Jovan Dučić — O hrvatskoj kleptomaniji
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Muzika « TRAGOM SRPSKE PESME « Gde laž ruča tu ne večera « Jovan Dučić — O hrvatskoj kleptomaniji
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Jovan Dučić — O hrvatskoj kleptomaniji  (Pročitano 13814 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« poslato: Mart 04, 2011, 02:34:06 am »

**



Jovan Dučić
Sabrana dela
Verujem u Boga i u Srpstvo
DOM I ŠKOLA
Beograd, 2004.



Nikad se Hrvati nisu mogli da naviknu na ideju da su oni u Evropi jedan narodić, jedva istorijski. Oni prikrivaju i izobličuju i ono što o tom zna ceo drugi svet. Dubrovački znameniti istoričar Mavro Orbini, XVI vek, sveštenik toga grada, u svojoj čuvenoj "Istoriji" predstavlja, kao jedinu poznatu naučno-narodnu istoriju, povest Nemanjića, i ostalih srpskih srednjovekovnih dinastija (Hrebeljanovića, Mrnjavčevića, Vojnovića, Altomanovića, Kosače i Balšića), stavljajući čak u grb Nemanje sve grbove ostalih jedinica jugoslovenskih, a među njima i grb hrvatski... Opisujući nadugo i naširoko povest Srba, sa podacima koji ni danas nisu porečeni, Orbini, pod imenom "Povest Hrvata", ima u svojoj knjizi svega tri maglovite stranice! A govoreći kako su nekad Hrvati nudili pomoć Dubrovniku protiv kneževa hercegovačkih Vojnovića, Orbini piše da su Dubrovčani odgovorili na ovo: "Ali vi ste iz zemlje veoma daleke..." Voi siete dal paese molto lontani...7 Eto šta su Gundulić i njegovi sugrađani znali o svojoj narodnoj istoriji, a šta o Hrvatima.—

Hrvati nikad nisu imali svojih narodnih pesama. Srbi su narod guslarski, a Hrvati narod tamburaški; i dok su Srbi izgrađivali svoje slavne epose, Hrvati su izgrađivali poskočice. I sama rimska crkva zabranjivala je Hrvatima narodne pesme. Ona nije ni ma gde drugde pomagala nacionalne pokrete; jer jedinstvo u njenim očima bilo je mogućno samo kroz veru, a ne kroz državu. Već je veliki i učeni papa Inoćentije III na saboru u našoj Duklji izjavio godine 1199. da crkva i država ne idu zajedno. Zato su u Hrvatskoj Ćirilo i Metodije, posle njihove posvete u Rimu, tek u naše doba, za Lava XIII, bili svetkovani kao sveci, ali ih nisu primali kao učitelje slovenske i pronalazače ćirilice! — Kukuljević piše da je zagrebački biskup Petrović zabranjivao narodne stihove. A Vjekoslav Jagić piše da je Crkva već u srednjem veku progonila pevanje narodnih pesama, ne samo zato što je mesto njih uvodila crkvene popevke, nego je izdala protiv njih i zabrane.8 Ovim se objašnjava što Hrvati nisu ni imali ljubavi za narodnu pesmu, niti je ikad stvarali.—

Štrosmajerovi ljudi u Bosni ipak su uradili neverovatne stvari. Između ostalog, sabirali su onamo srpske narodne pesme i iste poslali Matici hrvatskoj, koja ih je izdala u 12 knjiga, kao "Hrvatske narodne pjesme"! Ovo je bio nesumnjivo najveći i najružniji plagijat koji je ikad učinjen u evropskoj literaturi. Ovom prilikom su bili indignirani i sami hrvatski naučnici, koji su književnost stavljali izvan politike. Profesor bečkog univerziteta Jagić piše dr Franu Račkom, istoričaru: "Tako je Matica hrvatska izazvala svojom odlukom da izda nekakve 'Hrvatske narodne pjesme' čitavu butu od straha DA ĆEMO I TO BLAGO OTETI SRBIMA. Ja zbilja i sam mislim da kod narodne epske poezije ne bi trebalo suviše isticati hrvatsko ime; jer šta je nekoć bilo stari hrvatskih motiva, čini mi se da je PROPALO pod navalom novih sižeta, koji su dolazili s Turcima sa Istoka."24

Kao što se vidi, Jagić obraća pažnju da su posle dolaska Turaka i stvaranja tom prilikom srpskih eposa o Kosovu i Marku, srpske narodne pesme neosporno samo srpska tvorevina, koju ne bi u Zagrebu trebalo onako bezočno prisvajati.

Očevidno, srpstvo u Bosni nije imalo opasnijeg neprijatelja nego što je bio šef hrvatskog "jugoslavizma", biskup Štrosmajer, kojeg su primili bez rezerve vrlo malo učeni srbijanski političari, najviše na reč naših Srba političara iz Hrvatske, još najzbrkanijih od svih naših javnih ljudi svoga doba. Malo je trebalo da nam proture Štrosmajera za drugog svetog Savu! Makar i kao naročitog prijatelja cara, i dinastije habzburške, i najboljeg austrofila, i najiskrenijeg propagatora katoličanstva in partibus infidelium. —

...Jasno je da ni ilirizam Gajev, ni jugoslavizam Štrosmajerov, nisu ni po čemu bili ni osećanje narodne solidarnosti sa Srbima, ni iredentistički pokret sa Srbijom i Crnom Gorom za nekakvu buduću zajedničku državu, na ruševinama habzburške monarhije. Naprotiv, to je bila politika Beča i Vatikana obučena u jedan veoma zaslađen, i tobož romantičan, nacionalni idealizam; politika krupnih reči i šarenih slika; med iz košnice dveju grupa ljudi, advokata i fratara, znači ljudi koji za vojnički i ratnički duh Srbina predstavljaju nešto najnerazgovetnije i najneželjenije. Ilirci su uzeli srpski jezik najpre da prisvoje dubrovačku književnost, koja je cela izgrađena na tom jeziku, a zatim da po Bosni mogu (cinizmom koji se u našoj poštenoj kući ne da ni zamisliti) da poharaju srpske narodne pesme, i onako ih bestidno štampaju u Zagrebu kao hrvatsku narodnu poeziju. A đakovački Jugosloveni su se zaklinjali na vernost Habzburzima, neprijateljima balkanskih Slovena, istovremeno kad su proturali svoje "bratstvo" među Srbima da otruju sve najčistije bunare naše svesti i energije. To je bilo zapravo ono što se tadašnjim jezikom zvalo avangardom Beča i Rima prema Balkanu, kad je baš u njemu govorio najviše oslobodilački pokret nesrećne slovenske raje u turskom carstvu.—

Zar nije mogao ijedan zdrav razum verovati da, naprotiv, Hrvati, nakon deset stoleća izoliranja od svega što je slovensko, mogu da posle toga imadnu divljenja za srpsko viteštvo, za carstvujušču srpsku državu iz vremena kad su oni bili već mađarsko roblje; i za svetog Savu, koji je bio neprijatelj Rima, i vodio borbu sa rođenim bratom protiv rimske agresije na Balkan; i da su bili zaneseni kosovskim bolom i Obilića pravdom, koji su prožimali srpski narod u svakom njegovom idealu i pothvatu... Hrvat je tip izoliranog ostrvljanina, sa malom istorijom, sitnom idejom o životu, sa strahom od krupnih ideala i velikih pothvata; uvek kavgadžija kafanski više nego megdandžija na bojištu; koji se uvek provlačio kroz život pogureno; uvek birajući između poniznosti prema Austriji da izbegne Mađarsku, ili servilnosti prema Mađarskoj pred terorizmom Austrije: kao 1849-1859. godine, kada je Austrija nametnula Hrvatskoj da zvaničan jezik bude nemački po celoj zemlji, a tako isto i Nemce činovnike ne samo po Hrvatskoj nego i po Dalmaciji. Murta sjaši, Alaj beg uzjaši!...—
Istina o "Jugoslavizmu"


Istorijsko osećanje koje jedan narod ima o svojoj prošlosti spada ne samo u prve duhovne fakte, nego i u prve političke probleme. Hrvati u ovom pogledu imaju jednu istorijsku grandomaniju koju su kod njih zaveli u poslednje vreme i Crkva u službi dvostrukog Rima, i sitna kafanska politika, koja se zatim digla do zatrovanog verbalizma i do nipodaštavanja svih istorijskih istina. Ova hipertrofija ličnosti savremenog Hrvata donela je i mnoge nesreće samom tom narodu i onima koji su imali s njim dodira. Ovo će, za našu neizmernu nesreću srpsku, biti onaj sprud na koji će se i naš nedužni srpski brod nasukati u jednom od svojih najvećih i najsudbonosnijih istorijskih momenata.—

Hrvati imaju naviku da prisvajaju ono što je tuđe, u jednoj kleptomaniji koja se nigde drugde nije videla.—

Hrvati se razmeću da Hrvatska nije nikada kao Srbija, Bugarska ili Grčka bila od Turaka pokorena. Međutim, zna se da je Smederevo palo 1459. i da su Brankovići i drugi despoti srpski još 200 godina posle Kosova vladali Sremom i Slavonijom, a kad su Turci došli prema Hrvatskoj, Hrvatska je već bila priznala za sebe austrijskog cara, da bude zaštićena... Što se tiče provale Turaka sa zapada iz Bosne, ona je počela odmah posle propasti bosanske kraljevine, 1463. osvajanjem Krbave i Like, koje su ostale pod Turcima punih 190 godina. I to u svojim čardacima i haremima po Udbini i po Ogulinu, gde bi i do danas ostali, da nije Liku i Krbavu oslobodio srpski serdar Stojan Janković, čiju palatu i danas pokazuju sa patricijskim grbom u Zadru; oslobodio sa srpskim vojvodom Ilijom Smiljanićem, na čelu hrabrih srpskih uskoka koje je onda u Ravnim kotarima pomagala Mletačka Republika iz svojih razloga. Srpska uskočka vojska je u nekoliko bitaka razbila Turke i popalila njihove čardake. O ovom pevaju i divne pesme u srpskom uskočkom eposu, koje je ispevao taj guslarski deo srpskog naroda. Čak i ove uskočke pesme pod redakcijom dr Nikole Andrića štampala je kao svoju devetu godišnju knjigu početkom 1941. slavna Matica hrvatska, koju, međutim, niko nije udario po prstima za ovakve prostačke plagijate. Za kulturne Srbe, uzimanje trećeg njihovog eposa, uskočkog, to je kao da su Hrvati uzeli celu jednu srpsku provinciju.
Istorijska grandomanija Hrvata


Radić je bio glavna politička ličnost koju je Hrvatska izbacila prvih godina države Jugoslavije.— Ja iskreno verujem da je on bio kao i oni znaci na alpijskim strmim stazama, koji, naprotiv, pokazuju pravac kojim ne treba ići!—

To je bio čovek koji je kao vetar ušao u kakvu dvoranu u kojoj je polomio sve što je dotle stajalo mirno na svom mestu. Bez ikakve koristi za svoju otadžbinu Hrvatsku, on je učinio neizmernu štetu otadžbini srpskoj, kakvu nije učinila ranije nijedna neprijateljska vojska koja je napala ovu zemlju. On je ugasio kod nas sve sveće kud je naišao. Za nekoliko godina njegovog učešća u našem životu, naša zemlja nije više u moralnom pogledu pokazala drugo neko pomračenje, anarhiju, osramoćenog heroja, neisceljivog bolesnika.—

Ma koliko na prvi pogled različan od Ante Starčevića, on je uglavnom njegov učenik i naslednik. Naročito po elementu mržnje i nekritičnosti u svome verbalizmu kojim je bio ispunio svoj život i svoju javnu delatnost.

Ko je Ante Starčević?

Starčević je bio bogoslov — sa tri godine teološkog fakulteta u Pešti, i nosio je sobom osobine koje su dolazile iz te sredine i iz te škole, više nego iz Like, sunčane i zelene, makar što su i tamo odavna živele srpske krvopije. Ovaj "hrvatski Katon" i "otac Hrvateke" poznavao je lično i Gaja i Jelačića, koje je najpre obožavao da ih zatim ukalja i popljuje.—

U Saboru, na ulici, u društvu, Starčević je bio tvorac mržnje prema Srbima, koje su do njegovog vremena ubijali samo po naredbi sveštenstva. Starčević je pokušao čak da stvori i neku "naučnu srbofobiju".—

"Mislite li vi", pisao je Starčević, "da se protiv toj grdobi ne bude sližilo sve što je krepostno, sve što je božje?..." "Vandali su", pisao je dalje, "mnogo plemenitiji". — "Sve Srbi što imaju, ukrali su od Hrvata: junake, dinastije, Kosovo, Marka Kraljevića, Miloša Obilića... A naročito Kosovo, na kome su se borili svi osim Srba." "Nema", kaže, "ni traga srpskoj narodnosti." Knez Lazar je pohrvaćen, jer je on "nema dvojbe, nečiste krvi..."—

Nema odista nijednog Hrvata na svetu koji u svoje vreme nije bio starčevićevac. A Stjepan Radić je produžio baš odande gde je ovaj "hrvatski Katon" i "otac Hrvatske" bio stao. Starčević i Radić su za života imali i svoje smejače, ali na kraju su ipak upisani u hagiografiju svog čudnog naroda.—

Ovo je možda jedan psihički slučaj za kakav Srbi u Srbiji nikad nisu znali ni po pričanju. Ko bude od Hrvata u mladosti čitao Starčevića, a danas Stjepana Radića, taj neće biti iznenađen pokoljima Srba u Hrvatskoj Ante Pavelića, poslednjeg vođe starčevićanske stranke prava. Starčević, Radić i Pavelić, to je politička i duhovna dinastija hrvatska, tri "oca Hrvatske", koji se ne mogu zamisliti jedan bez drugog.—
Stjepan Radić, političar


Od dana otkad je Radić sa svojim Hrvatima, za našu veliku nesreću, ušao u život srpskog naroda, za celu jednu četvrtinu veka srpstvo je zastalo, paralizovano, u svom istorijskom i kulturnom razvitku. Da nije bilo ove užasne zablude, gde bismo danas bili? Treba se setiti onog kratkog vremena neizmerne sreće i ljubavi među građanima između turskog i bugarskog rata i austrijskog, od oko jedva godinu dana. Zato, da nije bilo praznog gubljenja vremena u unižavajućoj borbi s Hrvatima, gde bi bili danas posle četvrt veka naš napredak sela, naša nauka u Akademiji, prestiž univerziteta, reorganizacija naše crkvene administracije, modernizovanje škole, formiranje novog srpskog društva!... Bez Hrvata nikad ne bi u Srbiji došli diktatori, neustavnost, korupcija, rasulo beogradske omladine, kriza u porodici. Radić je sa svojim Hrvatima metnuo ledeni prst na venu kucavicu da zaustavi krvotok srpskog naroda.—
Srpski centralizam


______________________

07 Orbini, II Regno de gli Slavi, Pesaro 1601, 395.
08 Rad, 1876, 37.
24 Jagić, Siomeni, II 167.


[Postavljeno 27.04.2009]
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: