Praiskonska ljepota srpskog narodnog kola
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Muzika « ŽIVOT I MUZIKA JEDNOG VREMENA « Srbija: život i muzika jednog vremena « Praiskonska ljepota srpskog narodnog kola
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Praiskonska ljepota srpskog narodnog kola  (Pročitano 3575 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« poslato: April 17, 2011, 10:12:22 pm »

*

PRAISKONSKA LJEPOTA SRPSKOG NARODNOG KOLA


Veoma je teško, gotovo nemoguće, sa sigurnošću i tačnošću tvrditi kada se začela prva sočna klica srpskog narodnog kola, ali se sa sigurnošću može reci gdje se ona začela, ispod kakve je kore izbila i kakav je plod na sebi ponijela.

Ova samonikla klica proklijala je još davno iz toplog stvaralačkog nagona bogate narodne duše. Nju je zasigurno iznjedrilo plemenito ljudsko srce kao istinski odušak neke samo njemu znane radosti ili, pak, muke i bola. Iz rascvjetane duševne klice izviće se blagosloven plod maštovite folklorne igre prebogatog igrokaza. Njega će kroz prostore i vremena nositi i čuvati u svome naručju iskonsko estetsko čulo kolektivnog ukusa našeg pretka. Tačnije, nosiće ga ritam mladalačke noge, a čuvace ga ljubav ustreptalog srca. Mladalačko ustreptalo srce i hitra noga, katkad i bosa, a najčešće obuvena u tradicionalno prepoznatljivi srpski opanak, ostaće u divnom spoju i ravnoteži do današnjega dana. Iz toga spoja i sajedinstva pred našim očima se rađa, živi i raste dinamična poskočica kao oživotvorena poezija živoga nepočin-naroda, kao prepoznatljivo obličje duše slavenske, i nacionalne samosvijesti srpske. Ta naša originalna narodna estetika i poetika nosi u sebi veliku ljepotu i dobrotu unutrašnjeg bića, njenu etičku dimenziju kojom se nadmašuje i negira palanački prostakluk, pornografska "kultura" i svako novokomponovano kulturolosko ludilo. Negira ga i poništava folklor svojim maštovitim skladom pokreta, kreativnim i proporcionalnim ritmom, te divnom srazmjerom između tjelesne snage i unutrašnje duševne ljepote.

Ti razigrani folklorni kristali su simboli iskonskog pamćenja i čuvanja našeg davnog kolektivnog iskustva i života. U njihovoj igri brani se od zaborava i smrti krepko moralno jezgro naših otaca i praotaca, divni snovi naših majki i pramajki, njihova stalna i duboka žeđ za slobodom srca i uma, njihove ljubavi i čežnje, prkosi i zanosi.

I kad god smo u srpskom narodnom kolu, mi smo u srpskoj narodnoj kući, ma gdje se to kolo igralo! Mi smo tu u svome najblizem bratstvu i srodstvu, u našoj zimzelenoj magičnoj starini sa koje lišće nikada ne opada. Mi smo tu na istočniku bistre vode koja izvire iz narodne vene i koja svojom svježinom zapljuskuje obale naše nacionalne svijesti. Zapljuskuje ih pitkom melodijom i arabesknom koreografijom ritmickih poruka u kojima se krije praosnova kulture srpskoga naroda. Ispod debele kore staroslavenskog paganstva sikljaju mladice hrišćanske ljubavi, morala i ljepote. U srpskom narodnom kolu trepere damari (kultivisanih pokreta) svih naših predaka. Oni su tu, zajedno sa nama, igraju u nama i mi u njima! U stvari, igraju oni njihovi vjekovni snovi o slobodi, igra ona pusta čežnja da se nadvlada nametnuto im fizičko i kulturno ropstvo; da se zbaci sa sebe siva turska čamotinja i sevdalijski prostakluk! Ali i latinsko licemjerstvo i germanska gvozdena hladnoća. Kroz gusta vremena nadigravao se rumeni srpski opanak sa grubom turskom kondurom, sa lakovanom bečkom čizmom i sa uglančanom cokulom berlinskom. Igrao je, i nadigrao ih svojom moravskom pribranošću, brđanskom ognjevitošću, i prečanskom ljutom doskočicom.

A nadasve svojom čovječnom igrom naši roditelji i praroditelji su se branili, dovijali i čuvali da im maloazijatski čemerni duh ne nagrdi dušu do kraja. Da je u svom čemernom zlu ne rastoči. Da joj slavensko i hrišćansko obličje u tursko turobno ruglo ne pretvori!

Igrali su naši patrijarhalni preci da ih život-krvnik ne obori, kako bi rekao Ivo Andrić. Kako oni tada tako i mi danas. Igramo to naše starinsko kolo ne zato što smo nesavremeni, već zato da pokažemo sebi i drugima da smo ostali duhovno vertikalan narod, ma gdje živjeli pod kapom nebeskom. I da ne priznajemo olako ropsku horizontalu i klečanje pred tuđim kulturama. Mi ih i ne preziremo, ali svoje čuvamo, ili se bar trudimo da ga sačuvamo onako kako ga je Srbin s teškom mukom čuvao u petstogodišnjoj turskoj pomračini i tmusi. I u njoj je Srbin, krišom u potaji, u tamnoj noći, igrao "sitno kaluđerski", "sitno kolo do kola". A poslije "sitnog", kada mu dođe vrijeme, on zaigra, u po bijela dana, i ono najkrupnije, ono grandiozno kolo od čijeg ce se ritma i tutnjave temelji Stambola potresati! I iz toga kola "usta raja ko iz zemlje trava" i nađe sebi pravde Božje, mira i slobode.

Eto, i zato su naša narodna kola, igre i folklor, one zlatne jabuke iz narodne priče, jabuke koje sazrijevaju na razgranatoj voćki sna, ljubavi i mašte. Samo te jabuke nas mogu povezati, združiti i sjediniti sa nama samima, a potom i sa cijelim civilizovanim svijetom. U tom bratskom združenju i zajednižarenju leži skoro sav smisao očuvanja ove naše tradicionalne ljepote, i s ove, i s one strane Atlantika!

Zato ne dopustimo nigdje i nipošto da nam se i ta voćka sasuši i uvene. Jer, ako bi nam se i to, nedaj Bože desilo, onda zbogom srpska pameti i korjenu, a pomozbog bjelosvjetska menažerijo lažna i pomozbog sluđena pomračino malobalkanska!


Dragomir Vukosavljević Vuk | Istočnik
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: