Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: Novembar 13, 2017, 11:12:06 pm » |
|
**
ZA KRNJEVCE SU NAJBOLJI ITALIJANSKI GRADITELJI INSTRUMENATA IZRAĐIVALI SPECIJALNE HARMONIKE PRILAGOĐENE VIRTUOZNOSTI NJIHOVIH ITERPRETACIJA
Često su me pitali kako dolazim do podataka o ljudima čije biografije i muzičko stvaralaštvo prezentujem kroz autorske emisije. Jednostavno, ili su mi oni sami govorili o sebi ili, ako su već bili upokojeni, o njima su govorili njihovi najbliži rođaci i saradnici. Ovoga puta o svom ocu je govorio Aleksandar Aca Krnjevac.
Uramljene fotografije i sećanja
Kada je čuveni predratni harmonikaš Dragomir Mišković zvani Draga – Kec, iz Dragovca kraj Požarevca, čuo za Krnjevce, oca i sina i njihovo virtuozno sviranje koje je podrazumevalo dobro vladanje nepravilnim ritmovima, kao i korišćenje pasaža sa hromatskim nizom, nagovarao je nekog svog učenika da ode kod njih, ovlada tim "novim" inerpretativnim tehnikama i posle se vrati kako bi i njemu to znanje preneo. Na kraju, ništa od toga. Još jedan predratni harmonikaš i kompozitor Ilija Džoni Gavrilović snažno je uticao i na Krnjevca, a i Bucu Jovanovića, podstičući ih da ovladaju notnim pismom.
Bez osmoljetke, samo četiri razreda škole
Društvene okolnosti u vreme Kraljevine Jugoslavije, kada je Miodrag Todorović Krnjevac bio školarac, podrazumevalo je osnovno opismenjavanje i sa samo četiri razreda škole, koliko je i on završio. To njemu nije smetalo da se uporno i samostalno kasnije obrazuje, pa čak i da ovlada notnim pismom. Izvrsno je baratao instrumentom, stvarao nova kola i pesme, a to se nije moglo sve upamtiti i preneti drugima bez zapisivanja.
Šlageri su bili popularni uz prve ljubavi
"Samo tvoje plave oči" njegova prva kompozicija i "Ljubav za ljubav mi vrati", koju je napisao nešto kasnije, jesu šlageri koji se izdvajaju u stvaralačkom opusu Miodraga Todorovića Krnjevca. Popularnost prvog šlagera je bila tolika, da se vrlo često izvodio uživo na programu Radio-Beograda pre Drugog svetskog rata.
I otac i sin Aleksandar Todorović Krnjevac
I danas je ustaljena praksa da instrumentaliste na harmonici koji žele da interpretiraju narodnu muziku podučavaju takozvani "majstori". Otac Miodraga Todorovića, Aca Krnjevac, bio je jedan od njih i najzaslužniji što je Miodrag razvio svoj talenat do granica obožavanja kolega i ljubitelja narodne i novokomponovane muzike u duhu tradicije. Pored sina Miodraga, Aca Krnjevac je podučavao još i: Đuricu Ćirković, Radojku Živković i Nenada Mićevića harmonikaša i jedinog muzičara sa diplomom Muzičke akademije u orkestru Vlastimira Pavlovića Carevca.
Harmonikašku školu svog oca nastavio je i Miodrag, a pohađali su je : Vitomir Vita Životić iz Oreovice, koji je kasnije Miji svirao drugu harmoniku, Raja iz Cerovca, Kemiš i otac i sin Miroljub, Dragiša Drenjaković, kasnije druga harmonika Jovici Petkoviću, Jovan Toka Ćirković iz Sela Dragova kod Rekovca, Milija Spasojević iz Meljaka, posle rata svirao drugu harmoniku u orkestru Mije Krnjevca, Novica Negovanović, Mile Stojanović, Ljubiša Pavković, koji je živeo u istom dvorištu sa Krnjevcima na Banovom brdu i koji je stajao na čelu Narodnog orkestra RTS-a 28 godina, kao i Aleksandar Todorovića Krnjevac, koji je nastavio tradiciju svoga oca Miodraga i dede Aleksandra, od oko 100 godina nesebičnog podučavanja sviranju budućih harmonikaša.
Broj 150 odnosi se i na autorska kola koje je komponovao Mija Krnjevac. Mnogi harmonikaši su ih shvatali kao etide preko kojih će steći tehniku i harmonikaški izraz u sviranju, bilo da se radi o instrumentu sa dugmadima ili klavirnoj harmonici. Šumadijsko duplo sviranje (u tercama i sekstama) takozvano "duetsko" sviranje bio je njegov doprinos usavršavanju tehnike na ovom instrumentu. U poznijoj životnoj dobi, Miji Krnjevcu su jako interesantne bile takozvane organe (farfise), koje su sadržavale, iz ove vremenske perspektive, primitivne elektronske zvuke raznih instrumenata, a među njima i nekih indijskih instrumenata, njih su muzičari u to vreme obilato koristili u aranžmanima jer su ih asocirali na naše tradicionalne narodne instrumente. Tehnologija elektronskih instrumenta od tog vremena, a to su bile 70-te godine prošlog veka, daleko je odmakla, naročito u segmentu semplovanog zvuka, pa ih i danas muzičari veoma koriste u svom radu. Ipak, zvuk orkestara sa akustičkim instrumentima ostao je etabliran kao jedini, pravi i najbliži u stilizaciji narodne muzike ne samo naše zemlje, već i tradicionalne muzike svih naroda Balkana.
Je l' pesma, je l' hit?
Pisati novokomponovane narodne pesme 40-tih, 50-tih, 60-tih ,70-tih značilo je biti ispred ili u ravni talenta poput: Dragiše Nedovića, Obrena Pjevovića, Petra Tanasijevića, Joza Penave, Jovice Petković, Vite Životića, Ismeta Alajbegovića Šerbe, mladog Dragana Tokovića, Radeta Jovanovića, Radojke Živković, Radoslava Grajića, Buce Jovanović, Jonča Hristovskog, Huseina Kurtagića i drugih talentovanih kompozitora. Miodrag Todorović Krnjevac je napisao preko 700 pesama, među kojima je bilo romansi i starogradskih (Pesma harmonici, Na kraju grada, Tri šešira...) onih u duhu šumadijskog melosa (Znaš li dragi onu šljivu ranku, Bisenija kćeri najmilija, Šumadijo rodni kraju, Oj Moravo, oj, Lepo ti je biti čobanica, Šumadija u jesenje dane, Jesen prođe ja se ne oženih, Nabrala je devojka ...) u duhu sevdalinki čiji melos mu je bio blizak jer je u detinjstvu jedno vreme sa porodicom boravio u Bosni (Jesen stiže rana, Zašto svićeš tako rano), ali i onih koje su se pretvarale u hitove na prvo slušanje, a čiji su interpretatori postajali zvezde preko noći (Za tvoju ljubav mladost sam dao, Sliku tvoju ljubim, Ljubav mi srce mori ...)
Načelnici za muziku, šefovi orkestara, muzički urednici
Odmah po završetku Drugog svetskog rata prvi načelnik za Narodnu muziku bio je Miodrag Vasiljević, koji je čak i živeo sa porodicom u samoj zgradi Radio Beograda, koja se nalazila gde je i danas, na uglu Hilandarske i Svetogorske ulice. Imali su na raspolaganju dve prostorije i ne neki naročiti komfor u njima. Profesor Miodrag Vasiljević je kasnije osnovao i katedru za Etnomuzikologiju u okviru Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu. Krenulo se sa potragom za izvođačima koji će biti spremni da u svako doba dana i noći nastupaju uživo na programu Radija. Povratkom Vlastimira Pavlovića Carevca iz zarobljeništva uspostavljen je Narodni orkestar koji je formiran u Kraljevini Jugoslaviji 1929.godine, a obnovljen je i Tamburaški orkestar Radio Beograda, s tim što na njegovom čelu nije bio pređašnji šef Aleksandar Aranicki, poreklom iz Nadalja kraj Novog Sada, već jedan od članova, Maksa Popov. Ovaj orkestar je formiranjem Radio-Novog Sada za Dan Republike 29. novembra, 1949.godine ubrzo prešao sa delovanjem tamo, jer je bilo teško obezbediti smeštaj tamburašima i njihovim porodicama u Beogradu. Pošto su članovi Tamburaškog orkestra RTB-a mahom svi bili iz različitih oblasti Vojvodine, rešenje o njihovom prelasku doneo je tadašnji Načelnik za narodnu muziku Đorđe Karaklajić. Osnivanjem Drugog programa Radija, oformljen je i orkestar na čijem čelu je bio Žarko Milanović, ali je trajao samo nekoliko godina. Nastao je zatim Narodni sektet Dušana Radetića, koji je imao zadatak da prati pevače na javnim nastupima i snima sa njima pesme sa juga Srbije, Kosmeta i Makedonije. Radio pevača je bilo sve više pa se pojavila potreba za angažovanjem takozvanih eksternih orkestara koji će podjednako nastupati i snimati za programe Radio Beograda. Tu odluku doneli su novi načelnik za Narodnu muziku Đorđe Karaklajić, Maksa Popov, producent, Vlastimir Pavlović Carevac, šef narodnog orkestra, i Borivoje Ilić muzički urednik.
Među eksternim orkestrima kao najbolji i najpouzdaniji pojavili su se: Orkestar Radojke i Tineta Živković, anasambl Miodraga Todorovića Krnjevca, or. Budimira Jovanovića Buce, or. Dimitrija Mikana Obradovića, orkestar Branka Belobrka koji je negovao u potpunosti stil V. P. Carevca posle njegove smrti 1965.godine, orketar Vlaste Jelića, zatim Miodraga Mileta Uroševića, Antuša Gabrića i još nekih.
Sa svojim ansamblom Miodrag Todorović Krnjevac je u to vreme pratio prvu generaciju radio-pevača i sa pojavom prvih diskografskih kuća snimio znatan broj pesama, među kojima su bile i neke njegove autorske. Deo tih pesama je sâm otpevao i nalaze se na prvim izdanjima Diskografske kuće Jugoton, a neke su interpretirali i snimili sledeći radio-pevači koji su bili "krem de la krem" radijskog pevanja: Radmila Dimić, duet sestara Radulović-Jovanović, Mile Bogdanović, Marija Grozdanović, Predrag Cune Gojković, Predrag Živković Tozovac, Dušica Bilkić, Tomislav Toma Đorđević (frulaš, gajdaš i pevač) ... Pevali su ih i pevači drugih radio centara, poput Safeta Isovića, Nedžada Salkovića... Kasnije Vera Ivković, Boris Spužić Kvaka, Toma Zdravković, Boro Drljača i dr. stvorili su karijere zahvaljujući baš pesmama Mije Krnjevca, koje su preko noći postajali hitovi.
Ta potražnja za novim i novim pesmama pod pritiskom hiper produkcije diskografskih kuća odrazila se na njihov kvalitet, pa je period stvaranja M. T. Krnjevca dok je jedno vreme živeo u Zapadnoj Evropi takoreći potpuno skrajnut, i to sa razlogom, jer to je bio "štancmašin".
Ni Mladenovac, ni Smederevska Palanka, već selo Ratare ...
Na sredokraći puta Mladenovac — Smederevska Palanka ako putujete iz Beograda, sa vaše desne strane smestilo se selo Ratare, ono ima i svoju železničku stanicu kojom saobraća voz, a seljani ga zovu "Lapovac". Od nje do samog sela morate pešačiti uzbrdo barem pola sata. E, baš tamo je rođen Miodrag Todorović Krnjevac 10. februara 1924. godine. Nadimak Krnjevac je nasleđen od oca Aleksandra Todorovića (1905—1942), koji je rođen u selu Krnjevu i koji je bio vrstan harmonikaš svog vremena i učitelj mladih, veštini sviranju na ovom instrumentu. Čini se da je sam Miodrag-Mija veoma bio vezan za svog oca, jer je svom sinu takođe u nasleđe ostalo dedino ime, Aleksandar. Pored sina Mija je imao i dve kćeri: Ljiljanu i Branku. Starija kći poseduje izraziti dar za komponovanje pesama u duhu tradicije, dok je sa sinom Acom Mija često nastupao u duetu i time preneo sve tajne dobrog instrumentalnog izraza na harmonici. Upokojio se 25. septembra 1991. godine.
Autor: Nenad Kamidžorac
Tekst je preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "RIZNICA" uz saglasnost glavnog i odgovornog urednika Gorana Vučkovića Broj 4 | Književno-izdavačko društvo "Leksika", Negotin, 2017
|