Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Avgust 10, 2012, 11:32:10 pm » |
|
**
KONTINUITET HLADNOG RATA MEĐUNARODNI ODNOSI POČETKOM 21. VEKA Srđa Trifković Izdavač: Geopolitika Godina izdanja: 2017.
UMESTO PREDGOVORA Nenad Kecmanović1
Srđa Trifković jedan je od vodećih srpskih stručnjaka za međunarodne odnose i geopolitiku, autor niza knjiga na srpskom i engleskom i izrazito produktivni pisac kratke forme. Već preko dvije decenije prisutan je na stranicama američkog mjesečnika Hronike (Chronicles), a njegove radove redovno objavljuju brojni inostrani i domaći portali i druge publikacije. Njegova promptna reagovanja, analize, komentari i eseji povodom značajnih događaja na globalnoj političkoj sceni predstavljaju uzor poznavanja političke teorije i istorijskog konteksta, izvrsne obavještenosti, jasnog stava i lijepog stila.
Najprije predratnim školovanjem u domovini te profesionalnim radom u uglednim medijskim i akademskim institucijama u Velikoj Britaniji i SAD, zatim povremenim boravkom i neformalnim savjetničkim angažovanjem na ratnim Palama i, najzad, poratnim nastavničkim djelovanjem na Univerzitetu u Banja Luci, Trifković je stekao iskustvo na obje strane i iz prve ruke o odnosu Zapada prema Balkanu. Sve te kvalitete Trifković je prenio i u rukopis ove knjige koju sam imao zadovoljstvo da kao recenzent među prvima pročitam. Knjiga je nevelika po obimu ali ambiciozna po tome što epohalne promjene u svjetskoj politici, na razmeđu dva milenijuma, uspjeva da "uhvati" u nekoliko ključnih tačaka. Trifković je podnaslov vezao za početak XXI vijeka, ali rekao bih da se radi i o kraju prethodnog, XX vijeka, odnosno o periodu od Mihaila Gorbačova do Donalda Trampa.
"Kontinuitet hladnog rata" zaista je uspostavljen, ali nakon dva kratka intermeca nade koja su probudili Gorbačov i Tramp, dva antiheroja savremene politike. Milorad Ekmečić takve političare razlikuje od brojnih prosječnih i neuspješnih u svjetskoj politici, po tome što su mnogo htjeli, mnogo započeli ― a postigli sasvim suprotno od namjeravanog i pokušanog.
SAD nisu uspjele da odole imperijalnom iskušenju da postanu jedini igrač na svjetskoj sceni. "Kraj istorije", "američka izuzetnost", "jedina supersila", "novi svjetski poredak" i sl. samo su neke od trijumfalističkih kategorija i sintagmi kojima je izražavana pogrešna svijest da je bilo koja pobjeda nadistorijski definitvna, a poraz fatalan. Neočekivani nestanak "crvene opasnosti" preko noći, radovao je poshladnoratovsku Evropu ne manje nego i nestanak potrebe za američkim kišobranom. I dok se postkomunistička Istočna Evropa raspadala u federalne komade i teturala u tranzicionom haosu, Zapadna Evropa našla se na meti američkih pritisaka da NATO ostane na Starom kontinentu.
Spolja potpaljeni sukobi na zapadnom Balkanu, odnosno sukobi između jugoslovenskih naroda, viktimizacija i satanizacija "malih Rusa", a posebno izazivanje i produžavanje građanskog rata u Bosni i Hercegovini, poslužili su kao krunski dokaz da EU ne može ništa da riješi bez vojne sile NATO saveza i njegovih humanitarno-preventivnih raketa. Štaviše, Alijansa se po prvi put pojavljuje kao ofanzivno sredstvo u uspostavljanju globalnog američkog gospodstva, sa metodičkim konstruisanjem prijetnji nacionalnoj bezbjednosti SAD sa bukvalno svake tačke na planeti.
Još antičko iskustvo Peloponeskih ratova o "prenapregnutosti imperija i stvaranju antiimperijalnih koalicija", koje se tokom kasnije istorije zakonito ponavljalo, nagnalo je primjernog američkog realistu i autora strategije obuzdavanja SSSR-a, Džordža Kenana, da konstatuje da je bila tragična greška što nije iskreno prihvaćena Gorbačovljeva jednostrana ponuda stvaranja posthladnoratovskog novog svijeta. "Veliki problem za Ameriku i svet današnjice predstavlja činjenica da su Kenanova upozorenja ostala bez odjeka", piše Trifković. Nedugo pred kraj svog dugog života Kenan je svoju ocjenu potvrdio i konkretizovao ukazavši na katastrofalnu opasnost koju predstavlja širenje NATO-a na Istok.
U drugom poglavlju autor je ispisao, bar u našoj literaturi, do sada najdetaljnije kritički obrađen obračun vašingtonske močvare, duboke države i vladara iz sjenke sa Trampom, ili, bolje rečeno, sa onim što je 45. američki predsjednik hteo i tek bio započeo. Već njegov predizborni program ― koji je obuhvatao saradnju sa Rusijom, otpisivanje troškova za NATO, kritiku Evropske unije, prekid prakse rušenja režima u suverenim državama po svijetu i okretanje Amerike sebi ― bio je prevratnički udar na interese multinacionalnih korporacija, vojno-industrijskog kompleksa, kongresnog duopola, globalnog bankarskog sistema, te ideološkog saveza liberala i konzervativaca na zajedničkom zadatku. Za sve njih ishod izbora predstavljao je šok. A kada je prvim potezima poslije neočekivane pobjede pokazao da je mislio ozbiljno, uslijedila je besprimjerna kampanja široke koalicije protiv demokratski izabranog predsjednika i volje naroda.
Autor nije propustio nijednu epizodu političkog trilera koji je uslijedio: od blaćanja od strane Njujork tajmsa i Vašington posta, opstrukcije popunjavanja predsjedničkog tima, preko blokiranja njegovih strateških odluka u Kongresu, organizovanja uličnih demonstracija širom zemlje, mobilizacije estradnih zvijezda u antitrampovskoj kampanji i tako dalje, a završio se istiskivanjem njegovih najbližih saradnika Stiva Benona, Majkla Flina i drugih, te njihovom zamjenom "podobnim kadrovima". Ostao je okružen takvima i onima koji su u međuvremenu promijenili tabor, obuzdan i pripitomljen. "To nije bio tek nacionalni politički skandal u srcu imperije, nego događaj od svjetskoistorijskog značaja", smatra autor. Na unutrašnjem planu, radilo se o kompromitovanju demokratije, rušenju ustavnih institucija, javnom blamiranju predsjednika države kao simbola jedinstva američke nacije; a na međunarodnom ― još jedna sahrana nade u bolji, mirniji i stabilniji međunarodni poredak.
Ohrabruje, međutim, što su izbori pokazali da postoji druga Amerika, koja ima realan potencijal da pobjedi na slobodnim i fer izborima, odnosno da medijsko oblikovanje javnog mnjenja ima svoje granice, ali i to što su izišli na vidjelo ne samo vašingtonska močvara i duboka država nego i vladari iz sjenke. Soroš, pa i Rokferelovi i Rotšildi, samo su frontmeni transatlantske koalicije onih 300 porodica koje raspolažu sa više finansijske i druge iz toga izvedene moći, nego sve ostalo stanovništvo planete Zemlje. Poslije Trampa, više ništa neće biti kao prije. Ukoliko u međuvremenu ne izazovu treći svjetski rat, SAD će morati da se prilagođavaju multipolarnom svijetu: XXI vijek neće biti američki, nego postamerički i obilježen daljim usponom drugih zemalja, prvenstveno Kine, smatra Trifković.
Već naslovom trećeg poglavlja (Briselski Levijatan) Trifković ukazuje da sustanarstvo sjedišta EU i NATO-a u istom gradu nije slučajan sticaj okolnosti, nego (ne samo simbolički) ukazuje na spregu otvorene i grube imperijalne hegemonije skorojevića i više prikrivene, sofisticirane dominacije starih kolonijalnih sila. Trifković se prethodno fokusira na kritičku analizu involucije Evropske unije od njene predistorije u prosvetiteljskim i ranijim idejama o prirodnim vezama evropskih nacija i država, do velikih savremenih početaka u inicijativama dva Morisa (Monea i Šumana) i realizaciji Šarla de Gola i Konrada Adenauera.
De Gol, koga mnogi, ne bez osnova, i danas smatraju posljednjim velikim evropskim državnikom, prvi je uočio da će amerikanizacija francuske kulture i svakodnevnog života posredstvom koka/kole, hamburgera, zaglušujuće električne muzike i slično, postepeno dovesti do tihog razaranja identiteta i suvereniteta ne samo Francuske nego i "evropske zajednice otadžbina" za koju se on borio, pored ostalog i povlačenjem iz NATO-a. Njegovi politički naslijednici, "degolisti", napustili su bitku za odbranu Pariza kao prijestonice evropske kulture, a kasnije je još jedan Francuz poražen na istom frontu. Bilo je to, kako ističe Trifković, prilikom (ne)usvajanja prve verzije Evropskog ustava, koji je sastavljao De Golov i Pompiduov naslednik u Jelisejskoj palati Valeri Žiskar d'Esten, koji je popustio kada je transatlantskim multikulturalistima i njihovim kontinentalnim eksponentima zasmetala preambula u kojoj se ― uz klasičnu antiku, epohu prosvećenosti i poštovanje vladavine prava ― pominju i hrišćanski korijeni savremene Evrope.
Do posljednje stanice na kojoj se danas Evropa nemoćno bori protiv islamskog terorizma i stihijne invazije bliskoistočnih migranata, put je vodio preko usvajanja niza evropskih dokumenata koji su svemu tome dali eksplicitan legitimitet i legalitet. Kada danas Angela Merkel, a prije nje Kol i u međuvremenu Kameron, povodom napada islamskog terorizma proglase krah multikulturalizma jer imigranti koji pripadaju drugim religijama i kulturama niti hoće niti mogu da se integrišu ni u trećoj generaciji, onda skaču sebi u usta. Moćna armija multikulturalista i mondijalista među intelektualnim zvijezdama kontinenta s pravom ih podsjeti da je to odstupanje od navodnih evropskih vrijednosti; a cilj im je implementacija američkog lonca za taljenje nacija koji vodi suicidu evropskog identiteta.
Trifkovićeva analiza razvoja, preciznije, involucije EU je ne samo naučno dragocjena nego i pedagoški otrežnjujuća za evrofilni dio srpske javnosti. Dok prema imperijalnoj hegemoniji jedine supersile naš svijet mahom ima tvrde rezerve jer je predvodila napade NATO-a na Srbiju i srpske položaje u Bosni, kada se radi o EU, rezerve su neuporedivo manje, mišljenja podijeljena, stavovi ambivalentni. Evropejci su takođe učestvovali u bombardovanju srpskih zemalja; EU, u krajnjoj liniji, predstavlja vazalni satelit srbomrzačkog angloameričkog tabora. Lišena ujedinjene vojne sile i začinjena predpristupnim fondovima, ona samo stvara utisak da su, što bi rekao Robert Kejgan, "Amerikanci sa Marsa, a Evropljani sa Venere".
Peto poglavlje Trifkovićeve monografije (Patologija zapadne elite) posebno je zanimljivo. Riječ je o onih trista porodica, njihovim poznatim frontmenima, ali i onim još moćnijim, koji su nevidljivi a svugdje prisutni. Oni su nasljednici ogromnog starog bogatstva koje se vjekovima kamatilo i potomci bračnih veza srednjevjekovnih kraljevskih dinastija. To su ljudi bez nacionalnog identiteta, koji tokom godine žive po privatnim palatama širom planete, bez kulturnog utemeljenja i stalnog mjesta boravka, koji pripadaju svugdje i nigdje.
Kako piše Alina Mungui Pipidi, "multikuturalizam bi možda načelno bio prihvatljiv, ali pod uslovom da čovjek tokom kratkog života stekne duže neposredno iskustvo života u više različitih kultura. Takvo iskustvo ima jako mali procenat ljudi". Međutim, oni odgajaju svoje izvršioce upravo takvog profila. Ako pogledate biografije viših činovnika EU i NATO-a, kao i administragora Trilaterale, Bilderberg grupe, MMF-a i sličnih transnacionalnih organizacija neformalne moći, koja nadilazi formalnu moć suverenih država, naći ćete ih kao klonirane. "Evrokratske i amerohegemonističke elite dele istu ideologiju uništavanja kultura i identiteta jednako kao i suvereniteta nacionalnih država", piše Trifković. On izlaže i galeriju likova brojnih ideologa novog svjetskog poretka čija imena pamtimo iz savjetničkih timova američkih predsjednika i evropskih premijera. Ti misionari na zadatku eksperata, pregovarača, ambasadora, konsultanata, ostavili su i pisana djela u kojima je ideologija izložena. Trifković umješno koristi citate iz knjiga Strouba Talbota, Ričarda Gardnera i, pogotovo, Zbignjeva Bžežinskog koji je davao teorijsku, stratešku, geopolitičku, pa i ideološku podlogu u koju su šefovi država i nesvjesno uklapali svoje konkretne političke odluke. Trifković sjajno pokazuje kako se iza sjaja tehnološkog i ekonomskog razvoja krilo uništavanje dragocjenog naslijeđa antičke i hrišćanske kulture i civilizacije, a prosječan čovjek pretvarao u potrošača koji je izgubio duhovnost, identitet, korijene, u televizijom anesteziranu individuu bez orijentacije i perspektive.
Iako je napisao knjigu koja se bavi svjetsko-istorijskim tokovima u kojima glavnu riječ vode velike sile ili, u određenim periodima, sve nadglasava samo jedna od njih, autor u svim poglavljima referira na srpski narod, Srbiju i Srpsku. Ne propušta da pomene da su se Srbi i srpske zemlje na razmeđu milenijuma našle na meti jedine supersile kao eksperimentalni kunići na poligonu za testiranje novih instrumenata, strategija i taktika rušenja neposlušnih režima i totalnog nadzora u rasponu od meke do tvrde moći... i da se do dan-danas nalaze na potencijalnoj "liniji vatre" obračuna globalnih igrača. U Zaključku djela autor stoga daje i konkretnu preporuku da multilateralna spoljna politika između suprotstavljenih velikih sila i blokova jeste važna, ali nije i dovoljna garancija nacionalne bezbjednosti.
1 Рецензија проф. др Кецмановића, уз незнатна скраћења.
* * *
R E C E N Z I J A Prof. dr Milomir Stepić
Naslov ove naučne monografije autora dr Srđe Trifkovića adekvatan je njegovoj sadržini i na pravi način oslikava savremene globalne (geo)političke procese.
Već u Uvodu (naslovljenom sa "Povratak realizma") uspostavljena je dijagnoza aktuelnih međunarodnih odnosa ― hronična nestabilnost. Nju potvrđuju "regioni-seizmografi": Istočna Evropa, Balkan, Bliski i Srednji istok, dalekoistočno priobalje... Proizvodi je nespremnost SAD da se po okončanju bipolarizma "vrate kući", već namera da kao "samoproglašena hipersila" uspostave apsolutnu svetsku dominaciju. Tome se suprotstavio ne samo oporavljeni hladnoratovski suparnik (Rusija), već i druge dolazeće sile,u prvom redu Kina. To je dovelo američku (nad)moć pred teško rešivu enigmu da "istovremeno gubi sposobnost za održavanje kohezivne društvene dimamike kod kuće i za nesputanu projekciju moći van svojih granica" Shodno tome, autor naglašava da je neophodno suočiti se sa "svetom kakav jeste": multipolaran. I uvažiti realističku činjenicu da hladni rat nikada nije prestao.
Početak poglavlja "Američka globalna strategija" posvećeno je preorijentaciji SAD od kontinentalističke, telurokratske, monroovske, ka maritimnoj, talasokratskoj, mehenovskoj geopolitičkoj koncepciji. Na novoj orijentaciji zasnivala se strategija globalne supremacije, koju SAD nastoje da zadrže i u prvim decenijama XXI veka, te da održe tzv. dominaciju punog spektra. To je izazvalo "prenapregnutost Imperije", tj. niz iracionalnih vojnih intervencija širom sveta u ime samododeljene, ali selektivne "odgovornosti za zaštitu" (responsibiliti to protect R2P). Za američki "vitalni nacionalni interes" proglašena je svaka tačka planete. Međutim, kako autor tačno konstatuje, još od klasika geopolitike i njihovih koncepcija, glavni cilj bila je i ostala Rusija kao evroazijski Heartland. U tom kontekstu, on se fokusirao na "ukrajinski slučaj", ali i proaktivno geopolitičko delovanje Kine u zoni "azijskog Mediterana".
Za uzrocima delovanja na globalnom planu S. Trifković traga u promeni unutrašnjih američkih odnosa posle predsedničkih izbora 2016. godine i "incidentne" pobede Donalda Trampa. Minuciozna analiza u poglavlju "Tramp, duboka država i spoljna politika" pokazuje ne samo njegovo besprekorno poznavanje recentnih političkih tokova, već i same suštine "koridora moći" unutar američkog društva i otpora promenama egzistencijalno ugrožene elite duboke države. On direktno razuverava sumnjivce naglašavajući da "postojanje i delovanje duboke države SAD nije plod neke teorije konspiracije: u praksi nema potrebe za formalnom zaverom. Svi njeni elementi funkcionišu po spontanoj matrici zajedničkog sistema vrednosti i interesa." ... "Operativci američke duboke države bili su protiv Trampa a priori." I ta "vašingonska močvara" polako "guta" deo po deo vizije i personalnih uzdanica novog predsednika. Time se gubi i nada u transformaciju SAD saglasno globalnoj, sve multipolarnijoj stvarnosti.
Po sistemu "spojenih sudova", u odnosu na SAD neprilagođenost još više ispoljava "najznačajniji američki mostobran u Evroaziji" (3. Bžežinski) ― Evropska unija. Samim naslovom poglavlja "Briselski Levijatan" Trifković apostrofira talasokratski geopolitički karakter ove američke tvorevine, a potom analizira pokazatelje njene "konstrukcijske greške" i današnjih problema koji su dobar pokazatelj ukupnog opadanja Zapada. Posebno ističe otuđenost hipertrofirane EU-birokratije koju niko nije izabrao i nefunkcionalnost EU-mehanizma koja proističe iz nebrojenih potpisanih sporazuma. Takva EU, samoubilački prenormirana, ne može se suprotstaviti glavnom izazovu koji će je potpuno promeniti ― muslimaskoj imigraciji. Izgubljena u lavirintima mantre o multikulturalizmu, EU, kako zapaža autor, "odbacuje činjenicu da je hrišćanstvo kamen-temeljac evropske civilizacije". A kao primer da se može i drugačije, tj. državnički odgovorno i dalekovido, navodi Mađarsku.
Značajno mesto u "kontinuiranom hladnom ratu" i postbinolarnim međunarodnim odnosima prigrabili su uticajni pojedinci i grupe, prvenstveno u SAD. S. Trifković je tom fenomenu s pravom posvetio čitavo poglavlje, tačno uočivši da se radi o "novoj profesionalno-menadžerskoj eliti pravnika, medijskih komentatora, akademskih eksperata, sistemskih analitičara, bankara..." Ona je "povezana po principu ideološki podobne meritokratije, visoko pokretna i bez korena u tradicionalnim, spontano nastalim lokalnim zajednicama", a "loše obrazovana, beskorena, arogantna i suprotstavljena svemu što podseća na autentično evropsko nasleđe". Njena "misija" je da razgrađuje nacionalne identitete i suverenitete kao smetnje globalizmu, te gradi sistem globalne vlasti. Pripadnici te elite su "vojnici" neoliberalnog totalitarizma, koji, slično fašizmu i nacizmu, ima kolektivističku i elitističku suštinu. Oni stvaraju informacije, upravljaju njima i vladaju pomoću njih, stvarajući izvitoperenu, lažnu, virtuelnu stvarnost. Važno obeležje te "patologije zapadne elite" (kako glasi naslov ovog poglavlja) jeste stigmatizacija oponenata ― od pojedinaca do čitavih naroda, država, civilizacija. O tome svedoči srbofobija kao "rukavac rusofobije" (M. Ekmečić), pa i sve očiglednija pravoslavofobija, koja ima, kako tvrdi autor, "psihološke, kulturne i geopolitičke korene još od Četvrtog krstaškog rata".
Monografija Kontinuitet hladnog rata: međunarodni odnosi početkom XXI veka autora dr Srđe Trifkovića posvećena je savremenim globalnim (geo)političkim procesima. Autor konstatuje i dokazuje da su oni hronično nestabilni, nepredvidivi i suočeni sa opasnošću od nekontrolisane eskalacije sa dalekosežnim posledicama. Multipolarni svet, koji neminovno nastaje, SAD nisu spremne da prihvate bez otpora. Stoga se hladni rat nastavlja, ali sada sa dodatnim akterima, inoviranim instrumentima, širim teritorijalnim okvirima i opasnijim posledicama. I savremena američka strategija, na koju se odnosi znatan deo rukopisa, izvedena je iz talasokratske geopolitičke koncepcije i globalističke orijentacije, ali pokazuje znake neefikasnosti u novim uslovima i u nadmetanju sa snažnim suparnicima. Istovremeno ona je suočena sa unutrašnjim izazovima, prvenstveno sa pojavom novog predsednika. Njemu se suprotstavlja "hobotnica" nasleđenog državnog aparata i svekolika elita čiji način ponašanja i funkcionisanje autor odlično poznaje i analizira na osnovu relevantne literature i izvora.
Zapad je, očigledno, daleko odmakao na deklinističkom putu, a to najočiglednije pokazuje EU, ophrvana silnim problemima ― od konstrukcijskih grešaka i Bregzita, do "cunamija" muslimanskih imigranata i terorizma. Pouke ovog dela za Srbiju, srpski narod i srpske zemlje u celini, očigledne su.
|