Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Mart 28, 2011, 06:55:18 pm » |
|
**
DEVETNAESTI VEK
... Kada se radi o kulturnom zivotu Sapca, ne mali znacaj imala je cinjenica sto se u prvo vreme na celu varosi i cele severozapadne Srbije, punih petnaest godina (1816—1831), nalazio covek modernih nazora, gospodar Jevrem Obrenovic... tada pocinje obostrana komunikacija sa Evropom i Sabac se razvija u trgovacko, zanatsko i kulturno srediste. Zahvaljujuci energicno sprovedenoj urbanizaciji, od turske carsije polako formira fizionomija moderne varosi. Po dalekoseznim posledicama, kao da i danas cujemo zvuke novog instrumenta (cuveni prvi klavir) po cijoj klavijaturi prebiraju nezni prsti mlade i obrazovane Ane Obrenovic.
Vec od druge cetvrtine devetnaestog veka postoje u Sapcu znacajne institucije. Prvi u Srbiji Sabac ima bolnicu i apoteku (pre 1826), osnovna skola otvorena je 1826, gimnazija 1837. Od 1883. izlazi Sabacki glasnik... Pozorisne predstave "krenlue" su 1840, a citaliste je otvoreno 1847. Putujuci po Srbiji polovinom veka, nemacki naucnik Feliks Kanic boravio je i u Sapcu, da bi, izmedju ostalog zapisao — da "Sabac koraca podjednako sa Beogradom."
Tokom devetnaestog i dvadesetog veka, Sabac i ovaj kraj dali su svome narodu poznate knjizevnike, naucnike i mislioce medju kojima — Pavla Popovica, protu Jovana Pavlovica, Stojana Novakovica, Milorada Popovica-Sapcanina, Lazu Lazarevica, Janka Veselinovica, Jovana Cvijica, Stanislava Vinavera, Branislava Cosica, Oskara Davica, Milorada Panica-Surepa i mnoge druge.
U to vreme javlja se i pevacko drustvo "Neven", a posebno je bogat muzicki kafanski zivot. Kao u kakvoj nesumnjivoj laboratoriji, u kojoj se obogacuje i neguje nacionalni mentalitet, svakoj gradskoj kafani pripada posebna istorijska vaznost. Tako su i sabacke kafane, pored muzike i lepe pesme, drzale i do dobre sale i dosetke, a tu je, verovatno i mesto rodjenja cuvene sabacke "civije".
O ukupnoj atmosferi Stanislav Vinaver kaze:
"Mi smo bili grad pesme, lumpovanja, zabave, sirokog gostoprimstva i izvesne gradjanske pa, cak, i seljacke gordosti u tome gostoprimstvu. Izvesna sirina pogleda dolazila je od svega tog...
Ta sirina horizonta nesumnjivo je nas udeo, isto kao i nasa razigrana sala, masni i zacinjeni vicevi, i velika, cak i prevelika duhovna sigurnost... Istina je o nasim sevdalinkama koje su unosili u sve nase domove Cicvarici i Andolija: da dolaze iz dubine narodne. Kao neodoljiva potreba da se bude ne samo junak nego da se i u zivotu oseti sve sto je tanano, tuzno, otmeno i tiho strasno."
Kao paralelni tok, razvijala se u Sapcu i tzv. kafanska muzika koja se sve vise odvajala od rustikalnih sadrzaja. Iz ovog toga ponikla je danasnja zabavna muzika i savremeni vokalno-instrumentalni sastavi... Koreni su, takodje, duboki.
U okviru kafanske muzike ovde su nastali i nadaleko cuveni sabacki Cicvarici i orkestar Vase Stankovica Andolije. Ne zna se, na primer, ko je koga proslavio — sabacki sviraci kafanu "Devet direka" ili ona njih. Cicvarici su postali i ostali sinonim za lepu pesmu, specificno obojenu. Muzika Cicvarica, odnosno, njeni dragoceni ostaci, dozivljava se kao odjek melosa iz daleke Anadolije i sa obala Egejskog mora u spoju sa pevanjem maticnih naroda Balkana, do cega je moglo da dodje, i do cega je dolazilo, u mesanju naroda i kultura, sto je za mnogo vekova i bila sudbina ovog balkanskog raskrsca.
Iz tog vremena ostale su cuvene pesme: "Jeleno mome", Angelina, bela Grkinja", "Urodila ranka kruska pod Milosicem", Poranio Jovancicu", "Djaurko mila", Posetali sabacki trgovci" i dr.
Ogromnu ulogu u popularisanju i bogacenju lepe pesme u ovom kraju imao je pesnik Macve Janko Veselinovic. U pocetku, mladic "prijatan po stasu i lepoti", a potom covek koji je znacajno doprineo duhovnom bogastvu beogradske boemije, svojim prelepim, bogatim glasom doprineo je trijumfu ove raskosno lepe i setne pesme. Mnoge dragocene podatke o tome dao je beogradski istrazivac Djordje Popovic:
Oj, Miljeno, miljo moje da su meni oci tvoje
a u Svileuvi, kao mlad ucitelj, posto se zagledao u lepu crnooku Jovanku, buducu suprugu:
Oj, Joko, Joko, moje crno oko u kitu te kitim u nedrima nosim.
Na sahrani u Glogovcu, na Vidovdan 1905. nad odrom mrtvog pesnika, po njegovom izricitom amanetu, odjeknula je pesma koju je Janko najvise voleo — "Moj oblace, nemoj na orace".
Velika je Jankova zasluga sto je Davorin Jenko komponovao splet macvanskih pesama za pozorisni komad "Djido".
Pohodu sabackih Cicvarica na Beograd verovatno je kumovao i Janko Veselinovic. O tome pise Moma Pavkovic u feljtonu "Beogradska boemija" ("Vecernje novosti, oktobar 1973.). Vodeci beogradski boemi, pre svega knjizevnici i glumci, cesto su senlucili u "Dardanelima", a zatim isli ponocnim ulicama grada, uz omiljenu Jankovu pesmu:
Dockan podjoh iz Nerica hana lepa Hajka iz topla amama sretoh Hajku u tesnu sokaku sokak tesan a ja junak besan.
Zakacise kopce od caksira za Hajkine svilene dimije zakacise moji mrki brci za Hajkine kose i zulufe.
Tek kad podjoh brke da razmrsim skopcase se moje dvije ruke oko b'jela Hajkunina vrata.
Ovu pesmu je Janko obicno seretski zavrsavao:
Cuti pjesmo sta je dalje bilo vi mislite sta je vama milo.
Posle rusenja "Dardanela", novi vlasnik kafane "Eldorado", boreci se da privuce beogradske boeme koji su ostali bez omiljenog sastajalista — angazovao je posebnu muziku: "Najveci uspeh imali su Cicvarici koji su se proslavili pevanjem srpskih sevdalinki. Oni su umeli da, posle fajronta, zasviraju i zapevaju za svoju dusu". Tom prilikom Cicvarici su u program ukljucivali i odabrane goste i tako zajedno ostajali do zore. Gde li je tada bio nas Jankula?
A, gde bi bio?
Uvek na licu mesta — "Poranio Jovancicu".
Mile Pavlovic-Krpa, poznati profesor i knjizevnik, pisao je:
"Neko je u svoje vreme u novosadskoj 'Zastavi' nagovestio, a to su posle donele i jedne beogradske novine, da nijedna varos u Knezevini i Kraljevini Srbiji nema toliko kavana, cak ni Beograd, koliko ih ima varos Sabac".
Najpoznatije sastajaliste starog boemskog drustva u Sapcu bila je kafana "Devet direka", a medju gostima bio je i Janko Veselinovic, koji je cesto sa Cicvaricima lumpovao. Oni su voleli, a narocito pokojni Salko da udari u sarkiju i sa Jankom da otpeva "Hasanaga na kuli sedjase". Kad su majstori polazili da otvaraju ducane, Janko je sa Salkom iz kafane kretao. Sarkija je u vestoj ruci Salkovoj zvucno udarala, a Janko je, zagrlivsi Salka, tako divno, tako umiljato pevao.
Cicvarici su nosili narodnu nosnju: gace, kosulju, pojas, fermen, vezene carape, tozluke i siskane opanke. Bili su veliki majstori da kafani i drustvu daju potreban "stimung". Pocinjali su laganim, setnim pesmama, pa su prelazili na dinamicnije i, kada se svi razvesele, svirali su i pevali gromko da se cela kafana tresla. Sabacki veseljaci su na Cicvarice prosipali dukate, bankama su im kitili gudala, lepili im bankote na celo. Zatim su Cicvarici bekrijali i veselili se za svoj racun.
Janko je najcesce pevao staru macvansku pesmu
"Gde ces biti mala Kejo":
Gde ces biti, mala Kejo, da dovece dodjem?
Ja cu biti u djul-basci bosiljak sijati. Bosiljak ce mirisati: po mirisu dodji!
Gde ces biti, mala Kejo, da dovece dodjem?
Ja cu biti u vajatu, dukate nizati. Dukati ce zveketati po zveketu dodji.
Deo teksta preuzet iz knjige: | JANKO za sva vremena Nikola Devura & Tomislav Jerotić | drugo izdanje | Šabac, 2005.
|