Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Decembar 09, 2013, 11:17:56 pm » |
|
**
CRTICE ZA BIOGRAFIJU HADŽI RUVIMA NEŠKOVIĆA
Po potpisivanju Svištovskog mira 1791. godine, čime je okončan austro-turski rat, u srpskom narodu poznat kao Kočina krajina, turski sultan Selim III dao je Srbima u Beogradskom pašaluku niz povlastica koje su se teško ostvarivale. Međutim, već 1801. godine pošto su dahije zauzele Beograd i učvrstile svoju vlast u pašaluku, položaj srpskog naroda se ponovo pogoršao. Viđeniji Srbi se ne mire sa situacijom već traže pogodan momenat da je okrenu u svoju korist. Ideje o obnovi srpske države jačaju i širom Beogradskog pašaluka pletu se zavereničke mreže sa jednim ciljem — dizanjem raje na ustanak. U organizovanju ovih poslova ogroman uticaj su imali mnogi pojedinci koji su, šireći slobodarske ideje i organizujući pripreme ustanka, u većoj ili manjoj meri vršili i prosvetiteljsku ulogu među svojim narodom. Jedan od njih je svakako i Hadži Ruvim Nešković, arhimandrit manastira Bogovađe i organizator prvog poznatog skupa zaverenika održanog 1803. godine.1
Ruvim je rođen 8. aprila (po starom kalendaru) 1752. godine u selu Babina Luka, kraj Brankovine, u valjevskoj nahiji, kao Rafailo, od matere Marije i oca Nenada - Neška.2 Pošto se oženio Marijom Simeunović, on se i zapopio 1744. g. postavši svešteniku svojoj rodnoj Babinoj Luci. Posle smrti supruge Marije 1783. godine Rafailo se zakaluđerio uzevši duhovno ime Ruvim a sledeće 1784. godine odlazi u Jerusalim. Po povratku iz hadžiluka 1785. postaje iguman manastira Voljavča i tu ostaje sve do početka Austro-turskog rata 1788. kada se povlači u Fruškogorski manastir Remetu (Velika Remeta), dok Voljavču, zajedno sa mnogim drugim manastirima po Beogradskom pašaluku Turci spaljuju. Po potpisivanju Svištovskog mira Ruvim se vraća u Beogradski pašaluk, ali ne u Voljavču, već u takođe spaljeni manastir Bogovađu koji obnavlja i 1795. godine dobija titulu arhimandrita.
Paralelno sa obnovom manastira, Ruvim kreće i u borbu za obnovu nacionalne svesti i slobodarskih težnji svoga naroda. Ta borba postaje naročito izražena posle dolaska dahija i prerasta u organizovanje ustanka. Zbog toga će Ruvim i pasti kao jedna od prvih žrtava seče knezova, početkom 1804. godine.
Tokom svog burnog života Ruvim je mnogo putovao, ostavljajući tragove svog puta u vidu zapisa i crteža na marginama i slobodnim stranicama knjiga po manastirima u kojima je boravio. Pored Jerusalima i Fruškogorskih manastira, obišao je i Hilandar, Studenicu, manastire u Podrinju i na Ovčaru. Sa pravom bi se moglo pretpostaviti da je takvih putovanja, nezabeleženih u istorijskom sećanju, bilo znatno više. Jedno od takvih, pomalo misterioznih putovanja je i ono u Sarajevo 1792. godine. O tom putu podatke daje sam Hadži Ruvim, u zapisu koji je ostavio na stranicama jedne pomalo zagonetne knjige, u manastiru Sveta Troica u Plevljima.3 U njemu piše:"Zdje u Sarajevo prohodil erom(onah) Hadži Ruvim Bogova(đac)... bliz Beligrada 7 časova... 1792, marta". Iz ovog nejasnog i nepotpuno sačuvanog (dešifrovanog?) zapisa može se zaključiti samo to da je Ruvim boravio u Sarajevu u martu 1792, dok pojedinosti sa ovog puta, kao i razlog puta ostaju neizvesni.
O razlozima ovog puta postoje (do sada) publikovana, tri različita mišljenja. Dva su bez potpore u istorijskim izvorima, nastala su na osnovu uživljavanja istoričara u ulogu koju je Ruvim imao u svom vremenu, dok se uz treći, najnoviji, iznosi i dokaz na osnovu drugog Ruvimovog zapisa, koji bi trebalo da pojača ovu hipotezu.
I hipoteza: PRIKUPLJANJE POMOĆI
Ovu hipotezu donosi Vladimir Ćorović u svom članku Vuk o Hadži Ruvimu (Prosveta, Sarajevo 12./1937, sv. 10—12, 654). On smatra da je Ruvim na ovaj put krenuo da bi po Sarajevu "od darežljivih i kao takvih poznatih Srba Sarajlija prikupio pomoć za obnovu Bogovađe". Za ovu pretpostavku Ćorović nema potrebne dokaze u istorijskim izvorima, već je zasniva na činjenici da Ruvim u ovo vreme svu svoju energiju usmerava na obnovu Bogovađe, te bi i dalek put koji je preduzeo imao za motiv ovu aktivnost.
II hipoteza: SKLANJANJE OD TURAKA
Ovu pretpostavku donosi Pavle Stevanović (Hadži Ruvim Nešković, Glasnik — službeni list srpske pravoslavne crkve, Beograd 35/1954, sv. 7—9,110). Po njoj, Ruvim oseća ličnu opasnost od strane Turaka u Beogradskom pašaluku, te se privremeno sklanja u Bosnu. I ova hipoteza kao i prethodna, nema pokrića u poznatim istorijskim izvorima.
III hipoteza: VRAĆANJE UKRADENE KNJIGE
Ovo mišljenej donosi Borivoje Marinković u svojoj knjizi Hadži Ruvim — pre celine, pre smisla II (Valjevo 1990, 55), smatrajući da bi razlog puta mogao biti vraćanje Teftera manastira Voljavča, koji su Turci zaplenili 1789. godine (kada su i zapalili ovaj manastir). Osnove za ovu hipotezu daje sam Hadži Ruvim u jednom zapisu ostavljenom u pomenutom Tefteru4 u kom piše o sudbini same te knjige, te između ostalog kaže:
"I sego 1789, aprila 6 čisla izgore manastir Voljavča. I mnoge stvari manastirske pleniše Turci, i svjatija knjigi. I sej protokul u Bosni, u mestu Srebrenici. Neki blaženi hristijan Jeftan roždenijem od mesta Saraeva, izbavil ju od Turaka i črez jeromonaha Hadži Ruvima bivši iguman monastira višeimenusmog Voljavče, hrama svjatogo slavnago velikomučenika Georgija..., sego goda 1793, septembra 22."5
Kako smo videli, tri autora, svaki na svoj način su izneli svoje ideje o mogućim razlozima puta za Sarajevo. Prva, Ćorovićeva hipoteza je bez ikakvih materijalnih dokaza, te ostaje jedna zanimljiva, ali malo verovatna pretpostavka.
Stefanovićeva ideja takođe nema potvrde u izvorima. O opasnosti od "agarjana" Ruvim govori u više mahova 1795 i 1803. godine6 ali ne i 1792.
Što se pak treće hipoteze tiče, uz sva dužna poštovanja, smatramo da dokaz koji se iznosi nema neophodnu snagu, budući da se u pomenutom zapisu, kao datum vezan za preuzimanje Teftera pominje 22 septembar 1793, dakle godinu i po dana posle puta u Sarajevo (mart 1792).
Ne odbacujući definitivno ni jednu od pomenutih hipoteza, usuđujemo se da bez pretenzije na apsolutnu tačnost, iznesemo još jednu. U svom tumačenju, koje put u Sarajevo povezuje sa obnovom Bogovađe, smatramo da Ćorović nije bio daleko od istine. Posklapanju Svištovskog mira Hadži Ruvim se iz Vojvodine vraća u Beogradski pašaluk i to u manastir Bogovađu razrušen od Turaka 1789, i zajedno sa kaluđerima Gerasimom (Hadži Đerom) i Vasilijem Petrovićem počinju poslove na obnovi manastira. Po svedočanstvu koje je sam Ruvim ostavio, poslovi su otpočeli 13 juna 1791. godine.7 Logično je da zidarski radovi nisu počeli odmah po dolasku monaha u manastir. Bilo je potrebno prvo raščistiti ruševine, nabaviti građu i obaviti druge pripremne radove. Ali u međuvremenu prolazi građevinska sezona, dolazi kišna jesen i zima, vrlo nepodesno doba za gradnju i danas u vreme mehanizacije, a kamoli u osamnaestom veku. Radovi mogu da otpočnu tek na proleće. Preko zime se mogu obaviti drugi poslovi, na primer obezbeđivanje majstora. Ali veštih graditelja, kakvi su Ruvimu potrebni nema puno u Beogradskom pašaluku, a oni koji su već tu su (možda) zauzeti jer u razrušenoj Srbiji ima za njih i previše posla. Zato je (možda?) potrebno poći na put i dovesti majstore sa strane !?! A na put se može poći tek kada se završi zima — dakle u martu mesecu. Znači u ono vreme kad Ruvima i zatičemo na putu za Sarajevo.
Ova pretpostavka bi sama po sebi ostala još jedna labava hipoteza da nema potporu u jednom zapisu iz 1794 u kom Ruvim, govoreći o obnovi Bogovađe piše:
"I majstori biše od Sarajeva, neimar Atanasije, i predstavi se i pogrebe pri cerkvi i bi ktitor sa 100 groša."8
Kako vidimo, majstor koji je radio, i tokom radova umro na gradilištu bio je iz Sarajeva, grada u koji Ruvim odlazi na samom početku obnove manastira. Pa zar razlog putovanja u Sarajevo nije mogao biti pronalaženje dobrog majstora i njegovo dovođenje na mesto budućeg gradilišta.
Bez pretenzija da ovo mišljenje pretpostavi drugim, smatramo da se u budućim razmatranjima rečenog problema ovde izneto mišljenje ne sme zapostaviti i da ga treba uzimati u obzir bar ravnopravno sa prethodna tri.
Pošto su 1794. godine završeni radovi na obnovi Bogovađe, Ruvim je 26 oktobra 1795., od mitropolita Užičko-valjevskog Danila dobio titulu arhimandrita.9 Međutim, ovde srećemo još jednu nedoumicu vezanu za život Hadži Ruvima. Pažljivim iščitavanjem već više puta pomenute knjige Borivoja Marinkovića (Hadži Ruvim — pre celine, pre smisla, Valjevo 1990) i prateći datiranje pojedinih zapisa koje autor donosi10 možemo videti da se Ruvim potpisuje kao arhimandrit i više godina pre toga:
— 1790, u Mineju za mesec septembar u manastiru Bogovađa (Moskva 1784) stoji potpis "Ruvim arhimandrit".11
— 1792, u Skrižalu (Moskva 1656) iz manastira Ćelije, između ostalog piše " ... i dali mojemu bratu, Ruvimovu, arh(imandrita) bogovađskog..."12
— 1794, na jednom listu, danas izgubljenom, koji se nalazio u zaostavštini Prote Mateje Nenadovića, pored drugih stvari bilo je zapisano i: "... Ruvim arhimandrit ... toga goda 1794"13
— 1794, u Poučanijama izbranim koji su čuvani u ovčarskom manastiru Blagoveštenje piše: "1794 leto, togda Hadži Ruvim arhimandrit... "14
— 1794, u istoj knjizi pisalo je: Siju knjigu... prinesel Hadži Ruvim arhim. m. Bogovađa... 1794... "15
Nejasnoće oko ovakvog potpisivanja, pre dobijanja titule, mogla bi se objasniti pretpostavkom da je, zahvaljujući svojim poznanstvima i vezama, Ruvim još pred sam dolazak u Bogovađu znao (bilo mu obećano???) da će po završetku obnove manastira dobiti rečenu titulu.16
Ova pretpostavka nema, (bar za sada) ni jednu potvrdu u poznatim istorijskim izvorima, a polazna osnova za nju su samo godine u kojima se Ruvim potpisuje kao arhimandrit (1790, 1792, 1794) i godina u kojoj je to i postao (1795). Međutim, ako zapisi nisu precizno datirani, ova pretpostavka bi pala u vodu, a zabune oko ranijeg Ruvimovog potpisivanja kao arhimandrita ne bi ni bilo. Zato razmotrimo pojedinačno pomenute zapise i njihove datume:
ZAPIS IZ 1790.
Ovde imamo samo potpis "Ruvim arhimandrit", bez godine zapisivanja. Godinu 1790. Marinković preuzima od ranijeg objavljivača Lazara Mirkovića17 ne objašnjavajući zašto baš ta godina, ali iznoseći i sam blagu sumnju u ovaj datum.18
ZAPIS IZ 1792.
I ovaj zapis ne sadrži potvrdu za datiranje u rečenu godinu, dok Marinković u komentarima vezanim za ovaj zapis, komentariše spor oko autorstva, ali ne obraća pažnju da se u njemu Ruvim pominje kao arhimandrit tri godine pre nego što je to i postao.19
I ZAPIS IZ 1794.
Ovaj zapis daje nekoliko informacija o završetku obnove Bogovađe uz završnu napomenu da se sve to desilo "toga goda 1794", ali to ne znači da je i pisan te godine. Dakle u pitanju je "terminus poste quem" dok "terminus ante quem" ostaje otvoren. Logično je pretpostaviti da je zapis pisan tek pošto je Ruvim postao arhimandrit, te i "terminus poste quem" možemo pomeriti na tu, 1795. godinu.
II i III ZAPIS IZ 1794.
U njima se govori da je Hadži Ruvim uzeo knjigu (u kojoj se nalaze ovi zapisi) iz manastira Blagoveštenje na Ovčaru, i preneo ih u Bogovađu 1794. (to se vidi iz III zapisa, dok je II ostao nepotpun). To međutim ne znači da su ovi zapisi pisani u godini uzimanja knjige, već je moguće da su pisani kasnije, pošto je Ruvim već postao arhimandrit. Ovoj pretpostavci u prilog ide činjenica da knjigu u kojoj je zapis i kasnije srećemo u rukama Hadži Ruvima: 1796 i 180120, uz mogućnost da od kada je uzeta nikada nije vraćena u Ovčarski manastir.
Kako smo videli, svi zapisi u kojima se Hadži Ruvim pominje kao arhimandrit pre 1795. su nepouzdano datirani i stoga stvaraju zabunu u vezi godine u kojoj je Ruvim postao arhimandrit.
Sa dve, na ovim stranicama iznete pretpostavke u vezi spornih crtica iz života Hadži Ruvima Neškovića, ne polažemo pravo na apsolutnu tačnost tvrdnji, već samo iznosimo određena mišljenja uz iskrenu nadu da će ona biti podstrek za dalje rasvetljavanje maglovitog životnog puta ove, za srpsku istoriju značajne ličnosti.
Vladimir Krivošejev
_________________
01 Vuk Karadžić, Istorijski i etnološki spisi 1,10; M. Vukićević, Karađorđe 1,233,266. 02 O datumu Ruvimovog rođenja ima više različitih podataka: 1753. — ovaj podatak daje sam Ruvim (Borivoje Marinković, Hadži Ruvim — pre celine pre smisla I, Valjevo 1989, 179-u u daljem tekstu samo Hadži Ruvim), ali pošto 1752. godinu Ruvim pominje u više navrata (Hadži Ruvim I, 169, 197) 1753. je verovatno ili greška u pisanju, ili nečija kasnija prepravka (postoje tragovi prepravljanja). Pored ovih datuma koje daje sam Hadži Ruvim, kao godine njegovog rođenja pominju se i 1754 (V. Ćorović, Vuk o Hadži Ruvimu, Prosveta, Sarajevo, 21./1937, sv. 10—12, 653-656) pa i 1744 (Sabrana dela Vuka karadžića, Danica 1826—1834,414). Od svih ovih godina, svakako je najpouzdanija ona koju Ruvim sam pominje (1752). 03 Pre Borivoja Marinkovića (Hadži Ruvim II, 52), ovaj zapis su objavili Milenko M. Vukićević (Iz starih srbulja, Glasnik zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1901, knj. 13., 323) i Ljuba Stojanović (Stari srpski zapisi i natpisi II, 290), ali dok prvi tvrdi da se zapis nalazi u knjizi "Čin bogoljepni tolkovanja zakona", Moskva 1655, drugi kao mesto nalaženja zapisa pominje rukopisnu knjigu koja se u riznici plevljanskog manastira čuva pod brojem 15. Marinković tvrdi da bi to onda mogla biti ili Četvorojevanđelje prezvitera Adama, ili Psaltir sa tumačenjem svetih otaca (Hadži Ruvim II, 53—54) 04 Ova dragocena rukopisna knjiga je nestala u plamenu, koji je 6. aprila 1941. godine progutao zgradu Narodne biblioteke Srbije 05 Hadži Ruvim II, 75 06 Isto, 358, 422 07 Isto, 9, 99,105 08 Isto, 115 09 Isto, 137,145 10 Potrebno je napomenuti da neke od datuma Marinković preuzima od prethodnih objavljivača. 11Hadži Ruvim I, 393 12Hadži Ruvim II, 57. Nizom tačaka se ovde i u daljem delu teksta označava ili ne sačuvan deo zapisa, ili deo zapisa koji nije bitan za pitanje o kom se ovde radi. Cele zapise videti na navedenim mestima Hadži Ruvima. 13Isto, 115 14Isto, 121, knjiga o kojoj je reč je preneta u Narodnu Biblioteku Srbije gde je izgorela 6. aprila 1941. 15Isto, 125 16Ovde se otvara novo pitanje: zašto se Ruvim ne vraća u Voljavču nego odlazi u Bogovađu? Lazar Mirković, Starine manastira Bogovađa, Beograd 1950, 59 17Hadži Ruvim, I, 393 19 Hadži Ruvim II, 59—63 20 Isto, 151, 227, 331
|