sledeća tema »

[Angelina]

**

DRAGIŠA NEDOVIĆ — OSTASMO GITARO, SAMO TI I JA


Kompletni autor pesme "U lijepom starom gradu Višegradu" je Kragujevčanin, Dragiša Nedović, jedan od naših najplodnijih tekstopisaca i kompozitora u periodu između 1932. i 1966. godine.

Boraveći duže u Bosni, Dragiša je svoje pesme pisao u duhu narodnih pesama nastalih na teritoriji BiH. Pored gore spomenute pesme, u tom periodu nastale su i druge njegove poznate pesme: "Prođoh Bosnom kroz gradove", "Iz Bosne se jedna pesma čuje", "Bosanske me pesme zaniješe" itd.

Pesmu "U lijepom starom gradu Višegradu" prvi je snimio Himzo Polovina, a kasnije i drugi poznati i manje poznati pevači uglavnom iz Bosne. Mnogi ne znaju da je pesma oskrnavljena, da nije snimljena u originalu. Iz tog razloga, Dragiša Nedović se obratio sa molbom svim izvođačima da njegove tekstove i melodiju ne menjaju kako time ne bi izgubile na vrednosti. "S toga molim pevače i muzičare da se pridržavaju originala kao što je i cilj ove moje zbirke." Takođe, treba navesti i podatak da većina Dragišinih pesama ima biografski karakter.
 
Kada je reč o pesmi "U lijepom starom gradu Višegradu" išlo se i dalje od toga. Ne samo da je izostavljena cela treća strofa u kojoj Dragiša peva o svom povratku u Srbiju, tj. rodnom gradu već je i Dragišino ime kao autora izostalo na prvoj ploči koju je Himzo Polovina snimio. U drugoj strofi umesto devojke Kike, Himzo peva "cura". Pesma je najpre nosila naziv "Jutros rano slušam" i pisana je na ekavici ali i tu je Himzo bez pardona prekrajao po svome. To je uostalom činio i sa pesmama Alekse Šantića.

"Jutros rano slušam slavuji pevaju,
na Bikavcu brdu grada Višegrada.
Ustaj Kiko mala, ružo procvetala,
već je celu Drinu zora obasjala.

Ustaj, isprati me, moram da putujem
u Srbiju idem svome rodnog gradu.
Za tobom ću Kiko mnogo da tugujem —
zašto sam te samu ostavio mladu."

Ova pesma je dugo godina bila jedna od najpopularnijih na prostoru bivše Jugoslavije ali se decenijama ime autora jednostavno nije pominjalo. Čak ni da je autorska. Vremenom, pesma je dobila status "narodna". Stiče se utisak da je Himzo sve ovo radio sa određenom namerom, ne samo da bi se stekao utisak da je pesma "narodna" već i da je nastala među muslimanskim življem u Bosni. S toga ne treba da nas čudi da se ova Dragišina pesma još uvek redovno pojavljuje na omotima CD-a kao takozvana "sevdalinka".

Nažalost, i mnoge druge Dragišine pesme širom Bosne, Dalmacije i Srbije još uvek se navode kao "narodne" tj. "starogradske".

Zahvaljujući novinaru Draganu Alempijeviću i "Glasu javnosti" koji je 1999. godine objavio feljton, ime Dragiše Nedovića nije ostalo pod "velom zaborava". Nakon toga iz štampe je izašla i knjiga profesora Dragana Batavljevića o životu i delu Dragiše Nedovića.  





Raša Pavlović je naš prvi pevač koji Dragišinu pesmu "Jutros rano slušam" ("U lijepom starom gradu Višegradu") interpretira u originalu.  

Angelina, 26.09.2008.

Dragiša Nedović — Život i delo

[Angelina]

**

NEDOVIĆEV ŽAL ZA SRBIJOM I KIKOM "IZAŠAO IZ KARANTINA"


Rijedak je zaljubljenik prave narodne pjesme koji nije slušao ili pak pjevušio pjesmu "U lijepom starom gradu Višegradu". Ova svojevrsna himna Višegrada, prepoznatljiva po svoja četiri stiha, pjeva se preko šest decenija, bez obzira na granice, vjere i nacije, a mnogi i danas misle da je spjevana u narodu.

Ipak, istinski poznavaoci prave narodne pjesme rećiće vam da je ovu pjesmu davne 1936. godine, za vrijeme boravka u Višegradu, napisao i komponovao Kragujevčanin Dragiša Nedović (1916—1966). Još manje je znano da je ova pjesma u originalnoj verziji nosila naslov "Jutros rano slušam", da je bila posvećena djevojci Kiki sa Bikavca, poznatog uzvišenja iznad centra Višegrada sa pogledom na čuvenu ćupriju na Drini, te da je imala i peti stih, koji je sve do nedavno bio u svojevrsnom karantinu.

Taj "zaboravljeni" stih ove lijepe pjesme, zajedno sa odavno poznata četiri, prije tri godine je objavila Turistička orgnizacija Višegrada u svom promotivnom katalogu, a u svoj repertoar cjelovitu je uvrstio i poznati pjevač Radiša Urošević.

Pjesma je postala svojevrsni hit prethodne Jugoslavije, nakon što ju je sredinom pedesetih godina prošloga vijeka snimio tada popularni bosanskohercegovački pjevač narodne muzike Himzo Polovina (1927—1986), ali bez pomenutog petog stiha: "Ustaj, isprati me, moram da putujem,/ u Srbiju idem, mome rodnom gradu,/ za tobom ću, Kiko, vječno da tugujem/ zašto sam te samu ostavio mladu."

Hroničari su zabilježili da je nakon toga Nedović digao uzbunu i najavio tužbu protiv Polovine zbog krađe pjesme, a posebno zbog izostavljanja posljednjeg stiha. Tadašnje vlasti su ipak uspjele da donekle izglade spor, nakon čega je Himzo Polovina na drugom izdanju ploče kao autora potpisao Dragišu Nedovića. No, i u ovom izdanju pjesma nije imala posljednji stih u kome se pominje Srbija i djevojka Kika!
 
Da li će poznati narodnjaci slijediti primjer Radiše Uroševića, snimiti i početi javno pjevati ovu popularnu pjesmu i sa "zaboravljenim" stihom, pokazaće vrijeme. Bilo bi to dobro i za ispravljanje dugogodišnje nepravde prema Dragiši Nedoviću. U Višegradu vjeruju da će "zaboravljeni" stih uskoro usvojiti poklonici narodne muzike, posebno u Srbiji. No, ipak smatraju da će to ići teško ili gotovo nikako u bošnjačkom dijelu Bosne i Hercegovine, gdje za ovu pjesmu odavno smatraju da je izvorna i samo "njihova"!

I pored toga što je svojom pjesmom proslavio Višegrad, Dragiše Nedovića, sem u rijetkim novinskim prisjećanjima, "nema" u gradu na Drini, gdje je proveo svoje najburnije mladalačke i stvaralačke dane. Nedavno je "malo falilo" da baš na Bikavcu dobije svoju ulicu. Odbornici su, ipak, odlučili da im više odgovara naziv Bikavačka (!), umjesto ulice Dragiše Nedovića. Šteta što prethodno odbornicima nisu podjeljeni CD-i sa snimkom pjesme "U lijepom starom gradu Višegradu"!

U knjizi koju je ovom Šumadincu posvetio njegov prijatelj profesor dr Dragan Bataveljić, piše da je Nedović bio "boem, osobenjak i siromašak", da je putovao po kraljevini Jugoslaviji i usput pisao ljubavne i druge pjesme. Bataveljić piše da je, pred kraj života, Nedović pričao kako o njegovom životu malo ko zna da li je bio sretan. "Živeo sam, druže, u večitoj bedi. Pesma mi je bila uteha i lek", pričao je Nedović. Bez svake sumnje, Nedović nije pisao i komponovao po narudžbi, već po inspiraciji i za svoju dušu.
 
Nemirnog boemskog duha, sa samo 16 godina, kako su zabilježili hroničari, 1932. godine Dragiša Nedović kreće sa gitarom pješice na dugogodišnji put "kako bi narod čuo njegovu muziku". Tada nastaje njegova kultna pjesma "Siromah sam, druže", zatim neprolazne "Stani, stani, Ibar vodo", "Obraše se vinogradi dole kraj Topole", "Lepe li su, nano, Gružanke devojke", "Na Moravi vodenica stara", "Jesen prođe, ja se ne oženih", "Ajd' d' idemo Rado"..., a boraveći u Bosni piše neprolazne pjesme: "U lijepom starom gradu Višegradu", "Iz Bosne se jedna pjesma čuje", "Bosanske me pjesme zaniješe", "Prođoh Bosnom kroz gradove"... Put ga dalje vodi u Dalmaciju, gdje, uz izvanrednu moć prilagođavanja lokalnom melosu, piše pjesme "O, lipa ti neznanko", "O, brodiću beli", "Mare, Mare, srićo moja", poznatiju kao "Kad si bila mala Mare". Nakon nekoliko godina vraća se u Kragujevac, gdje ga zatiče Drugi svjetski rat, a nakon četiri godine zarobljeništva u Dormagenu saznaje da je veliki broj njegovih tekstova uništen. Ipak, nastavlja da piše pjesme, kada nastaje tužna pjesma "Pluća su mi bolna".

Iza njega je ostalo preko 400 pjesama, a bez onih najboljih nezamisliva je bilo kakva ozbiljnija zabava ili svetkovina širom Srbije, Bosne i Hercegovine, Dalmacije ...—

Slavko Heleta

BUKTINJA časopis za književnost, umetnost i kulturu | Broj 34  
glavni i odgovorni urednik Goran Vučković | Izdavač "Krajinski književni klub" Negotin, 2012.