Valtazar Bogišić (1834—1908)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Valtazar Bogišić (1834—1908)  (Pročitano 12875 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« poslato: April 15, 2012, 12:58:23 am »

*



VALTAZAR BOGIŠIĆ
(Cavtat, 07.12.1834 — Rijeka, 24.04.1908)


"Pravnik rodom iz Cavtata, profesor slovenskog prava na univerzitetima u Kijevu i Odesi, ministar pravde u Crnoj Gori. Pristalica istorijsko-pravne škole i izvrstan poznavalac uporednog prava; plodan naučni radnik, izradio 1888. godine Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru. Bavio se pravnim naukama, posebno običajnim pravom. Napisao je mnoge rasprave na francuskom i nemačkom jeziku i uživao veliki ugled u svetu. Važnija dela: Pravni običaji u Slovena, Naputak za opisivanje pravnijeh običaja koji u narodu žive, Pisani zakoni na slovenskom jeziku."

* * *

"Veliki naučnik i svetski putnik Valtazar Bogišić imao je veći broj prijatelja iz Srbije, koje je stekao još za vreme svog boravka u Beču. Među njima bili su i Jovan Gavrilović i Stojan Novaković. Oni su u dva maha želeli da dovedu Bogišića u Beograd za profesora Velike Škole za predmet Istorija slavenskih prava, koji bi on oformio i po svom programu predavao. Prvi put je Bogišić pristao, ali predmet nije uveden u nastavni plan kao samostalan predmet, a drugi put (1880. godine) kada je predmet osamostaljen, Bogišić je bio zauzet radom na OIZ-u za Crnu Goru i morao je sa žaljenjem da odbije upućen mu poziv. U toku rada na crnogorskom zakoniku Bogišić je dva puta dolazio u Beograd. U cilju proučavanja primene SGZ u praksi tokom tri decenije od njegovog donošenja boravio je u Beogradu u jesen 1874. godine oko mesec dana i prikupio je mnogo dragocenih podataka iz sudske prakse. I od strane vlasti i od pojedinaca bio je, sa punim uvažavanjem, srdačno primljen i omogućeno mu je čak i da akta koja je proučavao nosi kući. Drugi put došao je u Beograd avgusta 1884. i boravio 13 dana da bi se konsultovao sa srpskim lingvistima i filolozima o jeziku i pravnoj terminologiji u OIZ-u. Sa trojicom stručnjaka uspeo je da uspostavi trajnu saradnju, ali nedostaju podatci o sadržni njihovih razgovora. Valtazar Bogišić, (Cavtat, 7. 12. 1834. - Rijeka 24. 4. 1908), jedan od naših najvećih pravnika, sociologa i etnologa s kraja XIX veka, često je putovao, ne štedeći ni snagu ni vreme niti materijalna sredstava, da bi prikupljao izvore i drugi materijal za svoje studije ili da bi se konsultovao sa prijateljima i stručnjacima po pitanjima koja su ga okupirala u njegovom istraživačkom radu. 1. V. Bogišić je relativno lako uspostavqao kontakte sa ljudima, naročito sa onima koji su mu na bilo koji način bili od koristi u njegovom naučnom radu. Nekoliko iskrenih prijatelja iz Srbije stekao je još dok je radio u biblioteci u Beču. Među njima bili su i Jovan Gavrilović i Stojan Novaković. Jovan Gavrilović (1796-1877), rodom iz Slavonije, istaknuti političar, finansijski stručnjak i autor većeg broja značajnih monografija, pored ostalog bio je i knjaževski namesnik zajedno sa M. Blaznavcem i J. Ristićem. Gavrilović je prilikom reforme nastavnog plana Velike Škole predlagao da se uvede novi predmet Istorija slovenskih prava. Taj predmet je, prema Bogišićevom predlogu, bio uveden kao obavezan na Pravnom fakultetu u Odesi; Bogišić je, pošto je duže vremena prukupljao materijal iz Rusije, Poljske i Češke, izradio plan i program predmeta i predavao ga nepunih godinu dana. Tada ga je J. Gavrilović zamolio da, čim bude usvojen novi plan Pravnog fakulteta u Beogradu, koji je trebalo da sadrži i predmet Istorija slovenskih prava, napusti Odesu i pređe u Beograd gde će moći da ga predaje prema programu koji bude sačinio." [Danilović Jelena]

Slika V. Bogišića preuzeta sa: Srpsko carstvo
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: April 15, 2012, 01:16:51 am »

*

VALTAZAR BOGIŠIĆ
(Cavtat, 07.12.1834 — Rijeka, 24.04.1908)

Dr Valtazar Bogišić (Baltazar, Baldo), je srpski1 istoričar prava, ministar pravde Crne Gore, profesor, pravnik. Bio je aktivni radnik Ujedinjene omladine srpske.

ŽIVOPIS

Njegov djed doselio se u Cavtat iz Konavala, gdje se porodica Bogišića bavila privredom i trgovinnom. Osnovno obrazovanje je stekao u svom rodnom mjestu, posebno u privatnoj školi pomorskog kapetana A. Kazijarija. Nakon što je završio gradivo niže gimnazije, otac Vlaho nije udovoljio želji sina da ode na dalje školovanje van Cavtata, već ga je zaposlo u svom gospodarstvu i omogućavao mu koliko su prilike dozvoljavale, da proširuje svoje znanje. U vezi sa trgovačkim poslovima već kao mlad je putovao po Dalmaciji i van nje, te upoznavao zemlju i ljude.

Poslije očeve smrti (1856) Bogišić ostvaruje svoju težnju za učenjem pa je otišao u Mletke, gdje je 1859. položio maturu. Poslije toga se upisao na Pravni fakultet u Beču, ali je slušao pored toga filozofiju, filologiju i istoriju. Godine 1862. doktorirao je filozofiju u Gisenu. 1863. postavljen je za činovnika u dvorskoj biblioteci u Beču. Poslije položenih ispita promovisan je u Beču 1864. za doktora prava.

1868. postavljen je za školskog nadzornika u banatsko-srijemskoj Vojnoj krajini, sa sjedištem prvo u Temišvaru, a kasnije u Petrovaradinu. 1869. primio je poziv univerziteta u Kijevu i Odesi za profesora slovenskih prava. Novorosijski univerzitet u Odesi odlikovao ga je počasnom diplomom doktora honoris causa za javno pravo. Bogišić se odlučio da primi poziv toga univerziteta, otišao je u Odesu i 1870 održao svoje pristupno predavanje. U Odesi je nastavio rad oko sakupljanja narodnih običaja, pa je putovao po Kavkazu da se upozna s običajima tamošnjeg naroda, jer je verovao da se oni podudaraju sa običajima Južnih Slovena. 1872. pozvao ga je knez Nikola, da izradi Imovinski Zakon za Crnu Goru. Bogišić se tome pozivu odazvao, jer je to bila i želja cara Aleksandra II. 1874. otišao je iz Odese u Pariz, da izradi nacrt zakona, koji je 25. marta 1888 proglašen kao građanski zakonik za knjaževinu Crnu Goru sa zakonskom snagom od 1. jula 1888. Rad na tome zakoniku obustavio je na kratko vrijeme, kad je bio, za vrijeme rusko-turskog rata, pridodan ruskoj civilnoj kancelariji, radi sastava projekta za sudsku organizaciju u Bugarskoj. 1877. vratio se na svoj posao u Pariz. Poslije završenog posla na zakoniku otišao je 1888 u Rusiju da sredi svoj službeni odnos, a kad mu je odobrena penzija, napustio je profesuru u Odesi. 1893 ponudio mu je knjaz Nikola mjesto ministra pravde kako bi vršio nadzor nad sprovođenjem novog zakonika u praksi i da predloži potrebne izmjene. Bogišić je prihvatio ponudu, izradio neke popravke u zakoniku, i drugo izdanje zakonika proglašeno je kao zakon 14. januara 1898. Bogišić je bio ministar do 22. novembara 1899, kad se vratio opet u Pariz, gdje je ostao, kao privatni naučnik, do pred samu smrt, koja ga je zadesila na Rijeci, kad je polazio za Cavtat.

Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 23. januara 1888.

NAUČNI RAD

Po svom naučnom uvjerenju Bogišić je bio pristalica Savinjijeve istorijske škole, i na njega je naročitog utjecaja imao G. Puchta sa svojim djelom Das Gewohnheitsrecht (1828). U njegovu i naučnom i zakonodavnom radu vodila je Bogišića stalno misao da je narodno pravo ono dobro pravo, da valja sakupljati i ispitivati narodne pravne običaje i na njima onda zasnovati cio zakonodavni rad. Toj je ideji posvetio Bogišić cio svoj život, i pokazao je praktički, osnovom crnogorskog Imovinskog Zakonika, koliko je njegova pretpostavka tačna. Još kao činovnik dvorske biblioteke upozorio je Bogišić u raspravi o važnosti sakupljanja narodnijeh pravnijeh običaja kod Slovena (Pravni običaji u Slovena, Književnik, 3, 1866, i posebno), koliku važnost daju drugi narodi svojim pravnim običajima, a kako je malo kod nas u tom pravcu urađeno, i pored toga što imamo toliko materijala. Tu Bogišić najviše govori o porodičnom pravu. Bogišić je napisao Naputak za opisivanje pravnijeh običaja, koji u narodu žive (Književnik, 3), sastavljen iz niza pitanja, na koja bi kod sakupljanja narodnih pravnih običaja trebalo odgovoriti. Taj upitnik bio je osnov za rad oko Zbornika sadašnjih pravnih običaja kod Južnih Slovena, koji je Bogišić u izdanjima Jugoslovenske Akademije objavio 1874. U tom Zborniku Bogišić je saopštio odgovore na dana pitanja iz raznih južnoslovenskih krajeva. Tu je sakupljen izvrstan materijal za narodno pravo južnoslovensko, tako da je taj rad Bogišića naišao na odličan prijem u širim i u naučnim krugovima. Naročito je Bogišića zanimalo porodično pravo, na koje se odnosi rasprava: Glavnije crte obiteljskog prava u starom Dubrovniku (Rad 5, 1868). U svom pristupnom predavanju, koje je držao u Odesi 1870, a koje je objavljeno (Zarja, 1870 i posebno) pod naslovom: O naučnoj razrabotkje istoriji slavjanskago prava, izjavljuje da je pristalica istorijske Savignujeve škole o postanku i životu prava, i upozorava, kako je potrebno, da zakonodavac poznaje narodne običaje, narodni život, uvjerenje i potrebe. Prema mišljenju Bogišića, istorijska škola svoj zadatak nije izvršila, jer nije ispravnim načinom ispitivala i obrađivala predmet. Bogišić preporučuje komparativan metod, osnovan na unutarnjoj vezi pravnih instituta i normi. Pravne narodne običaje treba sakupljati, sravnjivati ih s običajima drugih naroda, i onda ih upotrijebiti.

Iako je glavna pažnja Bogišića bila posvećena običajnom pravu, on nije zanemario ni pisano pravo, i objavio je u izdanjima Jugoslovenske Akademije: Pisani zakoni na Slovenskom Jugu (1872), gdje saopštava, u obliku bibliografskog nacrta, izabrane zakonodavne i pravne spomenike iz tog područja, objašnjavajući ih prigodnim napomenama. 1877. štampao je svoju raspravu Stanak (Glasnik, 44; njemački prijevod u Archiv f. slav. Philologie, [2], gdje je prikazao taj važni institut međunarodnih odnosa. Kasnije je objavio važnu raspravu: De la forme dite Inokosna de la famille rurale chez les Serbes et les Croates (Revue de Droit international et de législation comparée, 1884), u kojoj je iznio svoje mišljenje o zadruzi, dokazujući, da nije opravdano gledati u zadruzi i u seoskoj inokosnoj porodici dvije vrste porodične organizacije, već da je to isti identični tip seljačke porodice.

Pravni život starog Dubrovnika uvijek je zanimao Bogišića, te je 1894 u Nouvelle Revue historique de droit francais et étranger opisao pravne knjige dubrovačke. 1904 izdao je, zajedno s K. Jirečekom: Liber statutorum civitatis Ragusii compositus a. 1272 (Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium, 9). Mnogo se je bavio našom pravnom terminologijom, te je o tome više puta pisao.

Posebno mjesto u radu Bogišić zauzima njegov projekt za Imovinski Zakonik. Bogišić je u svome poslu uzimao u obzir u prvom redu naše narodne običaje, ali je takođe brižljivo proučavao i građansko zakonodavstvo drugih naroda. Cilj, koji je bio postavljen, da se "glavna pažnja skrene na narodne pojmove o pravdi, na običaje, predanja i na žive potrebe srpskog naroda" (Ukaz knjaza Nikole od 25/3 1888), Bogišić je svojim radom potpuno postigao. Zakonik obuhvata samo imovinsko pravo u užem smislu, bez porodičnog i nasljednog prava, jer se ti dijelovi prava nalaze još u prethodnom, razvojnom stadiju. Zakonik je u cjelini sinteza nastojanja, da se pravni narodni običaji dovedu u sklad s modernim potrebama, te je sve udešeno prema praktičnim svrhama, koje odgovaraju posebnim prilikama zemlje. Radi novih puteva i pogleda, kojima je Bogišić u tom svom radu pošao, obratio je cijeli kulturni svijet veliku pažnju toj novoj kodifikaciji i njenom autoru.

Bogišićev doprinos je veliki i u oblasti folkloristike. On je objavio zbirku starijih zapisa narodne poezije − bugarštica i desteračkih pesama koje su sačuvane u različitim rukopisima a poreklom su od raznih sakupljača iz prve polovine 18. veka iz Dubrovnika (Đuro Matei, Jozo Betondić), Boke Kotorske, Perasta: Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, skupio i na svijet izdao Valatazar Bogišić. Knjiga prva. S raspravom o "bugaršticama" i s rječnikom. II Odeljenje Glasnika Srpskog učenog društva. Knjiga X. Biograd. Štampano u Državnoj štampariji, 1878.

Bogišić se i svojim životom i svojim djelima znatno izdigao iznad svoje kulturne sredine, i osigurao je sebi mjesto ne samo u slovenskom, nego i u stranom naučnom svijetu. On je, istina, prihvatio i zastupao u cijelom svom radu ideju, koja je tada imala veliku privlačnu snagu i koja je nalazila obilne hrane na Slovenskom Jugu, ideju o valjanosti narodnog prava, ali je istina i to, da je on tu ideju propagirao s onim širokim i i sugestivnim gestom, koji je češće urođen ljudima njegova kulturnog kruga. Bogišić se odlikovao dubokim i pronicavim umom, velikom erudicijom i obrazovanošću i naučnom akribijom.


 
Literatura

* Narodna enciklopedija (1927 g.), članak napisao M. Kostrenčić
* I. Strohar, Dr. Baltazar Bogišić (Ljetopis Jugoslavenske Akademije, 23);
* K. Kadlec, Časopis Museja Království Českého (1903) i posebno.
* Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, skupio i na svijet izdao Valtazar Bogišić, Beograd 1878.  
   Može se slobodno preuzeti sa stranice: http://www.archive.org/details/narodnepjesmeiz00bogigoog


Pravnik
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« Odgovor #2 poslato: Maj 26, 2012, 03:42:36 pm »

*

SLUČAJ VALTAZARA BOGIŠIĆA


Komunisti, na čelu sa Brozom, stvaraju 1945. godine novu Jugoslaviju i šest republika u njoj. Jedna od njih bila je Hrvatska. Tada uspostavljene administrativne linije postaće 1974. godine međurepubličke, a 1992. godine granice međunarodno priznatih država. Tim putem je Hrvatska dobila Dubrovnik, kao i celu Dalmaciju. Pre toga ni Dalmacija, ni Dubrovnik nisu imali veze sa Hrvatskom.—
 
Ako se primeni logika hrvatskog nacionalnog inženjeringa na tlo današnje Srbije, onda je, rekoh, Konstantin Veliki srpskoga roda. Rođen je u mestu Nais, današnjem Nišu.
 
Ali, nije Bošković jedini Srbin sa tog dubrovačkog prostora kojeg su Hrvati prisvojili. Nećemo sada o Držiću i Gunduliću, koji takođe nemaju nikakve veze sa Hrvatima, a Zagreb ih već odavno predstavlja kao Hrvate, već o jednom značajnom čoveku iz ne tako davnog vremena.

Ako vas danas put nanese u Cavtat, na jednom od najlepših delova tog gradića, administrativnog centra Konavla, videćete monumentalni spomenik Valtazaru Bogišiću. U hrvatskim enciklopedijama pročitaćete da je Bogišić bio "hrvatski znanstvenik, pravni i povijesni pisac". A da li je bio? Nije.
 
Bogišić (rođen 1834) kao veoma mlad, iako iz trgovačke porodice, pokazivao je interesovanje za pravne nauke. Posle očeve smrti upisuje Pravni fakultet u Beču, i uz pravne materije izučava istoriju, filologiju i filozofiju. Godine 1864. u glavnom gradu Austrije doktorirao je pravo. Nošen idejom da izučava običaje i običajno pravo raznih naroda prihvata poziv Novorosijskog univerziteta u Odesi, gde postaje predavač. Obilazi Kavkaz i zapisuje običaje tamošnjih naroda tražeći podudarnost u načinu života kavkaskih naroda i Južnih Slovena.
 
Crnogorski Knjaz Nikola zamolio je 1872. godine Bogišića da napiše Imovinski zakonik za Crnu Goru, što je i učinio. Nije to bila jedina aktivnost Valtazara Bogišića u Crnoj Gori: knjaz Nikola nudi 1893. godine Bogišiću mesto ministra pravde. Bogišić prihvata i na toj dužnosti ostaje sve do 1899. godine, kada odlazi u Pariz. Umro je 1908. godine, u Rijeci.
 
A kakve veze Bogišić ima sa Hrvatskom? Nikakve. Osim ako se primeni formula po kojoj je Ruđer Bošković postao Hrvat. Bogišić je rođen u Cavtatu, a Cavtat je u sastavu današnje Hrvatske.

U Novom Sadu, 1866. godine osnovan je politički pokret nazvan "Ujedinjena omladina srpska". Na osnivačkoj skupštini utvrđeni su osnovni ciljevi Pokreta: svekoliki napredak Srba; odgajanje svesti o slavnoj prošlosti, utvrđivanje zajednice bratstva… uz parolu Pokreta: "Srpstvo sve i svuda". Organizacija je okupljala mlade, obrazovane, umne i već poznate Srbe među kojima su bili i Svetozar Miletić, Nikola Pašić, Marko Miljanov Popović, Lazar Tomanović i Valtazar Bogišić. Da, ovaj iz Cavtata, "hrvatski znanstvenik, pravni i povijesni pisac".

Bogišić se bez ikakvih rezervi izjašnjavao kao Srbin, ceo život, uz izučavanje pravnih nauka, posvetio je negovanju srpske tradicije i sećanju na slavnu istoriju srednjovekovne Srbije. Crnu Goru je smatrao najčistijom srpskom zemljom, kao i Konavle iz kojih su došli njegovi preci. Još sredinom 19. veka u Konavlima se narod izjašnjavao srpski, svaka porodica je imala krsnu slavu koju su, kao jedinstveno obeležje Srba, slavili i Srbi katolici, a takvih je najviše bilo u Dubrovniku i Cavtatu. Interesantno je da i danas mnoge porodice u selima Konavla obeležavaju slave svojih predaka, iako se gotovo svi u Konavlima izjašnjavaju kao Hrvati.
 
Suočen sa velikim uticajem Ujedinjene omladine srpske na prostoru Habzburške monarhije, uticajem koji se širio snažnije i brže nego što je austrijska vlast mogla i da pretpostavi, Beč donosi odluku da zabrani Ujedinjenu omladinu srpsku. Istu odluku donela je i Kneževina Srbija pod austrijskim pritiskom, što vođe tog pokreta nije pokolebalo; oni sedište iz Novog Sada premeštaju u Crnu Goru, na Cetinje. Na inicijativu Marka Miljanova i knjaza Nikole, sa kojim je Bogišić imao odnos velikog uvažavanja i prijateljstva, 1871. godine na Cetinju je osnovana "Družina za oslobađanje i ujedinjenje srpsko".
 
Srpska kraljevska akademija izabrala je Valtazara Bogišića 23. januara 1888. godine za redovnog člana.


Deo teksta pod nazivom "Čudno hrvatstvo Ruđera Boškovića", autora Ratka Dmitrovića, preuzet sa: Pečat
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 760



Pogledaj profil
« Odgovor #3 poslato: Oktobar 21, 2013, 08:00:51 pm »

*

VALTAZAR BOGIŠIĆ: SRBIN KATOLIK KOJI JE ZADUŽIO SVOJ NAROD

Valtazar Bogišić, Srbin katolik iz Dubrovnika, jedan je od najznačajnijih naših intelektualaca 19. veka, čije nasleđe nikako ne sme da postane hrvatsko.

Valtazar Bogišić, ili Baldo kako su ga od milja zvali, rođen je 1834. godine u Cavtatu, dalmatinskom gradiću Dubrovačke rivijere. Majka mu je umrla kada je imao samo dve godine, pri porođaju sa sestrom Marijom. Odrastao je sa ocem Vlahom, koji je bio ugledni trgovac. Osnovnu školu je završio sa jedanaest godina, u rodnom Cavtatu, u školi za pomorske kapetane. To je bila jedina privatna škola u tom mestu, a trajala je samo dve godine. Baldin uzor iz mladosti bio je njegov deda, Valtazar Bogišić stariji, koji je bio moreplovac. Valtazar Bogišić stariji, iako u starosti delimično slep, svom unuku često je pričao o svojim pomorskim danima, poznanstvu sa Milošem Obrenovićem itd... Valtazar Bogišić mlađi, nasledio je pola dedine zaostavštine. Od te zaostavštine, Valtazar je kupovao knjige, naročito one Vuka Stefanovića Karadžića. To ga je podstaklo da i on počne sa pisanjem pesama. Sa ocem je u mladosti često putovao po Dalmaciji, najčešće brodom. Otac Vlaho je želeo da Valtazar nasledi porodični posao i zato ga nije puštao na dalje školovanje. Nakon jednog brodoloma, otac je ipak popustio i dozvolio Baldi da izučava jezike. Budući da je u Habzburškoj monarhiji službeni jezik bio nemački, a u okviru Habzburške monarhije, u njenoj kraljevini Dalmaciji, italijanski je važio za drugi službeni jezik, Baldo je učio ta dva jezika. Posle očeve smrti, 1856., upisao je gimnaziju u Padovi, a nastavio u Veneciji, gde je i maturirao 1859. godine. Školovanje je nastavio u Beču, gde je pohađao nastavu iz prava, filozofije, filologije i istorije, a usputno je izučavao i političku ekonomiju. Godine 1862. postao je doktor filozofije u Gisenu. Sledeće godine, postaje činovnik Bečke dvorske biblioteke. Značajni su i njegovi doprinosi folkloristici i u oblasti sakupljanja običaja našeg naroda. Narodne pesme skupljao je i zapisivao u Mostaru 1863. godine, pored novoizgrađene pravoslavne crkve. Na taj način je zapisao nekoliko epskih pesama među kojima su i: "Marko Kraljević i brat mu Andrijaš", "Popijevka Radića Vukojevića", "Kad je Vuk Ognjeni umro, šta je naredio na samrti". Zvanje doktora prava stiče 1864. godine. Postavljen je za školskog nadzornika u Banatsko-Sremskoj vojnoj krajini, čije se sedište nalazilo najpre u Temišvaru a kasnije u Petrovaradinu. Na tu funkciju postavilo ga je Austrijsko ministarstvo odbrane 1868. godine. Dve godine kasnije, putujući na planinu Kavkaz, izučavao je običaje tamošnjih naroda. Predavao je na pravnim fakultetima u Odesi i Kijevu kao profesor istorije slovenskog prava. Novorosijski univerzitet u Odesi ga je odlikovao počasnom diplomom "honoris causa" za dostignuća iz oblasti javnog prava.

Sa znamenitim Dubrovčanima, među kojima su i Niko i Medo Pucić, osnovao je kulturni pokret Srba katolika. Takođe, bio je jedan od najistaknutijih članova "Ujedinjene omladine srpske", pored Svetozara Miletića, Nikole Pašića, Jevrema Grujića, Vladimira Jovanovića, Ranka Alimpića i Marka Miljanova. Krilatica organizacije koja je bila osnovana u Novom Sadu 1866. godine, bila je: "Srpstvo — sve i svuda". UOS je pod pritiskom Beča zabranjena u Monarhiji i Srbiji, pa je premeštena na Cetinje. Napisao je više članaka za nacionalno glasilo Srba iz Dalmacije — "Dubrovnik". Bio je dopisnik "Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti" u Zagrebu (JAZU). Poznata je i njegova prepiska sa arhimandritom cetinjskim Nićiforom Dučićem, o stanju u mitropoliji cetinjskoj i njenim odnosima sa patrijaršijom karlovačkom i mitropolijom beogradskom. Pričao je sve slovenske jezike. Po svom ubeđenju, bio je panslavista. Bio je veoma poštovan u Rusiji, Poljskoj, Moravskoj i Bugarskoj. Čak je u Bugarskoj aktivno učestvovao u izradi nekoliko zakona. Na njegovu inicijativu osnovan je "Slovenski departman" Venecijanske biblioteke. Bio je prvi predsednik "Slovenske biblioteke" u Beču. Javno je podržavao narodni ustanak iz 1875. godine u Hercegovini i Krajini poznatiji kao "Nevesinjska puška". Za vreme Rusko-Turskog rata (1877.—1878.), bio je član ruske civilne kancelarije.

Kao pravnik, profesor prava i istoričar prava, Valtazar Bogišić je ostvario veoma velik doprinos razvoju pravne nauke. Izučavao je pre svega običajno i uporedno pravo, ali je bio vrsan poznavalac i građanskog prava uopšte. Veoma su ga interesovali porodično i nasledno pravo. U nauci, opredelio se za Savinjijevu Istorijsko-pravnu školu i zastupao da je pravo izraz narodnog duha. Veoma velik uticaj na njega je imao je Georg Fridrih Puhta.

Sledbenik Valtazara Bogišića, Teodor Taranovski, izneo je učenje svog profesora o pravnim ustanovama svojstvenim samo slovenskim narodima. Govorio je o porodičnoj zadruzi, agrarnoj opštini i odsustvu ropstva u prehrišćansko doba, o čemu je Bogišić pričao na pristupnom predavanju na Novorosijskom univerzitetu. Bogišić je napisao nekoliko rasprava i naučnih knjiga, među kojima možemo istaći: "O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnijeh običaja kod Slovena" — 1866., "Naputak za opisivanje pravnijeh običaja koji u narodu žive" — 1867., "Glavnije crte obiteljskog prava u starom Dubrovniku" — 1868., "Pisani zakoni na slovenskom jugu" — 1872., "Zbornik sadašnjih pravnih običaja kod južnih Slovena" — 1874., "Narodne pjesme iz starijih, najčešće primorskih zapisa" — 1878. Napisao je nekoliko pravnih knjiga na Nemačkom i Francuskom jeziku.

Najveću slavu, Valtazar Bogišić je dostigao 1888. godine. Te godine, ukazom je proglašen Opšti imovinski zakonik za knjaževstvo Crnu Goru, koji je on sastavio. To je jedna originalna kodifikacija imovinskog prava u užem smislu (obligaciono i stvarno pravo). Knjaz Nikola Petrović-Njegoš poverio mu je taj složen zadatak 1872. godine. Ta godina Bogišića je zatekla u carskoj Rusiji, ali želja cara Aleksandra II bila je da Bogišić ipak pristupi izradi teksta budućeg zakonika, što je i učinio 1873. godine. Nacrt zakonika, Valtazar Bogišić je sastavio u Parizu 1881 godine. OIZ predstavlja sintezu običajnog prava i modernih tekovina, koji je u potpunosti odgovarao nivou pravne svesti stanovništva knjaževstva. Odlikuje ga nekoliko specifičnosti. Pisan je narodnim jezikom. Definicije zakonika su vrlo koncizne i jasne. Često je Bogišić, zbog nedostatka terminologije, bio primoran da sam stvara termine za već postojeće građanskopravne institute. Verovatno najveća specifičnost Opšteg imovinskog zakonika jeste to da ne reguliše porodično i nasledno pravo, koje je u tom periodu bilo u svojevrsnom razvojnom stadijumu. Porodična zadruga polako je svoje mesto prepuštala modernoj inokosnoj porodici, što je zakonopisac izvrsno primetio. Zakonik odlikuje i originalna sistematika. Sastojao se iz šest delova (opšti deo, stvarno pravo, ugovorno pravo, odštetno pravo, statusno pravo, objašnjenja). Zanimljivost koja je prvi put primenjena baš kod ove kodifikacije jeste glava 8 šestog dela tzv. "Razdio VIII — neke zakonjačke izreke i postavke". U toj glavi zakonika stoje pravne izreke, uglavnom preuzete od klasičnih rimskih pravnika (Ulpijan, Gaj, Paul) pisane narodnim jezikom. Neke od tih izreka su: "Što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno" (čl. 999)., "Ni svojim se pravom služit nemoš, tek drugom na štetu il dosadu" (čl. 1000), "Ko od čega korist ima, treba i teret da nosi" (čl. 1001.), "Što se grbo rodi, to vrijeme ne ispravi" (čl. 1006.), "Pravdi je nasilje najgori protivnik" (čl. 1011), "Najveća je nepravda kad ko od zla dela svog još i korist kakvu ima" (čl 1028).

OIZ je izvršio veliki uticaj na pravnu teoriju, sudsku praksu i zakonodavstvo. Stručna javnost je ocenila zakonik najvišim ocenama. Iste, 1888. godine, Valtazar Bogišić postao je i član Srpske kraljevske akademije. Sve to je navelo knjaza Nikolu Petrović-Njegoša da postavi Valtazara Bogišića za svog ministra pravde. Tu funkciju je obavljao od 1893. do 1899. godine. Drugo izdanje zakonika proglašeno je kao zakon godine 1898. Valtazar je planirao osnivanje fondacije u Beogradu, koja će se posle njegove smrti starati o njegovim spisima. Takođe, njegova zamisao bila je da ta fondacija stipendira najbolje studente prava iz Srbije, koji studiraju u inostranstvu, a to sve iz vrednosti njegove zaostavštine. Zbog iznenadne smrti, 1908. godine u Rijeci, ova ideja nije sprovedena u delo. Sestra Marija je zakonski nasledila svu njegovu imovinu, jer nije ostavio testament. Zaostavština koju čini 18 000 knjiga, 10 000 pisama, 164 rukopisa i bogata numizmatička kolekcija, nakon drugog svetskog rata postala je imovina Jugoslovenske Akademije Nauka i Umetnosti. Od tada do danas, Zbirka Valtazara Bogišića nalazi se u Kneževom Dvoru, palati u kojoj je nekada stolovao Dubrovački knez.

Porodica Bogišić, poreklom je iz zaleđa Konavala. Postoje spisi o tome da je cela porodica u 15. veku prešla na rimo-katoličku veru.

Božidar Marković, profesor pravnog fakulteta u Beogradu, predlagao je 1930. godine reformu građanskog zakonodavstva, po ugledu na Bogišićev OIZ. Suština njegovog predloga sastojala se u davanju većeg značaja običajnom pravu, koje je još tada bilo zanemareno.

Valtazar Bogišić, svakako je jedan od onih koji nas podsećaju na čuvene Njegoševe stihove: "Blago onom ko dovijek živi, imao se rašta i roditi!"


Milan Gušavac | 11.03.2013 | Dveri Srpske
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: