Angelina
|
 |
« poslato: Februar 13, 2011, 02:37:47 pm » |
|
**
VUK VRČEVIĆ (Risan, 26.02.1811 — Dubrovnik, 25.08.1882)
Vrčević Vuk rodio se u Risnu, u Boci Kotorskoj, 26 Februara 1811, od oca Stevana i matere Tode.
Otac Vukov Stevan bio je općinski pisar i učitelj u Risnu. Tako je Vuk naučio čitati, pisati, i računati u toj vajnoj školi očinoj; a pošto se je malo naučio pisati, prepisivao je akte u općinskom sudu, i tako pomagao ocu svome.
Tad je osetio da bi dobro bilo, kad bi znao i talijanski jezik, i navalio je, te je i njega naučio.
Uz to je znao crkveno pevanje, a i glas mu je bio vrlo mio. Rasrdivši se jednom na svoga oca, Vuk zapali i ode u Budvu; gde je stao u trgovinu i, uz to, naučio vezivati knjige.
Mladić vesele naravi, šaljiv, pevač, i razgovoran, svagda u društvu mio, Vuk je rado slušao narodne pesme, priče, poslovice, i svakojake pošalice. Sve je to rado slušao, dobro pamtio, i vešto pripričavao u prilikama, te tako se tim znanjem jako bogatio.
Uz to je čitao srpske knjige, i učio se iz njih. Naročito zahvalno pominje Dositijeve knjige, Stojkovićevu fiziku, i knjige Vukove.
Baveći se u Budvi trgovinom, Vrčević navali te nauči i nemački jezik.
Kad Rade Petrović postane vladika u Crnoj Gori, pozove on Vrčevića sebi za pisara, obričući mu 300 talira plate i hranu i stan. I Vuk bi tu ponudu primio rado, ali mu ne dopuste roditelji.
Godine 1838 prvi put su, u Dalmatinskom Magazinu, štampane dve Vrčevićeve pesme.
Sad je i Vuk Karadžić čuo bio za Vuka Vrčevića, i počeo mu se obraćati za reči, za pesme, priče i druge narodne umotvorine iz onoga kraja. I Vrčević jo svome slavnom imenjaku slao često obilate priloge, a osobito za Kovčežić.
Godine 1852, pred jesen, otišao je na Cetinje Knezu Danilu za sekretara. Tu je imao 800 fiorina u cvancikama, stan, trpezu, i sav prihod od pasoša.
Na Cetinju mu se je tako bilo omilelo živeti, da bi ostao na svagda, samo da nije bio oženjen, ili da mu nije trebalo decu školovati.
Ostavivši Cetinje, prešao je u državnu službu austrisku, U Zadru, otkuda je, docnije, poslan za vicekonsula u Trebinje, u Hercegovini; a kad je Austrija okupirala Bosnu i Hercegovinu, te joj je prestala potreba, držati konsule u tim zemljama, Vrčević je stavljen u penziju, i živeo je, posle toga, u Dubrovniku, gde je i preminuo 13/25 avgusta 1882 godine.
Od Vrčevića imamo dragocene zbirke narodnih umotvorina, naročito iz Hercegovine, u koju, pre njega, nije dopirao gotovo ni jedan skupljač iz naroda našega.
Svoje zbirke on je sam ovako poređao:
1. Male ženske hercegovačke pjesme, s dodatkom na kraju "hercegovačke napijalice", u Beču, 1866; 2. Narodne pripovijetke, I knjiga, u Biogradu, 1868, troškom Srpskog Učenog Društva; 3. Narodne svakojake igre I knjiga u Beogradu, 1868; 4. Čitava knjiga odgovora na 347 pitanja Zagrebačke Akademije o pravnim običajima narodnim; 5. Narodne poslovice (3700); 6. Narodne zagonetke (800); 7. Tri knjige narodnih junačkih pjesama; 3. Pjesme koje samo Turci Hercegovački pjevaju; 9. Narodno sujeverje i tumačenje snova; 10. Druga knjiga narodnih pripovijedaka; 11. Druga knjiga narodnih igara; 12. Crkve i manastiri u Hercegovini; 13. Glavni događaji za vlade Kneza Danila; i 14. Život Vladike Rada Petra Petrovića II.
Vrčević je bio počasni član Srpskog Učenog Društva od 16 Februara 1868 godine, vitez crnogorskog ordena Kneza Danila, i ordena austriskoga Franje Josifa.
str. 61 i 62
Milan Đ. Milićević POMENIK ZNAMENITIH LJUDI U SRPSKOG NARODA NOVIJEGA DOBA U BEOGRADU U SRPSKOJ KRALJEVSKOJ ŠTAMPARIJI 1888.
[postavljeno 12.03.2009]
|