Boemski dani Janka Veselinovića
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Muzika « ŽIVOT I MUZIKA JEDNOG VREMENA « Beograd « Boemski dani Janka Veselinovića
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Boemski dani Janka Veselinovića  (Pročitano 6757 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« poslato: Mart 10, 2011, 05:00:24 pm »

**

BOEMSKI DANI JANKA VESELINOVIĆA


… Stara krivudava Skadarska ulica, po kojoj je ceo kraj dobio ime Skadarlija, pocetkom dvadesetog veka do drugog svetskog rata, bila je carstvo beogradske boemije, ali istovremeno i kulturno sastajaliste velikana pozorisne scene, pera, misli, kicice.

Ovaj carobni kraj Beograda, voljeni kutak poezije i romanticne istorije, poznat po drvenoj kaldrmi, plinskim fenjerima medju rascvetalim krosnjama drveca, po znamenitim kucama i kafanama…

"Nisam ni slutio da Beograd ima tako bogatu tradiciju postovanja pisaca i pozorisnih ljudi", izjavio je pri poseti Skadarliji poznati italijanski pisac Alberto Moravija. "Mogu vam reci da u tom pogledu ne zaostaje od mnogih evropskih gradova. Vasa Skadarlija je zaista caroban kutak istorije i kulture Beograda. U noci, covek ima utisak kao da je na Mon Martru…"

Kad izgovorimo poetsku i istovremeno carobnu rec Skadarlija, odmah iz pozutelog albuma uspomena, secaju se davno minulih vremena, pred ocima iskrsavaju likovi njenih znamenitih stanovnika i stalnih gostiju, koji su rado pevali onu staru, gradsku, ljubavnu pesmu sa refrenom:

Bre, devojče, majka te nemala,
nit’ imala, nit’ te kome dala.
Izgore me tvoja lepotinja:
čarne oči, rumena ustašca.


Redovni gosti Skadarlije, kako se govorilo, ovde su "najlepse dane proziveli — nocu". Zato, Antun Gustav Matos s pravom belezi: "Istorija nase boeme bila je, uglavnom istorija nase knjizevnosti". U Jankovo vreme redovni posetioci Skadarlije bili su: Djura Jaksic, Jovan Jovanovic Zmaj, braca Ilici, Dragomir Brzak, Milovan Glisic, Milorad Mitrovic, Radoje Domanovic, Milorad Pavlovic-Krpa, Simo Matavulj, Bora Stankovic i drugi. U kafani "Tri sesira", po kazivanju savremenika, svojim posalicama sve zivo je u ovoj kafani odusevljavao Milovan Glisic, kao i Janko Veselinovic, narocito kada bi uz gusle zapevao onu cuvenu pesmu s refrenom — "Mila majko, podigni me malo".

Veciti mladozenja Stevan Sremac ovde je krisom belezio kafanske doskocice za svoje price, dok bi Dragomir Brzak neumorno pricao carsijske zgode i nezgode. Nusic sa Milom Krpom bio je neumorni zabavljac drustva, kao i satiricar Radoje Domanovic, koji nije znao da se umeri u picu. Rado su tamo pevani stihovi pesnika, a sa svojim doskocicama blistao je Milorad Mitrovic.

… Kod  "Tri sesira"…  Tamo je bilo carstvo boemije… To su bili ljudi koji nisu s racunom ziveli, ali su umeli od srca da se nasmeju i sebi i drugima… Inace, pored prepricavanja dnevnih politickih novosti, skadarlijski redovni gosti govorili su i o svm kulturnim dogadjajima, na licu mesta stvarali epigrame ili kazivali anegdote. A sve je to nosilo obelezje duhovitosti i siroke velikodusnosti da se niko ne uvredi, a opet se svi skupa slatko nasmeju…

Stara boemska Skadarlija, tokom svoje burne istorije, srdacno je docekivala i mnoge poznate kulturne radnike iz inostranstva, medju kojima se pominje i Alfred Jensen, svedski knjizevnik i slavista. Jensen je pisac studija o Gundulicevom "Osmanu", prevodilac Njegosa, Mazuranica…

Savremenici pricaju da je Jensen odmah po dolasku u Beograd dosao u kafanu "Tri sesira", jer je ranije cuo da se ovde iskupljaju srpski pisci i glumci. Nasavsi se u drustvu Cica-Ilije, Gavrilovica, Stevana Sremca, Janka veselinovica i Milorada Pavlovica-Krpe, Jensen je kod "Tri sesira" ostao do zore. Pricaju da su ga posebno odusevile sevdalinke Jankove uz gusle, tako da nije ni pomisljao da se vraca zeni u hotel, koja ga je, uplaseno, preko policije, trazila cele noci. …



Deo teksta preuzet iz knjige: JANKO Za sva vremena | Nikola Devura & Tomislav Jerotić |  drugo izdanje | Šabac, 2005.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Mart 10, 2011, 05:00:50 pm »

**

PEVAČ-GUSLAR I KNJIŽEVNIK JANKO


Uspeo portret Janka Veselinovića iz skadarlijskih večeri u kafani Tri šešira daje Matoš, kojeg je ovaj pisac izgledom podsećao na Balzaka: "Kao da ga tu pred sobom gledam: povisok, krupan i muskulozan, malecko ćelav, visoka čela, krupnih očiju, brkat..." Poput Matoša i ostali savremenici su Janka pamtili samo po dobrom, govorili o njegovom ljubaznom ophođenju, slatkom osmehu pri stalnom druženju u krugu prijatelja, koje je oduševljavao pesmom i svirkom na guslama. Pričaju da je Janko uz gusle nezaboravno pevao snažnim baritonom u bašti kafane Tri šešira one narodne pesme o starcu Vujadinu i njegovim sinovima, kao i o odbegloj pašinoj robinji, a najviše aplauza dobijao je za onu tananu, lirsku "Mila majko, podigni me malko..." Oduševljen Jankovim glasom uzaludno ga je nemački socijalista Herman Vendel nagovarao da pravo iz Tri šešira ode u berlinsku Operu gde bi "sve pevače zadenuo za pojas". Ali, razume se, gde bi Janko mogao da napusti svog "strica" čiča Milovana Glišića, pa Mileta Krpu koji je umesto njega "zbog štamparskih krivica" zatvor odležao, a zatim ko bi večito dužnom Nušiću menice potpisivao. "Društvo njegovo videlo je vazda samo jednu stranu njegovog lica: vedrinu, vazda osmejak i dobru volju da zapeva", govorio je za Jankovu "masku" njegov iskreni prijatelj Mile Krpa i dodavao: "A on je bio toliko nesebičan i društven da je pevao i onda kada mu je duša plakala..."

Ima još jedna anegdota, koju je o Janku profesor Pavlović često prepričavao: zbog svog opozicionog držanja kad je poznati pisac opet zaglavio zatvor dočeka ga njegov "stari poznanik" apsandžija Dojčin s rečima prekora: "Ama, gospon Janko... i to pero što ga imaš, baci ga kad ne valja! .. A ga uzmeš u ruku, a u aps? Opameti se, brate, jedared, pa piši pametno, onako kako vlast hoće... Ili, zatvaraj radnju!..."

Znajući koliko njegov "sinovac" dobro poznaje narodni život, ondašnji dramaturg Milovan Glišić, uspeo je da nagovori Janka da za Narodno pozorište napiše komad s pevanjem Đido. Završivši ovaj komad uz pomoć Brzakovu na premijeri 6. juna 1892. godine, Janko se pojavio u narodnom mačvanskom odelu sjajno odigravši ulogu seoskog momka o čemu je ostao epigram:

"Čak si, Kardo, u teatru Đidu izigravao,
pa si onda trešten pijan na klupama spavao".

                                             (Brzak)

Pričaju savremenici da se Janko u to vreme mnogo opijao zbog raznih nevolja, a i neuzvraćene ljubavi lepe, poznate glumice Vele Nigrinove, koju je u Đidi igrala glavnu žensku ulogu Ljubice. Po svemu sudeći, bila je to Jankova čisto romantična veza... —





Kosta Dimitrijević | Život boemske Skadarlije
Toplikus, Beograd, 1990.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« Odgovor #2 poslato: Mart 10, 2011, 05:01:25 pm »

*

MAČVA I SKADARLIJA JOŠ PREPRIČAVAJU DOGODOVŠTINE JANKA VESELINOVIĆA


Autor "Hajduk Stanka", "Đide", "Seljanke", "Slika iz seoskog života", "Od srca srcu", "Rajskih duša", "Zelenih vajata", "Malih priča", "Junaka naših dana", "Boraca" i "Potera", književnik Janko Veselinović upokojio se prije nešto više od jednog vijeka. Ovaj realista i romantik, pjesnik mačvanskog sela, stranstvovao je po svijetu — Crnobarski Salaš, Glogovac, Beograd, Svileuva, Koceljeva, Beč, Šabac... Pa opet Beograd. Njemu nije odolio, kao ni rodnoj Mačvi.

Sahranjen je u kraju glogovačkog groblja, tamo uz svoje Veselinoviće, pored omanje šumice i kukuruznih polja — u kutku Mačve koji još uvijek, i samo na ovom mjestu, liči na njegovu rodnu ravnicu iz vremena kada je o njoj pisao. Sve ostalo u Glogovcu izmijenilo je izgled — škola, crkva, njive, kuće, šorovi... Iznad Jankovog spomenika uzdiže se bijeli jasen — granat, ali ne stariji od pola vijeka. Čuva vječnu Jankovu kuću i od vjetra i od studi,  od sunca i od mraka, i od oblaka...

Putniku namjerniku izgleda kao da će se iza jasenova i iz brestika, iz šušnja kukuruza i ševarja, kroz miholjske paučine i sunčanu pozlatu, iza kestenova i oraha, lipa i vajata, iznenada pojaviti, neočekivano iskrsnuti Stanko i Jelica, Đido i Ljubica, vodeničar Deva i umni glogovački sveštenici... Odnekuda iz kukuruzišta, kroz granje drveća i ševarja, iz plavetnila mačvanske ravnice, sa Drine, iz samih nebesa dopiru akordi omiljene zavičajne pjesme čiča Janka: "Moj oblače, nemoj na orače."

Stižu svi i sve — osim Vele Nigrinove. Njena sjena ovdje se neće pojaviti, iako je na pozornici nosila mačvansku pregaču i bijele skuti, pjevajući vedre pjesme iz ove ravnice. I ona je davno, negdje u dalekim daljinama, kao i Janko, zauvijek našla svoj mir. Jedino što njenu vječnu kuću, kao Jankovu na kraju glogovačkog groblja, ne štiti hlad mačvanskih jasenova i brijestova.

Na tu čudesnu ženu ovdje u Mačvi podsjeća još jedino njena fotografija iz vremena kada je u beogradskom Narodnom pozorištu igrala Ljubicu, a on Đidu — kada je kamenila Jankovu ljubav pregolemu. Mačvani je čuvaju u šabačkom muzeju na Jankovom pisaćem stolu iznad ladica za pisma i papir, na njegovoj lijevoj strani.

Kada je Janko sahranjivan, plakale su i Mačva i Srbija. Zato su i riječi pisaca Gustava Matoša, Radoja Domanovića i Sime Matavulja na Jankovoj sahrani jecale — jecaj je najteži plač, onaj bez nade i suze, suv, bolan i opor. Nezaustavljiv.

I stotinu i nešto više godina poslije Jankove smrti u Mačvi žive dobri, plemeniti i pobožni ljudi, potomci istih takvih piščevih savremenika, zemljaka i junaka iz njegove proze.

Glogovac i sada plijeni ljepotom i ljudima kao i u vrijeme Jankovog djetinjstva, o kojem piše u svojoj priči "Nedelja u glogovačkoj crkvi".

"Srebrni zvuk" sa crkvenog zvonika širi se ravnicom. Nisu ga zagasile ni bujice burnog piščevog života, koje prejuriše preko njegove glave, ni bojevi, ni ustanci...

U susjednoj Crnoj Bari Mačvani čuvaju vajat Stanka Aleksića — hajduka iz Jankovog romana "Hajduk Stanko". To je, za to se malo zna, najprevođeniji srpski roman. I u Jankovom rodnom Crnobarskom Salašu sve podsjeća na slavnog pisca — spomenik, nazivi ulica (po njemu i njegovim literarnim junacima), Doma kulture, škole, biblioteke, kulturno-umjetničkog društva.

U Badovincima još uvijek postoji kuća njegove kćerke Perse, udate Tufegdžić, koju su kupili Mira i Slobodan Pavlović. Namjeravaju da u njoj urede centar srpske proze i memorijalnu postavku posvećenu Janku Veselinoviću.

Ali, malo ko od Jankovih ovovremenih čitalaca zna za njegove životne bure koje su stale, zanijemile i utihle na kraju glogovačkog groblja, čak i one iz Beograda — iz Skadarlije. Sa burama prestali su i veliki Jankovi ljubavni jadi — volio je glumicu Velu Nigrinovu. Ona njega nije — ili se bar to tako činilo.

Kada su potekle ljubavne bujice Jankovim životom, Vela iliti Augustina, već je bila Ofelija, Julija, Marija Stjuart, Nora, Margaret Gotje...

A Mačvanin ju je mnogo volio — toliko mnogo da je zbog nje napisao i svoga "Đidu". Pripovijeda se da  je to namjerno uradio da bi Augustini namijenio ulogu Ljubice.

Pamti se da je Janko sa Velom nakon u skadarlijskim kafanama, danima i noćima, trošio novac — opijen ljubavlju prema zanosnoj glumici. Kada je spiskao novac do posljednje pare, književnik je, ublažavajući svoju tugu, živio boemski — od danas do sutra. Tada su najsilnije tekle bujice njegovog burnog života. Jurile su mu preko glave.

Lijepa Vela nije marila za te njegove jade. Često je "mrtav pijan" spavao na klupi. Književnici i ostali Skadarlijci toga vremena govorili su da Vela i Janko nikada ne mogu biti ono što možda i žele. Njihova ljubav je, uistinu, postojala, ali, izgleda, mnogo više u skadarlijskim pričama, nego u njihovim životima.

Poslije mnogo godina Vela i Janko ponovo su se sreli u legendarnoj skadarlijskoj kafani "Tri šešira". Lica su im, kazivali su kasnije njihovi savremenici i biografi, bila smežurana i blijeda. Gledali su nijemo jedno drugo. On je bio za jednim, a ona za drugim stolom. Troma koraka Janko je prvi izašao iz kafane, a Vela je čekala da joj konobar donese maramicu. Janko je kasnije dugo bolovao.

Vijek kasnije "porasli" su i Glogovac, i Crna Bara, i Salaš Crnobarski, i Klenje, i Badovinci, i Sovljak...

Svi ovdje kazuju da je Đido bio "preslikani" Janko, a Ljubica Vela Nigrinova. Da li su to i Stanko Aleksić i Jelica Sevićeva? To, osim Janka, niko nije znao. Tajnu je odnio u grob podno razgranatog jasena u glogovačkom groblju.


PJESMA

Mačva Janka Veselinovića nikada neće zaboraviti — ona ga je zaslužila. I sada se rado u Mačvi — u kafanama i sokacima, na prelima, svadbama, svetkovinama, priredbama i pozornicama često zapjeva Jankova omiljena pjesma "Moj oblače, nemoj na orače". Grune pjesma iz širokih mačvanskih prsa i reskih grla, pa se uzdigne iznad ravnice, pa se raspline sve do vrhova Cera i Gučeva. Prepliva i Drinu Zeleniku, pa se raširi prostranom Semberijom.

Kada utihne i posljednji akord te pjesme, grleni Badovinčani povedu onu svoju — "Drino vodo, ne roni mi ade". Tako je to u Jankovoj Mačvi, koju je neizmjerno volio kao i svoj neprebol — Augustinu — Velu Nigrinovu.


Tihomir Nestorović | 12.11.2008 | Glas Srpske


*



Janko Veselinović sa prijateljima:
(sede) Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Aleksa Šantić i Janko Veselinović;
(drugi red) Slobodan Jovanović i Milorad Mitrović;
(treci red) Mile Pavlović Krpa, Atanasije Šola, Radoje Domanović,
Svetolik Jakšić, Ljubo Oborina, Risto Odavić i Jovan Skerlić
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: