|
Angelina
|
 |
« poslato: April 10, 2011, 11:14:21 pm » |
|
*
O GANGAMA
fragment iz knjige "Hercegovina pjesmom umivena", Beograd 2004.
Ganga je napjev, jedan od načina na koji se u Hercegovini pjevaju izvorne narodne pjesme, to je vrsta melodije kod koje jedan od pjevača vodi, a svi ostali snažnim glasovima podržavaju pjesmu. Sve izvorne pjesme sa područja Hercegovine i šire svrstavaju se pod pojam gange, iako se na drugi način pjevaju... Tako se pod tim pojmom više ne podrazumijeva samo vrsta melodije i način pjevanja, nego uopšte sve hercegovačke izvorne pjesme.
Ganga nema nikakvih lokalnih granica i ne pjeva se samo u Hercegovini, već i u Crnoj Gori i širom Vojvodine (Banat, Bačka i Srem), samo pod drugim nazivom Bećarac i ne ograničava se samo na mali broj tema i ne pjeva se samo ijekavskim, već i ekavskim i ikavskim narječjem. Sve je smiješano, što se i u knjizi može naći, a zašto i ne, kad se ljepše i bolje rimuju i pjevaju, a tako ustvari mi i zborimo. Pa kažu: "kad se ekavac naljuti, progovori ijekavski". Vjerovatno sočnije mu je opsovati.
Tačnije, otkako su teme postale zajedničke, ganga će možda samo povremeno spomenuti mjesto u kome je nastala. Ili, samo trenutak kasnije ona će postati univerzalna, biće zajednički komentator svih briga, zgoda i nezgoda kojih je prepuno na sve strane. Ganga pjeva i ide po redu i uvjerava nas da su novi običaji, novi način življenja i sve novo što je tako iznenada stiglo u selo, pa i u grad, dovoljan povod da sve uzavri, da kipti, da bude u naponu, a gangi upravo takva atmosfera i odgovara. Ona je uvijek rezultat jedne novostvorene situacije, ona je uvijek najbolji znak jedne nove i neobične atmosfere, napona i napora koji traže oduška u pjesmi. Zato ona, možda ponekad i vevješto, ali uvijek veoma iskreno pokušava da pjeva o seoskim mladićima...
I tako sve redom komentariše i pjeva od zadruge do trudodana, od brazde do gazde, od Mijata do "fiata", odnosno i želju za automobilima onih koji su skućili kuću, pa su riješili da pokažu cijelom svijetu kako mogu još bolje živjeti... Ona je ozbiljna kada se ide u borbu, ona je šeret kad se samo krišom spominje ljubav, ona je oštra i nemilosrdna kad se treba narugati nepijatelju-dušmaninu. Otuda, ta ganga ponekad liči na ratni izvještaj u pjesmi spjevan a nekad se u njoj prepozna dobroćudni i veseli Hercegovac, koji je došao do puške, nakrivio zavratu-šajkacu i krenuo u borbu spreman da pobijedi...
Godine su prolazile. Neprimjetno, ali sigurno, vrijeme je činilo svoje. Ako se ganga u prvim poslijeratnim godinama potrudila kako su devojke skinule uniformu i obukle cicane haljine, sad joj nije moglo promaći kako se umjesto cica pojavio najlon. I pojavilo se mnogo toga. Nije više ni ganga mogla pjevati o tome kako se ore volovima, jer su traktori odavno uzorali prve brazde, a selo je lagano, ali sigurno ulazilo u nove navike, prihvatalo ih, bivalo sve bliže gradu, sve više trošilo struju da bi dočekalo i vrijeme anti-bebi pilula i čovjekovog leta na Mjesec.
Pred nama su hiljade gangi koje su upravo pedantnošcu najsavršenijeg hroničara ulazile u svaku poru svakodnevnice bilježeci u njoj, duhovito, nenametljivo, manje ili više vješto, sve ono što je činilo dati trenutak. Razlika između sela i grada postajala je sve manja. Više nije potrebno danima putovati do varoši, kad je varoš ušla u svaku seosku kuću sa prvom televizijskom emisijom. Moda nije više privilegija grada i ne moraju proći godine da bi ta varoška moda bila prihvaćena u selu... A ganga sve to vidi i bilježi. Ona nikad nije zakasnila. I možda ćemo jednoga dana, išcitavajući te gange, zadržati onaj dobrodušni podsmijeh nad vremenom koje je proteklo, kao — što to činimo danas kad čitamo gange nastale prije sto pedeset godina i više...
Ganga, zapravo i nije ništa već ona zfva ispod koje je u davna vremena onaj berber morao, bar zemljici crnoj šapnuti kako car Trojan ima kozje uši, pa živa prosvirala i cijelom svijetu rekla tajnu. Tako i selo samo šapne gangi, istina u povjerenju, a ona ne može da oćuti, pa odmah iznese priču na vidjelo. Zato se u gangi pjeva o svemu i svačemu.
Ne može se ganga razumjeti istinski, ako nemaš na umu da je to šala, da je to jedina i prava prilika da se momački i devojački bijes, prkos, inat, slatka podvala, praštanje, kajanje, nadmudrivanje, pa i snaga i ljepota iskažu. Sve ovo zajedno daje sliku jednog oštroumnog svijeta i bogatstvo njegovog izraza, odnosno čežnju za nečim što treba da se čeka...
Ganga, to ti je kao onaj ventil na vršaćoj mašini, znaš onaj što se okreće, pa kad se u mašini napuni pare a ona krene, podigne ventil pa mašina zazviždi. E, vidiš, taj zvižduk, to je ganga za mladog čovjeka. Pa zar bi mu onda smio taj ventil uzeti za zlo? Ne bi smio!...
Eto, to je ganga koja srce i dušu devojačku i momačku napaja u kojoj se rađa ljubav na prvi pogled: "Očeš li me, oću te." Nema više sjela kao što je nekad bilo, gdje su se mladi okupljali oko ognjišta, u nekoj toploj sobi, uz petrolejku ili fenjer, u kojoj su igrali i pjevali, a guslar zatezao strune i tamjanom ih osvježavao, da bi gromkim glasom zapjevao... Vremena su se izmijenila, a starih običaja je sve manje. To je neminovno. Međutim, upravo zbog toga što je svih tih običaja sve manje i manje, vrijedno je i korisno učiniti ponekad da se zabilježi i sačuva ono što još uvijek nije nestalo...
Pišu: Milojka i Tomislav Tabaković
|
