sledeća tema »

[Angelina]

*

VUKOVE SLEPE PEVAČICE


Slepe pevačice narodnih epskih pesama čine posebnu podgrupu među narodnim pevačima od kojih je Vuk Stefanović Karadžić zapisivao narodne pesme.
 
Sam Vuk je ostavio dosta podataka o pevačima i kazivačima i epskih i lirskih narodnih pesama. Na njegovom spisku nalazi se ukupno 77 pevača, od čega 25 anonimnih, premda se danas smatra da ni taj spisak nije potpun. ^[1] U drugoj deceniji 19. veka, kada se Vuk pod uticajem Jerneja Kopitara posvetio sakupljanju i zapisivanju narodne poezije, u Sremu se našao priličan broj narodnih pevača koji su posle sloma ustanka 1813. izbegli na austrijsku teritoriju. U ta vremena jedini profesionalni pevači bili su slepci koji su išli od kuće do kuće, pevali pesme i zatim od domaćina dobijali ponešto zauzvrat. Kako je Vuk zapisao "a o praznicima idu k manastirima i k crkvama na sabore i panađure, pa pjevaju po čitav dan."^[2] Slepe pevačice su listom bile rodom iz Srbije ili Srema, a u krajevima u kojima su živeli bili su gotovo jedini prenosioci epske poezije. Istoričar književnosti Jovan Deretić primetio je da se pesme slepih pevačica stilski razlikuju od pesama pevača iz Hercegovine, pa ih je nazvao pesmama sremskog stila, dok je njihove pesme tipski svrstao u sremski tip srpske narodne epike. Takođe, pevačice su često opori patrijahalni duh epskih pesama obogaćivale i donekle ublažavale elementima koje su više odgovarali lirskim tj. ženskim pesmama.
 
Kod njih se može uočiti pojačana emocionalnost, osetljivost za ljudska stradanja i saosećanje prema stradalnicima, kao i smisao za događaje iz domaćeg života i za porodične odnose.^[3]


SLEPA JECA (rođena kao Jelisaveta Marković, preminula u Zemunu 1828) bila je učenica Slepe Živane koja je i druge slepe žene podučavala pevačkom zanatu. Vuk je nije direktno pominjao u svom katalogu pevača, već je poznata uglavnom iz njegove prepiske, ali i napomene uz pesmu Ljuba Bogatog Gavana.^[6] Od nje je Vuk čuo i zapisao, po Deretićevom mišljenju, jednu od najlepših epskih pesama Smrt vojvode Prijezde. Jelisavetine pesme bile su sažetije u odnosu na druge varijante istih pesama koje su poznate iz Vukove zaostavštine ili od drugih sakupljača. Izgleda da je Slepa Jeca težila da postojeće pesme preoblikuje dodavanjem ili oduzimnjem čitavih epizoda i pomeranjem različitih delova. Sam Vuk je primetio kako je kod Slepe Jece stih bio kao kod ženskih pesama, a sadržaj i dužina pesama slična junačkim pesmama.^[7]

_____________

Literatura
J. Deretić, Srpska narodna epika, Beograd 2000.
 
Reference
^1. Deretić, Srpska narodna epika, str. 300.
^2. Deretić, Srpska narodna epika, str. 304.
^3. Deretić, Srpska narodna epika, str. 303—304.
^6. Deretić, Srpska narodna epika, str. 302.
^7. Deretić, Srpska narodna epika, str. 302—303.

Deo teksta preuzet sa: Istorijska biblioteka

[Angelina]

**
                                                                                                      

UDK 821.163.41–13

POEZIJA VUKOVE PJESNIKINJE SLIJEPE JECE


Apstrakt. U radu se govori o pjesmama poznate Vukove pjesnikinje Slijepe Jece, čija estetska i poetska funkcija zauzima vidno mjesto u srpskoj usmenoj poeziji. Odabrane su pjesme koje je i Vuk kazao da su zapisane od ove pjesnikinje. U njenoj poeziji dominantnu ulogu imaju upravo ženski likovi.

Ključne reči. Ljuba, estetska vrijednost, poetika, besjeda, plač, požrtvovanost, junaštvo, odanost, vjernost, uzbudljivost, tragičnost, gordost.


Od Slijepe Jece Vuk Karadžić je dobio ili zapisao četiri pjesme. Objavio je sljedeće tri pjesme: Ljuba bogatog Gavana, Smrt vojvode Prijezde, Jerko Latinin i Galovran Luko.

Četvrtu pjesmu pod nazivom O Arsenu Patrijaru Vuk nije štampao i nalazi se u njegovim rukopisima. Po estetskim vrijednostima najljepša je od njih pjesma Smrt vojvode Prijezde.

Po svojoj besjedi i dramatičnoj impresiji pjesma Smrt vojvode Prijezde ubraja se u red najljepših srpskih usmenih pjesničkih ostvarenja. Znameniti i odvažni supružnici našli su se u velikoj nevolji, ali srpski grad Stalać neće da predaju Turčinu. Prijezda odsijeca glavu svome konju:

"Jao žrale moje dobro drago!
Ta neka te turski car ne jaše!"

On prebija i sablju navaliju da je turski car ne paše. Odlazi Jelici, uzima je za ruku i kazuje šta je naumio. Ona plačući poče da besjedi:

"O Prijezda, dragi gospodaru!
Morava nas voda odranila,
Nek Morava voda i sarani."

Tako su Jelica i Prijezda našli smrt u vodi Moravi. Duboku odanost i vjernost prema mužu uz poštovanje njegove ličnosti pokazala je ljuba vojvode Prijezde, plemenita Jelica gospođa. Jelica je tananih osjećanja, nježnog srca i bistre pameti, reaguje na sve slutnje, vodi strogo računa o moralnim vrijednostima svoje ličnosti. O njenoj ljepoti ne govori ova pjesnikinja, kao što ne gavori ni o ljepoti nijedne žene koja se ističe po svojim moralnim karakteristikama. Duševna ljepota je prisutna kod Jelice, žene Prijezdine, zato se i ubraja u naša najbolja ostvarenja.

Poznata pjesma o vojvodi Prijezdi sadržajno je obrađena u knjizi Tihomira Đorđevića Naš narodni život (SKZ, Beograd, 1923) u tekstu Narodni pesnik i narodna tradicija.

Đorđevića je posebno zanimao odnos narodnog pjevača prema proznom narodnom predanju. Poznati njemački filolog Gerhard Gezeman jerekao da T. Đorđeviću niko ne može uzeti ili osporiti ono što je njegova zasluga u razjašnjenju pitanja, ali je njemu nedostajalo više važnih i vrijednih varijanata, koje, uključene u to razmatranje, u bitnoj mjeri moraju da utiču na to razmatranje ili da ga određuju.¹

Gerhard Gezeman nas obavještava da se o pomenutoj pjesmi znalo i prije Đorđevića, preciznije u Gavrilovićevoj Istoriji srpske i hrvatske književnosti usmenog postanja, s napomenom da se na nju ne možemo osloniti iz više razloga. Gezeman je, oslanjajući se na sve što je poznato o Prijezdi, cio problem razmotrio i pokušao dati doprinos konačnom objašnjenju. On je, baveći se ovom pjesmom, ukazao na zajedničke osobine svih varijanata pjesme. On navodi: "Jedan turski sultan šalje 'knjigu' gospodaru grada Stalaća i traži od njega da mu izruči tri njegova dobra: konja, sablju i ženu".

Početak narodnog predanja do stradanja muža i žene potiče iz pjesme. Osnovna poruka sultanu u svim varijantama je da ono što želi dobiti može samo silom oteti. Takođe je u svakoj varijanti pjesme prisutna sultanova opsada grada sa brojnom vojskom, istina, sa različitim trajanjem. T. Đorđević navodi izdaju kao uzrok zbog čega je pao grad u ruke neprijatelju, ali je ova Vukova pjesnikinja manje ukazivala kako bi više naglasila Prijezdino junaštvo. Od ženske uloge zavisi i moralni sadržaj pjesme. U svim varijantama, izuzev erlangenske (Prijezda predosjeća onasnost), žena otkriva tajnu namjeru lagumdžija i to saopštava svome gospodaru. Slijepa Jeca ostavlja joj na volju da odluči i da kao junakinja ode sa svojim gospodarem u zajedničku smrt. Govoreći o ovoj pjesmi, Vladan Nedić, ističe: "U pesmi o smrti vojvode Prijezde nalazi se čitav jedan odlomak koji će Karadžićev pevač, slepa Jeca izbaciti pevač da je turskom sultanu kazao kako da napravi tajni hodnik ispod reke, jedan poturčeni koji je primio islam, pobegavši, kaže, od zuluma slavnog despota Đurđa i od one gosipđe Jerine! To se nalazi samo u pesmi Erlangenskog rukopisa, br. 70 i samo u ponekoj pesmi 19-og stoleća a ne nalazi se u pesmi Karadžićevog pevača, koji je svesno izostavio taj odlomak".²

U Jecinoj pjesmi ljuba mnogo učestvuje u radnji. Prva je naslutila tursko kopanje hodnika ispod rijeke, prva se susreće sa janjičarima koji su sišli u "pivnice donje". Prijezda joj na kraju daje mogućnost da bira ropstvo ili smrt. Za uzvrat ona mu odgovara stihovina koje smo već naveli.

Emilio Teza, italijanski prevodilac, nije pogrešio kad kaže da je u pjesmi žena glavna ličnost, a ne njen gospodar. On je Vukov naslov zamenio preciznijim Žena vojvode Prijezde. U prvoj varijanti pjesme žena se zove Vidosava, u kasnijim Ikonija, Anđelija, Todorica ili Mara, a u jednoj pjesmi ljuba je Jelica, što je verovatno slijepa Jeca "dograđujući sa posebnom osećajnošću lik tragčne junakinje, u zanosu umetničkog saživljavanja herojskoj ljubi nesvesno podarila svoje rođeno njme".³

O Jecinoj pjesmi Ljuba bogatog Gavana narasla je obimna literatura. Ovom prilikom ukazaćemo na osnovne odlike pesme.

Za motiv pesme Vuk je naveo sljedeće: "U manastiru Tronoši, u Jadru, bio je s desne strane kod dveri namolovat go starac, koga su guje opasale, te ga kolju i piju mu sise. Kao što obično roditelji različne ikone po crkvama i po manastirima djeci tolkuju, tako je i meni moj otac kazivao, da se onaj stari zvao Bogati Gavan, i da je pored svega prevelikog bogatstva bio vrlo tvrd i nemilostiv, pa ga za to Bog onako osudio. Sad upravo ne znam, ili je ovo kakva crkvena istorija ili samo narodna pripovijetka, ele u ovoj pjesmi o gavanu gotovo nema ništa, nego samo o ženi njegovoj".⁴

Pjesma je prvi put objavljena u četvrtoj knjizi lajpciškog izdanja 1833. godine. Sačuvan je početak orignalnog zapisa pisan starim pravopisom, zato što se nalazio na poleđini pjesme Opet smrt arsena Patrijara. Boraveći u Zemunu 1815. godine Vuk je vidio slijepu Jecu i od nje slušao pjesmu o ljubi bogatog Gavana: "Ovu je pjesmu pjevala uz gusle neka Jeca sljepica u Zemunu proseći od kuće do kuće, tj. kad dođe pred čiju kuću, ona počne uz gusle pjevati/da je čuju, da je pred kućom/, pa kad joj se što udijeli, ili odgovori, da se ne nada ničemu, ona prestane ondje, dokle je ispjevala, pa ide dalje; a ko je zamoli, ona mu pjeva cijelu pjesmu, kao što je meni pjevala nekoliko puta". Zanimljivo je ukazati da se u Starom zavjetu na nekoliko mjesta nalazi riječ gah-, gahvah-, koja je označavala oholost, gordost, ponositost. U Bibliji se za ovu riječ mogu naći sinonimi. Otuda bi riječ gah-vai mogla značiti ponosita, odnosno gorda čovjeka, a gavanka ponositu, gordu ženu. Dakle, ova jevrejska riječ ponavlja se u stihovima:

"Ponosaitu gospođu, Na glavi joj pauni, Krilima joj lad čine" i sl.

Brojne motive narodne pjesme o Gavanu i Gavanki sretamo u apokrifu Uspomene, primskog klimenta⁴. Upomene se sastoje od deset knjiga i posvećene su jerusalimskom episkopu Jakovu bratu Gospodnjem. U ovim Uspomenama su opisani raskošni dvorovi bogatog Gavana i u njima njegova ljuba Luna — Selena — Jelena. Dakle, gavanovi dvori su bili u Palestini, ali nije moguće mjesto obilježiti. Božiji anđeli uzimaju sve vjere, kao što kazuje ova Jecina pjesma:

"Znade l' svaki za Boga
I za ime Božije."

Gordost žene Gavanke satkana je uprava najsnažnije u Jecinim stihovima:

"Imam Boga na domu
Koji mi je stvorio
Od olova dvorove
I srebrne stolove
Mnogu stoku i blaga."

Kaznu izrečenu od Boga najljepše ilustruje ova slijepa pjesnikinja:

"Čujete li, anđeli!
Siđ' te s neba na zemlju,
Pa idite ka dvoru
Bogatoga Gavana,
Na dvoru mu stvorite
Balatino jezero,
Uvatite Jelenu
Ponositu gaspođu,
Za grlo joj vežite
To studeno kamenje,
Za kamenje vežite,
Nečastive đavole,
Nek je voze po muci,
Kao šajku po moru."

Vuk Karadžić u svojoj bilješci za stih Nek je voze na muci ima objašnjenje "po vječnoj muci". Međutim, Nikola Banašević smatra da riječ muka u pjesmi ima potpuno drugi smisao, i to onaj koji se nalazi u Vukovom Rječniku. /U Boci/ što je na zemlji posađeno, "das Werk, opus." Na zemlji su Gavanovi dvori i njegovo imanje, a to treba da je u ovoj pjesmi značenje reči muka, iznad te muke je stvoreno jezero po kome đavoli imaju da voze Jelenu kao šajku po moru.

Kad govorimo o Jecinoj pjesmi Smrt Arsena patrijara potrebno je ukazati na činjenicu koju je naveo istaknuti naučnik Vladan Nedić. Naime, on kaže da su postojale četiri varijante ove pjesme. Ustanovljeno je da je Jecina varijanta veoma bliska jednoj neobjavljenoj iz rukopisa. Sasvim je blizak red izlaganja i veliki broj stihova. Ova druga inačica mogla je biti uzor prvoj. U Jecinoj varijanti nema onih ponavljanja i ratnih pohoda Josifa Prvoga, te pojedinosti o vojnoj pratnji patrijarhalnog tela /trideset fanatira, četrdeset ljuti muškatira/. Skraćena je za trećinu stihova, njena varijanta je dobila u pjesničkoj vrijednosti.⁵

Pozato je da je značajno mjesto u starijoj srpskoj istoriji zauzimao Arsenije Treći Crnojević, srpski patrijarh. Bio je iguman Pećkog manastira. Rukopoložen za mitropolita pećkog, pošto je oboljelom patrijarhu Maksimu bivalo sve gore, izabran je za patrijarha još za njegova života. Turci su sumnjali u njegovo držanje za vrijeme njihovog pohoda na Beč 1683. Vjerovali su da on dobija nomoć od Beča i vrbuje dobrovoljce za austrijsku vojsku. I Turci i Ausrijanci su nastojali da ga privole, pošto je ostvario određene veze sa Rusima, od kojih je zatražio i pomoć 1686. g. Zaključio je mir sa Austrijancima za borbu protiv Turaka. Pošto se ratna sreća kasnije okrenula Turcima, oni protjeraše Austrijance iz Makedonije i Srbije. Plašeći se Turaka i njihove odmazde, srpski narod napušta Srbiju i počinje se nastanjivati oko Budima, Sentandreje i Komorana. Sa njima je pošao i patrijarh sa više episkopa. Šesnaest godina se patrijarh Arsenije borio za očuvanje privilegovanih prava srpskog naroda u Austriji.

Poznates u tri pjesme o smrti, prenosu i sahrani Arsenija Trećeg Crnojevića. Jedna, koju je pjevao narodni pjevač Borović iz Golubića, zapisana je u Dalmaciji, dok su druge dvije varijante yapisaneu Mađarskoj. Jedna pjesma kaže tijelo je patrijarhovo preneto iz Beča rekom Dunavom do Karlovaca, i to na okovanoj lađi sa trideset vozilaca i trideset "granatira". Svud su zvonila zvona kuda je prolazila šajka sa patrijarhovim tijelom:

"Kad su bili blizu Karlovaca
Karlovačka zvona dopratiše
Dopratiše Arsen patrijara,
Sveto telo Arse patrijara
I trinajsti Maksime vladika,
I njima njima svita kaluđera,
Kaduđera pa i sveštenika;
Pa primaju Arsen pafijara
Sveto telo Arse patrijara.
Nose njega u Frušku planinu."

Dolazak lađe do Karlovaca oglasila su karlovačka zvona, a sveštenici su se spremili:

"I u odeždi i u rupidima
Otpratiše Arsen patrijara
Do slavnog mesta Krušedola..."

U pesmi su posebno u:zbudljive riječi kojima se pjesnik obraća caru Josifu Prvom da mu ustupi tanku šajku sa trideset vesala i pratilaca radi prenosa počivšeg patrijarha.

Već smo istakli da je Vuk zapisao od slijepe Jece i pjesmu Jerko Latinin i Galovran Luko. Jedan podatak iz ove pjesme blizak je Vukovim podacima o hajdučkom pjevanju. Naime, Luko zove Jerka da pjesmom "braću razgovore", a kad ova pjesma ne pobudi interes, on zapjeva drugu, koja svojom lepotom okuraži cijelu družinu. U Vukovoj varijanti pjesme Galovran pogubi Jerka, pohod se uspješno završi, ali se junaci porazbolijevaju i polovina ih umre. Ovdje je prisutan motiv iz hajdučkih pjesama o jednakoj podjeli plijena na žive i mrtve. Kad je Vuk objavio pjesmu u trećoj knjizi bečkog izdanja, o njenom pjevaču nije dao nikakve podatke, ali je na osnovu preipiske utvrdio da je ovo pjesma slijepe Jece, zemunske pjevačice, Živanine učenice. Očito je da je Jeca ovu pjesmu stvorila pod uticajem slijepe Živane. O tome svjedoče završni stihovi, kad Galovran svakom umrlom drugu daje pomen:

"Njemu jeste izdao za dušu
Kako j' zakon u vjeri hrišćanskoj."

Ovi stihovi odgovaraju poslednjim stihovima Živanine pjesme Ljutica Bogdan i vojvoda Dragija.


______________________

¹ Gerhard Gezemap, Studije o južtslovenskoj narodioj epici, Izbor, prevod i pogovor Tomislav Bekić, Beograd — Novi Sad 2002.
² Vladan Nedić, Vukovi pevači, Beograd. 1990, str. 137.
³ Isto, str. 137, 1990, 136.
⁴ Srpske narodne pjesme, Vuk Sefanović Karadžić, 1, br. 207, Beograd, 1976, str. 132
⁵ Isto

Vukašin Baćović