preći u Austriju ako im Mlečići onemoguće povratak kućama! Od rata ne odustaju ni po koju cenu! Vlasti gube strpljenje, pa se kuju planovi o ''zakulisnom'' uklanjanju Gospodara Ilije Jankovića. Stari latinski metodi (sa otrovima i sl.) ponovo su u igri!
Među znatnijim ustaničkim vođama je i Stojanov i Ilijin zet, Bajo Pivljanin. Iako pokušavaju da održe privid dobrosusedskih odnosa sa Turcima, Mlečani ''ispod žita'' ohrabruju morlačke Glavare sa turske teritorije, koji izražavaju želju da uskoče (na mletačku stranu). Ipak, za sada im to ne dozvoljavaju. Igraju se tipične lacmanske, jajarske igrarije. Zanimljivo je da, ipak, primaju (preko posrednika, dakako) Knezove i Harambaše Srba sa turske strane i darivaju ih držeći ih ''na uzdi'' (inače, srpske narodne Knezove Mleci titulišu sa: ''Conte''). Za to vreme su ustanici sami — samciti očistili cele Kotare od Turadi i zapalili Drniš. Krajem godine je Stojan Janković ponovo angažovan da pokuša svojim uplivom i uticajem da učini da se obuzdaju pokreti Morlaka. Vođe ustanika, zajedno sa bratom mu Ilijom, međutim, nisu voljni da ga poslušaju! Popuštajući pred jakim srpskim pritiskom, Turci napuštaju i Obrovac, 28. decembra 1683. godine. U velikoj meri je to zasluga Harambaše Ilije Mitrovića–Jankovića. Početkom 1684. godine, Mleci uviđaju da su stvari otišle toliko daleko da mir sa Turskom neće moći da bude očuvan. Upravo na ovo smo mislili kada smo, nešto ranije, tvrdili da je Ilija Janković ''uvukao'' Veneciju u rat sa Turskom! Vlasti već u februaru otpočinju otvorene pripreme za odbranu i rat, u čemu je Stojan Janković ponovo odigrao značajnu ulogu. Takođe, polako počinju da se amnestiraju ustanici, koji su se bili priključili Gospodaru Iliji, a Mlecima će biti neophodni u ratu. Srpski inostrani gospodari su ih se uvek sećali kada je bio zeman za pogibiju! Tako je, na primer, oprošteno i Dmitru Nikoliću (Bajovom bratu i Stojanovom zetu) što je dezertirao i prišao ustanicima. Vraćen je u sastav mletačke konjice! Harambaša Ilija Janković, pak, nikada nije izdržao kaznu na koju je Mlečićima bio osuđen! Kada je Venecija ipak stupila u rat, njegovi uspesi iz ustanka bili su joj od ogromne strateške koristi. On je očistio Turke iz Vrane, Benkovca, Perušića, Kule Atlagića, Bilišana, Ostrovice, Obrovca, Karina, Drniša...
U zenitu ustanka, Ilija je imao jedanaest hiljada vojnika pod oružjem. Tu snagu Venecija više nije mogla da ignoriše posebno kako se čas njenoga stupanja u rat približavao. Zato su i Stojan i Zaviša vraćeni iz internacije, a Iliji, dojučerašnjem ''odmetniku'' i ''razbojniku'', je nastavljeno sa isplaćivanjem vojničke plate. Konačno je Mletačka Republika objavila rat Turskoj 29. aprila 1684. godine. Jankovići su u tome ratu ponovo dobro poslužili Republici ''krilatoga lava''! Stojan Janković, na primer, sa svojim zetom, Harambašom Bajom Pivljaninom, napao je na Livno i opustošio mnoga bosanska sela. U Mletke su tada preveli oko petnaest hiljada srpskih porodica! U bitci kod Sinja (opsada 1. — 9. aprila 1685. godine) je Stojan dopao i rana! Ipak, zadao je i tu Turcima mnogo nevolja i glavobolje, iako opsada nije uspela. Posle pogibije zeta mu, Baja Pivljanina (kod Vrtijeljice, početkom 1685.) Stojan je u Lici načinio Turcima veliki zulum. U junu 1685. godine, posle pobede kod Zadvarja, on pustoši tursku dolinu reke Neretve. Zadobio je i mnoštvo roblja. U maju 1685., Vitez Stojan Janković šalje u Beč nekoliko svojih Glavara sa ponudom za zajedničke i koordinisane vojne akcije u Lici i Krbavi. Odgovor Cara Leopolda Stojanu Jankoviću je bio pozitivan, ali učinak ovih ujedinjenih napora nije bio naročito veliki (osobito krivicom austrijske strane i zbog njihove pasivnosti). Ipak, Stojan je u Lici postigao zavidne rezultate! Sve vreme ratovanja Stojan je prevodio srpske porodice iz Bosne i Like i naseljavao ih na području svoje Serdarije. Providur Valier je u svome ratnome izveštaju Vladi (od 5. aprila 1686. godine) osobito isticao zasluge Stojana Jankovića. Njegov i ugled braće mu, Ilije i Zaviše, rastao je i kod mesnoga stanovništva! Jedan od većih uspeha je bilo i osvajanje Livna u julu 1686. godine. Livno je bilo, naime, sedište samoga bosanskoga Paše! Janković je potom ratovao dosta uspešno i u Boki Kotorskoj.
Značajno tursko uporište, Sinj, napokon je palo 28. septembra 1686. godine. U toj bitci su se takođe istakli Vitez Stojan i Vitez Zaviša Janković, koji su predvodili oko tri hiljade Morlaka. Već smo pominjali kontakte Stojana Jankovića sa blagorodnim Patrijarhom Arsenijem III (Čarnojevićem). Kada je Patrijarh čuo za velike Jankovićeve pobede pod mletačkom zastavom, poslao mu je, kao simvoličan izraz svoje podrške, stotinu naoružanih konjanika u pomoć. Preko Jankovića, on je Mlečanima poručio da će doći na Cetinje odakle će podići sve svoje vernike na ustanak protiv Turaka, što mu nije uspelo usled neprekidne turske paske nad njim. Kako su se završile Patrijarhove nade, prouzrokovane mletačkim uspesima na zapadu i austrijskim nadiranjem sa severa, dobro nam je poznato (setimo se Velike seobe iz 1690.). Kako bilo, 1687. godine, Stojan i Zaviša nastavljaju operacije osobito u Lici. Te godine, međutim, Stojan Janković i gine! Naime, kada je shvatio u kakvoj neprilici mu je se našao Pašaluk, hercegovački Paša je napustio glavno ratište u Oseku i krenuo nazad. Stojan Janković ga je dočekao sa svojih trideset i tri hiljade ratnika kod Duvna, gde je se odigrao odsudni boj. Iz početka je hrišćanska vojska uspešno odolevala nadmoćnijem neprijatelju te je Paša morao da potraži sebi spasa u duvanjskoj džamiji. No, pošto italijanske trupe providura Antonija Zena nisu na vreme stigle na bojište, Gospodar Stojan je ostao usamljen i okružen na bojnom polju. Ludo hrabar, otisnuo se u najžešći boj, videvši da nade u pobedu nema. U prvome naletu je posekao tri Turčina. Kada je naleteo na četvrtoga, mučki ga je iz puške ranio izvesni poturica, Mujo Načaković. Tada ga je neki drugi Agaren sabljom ranio preko leđa i to smrtno. Vitez je smogao još samo toliko snage da izmakne među svoje i da tamo izdahne ne pruživši priliku Turcima da seire nad njegovim beživotnim telom. Dakle, smrtni dan ovoga velikoga junaka je bio 23. avgust 1687. godine! Stojanovi druzi su njegovu utrobu sahranili na mestu pogibije, na Duvanjskom polju, a telo mu je odnešeno i sahranjeno na njegovoj baštini. Po svemu sudeći, bio je položen u crkvu Svetoga Velikomučenika Georgija u Budinu (danas je razrušena), što je bilo i prirodno, budući da je i Krsna Slava Jankovića bio ovaj Sveti ratnik. [...]
Nenad M. Jovanović |
Centar za istraživanje pravoslavnog monarhizma* * *...Posljednji muški izdanak loze Stojana Jankovića, konte Ilija Janković ostavio je iza sebe dvije kćeri, od kojih se Olga udala za Vladimira Desnicu, djeda Vladana Desnice. Vladimir Desnica je učio gimnaziju u Zadru, a potom je studirao medicinu u Padovi. Od rane mladosti je učestvovao u nacionalno-političkim gibanjima svoga kraja i uspostavio vezu sa nosiocima Omladinskog pokreta u Vojvodini i Srbiji, koji je imao snažnog odjeka i među mladim naraštajim u Dalmaciji i Boki Kotorskoj. Uspostavio je veze sa Svetozarom Miletićem i Mihalom Polit-Desančićem. Pomagao je ustanike u bosansko-hercegovačkom ustanku novcem i nabavkom oružja.
Mati Vladana Desnice potječe iz stare srpske prčanjske porodice pomorskih kapetana, rodica istaknutog bokeljskog istoričara i rodoljuba Nika Lukovića. Udala se za Srbina Uroša Desnicu, ali je do kraja života ostala katolkinja, a njezin muž nikada nije zahtijevao da pređe u pravoslavlje. Vladan Desnica, rođen u Zadru, već u svojoj ranoj mladosti osjetio je nova nacionalno-politička gibanja u doba balkanskih ratova. U Zadru se formira jak omladinski pokret koji je zatalasao učenike, među kojima je bio i Vladan Desnica. Vladan Desnica od oca Srbina i majke Hrvatice, i sam oženjen Hrvaticom, predstavlja najvišu sintezu intelektualnih i moralnih stremljenja Srba na Jadranu.
31Prof. Dr. Marko Atlagić______________
31 Dr Uroš Desnica, "Jugoslavenstvo kao narodnost" , Magazin sjeverne Dalmacije, I , 1934, 127—135.Portret Stojana Jankovića pruzet sa zvanične internet prezentacije Slobodan Jovanović