sledeća tema »

[Angelina]

**

VUK VRČEVIĆ
(Risan, 26.02.1811 — Dubrovnik, 25.08.1882)


Vrčević Vuk rodio se u Risnu, u Boci Kotorskoj, 26 Februara 1811, od oca Stevana i matere Tode.

Otac Vukov Stevan bio je općinski pisar i učitelj u Risnu. Tako je Vuk naučio čitati, pisati, i računati u toj vajnoj školi očinoj; a pošto se je malo naučio pisati, prepisivao je akte u općinskom sudu, i tako pomagao ocu svome.

Tad je osetio da bi dobro bilo, kad bi znao i talijanski jezik, i navalio je, te je i njega naučio.

Uz to je znao crkveno pevanje, a i glas mu je bio vrlo mio. Rasrdivši se jednom na svoga oca, Vuk zapali i ode u Budvu; gde je stao u trgovinu i, uz to, naučio vezivati knjige.

Mladić vesele naravi, šaljiv, pevač, i razgovoran, svagda u društvu mio, Vuk je rado slušao narodne pesme, priče, poslovice, i svakojake pošalice. Sve je to rado slušao, dobro pamtio, i vešto pripričavao u prilikama, te tako se tim znanjem jako bogatio.

Uz to je čitao srpske knjige, i učio se iz njih. Naročito zahvalno pominje Dositijeve knjige, Stojkovićevu fiziku, i knjige Vukove.

Baveći se u Budvi trgovinom, Vrčević navali te nauči i nemački jezik.

Kad Rade Petrović postane vladika u Crnoj Gori, pozove on Vrčevića sebi za pisara, obričući mu 300 talira plate i hranu i stan. I Vuk bi tu ponudu primio rado, ali mu ne dopuste roditelji.

Godine 1838 prvi put su, u Dalmatinskom Magazinu, štampane dve Vrčevićeve pesme.

Sad je i Vuk Karadžić čuo bio za Vuka Vrčevića, i počeo mu se obraćati za reči, za pesme, priče i druge narodne umotvorine iz onoga kraja. I Vrčević jo svome slavnom imenjaku slao često obilate priloge, a osobito za Kovčežić.

Godine 1852, pred jesen, otišao je na Cetinje Knezu Danilu za sekretara. Tu je imao 800 fiorina u cvancikama, stan, trpezu, i sav prihod od pasoša.

Na Cetinju mu se je tako bilo omilelo živeti, da bi ostao na svagda, samo da nije bio oženjen, ili da mu nije trebalo decu školovati.

Ostavivši Cetinje, prešao je u državnu službu austrisku, U Zadru, otkuda je, docnije, poslan za vicekonsula u Trebinje, u Hercegovini; a kad je Austrija okupirala Bosnu i Hercegovinu, te joj je prestala potreba, držati konsule u tim zemljama, Vrčević je stavljen u penziju, i živeo je, posle toga, u Dubrovniku, gde je i preminuo 13/25 avgusta 1882 godine.

Od Vrčevića imamo dragocene zbirke narodnih umotvorina, naročito iz Hercegovine, u koju, pre njega, nije dopirao gotovo ni jedan skupljač iz naroda našega.

Svoje zbirke on je sam ovako poređao:

1. Male ženske hercegovačke pjesme, s dodatkom na kraju "hercegovačke napijalice", u Beču, 1866;
2. Narodne pripovijetke, I knjiga, u Biogradu, 1868, troškom Srpskog Učenog Društva;
3. Narodne svakojake igre I knjiga u Beogradu, 1868;
4. Čitava knjiga odgovora na 347 pitanja Zagrebačke Akademije o pravnim običajima narodnim;
5. Narodne poslovice (3700);
6. Narodne zagonetke (800);
7. Tri knjige narodnih junačkih pjesama;
3. Pjesme koje samo Turci Hercegovački pjevaju;
9. Narodno sujeverje i tumačenje snova;
10. Druga knjiga narodnih pripovijedaka;
11. Druga knjiga narodnih igara;
12. Crkve i manastiri u Hercegovini;
13. Glavni događaji za vlade Kneza Danila; i
14. Život Vladike Rada Petra Petrovića II.

Vrčević je bio počasni član Srpskog Učenog Društva od 16 Februara 1868 godine, vitez crnogorskog ordena Kneza Danila, i ordena austriskoga Franje Josifa.

str. 61 i 62

Milan Đ. Milićević
POMENIK ZNAMENITIH LJUDI
U SRPSKOG NARODA
NOVIJEGA DOBA
U BEOGRADU U SRPSKOJ
KRALJEVSKOJ ŠTAMPARIJI
1888.

[postavljeno 12.03.2009]

[Angelina]

**





VUK VRČEVIĆ

Da bi razvio svoj mnogostruki a neizmerno korisni rad književni i naučni, Vuk je Karadžić gledao da u ih različitim krajevima srpskim ima svojih vrsnih i sebe dostojnih pomagača, mladih ljudi, dopisnika i učenika. Najvredniji takav učenik i pomagač, obilat dopisnik i razborit skupljač bio je Vuku imenjak njegov, samouk kao i on — Vuk Vrčević, zaslužni književnik srpski. Vuk Vrčević rođen je u Risnu, u Boci Kotorskoj, 26. februara 1811. godine od roditelja Stevana i Tode.

Prve i upravo jedine škole Vrčević je izučio u svoga oca, koji je s vrlo smernim znanjem svojim bio opštinski pisar i učitelj. Ostalo obrazovanje stekao je Vuk samoučki, čitanjem knjiga i učenjem tuđih jezika. Docnije je otišao u Budvu, stupio u radnju trgovačku i gledao da se u tom pravcu rada usavrši.

Crnoj Gori i njenom poglavaru, vladici Petru II. bila je vazda velika potreba u ljudima veštim poslu državnih službenika i činovnika. Našavši takoga čoveka u Vrčeviću, vladika ga pozove sebi za sekretara. Ali se Vuk ne mogne primiti te službe, jer mu roditelji ne dopuste. Mesto toga javi se, 1838, u književnosti saopštenjem dveju pesama u "Magazinu". A već je pre toga bio stupiou vezu s Vukom Karadžićem i postao mu vredan izvestilac. Ipak je Vrčeviću bilo suđeno da stupi u red činovnički.

Još prve godine vlade Kneza Danila otišao je na Cetinje i postao je Knežev sekretar, ubrzo zavolevši gorštački život koji mu ni pređe nije bio tako nepoznat. Tek domaće potrebe i prilike nagnaše ga docnije da ostavi Cetinje i da stupi u drugu, austrisku, službu, u Zadru, a odatle je otišao, u martu 1861. za vicekonzula, u Trebinje. Došavši u penziju, živeo je u Dubrovniku gde je, 13. avgusta 1882. godine, preminuo. —

Vrčević je bio neobično vredan skupljač narodnoga blaga književnog, i na tom je polju stekao trajnih zasluga. Za života staroga Vuka Karadžića on je bio, tako reći, pod njegovom književnom zaštitom i vodstvom. Ali je svoj rad u započetom pravcu obilato nastavio i posle smrti velikoga učitelja, radeći vredno do pred samu svoju smrt. Kad se bude objavila sva prepiska Karadžićeva, videće se iz tih intimnih pisama najbolje koliko je Karadžiću vredelo Vrčevićevo prijateljstvo.

Skupljački rad Vrčevićev ima dve periode. Od 1835. do 1860. godine on je zbirao pesme "i sve drugo, što je narodnje" po Boci Kotorskoj i po Dalmaciji, kao po krajevima gde se rodio ili u kojima je dotle živeo. Od proleća 1861. godine posle njegova rada skupljačkoga širi se u Hercegovinu, koja postaje izvor odakle bogato crpe. "Kad sam — veli sam Vrčević — došao u Trebinje upazih čudo nad čudima, i uvjerih se, da je ovđe pravi rasadnik Srpskijeh narodnijeh pjesama. Čudo velim, zato, što u Hercegovini od Kosova nijesu smjeli od polumjeseca ni popovi u crkvi pojati Božje pjesme, a kamo li narod nekad najnesretniji pod nebesnom kapom. Oci su dakle sinovima po planinama junačke pjesme uz gusle pjevali, a majke šćerma manje, ljubavne, na prelu i na sijelu na izust pričale. Čitati ove pjesme iz knjige biva isto kao čitati opere a ne čuti ih pjevati uz muziku; ali čuti momke i đevojke kad izmiješani pjevaju, to je sasvijem nešto drukčije".

Ko zna kako je u devetnaestom veku naglo stalo venuti cveće narodne poezije naše, taj će pojmiti koliko je bilo pogodnoga udesa što se vešto pero Vrčevićevo posvetilo pozivu sabrati "prekrasnu kitu mirisnoga cvijeća s kamenitijeh gora tužne Hercegovine".

Poznato je da je Vrčević skupljao narodno blago, mnogo pisao i opisivao za potrebe Vuka Karadžića kao i to da je čitavu knjigu ženskih pesama poslao Karadžiću. Ali je i sam Vrčević izdao zbornike narodnih pesama i pripovedaka, rukoveti poslovica, zagonetaka, pitalica, napijalica, zbirke narodnih igara, podatke za proučavanje narodnih sujeverica, pravnih običaja i uopšte života narodnoga, monografije o svetkovanju najvećih praznika, o crkvama i manastirima, o događajima za vlade Kneza Danila, život pesnika-vladike itd.

Kad se u izučavanju života i duše narodne završi u nas perioda zbiranja građe i opisivanja, i kad se, prema tome, dodeli svakom svoje — Vuk će Vrčević dobiti zasluženo priznanje da je dužnost, koju je na se dragovoljno primio, časno i korisno izvršio.




Tekst preuzet iz knjige:
Znameniti Srbi XIX veka
Andra Gavrilović
Drugo dopunjeno izdanje
Naučna KMD
Beograd, 2008.

[postavljeno 06.01.2010]