Angelina
|
 |
« poslato: Februar 13, 2011, 11:03:57 pm » |
|
*  Tihomir R. Đorđević CIGANI I MUZIKA U SRBIJI.Cigani već odavno imaju reputaciju osobitih svirača. Pa ne samo to, no su ih neki smatrali tvorcima i donosiocima muzike u Evropu; Franc List je, na primer, tvrdio za Madžare da nisu imali narodne muzike sve donde, dok im je Cigani nisu doneli.1 Ciganski muzički talenat, kao važnu etničku osobinu, uzimali su poneki istraživači čak i za dokaz njihovoga izlaska iz Indije, ciganske prapostojbine, izjednačujući ih sa Lurima, koje je, na broju 10—12.000 duša po jednoj tradiciji, persijski kralj Bohram-Gur (420 — 440. po Hristu) pozvao iz Indije kao muzikante.2 Kritička istraživanja odvojila su Cigane od Lura, poništila su teoriju o njihovu tako ranom izlasku iz Indije, a njihova se muzička uloga postepeno reducira i svodi na pravu meru. I od ogromne reputacije Cigana kao muzičara ostalo je mišljenje "Londonskog Kongresa" Folklor od 1891. godine, koje nije baš sa svim laskavo i koje se svodi na to:
1. Da Cigani svoje sopstvene melodije neguju obično samo u pesmi i retko ih sviraju na kakvom instrumentu, a na protiv da u sviranju neguju melodije drugih naroda, koje retko pevaju. 2. Da su kod madžarskih Cigana, koji stanuju među Madžarima i madžarski govore, u melodijama narodnih pesama sa ciganskim tekstom, bitni motivi, t. j. melodija i ritam, u isto vreme madžarski, identični sa onima, koji su karakteristični za originalne melodije madžarskog naroda. Isto je tako i sa Vlaškim, Srpskim i Slovenskim Ciganima, u koliko se može zaključiti na osnovu vrlo malo podataka, i sa Ciganima drugih zemalja. 3. Da se u melodijama ciganskih narodnih pesama različitih Cigana ipak opaža nešto zajedničko, osobito, cigansko. Takvi, karakteristični ciganski elementi nalaze se i u instrumentalnoj muzici Cigana kad sviraju melodije drugih naroda, ali oni pripadaju više individualnoj boji svirača, dok je u ciganskim pesmama to spojeno sa melodijom. 4. Da ciganski muzikanti ciganiziraju i kvare originalne narodne melodije drugih naroda, i da su u novije doba delimično iskvarili i staru, pravu madžarsku muziku. 5. Da Cigani nipošto ne mogu biti tvorci muzike nijednog naroda.3
Baveći se proučavanjem Cigana na zemljištu Kraljevine Srbije mene je uvek interesovala i ciganska uloga u muzici Srbije o kojoj se mogu čuti vrlo nejednaka mišljenja. U tom pogledu došao sam do izvesnih zaključaka, koje ovde saopštavam.
Srpski je narod i pre Cigana, koji su prvi put mogli doći među Srbe u XIV. veku i koji su i docnije sa raznih strana nadolazili, imao svoju narodnu muziku. Ta je muzika bila, pa je i danas delimično, u najprimitivnijoj masi, ostala proizvod narodne potrebe za izražavanje muzike, onako isto kakav je slučaj i sa drugim narodnim proizvodima bilo duhovne, bilo materijalne kulture njegove. U širokoj masi narodnoj ona se razvijala u nizu drugih narodnih potreba prema shvatanju, visini kulture ili i prema stranom uticaju. Nju nisu proizvodili u narodu naročiti majstori, već obične osobe iz naroda, onako isto kao i narodne pesme, igre, vez, šaranje, drvodeljstvo i t. d. Među tim osobama su u muzici neke bile veštije i bolje, neke neveštije i lošije, kao i u svima narodnim proizvodima, prema zdravlju, talentu, shvatanju i ukusu, ali je ona u opšte uzevši bila opšti i narodni proizvod i opšta tekovina, kao i sve drugo što je u širokoj primitivnoj masi narodnoj. Ta se muzika nije plaćala, već je kao, tako da kažem, domaći proizvod podmirivala potrebu, kad god bi se ukazala.
Za svoju muziku imao je narod svoje instrumente: gusle, duduk i gajde (karabe), i oni su mu bili dovoljni. Visini muzike odgovaraju i instrumenti. Na tim je instrumentima narod pratio svoje pesme (gusle) i svirao melodije pesama i melodije za igru (duduk, gajde). Narodne su melodije bile i ako često vrlo lepe, ipak proste. One za igru bile su dvojake: 1. Ili su bile melodije koje su postale od ritma od udara, uz koji su prvobitno igrali svi narodi pa i naš, i koje su u početku samo popunjavale i ulepšavale ritam, dok se najzad ritam nije, tako reći, odeo u njih, te se osećao kao ritam melodije4. 2. Ili su to bile melodije pesama, uz koje se igralo, koje su postepeno prenesene i na instrumente i najzad na njima ostale, te su samo svirane, a tekstovi su pesama izostavljeni. I danas još imena mnogih melodija za igru u nas nisu ništa drugo do počeci ili ostaci većinom zaboravljenih pesama, uz koje se nekad igralo5.
Taku muziku neguje i čuva i danas primitivna masa našega naroda, takva je bila do skora u svima selima u Srbiji, pa je takva, samo još primitivnija, bila i u našoj dubljoj starini.
Naravno ovde ne računam muziku sa nagaih dvorova, iz naših crkava i manastira i istaknutijih centara, koja je unesena sa strane, i kao viša kulturna tekovina imala svoju zasebnu istoriju, bez hvatanja korena u širokom razmeru i u širokoj masi.
Ciganska se muzika među Srbima, prema narodnoj muzici, javlja kao zanatski proizvod. Cigani se javljaju kao profesionalni svirači, muzikanti, majstori od zanata, koji rade svoj posao za nagradu, koji muziku, tako reći, prodaju kao robu, onako isto kao što se prodaje svaki zanatski proizvod i svaka zanatska majstorija.
Cigani imaju sa svim druge muzičke instrumente, različite od narodnih: violinu, zurle, šarkiju, bubanj i daire.6 Kao svirači zanatlije Cigani su kao i kod svakog zanata morali podešavati svoju robu prema potrebama i tražnji okoline u kojoj su. Otuda je onaj jasno konstatovani, no neobjašnjeni pojav u nauci o Ciganima, da svuda sviraju melodije i neguju muziku zemalja u kojima žive. Dolazeći u Srbiju sa različitih strana oni su donosili muziku zemalja, iz kojih su dolazili, ali joj nisu dugo ostajali verni. Njihova je muzika bila narodu strana, nerazumljiva, možda i neprijatna. Da bi mogli živeti od svog zanata, oni su morali svoju muziku podesiti potrebama i tražnji, pa su je postepeno, srazmerno brzo, napuštali i laćali se muzičke sredine u kojoj su, za koju se zna i koja je prijatna.
Današnji Cigani Srbije poreklom su sa tri strane, iz Turske, Rumunije i Madžarske.
1. Dolazeći iz Turske oni su donosili tursku muziku, u početku možda grčku, koja je na turskome zemljištu dobila grčko-tursko, zatim, po izgledu, čisto tursko obeležje, kao god i zanati i mnoge druge kulturne tekovine, koje su pod Turcima, premazane turskom bojom, prodirale među Srbe.
Za početak XIX veka veli Ami Vue, da su Cigani u Turskoj upotrebljavali kao muzičke instrumente: daire, cimbalu, bubanj i zurle7. Ovome treba dodati još samo violinu i šarkiju, pa imamo sve muzičke instrumente, koji su se čuli i koji se još i danas čuju u Turskoj. No na njima Cigani nisu svirali turske i istočnjačke, u turskom duhu, melodije u svom prostranstvu naroda turske države. To je bila muzika varoši, varošica, većih mesta, sajmova, sabora, neselja bogatih i moćnih Turaka i svuda gde su se Turci javljali u masi ili u vlasti. Takva je muzika bila po varošima Srbije dok su njome Turci vladali, takva je zatečena u Nišu, Pirotu, Leskovcu, Vranju i Prokuplju posle oslobođenja tih mesta, u kojima još i dan danji po malo životari. Kako je u varošima Srbije bilo malo srpskoga naroda, već je većinom bio po selima,8 turska je muzika malo prodirala u masu, koja je nije razumevala, niti ju je tražila. Seoski su Cigani, da bi u narodu mogli živeti od muzike, svirali narodne pesme i narodne igre, onako isto kao što i danas čine. Sa oslobođenjem Srbije od Turaka i sa srbiziranjem njenih varoši, turska se muzika ugasila i po varošima. Čočeci i zanosne istočnjačke pesme i muzika, uz koje su igrali, danas su sasvim iščezli. Nema više ni onih instrumenata tako karakterističnih za turske arije. Šarkija i daire još životare u Šapcu u kapeli Cicvarića, a poslednji predstavnik pevanja istočnjačkih sevdalinki uz cimbalu ostao je poznati Asap u Beogradu. Turska se muzika u Srbiji ugasila, Cigana je nisu sačuvali.
2. Dolazeći iz Rumunnje Cigani su donosili i rumunsku muziku. U Rumuniji od starine, pa i danas još nema ni gozbe ni veselja bez Cigana svirača (lautari). Putopisci, koji su bili u Rumunnji u toku XVI, XVII i XVIII. veka s hvalom govore o tamošnjoj ciganskoj muzici. Krajem XVIII i početkom XIX. veka pominju se kao njihovi instrumenti: violina, gitar i naj (naj ili muscalu instrumenat sastavljen iz paralelnih cevi u koje se duva9) Na glasu svirači u Rumuniji oni su to bili i u Srbiji. Još i sad stariji ljudi naročito u istočnoj Srbiji sa hvalom govore o nekadašnoj muzici negotinskih i Cigana. I ako Cigani nisu bili jedini prenosioci rumunske muzike u Srbiju, već je prelazila i sa masom naroda rumunskog, ipak oni zato imaju nesumnjivo najvećih zasluga, kao najbolji njezini interpretatori i kao stručni muzikanti. Prelazeći u Srbiju oni su i tu, negovali rumunsku muziku, naročito u istočioj Srbiji gde živi masa Rumuna. Mnoge igre donesene iz Rumunije, koje ili samo oblicima imena podsećaju na Rumune ili nose rumunska imena, rado su se, sa svoje elegancije i lepote igrale i dugo pominjale čak i među Srbima. Neke koje su bliske srpskom duhu i ukusu, održale su se i do danas u unutrašnjosti Srbije u dosta širokom razmeru i po varošima i po selima. Kome u Srbiji nije poznato kokonješte? Vrlo je popularna i vlahinja koju Milićević navodi kao igru u petnaest okruga Srbije10. Polak vlahinja poznata je čak u Užičkome okrugu11, poluvlahinja u Kruševačkom12, vlaška u Aleksinačkom13 i Niškom14, Karavlaška u Aleksinačkom15. Ali ovo su one srećne rumunske igre, koje su sebi, možda zbog lepote i nečega zajedničkog, ili i izmenjene i srbizirane, na daleko raširile granicu i za dugo obezbedile vek. Tipične vlaške igre: pete pičor16, baluca urzika17, tripazešće trej18, ciganjaska19, kacaua20 propišora21, ungurjenjaska22 su u okruzima u kojima ima Rumuna i u kojima se traže: u Krajinskom, Požarevačkom i Ćuprijskom, ali ipak u društvu sa srpskim igrama, a tek po izuzetku, kao što je slučaj sa trapažešće23 i prepišora24 i u drugim okruzima. Isti Cigani koji su ove igre iz Rumunije donosili morali su ih dolazeći među Srbe ostavljati i navići se na srpske igre. Njihovi potomci ih danas, u čisto srpkim krajevima, ne znaju više ni po imenu. I muzički instrumenti koji su se u Rumuniji upotrebljavali, sem violine, ne mogu se naći u Srbiji. Naj životari još malo među Rumunima u Srbiji, a gitara već ni tamo više nema. Rumunska muzika kojoj su Cigani bili glavni nosioci i najbolji majstori u Srbiji odigrala je svoju ulogu vrlo brzo, Cigani joj među Srbima nisu ostali verni.____________________ 01 Fr. Liszt, Die Zigeuner und ihre Musik in Ungarn, in das deutsche ubertragen von L. Romann, Leipzig 1883, str, 299. i dalje. 02 Dr. A. F. Pott, Die Zigeuner in Europa und Asien, I. Halle, 1844. tr. 62. 03 Odluka Londonskog Kongresa u Die Zigeuner von Erzherzog (Die Osterreish-Ungarische Monarchie in Wort und Bild. Ungarn, Bd. VI., Heft 18, str. 573.—574). 04 Tih. R. Đorđević. Srpske narodne igre knj. I, Beograd 1907., str. 9—10 i 48—49 05 Ibidem, str. 49—50. 06 "U đemaneta i žurle sviraju i u daire i bubanj ili goč udaraju mahom Cigani. Seljak u nas drži da je sviranje u ove instrumente ciganski posao" (V. Karić, Srbija, Beograd, 1887, str. 199) 07 A. Boue, La Turquie d' Europe, II, 1840, str. 114. 08 "U vreme oslobođenja Srbije od Turaka, u početku ovoga (XIX) veka, svi Srbi behu seljaci, u varošima življahu gotovo isključivo Turci, a među njima i Grci i Cincari i tek po gdekoji Srbin, turska ulizica". (V. Karić, Srbija. str. 150). 09 A. Candrea, Influenta Tiganilor asupra literaturii poporane romane (Revista Noua, 1894, str. 67—68) 10 M. Đ. Milićević, Kneževina Srbija, Beograd 1876, str 171, 219, 303, 356, 416, 514, 636, 701, 767, 865, 90, 1012, 1085, 1140: Kraljevina Srbija, Beograd, 1884, str. 329. 11 M. Đ. Milićević, Knež. Srbija, str. 636. 12 M. Đ. Milićević, Knež. Srbija, str. 767. 13 M. Đ. Milićević, Knež. Srbija, 821. 14 M. Đ. Milićević, Kneževina Srbija, 139 15 M. Đ. Milićević, Knež. Srbija, 821. 16 Ibiden 1012 17 Ib. 1012 18 Ib. 1012 19 Ib. 1012 Ib. 1012 20 Ib. 1084, 1140 21 1012 22 Ib. 30 23 Ib. 171 24 i 302..
|