Salonske priče iz Banje Koviljače
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Salonske priče iz Banje Koviljače  (Pročitano 3414 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« poslato: Februar 14, 2011, 11:11:41 pm »

*

SALONSKE PRIČE IZ BANJE KOVILJAČE


"Banja! Ona lepa Koviljača..." — kao da joj duša najednom jecala, sjetno je rekla sagovorniku, sredinom 20. vijeka, jedna beogradska gospođa kada joj je ovaj pomenuo da je rodom iz Banje Koviljače. Poslije toga je zaćutala, na trenutak zažmirila, a na licu joj se pojavio slatki osmijeh. Uspomene.

Još jedna od salonskih priča koje su ime dobile po "Kur-salonu" — rijetkom arhitektonskom zdanju koji je simbol Banje Koviljače. Ranije su ga zvali Banjski dom. Ima dvije kule i veliku polukružnu terasu sa stubovima. U Banji sve počinje i završava u centralnom dijelu parka — u "Kur-salonu". U njemu i o njemu se kazuju priče.

Neke su nastale u prizemlju "Kur-salona", u kafanskoj sali, bivšoj pivnici, salonu za igranje karata, sobi za šah... Priče nastaju i kod fontane, kod "Tri česme", na klupama, u hotelskim sobama, ali su mlađe, svakodnevne i nikako da uđu u usmenost.

Salonske priče su slikovitije i životnije — imaju pedigre. Nastale su, najčešće, u vrijeme "ludih tridesetih" godina, kada je bilo važnije svratiti u Koviljaču nego otići u Karlove Vari, u Viši ili u neko drugo mondensko evropsko mjesto. Te, salonske priče su "slatke ptice mladosti".

U salon su dolazili posebni gosti. Odabrani — ministri i ministarke, generali i generalice, dvorjani i dvorkinje, boemi i bonvivani, glumci i glumice. Klijentela. Dolazili su Čiča Ilija Stanojević, Dobrica Milutinović, Žanka Stokić, Ben Akiba... Brojne su salonske priče i o Dušanu Krsmanoviću - Čakiji, konobaru rodom odmah preko Drine, iz semberskog sela Bjeloševac.

Nadimak Čakija dobio je jer je došao iz kraja gdje se nož i čakija brzo potežu. Učio je za konobara i postao je najpoznatiji ugostitelj u Podrinju. U Dušanovo vrijeme u Koviljaču je dolazila beogradska i srbijanska elita. Svirali su šabački Cicvarići, a pjevala je kraljica pjesme i tuge Sofka Nikolić. Zabilježeno je da je i boem Rade Drainac, za koga su savremenici rekli da se nikada nikome u životu nije molio i da nikada nije uspijevao da prikrije svoje simpatije i antipatije, bio ludo zaljubljen u neku nesrećno udatu Šapčanku Milicu - Cicu.

U jednom pismu otvara joj široko srce i moli je da dođe, bar na jedan dan, u Koviljaču. Ako se sa njom tamo i sastao vjerovatno ih je posluživao Čakija, kojem jedno vrijeme ugostiteljstvo nije išlo od ruke, pa je prodao šivaću mašinu supruge Mare, naručio fijaker i proturio banjom glas da ide u Vrnjce — da gradi hotel. Ispraćen je dostojanstveno. Međutim, Čakija je imao samo para da ga fijaker doveze do Šapca, a onda je molio kočijaša da, kada se vrati, priča u Koviljači da ga je odvezao do samog centra Vrnjaca.

Po brzom povratku podno Gučeva uspio je da izgradi svoj hotel u Koviljači koji je bio stjecište probranih gostiju, onih sa istančanim osjećajem za pjesmu, dobru kapljicu i gurmanluke. Čakija je svakome znao dušu — navike, običaje i prohtjeve. Znao je kada muzika treba da zaćuti, a kada, opet, da udari u sve žice. Bilo je to vrijeme kada se kartalo za mermernim stolom i kada su se dolasci u Banju najavljivali i po mjesec dana unaprijed.

Onda opet nevolja — Čakijin hotel u Drugom svjetskom ratu izgori do temelja. Poslije rata Dušan je radio u državnom ugostiteljstvu i ponovo je bio glavni, najbolji... Vremenom je postao živa istorija Banje Koviljače. Pripovijedao je o vremenima kada je Smrdan bara (tako se u Vukovo vrijeme zvalo područje na kome se sada nalazi Banja Koviljača) podno kudrave gore Gučeva bila najmodenskije mjesto na Balkanu. Imao je stan ali je zimi, pošto je bio sam, živio u sobici nekog od banjskih hotela. Kada je umro sahranjen je podno Gučeva.

U Banji Koviljači ima salonskih priča i o konobaru Kaplaru, koji je, da bi sačuvao ugled restorana u kojem je radio, progutao muvu iz supe, zatim o fontani u centru velikog parka, o Zvorničanima koji "poslom" idu u Banju, pa kada se vrate kući djeca ih, po nagovoru majki, pitaju šta su tamo radili. Ima salonskih priča i o zanosnoj Leni sa "Tri česme", o Cicvarićima, o violini Ljubiše Kilibarde...

Oni koji su tražili lijeka bili su u drugom dijelu Banje, pa nisu ušli u salonske priče, jer njihove priče ne ulaze u usmenost.


SVI GA VOLJELI

Dušan je posluživao krunisane glave, pjesnike, bjelosvjetsku gospodu, vrckave gošće, mrgodne goste i najokorelije pijanice. I svi su ga voljeli.


VIRENJE IZ DŽAKOVA

Priča se da su ljubomorni muževi krišom dolazili u Koviljaču, pa su u dogovoru sa muzičarima, ulazili i u dzakove, iza muzike. Kroz prorez na dzakovima posmatrali su kako im se "liječe" žene.


Tihomir Nestorivić | 8.08.2008.  
http://www.glassrpske.com






Banja Koviljača / Kur-salon


Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: