Angelina
|
 |
« poslato: Februar 14, 2011, 09:28:31 pm » |
|
**
PRINCIPI OBLIKOVANJA BANIJSKE OJKAČE U PRIGREVICI
SAŽETAK: Uočavajući bogatstvo vokalne muzičke tradicije, autor ovog rada pokušava da izdvoji pojednne aspekte vokalne muzike Srba doseljenika u Vojvodini. Kao svojevrsni pandan bećarcu, koji je omiljen među Srbima starosedeocnma, Šokcima i Bunjevcima, ojkača je zauzela značajno mesto u pevačkom repertoaru Srba doseljenika, te kao takva predstavlja interesantan predmet istraživanja.
Zahvaljujući povoljnom geografskom položaju, teritorija današnje Vojvodine bila je i ostala poprište strujanja raznih etničkih grupa. Procesi migracija traju i danas, u većem ili manjem obimu.
Po završetu Drugog svetskog rata, organizovano ili pojedinačno, prostor današnje Vojvodine naselile su brojne porodice iz planinskih i ratom opustošenih krajeva tadašnje Jugoslavije.1 Srpski živalj sa područja Banije, Korduna i Like, naselio je 14 mesta u bačkim opštinama Sombor, Apatin i Odžaci.2
U selu Prigevica, koje pripada apatinskoj opštini, žive Srbi iz Like, Banije i Bosanske Krajine.3 U okviru seoskog Kulturno-umetničkog društva (KUD-a) osnovana je Lička, Banijska i Krajiška folklorna grupa, čiji članovi na svoj način neguju pesme i igre iz rodnog kraja, nastojeći da sačuvaju svojstva svog duhovnog identiteta.
Veoma značajno mesto u repertoaru muške i ženske banijske pevačke grupe zauzima ojkača. To je forma nod čijim imenom je izraženo jedno od najarhaičnijih načina nevanja. Pretpostavlja se da je izraz ojkanje nastao od glagola ojkati, što znači otegnuto i tužno pevati, naglašavajući glas o.4
Ojkanje, kao način nevanja, privlačilo je mnoge sakupljače muzičko-folklorne građe i muzičke stručnjake koji su nastojali da zapišu, analiziraju, i protumače ovu izrazitu, muzičko-folklornu pojavu. Najstarije podatke o ojkanju dao je Alberto Fortis 1774. g. u svom delu Putovanje po Dalmaciji5 Prvi jednoglasni zapis ojkanja sa tremoliranjem, ali bez teksta, načinio je Franc Peter.6 O terminologiji i načinu ovog koloraturnog pevanja raspravljao je i Ludvig Kuba.7 Antun Dobronić je pisao o jednoglasnom i dvoglasnom ojkanju, a o ojkanju u Bosanskoj Krajini pisao je Dušan Umićević.8 Proučavajući višeglasne oblike u Bosni i Hercegovini, Cvjetko Rihtman je zapazio otezalicu i potresalicu, a na području Sinjske Krajine Jerko Bezić je zabeležio mušku i žensku treskavicu.9
Ojkanje je bilo naročito omiljeno i negovano u krajevima koje je naseljavao (ili u manjoj meri i danas naseljava) srpski narod na području Hrvatske (Dalmatinska Zagora, Lika, Banija, Kordun) i Bosne i Hercegovine.10 U pojedinim krajevima ojkanje se naziva drugim imenima, npr: vojkanje, zavijanje,11 grohotanje, zerzavanje, a forma se naziva: redalice, kantalice, rozgalice, dikice, skratice, čaranac,12 gange, rere13 itd.
Krajem XX veka, umesto naziva ojkanje češće je u upotrebi termin ojkača. To znači da se ojkanje, tj. pevanje, sada posmatra u sintezi sa poetskom komponentom, dakle, kao jedinstvena muzičko-poetska forma. Prateći svojevrsni evolutivni proces narodne terminologije, pod pojmom ojkanje smatralo se tremoliranje na slogu o, a sada se ono u današnjem smislu tumači kao pevanje, odnosno izvođenje ojkače. Stoga se opravdano pretpostavlja da je naziv ojkača novijeg datuma, jer se ne pojavljuje u starijim literarnim izvorima. Srbi sa Banije, Korduna i iz Like, koji danas žive u Vojvodini, upotrebljavaju ovaj nov izraz ojkača, dok Srbi iz Dalmacije sličnu formu nazivaju pesma.14
Iako u Prigrevici, na svoj način, ojkaču neguju Ličani, Krajišnici i Banijci, predmet ovog rada biće banijska ojkača.15 U cilju od ređenja ove vokalne forme, u odnosu na opšta znanja u pogledu strukture i stila, posmatraćemo je sa više aspekata, nastojeći da proniknemo prvenstveno u bit melopoetske misli.
Ojkaču odvojeno izvode žene i muškarci sedeći, stojeći ili uz igru (u kolu). Broj pevača nije striktno određen, ali ih čini najmanje troje. Solista započinje melodiju, počima, kasnije tremolira u vidu vibrata, a ostali se uključuju u određenom momentu i prate mirnim melodijskim tokom. Ulogu soliste ima onaj pevač koji peva iz sveg grla ima zvonak i prodoran glas, dobru dikciju, kako bi slušaoci jasno razumeli pevani tekst.
U izvođenju ojkače nezaobilaznu ulogu ima tambura samica sa četiri žice, na kojoj se svira instrumentalni uvod satkan od melodijskog jezgra pesme koja sledi. Uloga tambure je dvojaka: estetska (sa svrhom jasnog odvajanja primera i prevazilaženja monotonog ispredanja teksta) i funkcionalna (kao predah pevača i momenat prisećanja na dalji tekst). Tambura je zastupljena u sviranju instrumentalnog uvoda pri pevanju muške grupe, dok je u pevanju ženske grupe izostavljena zbog neadekvatnog štimovanja.16
Prilikom sedenja ili stajanja, solista se uvek nalazi u sredini nolukruga, a ostali se malo nagnu prema njemu kako bi usaglasili svoje nevanje. Ako se peva u kolu, ritmička pulsacija pokreta i pesme je usaglašena. Muškarci se hvataju na jednu stranu zatvorenog kola, a žene na drugu stranu zbog usaglašavanja u naizmeničnom nevanju — natpevavanju. U izvođenju često naizmenično peva muška i ženska grupa. Jedna grupa može ispevati jednu ili više ojkača, a zatim nastavlja druga grupa.
U prošlosti, ojkača se najčešće pevala na sajmovima, prelu, u minugima predaha pri obavljanju poljskih radova nir. u kopnji, žetvi, berbi grožđa ili vlačenju vune. U svadbenom običaju ojkača je nezaobilazni deo slobodnog — nefunkcionalnog, dela muzičkog repertoara. Ona se pevala i pri nošenju mladenkine opreme, na putu od mladenkine do mladoženjine kuće, od kuće do crkve i nazad. Neretko su se ojkačom komentarisali određeni momenti u toku svadbe, ili ličnosti, pa se na taj način može govoriti i o njenoj funkcionalnoj ulozi. Pored toga što je prisutna u svadbenom običaju, ojkača se rado peva za trpezom u raznim prilikama o krsnoj slavi, a takođe i prilikom ispraćaja momaka u vojsku, kada je tematika pesme obično rodoljubivog i ljubavnog sadržaja.
Poetska osnova ojkače je, poput bećarca, svedena na dva rimovana deseterca sa cezurom iza četvrtog sloga (X: 4.6), a tekst je proizvod prilika u kojima je pevana.17 Pevani tekst banijske ojkače odaje karakteristike ijekavskog izgovora, a pojedine reči pevaju se ekavskim (Muz. primer 5, reč devojko), što je verovatno uticaj govora vojvođanskog podneblja. Posmatrajući integralni tekst sa književnog aspekta, rima je često parna, rimuju se završeci prvog i drugog stiha (Muz. primer 1, 3, 4, 5, 7, 8 ): Npr.
Danju orem, noću kod volova, Nikad s malom nemam razgovora.
Ako se rimuju delovi jednog stiha, javlja se tzv. leoninska rima18 (Muz. primer 9):
Sve je tvoje, milo janje moje.
Savršeniju leoninsku rimu čine rimovani delovi oba stiha (Muz. pri mer 6):
Bećar bio, pa sam ostario, Pa me stara ne vole bećara.
U pevanim primerima možemo uočiti reč ili skup reči — refren, koji ne ulazi u integralni sastav deseteračkog distiha.19 Jedna od njih je i eksklamacija oj, koja u melostihu ili melostrofi ima ulogu zapeva, upeva ili pripeva.20 Upotrebom eksklamacije oj kao zapeva i pripreva, A. Dobronić stvara uslovnu trodelnost oblika: uvodno oj, pevani tekst, završno oj.21 Eksklamacija oj se sreće samostalno, ili u sklopu dužih refrena (Muz. primer 1,4,5). Ponekad se suglasnik j nađe na kraju stiha, u reči gde mu po pravopisu nije mesto, pa je moguće pretpostaviti da je to oj, koje je istakao A. Dobronić (Muz. primer 5,7,8).
Polazeći od jednostavnijih ka složenijim melopoetskim oblicima, najpre pomenimo onaj koji je zasnovan na jednom melostihu. Ponavljanjem fragmenata stiha dobija se poetski materijal koji čini sklop melostiha.22 Ako se integralnom tekstu dodaju refreni, dobijaju se raznovrsni načini:
(Muz. primer 2) — a1, (r1), a1, a2 4 1 4 6
(Muz. primer 6) — a1/2, a1, a1, a2, (r1) 2 4 4 6 4
Dvodelna forma u okviru melostrofe zasnovana je na:
a) različitim tekstovima sa istim raščlanjivanjem stiha i minimalnim melodijskim razlikama A A1 (Muz. primer 9) b) na istom tekstu sa različitim raščlanjivanjem stiha i jasno izraženim melodijskim razlikama A V (Muz. primer 8 )
Od kolikog su značaja refreni složenije strukture svedoči njihova oblikotvorna uloga u građenju melostrofe.
Po načinu nastupa, ovi refreni mogu biti:
a) dodati — na kraju stiha Oj, djevojko, drago jagnje moje (Muz. primer 1) Maro, rano, gon' goveda ravno (Muz. primer 3) Oj, devojko, jagodo(j) (Muz. primer 5) Jagnje moje (Muz. primer 6) Crnogorko, đevojko, Crnogorčice moja(j) (Muz. primer 7) b) umetnuti — između delova stiha Oj (Muz. primer 2) v) kombinovani — između delova i na kraju stiha23 Oj, djevojko... zoro plava, djevojko garava (Muz. primer 4)
Samostalnost refrena ogleda se u formi i sadržaju, ako se uzme u obzir tekstualna i muzička komponenta. Njihovom upotrebom dvodelnost melostrofe zasnovana je na:
— istom oblikovanju teksta, u čijem okviru postoji mogućnost minimalne izmene u melodiji A A1 (A1 = R, Muz. primer 1), veći stepen različitosti melodije A Av (B = R, Muz. primer 3), ili izrazit stepen razlike u melodijama A B (B = R, Muz. primer 4), sa kombinovanim nastupom refrena. — različitom oblikovanju teksta sa većom izmenom melodije A Av (Muz. primer 5,7)
____________________
01 P. Vlahović. Migracioni procesi i etnička struktura Vojvodine. — Glasnik etnografskog muzeja, 41, Beograd, 1977, 119. 02 To su Bački Brestovac, Doroslovo, Sonta, Bački Gračac, Bezdan, Kolug, Kljajićevo, prigrevica, Riđica, Sombor, Apatin, Stanišić, Čonoplja i Bajmok. N. L. Gaćeša, Radovi agrarne istorije i demografije, Novi Sad, 1995, 27. 03 Pre Drugog svetskog rata u Prigrevici su živeli Nemci, a selo se zvalo Sent Ivan. 04 Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika, Matica srpska-Matica hrvatska, Novi Sad-Zagreb, 1976, knj. 4, 88. 05 A. Fortis, Viaggo in Dalmazia, Vol Primo, Venezia, 1774. 91—92. 06 F. Petter, Dalmatien in sienene verscheidenen Beziiehungen, 1, Gotha, 1857, 200. 07 L. Kuba. Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji. — Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena. knj. IV, Zagreb. 1899. 8—9. 08 Detaljnije videti A. Dobronić. Ojkanje, Prilog za proučavanje geneze naše pučke glazbe. — Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena. HH/1. Zagreb. 1915, 13; D. Umićević. Ojkanje u Bosanskoj Krajini. — Razvitak. br. 3—4. Banja Luka. 1939. 89. 09 V. C. Rihtman, Polifoni oblici u narodnoj muzici Bosne i Hercegovine. — Bilten instituta za proučavanje folklora, sv. 1, Sarajevo, 1951, 14; Isti, Narodna muzika jajačkog sreza. — Bilten instituta za proučavanje folklora, sv. 2, Sarajevo, 1953, 7; J. Bezić. Muzički folklor Sinjske Krajine. — Narodna umjetnost, 5—6, Zagreb, 1968, 181. 10 U sadašnjim okolnostima teško je govoriti o tome koliko je ojkača danas prisutna u ovim krajevima. 11 N. d., 7, 9. 12 M. Rodić, Partizanski dvostih — kozarčica. — Zbornik od XXXI KSUFJ, Radoviš, 1984, Skopje, 1986, 200. 13 D. Rihtmant, Polifoni oblici II kategorije u narodnoj muzici Hrvatske. — Rad XVII kongresa SUFJ u Poreču 1970, Zagreb, 1972, 327. 14 V. Ivkov, Ojkača — savremen vojvođanski vokalni oblik Srba iz Hrvatske, diplomski rad, rukopis, Novi Sad, 2000, 14. 15 Terenska istraživanja sam obavila 23. I 1999. pod mentorstvom prof. dr Dragoslava Devića. Pored muzičkih primera, tom prilikom su snimljena i važna kazivanja izvođača koja se odnose na način izvođenja i funkciju ojkače, kao i narodnu terminologiju. 16 N. d., 14, 15. 17 Najznačajniji, do sada, objavljeni rad o ojkači je knjiga Nenada Grujičića Ojkača, u kojoj se razmatra prevashodno poetska osnova ovog žanra. N. Grujičić, Ojkača, Banja Luka— Beograd, 1996, 19. 18 N. d, 17, 29. 19 J. Dokmanović, Analiza refrena dužih od pevanog stiha. — Zvuk, br. 4, Sarajevo, 1981,69. 20 Satvornici se sećaju da se pre pevalo joj, a sada oj. 21 A. Dobronić, N. d., 8, 20. 22 R. Petrović, Morfološke strukture srpskih narodnih pesama. — Zbornik radova o Stevanu Mokranjcu, SANU, Beograd, 1971, 208. 23 N. d., 19, 69.
Vesna Ivkov, 2004
|