Vlado S. Milošević (1901—1990)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Vlado S. Milošević (1901—1990)  (Pročitano 19632 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« poslato: Februar 04, 2011, 10:45:26 pm »

.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Februar 04, 2011, 11:03:52 pm »

Muzička djela

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1929.
Leptir, za troglasni dječiji hor, Isaije Mitrović, rkp. Prepis i izmjene rađene 20. I 1987.
Spomen, za mješoviti hor, Đura Jakšić, rkp.
Ševe, za troglasni dječiji hor, Isaije Mitrović, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1930.
Šta ću majko (mala rukovet), za troglasni ženski hor. Štampano u izdanju autora: Banja Luka:   1940. Napjev iz zbirke Ludvika Kube.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1933.
Jesenja pjesma, za mješoviti hor, Isaije Mitrović. Štampano u izdanju autora: Banja Luka 1940. Prerađeno 1982. za mješoviti hor i 1985. za dvoglasni dječiji hor.
Dođi dragi(a), za glas i klavir, Isaije Mitrović, rkp. Prerađeno 1941. i 1950.
Ples pčela, za dvoglasi dječiji hor, Isaije Mitrović, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1934.
Sadim višnju, za troglasni ženski hor, rkp.
Gorom jezde kićeni svatovi (mala rukovet), za mješoviti hor. Štampano u izdanju autora: Banja Luka, 1940.
Ječam žele (mala rukovet), za mješoviti hor. Izdanje autora: Banja Luka, 1940.
Pod brijegom se jela razgranala, za mješoviti hor, rkp.
Moštanice, vodo plemenita, za mješoviti hor, rkp.
Fatima lozu sadila, za troglasni ženski hor. Štampano u izdanju Prosvjetnog sabora Hrvatske (bez oznake godine izdanja). Iz zbirke Ludvika Kube.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1935.
Trepetljike trepetale, za mješoviti hor, rkp.
A šta radiš Joko (mala rukovet). Štampano u izdanju autora: Banja Luka, 1940.
Beg Alibeg iđindiju klanja, za bariton i mješoviti hor, rkp.
Aliluja, za mješoviti hor, rkp.
Priđite, za mješoviti hor, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1938.
Muzika za pozorišnu predstavu Kako vam drago, V. Šekspir (solo glas i gitaru, fanfare), rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1939.
Carju nebeski, za mješoviti hor, rkp.
Svjete tihij, za mješoviti hor, rkp.
Ninje otpuščaješi, za mješoviti  hor, rkp.
Preludij, fugeta i igra (instruktivno), za troglasni violinski orkestar, rkp.
Muzika za pozorišnu predstavu "Za suncem", Bešević, (dvije pjesme za solo glas), rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1940.
Oj, nema jada ko kad akšam pada,  za solo glas i kamerni orkestar, izgub.
Svadili se orli i sokoli, za solo glas i kamerni orkestar, izgub.
Kunem ti se bogom draga, za solo glas i kamerni orkestar, izgub.
Hasanaga na kuli sjeđaše, za solo glas i kamerni orkestar, izgub.
Razboli se Šećer Salihaga, za solo glas i kamerni orkestar, izgub.
Zvijezda tjera mjeseca, za dvoglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Kolo vodi, za dvoglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Kolika je u Prijedoru čaršija, za dvoglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Ko se ono brijegom šeće, za sopran, dvoglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Bajram ide, dragom se nadam, za sopran, dvoglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Oj, akšam mrače, moj pobogu brate, za muški hor i kamerni orkestar, izgub.
Šta se sjaji nasred Sarajeva (ciklus pjesama iz Bosne), rukovet, za mješoviti hor, rkp.
Pjesme sa Zmijanja, rukovet, za mješoviti hor; štampano u izdanju autora: Banja Luka, 1964.
Kiša, za muški hor, Slavko Mandić; štampano u izdanju UK BiH, 1954.
Zemljo naša, za mješoviti hor, Petar Preradović, rkp.
U slozi je spas, za mješoviti hor, J. J. Zmaj, rkp.
Pecija, krajiški vojvoda, za glas i klavir, Isaije Mitrović, rkp.
Liturgija, za mješoviti hor; štampano u izdanju autora: Banja Luka, 1940.
Ajkini jadi (Iz našeg vilajeta), muzika za pozorišni komad, rkp. Komad napisao Milorad Kostić.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #2 poslato: Februar 04, 2011, 11:04:15 pm »

1941.
Zvono, za glas i klavir, Laza Kostić, rkp.
Nemir, za glas i klavir, Slavko Mandić, rkp. Prerađeno 1984.
Spomen, za glas i klavir, Đura Jakšić, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1942.
Krajina, za muški hor, Slavko Mandić, Štampano u izdanju SMDO Hrvatske  (bez oznake godine izdanja)
Vidjeh čudo (Smiješno čudo), narodni tekst, za mješoviti hor; štampano u izdanju UKBiH, 1954.
Valse triste, za glas i klavir, J.J. Zmaj, rkp.
Zmijanje, za glas i klavir, Slavko Mandić; štampano u izdanju UK BiH, 1952.
Kroz noći i dane, za glas i klavir, Slavko Mandić; štampano u izdanju SAKOJ, 1960.
Želje, za glas i klavir, Slavko Mandić; štampano u izdanju SAKOJ, 1960.
Selo je sunce jarko, za glas i klavir, J. J. Zmaj; štampano u izdanju SAKOJ, 1960.
Sa planine, za klavir, rkp.
Pesma i kolo, za klavir, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1943.
Opijelo, za mješoviti hor, rkp.
Tri puta Gospodi pomiluj (veliko pogrebno) za mješoviti hor, rkp.
U časovima odmora (4 piece), za klavir, rkp.
Tri burleske, za klavir; štampano u izdanju UK NR BiH, 1953.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1944.
Vetar duše, rukovet, za  mješoviti hor, rkp.
Molitva oblaku, za glas i klavir, Slavko Mandić; štampano u izdanju SAKOJ, 1960.
Drvari, za glas i klavir, Slavko Mandić; Štampano u izdanju SAKOJ, 1960.
Kolo, za klavir, rkp.
Intiman razgovor, za klavir, rkp.
Usamljen šetač, za klavir, rkp.
Poema, za violinu i klavir, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1945.
Oj oblaci, za dvoglasni dječiji hor, rkp.
Himna radu, za dvoglasni dječiji hor, rkp.
Naš udarni bataljon, za dvoglasni dječiji hor, rkp.
Mi smo svi udarnici, za dvoglasni dječiji hor, rkp.
Pošla rumena, za dvoglasni dječiji hor, rkp.
Oj javore, za dvoglasni dječiji hor, rkp.
Omladina mi smo radna, za dvoglasni dječiji hor, rkp.
Komandant Sava, za omladinski hor, rkp.
Tri ptičice, omladinski hor, rkp.
Ko smo, za mješoviti hor, Slavko Mandić, rkp.
Od svanuća pa do mraka (Od sabaha do jacije), za glas i klavir, Dušan Cvetković, rkp.
Jesi l' ružo cveta dala, za glas i klavir, Isaije Mitrović, rkp.
Varijacije na narodnu temu, za klavir, rkp.
Uspavanka, za klavir, rkp.
Fantazija, za klavir, rkp.
Balada, za klavir, rkp.
Večernja pjesma, za klavir, rkp.
Skerco, za violinu i klavir, rkp.
Balada, za violinu i klavir, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1946.
Dva lirska komada, za obou i i klavir, rkp.
Andante lugubre, za klavir i gudački orkestar, rkp,
Preludijum i igra (instruktivna), za gudački orkestar, rkp,
Preludijum i fuga, za gudački kvartet, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1948.
Divno gora lista, za jednoglasni dječiji hor i klavir, J.J. Zmaj, rkp.
Na ledu, za jednoglasni dječiji hor i klavir, rkp.
Našim futbalerima, za muški hor, Branko Ćopić, rkp.
I i II splet narodnih pjesama, za harmonikaški orkestar, izgub.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1949.
Osnovci, za troglasni dječiji hor, Gvido Tartalija, rkp.
Milenko ratno siroče, za troglasni dječiji hor, rkp.
Haj  divno je po gorama našim, za troglasni dječiji hor, Milka Hadžistević, rkp.
Odmor kosaca, za mješoviti hor, Slavko Mandić; štampano (?)
Prvomajska pjesma, za mješoviti hor, Branko Smiljanić, rkp.
Partizanske pjesme (Krajiška rapsodija), za klavir četveroručno, rkp
Elegija, za violu i klavir, rkp.
Varijacije na narodnu temu, za obou i gudački orkestar, rkp.
Svita, za obou i gudački orkestar. Štampano u izdanju SAKOJ-a, 1961.
Allegro, za violinu i klavir (instruktivno); štampano u izdanju "Svjetlosti", 1952.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1950.
Zvijezda tjera mjeseca, za dvoglasni ženski hor i klavir, rkp.; za troglasni ženski hor, rkp.; za muški hor, rkp.
Kolo vodi, za dvoglasni ženski hor i klavir, krp.
Kad ja pođoh na Benbašu, za dvoglasni ženski hor i klavir, krp.; za troglasni ženski hor, rkp.
Put putuje Latifaga, za dvoglasni ženski hor i klavir; štampano u izdanju Prosvjetnog sabora Hrvatske,1974.  
Cvijeće ružo, i ja bi' te brala, za mješoviti hor, rkp.
Mali konjanik, za jednoglasni dječiji hor i klavir, rkp.
Kono moja, za glas i klavir. Štampano u izdanju SAKOJ, 1950.
Sve sam dertli, za glas i klavir; štampano(?)
Košutice mila li si, za glas i klavir; štampano u izdanju UK BiH, 1952
U polju žita, za glas i klavir, Milorad Panić-Surep, rkp.
Praznično jutro, za glas i klavir, Milorad Panić-Surep, rkp.
Lako je tebi, more sinje, za glas i klavir, Vladimir Čerkez; štampano u izdanju SAKOJ, 1960.
Vozovi odlaze i dolaze, za glas i klavir, rkp.
Držimo stijeg, za mješoviti hor, Branko Smiljanić, rkp.
Dva skerca, a obou i klavir, rkp.
Bosanska svita (Preludij, Igra. Pjesma I, Kolo, Pjesma II, Skerco, Finale), za gudački orkestar. Štampano u izdanju SAKOJ, 1966.
Concertino, za obou i gudački orkestar; štampano u izdanju UK BiH (bez oznake godine izdanja) kao klavirski izvod.
Svečani marš, za simfonijski orkestar, rkp.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #3 poslato: Februar 04, 2011, 11:04:44 pm »

1951.
Seko Jelko, za troglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Ako želiš milovanja, za troglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Sitna je kiša rosila, za troglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Ide jesen, idu blagi dani, za troglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Ja se popeh na visinu, za troglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Pjesme Bosanske krajine, rukovet, za mješoviti hor, rkp.
Otadžbina, za troglasni ženski hor, Vladimir Čerkez, rkp.
Krvava bajka, za mješoviti hor, Desanka Maksimović. Druga verzija za mješoviti hor, 1954.
Poslije dugog rastanka, za glas i klavir, Vladimir Čerkez, rkp.
Proljetni pljusak, za glas i klavir, Vladimir Čerkez, rkp.
Pjesma nad mahalom, za glas i klavir, Vladimir Čerkez, rkp.
Mjesečina, za glas i klavir, Dragutin Tadijanović. Štampano u izdanju SAKOJ, 1960.
Krajiška rapsodija, za simfonijski orkestar, rkp.
Koncert, za violinu i orkestar, rkp.
Proljetni dan (instruktivno), za četiri violončela, rkp.
Varijacije (instruktivno), za tri klarineta, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1952.
Kolika je u Prijedoru čaršija, za sopran, alt i bariton; štampano u izdanju "Školske knjige", Zagreb, 1952.
Pod brijegom se jela razgranala, za sopran, alt i bariton; štampano u izdanju "Školske knjige", Zagreb, 1952.
Kada ja pođoh na Benbašu, za mješoviti hor, rkp.
Šeće se momče kroz selo, za mješoviti hor i kamerni orkestar, izgub.
Bolna leži dilber Duda, mješoviti hor i kamerni orkestar, izgub.
Intermezzo, za manji simfonijski orkestar, rkp.
Bosanske pjesme I, rukovet, za mješoviti hor, rkp.
Oj, Dubice, rukovet, za mješoviti hor; štampano u izdanju autora, 1965.
Otadžbina, za troglasni ženski hor i klavir, rkp; za mješoviti hor štampano (?)
Žao mi je čovjeka; za troglasni ženski hor i klavir, Desanka Maksimović, rkp.
U čekanju kiše, za tenor solo i muški hor, Dušan Kostić, rkp; klavirski part dodan 9.VII 1968.
Ako su mi usne, za glas i klavir, Vladimir Čerkez, rkp.
Susedi, devojčica i ja, za glas i klavir, Branko V. Radičević; štampano u izdanju SAKOJ, 1960.
Veče, za glas i klavir, Dragoslav Andrić; štampano u izdanju SAKOJ, 1960.
Svita, za violinu i klavir, rkp.
Svita, za đački gudački orkestar, rkp.
Poslije zabave, za zabavni orkestar

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1953.
Ovce čuva Bojana, za trogalsni ženski hor; štampano u izdanju UK BiH 1954.
Spavala bi, za troglasni ženski hor; štampano u izdanju UK BiH, 1954.
Kolo vodi, za troglasni ženski hor; štampano u izdanju SMDO Hrvatske (bez oznake godine izdanja)
Ja kakva je sjajna mjesečina, za troglasni ženski hor; štampano u izdanju Prosvjetnog Sabora Hrvatske, 1974.
Salko li, salko, ja fesića nemam, za troglasni ženski hor i klavir, rkp.
Oj, moje janje bijelo, za troglasni ženski hor i klavir, rkp.
Dertu derman, za troglasni ženski hor i klavir, rkp.
Oj, Dubice, rukovet, za mješoviti hor; štampano u izdanju autora, 1965.
Pejsaž, za mješoviti hor, Slavko Mandić, rkp.
Preludijum, arija i finale, za klavir, rkp.
Pjesma i kolo, za violinu i klavir, rkp.
I kvartet, za gudače, rkp.
Partita (instruktivno), za đački gudački orkestar, rkp.
Kolo, za simfonijski orkestar, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1954.
Bosanski đulovi, rukovet, za mješoviti hor, rkp.
Cazin grade, za  mješoviti hor; štampano u izdanju UK BiH, 1954.
Kad je borba ma Travniku bila, za mješoviti hor. Štampano u izdanju UK BiH, 1955.
Krvava bajka, za mješoviti hor (II verzija), Desanka Maksimović; štampano u izdanju UK BiH (bez oznake godine izdanja).
Krvava bajka, za troglasni dječiji (ili ženski) hor, Desanka Maksimović, rkp.
Voćka poslije kiše, za glas i klavir, Dobriša Cesarić; štampano u izdanju UK BiH, 1961.
Kasna jesen, za glas i klavir, Dobriša Cesarić; štampano u izdanju SAKOJ, 1960.
Crnci  na mletačkom Torre dell orologgio, za glas i klavir, Dobriša Cesarić, rkp.
Ogledalo i ruže, za glas i klavir, Gustav Krklec, rkp.
Sa šetnje po gradu (U živoj prometnoj ulici, Osamljen šetač, Dječaci, Intimni razgovor, Na stadionu), za klavir i simfonijski orkestar, rkp
Igra, za manji simfonijski orkestar, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1955.
Na žalost je sitna knjiga, za solo glas i kamerni orkestar, rkp.
Aj, šta ću nane, za dvoglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Kad se jangin iz mejhane pomoli, za troglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Pošla je djevojka za goru, za troglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Rasla trava djetelina, za troglasni ženski hor i kamerni orkestar, izgub.
Bijela vila, za mješoviti hor, rkp.
San zaspala dilber Ajša, za mješoviti hor, rkp.
Po Bosni se podignula raja, za mješoviti hor, rkp.
Pesma o poginuloj devojci, za četveroglasni ženski hor i klavir Desanka Maksimović, rkp.
Jesen, za mješoviti hor, Milan Janković. Štampano u izdanju autora (bez oznake godine izdanja)
Divno gora lista, za mješoviti hor, Branko Radičević, rkp.
Sladokusac, tekst narodni, za glas i klavir; štampano u izdanju SAKOJ 1960.
Dorica, za glas i klavir, Dobriša Cesarić; štampano u izdanju SAKOJ 1960.
Da si blizu, za glas i klavir, Vesna Parun; štamano u izdanju UK BiH 1961.
Na šumskim putevima, za glas i klavir, Dobriša Cesarić, rkp.
Sonatina, za obou i klavir; štampano uizdanju UK BiH (bez oznake godine izdanja)

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1956.
Četiri bosanske narodne pjesme (Hajd u polje cvijeće brati, Rasla jela jelika, Djevojka pita mladića, Ah, udovčiću ne boluj), za troglasni ženski hor, rkp.
Cazin grade, za glas obou i timpane, rkp.
Mejro mlada, Mejro luda, za glas, obou i timpane, rkp.
Đul se Mejra po bostanu šeće, za glas obou i timpane, rkp za muški hor, 1971., rkp.
Bjela s' vila kupala, za dva ženska glasa, flautu, violinu i violu, rkp.
Lolo moja ja bi' bila tvoja, za dva ženska glasa, violinu i violu, rkp.
Mila nane, uvenu me pola, za dva ženska glasa, violinu i violu, rkp.
Čekam svoga iz vojske dragana, za dva ženska glasa, flautu, violinu i violu, rkp.
Poletiše dva goluba bijela, za dva ženska glasa, flautu, violinu i violu, rkp.
Haj redom naselja, za dva ženska glasa, violinu i violu, rkp.
Zar s' udala, kuno, za dva ženska glasa i dvije flaute, rkp.
Prošeta se Mujo mlad, za dva ženska glasa i dvije flaute, rkp.
Vrapci i strašilo, za jednoglasni dječiji hor i klavir, Oton Župančić, rkp.
Došao vrabac da nam nešto kaže, za dvoglasni dječiji hor i klavir, J.J. Zmaj, rkp.
Žabe, za dvoglasni dječiji hor (ili dva glasa) i klavir, Oton Župančić, rkp.
Pijetao, za dvoglasni dječiji hor (ili dva glasa) i klavir, Mladen Bjažić, rkp.
Mali heroji, za troglasni dječiji hor, Branko Ćopić, rkp.
Vetrova uspavanka, za troglasni dječiji hor i klavir, Desanka Maksimović, rkp; za troglasni dječiji hor, rkp.
Vodonoša, za troglasni dječiji hor i klavir, Desanka Maksimović, rkp: za troglasni dječiji hor, rkp.
Ide jesen, za troglasni dječiji hor i klavir, Desanka Maksimović. Štampano u izdanju UK BiH (bez oznake godine).
Prepelica i pastir, za troglasni dječiji hor i klavir, Desanka Maksimović. Štampano u izdanju SMDO Hrvatske, 1967; za dvoglasni dječiji hor, rkp.
Magle dolaze, za mješoviti hor, Zlatko Tomičić, rkp.
Jama I, za bas i mješoviti hor, Ivan G. Kovačić, rkp.
Zapjevala bulbul ptica, za glas i klavir, narodna. Štampano u izdanju UK BiH, 1961.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1957.
Kiša, za muški hor, Slavko Mandić, rkp. (II verzija)
U dubokoj tami, za mješoviti hor, Vesna Parun, rkp.
Krajina, za mješoviti hor, Slavko Mandić, rkp.
Sa planine, za simfonijski orkestar, rkp.
Intrada, za simfonijski orkestar, rkp.
Intrada (instruktivno), za gudački orkestar, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1958.
Ah, lijepo ti je pod noć pogledati, za muški glas, bas prim i brač. rkp.
Otvor pendžer, imamova umijo, za muški glas, bas prim i brač. rkp.
Logom legla trava djetelina, za troglasni ženski hor i tamburaški orkestar, rkp.
Moj dragane što ja i ti znamo, za troglasni ženski hor i tamburaški orkestar, rkp.
Ja kakve su Mostarkuše, za troglasni ženski hor i tamburaški orkestar, rkp.
Soko leti priko Kobaševa, za troglasni ženski hor i tamburaški orkestar, rkp.
Kolo u A duru, za tamburaški orkestar, rkp.
Urodila biber gora, za dvoglasni ženski hor, dvije oboe i gudače, rkp.
Momak pojde niz polje, za dvoglasni ženski hor, dvije oboe i gudače, rkp.
Zapjevajmo nek' i selo čuje, za tenore (dvoglasno), dvije oboe i gudače, rkp.
Moj Pridoru, okreni se vamo, za tenore (dvoglasno), dvije oboe i gudače, izgub.
Kolo, za flautu, violinu i violu, rkp.
Ustani sine, za dvoglasni dječiji hor i klavir, Branko Smiljanić; za mješoviti hor, rkp.
Kljuse, za mješoviti hor, Ivan G. Kovačić, štampano u izdanju UK BiH, 1977.
Rasla jela jelika, narodna, za glas i klavir, rkp.
Tri dana ležim od bola, narodna, za glas i klavir, rkp.
Tri skice, za klavir, štampano u izdanju UK BiH, 1966.
Sonatina, za klavir, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1959.
Podigla se buna od kožuna, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, rkp.
OJ, Kozaro, duga i široka, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Oj, brigado, ja se nisam nado, za mješoviti hor i orkestar, izgub.
Oj, Kompartijo, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Oj, Kozaro, goro razlistana, za mješoviti hori tamburaški orkestar, izgub.
Na Petrovačkoj cesti, za mješoviti hor, Branko Ćopić, rkp; za troglasni ženski hor, rkp.
Mala Hata širokog vrata, narodni tekst, za mješoviti hor, štampano.
Kiša, za četveroglasni ženski hor, Slavko Mandić, rkp.
Druže Tito, mi ti se kunemo, za mješoviti hor i klavir, Mira Alečković, rkp.
Nokturno, za glas i klavir, Federiko Garsija Lorka, štampano u izdanju UK BiH, 1961.
Sat, za glas i klavir, Gustav Krklec, štampano u izdanju UK BiH, 1961.
Pet pjesama (Susedi, devojčica i ja, Kasna jesen, Pjesma nad mahalom,
Veče, Sladokusac), za bariton i simfonijski orkestar, rkp.
Paskalja, za violončelo i klavir. Štampano u izdanju UK BiH, 1968.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1960.
Jablan, za mješoviti hor, Slobodan Marković, rkp.
Kolo iz brigade, za mješoviti hor, Slobodan Marković, rkp.
Stari durovački pjesnici, ciklus solo pjesama za glas i klavir, rkp (Nema ljepše, Đore Držić; Na snijegu će cvjetje biti, Savko Bobaljević; Pale su na vrh mene, Nikola Nalješković; Srce mi je puno jada, Savko Bobaljević i Draža mi je neg sav svijet Andrija Čubranović.)
Izlazak mjeseca, za glas i klavir, Vesna Parun, rkp.
Četiri kompozicije, za klarinet i klavir, štampano u izdanju UK BiH (bez oznake godine izdanja)
II kvartet u f molu, za gudače, rkp.
Humoreska (kanarincu) I, II, za klavir, rkp.
Muzika za pozorišnu predstavu "Svjetlo na drugom spratu", S. Kulenović, rkp.
Muzika za pozorišnu predstavu "Balada o poručniku i Marjutki", Kreft, rkp.
Muzika za pozorišnu predstavu "Vode se povlače", Drago Mažar, rkp.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #4 poslato: Februar 04, 2011, 11:05:07 pm »

1961.
U cvatu zemlje, za glas i klavir, Jure Franičević Pločar, rkp.
Poslije bitke, za glas i klavir, Tanasije Mladenović, štampano u izdanju UK BiH, 1966.
Kapričo, za obou i klavir, rkp.
Deset pjesama na stihove Stevana Raičkovića (Tako je dobro biti sam, Pesma trave, Najtiša, Posle kiše, Otvori u noć vrata, Oprosti kamenu što ćuti, Spavači, Ptica, Povratak, Sunce) za sopran i klavir. Štampano u izdanju UK BiH, 1964.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1962.
Večernja elegija, za glas i klavir, Aleksandar Aleksić, rkp. 1963.
Budi sam, za glas i klavir, Antonije Ćosić, rkp.
Otvor pendžer imamova umijo, za tamburaški orkestar, izgub.
Bosanska varoška igra, za tamburaški orkestar, rkp
Impromtu I, II, za klavir, rkp.
Rapsodična uvertira, za omladinski (narodni) orkestar, rkp. II verzija uvertire za "Ajkine jade".

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1964.
Dođi mi dragi uveče, za solo glas i kamerni orkestar, izgub.
Ja urani' jutros rano, za solo glas i kamerni orkestar, izgub.
Kamen goro biser odgovara, za solo glas i kamerni orkestar, izgub.
Djevojka se po nevenu šeće, za solo glas i kamerni orkestar, izgub.
Što ste stali, svi mili jarani, za solo glas i kamerni orkestar, izgubljeno.
Nema jada ko kad akšam pada, za solo glas i kamerni orkestar, izgub.
Rekla me je mati na daleko dati, za solo glas i kamerni orkestar, izgub.
Ah, moj dragi jesi l' se umorio, za solo glas i kamerni orkestar, izgubljeno.
Podigla se buna do kožuna, za mješoviti hor i kamerni orkestar, rkp.
Nas dva brata oba ratujemo, za mješoviti hor i kamerni orkestar,  rkp.
Oj, trinaesta pola roda moga, za mješoviti hor i  kamerni orkestar, rkp.
Evo vojske trinaeste brigade, obrada za mješoviti hor i kamerni orkestar, rkp.
Oj, brigado, ja se nisam nado, za mješoviti hor i kamerni orkestar, rkp.
Proleteri, mila braćo moja, za mješoviti hor i kameri orkestar, rkp.
Oj, kozarske vite jele, za mješoviti hor i kamerni orkestar, rkp.
Druže Tito mi ti se kunemo, za mješoviti hor i kamerni orkestar, II verzija.
Šest soneta, Stevan Raičković (Kamena uspavanka, U zimski sumrak, Put u ravnicu, Siena, Jedno sigurno veče, Nailazi hladno doba godine), za visoki glas, flautu,  violinu, violu, violončelo, kontrabas i 13 perkusionih instrumenata, , rkp.
Pred buru, pjesma mladosti (Stari KAB), za glas i simfonijski orkestar, Dušan Mutić, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1965.
Šta to sada vedrim nebom leti, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub
Oj, Krajino, ti si zemlja mala, za mješoviti hor  i tamburaški orkestar, izgub.
Druže Tito, naš maršale prvi, za mješoviti hor i tamburaški orkestar rkp.
Na vrh gore Plazarice, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, rkp.
Moj dragane, ajd' u partizane, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, rkp.
Ulicama, za mecosopran i klavir, Mirjana Cijan, rkp.
Kanconeta, za violončelo i klavir, rkp.
Bosanski đulovi I, za mješoviti hor i kamerni orkestar, rkp.
Bosanski đulovi II, za tamburaški orkestar, izgub.
Partita, za gudače, prerada Partite iz 1953, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1966.
Prošeta se mlado momče, za mješoviti hor i  tamburaški orkestar, izgub.
Lipe li su Maglajkinje, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Imala sam jedno bure, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Šta se ono zeleni na zeleni pendžer, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Mi nećemo hititi, nit  se mladi ženiti, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Svani zoro, svani beli dane, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Puško moja, divan dare, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, rkp.
Oj, drugovi, iz Pete brigade, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, rkp.
Na Travniku kad je borba bila, za mješoviti hor  i tamburaški orkestar, rkp.
Nasred gore Romanije, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, rkp.
Ej, ljubičice i ja bih te brala, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Pojdi kolo, pojdi bolje, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Kono moja, jagnje razbluđeno, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Rasla trava djetelina, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Od mora eto svatova, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Izvor voda izvirala, za mješoviti hor i tamburaški orkestar, izgub.
Lipa, za mješoviti hor, Gustav Krklec, rkp.
Marija na Prkosima, za mješoviti hor, Branko Ćopić, rkp.
Tri pjesme iz ciklusa "Zagrljaj" Velimira Lukića (Veče, Magla, Molitva), rkp.
Probudiću se, za glas i klavir, Vera Blagojević, rkp.
Hercegovački pejsaži (Tanka je sjenka na vodu pala. Nemir, Jablan do neba seže, Probuđen podnevni san, Go, sunčan dan), Hamza Humo, štampano u izdanju UK BiH, 1980.
Majka nad zavejanim uspomenama, za alt, flautu, klarinet, violu, violončelo i kontrabas, Stevan Raičković, rkp.
Sonata, za violu i klavir, štampano u izdanju UK BiH, 1967.
Mala svita, za klarinet i klavir, štampano u izdanju autora, 1967.
Kanon, arija i fuga (instruktivno), za dvije violine i violu, rkp. 1967.
Ne daj, selo, Stojanu na vojsku, rukovet, za mješoviti hor, rkp.
Triptihon za Veru, za glas i klavir, Pero Zubac, rkp.
Sevdalinka, za klarinet i klavir, štampano u izdanju autora, 1971.
Parafraza  na temu bosanske varoške pjesme, za flautu i klavir,  štampano u izdanju UK BiH; 1969.
Moderato mosso, Allegro giocoso, za flautu i klavir, rkp.
Dramtična simfonija, za simfonijski orkestar, štampano u izdanju ANU BiH, 1973.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1968.
Himna mladosti, za mješoviti hor, Ranko Preradović, rkp.
Tebe, Boga, hvalim (Te Deum), za mješoviti hor, rkp.
Dva stavka (Fantazija i Badinerie), za klarinet, štampano u izdanju autora, 1971.
Rapsodična balada, za klarinet i klavir, rkp.
III kvartet, za gudače, rkp.
Tri minijature, za gudački kvartet, rkp.
Kameni spavač, za gudački kvartet i recitatora, Mak Dizdar, štampano u izdanju ANU BiH, 1974.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1969.
Zasjela je noć, za mješoviti hor, Oto Šolc, rkp.
Četiri skerca (Nov šešir, Starudija, Pjevaju čistači ulica,
Vodenica) za mješoviti hor, Stevan Raičković, rkp.
Vizije (Mračajski proto, Simeun đak, Tuba, Jablan), za simfonijski orkestar, rkp.
Banja Luka 1969, za simfonijski orkestar, rkp.
Lisina planina, Mrkonjića dika, za glas i simfonijski orkestar, Jovan Joco Bojović, rkp.
Bosanski orač, za glas i simfonijski orkestar, Jovan Joco Bojović, rkp
Zadužen za Zvečaju, za glas i simfonijski orkestar, Jovan Joco Bojović, rkp.
Muzika za pozorišnu predstavu "Krajiška legenda", Kočić-Putnik
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #5 poslato: Februar 04, 2011, 11:05:36 pm »

1972.
Mostarske kiše, za bariton, violinu, violu i kontrabas, Pero Zubac, rkp.
Trnoružica, za glas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Negde reke, negde dosegnuto more, za glas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Utočište, za glas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Poznata tužbalica, za glas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Hilendar (Asonance), za simfonijski orkestar, rkp.
A što kunjaš, kuno (Igra i Kolo), za simfonijski orkestar rkp.
Mrguda, (simfonija u jednom stavu), za simfonijski orkestar, rkp.
1972-1973.
Pet pjesama na stihove Vladimira Nastića (Okolo svet i onaj pas, Gle kako smo uspeli, Večeras ponovo zvone, Tragovi stopala, Kada će prestati), za bariton, flautu, klarinet, violu, violončelo i kontrabas, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1973.
Kosovo polje (Kosovo polje-dvije verzije, Večera na Kosovu polju, Kosova pesma, Boj na Kosovu polju, Venconosac sa  Kosova polja, Bojovnici sa Kosova polja, Kosovo poslanstvo), za muški hor, Vasko Popa, rkp.
Veliki gospodin Dunav, za mješoviti hor, Vasko Popa, štampano u
izdanju "I beogradskog pevačkog društva", 1973.
Poruka vjetru, za glas i klavir, Junuz Međedović, rkp.
Kada sunce bude zašlo, za glas i klavir, Božidar Timotijević, rkp.
Rezignacija i tanac, za 14 duvaćih instrumenata, rkp.
Velika bosanska elegija, za bariton, recitatora, mješoviti hor, gudače,
dvije trube i timpane, Ranko Risojević, rkp.
IV bosanska elegija, za bariton, recitatora, mješoviti hor, gudače, dvije trube i timpane, Ranko Risojević, rkp.
II bosanska elegija, za bariton, recitatora, mješoviti hor, gudače, dvije trube i timpane, Ranko Risojević, rkp.
XI bosanska elegija, za mješoviti hor, dvije trube, violončelo i timpane, Ranko Risojević, rkp.
X bosanska elegija, za bariton, recitatora, mješoviti hor, gudače, dvije trube i timpane, ranko Risojević, rkp.
Kočićeve riječi, za bariton, recitatora, mješoviti hor, gudače i timpane, Ranko Risojević, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1974.
Sloboda, za mješoviti hor, Jovan Joco Bojović, rkp.
Skitnice, za mješoviti hor, Jovan Joco Bojović, rkp.
Mlin, za mješoviti hor, Jovan Joco Bojović, rkp.
Mlinar, za mješoviti hor, Jovan Joco Bojović, rkp.
Grob u žitu, za mješoviti hor, Branko Ćopić, rkp.
Povratak u Beograd, za mješoviti hor, Vasko Popa, rkp.
Gornja tvrđava, za mješoviti hor, Vasko Popa, rkp.
Vračar polje, za mješoviti hor, Vasko Popa, rkp.
Beograd, za mješoviti hor, Vasko Popa, rkp.
Nebojša kula, za mješoviti hor, Vasko Popa, rkp.
Pastel, za glas i klavir, Vilem Zavad, rkp.
Jutro, za glas i klavir, Pero Zubac, rkp.
XII bosanska elegija, za bas i simfonijski orkestar, Ranko Risojević, rkp.
VI bosanska elegija, za bas i simfonijski orkestar, Ranko Risojević, rkp.
Elegija pitomoj planini Kozari, za glas, recitatora i simfonijski orkestar, Ranko Risojević, rkp.
Mala bosanska elegija, za recitatora i simfonijski orkestar, Ranko Risojević, rkp.
Improvizacija, za harfu, rkp.
Muzika za pozorišnu predstavu "Đerdan", S. Ćorović

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1975.
Dvadeset hiljada djevojačkih ruku, za troglasni ženski hor Desanka
Maksimović, rkp.
Himna banjalučke Gimnazije, za mješoviti hor, Zdenka Marković, rkp.
Slobodi (po zmijanjskoj kajdi), za mješoviti hor, Petar Kočić, rkp.
Slobdi (na evropsku kajdu), za mješoviti hor, Petar Kočić, rkp.
Pepelica, za glas i klavir, Dimitrije Nikolajević, rkp.
Napuštena kuća, za glas i klavir, Nikola Šop, rkp.
Iz dumača i šuma modrih (XIV bosanska elegija), za srednji glas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Posljednja bosanska elegija, za glas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Smrt je pouzdana, za glas i klavir, Ranko Risoejvić, rkp.
Samo idi, za glas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Orač, za glas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Melanholija, za glas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Tri balade, za duvače i udaraljke, rkp.
XIV bosanska elegija (Iz dumača i šuma modrih), za duvače i udaraljke, rkp.
Oktet, za drvene duvače, rkp.
Muzika (instruktivno), za gudače, rkp.
Na Drinu, za klavir, harmonizacija marša St. Biničkog rukopis, 1975/1976.
Pet pjesama za glas i klavir (Djetinjstvo, Jaglac, Maslačak, Bokvica, Drhtaj jeseni), Ranko Risojević, štampano u izdanju UK BiH, 1981.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1976.
Zimnica, za jednoglasni dječiji hor i klavir, Enisa Osmančević-Ćurić, rkp.
Zov, za glas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Sonet nepoznatoj ženi, za glas i klavir, Jovan Đorđić, rkp.
Crni ljiljan, za glas i klavir, Ljiljana Josipović, rkp.
Četvrta pjesma smrti, za glas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Samoća, za glas i klavir, Sabrija Tucaković, rkp.
Troglasna fuga, za dvije violine i violu, rkp.
Kroz mećavu, za simfonijski orkestar, rkp.
Davidova zemlja, za simfonijski orkestar, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1977.
Ptica, za glas i klavir, Ivan Lončar, rkp.
Krajišnici, za muški hor, Dragan Studen, rkp.
Razgovor s četom, za mješoviti hor, Branko Ćopić, rkp.
Jazavac pred sudom, opera u jednom činu, Petar Kočić-Ranko Risojević, rkp.
Muzika, za četiri trombona, rkp.
Mala svita, za tamburaški orkestar, rkp. Instrumentirali: Dane Burić i Sava Vukosavljević.
Muzika, za flautu, violinu, violu i gitaru, za Radio dramu "Zaveštanje", F. Vijon, rkp.
Muzika za pozorišnu predstavu "Bundžija", M.Jančić

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1978.
Šeće se momče kroz selo, za ženski hor, rkp.
Vrani se konji muštraju, za ženski hor, rkp.
Nisam znala nisam vjerovala, za ženski hor, rkp.
Osmu večer večerala, za ženski hor, rkp.
Urodile žute kruške, za ženski hor, rkp.
Lijepi Ive, narodni stihovi, za ženski hor, rkp.
Najljepši miris, narodni stihovi, za ženski hor, rkp.
Proljeće na grobu mojih djedova, za mješoviti, hor, Slavko Mandić, rkp
List, za glas i lavir, Radovan Vulin, rkp.
Moj grob na obali jezera, za bas i klavir, Ranko Risojević, rkp.
Varijacije, za violončelo i klavir, rkp.
Pjesma i rondo, za violončelo i klavir, rkp.
Tri fragmenta, za gudački kvartet, rkp.
Preludijum, arija i rondo, za violončelo, rukopis
1941, za recitatora, gudače, duvače i timpane, Ranko Risojević, rkp.
Muzika, za radio dramu "Anikina vremena", Ivo Andrić
Muzika, za pozorišnu predstavu "Anikina vremena", I. Andrić, (za glas bez pratnje; za 2 violine, violu, violončelo, i kontrabas)

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1979.
Uni, za tenor (ili bariton) i klavir, Franjo Ćurić, rkp.
Divertimento a tre, za gudački kvartet, rkp.
a.Koral i pasakalja, za gudački kvartet, rkp.
b.IV kvartet, za gudače, rkp.
c.Lagani valcer I, II za klavir, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1980.
a.Diptih, za tamburaški orkestar, rkp.
b.Karišik, za tamburaški orkestar, rkp.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #6 poslato: Februar 04, 2011, 11:05:55 pm »

1981.
Naša je, za sopran i klavir, Vladimir Nastić, rkp.
Pesma o keruši, za glas i klavir, Sergej Jesenjin, rkp.
Napuštena kuća, za glas i klavir, Nikola Šop, rkp.
Blagoju Paroviću, za muški hor, Vladimir Nastić, rkp.
Ciklus od pet pjesama (Kosci, Prepelica, April zove, Muzička škola, Oblak pjeva), za jednoglasni dječiji hor i klavir, Stanko Rakita, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1981-1982.
Tri pjesme (San u podne, Oboriti bar jedan kamen, Kad budem velik kao mrav), za srednji glas i klavir, Anđelko Vuletić, štampano u izdanju UK BiH, 1986.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1982.
Tri pjesme (Snomorija, Trista polja, Dan krvi), za srednji glas i klavir. štampano u izdanju UK BiH, 1986.
Noktruno za čempres, za glas i klavir, Vlado Puljić, rkp.
Svici, za glas i klavir, Vlado Puljić, rkp.
Dragi grade, (himna Jajcu), za mješoviti hor, Stanko Rakita, rkp.
Pozdrav Republici, za mješoviti hor, Stanko Rakita, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1983.
Opelo (malo i prosto tvorenije), za mješoviti hor, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1984.
Fatima lozu sadila, za ženski hor, rkp. Polifona verzija.
Ivo jaše kroz Orašje, narodni stihovi, za ženski hor, rkp.
Fuga, narodni stihovi, za ženski hor, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


1985.
Mesija (Petar kočić u starinskom sonetu), za muški hor, Ranko Risojević, rkp.
Jesenja pjesma, za dvoglasni dječiji hor, Isaije Mitrović, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1987.
Reljuiem, za glas i klavir, Pero Zubac, rkp.
Zapevka, za glas i klavir, Pero Zubac, rkp.
Masline, za glas i klavir, Vesna Parun, rkp.
Gori ljeto, za glas i klavir, Pero Zubac, rkp.
Kletva, za bariton i violu, Pero Zubac, rkp.
Melanholija, za tenor, flautu i muški hor, Ranko Risojević, rkp.
Tišina steže, za tenor, flautu (ili tenor blok flautu) i muški  hor, Ranko Risojević, rkp.
Molitva, za tenor, flautu (ili tenor blok flautu) i muški hor, Ranko Risojević, rkp.
Sveti Naum u Ohridu, za muški hor, Ranko Risojević, rkp.
Balada o zalasku sunca, za mješoviti hor, Vesna Parun, rkp.
Burleska, za fagot i klavir, rkp.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1988.
Smiješno čudo, narodni stihovi, za ženski hor, rkp.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #7 poslato: Februar 04, 2011, 11:06:14 pm »

Miloševići - porijeklo i firma


Miloševići vode porijeklo iz sela Rđusa, iz Hercegovine. Sredinom devetnaestog vijeka, u neprekidnom pomjeranju stanovništva, u Banju Luku dolazi Savo Milošević i utemeljuje firmu "Savo Milošević i sinovi". To je vrijeme kad dolazi do bržeg jačanja mlade srpske buržoazije, uglavnom trgovaca, među koje je Savo Milošević stupio negdje oko 1850. Iako se ničim nije isticao među braćom, firmu je naslijedio očev imenjak Savo. Trgovački zanat ispekao je prvo kod poznatog banjolučkog trgovca Bruknera, a zatim u Beču.




Savo Milošević, otac budućeg kompozitora Vlade, bio je veliki ljubitelj pjevanja i uopšte muzike. Pjevao je u SPD "Jedinstvo" a kada bi se poslom nalazio u Beču, redovno je odlazio u Bečku operu. Kupio je bio gramofon i ploče, pa je često u kući Miloševića bilo za ono vrijeme neobične, ozbiljne muzike.

Vlado Milošević, u svojoj knjizi "Sevdalinka" sjeća se tih dana i očevog gramofona, koji je, neosporno, imao velikog udjela u razvijanju muzičkog ukusa porodice Milošević, koja je, uzimajući pojedinačno, bila veoma muzikalna. U to vrijeme muziciralo se u željezničkom staničnom restoranu, u hotelu "Bosna", po privatnim kućama i na školskim priredbama. Muziciralo se u okviru konfesionalnih društava, njegovala se tzv. gradska pjesma i standardni repertoar bečkih muzičkih klasika.

Majka Vlade Miloševića, Jovanka,  rođena je 1878. godine, nešto prije ulaska austrijskih okupacionih trupa u Bosnu i Hercegovinu na osnovu istorijskog Berlinskog dogovora velikih sila. Njen otac Milivoje Vučković bio je poznati banjolučki trgovac. Kao kćerka iz trgovačke kuće, Jovanka je završila djevojačku školu. Vladala je njemačkim jezikom, mogla tečno da konverzira i da vodi korespondenciju.  Naprednih pogleda, umjetnički nadarena, ona je uvijek težila nečemu višem i plemenitijem, žrtvujući kada je bilo potrebno svoj lični interes u korist narodnog boljitka. Među srpskim ženama u Banjoj Luci, Jovanka Milošević je svakako  iskakala širinom pogleda, a naročito svojim literarnim sklonostima. Nije poznato da se u Banjoj Luci prije Jovanke neka domaća žena ogledala i u književnosti. Objavila je dvije sveske proze, "Bogomdani umjetnici",  o Visokim Dečanima, poslije posjete tom izuzetnom spomeniku srpske kulture, i "Evo ih idu", dužu prozu o borbi naroda protiv tuđina. Riječ je o dvije plakete, od kojih je prva urađena veoma ukusno, gotovo kao spomenar, u kojima se romantičarski zastupaju srpski interesi i veliča kraljevska loza prvo Nemanjića a onda i Karađorđevića. U odnosu na Kočića, na čiju se literaturu ugledala u prozi "Evo ih idu", nije mogla da pronikne u jezičku magmu, ostala je na površini, prepričavajući opšta mjesta epske poezije i stereotipno slikajući okupatorsku austrijsku vlast. Objavila je i niz pripovjedaka u beogradskom listu "Pravda", kao i nekoliko crtica u "Otadžbini". Aktivnost žena Srpkinja, u to vrijeme, odvijala se u okviru Dobrotvorne zadruge Srpkinja Banjolučanki, a zatim u Kolu srpskih sestara. U vrijeme Drugog balkanskog rata, skupljao se materijal za srpske borce na frontu, pravili se zavoji, slala im se topla preobuka.

Ona će kasnije, u svojoj dužoj prozi pod naslovom "Evo ih idu" opisati te dane poslije vidovdanskog atentata na austrijskog prestolonasljednika:

"Oglasi se rat, za nas Srbe počeše odmah razne strahote. Prvo je bilo, što su iste noći, iz postelje digli dva srpska narodna poslenika sa bosanskog sabora. Pred podne provodaše ih onako svezane sa žandarmima kroz varoš i odvedoše ih u Crnu kuću, zatim istoga dana prevedoše ih u stari grad u vojničku tvrđavu. Srpski narod nikom poniknuo, strahuje, ali se opet dobro nada. A oni svi drugi, bez razlike, cvjetaju, likuju, optužuju, pljuju na Srbe, kao na Hrista, kad je na Golgotu vođen. Sutradan pozatvaraše predsjednike svih srpskih društava. Drugi dan sve redom viđenije trgovce, sveštenike, učitelje, profesore. Pozatvaraše taoce. Materama i ženama, onim, čiji su sinovi i muževi taoci, pismeno poručuju: ’Ako taj i taj most ili pruga željeznička bude uništena, biće tvoj sin ili muž na sred čaršije obješen.’ I zaista, na sred čaršije strše vješala. Srbi zažmure da ih ne gledaju; srce ih boli, jer znaju, da je to samo za Srbina priređeno. Dolaze glasovi: po Posavini vješaju taoce sveštenike, učitelje, uglednije seljake, oko Sarajeva drže majku vezanu, a sina vješaju, strašne muke ovladaše po srpski narod. Strah i trepet predstavlja i najzadnji šuckor..."

Ovim ponajboljim stranicama pripovijesti o nesrećnom starcu Staniši, pridružimo još jedan odlomak, kada je već srpska pobjeda izvjesna i kada se u gradu organizuju čete u tzv. Narodnu gardu da dočekaju oslobodilačku srpsku vojsku:

"U jednom času stvori se narodna garda. Viđeniji građani, ljudi od upliva, poslenici sa nekadašnjeg bosanskog Sabora, Vladika, sveštenici, učitelji, profesori, advokati, sve zajedno Srbi i Hrvati svi zađoše da umiruju mase narodne...Da budu pametni da ne čine osvete, da oslobođenje nije njihovo djelo. To je djelo Srbije. Srbija je ona, govorili su oni, koja ima prava da se sveti. A ne vi, vi provodite svoje veselje u miru. Jer niste vi ovo oslobođenje stvorili, to je Srbija učinila. Da njezin rad nije sazreo, vi ne bi mogli ništa učiniti, isto kao ni dosad što niste mogli! Pa treba da je dočekate kao veliki sinovi svoga naroda, a ne kao ubojice i palikuće. Drugi će doći da sude a ne vi. Vaša je dužnost da postavljate mir, da čuvate narod od osvete, od mržnje, od paljevina, od grabeža i tome slično..."

Savo Milošević i Jovanka Vučković, uzeli su se 1897. godine.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #8 poslato: Februar 04, 2011, 11:06:47 pm »

Rođenje i prve godine

Vlado Milošević se rodio kao drugo dijete Jovanke i Save Miloševića, 28.3. po starom, ili 10.4.1901. po novom kalendaru. Stariji od njega bio je Vojislav, a mlađi sestra Stojanka, brat Nemanja i sestra Milena. Rođen je s jednim zubom, što su stare žene protumačile kao dobar znak i sklonost ka muzici.




Vlado Milošević je bio veoma živo dijete. Rastao je u mnogoljudnoj sredini, sa zdravim životnim načelima i navikama, u sredini prožetoj jednostavnom, pretežno folklornom tradicijom i neiskvarenim životom. Rastao je prirodno, u kući u kojoj je sve odisalo redom i harmonijom. Poslovi su išli dobro, na pomolu nije bilo ničega što bi moglo da pomuti ustaljeni red stvari i gotovo dosadnu svakodnevicu. Kao član trgovačke porodice, Vlado Milošević nije u svojoj prvoj mladosti mogao da osjeti društvena kretanja, niti Kočićevu borbu. Ono što bi i načuo ostajalo je na tom nivou, ako je dolazilo od nekog drugara ili roditelja prionulo bi uz njegovu dušu kao vlastito iskustvo i generacijska obaveza. Za njegov duhovni razvoj, pored majke Jovanke, naročito je bila značajna baka Savka čije je izreke i životna uputstva pamtio čitavog života.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Vrijeme škole i školskih iskušenja

U osnovnoj školi, u prvim razredima, Vlado Milošević se osjećao kao kod svoje kuće. Njegova učiteljica je gospođa Sofija Kovačević.
Jedan od najznačajnijih događaja u životu Vlade Miloševića, desio se jednog ljetnjeg dana, u nedjelju, po završetku  drugog razreda osnovne škole. Zajedno sa svojim bratom Vojislavom, Vlado je počeo da uči violinu. Muzičku školu u gradu osnovaće, ili tačnije rečeno obnoviće, tek 1914/1915. godine poznati muzički pedagog, Čeh, Franjo Maćejovski izbjegavši iz Sarajeva u vrijeme Prvog svjetskog rata. Ali muzički život je postojao i prije, hronike bilježe prvi koncert daleke 1881. godine na kome je ključnu ulogu imao orkestar 78. pukovnije, ali su tu već zapažene i domaće snage: gospođa Milena Mrazović. Potom se muzika smatra obavezom u osnovnoj školi, u hotelima, u staničnom restoranu gdje koncertiraju poznati izvođači iz cijele Austrougarske. Sam Maćejovski je iz Češke bio prvo došao u Banju Luku 1900. godine i tu pet godina vodio neku vrstu privatne muzičke škole koju su uglavnom pohađala djeca državnih činovnika, ali i poneki nasljednik imućnijeg domaćeg trgovca, prvenstveno Jevreja.

--------------------------------------------------------------------------------


--------------------------------------------------------------------------------


Velika realka

Banjolučka čuvena Velika realka otvorena je svečanim uvođenjem u nastavu prvog razreda niže gimnazije, na carev imendan, 4. oktobra 1895. godine u vakufskoj zgradi Ruždije na Crkveni u ulici Kamenita ćuprija. U novu, impozantnu zgradu koju su banjolučki opštinski oci srušili poslije velikog zemljotresa 1969. godine,  Realka se preselila 1898. Tu zgradu opisao je profesor srpskog jezika Nikola Opalić u Izvještaju iz 1897/98. školske godine:"...Pa nije ni čudo da nova Realka privlači svakoga, da u njenoj divotnoj izradi vidi svu skoru vještinu i savršenost današnje arhitektične vještine i da použiva u njenoj unutrašnjosti." Prvi direktor bio je August pl. Tartalja, i on je upravljao do 1909. Na svečanom otvaranju on je rekao i ovo: " Kratko možemo reći, realka pripravlja mladež za tehnička zvanja." Naslijedio ga je dr Protić, koji je direktorovao do 1911. godine, kada je u tu važnu dužnost stupio dr Krsmanović koji je, kao Srbin, morao da ode sa položaja po izbijanju Prvog svjetskog rata, a naslijedio ga je, u prvo vrijeme Mijo Poljak, a kasnije Slavoljub Kantoci, koji je bio vjerni podanik i zaštitnik interesa raspadajuće carevine. Realka je bila stroga škola, po austrijskom modelu. Kao ilustracija neka bude ovo: u prvi razred prve školske godine bilo je upisano 66 učenika, a maturu je polagalo i položilo samo tek 12. Ako se poveže tehničko usmjerenje ove škole sa strogošću, onda se lako može vidjeti kakva su sve iskušenja čekala dečkića Vladu Miloševića sklonijeg muzici nego matematici. Velika realka, koja je u vrijeme Vladinog upisa postala Realna gimnazija, imala je izuzetan nastavni kadar, sve odreda ljude posvećene struci, među kojima su pred rat radila čak četiri doktora nauka. Poznatiji od drugih bili su: Đorđe Đokić, Vaso Glušac, Petar Skok, Mihovil Mandić, August Tartalja, Franjo Harazim, Stanko Pavičić, Antun Liška, Mijo Poljak, Nikola Simić, David Kon, dr Kosta Krsmanović, dr Đorđe Protić, Pero Popović, Mateja Milas i Vladislav Skarić.
Period poslije Sarajevskog atentata i Prvog svjetskog rata bio je naročito težak srpskoj djeci, u čijim se dušama pokušavala ugušiti svaka iskra nacionalne svijesti. Prema svjedočenju samog Vlade Miloševića, šikaniranje se osjećalo naročito u predmetima nacionalnog smjera. Tako su junaci iz narodnih pjesama predstavljani kao grčki ili bugarski, koje je srpski narod samo prisvojio. Nastava književnosti nije uopšte uzimala u obzir narodne pjesme prema kojima su se predavači odnosili s omalovažavanjem. Učili su se minorni pisci, dok su značajni stvaraoci naših književnosti potpuno prećutkivani. U četvrtom razredu bilo je zabranjeno čak i pisanje ćirilicom. Ta se zabrana provodila konsekventno a kazne za prekršioce nisu mogle izostati. Učeničke sveske pregledavane su policijskim načinom. Među učenicima bilo je i doušnika, tako da niko nije bio siguran da  neće iz ovog ili onog razloga dospjeti pred nastavničko vijeće, ili čak pred sud, kao što smo već istakli nešto ranije. Vlado Milošević nije htio odmah da se povinuje zabrani ćirilice, pa je nastavio i dalje da piše kako mu srce hoće. Ali, uskoro je na čas matematičara Nikole Kozomare stigao direktor Poljak koji se odmah zaputio ka klupi u kojoj je sjedio Vlado i dograbio  njegovu svesku iz geometrije. Kad je vidio ćirilicu, koju je svakako i očekivao, naredio je glasom diktatora koji ne trpi pogovora da Vlado odmah sve prepiše latinicom. Takav stav direktora, naravno,  imao je suprotan učinak željenom - učenici su voljeli ono što je bilo zabranjeno. Slično se odigravalo u mnogim školama širom carevine koja je odumirala ne videći svoju skoru smrt.

U to su se vrijeme održavala i morbidna patriotska predavanja. Patria o kojoj se govorilo bila je, sasvim prirodno, Austrija. Profesori su govorili prema svojoj savjesti i inteligenciji. Bilo je veoma zadrtih, koji su nastojali po svaku cijenu da povrijede osjećaje đaka blateći sve ono prema čemu su učenici gajili simpatije i ljubav. Jedan od tih predavača govorio je za pogubljene učesnike Sarajevskog atentata: "Omastili su ličinu!" Prije predavanja pjevala se himna "Carevka" koju je počinjao sam direktor. Tako je sablasni duh carevine na umoru lebdio nad mladim jugoslovenskim naraštajem koji je, sa svoje strane, koristio svaku priliku da napakosti direktoru i nastavničkom vijeću, sa sviješću da se i tim malim djelom nanosi šteta tom podivljalom kiklopu Polifemu kome napokon treba izbiti i to jedino oko.

Nastavnik violine bio im je vojnik Stote k. und k. regimente, izvjesni Hajnrih Koh. A Koh će ubrzo poginuti, u Srbiji.

Kada je on otišao, Miloševićima je davao časove neki Vladislav Marek, koji se nije mogao da skrasi u Banjoj Luci, već se zaputio 1913. preko okeana, u Ameriku. Poslije njih dolazi izvjesni Rudolf Matloh koji je podučavao svoje učenike do mobilizacije. On će, poslije svoje lične odiseje po Srbiji, donijeti vijesti o Kohovoj pogibiji.

Rat je, dakle, visio u vazduhu, kao mač sudbine, ali je život išao svojim tokom, pa tako i obrazovanje mladih generacija. Ali, ono ne samo da nije bilo na potrebnoj visini, već se zadržavalo na razini muzikantskog guslanja, stalna promjena učitelja i stila rada, svakako je u to prvo vrijeme, kada se stiču i te kako značajna iskustva i kada se stiče, prije svega, ljubav prema instrumentu, uticala na Miloševiće. Muzika 100. K. und k. regimente bila je onako mala kakva je bila i važnost same regimente, nešto  oko 16 ljudi. Ipak, i tako mala, provincijalna muzika dovodila je do ushićenja dječake, posebno Vladu koji je oblijetao oko njih kao pile oko kvočke. Ipak je to bilo nešto izvan i iznad sredine u kojoj je još uvijek preovladavala orijentalna učmalost.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Izmedju skole i violine

Teške školske obaveze smjenjivali su časovi violine. Jedni su bili mrski, drugi savršeno lijepi i u skladu sa duhom Vlade Miloševića. Malo po malo, Vlado je usvajao tehniku i upoznavao instrument koji se javljao u višim registrima kao pjesma samog plavetnila i dalekih i lijepih astralnih prostora. Kasnije će drugi tonovi, bliži ljudskom glasu, više privući pažnju njegovu, ali u to vrijeme je violina predstavljala kapiju kroz koju se prolazilo svakodnevno u obećanu zemlju.

Pošto je godinu dana pauzirao s muzičkom naobrazbom, u muzičku školu Vlado Milošević upisao se zvanično 1915. Kao što smo već rekli, školu je vodio g. Josip Soukal, sudski tajnik. Nekoliko mjeseci poslije upisa, Vlado već svira u orkestru koji je organizovao Soukal, zajedno sa svojim bratom, zatim Velimirom Pišteljićem, Franjom Berkovićem, Miroslavom Tomcem, Jožom  Latalom, Zvonkom Jovićem, Ladislavom Jovićem, Vlastom Soukal (kćerkom g. Soukala), zatim sa Tomislavom Kurtovićem, Vladom Vorličekom, Sigom Sumerekerom i Emilom Dencem. Fotografija iz tog vremena pokazuje ozbiljna mlada lica zanesena opojnim djejstvom muzike. Orkestar nije bio velik, ali je bilo veliko oduševljenje s kojim se sviralo. Vlado se teško uključio u taj orkestar, plašio se da "on to neće moći" i tek je na navaljivanje svog brata Vojka odlučio da dođe. Brat ga je prosto izvukao iz kreveta da bi im se priključio. Svirale su se uglavnom Cangerove prerade za gudački kvartet, djela romantičara i klasičara: Hendla, Hajdna, Mendelsona, Šuberta, i drugih.

Ali, ako je u školi pretrpio neuspjeh, na planu muzike, Vlado Milošević je napredovao brzo i očigledno. Pošto je iz orkestra otišao violista Joža Latal, Vlado je počeo da svira violu. Njen tamniji zvuk više ga je privlačio od zvuka violine. Tu počinje njegovo putovanje kroz svijet instrumenata, približavanje oboi, kontrabasu i klaviru. Kasnije će to poznavanje instrumenata uroditi raznovrsnim kompozicijama za sve instrumente a potom i orkestre. Ipak, najbliži mu je ostao zvuk blizak ljudskog glasu, viola, čelo i oboa.

Iduće, 1917. godine, Vlado Milošević se vraća u gimnaziju, čvrsto riješen da je i završi. Kao da se nešto u njegovom pristupu učenju bilo promijenilo, uspjeh je sada bio veći.  Te godine, Artur Kalus osniva kvartet, u kojem pored njega i Vlade Miloševića, koji je svirao violu, "gude" još Josip Soukal, te Velimir Pišteljić, vršnjak i prisan drug Vladin, kao drugi violinista. Časovi vježbanja i sviranja postali su oaza duševnog uživanja. Njegov zanos za muziku bio je toliki da je bio spreman da svira i po mraku, samo da se ne odvaja od instrumenta. Tako, jedno veče, već se hvatao dobar mrak, Josip Soukal, obrativši se više Vladi koji je bio nasuprot prozora, upitao ih je: "Vidite li, djeco?" Na to je Vlado spremno odgovorio: "Vidimo, vidimo!" Bili su to dani kada je bilo prosto nemoguće dobiti petrolej, pa se živjelo i radilo, koliko se moglo, u mraku. Prvi javni nastup desiće se ratne 1917. godine u "Kolodvorskoj restauraciji", kada njihov kvartet, u kome Vlado svira violu, izvodi gudački kvartet Antonina Dvoržaka op. 96, drugi stav.

Najznačajniji muzički događaj i doživljaj za Vladu Miloševića bilo je sviranje Šubertovog kvarteta:  "Djevojka i smrt". Upravo je u tom kvartetu sublimirana Šubertova težnja za romantično-melanholičnom dinamikom, i malo je mladih muzičara tog vremena koji nisu podlegli njegovim čarima. Od tog vremena, Šubert će za Vladu Miloševića biti među najdražim kompozitorima. "Volim kod Šuberta osjećanje mladosti" - više puta je on naglasio. Ali, tajna Šubertove omiljenosti prvenstveno je u njegovoj životnosti iz koje proishodi radost čak i kada je riječ o tuzi.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #9 poslato: Februar 04, 2011, 11:09:38 pm »

"Izlet" u Zagreb

Godine 1918. nove neprilike sa školom, pa Vlado prelazi u Zagreb. S gledišta školovanja u gimnaziji, nije to bio naročito srećan potez. Da je kojim slučajem Milošević krenuo u muzičku školu, rezultat bi svakako bio izuzetan, ali niti je njega imao ko da savjetuje na pravi način, niti je on bio dorastao dilemama koje su se pred njega postavljale. U to smutno vrijeme, on odlazi u grad koji tek treba da se pronađe u opštom rasulu,  u novonastaloj situaciji stvaranja jedne države, u grad koji je rastrzan protivrječnim osjećanjima svojih žitelja, oduševljenjem jednih zbog propasti Carevine i stvaranja države Južnih Slovena i razočarenjem drugih zbog svega toga, što će voditi u oštre podjele i žestoke sukobe. Jedina, i ne mala korist, od tog boravka u Zagrebu, bile su operske predstave koje je vidio prvi put u životu. "Rigoleto", "Toska", "Prodana nevjesta",  te sviranje Češkog kvarteta, ostavili su, svaki na svoj način, golem utisak na mladog zaljubljenika u muziku. Naročito je impresivno bilo slušati suptilno muziciranje Češkog kvadrata u Šumanovom klavirskom kvintetu. Već tada Vlado Milošević je izuzetno dobro poznavao njemački romantizam koji mu je naročito bio blizak. Služio se i njemačkim jezikom poput svih srednjoškolaca iz svoje generacije.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Kvartet profesora Kalusa

Milošević se vraća u Banju Luku, gdje nastavlja da svira u kvartetu, sve do odlaska profesora Artura Kalusa u Češku, kojoj su trebali službenici za novu državnu administraciju. Neposredno iza rata, radila je plesna škola  koju je držao izvjesni Tone Gajić, i kod koga je Vlado Milošević kontrabas svirao u orkestru nekoga Losa. Tanze schule, djevojke, zaljubljivost, problemi, problemi! Čak bi se i neka melodramska priča u svemu tome mogla izvući, jer ljubav koju otkriva mladi Milošević kreće se u klasičnom začaranom krugu u kome se uvijek voli druga i nikada prava osoba.

Ta nova muzička aktivnost, nije padala teško Vladi Miloševiću, može se čak reći, savim slobodno, da mu je ona predstavljala izvor novog zadovoljstva koje je sasvim razumljivo kad se imaju u vidu godine mladog muzičara. On sam nikada nije bio plesač, zato mu je sviranje na zabavama, igrankama i balovima, stvaralo osjećanje saučestvovanja u cijelom ceremonijalu.Godinama, Vlado Milošević je svirao po bioskopima, ne osjećajući uopšte da bi se njegova djelatnost mogla povezati sa profanisanjem uzvišene umjetnosti.

Kao jedina kompenzacija ostaju ponovo brojna pjeačka društva, osnovni nosioci kulturne svijesti naroda, naročito u novom, izmijenjenom nacionalnom smislu. Jugoslovenstvo je postalo državna ideologija i u svemu davala mu se prednost. Ali, kvalitet je i dalje bio na strani konfesionalnih društava. Direktor banke, gospodin Viktor Prohaska, organizovao je mali orkestar koji je pratio hrvatsko pjevačko društvo  "Nada" prilikom nastupa.  Izvodili su se dijelovi iz opera. Naročito je uspješno bilo izvođenje manje poznate opere "Maričon". U tom orkestru, za novo vrijeme sasvim prirodno, svirao je i Vlado Milošević. On 1920. uzima časove klavira kod starije profesorice, Čehinje, čime proširuje svoje poznavanje instrumenata što će mu kasnije i kao pedagogu i kao kompozitoru biti izuzetno potrebno.

Sljedeće, 1921. godine napokon je maturirao u Realnoj gimnaziji. Na pismeni je bio znatno zakasnio, jer se kod kuće "zasvirao", i to na klaviru, tako da su već bili poslali učenika po njega. Kad se pojavio zadihan na stepeništu i stupio na prvi sprat, tamo ga je dočekao lično direktor dr Đuro Damaška koji je osuo na njega paljbu i izgrdio ga na pasja preskakala. Pismeni je uradio slabo, kasnije je doznao da je dobio skromnu ocjenu 4, ali u to vrijeme on se inače teško izražavao u pisanom obliku. Tek će kasnije usavršiti svoj stil, dotjerati ga, tako da su njegovi članci objavljivani u "Razvitku", a naročito predgovori i komentari u knjigama narodnih pjesama, bili zapaženi i s te, stilske, strane. Usmeni je položio veoma lako, polažući prije nego što bi bio red, jer je išao na sokolski slet.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Vrijeme studentskih iskušenja - zlatni Prag

Prijatelj iz školskih dana našeg Vlade Miloševića, kasnije književnik, Ilija Kecmanović, predložio je Vladi da zajedno  idu na studije u Prag. Vlado Milošević je položio i prijemni  ispit na konzervatorijumu, iako se nije spremao specijalno za taj ispit. Njegov sluh bio je takav (apsolutan sigurno) da su ispitivači odmah shvatili da pred sobom imaju rođenog muzičara. Na jednoj predstavi, baš tu u zlatnom Pragu, gdje se svirala tako divna, slovenska muzika, vidio je, u Operi, s jedne galerije, flautistu koji je svaki čas listao note da bi utvrdio kad će već kraj. Ta slika muzičara kome to veče sviranje ne predstavlja, po svemu sudeći, nikakvo posebno zadovoljstvo, gotovo da ga je bolno uvrijedila, povrijedila u njemu uzvišena osjećanja spram umjetnosti. "Zar da i ja danas-sutra budem takav? Nikada! Rečeno, ili još bolje, pomišljeno - učinjeno. Još školska godina nije ni počela a on se prepisao na agronomiju. U početku je nekako i išlo, ali uskoro se ponovo suoči sa svojim neprijateljem broj jedan iz gimnazije, sa matematikom. Okrutni limesi učinili su svoje i Vlado odlazi iz Praga, pogružen i utučen, po onoj narodnoj: Gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa! Njegov odlazak potencirale su i prilično složene kućne prilike, nesigurnost položaja firme, napori majke Jovanke da nekako sve to dovede u red.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Promjena mjesta boravka - Beč, Banja Luka

Prije toga bio je ozbiljno bolestan, preležao je suhu upalu porebrice, danima lebdio u bunilu i vrućici iz koje je izišao loman i još nesigurniji u sebe nego što je inače bio. Vijest o bolesti naročito je teško pala njegovoj majci, i on je ponovo u Banjoj Luci. Moguće je da se njegova misao od Praga do Beča stalno vraćala na prosto pitanje: Može li se od toga živjeti tamo, u maloj Banjoj Luci?

Izlaz iz svoje složene duhovne situacije, Vlado Milošević nalazi u odsluženju vojnog roka. Prijavljuje se da služi svoj rok i služi ga zaista u najgore vrijeme, tokom dvije zime, 1921. i 1922. godine. Ipak, jedina korist bila je u tome što je služio u Banjoj Luci i svirao u vojnoj kapeli 33. pješadijskog puka i to obou. Istovremeno je bio i nešto poput kapelnika u sokolskoj pleh muzici, gdje je poučavao omladince.

Dva putovanja sa sokolskom muzikom ostaće Vladi Miloševiću u prijatnoj uspomeni, jedno na sokolski slet u Kostajnicu, a drugo čak u Ljubaljanu. Dok je u vojnoj kapeli bio odličan muzičar Većeslav Nigl, izvodili su i ambicioznija djela, poput "Italijanske simfonije" Feliksa Mendelsona Bartoldija, a redovno su svirali i u hotelu "Bosna".

Upala porebrice odvojila ga je od njegove oboe, koju je veoma volio i koju je svirao dvije godine (1923-25), a drugu obou svirao je čak u orkestru Glazbenog zavoda u Zagrebu. On poslije toga nije više imao daha bez čega se ne mogu svirati duvački instrumenti.

Potkraj vojnog roka, Vlado Milošević dobija trbušni tifus koji je prebolio junački, što još više potencira potrebu praktičnog određenja prema budućem poslu. Od dječaštva idu redom: šarlah, porebrica, tifus; stara poslovica pokazala se sasvim ispravna: što te ne ubije, pomaže da očvrsneš. Tako je bilo s bolestima u životu Vlade Miloševića.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Povratak u Zagreb

Po odsluženju vojnog roka, Vlado Milošević odmah odlazi u Zagreb gdje je već bio upisan na Filozofski fakultet, odsjek Povijest i geografija. Vlado i ne posjećuje predavanja iz istorije i geografije, nastoji samo da skupi neophodne potpise; opet gotovo kradom, polaže s uspjehom prijemni na Muzičkoj akademiji i sluša odmah predavanja kod odličnih profesora, među kojima su mu najviše znanja dali Fran Lotka iz harmonije i V. Rosenberg Ružić iz klavira.
U Zagrebu  je iznajmio dobru sobu u kojoj je bio klavir, tako da je uspjeh te prve godine bio zaista izuzetan i gotovo iznenađujući. Tu samostalno prenosi na notnu hartiju prve muzičke misli i teme od kojih su neke i dvoglasno koncipovane, kao, na primjer, jedan poduži stavak pastoralno lirskog karaktera. Tu građu Vlado Milošević je upotrijebio kasnije, 1940. godine, za uvertiru pozorišnog komada "Ajkini jadi" na tekst Milorada Kostića. Ali do izvođenja ovog komada nije došlo, pa je početni motiv mnogo kasnije, 1964. godine, upotrijebio za "Rapsodičnu uvertiru". Iste te godine u ljeto, po preporuci profesora Lotke, harmonizuje pjesme iz zbirke Vladimira Đorđevića, ali i dalje sam piše manje motive.

Završivši dvije godine studija na muzičkoj akademiji, Vlado Milošević odlazi u Beč da studira na Bečkom univerzitetu muzikologiju. Boravak u Beču nije se pokazao naročito plodnim. Tu su sjajni profesori, evropska imena, sve doktori: Vilhelm Fišer, Robert Lah, Egon Veles, Dobroslav Orel i drugi.

Pitanja je bilo dosta, a odgovor koji je došao, opet posredno, od strane drugog, kao prijateljski savjet, vraća ga u Zagreb,  gdje napokon 1926. godine prilježno pokušava da studira svoju povijest i geografiju. Kada se vratio u Zagreb, za njega su se raspitivali profesori sa muzičke akademije, a Blagoje Bersa se pitao zašto je prekinuo studije muzike. A drugi profesor, izražavajući se prilično strogo o svojim kolegama sa muzičke akademije, preporučio je Vladi Miloševiću da studira povijest a kad bude na "terenu" moći će da skuplja narodne melodije. Tako je on tih nekoliko godina išao gotovo košmarno iz jedne krajnosti u drugu, više plašeći se neuspjeha nego znajući šta u stvari želi.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


U Beogradu, potom u Banjoj Luci

U potrazi za snagom koja mu je bila potrebna za taj odlučujući korak, u februaru 1927. godine, Vlado Milošević se zapućuje u Beograd, želeći da studira muzikologiju (opet  muzikologija!) kod profesora Miloja Milojevića.

Među profesorima koje je tada slušao, nalazili su se sve odlični istoričari. Uz već spomenutog Viktora Novaka, tu su bili još Ćorović, Stanojević, Vulić, Atanasijević, Dušan Popović i Vasilij Popović i brat kompozitora Milojevića, Borislav Milojević.
Završivši tako jedan dio svog školovanja, položivši potrebne ispite za sticanje akademskog zvanja, Vlado Milošević se vraća u Banju Luku. Njegovo zadovoljstvo u pogledu okončanja studija bilo je pomućeno unutrašnjim imperativom da se bavi muzikom. Rad u Učiteljskoj školi, gdje je dobio namještenje kao privremeni predmetni  učitelj nimalo ga nije oduševljavao.

Ipak, okružen prijateljima iz mladosti, Zlatkom Puvačićem, Petrom Kostićem, zatim Vukašinom Jelovcem, prijatnim čovjekom, novinarom, vispremnim duhom, on je nastojao da zaboravi na svoje nedaće i svoje nezadovoljstvo.

U to vrijeme Vlado Milošević dolazi u doticaj sa pjevačima i ljubiteljima pjevanja, Vasom Zeljkovićem i Hakijom Karabegovićem.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Zagreb, muzička akademija

Pošto je proveo godinu dana kao privremeni predmetni učitelj, Vladino nezadovoljstvo, kulminiralo je napuštanjem svega i odlaskom u Zagreb, sa željom da bude muzički pedagog. Upisuje se dakle na Nastavnički odjel za solo pjevanje Muzičke akademije, gdje mu pjevanje predaje Milan Rajzer, istoriju muzike Stanislav Stražnicki, harmoniju hospituje kod Lotke a kontrapunkt kod Dugana. Druži se s Markom Tajčevićem, kasnije značajnim srpskim kompozitorom, i Mladenom Pozajićem, pijanistom, svojim kolegama a kasnije dugogodišnjim iskrenim prijateljima. Obojica su bili veoma značajni za njegovo muzičko zrenje, a Pozajić kasnije i kao promotor i izvođač njegovih kompozicija.

Godine 1928. i 1929. donose završetak zvaničnih muzičkih studija na Muzičkoj  akademiji u Zagrebu.

Hospitujući kod dobrih profesora, odličnih pedagoga, kakvi su bili Fran Lotka i Franjo Dugan, a naročito Zlatko Grgošević iz solfeđa, Vlado Milošević je naučio mnogo.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #10 poslato: Februar 04, 2011, 11:09:57 pm »

SPD “Jedinstvo”

 Prva kompozicija koju je Vlado Milošević uvježbao s "Jedinstvom" bilo je poznato i teško duhovno djelo Stevana Mokranjca "Tebje  odjejuščagosja". Tu su stihiru pjevali svake godine u banjolučkoj sabornoj crkvi. Iste godine u jesen priredili su svoj koncert s djelima Mokranjca, Slavenskog, Milojevića i Tajčevića. U listu "Nova štampa", od 21.11.1931. godine na prvoj strani objavljen je tekst potpisan inicijalima V(lado) M(ilošević) u kome se na dva stupca obrazlaže dirigentov odnos prema kompozitorima i njihovim djelima kao i o mogućnostima "Jedinstva". Govoreći o Mokranjcu Milošević piše: "Njegove crkvene pesme nisu samo obične harmonizacije. To su umetnička dela, koja se mogu izvoditi i u koncertnoj dvorani. Mokranjac je bio čovek duboko religiozan, i tu religiju ispovedao je kroz svoja crkvena dela. Muziku za Veliki petak napisao je 1892. ''Tebje odjejuščagosja'' je delo prožeto bolom, stradanjem i mistikom Velikog dana." Potom Milošević piše o ostalim kompozitorima čija će djela izvoditi "Jedinstvo" na svom godišnjem koncertu pod njegovom upravom; o Josipu Slavenskom, Miloju Milojeviću, Marku Tajčeviću i manje poznatom Ljubomiru Bošnjakoviću. Svoj tekst Milošević zaključuje ocjenom svoga hora i njegovih mogućnosti: "Jedinstvo će i nadalje nastojati da iznosi dela savremenih majstora, i reprezentativna dela starijih. Da li ćemo i u koliko u tom uspeti, ne možemo ništa reći. Sa malim horom od 30 članova, koji iako od srca i predano rade, ne možemo ni pomisliti da izvodimo teža i veća dela. Ali i pored tog ova mala grupa oduševljenih pevača radiće na tom, da se naša muzička kultura što jače afirmiše i populariše."

Njegovanje horskog pjevanja u austrijsko vrijeme, ali i u periodu između dva svjetska rata, bilo je gotovo obaveza patriotskih snaga, a pogotovo onih koji su posjedovali i prirodnu predispoziciju za taj zahtjevni posao. Tanjušni građanski srpski sloj u ondašnjoj  BiH to je dobro osjetio i odazvao se "pozivu svog roda", kako se tada govorilo, da bi očuvao i razvio njegovu samobitnost i kulturu. Slično su misli i radili i drugi narodi, Bošnjaci, Jevreji, Hrvati, ali i mnogobrojne nacionalne manjine oko Banje Luke (italijanska, ukrajinska, njemačka).

"Jedinstvo" je izvodilo mnoge kompozitore, i veoma različitu muziku. Tu su u prvom redu bila duhovna djela, s kojima se nastupalo u crkvi, ili u procesijama kroz grad. Vokalna duhovna djela spadaju u vrh svjetskog muzičkog stvaralaštva, zato se njihovim izođenjem moglo mnogo naučiti. Od kompozitora čija su djela izvodili, mogu se nabrojati sljedeći: Isidor Bajić, Emil Adamič, Stanislav Binički, Dmitrij Bortnjanski, Stefan Gajdov, Degtarjev, Dobri Hristov, Dugan - mlađi, Vlada Đorđević, Gvido Havlas, Petar Krstić, Leoš Janaček, Karel Pavel Križkovski, Krstev, Anton Lajovic, Anatolij Ljadov, Josif Marinković, Miloje Milojević, Kosta Manojlović, Stevan St. Mokranjac,  Nikoljski Feliks Novovijski, Josip Ocvirk, Pančenko, Piskaček, Stanko Premrl, Riling, Josip Štolcer Slavenski, Stjepan Vasiljevič Smolenski, Marko Tajčević i drugi.
Najčešće je na repertoaru bio, sasvim prirodno, Stevan Mokranjac. Značaj ovog rodočelnika srpske umjetničke muzike ogledao se u njegovom uticaju na melografe, na kompozitore i na izvođače. U časopisu "Pro musica", posebno izdanje iz septembra 1981. godine, posvećenog u cjelini Stevanu Mokranjcu, svoj prilog dao je i Vlado Milošević. On je po sjećanju nanizao godine i kompozicije Stevana Mokranjca izvedene u Banjoj Luci od 1904. godine, kada je na zabavi Dobrotvorne zadruge Srpkinja Banjolučanki, koju je vodila njegova majka Jovanka, izvedena IV rukovet, pa preko proslave SPD "Jedinstvo", 1905. godine kada je osvećena i zastava ovog pjevačkog društva u prisustvu samog  Mokranjca, a izvedeno više njegovih djela, s posebnim naglaskom na ulogu samog "Jedinstva" u ovom poslu. Potom slijedi bilješka "Ponešto sasvim lično", gdje Milošević piše kako se prvi put susreo s djelom S. Mokranjca s ploče koju je bio nabavio njegov otac a na kojoj je bila neka obrada Šeste rukoveti. Dalje nastavlja: "Bio sam horovođa ’Jedinstva’ punih deset godina. Za to vrijeme smo najmanje dvadeset puta godišnje pjevali u crkvi, neprestano Mokranjčevu Liturgiju. Ako dodam i tri Rukoveti koje smo pjevali za ovo vrijeme, imao sam šta da naučim od Mokranjca. U njegovim djelima nema ničeg previše, ničeg premalo, nema efekta koji bi bio sam sebi svrha, nema siline u zvuku koji bi pojedine glasove dovodio prečesto do krajnjih granica registra. Vođenje dionica je pjevački idealno, sklop glasova uz prividnu (i realnu) polifoniju je blagozvučan, što svom snagom privlači slušaoca. (...) Jednostavnost, jasnoću, preglednost partiture naučio sam od Mokranjca. Sve što sam napisao (naročito za hor) nekad latentno, nekad ostenativno je potpuno u duhu Mokranjca što se naročito vidi iz horskog trolista: ’Pjesme sa Zmijanja’, ’Oj, Dubice’ i ’Ne daj selo Stojanu na vojsku.’"

Za potrebe "Jedinstva" Vlado Milošević je načinio prve harmonizacije narodnih pjesama, onih koje je uzeo iz zbirke Čeha Luviga Kube, pasioniranog melografa i istraživača, putnika kroz BiH, i nekih koje je sam zabilježio. Zato se može reći da je Vladu Miloševića do kompozitorskih poduhvata i uopšte do potrebe da komponuje dovelo horsko pjevanje i potrebe pjevačkog društva. A poznato je, iz istorije muzike, da su plodni kompozitori, poput Baha ili Mocarta, najviše svojih djela napisali po porudžbini iliti skoro svakodnevnoj obavezi prema poslodavcu.

Kada se sastavljao repertoar pjevačkog društva, trebalo je unijeti i kompozicije  domaćih autora, u duhu narodne muzike. Za taj posao bio je predodređen, sasvim prirodno, horovođa i u tome Milošević nije bio usamljen čak ni u svojoj Banjoj Luci. Sličnim poslom bavio se, na primjer, i Petar Kostić. Sa radovima Luvika Kube, koji su bili djelimično objavljeni u "Glasniku Zemaljskog muzeja", Vlado Milošević je došao u doticaj 1930. godine, kada je uzeo tri njegove pjesme i harmonizovao ih troglasno za ženski hor. Svoj melografski rad, koji mu je do danas donio najviša i nepodijeljena priznanja u zemlji i svijetu, Milošević počinje skromno, sa pjevačem iz "Jedinstva" Suljom Plićanićem, odličnim tenorom s kojim je radio skoro deset godina. On harmonizuje narodne pjesme: "Majka ženi na silu Omera", "Mujo se sprema na vojsku", "Kono moja, jagnje razbuđeno", "Ječam žele Tuzlanke djevojke", "Gorom jezde kićeni svatovi" i "Pod brijegom se jela razgranala". Te prve harmonizacije za potrebe hora donose mu i prva kompozitorska iskustva koja će on proširivati iz godine u godinu, iz kompozicije u kompoziciju.

Mnogo godina kasnije Milošević će svoj kompozitorski prosede objasniti u tekstu "Muzički folklor u kreativnom prosedeu kompozitora": "Ima više pristupa folkloru: to su (polazim od vlastitog iskustva) harmonizacija, stilizacija, obrada i sublimacija.(...) Najjednostavniji način, da tako kažem obdjelavanja muzičke građe jeste harmonizacija narodnih pjesama i igara. Obično se radi za ženski ili muški, a najčešće za mješoviti hor, a cappela, sa pratnjom, za glas i klavir, odnosno za jedan ili više instrumenata, ako je u pitanju igra."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #11 poslato: Februar 04, 2011, 11:10:15 pm »

Otkriće Zmijanja

Prvo veliko iskustvo došlo je1939. godine tek sa posjetom Zmijanju ili Vrhovini, kako se ta oblast zvala u Banjoj Luci. U Aginom selu bio je zbor. Tu je Vlado Milošević prvi put čuo pjesmu "Evo braće jedan do drugoga" koja ga je impresionirala i koju će kasnije uključiti u svoje "Pjesme sa Zmijanja", horsko djelo izuzetne snage i koherencije.

Tu, na Zmijanju, slušao je sestre Milanović, pa Đorđa Ilića koji je pjevao izuzetnu pjesmu "Zapjevaj sivi sokole" koju će Vlado Milošević isto tako uvrstiti u svoje "Pjesme sa Zmijanja".

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Temelji vlastite poetike

Harmonizujući pjesme iz Kubine zbirke, Vlado Milošević je kritički čitao to obimno i značajno djelo. Kao rezultat odnosa prema velikom prethodniku, nastao je njegov prvi značajniji rad iz područja etnomuzikologije,  koji je objavljen u "Razvitku" 1940. godine. Odmah iza članka o Kubinom radu, slijedio je tekst "Seljačko pjevanje u banjalučkoj Vrhovini" u kome je Milošević pokazao kakav je njegov odnos prema narodnom blagu i kako treba pristupiti skupljanju tog blaga.

Cijeli melografski rad Vlade Miloševića proizlazi iz jedne rečenice, iz jednog stava iznesenog u eseju o  Ludviku Kubi: "Kod narodnog melosa treba dobro poznavati ono  što je čisto i iskonski narodno, ono što je tuđe i opet ono što je uneseno, a što se stopilo s narodnom psihom.

Svoj drugi članak, "Seljačko pjevanje u banjolučkoj Vrhovini", Milošević počinje rečenicom koja bi se mogla primijeniti i na njega samoga, kada su u pitanju ignoranti-kritičari, kakvih nije malo ni u nas ni u svijetu. "Mi, gradski ljudi, s izvjesnim nipodaštavanjem, s podsmijehom slušamo seljačko pjevanje".

U svom članku, iz 1940. godine, Milošević će prvi put napisati svoju poznatu vukovsku misao, da je zmijanjsko pjevanje siromašno u tipu, ali bogato u varijantama. I on sam gradiće svoje umejtničko djelo na sličnim principima."Mi gradski ljudi, s izvjesnim nipodaštavanjem, s podsmijehom slušamo seljačko pjevanje. Ono je nekako tvrdo i nepodesno za naše uho. Obično kažemo da seljaci nemaju sluha. (...) Ovakvo shvatanje je iz osnove pogrešno. Mi smo daleko od sela i seljaka. Njihov život nam je tuđ, pa i pjevanje tvrdo i neobično. Seljačka popijevka ima svoje zakone fiziološko-akustičke, ima svoj muzički sistem, a ovaj je duboko fundiran u psihi Dinarca, u ambijentu i cjelokupnom sklopu i načinu njegova života. Nije pitanje sluha jedini i glavni atribut muzikalnosti. (...) Težačko pjevanje je iskonski snažno i sirovo. Njihovo uživljavanje u pjevani tekst je uvjerljivo, a snaga tona daje tome crtu čulnosti, vezanosti za rodnu grudu. (...) Kao i zmijanjski pejzaži, tako je i pjevanje siromašno u tipu, ali bogato u varijantama. (...) to je stalna improvizacija. Seljak pjevajući stvara, on je ujedno produktivno i reproduktivno lice. (...)  Otkuda ta primitivnost, taj arhaizam u pjevanju našeg Zmijanjca? ’Ne znadu zlatna pera pisati, kako javorove gusle!’ Dubok je sadržaj ove Tomazeove sentence. Dok su Zapadnjaci od gusala napravili violinu, naši i sad gude kao u doba Kosova. Gusle su simbol ne samo tradicije i prošlosti, nego su i oličenje snage, dinamizma i postojanosti naše i nacije kao posebne individualnosti. Guslanje kao i pjevanje izbija iz jednog izvora, čije žice duboko sežu u kolektiv narodne psihe. (...) Dinarski čovjek i kroz pjesmu progovara svojim jezikom i svojom dušom. To njegovo pjevanje se potpuno identifikuje s njegovim psihičkim osobinama."
 
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #12 poslato: Februar 04, 2011, 11:10:53 pm »

Traganje i nalaženje

Kompozitorski rad Vlade Miloševića do 1941. godine nosi pečat horskog stvaralaštva, i to uglavnom onog harmonizacijskog, dnevnopotrebnog.

Od originalnih djela, među najranije spada kompozicija za mješoviti hor "Spomen", na tekst srpskog romantičnog pjesnika Đure Jakšića, komponovana 1929. godine, i iste godine dvije kompozicije na tekstove banjolučkog učitelja i jednog od prvih pjesnika za djecu u ovom gradu, Isaije Mitrovića, "Leptir" i "Ševe" za troglasni dječji hor (sve ove pjesme izveo je hor Učiteljske škole). Za hor SPD "Jedinstvo" komponuje duhovne pjesme u pravoslavnom muzičkom ključu, kao obrade, i to 1935. godine "Aliluja" i "Priđite", 1939. "Carju nebeski",  "Svjete tihij" i "Ninje otpuščaješi", da bi taj posao dobio i svoj završni akord, veliku liturgiju koja je 1940. godine i odštampana ali u novije vrijeme nije izvođena.

Kompozitorski rad za glas i klavir Milošević će početi takođe pjesmom Isaije Mitrovića "Dođi dragi (draga)" komponovanom 1933. godine.

Za Narodno pozorište Vrbaske banovine Milošević komponuje u dva navrata 1938. godine, i to za predstavu "Za suncem" po tekstu Beševića dvije pjesme za solo glas, i za Šekspirovu komediju "Kakvo vam drago" jednu pjesmu za solo glas, gitaru i fanfaru. Njegov najambiciozniji kompozitorski posao do rata bila je predstava "Ajkini jadi" za koju komponuje šesnaest numera, uglavnom se radilo o harmonizaciji i lakšoj obradi sevdalinki, dakle gradskih muslimanskih pjesama, od uvertire do završene muzičke tačke "Razboli se Šećer Salih aga". U sezonama od 1937. do 1939. godine, dirigovao je poznate operete: "Zemlja smiješka", "Čar valcera" i "Grofica Marica".
Kada je 27. maja 1933. godine u Zagrebu položio profesorski ispit Vlado Milošević je zvaničio završio svoje akademsko školovanje. Ispitna komisija bila je sastavljena od uglednih profsora opšteobrazovnog i muzičkog smjera: Antun Barac za nacionalnu grupu predmeta, Pavao Vuk-Pavlović za filozofsko pedagošku grupu predmeta, Petar Ratković za školsku administraciju; Stjepan Tropš za njemački jezik, Milan Rajzer za solo pjevanje, Stanislav Stražnicki za istoriju i estetiku muzike, Franjo Dugan za osnove muzičke teorije sa slofeđom i nauku o harmoniji, kontrapunkt, nauku o oblicima i instrumentima i Vjekoslav Rozenberg-Ružić za klavir i violinu.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Nove obaveze i ostvarenja

Vanredna glavna skupština SPD "Jedinstvo" odlučila je 1934. godine da se otvori muzička škola kako bi se i s te strane zadovoljavale narasle potrebe mladih za muzičkim obrazovanjem. Taj posao je na sebe preuzeo Vlado Milošević i napisao Pravila koja su ovjerena iste godine tako da je rad škole mogao da počne iduće godine po odobrenju ministra prosvjete.

U članu 1. ovih Pravila stoji:

"Svrha je škole savremeno muzičko vaspitanje učenika od elementarnih početaka do umjetničke zrelosti, sa osobitim obzirom na jugoslavensku i ostalu slavensku muziku, te s obzirom i na savremena muzička nastojanja uopšte. Svrhu će postići podukom, javnim produkcijama i koncertima."

U članu 2 čitamo:

Odjeljenja:

1.početni tečaj;
2.niža muzička škola;
3.tri prve godine srednje muzičke škole;

Predmeti:

1.klavir,
2.violina,
3.solo pjevanje.

Obligatni:

1.Solfeđo I i II,
2.Teorija muzike i
3.Harmonija.

Sa razvojem i napretkom škole te prema potrebi uvodiće se i drugi predmeti."

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Hroničar muzičkog života Banje Luke

Od početka svoje profesorsko-muzičke karijere Vlado Milošević piše i prikaze gostovanja poznatih muzičara u Banjoj Luci. Svoje recenzije on obično potpisuje inicijalima V.M. Evo kratkog odlomka iz jedne recenzije. Datum je 8.8.1933. i odnosi se na koncert Krste Ivića: "Sjajni pevački kvaliteti i oni muzikalno-osećajni nisu se kod g. Ivića harmonično i uporedno razvijali. U nekim arijama u kojima više dolazi do izražaja lirski element, dakle osećajnost, prevladava pevač na štetu umetnika koji će proživljavajući ono što peva u najsuptilnijim momentima dati svom pevanju nešto duboko osećajno i uverljivo. On nekoje arije peva u jednom tempu i dinamici, bez oduška (arija iz Židovke) te izgleda kao da se stalno žuri. Arije u kojima treba više herojskog patosa g. Ivić je sjajno interpretirao (Vagnerov Loengrin)."

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Pred ratnu buru

Jovanka Milošević poslije dugogodišnje borbe sa šećernom bolešću umire 1937. godine.

Vlado Milošević je imao krug svojih prijatelja što porodičnih što kolega iz škole s kojima se redovno viđao, Mujo Karabegović, poznati pjevač koji je prije rata bio snimio i ploču, zatim Vaso Zeljković, Suljo Hadžihalilović, Rušidka Toplić i Huso Dervišević. Naročito je bilo značajno pjevanje Rušidke Toplić, koju je Milošević upoznao kada se sa suprugom preselio u gradski kvart Dolac i tu stanovao četiri godine (1937-1941). Rušidka je bila mlada djevojka, koja je radeći u dvorištu stalno pjevala.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


U niškom izbjeglištvu

Vlado Milošević je u toj raspodjeli dobio Niš, gdje se zaposlio u  Prvoj muškoj gimnaziji kao profesor muzike.

U Nišu se Milošević uključuje i u rad Pozorišta koje je imalo sličan profil i repertoar kao i sva ostala banovinska pozorišta pa i ono banjalučko. Davali su se mnogi komadi s igranjem i pjevanjem, operete i slični veseli dramoleti, poput "Uličnih svirača" i "Kaplara Miloja" u sezoni 1941/42. U orkestru niškog pozorišta on će 1944. godine svirati violu, a po oslobođenju, 1945. godine, januara i februara postati horovođa u Pantelejskoj kasarni. Tu je vojnike naučio da pjevaju nove himne, sovjetsku i jugoslovensku. Iste godine, kao i u proljeće naredne, svirao je u gradskom orkestru, koji je bio ojačao dolaskom novih snaga, violu i obou. Izvodili su popularna djela, među kojima i čuvenu Rosinijevu uvertiru "Italijanka u Alžiru". Tu će već pred svoj odlazak osnovati i gudački kvartet s prijateljem Stojanom Andrićem, a članovi su bili i Dušan Tomić i Petar Perić. Dali su dvije koncertne večeri s djelima Ramoa, Hajdna, Šuberta, Betovena i Vlade Miloševića, koji se prvi put pojavio kao kompozitor kamerne muzike.

U Nišu su nastale i tri pjesme na tekstove Zmaja Jove Jovanovića, "Spomen", "Valse triste" i češće izvođena "Selo je sunce jarko".

Milošević se takođe okušava i kao kompozitor djela za orkestar, među kojima je naročito značajna rapsodija za klavir i orkestar "Sa planine" koju će on kasnije preraditi u simfonijsku poemu "Sa planine". Zatim piše scensku muziku za "Zlu ženu" prema pjevanju glumca Srdanovića i kolo "Svud se pesma ori", za dvoglasni ženski hor i klavir. Zanimljivo je pojavljivanje klavira kao instrumenta za koji Milošević komponuje nekoliko djela, od već navedene rapsodije i ovog kola do nekoliko komada za sam klavir, kao što su "Pjesma i kolo", "Fantazija", "Tri burleske" i u "U časovima odmora". Sljedećih godina on će nastaviti da komponuje za violinu, klavir, obou i klarinet.

U Nišu Vlado Milošević komponuje, sasvim prirodno, za hor, i to "Krajinu" i "rukovet Vjetar duše", ali njegova najsnažnija djela iz tih godina su: 1943. godine veliko "Opijelo" za mješoviti hor, zatim "Tri puta Gospodi pomiluj", veliko pogrebno pjevanje za mješoviti hor, kao tužljaku nad žrtvama hercegovačkih izbjeglica koji su se isto tako bili sklonili u Niš.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #13 poslato: Februar 04, 2011, 11:11:20 pm »

Direktor muzičke škole

Odmah poslije rata, u Banjoj Luci se radilo na formiranju Muzičke škole i tražio se direktor. To mjesto je bilo ponuđeno Jaroslavu Plecitiju, horskom i pozorišnom dirigentu, koji je zbog svojih socijalnih stavova i bliskosti s komunistima bio pomalo i proskribovan u predratnom režimu. Pleciti je ponudu odbio i predložio Vladu Miloševića kao najbolju osobu za taj složeni posao. A Milošević je te godine šestario između Beograda, Sarajeva i Banje Luke u potrazi za pravim  radnim mjestom koje bi mu omogućilo punu afirmaciju. Htio je da se bavi prvenstveno etnomuzikologijom. Ali, u tome nije imao uspjeha. Napokon je prihvatio ponuđeni posao i vratio se u svoj rodni grad, gdje je počeo da radi 13.10.1946. godine.

 Šest godina Vlado Milošević je vodio nižu muzičku školu u Banjoj Luci,  stručno i dobro, što potvrđuju danas i njegovi brojni učenici. Ono što ga je obeshrabrivalo u tom poslu bilo je odsustvo talenata, koji su bili rijetki kao biseri na dnu. Sačuvan je referat koji je Vlado Milošević podnio na svečanom koncertu 4. aprila 1949. godine. Evo nekih zapažanja iz tog teksta:

"U nizu kulturno-umjetničkih ustanova koje služe kulturnom uzdizanju radnog čovjeka spada i naša Muzička škola. Navršile su se tri godine rada na stručnom podizanju i  širenju muzičke umjetnosti. Dosta je učenika kroz ove tri godine prošlo kroz školu a zadržalo se i ostalo je ono što ima najviše volje i smisla za muziku. (...) To što imamo 1 duvača premalo je. U tome nemam podršku kod đačkih roditelja...Naš svijet misli da je samo klavir taj koji otvara vrata u muzičku umjetnost, i da je on potreban kao dodatak opštem obrazovanju, a učenje orkestralnih instrumenata naročito duvaćih izgleda ima kao nešto manje vrijedno, zato u našim orkestrima ima podosta stranaca, a s obzirom na naše lokalne prilike posljedica neučenja je ta da mi u gradu nemamo orkestra limene muzike (osim vojne)."

Za pedagoški rad Milošević je 1948. godine dobio dvije novčane nagrade, jedno od Ministarstva prosvjete SR BiH (pedagoškom radu dodata je i odrednica organizatorski), u iznosu od 10.000 dinara, i drugu od Gradskog odbora Banja Luka, u iznosu od 5.000 dinara, "za rad u Muzičkoj školi", što je bilo značajno poboljšalo njegovo finansijsko stanje.

U januaru 1950. godine Vlado Milošević učestvuje na konferenciji o muzičkim školama koja je održana u Sarajevu i čita svoj referat u kome je ponovo iznio kritičke primjedbe o osnovnom muzičkom školstvu kod nas.

Kada 29. marta 1953. godine održi predavanje "O muzičkoj umjetnosti" namijenjeno učenicima i nastavnicima Muzičke škole to će biti i njegov oproštaj od ove institucije kojoj  je on udario temelj svojom ozbiljnošću i prilježnošću, čega će se uvijek rado sjećati neki od njegovih najuspješnijih učenika, poznatih muzičara i pedagoških radnika: Božidar Barković, Đovani Kavalin, Petar Olenjuk, Safija Čelebić, Radmila Smiljanić, Ferdinand Radovan...

Prvi nastavnički kolektiv Niže muzičke škole sačinjavali su još Vera Popov, Draga Bogoslovski, Milica Kecmanović i Jarko Pleciti za klavir, Drago Šajnović za violinu, Julija Pejnović za solo pjevanje, supruga Vladina Vida Milošević za harmoniku i Ivan Matijević za gitaru.

Zahvaljujući energiji Vlade Miloševića u Muzičkoj školi osnovan je gudački kvartet u kome su svirali, pored Vlade, još Drago Šajnović, Vjećeslav Hošek i Franc Kostevc. Na repertoaru su im bila mnoga djela, od bečkih klasika do domaćih kompozitora. U gradu je 1948. takođe osnovao Kamerni orkestar, koji je kasnije prerastao u Gradski orkestar.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Kompozitorski i melografski rad

Da bi se pedagogija digla na što viši nivo, u poslijeratnom periodu organizovani su stručni sastanci, kolokviji i konferencije. Tako je na Bledu koncem juna 1949. godine održana veoma značajna konferencija o muzičkom školstvu na kojoj je učestvovao i Vlado Milošević, uglavnom slušajući istaknute predavače. Tu se okupila kompozitorsko pedagoška elita onog vremena: Svetislav Stančić, Marko Tajčević, Petar Konjović, Mihailo Vukdragović, Lazar Marjanović, Emil Hajek, Ivo Lotka, Nikola Hercigonja i još neki, koji su izlagali na teme predviđene dnevnim redom (kako ga je zabilježio Vlado Milošević):

-Organizaciona pitanja
-Struktura muzičkih škola
-Projekt Uredbe o muzičkim školama
-Revizija nastavnih planova
-Izmjena, odnosno dopuna programa
-Udžbenici

Već 1945. godine on je u Nišu komponovao više takvih djela: "Himna radu", "Naš udarni bataljon", "Mi smo svi udarnici", "Komandant Sava", ali i raspjevanu "Pošla rumena", pa "Oj javore" i "Tri ptičice", za dječje horove sa solistima, onda "Varijacije" na narodnu temu za klavir, koju će kasnije iskoristiti za obou i gudače. Ne napušta Mandićeve pjesme i komponuje za mješoviti hor "Ko smo". Iduća godina biće još plodnija, nastaće "Preludijum i fuga" za gudački kvartet, "Andante i Allegretto" za obou i klavir, kasnije je dopunjeno drugim stavom i napisano kao "Svita za obou i gudače", poznata i kao "Koncert za obou i gudače".

Relativno skromna po količini napisanog biće 1947. ali su i "Pjesma i Skerco za Bosansku svitu" i "Svečani marš" značajnija i zahtjevnija djela u ovom razdoblju. Sljedeće, 1948. godine nastaće i jedna neobična pjesma na tekst Branka Ćopića, "Našim fudbalerima" koju će Milošević kasnije uvrstiti u svoju svitu "Sa šetnje po gradu" djelo po ugledu na Musorgskog i njegove "Slike s izložbe".

Slavko Zlatić, u zagrebačkoj koncertnoj dvorani "Istra", 23.4.1950. godine, na "Koncertu zborskih kompozicija – Prve izvedbe", izvodi, pored djela Rudolfa Maca, Petra Konjovića, Ive Lotke Kalinskog i još nekolicine savremenih kompozitora, i "Pjesme sa Zmijanja", Vlade Miloševića. Ovo djelo gdje se prvi put umjetnički obrađuje naš seoski folklor privuklo je pažnju i stručnjaka i slušalaca. Majstorska izvedba "Zbora Radio stanice – Zagreb" "Pjesama sa Zmijanja" dobila je najvišu ocjenu stručne kritike.

Evo samo dvije ocjene ovog majstorskog djela naše nacionalne baštine. Prva ocjena je sažetak teksta Petra Bingulca, objavljenog u svečanom broju "Puteva" posvećenih Vladi Miloševiću, u kome stoji i ovo: "Pesme sa Zmijanja pokazuju drugi vid Miloševićevog muzičkog stvaranja. Delo je u formi svite ili rapsodije, naročito popularnoj u muzici jugoslovenskih naroda, u kojoj se grupiše slobodno jedan niz narodnih pesama, bez stroge veze, bez određenih pravila. Milošević ih ima ovde sedam iz zbornika pesama koje je sam zabeležio; one su mahom kratke i s malim brojem strofa. Pa ipak, autor dopušta skraćivanje (čak daje savete za to). Pesme su iz Kočićeve Krajine, gde su ljudi ’otporni’ i ’vrletne ćudi’, i gde se za čoveka kaže, kao pohvala, ’čeličan i postojan kao Kočića glavica’. Ipak, u ovom nizu ima i pesama mekših i mirnijih. I time je, među njima, snažniji kontrast i veća raznovrsnost. (...)Retko je naći u tako skromnoj formi i ležernoj obradi toliko, zaista, zanimljivih pesama s više strana: po ritmu (Titrale se djevojke), po zvuku melodije i novini harmonije (Oj, rasti i Visoka jela do neba), po arhaičkom hromatskom klizanju (Oj, ukopala nana Milovana, Zapjevaj sivi sokole i Evo braće). Ali pravo otkrovenje bila je, kad su se Pesme sa Zmijanja pojavile, prva pesma Oj, ukopala...To je, zaista, kamenita, stenovita tuga, - jer planinska srca su tvrda, ne samo arhaične težine, nego težine starog pradrevnog obreda, koji dostojanstveno, konačno, sve smiruje...

Ali zato su Pjesme sa Zmijanja, komponovane još 1940. godine, morale čekati više od deset godina da budu izvedene. Ali odsad one, autentičnočšću svoje gorštačke istinitosti, i snagom svog umetničkog izraza, zauzimaju jedno od najznačajnijih i najsigurnijih mesta u celokupnoj jugoslovenskoj horskoj muzici."

Drugi tekst je iz pera muzikologa Ljiljane Ivanović, dio njene magistarske teze: "(...)Analiza ’Pjesama sa Zmijanja’ ukazuje na dvije kompozitorove tendence kojima se on rukovodio u stvaranju ovog djela. To su, prije svega tendenca ka zadržavanju rudimentarnog oblika korištenog folklornog materijala, a zatim tendenca da se postojeća izvorna materija umjetnički oblikuje u jedno novo ruho čija obilježja leže izvan čistog folklora i ne daju se njime objasniti. Vrijednost ovog djela leži upravo u tome što je kompozitor uspio sjediniti dva različita muzička izraza, različita u smislu njihovih obilježja, ne rušeći pri tom osnovne značajke ni jednog ni drugog, i stvarajući uporedo svoj specifičan, individualni umjetnički pristup ovakvoj stvaralačkoj koncepciji." ("Putevi", br. 5/76).

Svoju prvu značajnu nagradu Vlado Milošević dobija 1953. godine od Saveza kompozitora Jugoslavije, za "Pjesme sa Zmijanja", u iznosu od 20.000 dinara

Vlado Milošević nastavlja sa melografskim radom 1948. godine, prvo sa Mujom Karabegovićem, s kojim je radio i prije rata, ali i sa novim ljudima, zainteresovan za specifično narodno stvaralaštvo u Revoluciji, kako je nazivan Narodno-oslobodilački pokret.

Podržavan od strane nekolicine prijatelja muzičara, prvenstveno od kompozitora Marka Tajčevića, on se okretao  melografisanju kao veoma značajnom poslu u to vrijeme za našu kulturu.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #14 poslato: Februar 04, 2011, 11:11:44 pm »

Etnomuzikološki rad

Prešavši iz Muzičke škole u Muzej Bosanske krajine, 1.9.1953. godine, Milošević je odmah krenuo na široku akciju melografisanja krajiškog folklora.

Rad na melografisanju muzičkog folklora u Bosanskoj Krajini isplanirao je bio Vlado Milošević 1952. godine i o tome izvjestio dr Vasu Butozana, koji se oduševio njegovim prijedlogom i rekao mu da cijeli projekat dostavi Cvijetinu Mijatoviću, tada organizacionom sekretaru CK SK BiH.

Na "Jubilej Petra Kočića", kako je nazvano obilježavanje četrdeset godina od smrti velikog krajišog pisca i tribuna, 10.11.1956. godine, dolazi Ivo Andrić i čita "Referat o životu i radu Petra Kočića". Tu su i sarajevski umjetnici, Vladini prijatelji, Miroslav Janjčić, bas, i Mladen Pozajić, klavirska pratnja, koji izvode tri pjesme Vlade Miloševića na tekstove Slavka Mandića: "Zmijanje", "Drvari" i "Molitva oblaku", a glumci Narodnog pozorišta Bosanske Krajine: Vlado Zeljković, legendarni David, Ljudevit Gerovac, Muhamed Ćejvan i Hranislav Rašić igraju "Jazavca pred sudom".

Na osnovu dotadašnjih etnomuzikoloških radova, Milošević je krajem 1957. godine unapređen u zvanje muzeološkog naučnog saradnika, što mu je donijelo povećanje platnog razreda od dotadašnjeg šestog na peti, s tim da "pravo na unapređenje u četvrti platni razred stiče novembra 1958. godine". Osnovna plata – 18.000 dinara.

Milošević koristi iskustva Bele Bartoka i Vinka Žganeca, ali ide i dalje, unoseći u notaciju takve detalje da su oni ostali sporni sve do danas.

"Razrađujući u praksi na poseban način svoju melografsku metodu, s kojom se možda neće složiti neki etnomuzikolozi (jer po njihovom mišljenju stvari treba pojednostaviti), smatramo da je Milošević takvim radom znatno obogatio našu melografsku praksu utirući put boljem, savremenom zapisivanju narodne muzike. (...) Analizirajući detaljno ukrase i njihovo spajanje s melodijskom linijom, načinio je originalnu sistematizaciju u tri stepena: 1. melizam, kao specifična pojava u ukrasnom pevanju, je melodijski elemenat formalno nepostojan, zatim, 2. ornament kao pojava predstavlja izgrađen i ritmički učvršćen elemenat, i na kraju, 3. takav orgnament može da pređe u melodijsku konstrukciju i da time izgubi karakter ukrasa."

"Sakupljajući materijal za ovu knjigu, ograničio sam melografski rad na neka uža područja bivše Banjolučke i Bihaćke oblasti. Ta uža područja odnosno mjesta (varoši) sa njihovom bližom i daljom okolinom su ova: Banja Luka, Bos. Dubica, Ključ, Mrkonjić Grad, Prijedor, Teslić i Tešanj te jednim dijelom Doboj, Bos. Krupa i Prnjavor. U nekim od navedenih mjesta sakupljao sam samo u varoši (Tešanj), a u drugim (Banja Luka, Bos. Dubica, Ključ i Prijedor) i u varoši i u okolnim selima, a negdje samo po selima koja gravitiraju pojedinim varošicama (Bos. Krupa, Mrkonjić Grad, Prnjavor i Teslić).(...)

Sjećajući se tog vremena, Milošević je zapisao:

"Kad sam radio u Muzeju, razdijelio sam radno vrijeme od 8 do 12 i od 15 do 19 sati. Naročito popodnevni rad je bio uspješan. Bilo je mirno sve oko mene. I u tim popodnevnim časovima, a bio je ljetni dan, dva puta mi se dogodilo, transkribujući tu našu staru muziku da sam bio uzbuđen do paroksizma. To je atavizam progovorio iz mene."

"Neki ljudi su od rođenja prijemčivi za zvuk, privrženi zvuku, opsjednuti ili opijeni zvukom, kako kad. Čulna snaga tona je ostenativni fenomen. Još u srednjem vijeku je neko zapisao da je dugo izdržavani ton (a to će reći snažan ton) zadovoljstvo za uvo, to dovodi do afektivnog stanja, no postoji i latentni zvučni fenomen kome nije glavno svojstvo njegova jačina. Ne mora zvuk da se samo svojom jačinom nametne slušaocu. On može da bude izražen svojom suštinom, to će reći svojim postojanjem, svojim nagovještajem, zvučnim gibanjem (melodijski element), pa preplitanjem glasova u simultanom zvučanju. Ovome treba dodati i tekst koji najčešće vuče svoj korijen iz etike usmene tradicije (epske pjesme), kao npr. ’Mi smo braća, mi smo i drugovi, k’o jabuka kad se raspolovi’. Dramatični zvuk ovog napjeva doslovno sam prenio u orkestarski kompleks u kompoziciji ’Mrguda’. Opijenost zvukom može da bude unutarnja, tj. da je zvuk imanentno svojstvo, mi ga čujemo i kad ga niko drugi ne čuje, nosimo ga u sebi, ili zvuk dolazi u našu svijest izvana pjevanjem ili sviranjem. 

’Dosta nam je -čupave bosanske polifonije- ’ (kao da je ta nazovi polifonija 100 godina vladala muzičkim izrazom, pa je nekom dodijala). Onaj koji je to rekao ili napisao nije čuo zvuk, onaj transcedentni osjet zvuka o kome govorim, zapravo nije ga osjetio, nije ga doživio, pa nije mogao ni spoznati kakva se snaga krije u toj -čupavoj polifoniji-. Onaj ko nije čuo ni doživio ’potresanje’ Todora Todorovića i Milana Kaurina iz Pecke (Mrkonjić Grad) ne može ni znati koja je to ’čula snaga tona’.

Milošević je ukupno snimio 343 pjevača sa približno 2000 pjesama od kojih je samo dio transkribovan i objavljen u njegovim knjigama koje su izlazile od 1954. do 1964. godine u izdanju Muzeja Bosanske Krajine pod stalnim nazivom "Bosanske narodne pjesme" (I, II, III, IV). Ostali materijal čeka na obradu

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Angažovani kompozitor

U ovoj, šestoj deceniji svoga života, do kraja formiran kao kompozitor, iako će i kasnije nastaviti da razvija pristup orkestraciji i uopšte kompozicionoj tehnici, Vlado Milošević stvara više izuzetnih djela koja su u to vrijeme bila često na repertoaru naših radio-stanica, naročito Radio Sarajeva. Nastaje njegov Prvi gudački kvartet, pa "Krvava bajka" za mješoviti hor, na tekst Desanke Maksimović, Svita za violinu i klavir, Svita za gudački orkestar, "Kolo" za veliki orkestar, "Krajina" za mješoviti hor koju je napisao 1942. godine ali je kasnije preradio i s njom učestvovao na jednom konkursu Radio Sarajeva za nova muzička djela i dobio drugu nagradu.

Nastaje mnogo solo pjesama i horskih kompozicija na tekstove naših savremenih pjesnika: Vladimira Čerkeza, Vesne Parun, Desanke Maksimović, Dobriše Cesarića, ponovo Slavka Mandića i Stevana Raičkovića. Na tekst Dobriše Cesarića Milošević piše jednu od svojih najuspjelijih kompozicija "Voćka poslije kiše" koja je najčešće na repertoaru naših pjevača (među ostalima i Radmile Smiljanić, bivše učenice Vlade Miloševića).

Kao horski kompozitor Milošević radi skoro neprestano, tako da u ovom desetljeću nema godine a da nisu nastale nekolike horske kompozicije za sve vrste horova. Tu su djela vezana za folklor, harmonizacije i stilizacije, ali i danak vremenu, pjesme NOB, Titu i KPJ u čast. Od svih tih kompozicija ističu se najviše "Na Petrovačkoj cesti" na tekst Branka Ćopića i "Jama" (prvo pjevanje) na tekst Ivana Gorana Kovačića. Riječ je o djelima koja svojom potresnošću i danas ostaju značajna jer su univerzalna. Milošević je komponovao sve tri potresne pjesme Branka Ćopića: "Marija na Prkosima", "Grob u žitu" i "Na Petrovačkoj cesti". Poštujući tekst, Milošević se ovdje služi svojim parlando stilom, koji potcrtava dinamiku i strahote koje pjesnik opisuje. Nisu to djela za meke uši nego za one koji hoće i smiju da slušaju vrijeme.

Vrhunac djelovanja Gradskog orkestra bio je 2. aprila 1956. godine kada je održan koncert u velikoj sali Doma kulture. U jednoj od najakustičnijih evropskih dvorana, pored djela Hajdna, Vebera, Bokerinija, Betovena, Šuberta, Šumana i Dvoržaka, izveden je i Končertino za obou i gudače Vlade Miloševića, sa solistom Ivanom Kožićem na oboi.

Vlado Milošević je volio da piše muziku za pozorišne predstave, tu kao da je vidio stilizovani život kroz različite simbolične manifestacije. Tako on 1960. godine piše muziku za za dvije predstave: "Svjetlo na drugom spratu" po tekstu Skendera Kulenovića i "Vode se povlače" Drage Mažara, dok za predstavu "Balada o poručniku i Marjutki", Bratka Krefta u stvari adaptira muziku P. I. Čajkovskog. Od ove tri predstave, naročito je značajan rad na tekstu Drage Mažara, iz koga će 1967. godine nastati njegovo najveće simfonijsko djelo, "Dramatična simfonija".
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #15 poslato: Februar 04, 2011, 11:12:08 pm »

Nagrade i priznanja

U dosluhu s vremenom, kompozitor je tih godina  bio i značajno nagrađivan. Sve su to zvanična, društvena priznanja čiji je novčani iznos omogućavao Miloševiću da putuje i da svoj život organizuje lagodnije i ljepše. Tako on dobija zaredom dva puta, 1956. i 1957. godine nagradu "Veselin Masleša", prvi put za rad na muzičkom folkloru, a drugi put za kompozitorski rad. Dva puta po 50.000 dinara značajno su obogatila budžet kuće Miloševića. Iako nikada nije bio član KPJ, ipak je njegova kompozicija "Druže Tito, mi ti se kunemo", koju je komponovao za 40-tu godišnjicu KPJ i SKOJ-a, značila prihvatanje "najvećeg sina naših naroda i narodnosti", kako je tada govorila, i "poštena inteligencija". To mu je djelo donijelo novih 25.000 dinara.

Tako je u Domu kulture njegove rodne Banje Luke, u nedjelju, 23. oktobra 1960. godine održan Svečani koncert "povodom 30-godišnjice kompozitorskog rada Vlade Miloševića". Bogat i raznovrstan program sadržavao je ova djela: "Krvava bajka", "Jama" i "Pjesme sa Zmijanja" u izvođenju Mješovitog hora radio-Sarajeva kojim je dirigovao Tihomir Mirić; "Drvari", "Dorica", "Mjesičina", koje je izveo Milivoj Bačanović, i na kraju "Molitva oblaku","Selo je sunce" i "Proljetni pljusak" u izvođenju Mirka Janjčića, uz klavirsku pratnju Mladena Pozajića; u drugom dijelu: "Bosanska svita za gudački sastav", izveo  je Gudački orkestar Sarajevske filharmonije, "Koncert, za violinu i orkestar", sa solistom Nikolom Peckom i orkestrom Sarajevske filharmonije, "Pjesma nad mahalom"  i "Susedi, devojčica i ja" u izvođenju Milivoja Bačanovića i na kraju "Sa planine – simfonijska poema" u izvođenju orkestra Sarajevske filharmonije.

Sam Vlado Milošević ovako je iskazao tu dvojnost pristupa svome djelu od strane kolega i kritičara: "Kompozitori  kažu da sam etnomuzikolog, a etnomuzikolozi da sam kompozitor, a učenici kojima sam predavao u Učiteljskoj i Muzičkoj školi reći će da sam pedagog."

A njegov odnos prema tome je jednostavan: "Nikad nisam išao za dopadljivošću i pomodarstvom, uvijek sam slijedio samog sebe."

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

Napunivši 60 godina Vlado Milošević dobija najveću republičku nagradu, "27-julsku", u iznosu od velikih 500.000 dinara.  Referat je napisao Mladen Pozajić, revnosni izvođač Vladinih djela, pisac enciklopedijske odrednice o Miloševiću za Muzičku enciklopediju Leksikografskog zavoda i hroničar muzičkih zbivanja u BiH.

Učestvuje na konkursu RTV Beograd s obradom bosanskih narodnih pjesama i dobija III nagradu u iznosu od 300.000 dinara. Iste, 1964. godine Sarajevska opera nagrađuje ga sa 50.000 dinara za djelo "Pjesma pred buru mladosti".

Ritam nagrada neće se bitno mijenjati sljedećih godina, što zbog njegove stalne stvaralačke aktivnosti, takođe i iz stalnog rasta ugleda i zanimanja za njegovo djelo. Redom, do sedamdesetih godina, to su:

1965. OS Banja Luka povodom 20 godina oslobođenja grada – 200.000 dinara.

1966. Udruženje kompozitora BiH za djelo "Sonata za violu i klavir" – 100.000 dinara.

1966. RTV Sarajevo za djelo "Ne daj selo Stojanu na vojsku" – 60.000 dinara.

Najveće priznanje Vlado Milošević dobio je 23.11.1967. godine kada je izabran za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH, pošto je već ranije bio član Naučnog društva BiH
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #16 poslato: Februar 04, 2011, 11:12:41 pm »

Ocjene prijatelja i jedan prijedlog

Intenzivno sarađuje sa svojim prijateljima: dirigentima, solistima, kompozitorima. Profesor Mladen Pozajić, vjerovatno Vladi najprivrženiji izvođač i propagator njegovih djela, redovno mu se javlja pismima sa preciznim zahtjevima i podacima o djelima i izvođačima.

Vlado Milošević 23.januara 1963. godine šalje dopis Sreskom kulturno-prosvjetnom vijeću s prijedlogom koji naslovljava "O očuvanju pjevačko-igračke tradicije Zmijanja i drugo". Ti prijedlozi su ostali bez odgovora, oni kojima su upućivani poticali su upravo iz tih seoskih sredina koje su htjeli zaboraviti. Evo prijedloga Vlade Miloševića, kako bi se moglo ocijeniti šta je kasnije urađeno a šta nije:
"Muzički folklor onakav kakav je donedavna kod nas postojao, kao sastavni i nerazdvojni dio narodnog života, naglo se gubi, mijenja svoju suštinu a i formu. Raseljavanja, nov način života, prodiranje gradske civiliazcije na selo, unošenje mehaničkih i fabričkih instrumenata u selo itd. su razlog da se ono pjevanje gubi.

Jugoslovenska teritorija, uzevši u cjelini, vrlo je interesantno, šareno i bogato folklorno područje. Iz te bogate riznice stavralaštva izdvajaju se dvije oblasti po arhaičnosti narodnog pjevanja i sviranja, to su: Istra sa Kvarnerom i Dinarska oblast u Zapadnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku. Da se takvo narodno stvaralaštvo ne bi izgubilo, ili bar da se ne bi izgubilo tako naglo, trebalo bi nešto učiniti da mu se trajanje produži i to ne samo konzerviranje na magnetofonskim vrpcama melografskim radom, nego i na samom njegovom izvoru, tj. na terenu, radi toga predlažem sljedeće:

1) Da se na Zmijanju, i to u Stričićima, rodnom selu Petra Kočića, uspostavi neki mali regionalni festival, ukraj rodne kuće Petra Kočića, ili kod stričićke škole, gdje bi se svake godine u određeni dan vršila smotra narodnog pjevanja i igranja sa žirijem, nagradama itd. Mislim da bi ovaj kraj bar u tom pogledu malo živnuo, mi varoški ljudi možemo nešto učiniti da se muzički folklor ne izgubi, a dvanaesti je čas.

2) Da se još ove godine održe smotre narodnog stvaralaštva u Prnjavoru radi nacionalnih manjina, u Dubici u odnosu na Kozaru i Potkozarje, u Mrkonjiću i eventualno i u Glamoču. Te male smotre bi poslužile koliko radi propagande narodnog muzičkog stvaralaštva još više radi izbora dobrih pjevača i igrača za jednu veću smotru koja bi se održavala ovdje u Banjoj Luci, svake godine, ili preko godine (kao Binale).

Naš muzički folklor ne samo da ima veliku umjetničku i naučnu vrijednost (sve više prevladava mišljenje da naša muzička tradicija vuče svoje korijene iz ilirskih vremena) nego bi to bila i prvoklasna turistička senzacija."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #17 poslato: Februar 04, 2011, 11:13:07 pm »

Kompozitor pjesnika

U tom periodu Milošević je najviše drugovao sa poezijom

Stevana Raičkovića i Hamze Hume, ali je rado posezao i za izdvojenim pjesmama Gustava Krkleca, Vere Blagojević, Velimira Lukića i još nekih pjesnika u čijoj je poeziji pronalazio onu lirsku notu koja mu je bila bliska.

Ali ključni moment Miloševićevog muzičkog angažmana šezdesetih, pored horskih djela o kojima smo već govorili ("Ne daj selo Stojanu na vojsku", djelo antologijske snage), bio je susret sa "Kamenim spavačem" Maka Dizdara. Nastala u dijalogu sa starim tekstovima sa stećaka, ova poezija sublimira sudbinu prostora Bosne i Hercegovine ne samo u drevna nego i u sva vremena. U njoj je jezik sam nosilac svih ideja i poruka, ona životodajna snaga koja malo koga ostavlja ravnodušnim. Upravo na tom planu susreću se Dizdar i Milošević, dva bosansko-hercegovačka barda različitih životnih sudbina i nacionalnih opredjeljenja.

U prikazu koncerta kvarteta "Pro Arte", održanog 17. maja 1978. godine, kritičarka zagrebačkog "Vjesnika" (25.5.1978), Marija Božić, ovako ocjenjuje izvedbu maestralnog Miloševićevog djela:

"U jednosatnom muziciranju čuli smo stilski raznovrstan program. ’Kvartet in F’ J. Bajamontija; neobičan izbor iz Šubertovih gudačkih kvarteta; svježa, na tlu istarskog glazbenog folklora čvrsto ukorijenjena ’Pjesma i ples’ S. Zlatića i ’Consort Music’ (za M. Miletića i kvartet ’Pro Arte’ F. Verdera – standardno djelce bez identiteta koje je te večeri doživjelo svoju praizvedbu, a i nije moralo – djelovali su kao predigra za ’Kamenog spavača’ Vlade S. Miloševića, skladanog na stihove Maka Dizdara.

Recitirao je R. Buljan. Bila je to najeksponiranija izvedba večeri, ne samo zbog monumentalnosti i epske širine djela (kolikoje to uopće moguće kod gudačkog kvarteta), već i zbog, na pojedinim mjestima, izvanredno dočarane atmosfere Dizdarove pjesme, koju je Milošević postigao izuzetno bogatim glazbenim jezikom."

O "Kamenom spavaču" najpotpuniju ocjenu do sada izrekao je akademik Dimitrije Stefanović, muzikolog, dugogodišnji prijatelj Vlade Miloševića i kao dirigent Beogradskih madrigalista izvođač nekih njegovih vokalnih djela:

"Pošto je upoznao ovu zbirku iz kazivanja samog pesnika, kompozitor Vlado Milošević je odabrao sedam pesama i muzički ih oblikovao. Snažan poetski tekst Milošević doživljava dvostruko: a) kao duboke, opšteljudske, večite poruke i b) kao bosansko-hercegovačku kulturnu baštinu. Pripadnost Bosni, ljubav prema rodnoj grudi, njenoj prirodi, ljudima i muzičkom folkloru, karakteriše vaskoliko stvaralaštvo i aktivnost, a posebno muzički jezik Vlade Miloševića. (...)

Sedam pesama: ’Kosara’, ’Gorčin’, ’Zapis o zemlji’, ’Zapis o vremenu’, ’Molitva’, ’Ruke’ i ’Dažd’ predstavljaju sedam kraćih stavova različitih, kontrastnih raspoloženja i trajanja (od jednog do tri i po minuta; kompozicija traje ukupno 21 minut). (...)

Vlado Milošević je prevashodno liričar. Njegova sklonost ka melodiji, često kratkoj, zbijenoj, ali duboko sadržajnoj, proističe iz njegove duhovne konstitucije koja se ogleda i u sažetom načinu misaonog izražavanja u govoru. (...)

Melodije u ’Kamenom spavaču’ su uskog ambitusa, sa hromatskim pokretima. Nastale su, nesumnjivo, pod uticajem bosanskog narodnog pevanja. U melodijskom tkanju upotrebljeni su intervali umanjene terce, umanjene kvarte – sa tetrakordom e-f-g-as. Nešto ređe nalazimo i veće intervale: čistu kvintu, malu i veliku sekstu, malu i veliku septimu.

Harmonija i melodija se prožimaju i dopunjuju, pa ako je melodika opora i tvrda, još će više takva biti i harmonija. (...)

Već spomenutu ljubav Vlade Miloševića prema bosanskoj narodnoj muzici predstavlja trajno stanje osluškivanja, traganja i pronalaženja onih iskonskih muzičkih karakteristika koje ga nadahnjuju da ih preobrazi u novi muzički materijal u kome, katkada nema ni nagoveštaja citata."

Sa Dimitrijem Stefanovićem, Vlado Milošević posjećuje Atos i dobija tradiconalnu povelju o toj posjeti s datumom 19. novembar 1971. godine.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


U Kočićevom svijetu

Milošević je prvo komponovao "Vizije" koje su sačinjene od sljedećih muzičkih slika: "Mračajski proto", "Simeun đak", "Tuba", "Jablan", dok će "Mrgudu" uglazbiti 1972. kao simfonijsku poemu, ili simfoniju u jednom stavku. Sva ova djela odišu miloševićevskim lapidarnim stilom, njegovim harmonijama, ali se s orkestrom ne eksperimentiše. To je klasičan simfonijski orkestar koji se koristi znalački u svim elementima simfonijske orkestracije. Nije svako uho sviklo na ovakav zvuk, teško je klasičaru, teško i modernisti da se odmah, pri prvom slušanju privikne i otvori prema muzici koja govori svedenim, lapidarnim jezikom gorštaka kome je priroda odredila i duhovne prostore. To je vrlo tačno objasnila Rada Nuić u tekstu "Zvučne vizije Kočićevih likova u djelima Vlade Miloševića" napisanom za jubilarne "Puteve" broj 5/76. Evo nekih odlomaka iz ovog teksta:

"...Slavenskog su optuživali, kao muzičkog ’primitivca’. O Vladi Miloševiću ne govore tim epitetima, ali zar neka, često izricana mišljenja o njegovom kompozitorskom shvatanju, načinu i postupku ne sadrže implicite sličnu osudu. Nema li takav prizvuk tvrdnja da Milošević ne razrađuje tematski materijal i niže zvučne masive (blokove) koji se bezoblično valjaju partiturom. Istina, mnogo je stranica njegovih partitura na kojima teme nastaju i nestaju. Ali suštinski gledano to nije nespretnost u oblikovanju forme, već karakterističan postupak, imantentan njegovoj umjetničkoj pa i duhovnoj konstituciji. (...) I u običnom, svakodnevnom, i u muzičkom govorenju Vlado Milošević je čovjek od kratke riječi. Misli u njegovoj muzici izbijaju snagom erupcije, one su sažete, dorečene, ali on što jedanput kaže ne voli da raspreda, ponavlja. ’Svako prerađivanje’, veli on, ’vraćanje na početnu temu, ako je ona snažna i impresivna, gubi na značaju, misao rasplinjuje, razvodnjava’. Nizanje zvučnih masiva, takođe osobinu njegovog kompozitorskog postupka, možemo shvatiti kao kompozitorovu potrebu za zvukom, ali funkcionalno značenjski ugrađenog u slijed muzičkih događanja. Snaga njegovih zvučnih struktura ne bi bila samo u njegovim prepletima i dejstvu zvučnog masiva da iza njih, u njima, u njihovoj boji i atmosferi ne prebiva suština kazivanja. Govoreći o Krajišnicima on kaže: ’Sve je teško u tog svijeta: od obuće i odjeće do tvrdog, prenaglašenog govora’. U tome jeste razlog njegovog pomalo oporog, neuglačanog, tvrdog muzičkog jezika. Takav, kakav jeste, saglasan je životu koji je u središtu njegovog interesovanja, Krajini otvrdnuloj u nedaćama sudbine i istorije. No, njegov muzički govor ne teži pukoj deskripciji, već kazuje suštinu čovjeka i života koji traje vijekovima na krajiškim prostorima, ujedno kazujući sebe, svoju uraslost u iskon. Zato moćna i jedinstvena freska krajiškog duha i podneblja s pejzažom Zmijanja kao pozadinom te ’Mrgudom’, ’Tubom’, ’Simeunom đakom’, ’Lujom’...u gro planu i djeluje prvenstveno emotivnom uvjerljivošću svog izraza. U sublimnim vezama stvaraoca i tla ovaploćenim u muzici Vlade Miloševića, prebiva vrijednost trajno stvorenog. Kod njega, kao i kod Slavenskog, sve raste ’iz korena’."

Kao gost Mokranjčevog grada Negotina, Vlado Milošević 1971. godine drži jedno od svojih najznačajnijih predavanja u kome iznosi svoju poetiku iskazanu koncizno i jasno. Riječ je o tekstu koji će biti objavljen 1975. godine u "Radovima" tom LVI Odjeljenja za književnost i umjetnost ANU BiH pod nazivom "Muzički folklor u kreativnom prosedeu kompozitora". U proteklih dvadeset i pet godina to je jedan od najcitiranijih tekstova ne samo Vlade Miloševića nego i bilo kog BiH muzičkog teoretičara ili praktičara. Evo samo dva-tri kraća odlomka iz ove studije:

"Ima više pristupa muzičkom folkloru: to su (polazim od vlastitog iskustva) harmonizacija, stilizacija, obrada i sublimacija. (...)

U uspjelom komponovanju sadržan je stvaralački akt najvišeg reda. To je sublimirani vid emanacije muzičkog folklora koji je tako eteričan da se u tonskoj sukcesiji ne može naći ni najmanji citat narodnog melosa. (...) To je najviši artistički nivo u kome stvaralac ispoljava svoje najintimnije biće u kome je samo sebi ravan i toliko samobitan da ne može biti govora o nekom uticaju, a još manje o pozajmicama. To je onaj muzički govor kojim kompozitor govori kad je sam sa sobom, kad stoji prema svom unutrašnjem ja. (...)

Kakav i koliki je značaj djela koja su napisana u ma kakvom dodiru s muzičkim folklorom, kao i njihovo sociološko i estetsko vrednovanje, nije predmet ovog članka. To je posebna tema, ali ću ipak istaknuti samo ovo: neosporno je da ta djela, sredstvima svoje umjetnosti, govore o našem čovjeku i njegovom zavičaju. Ako to nije dug prema narodu i vremenu, a ono je posigurno zadovoljenje unutarnje potrebe, satisfakcija prema samom sebi i radost u stvaralačkoj aktivnosti, s punom spoznajom da je stvaralac, bez ikakvog sračunatog efekta, iskreno dao i oživotvorio ono što je njemu najbliže i najintimnije, ono što kao zavjetna vokacija leži u njemu."

Kasnije će to Vlado Milošević formulisati kao pripadnost bosanskohercegovačkom kulturnom prostoru, koji i pored svih regionalnih i nacionalnih različitosti i specifičnosti ima zajedničkih elemenata. Upravo takav odnos ima i Milošević prema zajedničkom kulturnom naslijeđu. Evo kako on to sažima u  četiri tačke kojima daje zajednički naslov:

"Po čemu sam ja bosanski kompozitor:

Po ljubavi i privrženosti prema bosanskom muzičkom folkloru;
Po obradi tog folklora i primjeni nekad vrlo dalekoj, suptilnoj i stilizovanoj;
Po literarnoj tematici u mojim djelima koja govore o bosanskom čovjeku i bosanskoj zemlji, a koja je služila kao podloga za komponovanje;
Po inspiraciji koja opet vuče korijene iz svega onoga što me okružuje."

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Duhovne i svjetovne kompozicije - jubilej

Postzemljotresna, 1970-ta godina značajna je za Miloševićev opus još po nečemu – on se vratio duhovnoj muzici. Nastaje niz horskih kompozicija na stare srpske tekstove, redom: "Nemanjina poslednja želja" na tekst Save Nemanjića, "Plač za knezom Lazarom", na tekst monaha iz Ravanice, "Ispovest mrtvog kneza Lazara" Patrijarha Danila, "Molitva Vladičici za spas od neprijatelja" na tekst Smederevca iz XV vijeka, "Slovo ljubve" na tekst Stefana Lazarevića, "Molitva knezu Lazaru" na tekst Jefimije Mrnjavčević, ali i "Sunčani Hristos" na tekst Maka Dizdara, "Tuga u kamenu" na tekst Momčila Nastasijevića, "Jefimija" na tekst Boška Bogetića i još desetak solo pjesama na tekstove drugih pjesnika. To vraćanje duhovnoj muzici nastavlja se i iduće godine, kada nastaju: "Oplakivanje Smedereva" na tekst Miodraga Pavlovića, mada su ključne vokalne kompozicije ove godine one na stihove banjolučkog pjesnika Jovana Joce Bojovića, koje su svojom elementarnom snagom privukle Vladu Miloševića. Tu se daje vizija surovog i divnog krajiškog pejzaža, što je odmah naišlo na blagonaklon odgovor kompozitorove duše. Tako su nastale pjesme: "Lisina planina, Mrkonjićka dika", "Bosanski orač" i "Zadužen na Zvečaju" koje

će ubrzo snimiti Milivoje Bačanović sa Mladenom Pozajićem i izvoditi s velikim uspjehom.

Idućih godina Milošević komponuje mnogo solo pjesama na stihove Vladimira Nastića, Vaska Pope, Jovana Joce Bojovića, Ranka Risojevića, Božidara Timotijevića, Nikole Šopa, Gustava Krkleca, Branka Ćopića ("Grob u žitu") i još nekih pjesnika. Ponekad  je riječ i o široj razradi, pa i simfonijskom pristupu, kada je pjesma samo osnovni pokretač muzičke teme. Mnoge od ovih kompozicija nikada nisu izvedene, naročito ciklus pjesama na stare srpske tekstove. One su bile namijenjene "I beogradskom pjevačkom društvu" koje je vodio akademik dr Dimitrije Stefanović. Njima su bile namijenjene i kompozicije na tekstove Vaska Pope, naročito antologijsko djelo "Veliki gospodin Dunav", koje je i štampano 1973. u izdanju ovog vrhunskog muzičkog kolektiva.

Među nagradama koje je dobio tih godina, ističu se dva priznanja, "Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom" 1970. i nagrada "Republičkog fonda za kulturne djelatnosti za djelo "Kiše nad Mostarom" za glas i kamerni orkestar na tekst Pere Zupca 1972. godine, u iznosu od 200.000 dinara. Komponuje muziku za dvije pozorišne predstave, u Narodnom pozorištu Bos. Krajine, i to 1971. godine za "Krajišku legendu" dvojica Kočić-Putnik, a potom 1974. godine za pozorišnu predstavu "Đerdan" sačinjenu od više Ćorovićevih pripovjedaka stvara niz muzičkih medaljona: "Na vodi", "Novi đerdan", "Priznanje", "Daša", "Jarani", "Maruša" i "Kako se Mula Mehmed oženio". U oba slučaja, kao i ranije, u tim predstavama najvrijedniji dio bila je upravo Miloševićeva muzika. Tu je uvijek dolazila do izražaja njegova sposobnost da muzičkim sredstvima dočara atmosferu, da potcrta dramatičnost ili elegičnost, da gledaocu još više približi njegovo rodno podneblje, umjetnički čisto i blisko.

Veoma značajno putovanje bilo je u Pariz 1973. (14.11-24.11) na XXIX Kongres orijentalista, gdje je Milošević održao predavanje pod naslovom "Sevdalinka – bosanska varoška pjesma" (na njemačkom jeziku pod naslovom ’Sevdalinka, kleinstadtisches Lied Bosniens’, iako je mogao da se sporazumijeva na francuskom jeziku), što je prvo upoznavanje jednog tako velikog muzičkog skupa sa fenomenom sevdalinke i njenim značajem u životu BiH gradova potkraj orijentalnog perioda ali i kasnije, sve do današnjih dana. Na Kongresu je Milošević svoje predavanje ilustrovao i muzičkim primjerima sa magnetofona.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #18 poslato: Februar 04, 2011, 11:13:26 pm »

Jazavac pred sudom na operskoj sceni

Nastavljajući svoje bavljenje Petrom Kočićem, ili prepuštajući se uticaju Petra Kočića, Vlado Milošević te 1976. godine komponuje prvo novu simfonijsku poemu "Kroz mećavu", potom "Davidovu zemlju" kao svoje viđenje unutrašnje, zvučne dimenzije "Jazavca pred sudom". Poznanstvo Ranka Risojevića i Vlade Miloševića Rezultat je bila opera, komponovana 1977. a izvedena 27.9.1978. godine u Domu milicije u Sarajevu, pošto se zgrada sarajevskog Narodnog pozorišta, u kojoj je djelovala Opera, u to vrijeme sanirala.

Na praizvedbi, pod dirigentskom palicom Miroslava Homena, glavnu ulogu pjevao je Avdo Beganović, kao David, Vasil Marčev bio je sudija a Sokrat Kajević pisarčić. Reditelj je bio Drago Fišer, scenograf Strahinja Petrović  a kostimograf Vera Volfart-Kojović.

U "Oslobođenju" od 27. novembra 1978. godine izlazi opširan prikaz iz pera muzikologa i muzičkog kritičara Zije Kučukalića, pod naslovom "Opera izrasla iz ovog tla". Analizirajući sve elemente, kako teksta, muzike i scenskog ostvarenja, Kučukalić piše: "...Milošević se našao pred nizom muzičko-dramaturških i kompoziciono-tehničkih problema, od kojih je ipak bio najznačajniji odnos kompozitora prema tekstu. Naime, ključ svega je duhoviti tekst Davida Štrpca, kvintesencija narodne oštroumnosti i bistrine, gdje se u jednom dahu izražava gnjev protiv vlade i birokratije, podsmijeva sudu, ili zajediljivo peckaju gazde i poreznici, a sve je obojeno širokom skalom iskričave satire oštroumnog Krajišnika.

Ovakav karakter literarnog osnova morao se, dakle, sačuvati i u muzičko-dramskoj obradi, jer su svi drugi elementi dramske radnje potpuno u funkciji oštre igre riječi Davida Štrpca. (...)

Milošević je kao osnov svog muzičkog izraza uzeo deklamatoriku, recitativno pjevanje koje samo u nekim situacijama zamjenjuju arioza šireg melodijskog obima. Razumljivo, ritmika izrasta iz pjevane riječi i potpuno je podređena dikciji teksta, a harmonska struktura i orkestracija kreirane su u funkciji teksta, i određeni osnovnim karakterom djela. Dakle, u pitanju je stilski okvir onoga što se u historiji muzike naziva realistička opera s naglašenim uticajima slavenske tradicije tipa Musorgskog, a posebno Janačeka, koji svojom praksom govorne melodije, ’napjevcima’ kako ih je nazivao, u punoj mjeri odgovara potrebama Miloševićeve koncepcije. (...)

Na kraju možemo zaključiti da je ova predstava u cjelini bila zanimljiv muzički događaj, ali ona, prije svega, ima  značajnu kulturno-historijsku ulogu."

Istog dana, u prijepodnevnim časovima, u Mrkonjić-Gradu, Vlado Milošević je primio visoko priznanje, Nagradu ZAVNOBiH-a. Na taj način kao da je stavljena tačka na sve dileme o značaju i ulozi ovog čovjeka, akademika, melografa, pedagoga, kompozitora, muzičkog pisca i kritičara, u kulturi Bosne i Hercegovine.

Godinu dana ranije, 1977. nekoliko horova u Hrvatskoj na podsticaj Aleksandra Radivojevića, zaposlenog u Prosvjetnom saboru Hrvatske, izvodi kratku i efektnu Miloševićevu kompoziciju "Slobodi", napisano na poznate Kočićeve stihove.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #19 poslato: Februar 04, 2011, 11:13:48 pm »

Lagano svođenje računa

Poslije tako značajne godine, kakva je bila 1978, Milošević je u sljedećoj, pored ovog nesporazuma sa zagrebačko-sarajevskim dvojcem, dobio tri priznanja u vidu plaketa iliti zahvalnica, i to jednu medalju u ČSSR, u Jablonecu, dodijeljuje mu Pevecky sbor "Janaček", Muzička omladina Banje Luke dodijeljuje mu Povelju, a Udruženje muzičkih pedagoga SR BiH, Zajednica muzičkih škola SR BiH, Muzička omladina i Muzička škola Banja Luka, Diplomu, dok Društvo bibliotekara BiH, u povodu 30 godina od osnivanja i djelovanja Zahvalnicu. Ali sva ta priznanja ostavljaju prilično hladnim čovjeka koji je bio navikao samo na rad, na osluškivanje unutrašnjeg glasa. Preselivši se u novu kuću, u ulici Maršala Tita br. 161, koju mu na korišćenje dodjeljuje grad kao zaslužnom građaninu, Vlado Milošević sjedi u svojoj radnoj sobi, za starinskim stolom na koji svjetlost pada i s lijeve i s desne strane, baš kako je uvijek volio, čita Šopenhauera, Rozanova, Medvedeva, povremeno svira na pijaninu i violini i čeka inspiraciju. Godine čine svoje, stvaralački vrutak je presušio, ali život s muzikom i za muziku nije.

Muzički urednik Radio-Banjaluke, Milorad-Buco Kenjalović, tokom 1980-81. izvlači Miloševića iz kuće na teren, vraća ga njegovoj ranijoj ljubavi, etnomuziokologiji. Nastaje serija od deset radio-emisija "Tragom krajiškog folklora". To kao da je podsticaj da se Milošević ponovo okrene folkloru, da dovrši neki od ranije započetih poslova. On kao prvi transkribuje arapsko obredno orijentalno pjevanje pod nazivom "Suretun-Nahi" i "Salla" i objavljuje u "Radovima", LXXIII, 1983. godine. Rad je dugo čekao da se dobije dozvola od vjerskih vlasti za njegovo objavljivanje.

Na inicijativnu banjolučkog izdavača "Glas", a povodom osamdesetogodišnjice od rođenja, Vlado Milošević sastavlja od izabranih primjera monografiju "Ravna pjesma" i piše za nju predgovor. Za recenzenta predlaže dr Ankicu Petrović, muzikologa iz Sarajeva koja svoj posao obavlja krajnje ozbiljno i šalje lično Miloševiću nekoliko svojih zapažanja kako bi knjiga bila bolja. Zapažanja se odnose na neke primjere za koje dr Petrović smatra da ne pripadaju pojmu ravna pjesma, potom na potrebu malo šire teoretske razrade samog pojma  i porijekla pjesama, odnosno evolutivnog procesa. Takođe, sugeriše da se u bibliografiji spomenu još neka imena. Osnovni utisak je da je ovdje jedan ozbiljni naučnik zaboravio u svojoj dobronamjernosti da kao sagovornika ima stvaraoca od osamdeset godina, kome nije do naučne akribije, do toga da istjeruje mak na konac, nego da potcrta ponešto od onoga što je uradio i u etnomuzikologiji, ali na svoj originalan, stvaralački način. Ali i to ne bi smjelo biti nauštrb kvaliteta.

Cijeneći svoju sagovornicu kao ozbiljnu naučnu radnicu, Milošević odgovara dr Ankici Petrović na svoj, umjetnički način iz čega izdvajamo samo uvodni pasus:

"U svojim radovima nikad nisam išao do kraja. Vjerovatno da usljed toga ima ponečeg nedovršenog u mojim radovima. Nisam davao težište na formalno raščlanjivanje. Mene interesuje psihološko stanje pjevača i porivi koji ga dovode do stanja koje mu je neophodno da bi se pjevanjem izrazio. Ostavljao sam ponešto čitaocu da sam sebi daje zaključke. Prilazim fokloru kao stvaralac (umjetnik). Mene opija zvuk i sve što iz njega proizlazi. Kad bih ponovo skupljao napjeve, objavio bih ih bez ikakve analize. Neka svako sam sebi analizira napjeve kako zna i umije. Svaka umjetnost, pa i pjevanje, ma bilo ono i ravno, nije racionalna tvorevina ljudskog duha. Teško je analizirati taj fenomen racionalno-diskurzivnom metodologijom. To je samo Bartok sjedinjavao u sebi umjetnika i naučnika. Pjevanje je senzibilno-emocionalni doživljaj – kako i zašto – nije moguće dospjeti do krajnjih, najdubljih korijena jednog takvog doživljaja."

Proslavivši osamdeseti rođendan Milošević prima nove dvije plakete - Zlatnu svojih kolega Saveza organizacija kompozitora Jugoslavije, i drugu Grada Banje Luke. Pod naslovom "U muzici više nisam htio", u zagrebačkom listu "Oko",  aprila 1981. na naslovnoj i još jednoj unutrašnjoj  strani izlazi veliki razgovor koji je s Miloševićem vodio Ranko Risojević. Na taj se način i ovaj značajni jugoslovenski orijentisani list (dvonedeljnik) pridružio čestitkama za jubilej takođe značajnog jugoslovenskog stvaraoca koji je bio vezan i za Zagreb, od školskih dana, prijateljskim i saradničkim vezama.

Hor beogradskih sveštenika na svom koncertu u patrijaršijskoj crkvi izveo  je 1982. godine "Plač za knezom Lazarom", uz pohvalne kritike izvođača i dirigenta koji se poslije raspituje da li Milošević ima još kompozicija duhovnog karaktera.

Prvo Televizija BiH, potom i RTS snimaju dokumentarne emisije o njegovom radu. Naročito je bio zadovoljan emisijom kojoj su podloga bile "Bosanske elegije" a koju je majstorski snimio Stipe Svetlinović, snimatelj Sarajevske televezije.

Silazeći jedne noći 1989. godine niz stepenice koje su vodile s potkrovlja njihove zgrade u prizemlje, okliznula se Vida Milošević i pala. Pad je bio težak i tragičan. Vlado je veoma teško podnio smrt svoje supruge s kojom je u braku bio punih pedeset i šest godina. Odjednom našao se potpuno sam, u svijetu gdje više nije imao vršnjaka. Svi njegovi školski drugovi bili su već mrtvi, tanjio se života vrutak, da bi ni godinu dana poslije smrti supruge dobio upalu pluća i 6.2.1990. godine, u predvečerje rata, umro.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Božji izabranik

Ars longa, vita brevis, glasi Hipokratova izreka u latinskom prevodu. Srpski prevod: umjetnost je dugovječna, život je kratak, iziskuje komentar. Život pripada jednom čovjeku, djelimično porodici, a umjetnost, ili, tačnije rečeno, djelo što ga stvori taj čovjek pripada svima, u sadašnjosti i u budućnosti. Ali poznavanje života samo za sebe predstavlja produžetak djela, njegovu dopunu i objašnjenje. Opis nečijeg života oduvijek je privlačio pažnju čitalaca, od drevnih vremena do danas. Ove dekade čini nam se da smo svjedoci cijele poplave biografskih djela. Ali nas je ovdje zanimao jedan čovjek i njegovo vrijeme eda bismo njegovo djelo učinili još bliže korisniku (izvođaču i slušaocu).

Vlado Milošević je bio čovjek svoga vremena, Srbin po rođenju i djelovanju, ali od onih najplemenitijeg kova. Istovremeno on je bio i Krajišnik, duboko svjestan složenosti prostora gdje je rođen i gdje živi, vezanosti za međureligiozne i višekulturne složene odnose. Muzičko naslijeđe krajiškog prostora on nije htio da cijepa nacionalno – pokazao je da i gradska i seoska popijevka i muzika pripadaju svim narodima i svakom čovjeku pojedinačno. Izmaklo mu je židovsko naslijeđe, nije zabilježio nijednu sefardsku pjesmu, a ni pjevanje aškenaskih kantora. A želio je, zanimalo ga je. Njegove knjige demantuju bilo čiju pobjedu za nacionalizam, mada je socijalističkim kontrolorima uvijek bio pomalo sumnjiv jer je pisao ćirilicom i bio blizak generacijskim prijateljima koji su bili čvršće opredijeljeni za tzv. "srpsku nacionalnu opciju".
Duboko religiozan, Vlado Milošević nije bio prakticirajući vjernik. Bio je pun razumijevanja za druge, kod svakog nesporazuma polazio je od sebe i propitivao se da nije on uzrokovao nesporazum počinivši neku grešku. Znao je i često isticao da je bolje biti onaj koji trpi nego uzrokovati tuđu muku i tuđu patnju.

Kada su ga nagrađivali i odlikovali govorio je: "Hvala im, nisu morali!" Pošto je cijeli ovaj rad nastajao tokom dvadesetogodišnjeg druženja i razgovora sa Vlado Miloševićem, neka i posljednje rečenice budu riječi ovog, iako izrazito društvenog, ipak u suštini samotnog stvaraoca, sklonog šopenhauerovskom skepticizmu u pogledu čovjeka i njegove realizacije:

"Ko su i šta su oni (ili onaj) koji nam priznaju ili ne priznaju naš rad i naša dostignuća, koji nam odobravaju ili nas kude? Oni su ono što sam i ja, a ko sam i šta sam ja, o tome ne treba niko da mi govori, to najbolje znam. Ljudi su nesavršeni pa i njihov način mišljenja. Prođe čitav ljudski vijek dok jednog čovjeka upoznaš, ili treba da umre pa da se vidi ko je i kakav je.

Od ljudi možemo očekivati više zla nego dobra. Kad se pokažu rđavi ili zlonamjerni njihova taština ih nagoni na to, ili realni (materijalni) interes, korist; oni se pri tom ne pitaju da li su time zašli u duhovnu sferu svog bližnjeg, da li su ga povrijedili, ili nipodaštavali. Od ljudi ne treba tražiti priznanje, i ako nam ga dadnu, ono je od danas do sutra, relativno i nepouzdano. Tražiti od njih priznanje, samo priznanja radi, je taština. Priznanje i zadovoljstvo ili sreća usljed toga dolazi s druge strane, ono je zapravo u nama, imanentno. – Ako sam sposoban da rasuđujem, da stvaram iz ničeg (iz svoje mašte) nešto, ja sam u tom slučaju strahovito mali, možda nešto kao bilioniti dio atomskog jezgra, onog svemoćnog i sveobuhvatnog Božjeg proviđenja, Božje egzistencije, u meni je užasno mala iskra sveobuhvatnog Duha, Prapočetka svega što mi ljudi vidimo i ne vidimo. I onaj koji mi je dao da razmišljam i stvaram i djelam, on mi je samim tim odao i priznanje jer me je izdvojio ne samo od mrtve, nežive materije, nego i od mnogih drugih meni sličnih.- Nije neobično što su se izuzetni ljudski umovi, vizionari, smatrali Božjim izabranicima."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #20 poslato: Februar 04, 2011, 11:14:21 pm »

U MUZICI VIŠE NISAM HTIO

Razgovarao R.Risojević
“OKO” - ZAGREB, 16-30.4.1981.

Osamdeset godina života i više od pedeset godina bavljenja muzikom, dovoljan su vremenski period da čovjek uoči zakonomjernost onoga čemu pripada i kroz što je prošao. Smiren pogled na prošlost, na svoj rad, uvijek je znak zrelosti i tvoračkog zadovoljstva. Uradilo se ono što se moglo i, ponekad uz sjetan osmijeh, htjelo. Djelo je slijedilo svoju logiku, umjetniku je ostajalo samo da mu suviše ne smeta - da oslobodi ono suštinsko u sebi, a suspregne površno i koristoljubivo, željno ispraznog odobravanja. Opirući se površoj dopadljivosti koja ćućori sa melodioznošću, Vlado Milošević (rođen 10.4.1901) stvorio je svoj muzički idiom koji je jednako daleko od avangardizma kao i od muzičkog eklekticizma. Godinama Vlado Milošević skromno nastoji i odvažno uspijeva biti svoj, prepoznatljiv, teškog i oporog muzičkog izraza. Blizak folkloru i umjetnicima koji su iz folklora crpli motive i snagu, ali nikada vulgarno u njemu, uvijek se spasavao od banalnosti i vulgarnosti upotrebom starijih harmonija i onih modusa koji su bliži težačkom životu ljudi ovog podneblja. Vjeran Kočićevoj tradiciji stvaralaštva, Milošević je istovremeno odan poetskoj ljepoti mladih stvaralaca, opet svog podneblja. Licem u lice s Vladom Miloševićem, akademikom, bardom BiH umjetničke muzike, u njegovom stanu u Banjoj Luci, kojoj je dao cijeloga sebe prema onoj divnoj Andrićevoj maksimi da je čovjek uvijek dužan svome zavičaju.


--------------------------------------------------------------------------------

R.R: - Odrasli ste u sredini bez muzičke tradicije, u vrijeme kada je bilo teško probiti se do bilo kakvog obrazovanja, kamoli muzičkog. Koja je to muzika vašeg vremena, ona koju ste slušali, izvodili: Koji su muzički pisci na čijim ste tekstovima učili muzičku teoriju i uopšte ljubav prema muzici?

V.M: - U vrijeme moje mladosti malo se šta moglo čuti ovdje, u Banjoj Luci, koja je tada jedva brojala 18.000 stanovnika. Prvi su impulsi potekli iz kuće, gdje se pjevalo, gdje se cijenila pjesma i gdje je bio veoma davno stigao gramofon iz Beča sa pločama koje su u to vrijeme bile veoma popularne. Otac i majka aktivno su pjevali u horu Srpskog pjevačkog društva "Jedinstvo". Nešto posebno bilo je muziciranje u kvartetu profesora Kalusa od kraja 1916. godine do sredini 1919. Iako je to bilo sviranje neprofesionalaca, tu sam vidio i čuo šta je muzika i trajno se vezao uz tu umjetnost i na kraju se odao pozivu profesionalnog muzičara. Do instrumentalne muzike inače sam došao posredstvom austrijskih vojnika koji su naučili mene i mog brata osnovnim stvarima na violini. Tu je isto tako muzicirala poznata "BH II regimenta" sa programima popularne muzike.     Ali na mene je najdublji utisak sigurno ostavilo crkveno pjevanje, jer sam proveo u crkvi, kao đak i kasnije kao horovođa, 22 godine. Ovdje je bio Kseonofon Zita, izvrstan pjevač, baritonist, koji je pjevao u crkvi u koju smo mi kao đaci bili obavezni da odlazimo.Odatle potiče moja ljubav prema horu i horskom pjevanju.To uđe u čovjeka , upije se, direktno ili posredno. Da sam kojim slučajem odlazio u katedrale i slušao orgulje, možda bih se razvio u izrazitijeg instrumentalnog kompozitora. Poseban je bio događaj kada je Kseno Zita pjevao sa horom "Jedinstva" neku od liturgija. Slušanje muzike u izvođenju profesionalnih muzičara usijedilo je 1923. godine dolaskom na studije u Zagreb, ali treba znati da Zagreb nije bio tada veliko muzičko središte. Horizont se proširio odlaskom u Prag, iako je to kratko trajalo, a naročito odlaskom u Beč 1926. godine.     Što se tiče muzičkih pisaca, naročito je u tome bio strog Miloje Milojević, koji je kritikovao horovođe i dirigente, što su na program stavljali minorna djela. Ja sam to tako srcu primao da nikada nisam svoje kompozicije uvrštavao u program "Jedinstva". Sjećam se da je Milojević više puta kritikovao donske Kozake koji su nastupali u našoj zemlji sa dirigentom Žarovom, što su više išli za vanjskim sjajem, za dopadljivšću, a zanemarili dubinu muzičkog izraza. Ovdje treba spomenuti moje prisno druženje (1928-1929) sa Zlatkom Grgoševićem i Markom Tajčevićem, jer su to muzičari koji su imali sasvim određen estetski stav u odnosu na komponovanje, a to je da se u radu treba oslanjati na izvor, na muzičiki melos naroda. Onda su tu Dobronić, Širola, i Konjović.Nisu oni pokrenuli stvaralačke impulse u meni, to je došlo ipak samo od sebe, ali su me usmjerili kud i kako treba ići.

R.R: - Kad smo već kod izvornog melosa , kod folklora, zadržimo se malo na ovoj oblasti u kojoj ste vi postigli velike, svjetski poznate rezultate, kao etnomuzikolog. Među prvima ste se bavili problemom našeg seljačkog pjevanje, kritički se osvrćući na rad Ludvika Kube u našim krajevima, ističući problem tonaliteta i intonacije. Bio je to težak, ogroman posao. Kako danas gledate na svoje djelovanje koje je samo za sebe iziskivalo jednog cijelog čovjeka?

V.M: - Sada kad razmišljam o svojoj prošlosti čisto mi je žao zašto me majka nije poslala, za vrijeme školskog raspusta (recimo 23. godine) negdje na selo, na Zmijanje recimo, bar desetak dana, zašto nisam otišao u to vrijeme na jedan zbor u Gomjenicu? Ali onda je bilo drugo važnije, mladost, Vrbas, i koješta drugo. Hoću da kažem da ja u to vrijeme nisam imao ozbiljniji, odnosno gotovo nikakav afinitet prema narodnom melosu. Možda je tome uzrok i ono muziciranje u kvartetu, gdje se izvodila klasična muzika koja nije imala veze sa našim folklorom. Prvi koji je mene animirao, jeste profesor Dobronić s kojim sam dolazio u dodir više nego drugi studenti, jer sam mu pomagao u prepisivanju skripata. Spomenuo sam tu Tajčevića, Milojevića i Grgoševića, ali posebno od 1931. kada sam čuo hrvatsko pjevačko društvo "Lisinski", kako su pjevali "X rukovet" S. Mokranjca pod dirogovanjem Milana Saksa, i jednu Žgančevu kompoziciju ("Ni mi više volja na svetu živeti"), ja sam se prosto ozario i preporodio.     Čini mi se da je to bio presudni momenat za moje konačno opredjeljenje, to upoznavanje sa ljepotom narodnog melosa u umjetničkoj obradi kompozitora. A kad sam došao u pjevačko društvo "Jedinstvo" i počeo dirigovati Mokranjca, naročito njegovu "Liturgiju", taj odnos prema narodnom melosu se još više produbio, te je to postala moja opsesija. Naravno, mene su brojni razlozi spriječili da se odmah posvetim tome. Prvo bilježenje narodnog varoškog pjevanja bilo je 1934. od pjevača Sulje Plićanića.Do rata sam radio na sluh, mukotrpno, bili su to ogromni problemi koji se nisu mogli riješiti sve do pojave magntefona, čime je omogućeno ponavljanje određene melodije sve do njenog preciznog transkribovanja. Od te 1934. godine do danas ja sam zabilježio oko dvije hiljade narodnih pjesama, od kojih je pola štampano u šest knjiga koje je izdao Muzej Bosanske krajine u Banjoj Luci. Naročito je bilo plodno moje putovanje na Zmijanje, 1940. godine, kada sam prvi put čuo pjesme koje će mi poslužiti kao osnov za rukovet "Pjesme sa Zmijanja".

R.R: - Citiraću ovdje šta poznati muzikolog Petar Bingulac kaže za "Pjesme sa Zmijanja": Odmah u prvoj pjesmi, "Oj, ukopala nana Milovana", kao odslušanoj s tugovanke ječe tužno (andante lugubre) i veoa tiho tonovi tužbalice, u takvom zvuku ( prva strofa ženski , druga muši hor). Vaspitanik zapadnih muzičkih škola zbunio bi se ovim uskim hromatskim, upravo netemperiranim intervalima, ali koji bosanski gorštak peva i kuka sigurnim, njemu prirodnim načinom. A kako bi se taj muzičar mučio kad bi trebalo ovdje, toj pjesmi od jada golema, toj tihoj kuknjavi naći harmoniju! Milošević je nju magistralno našao, sa svim njezinim sudarima paralelnih sekunda (po zvuku), u suženom rasponu melodijskom od male terce...Ali zato su "Pjesme sa Zmijanja", komponovane još 1940. godine, morale čekati više od devet godina da budu izvedene. Ali odsad one, autentičnošću svoje groštačke istinitosti i snagom svog umetničkog izraza, zauzimaju jedno od najznačajnijih i najsigurnijih mesta u celokupnoj jugoslavenskoj muzici." Citat je opširan, ali nas odlično uvodi u vaš kompozitorski rad u kome horska djela predstavljaju sigurno najnesporniji dio. Uz ciklus (rukovet) "Pjesme sa Zmijanja", tu su još "Oj Dubice", "Ne daj selo Stojanu na vojsku", "Na cesti Petrovačkoj"? "Dovedi popca" (na tekst Nikole Šopa), "Veliki gospodin Dunav" (na tekst Vaska Pope), "Kad je borba na Travniku bila" i mnoge druge, impresivan broj od ukupno 110 kompozicija za hor koliko sam izbrojao u vašoj bibliografiji. Kako su one nastajale i šta danas znače za vas?

V.M: - Već sam nešto rekao o genezi ljubavi prema horu i horskom pjevanju.Prvi put sam hor čuo još 1912. godine, kada je u Banjoj Luci gostovalo akademsko pjevačko društvo "Balkan" iz Zagreba. Kasnije sam čuo mnoge horove, ali neprekidno slušanje hora srpskog pjevačkog društva "Jedinstvo" odigralo je najznačajniju ulogu u mome vezivanju za ovaj muzički oblik. Zatim u Zagrebu, u jesen 1923, bila je smotra hrvatskih pjevačkih društava, sa koje mi je u sjećanju ostala kompozicija Frana Lotke "Bel oblačak". Brojne horske kompozicije napisao sam iz praktičnih razloga, naročito obrade narodnih pjesama, jer sam dirigovao sa dva hora. Uopšte, mogu reći, komponovao sam za hor i stoga što se mogla kompozicija odmah i izvesti. Mene ponese horsko pjevanje, i uvijek se pred horom osjećam posebno i svečano. Mislim da je to najplemenitije muziciranje uopšte, jer ga izvodi ljudski glas.    

R.R: - Druga muzička forma u kojoj ste vi napisali mnogo kompozicija jeste solo pjesma (lied). I njih je preko stotinu. Put do solo pjesme ide svakako preko ljubavi za poeziju, naročito lirsku. Vi ste uglavnom koristili tekstove domaćih pjesnika, a pri tom niste robovali tzv. pjesničkim veličinama. Nastojali ste uvijek da komponujete na one stihove koji se vama dopadaju. Tu postoji ciklički krugovi, od bliže okoline, od lokalnih pjesnika sve do naših najistaknutijih liričara, kakvi su Raičković i Cesarić.

V.M: -Od rane mladosti imao sam sklonosti prema lirskoj poeziji. Što sam god zaradio na raznim "svirkama" (1919, 1920), trošio sam na kupovinu knjiga. Tako sam nabavio i pročitao sve što je dotle bilo štampano od Vladimira Nazora, a naročito lirske pjesme. Zatim sam čitao Hajnea, u prijevodu, G.Kelera u originalu, Dučića, Rakića i druge, a naročito poznatu antologiju Bogdana Popovića. Sve do tridesete godine nisam imao sklonosti ni razumijevanja za solo pjesmu. Kad je trebalo polagati profesorski ispit (1933), prof. Stražicki zadužio me je da kao domaći pismeni rad napišem "Njemačka solo pjesma u 19. stoljeću". Dosta krupan zadatak! Pročitao sam biografije mnogih muzičara, a prije svega radove Hermana Krečmara o njemačkoj popijevci devetanestog stoljeća. Tako sam mnogo više znao o lidu teorijski nego praktično, jer nisam imao ni mogućnosti da više puta slušam umjetnike pjevače.     Čini mi se da je profesorski ispit bio taj podsticaj da se više zainteresujem za lid. Neposredni povod da napišem prvu solo pjesmu bio je taj što je u našem društvu pjevao jedan Rus, Hihin, odličan baritonist. Radilo se o pjesmi Isaije Mitrovića, banjalučkog učitelja, "Pecija krajiški vojvoda". Tu pjesmu Hihin je pjevao javno na jednom koncertu našeg društva 1940. Slijedeće sam godine počeo komponovati solo pjesme na tekstove Slavka Mandića, učitelja sa Zmijanja, koji je tragično nastradao uJasenovcu. U solo pjesmi tri su izražajna faktora: tekst koji se može čitati ili glasno govoriti; ljudski glas koji pjevanjem iznosi tekst; instrumentalni dodatak (najčešće klavir). Kao što je i suviše dobro poznato, pjesma kao literarna tvorevina je sama sebi dovoljna, bez ikakva pjevanja, a još više bez zvuka instrumenata. Pjevanje i instrument pojačavaju izražajnu snagu teksta, njegovu ekspresiju. Ako bi pjevač pjevanjem na neki vokal otpjevao s kraja na kraj svoju dionicu, mi bismo saznali (donekle, naravno), šta taj tekst donosi i da li je to elegija, burleska, melanholija, tuga uopšte, veselje, igra ili nešto treće. Isto tako, ako bismo izostavili tekst i pjevanje, sama instrumentalna dionica bi donekle dočarala sadržaj i teksta i pjevanja.      Prema tome, sva tri faktora združena u jedan spoj daju maksimum ekspresije. Najčešće sam orbađivao pjesme koje su mi došle, što se kaže, "na dohvat ruke". pratio sam književne novine i časopise, još od prije rata. Često sam koristio stihove manje poznatih pjesnika, na koje sam nailazio u novinama, ali je bilo značajnih pjesnika od kojih sam komponovao samo jednu pjesmu (Zmaj, J. Jovanović, Đ. Jakšić, N. Šop, O. Šolc, G. Lorka). Od svih pjesnika koje sam komponovao, meni je najljepša na tekst Dragutina Tadijanovića, "Mjesečina". Zatim dolaze pjesnici sa više pjesama, Stevan Raičković, Slavko Mandić, Hamza Humo, Vladimir Nastić, Vesna Parun, Dobriša Cesarić i drugi. Moram istaći da sam mnoge bh. pjesnike komponovao, od Šantića do najmlađih.
 
R.R: - Ma kako se vi osjećali kao prevashodno kompozitor za ljudski glas, stvorili ste više upečatljivih orkestralnih djela. Od najmanjih formi do velikih dramskih tvorevina. Tu je prije svega "Dramatična simfonija", sa upotrebom dvadesetak perkusionih instrumenata, potom vaši gudački kvarteti, među koje ubrajam na neki način i "Kamenog spavača", kome je kvartetu pridodat recitator ( treba spomenuti izvanrednu interpretaciju kvarteta "Pro arte" iza Zagreba), potom kompozicije na Kočićeve tekstove, "Mračajski proto", "Simeun đak", "Tuba", "Mrguda", "Davidova zemlja".

V.M: - Rad na instrumentalnoj muzici počeo sam vrlo skromno, još tamo pred rat kada sam imao jedan manji orkestar violinista za koji sam napisao jednu igru i pjesmu koje su kasnije postale okosnica moje "Bosanske svite". Ta tri komada ja sam sastavio 1945. za kvartet i to smo javno izvodili u Nišu, odmah poslije oslobođenja. To je vrlo skromno pisano, ali je zanimljivo mišljenje nekih izvođača da sam ipak uspio da iskoristim gotovo sve mogućnosti gudaćih instrumenata. Onda dolazi djelo "Sa planine", koje je proizašlo iz jedne fantazije za klavir. Ono je izvođeno svojevremeno u San Remu. Hoću da kažem da sam se ja u orkestraciji razvijao sporo i samoučki. Orkestarskom sam se muzikom više bavio poslije odlaska u penziju, 1963. godine, u dobu kad mnogi završavaju svoju aktivnost. Napisao sam tako muziku za pozorišni komad Drage Mažara:"Vode se povlače".     Odmah sam primijetio da se iz toga može stvoriti veće djelo, jedna simofnija, i to sam nosio u sebi sedam godina, ali prije nego što ću pristupiti orkestraciji tih tema i te građe, ja sam detaljno proučio 13 knjiga Johana Kunica o instrumentima. Naporedo sa ovim dolazi do stvaranja nekoliko gudačkih kvarteta. Prvi je bio 1953. godine , na osnovu teme koju sam dugo nosio u sebi. Poslije 1960. godine napisao sam II gudački kvartet koji se mnogo izvodio. Uporedo sa sazrijevanjem u komponovanju, ja sam napredovao i u kontrapunktu.  Da bih ilustrovao to svoje zanimanje za kontrapunkt, reći ću da sam sve donedavno pisao fuge, za svoju dušu kako se kaže, i napisao sam ih preko stotine. To je kompozitoru veoma potrebno. Tako se može reći da moje muzičko-kompozitorsko napredovanje i jeste i nije samoučko. No,takva je umjetnost i put pojedinca.     Komponovao sam dosta za klavir i za violinu. Tako sam napisao jedan koncert za violinu i orkestar. Ako bih se sada strogo zapitao šta sva ova moja djela predstavljaju? Kakva je njihova suština? Na to nije jednostavno odgovoriti. Moglo bi se reći da ta djela u neku ruku imaju svoj oslonac u muzičkom folkloru. U nekim je djelima to zaista očito (Bosanska svita, Sa planine, Dramatična simfonija, Violinski koncert). Za sva se moja djela može na izvjeestan način reći da su angažovana, da je to programska muzika, jer ja mislim da nema muzike izvan mene i izvan vremena u kome ja živim. Iz toga programskog koncepta često proizilazi i kompozitorski prosede. Tako u "Dramatičnoj simfoniji" koristim mnogo udaraljke, zato što se time potcrtava bit djela, njegova intencioznost. Udaraljke sam upotrebio i u šest soneta na tekstove Stevana Raičkovića.     Izvanmuzički faktor o kome se mnogo govori dovodi stvaraoca u posebno psihičko stanje koje je nastalo doživljajem, ili čitanjem nečega, odnosno u psihičko stanje koje je odraz onog vanmuzičkog, tj. nečeg doživljenog, i stvaralac de facto izražava svoje stanje izražavajući sebe, a ništa ne slika niti preslikava. Taj vanmuzički faktor je samo podsticaj da izrazi sebe, ali u tako transformisanom vidu, da bi se često moglo reći da je ta (takva) muzika po sebi lišena ičega realnog, lišena onoga podsticaja. Čovjek je složeno biće, sve je to opštepoznato, u svakom od nas ima nešto od Mračajskog prote, Simeuna đaka, Mrgude, Tube, itd.

R.R: - Vaše su kompozcije (orkestarske) u principu kratke, ali nabijene, pregnantne. I ta forma je na nekin način, takođe, specifično vaša?

V.M: - Pokušaću objasniti nekoliko stvari vezanih za moja orkestarska djela. Meni je Milorad Milić ( producent Radio-Sarajeva) dao podsticaj da komponujem po Kočićevim djelima. Ja sam kasnije, prilikom komponovanja, pokušao da pomirim spoljnje i unutrašnje, što će reći ono svakodnevno, gotovo banalno, i ono što je sublimno u duši (mizantropija, otuđenost). Ja to na početku odmah izražavam upotrebom tube. Kad kritičar pristupa nekom novom djelu, on ga uvijek pokušava uglaviti u svoje kanone. Tako je recimo jedan kritičar, poslije Opatije, gdje je bila izvedena moja "Dramatična simfonija" zapitao zašto će toliki simfonijski orkestar. Naravno, on se nije udubio u karakter naših ljudi, u vrijeme u koje je smještena ta simfonija, jer da je to učinio shvatio bi šta će mi toliki orkestar. O našim se ljudima ne može govoriti lakim i mekanim sredstvima bilo u muzičkom, bilo u poetskom izrazu. Sve je kod njih snažno, golemo, prosto predimenzionirano. Slično je sa disonancama koje se javljaju u mojim kompozicijama ( u "Mračajskom proti") kad se jave tutti orkestra, te disonance potiču od disonanci u čovjekovom biću.     Često te moje kompozicije djeluju kao skice, ali to je tako samo prividno. I naši su ljudi ponekad kao skice, pogledajte samo neostvarene živote Kočićevih junaka. Meni takav stil, kondenzovani, odgovara, jer sam ja takav čovjek koji ne voli mnogo okolišati, niti se mnogo zadržavati na istome pokazujući tehničko umijeće koje je uvijek prazno. Otvoreni ljudi, rječiti, blagoglagoljivi, takvi su i u svojim kompozicijama. Naravno, o rječitim ljudima, i o kompozitorima, ne treba govoriti sa omalovažavanjem, za to je potrebno zaista imati talenat.

R.R: - Sada smo pred vašim finalnim djelom, "Jazavcem pred subom". Vi ste to djelo uradili kao potpuno zreo čovjek i kompozitor, koji nije imao šta novo da otkriva, kome je na neki način sve bilo jasno, kako u Kočiću, tako u sebi i u muzici. O "Jazvacu" mi smo mnogo razgovarali. Vi ste odranije nosili tu temu, ali sam vas ja kasnije podsticao. Na kraju je pred vama bio libretto. Dogovorili smo se bili da se držimo originalnog teksta, kome se ništa neće dodavati, ali iz koga ću ja izostaviti neke redove, ponavljanja, da smanje statičnost, a pripomognu povećanju dramatičnosti i tako olakšaju kompozitorski posao.

V.M: - Kritičari su se pitali da li bi u ovoj operi bilo mjesta za hor i balet, a ja odgovaram: Bilo bi mjesta u "Jazavcu" i za hor i za balet, ali bi to trebalo da uradi neki drugi čovjek, drugi kompozitor; ja to nisam mogao, bez obzira na činjenicu koju su isti ti kritičari istakli, što sam izraziti horski kmpozitor. Ja nikada nisam išao za dopadljivošću ni u privatnom životu, ni u kompozitorskom radu, uvijek sam slijedio samoga sebe. A sada da se vratim osnovnoj temi vašeg pitanja. Opisao sam i prikazao sam sredstvima muzičke umjetnosti našeg čovjeka, Zmijanjca, višestruko. Horski (Pjesme sa Zmijanja;Oj, Dubice; Ne daj selo Stojanu na vojsku, itd), solo pjesmama (Drvari, Molitva oblaku, itd.), kamernim djelima (II gudački kvartet), orkestralnim (Bosanska svita, Dramatična simfonija, Davidova zemlja), vokalno-instrumentalnim ( Bosanske elegije, Četiri pjesme J.J. Bojovića). Ja sam u tome pošao od troglasnog ženskog hora (Ovce čuva Bojana), do Dramatične simfonije, a to je raspon od 13 godina.     Nisam predoređen za pisanje velikih djela, bez obzira na jednu simfoniju, nego za male forme. Nisam operski kompozitor, ali je moralo doći do toga da se priča o svom čovjeku (Davidu Štrpcu) izrazi i ovom formom, koja se uslovno zove opera. Sve ono na čemu sam dotle radio, profilirano i sublimirano došlo je do izražaja u ovom djelu. Sve iskustvo u komponovanju vokalnih oblika ovdje je našlo svoj završetak, zapravo vrhunac. To nije opera u klasičnom smislu riječi, što sam ja i prije realizacije isticao. Kasnije , kad je djelo već prikazivano, meni je palo na pamet da naslov ne odgovara svom standardnom pojmu. Ja bih ga nazvao: Scensko kazivanje Davida Štrpca, izraženo muzikom, ali najlakše ga je nazvati operom, šireći tako žanr a ne uvodeći novi pojam.      Nešto je slično u svom prikazu iskazao kritičar Branko Polić, rekavši da bi to djelo trebalo nazvati "David Štrbac". To scensko kazivanje je parlando melodika poduprta malim orkestrom, gudačkim korpusom sa sedam duvačkih instrumenata i nešto udaraljki. Taj David sa svojom parlando melodikom je logičan završetak mog kompozitorskog rada i on je morao doći na scenu, kao tačka na cjelokupno djelo. Prema tome, opera "Jazavac pred sudom" i nije nikakav prvijenac, kako neki kažu, nego zadnjijenac. On je finale, on ne vodi nikud dalje, ne samo zašto što sam ja u osamdesetoj godini, a pisao sam ga u sedamdeset sedmoj, pa sam malaksao, nego zato što se njime krug zatvorio. Njime se krug "mojih" tema iscrpljuje. U svojoj vrsti i u mome stilu i u svim svojim komponenatama formalno to je moje najsavršenije djelo, ili još više, napisano u najpogodnijem momentu u odnosu na postupni hod kojim sam išao u svom životnom putu, sve korak po korak. Samo se po sebi razumije da ja ne kažem da je i najbolje.      Moj umjetnički vrhunci su se desili ranije, ali ja ih neću određivati. Jedna vanjska komponenta je i ta da se u svijetu scenske muzike pojavljuje jedan seljak u gunju, dakle onakav kakav je on u životu. Ne treba "Jazavca" posmatrati odvojeno od mojih ostalih djela. Ko tako gleda, kratkovidan je, ili ne pozna ni mene pa ni moj opus, koji je prilično razuđen obimom, ali konzistentan umjetnički, u izrazu. Ne bih mogao napisati operu s drugim sadržajem, moram reći da sam to jednom pokušao, u pitanju je bio Hamza Humo, ali nisam uspio. Bez "Jazavca" bi moje djelo bilo kuća bez krova. Djelo je u fakturi ogoljeno, osiromašeno, svedeno na najmanju mjeru izražajnih sredstava a zar bi i mogao siromašni seljak, kmet, biti prikazan bogatom i rasošnom zvučnom paletom, sa upotrebom baleta i hora.     Govoreći o komornoj muzici, zaboravio sam da spomenem jedno od svojih najboljih djela, "Kameni spavač", Partitura je štampana u izdanju Akamedije nauka i umjetnosti BiH, i ja sam tamo napisao: "Bilo je neminovno da ja pristupim komponovanju tog djela". A to je bit umjetnosti, taj tzv. "viši imperativ bića". Kad sam ja u pitanju nigdje ta neminovnost nije došla više do izražaja kao u slučaju "Kamenog spavača". On je stvoren za šest-sedam dana i po mom mišljenju zato je tako uspio. Sve ono bosansko što je sjajno izrazio Mak Dizdar osjetio sam i ja i to je u meni progovorilo iskonskom snagom tla. Sišli smo do onih korijena koje je moguće pratiti , on poetski (jezički), ja muzički. U muzici više nisam ni htio!
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #21 poslato: Februar 04, 2011, 11:15:57 pm »

Muzički primjeri

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1. Lisina planina Mrkonjićka dika
Izvođači: Dušan Popović, bariton,
Simfonijski orkestar RT Sarajevo, dirigent Radivoj Spasić
2. Pjesme sa Zmijanja
Izvođač: SPD "Jedinstvo"

3.Voćka poslije kiše
Izvođači: Radmila Smiljanić, sopran
Ljubica Grujić, klavir

4. Zapjevala bulbul ptica
Izvođači: Nataša Jović, mecosopran
Ljubica Grujić, klavir
Košutice, mila li si
Izvođači: Snežana Savičić, sopran
Ljubica Grujić, klavir

5. Svita za obou i gudački orkestar, Allegretto
Izvođači: Gudački orkestar Akademije umjetnosti Univerziteta u B. Luci;
dirigent Darinka Marić Marović
Dragan Lazić, oboa
Vlado Milošević govori o terenskom radu

--------------------------------------------------------------------------------
Muzicki primjeri:http://vladomilosevic.rs.ba/djela/audio.html


--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------
Tekst o Vladi Milosevicu preuzet sa: www.vladomilosevic.rs.ba
Autor: R. Risojević

--------------------------------------------------------------------------------
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« Odgovor #22 poslato: Februar 04, 2011, 11:16:48 pm »

Sjecanja na Vladu Milosevica

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Svaka ptica svojim glasom pjeva


Vlado Milošević, znao je da narodna pesma, nije samo ono što je u notama, ili što se čuje sa neke trake. To je i osmeh čoveka koji peva, razgovor s njim, popijena rakija, podeljen zalogaj, razmenjena šala.

Pesma je i rumeno lice devojke i vezena košulja i šara na pregači, emocija u svakom slučaju - rekao je profesor dr Dimitrije Golemović, na naučnom skupu, posvećenom Vladi Miloševiću.
On je istakao da je Milošević bio etnomuzikolog "bartokovskog" tipa, koji sam ide na teren, snima, bilježi a onda na osnovu istraženog piše kompozicije. Zato se u njegovim "Pjesmama sa Zmijanja" i onim drugim, vidi i čuje i taj osmijeh i šala i šara na pregači.
Osmi međunarodni simpozijum, "Vlado Milošević- etnomuzikolog", okupio je ove godine 25 stručnjaka, uglavnom iz Srbije i Republike Srpske, ali i iz drugih država iz okruženja, te tri predstavnika iz Bugarske.
Skup je u četvrtak zvanično otvorio dekan Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci Milorad Kenjalović, i pozdravljajući učesnike, poželio im  srećan rad.
- Željeli smo da "Dani Vlade Miloševića", pored manifestacionih umjetničkih sadržaja imaju i naučnu dimenziju i mislim da smo u tome uspjeli, o čemu govori i Zbornik radova koji danas predstavljamo javnosti - istakao je Kenjalović i dodao da je značajno što skupu prisustvuju i studenti Akademije, napajajući se tako na najboljem izvoru - djelu etnomuzikologa, kompozitora, ali i dokazanog pedagoga, Vlade Miloševića.
Predstavljajući Zbornik radova sa ovog naučnog skupa, promotor i urednik dr Dimitrije Golemović, istakao je da je koncepcija simpozijuma zamišljena tako da učesnici u svojim radovima idu tragom Vlade Miloševića, renesansnog čovjeka, širokih interesovanja, velikih znanja i nepresušnog talenta.
Teme simpozijuma su etnomuzikologija, prevashodno život i bogato djelo Vlade Miloševića, sa akcentom na kompoziciji inspirisanoj folklorom. Učesnici su muzičari, teoretičari muzike koji se bave raznim temama od etnomuzikologije do nekih drugih muzičkih disciplina.
- Nauku ne treba staviti u kavez i zato idemo i dalje, bavimo se  novim tendencijama u razvoju muzike, koja je danas mnogo slojevitija. Podrazumeva i rok i pop i rep, pa čak zalazi i u domen umetničke muzike, stare i nove, pokazujući da sve to definiše čoveka kao muzičko biće - objasnio je Golemović.
Muzika je, kako je rekao, kao kajmak na mleku, ona je esencija čovekovog obrazovanja i samospoznaje. Na ovom skupu, težište je na kompoziciji zasnovanoj na narodnoj muzici, koja jedan narod postavlja na pravo mjesto među drugima.
Monografsko-notna izdanja    
U okviru "Dana Vlade Miloševića" juče su promovisana i Monografsko-notna izdanja kompozicija sa pozivnog konkursa, objavljenog u okviru ove manifestacije.
- Radi se o pozivnom konkursu za orkestarske i horske kompozicije. Želimo da pokažemo da je djelo Vlade Miloševića poziv, svim afirmisanim i neafirmisanim kompozitorima, da stvaraju nova djela, koja su inspirativnu bazu našla u tradicionalnoj narodnoj muzici, znači, na istom su fonu kao i Moliševićevo stvaralaštvo - rekao je Milorad Kenjalović.      

GLAS SRPSKE
Datum: 11.04.2008
Autor: R. KULUNDžIJA

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Vlado S. Milošević - etnomuzikolog


Zaključak


Milorad Kenjalović

Sa Vladom Miloševićem sarađivao sam petnaest  godina (od 1976. do 1991. godine). Vidovi naše saradnje bili su različiti, od terenskih istraživanja za potrebe radio-serijala “Tragom folklora Bosanske krajine”, do drugih poslova iz oblasti etnomuzikologije (sređivanje građe, transkribovanje muzičkih primjera i sl.). Sa čika Vladom sam i drugovao, ako se to tako može nazvati s obzirom na razliku u godinama koja je postojala među nama, provodeći s njim brojne časove u prijatnom i po mnogo čemu vrijednom i za mene korisnom razgovoru.

Kao svestranoj stvaralačkoj ličnosti, Vladi Miloševiću su do sada posvećene dvije knjige: jedna koja se bavi njime kao kompozitorom, autora Ivana Čavlovića, i druga – koja V. Miloševiću prilazi sa biografskog stanovišta, Ranka Risojevića.

O Vladi Miloševiću kao etnomuzikologu, do sada je napisan niz radova, a njemu je posvećen i jedan od brojeva časopisa “Putevi”, tako da bi neupućen čitalac mogao da pomisli da su time dati odgovori na sva ili, ako ne sva, ono najvažnija pitanja, imajući u vidu etnomuzikologiju kao polje njegovog rada. Međutim, detaljnijim sagledavanjem onoga što je o V. Miloševiću – etnomuzikologu pisano, postaje očigledno to da mnoge zaključke o njegovom radu, koje su izrekli razni stručnjaci, odlikuje svojevrsna nedorečenost, a često i nerazumijevanje onoga o čemu je govorio V. Milošević. Takođe, mnogo toga čime se Milošević bavio ostalo je nedovoljno poznato, a samim tim i neproučeno. Sve ovo predstavljalo je izazov za mene, da se prihvatim posla da napišem ovu knjigu, koja ne računa s tim da će dati posljednju riječ o etnomuzikološkom radu V. Miloševića, već da će unijeti više svjetla u tu oblast. Ideja na kojoj počiva ova knjiga je da se pristup V. Miloševiću – etnomuzikologu ostvari sa dvije strane. Kao prvu treba istaći posmatranje određenih problema iz oblasti folklorne muzike kojom se on bavio, iz čega je kao rezultat proisteklo i upoznavanje sa brojnim osobenostima ove muzike. Drugi pristup pošao je od  etnomuzikološke nauke, i to one savremene, a ostvaren je sa željom da se V. Milošević sagleda i kao naučnik – etnomuzikolog, i to sasvim objektivno, imajući u vidu kako njegov značaj za vrijeme u kome je radio, tako i danas.

I šta se, na kraju, poslije svega izrečenog može zaključiti? Doprinos Vlade Miloševića očuvanju muzičko-folklornog naslijeđa BiH dragocjen je. On je sakupio više od 2000 narodnih pjesama u oko 130 naselja, a većinu od njih je i melografisao i objavio. Zapisanim pjesmama je prišao i kao naučnik – etnomuzikolog, ali i kao čovjek sa domaćeg tla, umjetnik, zaljubljenik u narodni život, koji je zbog toga bio posebno motivisan da razjasni njihove fundamentalne osobine. Otuda se kod njega mogu vidjeti razmatranja najrazličitijih problema, kako onih lokalno obojenih, tako i problema koji su u sebi nosili univerzalne – opšteljudske osobine.

Naučna metodologija kojom je raspolagao Vlado Milošević nije bila svestrana, što proističe prvenstveno iz činjenice da je etnomuzikologija, u vrijeme kada se on njome bavio, bila mlada i nedovoljno razvijena nauka u BiH. Otuda su i neki zaključci koje je on donio, sa aspekta savremene etnomuzikologije diskutabilni. Međutim, to nimalo ne umanjuje značaj etnomuzikološkog rada V. Miloševića, za koga je bilo  karakteristično da je nedostatak teoretskog naučnog znanja nadoknađivao onim stečenim na terenu, ali i znanjem koje je crpio iz drugih izvora, kako onih koji se odnose na probleme sâme muzike, tako i onih iz drugih oblasti čovjekove kulture.

http://www.vladomilosevic.rs.ba/literatura/kenjalovic.html
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: