Lika — Lički običaji [svadba & prelo & kolo]
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Muzika « SRPSKI MUZIČKI FOLKLOR « Muzički folklor Srba u Hrvatskoj « Lika — Lički običaji [svadba & prelo & kolo]
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Lika — Lički običaji [svadba & prelo & kolo]  (Pročitano 20848 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« poslato: April 26, 2011, 08:40:30 pm »

*

LIKA — LIČKI OBIČAJI


PRELO

Ovaj običaj je karakterističan za većinu ličkih sela. Prelo je ustvari okupljanje momaka i djevojaka u večernjim satima u jednoj od kuća u selu. Prelo se zakazivalo u kući jednog zaseoka, a obično su djevojke određivale u kojoj će kući biti prelo. Za prelo se znalo dan ili dva prije održavanja. Obično djevojka obavijesti dečka da će biti prelo u njenom zaseoku u jednoj kući i ta vijest bi brzo prošla kroz cijelo selo. Postojale su dvije vrste prela. Jedno je bilo sazivano od domaćice kuće koja je pozivala djevojke i žene da dođu određenog dana uveče da joj opredu vunu, da čijaju perje, da pletu i sl. Za sve djevojke ili žene spremala se večera. Za obavljenji posao ženama se nije ništa plaćalo. Na ovo prelo obavezno su dolazili i mladići. Druga vrsta prela je kad se momci i djevojke okupe u jednoj kući gdje djevojke i žene obično predu, pletu, vezu .... svaka sebi. Za oba prela posebno je značajno bilo veselje i to uz pjesmu i muziku. Pjevalo se uz tamburicu zvanu kuterevka i uz usnu harmoniku koja se zvala muzike. Posebno mjesto u svim prelima obavezno imao je tzv. izlazak na vrata. Dečko i djevojka posebno su izlazili na kućna vrata (u prostoriji gdje je bilo prelo) i pozivali se od prisutnih momaka i djevojaka na vrata da se poljube. Svako je imao pravo birati. Ove poljupce na vratima nazivali su i ljubav uz vrata. Oženjeni nisu pozivani na vrata. Na prela koja domaćini nisu posebno sazivali za obavljanje nekih ženskih poslova, dolazilo se poslije večere. Na prelima se nije pilo niti bilo šta jelo. Prela su trajala do kasno u noć, pa čak i do jutra. U jednom danu (uvečer) znalo se u selu održati i po nekoliko prela. Mladići su odlazili i u druga sela na prela. Obično se išlo pješke, u grupama. Prela su održavana od kraja jeseni tj. kada se završe poljoprivredni radovi, pa do proljeća, kada opet počinje sezona radova. Prela su se obično održavala u kućama gdje je bilo mladeži. Djevojke i mladići bi se tim povodom ljepše oblačili, nego obično. Na prelima se rađala ljubav, pa bi tako dečko znao odvesti djevojku kući s prela, i oženiti je. Danas se prela u Lici više ne održavaju. Razlog za to je smanjeni broj mladih ljudi koji žive na selu. Održavaju se jedino u sklopu nekih svetkovina kada ih nastoje oživjeti neka Kuluturno-umjetnička društva, s namjerom da se ne zaborave. Eto, i ovaj moj opis prela napisan je s tom namjerom — da se ne zaboravi!!!


SVADBA

Nakon što bi se zavoljeli mladić i djevojka, roditelji djevojke odlazili su do kuće mladića i njegovih roditelja da se upoznaju i da vide gdje će im se udati kćer. Ta posjeta zvala se Oblažaj. Poslije su mladićevi roditelji odlazili k djevojci, da razgovaraju s njezinim roditeljima o mirazu, zarukama i svadbi. Za miraz roditelji su se često pogađali. Ako bi se o svemu lijepo dogovorili ugovarale bi se zaruke. Zaruke bi obično trajale jedan do dva mjeseca. Na zarukama je mladić davao djevojci prsten ili gotov novac, što je bio češći slučaj. Na svadbu se najprije odlazilo k djevojci s nekoliko okićenih konjskih kola i to u poslijepodnevnim satima. Svadba je trajala čitave noći i sljedeći dan do 9—10 sati, a zatim su svatovi odlazili kući mladoženje i veselje se nastavljalo. Vjenčanje se obavljalo kasnije i to na dan kad se obavljala crkvena služba, ili kad je bio neki vjerski praznik. U novi dom mlada je nosila pored miraza robu (namještaj i krevetninu) i to 15 do 30 dana iza svadbe. Bilo je slučajeva da su roditelji mladiću izabirali djevojku i nagovarali sina da je uzme. Isto tako roditelji djevojke nagovarali su kćer da uzme mladića kojega oni žele. Razlozi za ovakvo odabiranje djevojke ili mladića bilo je bogatstvo. Već od malih nogu majke i bake spremale su svoje kćerke i unuke za udaju. Spremala se tzv. dota. Tkalo se, plelo i vezlo za njih. Tkale su se šarenice, biljci, plate, peškiri i košulje. Plele bi se čarape i maje. Otkani peškiri bi se ukrasili heklanom čipkom i izvezli bi se razni motivi na njima. Ruže, cvijeće, granje .... Znao bi se izvesti i tekst, npr. "Oj djevere, dušo moja, daruje te snaša tvoja" i sl. Takvim peškirima bi se ukrašavala kola i konji u svatovima. Ali i kumovi. Mladoženja bi obično nosio bijelu otkanu košulju i crni ukrašeni prsluk. Mlada otkanu bijelu košulju i suknju ili haljinu. Mlada bi obično darivala sve ukućane sa nekim odjevnim predmetom. Svekar bi obično dobio košulje i čarape, svekrva peškire i šarenice. Trpeza na svadbi je bila svečana. Jeo bi se pršut i sir, kuhala se kokošija juha, peklo bi se pečenje i pržili uštipci. Po vino se išlo u Dalmaciju, a šljivovice bi bilo na točenje. Naravno, uz sve to služio se i mirisni kruh pečen ispod pekve. Za muziku bi bio zadužen netko tko zna svirati ... usnu harmoniku, tamburicu ili pravu harmoniku. I tako bi veselje uz jelo i piće potrajalo sve do ujutro. Eto, tako je bilo nekada ... da se ne zaboravi!


ROĐENJE DJETETA

Jedan od svakako najljepših događaja u svakoj porodici bilo je rođenje djeteta. Žene su se uglavnom porađale kod kuće, a porod bi obavljale starije žene iz susjedstva. Ja znam da je moja baka bila ta "babica" i ona je porodila gotovo sve žene u selu. I nijedna beba joj nije umrla. Što se danas zna često dešavati i u porodilištu. Znam kako je baka kasnije pričala da je najvažnije bilo samo da ima tople i vruće vode, čistih plata i da se pravilno uveže djetetu pupak. Znalo se često i pripucati u zrak kada se dijete rodi. To bi uglavnom uradio djetetov djed ili otac. Da se razglasi po selu djetetovo rođenje. Nakon rođenja djeteta svaku noć u kući bi gorjela lampa (lućerda) i sve tako do djetetovog krštenja. Krštenje je obično bilo 8—15 dana nakon djetetovog rođenja. Na taj dan dijete je dobivalo ime koje je obično bilo nasljedno, a vezano je za ime strica, ujaka, djeda, tetke, kume, kuma... Na dan krštenja zakazivale su se i babine koje su bile uglavnom mjesec dana nakon rođenja djeteta. Tada bi se u kući novorođenčeta okupljala rodbina, prijatelji i kumovi da proslave rođenje. Na babine se donosila hrana, piće, kolači i novac. Dijete bi se uglavnom hranilo majčinim mlijekom, a ako ga majka nije imala rado bi priskočila u pomoć neka druga žena iz same obitelji ili susjedstva koja je isto imala malu bebu i imala je mlijeka. Poslije bi se razblaživalo kravlje mlijeko i davalo djetetu. I čaj od kamilice. A, onda i sve drugo ... pomalo. Od natopljenog kruha u mlijeku, blage pileće juhice, izmrvljenih iznutrica, juhice od graha, kašaste palente i mlijeka ... i sve tako dok ne stasa u pravoga Ličanina.

Lela, Ličanka koja njeguje i čuva narodne običaje, tradiciju i ljepotu Like. | Lika na dlanu
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Oktobar 12, 2013, 03:31:57 pm »

*

LIČKA NARODNA KOLA


ĐIKAC

Đikac je najizvornije starinsko zatvoreno mješovito poskočno ličko narodno kolo.


Osobine kola

Spada u takozvana gluva ili njema narodna kola, jer se izvodi bez instrumentalne i vokalne pratnje. Tokom igranja samo se čuje komanda kolovođe, zveckanje toka na čermama momaka, đendara na prsima djevojaka i veoma naglašeni udarci stopala igrača. Naziv Đikac je izveden iz riječi ''đikati'', ''đisati'' ili ''đipnuti'', što znači skočiti, skakati, visoko sa poskocima igrati, jer je to karakteristično kod ovog kola. Ovo kolo postoji i u ostalim krajevima dinarskog područja istog ili sličnog naziva, na Kordunu je Đikac, u Bukovici Bukovačko kolo, a u Bosanskoj Krajini Glamočko kolo, koje se igra na istovjetan način ili sa malim razlikama. U Đikac-kolu ne preovladava ljepota igranja, već snaga momaka i djevojaka.


Igranje kola

Đikac je veoma živahno i energično kolo, a izvođači ga, uhvaćeni u krug licem u lice, držeći se čvrsto za ruke, sa polusavijenim tijelom i koljenima, sa raširenim nogama, izvode grubo, oštro i iz sve snage, da se zemlja trese, pod komandom jednog od igrača kolovođe, koji svojim gromoglasnim komandama, usmjerava tempo i način igranja odnosno izvođenja. U ovom kolu je posebno naglašeno udaranje nogama odnosno stopalima od podlogu na kojoj se igra, sa oslanjanjem tijela na čitavo stopalo, takozvano tabananje. Igra se slobodno, opušteno, bez čvrstih pravila (koreografije), osim što se sluša i postupa po komandi kolovođe, prema prethodno taksativno navedenim komandama. Na komandu kreni kolo igrači kreću lijevom nogom u lijevu stranu, koračanjem i tabanjem tri puta, a četvrti iskorak desnom nogom prema centru kola (unutra), nakon toga opet tri koraka, pa tabananje u mjestu, pa poskakivanje, pa tako naizmjenično redom, s tim da se oštrina igre i tempo, kako god kolo odmiče, sve više pojačava i igrači poneseni igrom ne znaju stati, a prostor na kom se igra bude sve manji, nakon čega dolazi do izvijanja kola. To znači da kolovođa komandom obrni kolo, na trenutak razdvaja kolo i okreće ga u suprotnom smjeru za 180 stepeni, tako da igrači dolaze u položaj da su okrenuti leđima jedni prema drugima odnosno prema centru kola. Na komandu kolovođe povrati kolo, igrači se ponovo vraćaju u prvobitan položaj licem u lice, to jest spajaju se ponovo u krug. Kada se kolo sve jače zahuktava i ubrzava, a na komandu kolovođe Kolo stoj! ili Veli Kosta, da je kola dosta!, kolo staje. Tokom igranja djevojke i momci su spontano vriskali, a znalo se i spontano zapjevati.

Iz knjige: "Ličke narodne pjesme, kola, plesovi i lički narodni muzički instrumenti", autor Dobrivoje Pavlica | Lika u srcu
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: