*
DRUŽINA CICVARIĆIJezgro poznate pevačke Družine Cicvarića oduvek su činili članovi znamenite varoške porodice Cicvarić iz šabačke Male. Njima su se ravnopravno, posebno u određenim vremenskim intervalima, pridruživali rođaci, kumovi i drugi vrsni pevači i muzičari. Posebno se isticao Ibro Milić, koji je sa Cicavarićima nastupao kao
Ibro Milić i sinovi, ili
Braća Milić.
Družina Cicvarića je bila veoma dugovečna. Oglasili su se još u prvim decenijama 19. i trajali sve do potkraj 20. veka. Među njihovim najznačajnijim članovima, izdvajaju se: Baka, Salko, Mujo, Omer, Began, Loso, Tulo, Mema, Pinja, Penco, Mujo...
Starinom su koristili šarkije i tambure, a kasnije su Orkestru pridodavali violine, viole i kontrabas. Nastupali su u srpskoj narodnoj nošnji, koju su činili: gaće, košulja, pojas, fermen, vezene čarape, tozluci i opanci šiljkani. Broj članova Orkestra je varirao, ali ih je uglavnom bilo desetak.
Imali su širok repertoar i bili su veliki majstori da naprave željeni štimung. Počinjali su lagano, sporijim i setnim pesmama, postepeno prelazeći na dinamičnije, a kad se društvo opusti i razveseli, svirali su i pevali gromko i odsečno, "da se cela kafana tresla". Kafanski veseljaci i boemi zasipali su ih dukatima, papirnim banknotama kitili gudala, ili ih lepili na čela članova
Družine.
Među pesmama iz njihovog bogatog repertoara, i danas se rado pevaju:
Rod rodila kruška ranka, Jeleno, momo Jeleno, Pošetali šabački trgovci, Razvilo se ravno polje prilepsko, Tri devojke, Na Šabac j eudario Švaba, Poranio Jovančiću, Mali pijac potopila Sava, Cojle Manojle, Angelina bela Grkinja, Cvaka cvak...Dostupni podaci govore da su se Cicvarići doselili u Šabac krajem 18. veka, iz Bosne. U početku su se bavili sitnijim uslužnim delatnostima i zanatima, a muzikom su počeli da se bave kad su se malo okućili.
Priča o počecima ove sviračko-pevačke loze vodi nas do drevne šabačke Tvrđave na Savi, u vreme kad su njom gospodarili Turci. Njihov komandant ― dizdar, bio je "nekakav osobit Turčin". Više ga je interesovao boemski život, nego svakodnevni egzercir njegovih podanika. Usamljen i melanholičan, prekraćivao je dosadne dane i besane noći pišući i svirajući na ćemanetu, skupocenom poklonu prijatelja iz Stambola.
Dizdar je, kaže starinska priča, potajno bio zaljubljen u jednu prelepu Ćaurku, ali ona za njega nije marila. U dertu i nemoćnom besu, on se sasvim izgubi, tresnu ćemane o pod i razbi ga u paramparčad.
Sve ovo, iz prikrajka je posmatrao jedan mladić iz dizdareve posluge, inače Cicvarić iz šabačke Male. On pokupi razbijene delove ćemaneta u bošču i krišom ih odnese kući. Dugo ih je i pažljivo sastavljao, lepio i doterivao, a zatim uporno, danima i noćima, pokušavao iz popravljenog ćemaneta da izvuče željene tonove. Kad je konačno u tome koliko-toliko uspeo, opčinjenost opojnim zvucima violine prenela se na braću i rođake brojne porodice Cicvarić.
I tako, pošto su nabavili još neko ćemane i šarkije, počeli su da sviraju i pevaju za svoju dušu, tiho, merajlijski. A onda je sve krenulo kako je jedino moglo i moralo. Počeli su da se pojavljuju prvo u komšiluku, svirajući i pevajući rodbini i prijateljima, a potom i u prvim kafanama u Mali. Svoje prve korake započeli su u malim malskim kafanama, koje su ubrzo postale pretesne da prime sve one koji su želeli da ih vide i čuju.
Ubrzo, ova neformalna pevačka i sviračka družina uvidela je da ovako, neobavezno, ne može ostvariti svoj san o izvornoj grupnoj pesmi, pa se pristupilo ozbiljnijem radu i zvaničnom osnivanju
Pevačke družine Cicvarića. U
Družinu su uključivani rođaci, prijatelji i drugi vrsni muzičari, ali su Cicvarići, čak i onda kad su Orkestru bili u manjini, gotovo uvek u njemu imali dominantnu ulogu, posebno kao dobri organizatori i kreatori muzičkog repertoara i stila pevanja i muziciranja.
Na iskraju 19. i početkom 20. veka, jezgro Družine činila su četiri rođena brata Cicvarića: Baka, Mujo, Omer i Began, kao i njihov brat od strica Osman Loso Cicvarić.
Kao violinista, pevač, tekstopisac i kompozitor, Baka je ostavio najdublje stvaralačke tragove. Zbog izuzetno prijatnog glasa i opojne svirke na violini, dobio je nadimak Slavuj.
Muziciranje
Družine Cicvarića postalo je nezaobilazno u iole prestižnim šabačkim hotelima i kafanama. Njihova muzika i pesma bili su prisutni na gradskim balovima, svadbama, slavama i preslavama, kao i na neobaveznim druženjima imućnijih varošana, posebno na njihovim seoskim imanjima. Gostovali su u Konaku Gospodar Jevrema, Belom dvoru Kurtovića, na seoskim imanjima bogatih Šapčana i svadbama njihovih sinova i kćeri. Svirali su i pevali Knezu Mihailu, kralju Milanu Obrenoviću, koji ih je i u Niš vodio, kralju Petru I Karađorđeviću... Gostovali su u Banja Luci, Mostaru, Sarajevu, Brčkom, Novom Sadu, Zrenjaninu, Subotici, Ljubljani, Pešti, Pragu, Zagrebu, Parizu... U Parizu su snimili svoju prvu gramofonsku ploču.
Družina Cicvarića, posebno Baka i Salko, posebno se spominju 1892. godine, kada su, sa potonjim velikim srpskim književnikom Jankom Veselinovićem, u šabačkoj Kafani
Devet direka, zore ispraćali, uz Jankove omiljene pesme
Gde ćeš biti mala Kejo i
Hasan-aga na kuli seđaše.Baku je, 1905. godine, na Svetosavskom balu u šabačkom
Hotelu Kasina, zapazio i uvaženi i cenjeni profesor Pavle Sokolović, posebno po pesmi
Angelina, bela Grkinja.
Kao kapelnik, Baka Slavuj je svoj Orkestar doveo do izuzetno visokog nivoa, predvodeći ga u danim najveće slave i uspeha, u zenitu šabačkog zlatnog doba. Ostala je i danas priča da je Baka autor pesama
Jeleno, momo Jeleno, Ah moj doro, dobri doro i
Razvilo se ravno polje prilepsko. Bio je, kažu, vešt prigodničar, menjajući stihove pesama na licu mesta, prema ličnosti kojoj se peva, trenutku i raspoloženju. Tako su, po predanju, nastale pesme
Na Šabac je udario Švaba, Mi smo s tobom, sivi tiću, kralju Petre Karađorđeviću, Dođi Švabo da vidiš, gde je srpski Tekeriš, i druge.
Za nezaboravne kafanske trenutke, Janko Veselinović se Cicvarićima kasnije višestruko odužio. Posredstvom kompozitora Davorina Jenka, mnoge njihove pesme uvrštene su u pozorišni komad sa igranjem i pevanjem
Đido. Isto tako, Janko je Cicvarićima omogućio gostovanje u poznatim kafanama beogradske Skadarlije i drugim boemskim svratištima.
Hroničari su zabeležili da su Cicvarići, uz mnoge pozive za nastupe po evropskim zemljama i gradovima, imali i veoma primamljivu ponudu za gostovanje kod naših iseljenika u Americi, ali su je odbili jer "nisu imali hrabrosti da lađom putuju u tako dalek svet".
Za vreme balkanskih i Prvog svetskog rata, solidarišući se sa napaćenim srpskim narodom, Cicvarići su zanemeli.
Bili su posebno počastvovani kada su, 1918. godine, bili pozvani da u Beogradu, pred Kraljem Oslobodiocem i čuvenim vojvodama, učestvuju u centralnoj svečanosti povodom proboja Solunskog fronta. Krajem iste godine, i u Šapcu su radosno dočekali oslobodioce zvucima svojih violina i pesmama
Op šija pešadija i
Razvilo se ravno polje prilepsko.
Bakin mlađi brat Mujo Cicvarić iznenadio je sugrađane kada se, 1912. godine, kao dobrovoljac prijavio u legendarni šabački VI puk Srpske vojske. Bio je zapažen jer je, kao podnarednik, uz pušku istovremeno prigrlio i violinu, a hrabrošću se pročuo na Kumanovu. U zatišju borbi, i pred svaku bitku, uz trubu se resko oglašavala i Mujina violina, podsećajući ratnike na zavičaj. U rovovima Prilepa oboleo je od kolere, koju nije preboleo i uskoro je preminuo. Vest o njegovoj smrti sa zakašnjenjem je stigla u Šabac, sa pismima njegovih saboraca. Mujino ime se u Mali oduvek izgovaralo s poštovanjem.
U leto 1922. godine, iznenada je umro i Baka Cicvarić. Sahranjen je na šabačkom Kamičkom groblju, "uz jecaje violina Cicvarića i ispraćaj na kojem je bilo više od pola Šapca".
Odlaskom Muje i Bake,
Družina Cicvarića našla se u veoma teškoj situaciji. Njihova braća Omer i Began još nisu bili stasali za kapelnike, pa je neminovno došlo do kraćeg zatišja u radu. Međutim, spasonosni vođa uskoro je postao Ibro Milić, dobar pevač i violinista, sa kojim su
Cicvarići uspešno nastupali u glasovitoj beogradskoj Skadarliji i uveseljavali boemsko društvo u elitnoj
Makedoniji i bašti
Hotela Trandafilović. U jesen 1923, nastavljajući turneju po Evropi, duže su boravili u Pragu, gde su snimili gramofonsku ploču.
Ibro Milić je bio poznat i po tome što je pisao prigodne pesme. Tako su Cicvarići, zahvaljujući njemu, prvi zapevali dirljivu tužbalicu povodom smrti kralja Aleksandra Karađorđevića, u atentatu u Marseju, 1934. godine. Na ovom gestu ljubavi i odanosti, pismom im se lično zahvalila Kraljica Marija, Aleksandrova supruga.
Pred Drugi svetski rat, kapelnik Družine postao je Osman (Penco) Cicvarić, sin Bakinog brata Muje, koji je, kao podnarednik, umro na bojištu kod Prilepa. Godine 1927, kao osamnaestogodišnjak, Penco je postao najmlađi član
Družine Cicvarića. Za njegovog veka,
Družina je svirala u elitnim šabačkim kafanama:
Port Said, Evropa, Mala kasina, Velika kasina, Pivnica, Žirovni venac, Devet direka, Zeleni venac i dr.
Penco je imao sve odlike vrhovnog kapelnika. Bio je odmeren i pravičan, strog prema sebi i drugima, sa dovoljno ličnog autoriteta i integriteta, a uz sve to ― i odličan muzičar. Kažu da niko kao on nije znao da zasvira pesme
Jeleno, momo Jeleno, Poranio Jovančiću, Rujna zora sišla odozgora, Igrali se konji vrani... Bio je nesputan i pripadao je samo pesmi, onoj kafanskoj, posleponoćnoj.
Svojim orkestrom i svirkom, Penco je zadivio evropski Prag. Sa ništa manje umešnosti i opojnog zanosa, otvarao je boemska srca u Mostaru, Sarajevu, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu...
Sa Pencom su Cicvarići, zapisali su hroničari, ponovo dosegli zvezde. Kao da im je Šabac postao tesan, pa su nekoliko meseci zabavljali goste u elitnom
Hotelu Lav u Ljubljani, a u beogradskoj Skadarliji su se potpuno odomaćili. U Šapcu nije bilo prigodne svetkovine na kojoj nisu učestvovali.
Posebno je ostao u sećanju odlazak
Cicvarića u Beograd, 1951. godine, na poziv Uprave FK Mačva, kako bi dizali moral šabačkim fudbalerima i navijačima na prvoligaškoj utakmici sa Crvenom zvezdom.
Brodom, vozom, autobusima i kamionima, put Beograda "krenulo skoro pola Šapca". Još pre početka utakmice,
Cicvarići su, svirkom i pesmom, podgrevali i onako uzavrelu atmosferu.
Počelo je za Mačvu nepovoljno, jer je Zvezda, na samom početku utakmice, povela sa 1 : 0. Na nesreću, početkom drugog poluvremena, povredio je nogu ubojiti šabački centarfor Voja Rogić. Ipak, stegnuvši zube, ostao je u igri i ubrzo izjednačio rezultat. Istog trenutka, sa tribina su se oglasili
Cicvarići prigodnom pesmom:
Ti si Rogo ćopav bio,
al' si ipak Zvezdi gol zabio.Istini za volju, nije to bila neka posebna poezija, ali je izvrsno poslužila trenutku. Dok je pesma Šapčana još odzvanjala tribinama, Zvezdinu mrežu pogodio je još jedan legendarni šabački fudbaler ― Sava Stefanović. Tako je Mačva, i uz pomoć svojih Cicvarića, ostvarila neočekivanu pobedu nad renomiranim protivnikom. No, tek posle drugog Mačvinog gola, među šabačkim navijačima na tribinma nastade prava slavljenička atmosvera, kojoj su ton davali
Cicvarići. Neki savremenici tvrde da je to bio "njihov najlepši životni koncert".
Sredinom aprila 1965, umro je kapelnik Penco Cicvarić. Njegovom ispraćaju prisustvovalo je mnoštvo Šapčana. U ovome činu, bilo je dosta simbolike. Opraštajući se sa Pencom, mnogi Šapčani su se opraštali i sa Malim Parizom i svim onim što je on značio.
Posle Pence,
Družina Cicvarića više nije imala snage za opstanak. Nova pravila naše estrade bila su im strana i nisu ih mogli prihvatiti.
Danas se u šabačkoj Mali na prste mogu izbrojati muški potomci Cicvarića, ali se ni od njih niko ne bavi muzikom. A ni čuvenih kafana u Mali više nema.
Ipak, Šabac čuva uspomenu na svoje velike muzičare. Danas jedna od većih ulica u šabačkoj Mali nosi naziv Cicvarića.
Autor: Branko Šašić
Branko Šašić |
Znameniti Šapčani i Podrinci II | Izdavač: Čivija print Šabac | Štampa: "Čivija print" — Šabac | Šabac, 2012.
Fotografija Cicvarića iz 1927. godine