Žarko Jovanović Jagdino (1925—1985)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Žarko Jovanović Jagdino (1925—1985)  (Pročitano 14327 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« poslato: Februar 04, 2011, 04:07:20 pm »

**




ŽARKO JOVANOVIĆ JAGDINO
(Batajnica, 1924 — Pariz, 1985)

Žarko Jovanović Jagdino, svetskoj publici poznat kao Jarko Jovanović, rođen je 26. decembra 1925. godine u Batajnici. Početkom 60-tih otišao je u Paris gde je živeo sve do smrti.

Za vreme rata bio je zarobljenik u tri koncentraciona logora a kasnije učesnik NOB-a.

Autor je svetske himne Roma "Đelem, đelem". Pesma je nastala 1949. godine u saradnji sa tamburašem Milošem, prijateljem iz Radio Beograda. Verzija "Đelem, đelem" ("Idem, idem") je nastala za vreme II svetskog rata u nacističkom koncentarcionom logoru. Žarko Jovanović je napisao novu verziju. Originalni naziv je "Opre Roma" što u prevodu znači — "Dižite se Romi"). Zahvaljujući filmu "Skupljači perja" reditelja Aleksandra Petrovića i Oliveri Katarini koja je "Đelem, đelem" interpretirala na njoj svojstven način, pesma je postala popularna širom sveta.

Žarko Jovanović Jagdino snimio je preko desetak ploča, nastupao je u mnogim svetskim muzičkim centrima i održao preko hiljadu koncerata.




Žarko Jovanović umro je 26. marta 1985. godine. Sahranjen je u Parizu.



Žarko Jovanović Jagdino — Lepa Ciganka
Žarko Jovanović Jagdino — Dilabasa Romane
Žarko Jovanović Jagdino — Dilabathaj kelas


*    *    *




Žarkovi sinovi, poznati kao "Cigani Ivanovići",
veliku popularnost stekli su u Francuskoj
a potom i na prostoru bivše Jugoslavije godina 80-tih.



Cigani Ivanovići — Kaljina maljina
Cigani Ivanovići — Ide čovek
Cigani Ivanovići — Ševa

Angelina, 01.03.2009.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Februar 04, 2011, 04:07:38 pm »

*

DISKOGRAFIJA


Album Opre Roma

Balada o Romima
Ciganska ljubav
Dilaba thaj kelas
Dilabasa Romane
Dilaben Romale
Hej, Cigani
Jagdino
Lepa ciganka
Lolosko kolo
Me dilabav me Romende
Na hantumen Romalen
Nisar
Opre Roma (Djelem, djelem)
Romalen dungadon
Seva
Seval
Tromalo
Zivot Cigana
Zurale volivtu





Ostale numere

Seva (Romani cirilcljorhi)
Romani phabaj
Pevajte, cigani 1970.
Ciganska balalajka 1970.
Lepotica 1970.
Ciganska svadja 1970.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« Odgovor #2 poslato: Februar 04, 2011, 04:07:57 pm »

**

Artiste JARKO JOVANOVIĆ




Godina 1971.
 

Opre, Roma

Opre Roma!
Gelem, gelem, lungone dromensa
Maladilem bahktale Romensa
A Romale katar tumen aven,
E tsarensa bahktale dromensa?

A Romale, a chavale

Vi man sasu bari familija,
Murdadas la e kali legija*
Aven mansa saj lumniake Roma,
Kai putaile e romane droma
Ake vriama, usti Rom akana,
Men khutasa misto kai kerasa.

A Romale, a chavale                                            .
Dižite se, Romi

Dižite se, Romi!
Idem, idem na daleki put
I upoznajem srećne Rome.
O Romi odakle ste,
Sa šatorima pokraj sretnih puteva?

O Roma, o narode romski...

Imao sam nekada veliku porodicu,
Ali crne legije* su ih ubile.
Pođite sa mnom Romi iz celoga sveta;
Za Rome su putevi otvoreni.
Sada je vrijeme, ustanite Romi svi,
Ustati ćemo ako glumimo.

O Roma, o narode romski...

* Crna legija odnosi se na Nazi SS, tako nazvani po crnoj uniformi koju su nosili.

Žarko Jovanović — Opre Roma

*

"Jagdinov opus, to je jedno veliko ljudsko traganje za jedinstvom i srećom Roma čitavog sveta, jedna ogromna borba, ugled i poštovanje tog naroda, među drugim ljudima, i jedno veliko srce u koje staje pored muzike i ogromno poverenje u čoveka i čovečanstvo svih vera, svih rasa, svih boja." [Miroslav Antić]
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« Odgovor #3 poslato: Februar 04, 2011, 04:08:18 pm »

*

MINISTAR NA KOLJENIMA

Pred vama je osobno, glavom i bradom, Žarko Jovanović - Jagdino, svjetski ministar za kulturu Roma, i prva balalajka Europe s kojim ekskluzivno za čitatelje časopisa EXTRA, razovaramo o sreći i nesreći njegovog naroda





U Pariz sam krenuo sa zadatkom da pronađem i intervjuiram Jacka Langa, francuskog ministra za kulturu. I kako mi to nikako nije polazilo za rukom, onako razočaran "zapucao" sam u malo pariško kazalište Theatre de Tourtour, preko puta "Beaubourga" da vidim "Pokondirenu tikvu" Jovana Sterije Popovića, u izvođenju glumaca-amatera Malog jugoslavenskog kazališta iz Pariza. I, gle čuda! Tražio sam ministra za kulturu jedne zemlje, a našao - svjetskog ministra za kulturu! Žarko Jovanović Jagdino, virtuoz na balalajci, naslonjen na šank malog buffeta u hodniku kazališta, dočekuje me riječima: "Da, on je ministar za kulturu u Francuskoj. Što je on za mene? Ja sam veći od njega, ja sam ministar za kulturu čitavog svijeta, boga ti!"

Poslije ovoga nisam imao kuda. Zamolio sam ministra Jovanovića za razgovor: vrijeme isto, dan sutrašnji, a mjesto - restoran preko puta kazališta.

Tog pariškog poslijepodneva nebo i zemlja kao da su bili jedno. Prošla su, evo, skoro dva sata, a kiša ne prestaje liti, kao iz kabla. Pitam se: kako doći do metroa, posljednje stanice u sjevernom dijelu Pariza? Taksija nigdje, ulice opustjele i poplavile. Hoće li gospodin Ministar čekati više od pola sata? I da vas više ne zamaram, držim u neizvjesnosti, u centar Pariza konačno stižem, sa čitavih 50 minuta zakašnjenja.

U uglu polupraznog restorana, vidim, gosopodin Ministar strpljivo čeka. Obrijana glava, lice crne puti uokvireno malom bradom, bijeli sako iz vremena američkih tridesetih godina, leptir mašna, na stolu leži veliki crni cilindar, pored njega velika torba i nezaobilazna balalajka. Od tog instrumenta ne razdvaja se više od pet desetljeća. Prilazim stolu, očekujem riječi prijekora. Blag osmijeh: "Pa dobro, majka mu stara, da sam ja zakasnio odbili bi mi to na moju cigansku rasu! A vi, Crnogorac, pa ovoliko kasnite!" Dobro sam prošao. Poslije ovako blagog prijekora, naš razgovor je mogao početi. Najprije, tražim Žarka Jovanovića Jagdina da se potpunije predstavi našim čitateljima. Uključujem magentofon, na Žarkovom licu...

— Pa, vi želite snimati ovo! Uh, to je opasno! Strašno se bojim tog vraga!

Jedva sam ubijedio gospodina Ministra da se nema čega plašiti, i da je "taj vrag" naš obavezni novinarski suputnik. Konačno, Žarko Jovanović Jagdino počinje svoju priču.

Žarko: Rođen sam u Batajnici 1925. godine. U Drugom svjetskom ratu bio sam zatočenik u tri koncentracijska logora. Učenik sam NOB-a. Za vrijeme rata izgubio sam gotovo cijelu porodicu. Od 1964. godine stalno živim u Parizu gdje sam, inače, priznat za "prvu balalajku". Snimio sam više od deset ploča. Nastupao sam u gotovo svim svjetskim glazbenim centrima. Održao sam preko tisuću koncerata, a više od 20 dao za pomoć Romima, njihovoj borbi za ravnopravnost u svijetu. Sudjelovao sam u radu dva svjetska kongresa Roma. Na drugom, u Ženevi, izabran sam za romskog ministra za kulturu. Govorim više stranih jezika. Autor sam svjetske himne Roma.

Uh, koliko ispričah za ovako kratko vrijeme. Pa, neće nam ostati ništa za razgovor, boga ti!

EXTRA: Kako ste se i zašto odlučili na dolazak ovdje, u Pariz, a ne u neku drugu svjetsku metropolu?

Žarko: Otkuda Pariz!? To pitanje postavili su mi i nedavno na francuskoj televiziji. I znate li što sam im odgovorio? Rekao sam im da ja nisam došao u Francusku, nego sam došao u Pariz. Pitali su me dalje: "Što je za vas Pariz"? A ja im kažem: "Pariz je odskočna daska u svijet! Svi umjetnici, iz čitavog svijeta, svi oni koji su htjeli nešto postići, uspjeti, provjeriti svoje mogućnosti i iskazati svoje bogastvo, došli su u Pariz. Pazite, u Pariz, ne u Francusku!

EXTRA: Kako je izgledao vaš prvi susret s pariškom "kaldrmom"?

Žarko: Došao sam, dobro se sjećam, 21. veljače 1964. godine. Nisam znao jezik, nisam znao ništa ustvari! Naučio sam reći "merci" u vlaku, boga ti! U početku sam imao grdnih problema, nije mi bilo lako. No, živ čovjek izdrži sve!
 
EXTRA: Skoro će dvadeset godina od kako ste ovdje.

Žarko: Skoro 20 godina, na žalost!

EXTRA: Zašto na žalost?

Žarko: Pa, zato što sam ja najbogatiji siromah i najsiromašniji bogataš! Najnesretniji sretnik i najsretniji nesretnik! Ja sam Jagdino (vatreni), vatra mi je donijela afirmaciju. Samo, ako ne izgorim - prije vatre...

EXTRA: I kad je, konačno, krenulo? Od kad je Žarko Jovanović stao na obje noge?

Žarko: Pa, na noge nikada nisam stao; stalno sam na koljenima! Čujete, čim sam Rom moram biti na koljenima! Francuzima ovdje nije potrebna glazba, nije bila ni u vrijeme kad sam ja došao. Njima je bila potreba radna snaga, a to znači da sam ja morao biti bar dva puta bolji od svih ostalih da bih bio ravan njima. To je minimum, uvjet da vas prime! Jer zašto bi primali mene ako sam isti kao oni!? Mene, stranca... Od jugoslavenskih glazbenika, koji su došli u Pariz, prvi sam dobio kartu, radnu dozvolu, ponajviše zahvaljujući instrumentu koji sviram. Inače, bilo je naših glazbenika koji su ranije svirali u Radio Beogradu, a ovdje su morali da raditi u tvornici, boga ti!

EXTRA: U Parizu su i vaši sinovi Slobodan, Dragomir i Petar, poznati kao "Cigani Ivanovići". Kad su vam se pridružili i počeli svirati ovdje, u Francuskoj?

Žarko: Došli su samo jednu godinu poslije mene. Znači, oni su ovdje 18-19 godina, jednu manje od mene. Oni su, inače, jako malerozni, najmalerozniji što mogu biti!

EXTRA: Sudeći po novootvorenom restoranu i uspjehu koji postižu i ovdje u Parizu i drugdje, ne bi se baš reklo?

Žarko: Kako nisu, čovječe! Imaju restoran u 17. arrondissementu koji prima 35 ljudi i košta, u našem novcu, oko milijardu dinara. I sad su oni robovi tog posla, robovi tog restorana. Gotovo da više nisu moji sinovi! Vjerujete da sam zbog toga jako nesretan. Nesretan sam kad vidim kako moji sinovi svaku večer, osim nedjelje, ostaju do 2-3 sata, sviraju i poslužuju goste. Kažem, oni su sada robovi, robovi restorana. Nisu oni sposobni da vode te poslove... Gluposti...

EXTRA: Kad ih danas promatrate, imućne i popularne, primjećujete li na njima kakve promjene?

Žarko: Pa, čujte, oni su Francuzi! Ovaj mlađi se oženio Francuskinjom koja je profesorica ruskog jezika na Sorbonni. A ovaj stariji se oženio Ruskinjom iz jednog ruskog ciganskog kazališta. Ta moja snaha je inače kćer čuvene Raje, velike umjetnice, prave vedete. Dolazila je i u Jugoslaviju, nastupala na više koncerata. I eto, zaradili su nešto novca i otvorili taj nesretni restoran. Restoran koji je, kažem vam, jako, jako skup. Skoro kao "Rasputin". Svirao sam i ja par puta kod njih. Baš jednom sam bio prisutan kad je jedan čovjek, s damom, platio račun za večeru 3.700 franaka. Poslije pitam Pericu: što su ti ljudi pili i jeli, jesu li lumpovali, kad im je račun toliko. Sin mi kaže: "Stari, jeli su kavijar i pili šampanjac! Nije to ništa!" Kako nije ništa, boga ti!

EXTRA: U kojoj se mjeri način života koji, recimo, sada vode vaši sinovi protivi nekoj vašoj životnoj filozofiji?

Žarko: Ciganima je grijeh oduzeti bijedu i nevolju! Oni su najsretniji u svojoj bijedi i nevolji. Bogati Cigani nisu sretni. Nemaju životnog cilja, nemaju se više za što boriti. Siromaštvo nije teško, ako nije bijeda. Prava bijeda je, zapravo, živjeti a ne znati zbog čega. Nisu Romi stvoreni za biznis, shvaćate. Ući u tu igru znači biti protiv sebe, svoje prirode. To je ravno zločinu. Ja se sjećam, mislim da je to bilo 1969. godine, kad sam imao oko 150 tisuća novih franaka. Jao, ljudi, ja sam bio najmalerozniji čovjek na svijetu. Kako poslije da sviram za deset franaka, ljudi!? Kažem vam: nisam poslije imao volju za sviranjem uopće. Dobro, netko će reći da ni svi Romi nisu isti! Jesu, barem u 99% slučajeva! Kažem vam, najiskrenije, svoje sinove danas vidim kao jako malerozne ljude. U teškoj su situaciji. Oni sad ne žive, više pate. Vidim to, ponekad kod njih sviram. Jednostavno, nesposobni su oni za to! Sav svoj novac uložiše u taj restoran. A sve do nedavno lijepo su živjeli, svirali, imali svuda koncerte, dobro su zarađivali i dobro živjeli. A ovo sada...

EXTRA: Često sam se, u Jugoslaviji, pitao: jeste li vi Jovanovići ili Ivanovići? Vaši sinovi, naime, slove kao "Cigani Ivanovići". Možete li nam reći što je posrijedi?

Žarko: Nema mjesta zabuni! I jedni i drugi su - Jovanovići. Zašto su onda, ovdje u Parizu, moji sinovi Ivanovići a ne Jovanovići? Pa, iz jednostavnog razloga što u francuskom jeziku nema slova J, nego je to I, ono rusko I. Prekrstili smo sebe da ne bi bili "Žovanovik". Dakle, mi smo svi skupa Jovanovići, ali smo ovdje zbog Francuza - Ivanovići.

EXTRA: Znači, hteli ste da učinite Francuzima?

Žarko: Tako nekako! Svi dokumenti, i meni i mojim sinovima, su na prezime Jovanović.

EXTRA: Da se još malo zadržimo na popularnosti koju "Cigani Ivanovići" uživaju i kod nas i u Francuskoj. Objektivno govoreći: zaslužuju li oni toliku popularnost?

Žarko: Vjerujte, moji sinovi uopće ne zaslužuju toliku popularnost. Kad ja to kažem, njihov otac, morate mi vjerovati. I drugo: veoma je malo ljudi koji dobro sviraju i pjevaju tu rusku cigansku muziku. Moji sinovi imaju uspjeha i zbog toga što su mladi i zgodni dječaci, dobri tehničari, pogotovo Slobodan. On nije veliki glazbenik, ali je sjajan tehničar! Gitaru svira savršeno, sve duplo. Vjerujem da u Jugoslaviji nitko ne svira gitaru tako dobro kao moj Slobodan.

EXTRA: Jesu li oni glazbenici samo po srcu i sluhu ili su završili i neke glazbene škole?

Žarko: Nikakve glazbene škole nisu završili, ali znaju note! Njihova popularnost, to sam vam maloprije zaboravio maločas reći, rezultat je i originalnih aranžmana i jedne stilizacije romske glazbe, rekao bih - posebne. Kažem: napravili su dosta originalnih aranžmana. I drugo, kod romske glazbe nema sredine! Ili te rasplače ili te razveseli! Udari i u glavu i u srce! Sredine nema! Ah, da, ispričat ću vam još nešto vezano za moje porijeklo. Gledajući 200 godina unazad, moje porijeklo vodi iz Stare Pazove. Nekad se moja obitelj zvala Lošanešti. Zašto je to jako važno? Pa zato što je taj moj šukundjed imao tri sina. Najstariji od njih bio je sjajan glazbenik. Ovaj je, opet imao isto tako tri sina i opet je najstariji bio odličan glazbenik. Evo, moj najstariji sin je Perica, veliki glazbenik. Njegov najstariji zove se Nikak, ima 10 godina i već govori pet stranih jezika. Zaključak izvucite sami!

EXTRA: Do posla ste, kažete, došli zahvaljujući najvećim dijelom vašem instrumentu balalajci. Zaista, kakav je to instrument koji tako zanosno svirate?

Žarko: Čudesan! O njemu je dosta rečeno i napisano. Na natjecanju glazbenika na balalajci u Lisabonu, u veoma jakoj konkurenciji (mnogi su imali završene konzervatorije), osvojio sam prvo mjesto. Moja balalajka, stara preko 200 godina, to je moj život. Ona mi je donijela i najveće priznanje koje Francuzi dodeljuju umjetnicima-glazbenicima, odlikovanje s malom zlatnom lirom. I danas, kad me pitaju u čemu je tajna mog sviranja i mog uspjeha, kratko odgovaram: u mom velikom romskom srcu. Ta glazba se rađa iz moga srca.

EXTRA: Pa ipak, balalajka kao instrument ima neke specifičnosti?

Žarko: Specifičnosti balalajke, na kojoj sviram, je u mnogo čemu. Ugodio sam je upravo tako da mogu sve odsvirati. Tako da mi Rusi otvoreno kažu: "Vas njevazmožno tak igrat!" A ja kažem: Sve je moguće kad sam ja Rom! Uostalom da je to tako uvjerit ćete se i sami već večeras. Dao sam riječ ovim našim glumcima da ću im svirati! Da, da: dok sam živ svirat ću na svojoj balalajci, ali i raditi za dobro mojih Roma. To je i odgovor na pitanje koje mi često postavljaju: "Dokle mislite svirati, gospodine Jovanoviću?" A šta će Rom nego da svira! Ne možete vi to razumjeti, tu strast, tu našu ljubav prema glazbi. A ona nam je sve, njome slavimo radosti, zalijevamo tugu, Rom i diše s glazbom...

EXTRA: Sve više je glazbenika koji "postaju" Romi preko noći, pjevaju romske pjesme. Prijeti li romskoj glazbi opasnost od sve veće komercijalizacije?

Žarko: Danas, na žalost, svi pjevaju i sviraju romsku glazbu. To nije dobro! Bojim se da ne izgubi od svoje autentičnosti, od svoje izvornosti, od svoje ljepote. Kažem vam: ciganski melos je specifičan! A u Jugoslaviji je jako malo dobrih interpretatora izvorne romske pjesme i glazbe. Malo je onih koji njeguju pravu cigansku pjesmu. Istina je, primijetio sam i ja da ima dosta onih koji se predstavljaju kao Romi, a s njima nemaju nikakve veze. Jednostavno - od toga su napravili unosan posao. Jasno, to nije ono što pjevaju pravi Romi.

Samo Olivera Katarina ima stila, pravog romskog stila! Možda zahvaljujući i tome što je glumica. I još nešto: ljudi, koji su sve do skoro bili protiv Roma, sad su za njih. I ako stvarno nisu Romi, preko noći, to su postali. Takve ja nazivam gedžovanskim Romima. Znači, nije Rom, nego gedža. Mi kažemo gedža za svakog, bez razlike je li Jugoslaven, Francuz ili Italijan, samo ako nije Rom.

EXTRA: Govorili ste o tome zašto ljudi vole romsku glazbu. Niste, međutim, ništa rekli o fenomenu ruske ciganske glazbe. Zašto je ona tako puno i rado slušana?

Žarko: Rusi su sve do skoro bili jako omiljeni u Francuskoj. Kažem, sve do skoro, do onih poznatih političkih gesta. Dalje, u Parizu živi puno Rusa koji su došli još prije 1917. godine. Mahom su to bili plemići i bogataši koj su se ženili Francuskinjama. To je, razumije se, svakako imalo utjecaja i na prihvaćanje ruske glazbe, pa i ruske ciganske glazbe. Ovom, svakako, treba pridodati i dugu tradiciju dobrih odnosa kroz povijest dvaju naroda. Dalje, ruski jezik je veoma pogodan i leži ciganskom načinu izražavanja emocija, patnji, bola, radosti... Mek je, poetičan i osjećajan... Možda je i to razlog što se toliko traži i pjeva ruska ciganska pjesma.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« Odgovor #4 poslato: Februar 04, 2011, 04:08:40 pm »

*
nastavak teksta Ministar na koljenima

EXTRA: Tijekom vaše glazbene karijere nastupali ste na mnogim koncertima i u mnogim svjetskim metropolama. Svirali ste, međutim, i u mnogim pariškim kavanama i restoranima. Možete li se prisjetiti gdje?

Žarko: Točno je da sam nastupao i gostovao svuda. Rekao bih da nema svjetske metropole gdje se nije čula moja balalajka. Svirao sam, eto, i po najeminentnijim pariškim, rimskim, luksemburškim, njujorškim, briselskim, itd. restoranima i koncertnim dvoranama. Gdje sve... teško mi se sada sjetiti.

EXTRA: Možete li se sjetiti barem kome ste sve svirali?

Žarko: Svirao sam mnogim svjetskim divama i ljudima iz jet seta. Spomenut ću samo neka imena, ljude kojima sam svirao, onako, na uho: Alainu Delonu, Brigitte Bardot, Agi Kanu, Mariji Callas, Omaru Sharifu, Yulu Brynneru, Aristotelu Onassisu... Činio sam to sa zanosom pretapajući u glazbu stoljetna lutanja mog naroda, temperament i ljubav, žestoku - cigansku. Moja glazba oduševljavala je i ljude iz francuskog političkog života. Svirao sam i bivšem i sadašnjem predsjedniku Francuske, Giscardu i Mitterrandu. Pompidouu, također, i kad je bio ministar za financije i kasnije kad je postao predsjednik. Vođi komunista, Georgesu Marchaisu, isto tako. Isti profesor, Slama, liječio je i njega i mene od infarkta. Jedno vrijeme, dok sam radio u restoranu Joea Goldenberga, viđao sam se i sa sadašnjim ministrom za kulturu Jackom Langom. Sreo sam ga i prije nekoliko dana i slikao se s njim. Zbog toga sam vam i rekao, onako u šali, da sam ja veći od njega. Jedina razlika između nas je u tome što je on jako bogat, a ja veoma siromašan. Radio sam i kod "Cher Regine". To je jedan od najotmjenijih pariških restorana. Morao sam napustiti taj posao, jer se moje zdravlje jako pogoršalo, čak sam bio i klinički mrtav. I znate li tko me spasio!? Spasio me je profesor Ante Granić, jedan divan čovjek. Eto, on je Hrvat... imam puno prijatelja među njima. Nisam nacionalist, kao što vidite, premda mi je mama stradala u Jasenovcu, 1941. godine. No, nećemo o tome...
 
EXTRA: Na ovoj fotografiji ste s proslavljenim egipatskim glumcem Omarom Sharifom. U ovim novinama, opet, čitam vašu izjavu: "Yul Brynneru bih svirao do groba, i to iz duše!" Poznati glumac je vaš prijatelj?

Žarko: Da, to je moj zaista dobar prijatelj. Često se dopisujemo. Eto, jedno pismo koje sam dugo čuvao dao sam jednom vašem kolegi koji mi ga nikad nije vratio. Vi novinari... čudan ste vi svijet! Dugo godina poznajem se i sa Brigitte Bardot. S njom sam imao dosta zajedničkih slika. Na žalost, mnoge su mi pokrali. E, da! Nisam vam se pohvalio: moja ploča, pod rednim brojem 281 nalazi se u centru "Georges Pompidou". To je jedina jugoslavenska ploča. Evo, pogledajte, piše mi direktor Centra! Kažem vam, imam puno pisama iz svih krajeva svijeta. Iz Indije, posebno. Nedavno mi je pisala i Indira Gandhi!

EXTRA: Ako nisam suviše indiskretan, što vam je pisala Indira Gandhi?

Žarko: Pa, trebao sam ići u New Delhi na jedan festival. Htio sam ići, ali mi doktori nisu dopustili. Kažem, imao sam težak infarkt... Uz to, trebao sam se i cijepiti.

EXTRA: Prijatelj ste i s Romanom Polanskim, glumcem i redateljem nezgodne naravi?

Žarko: Roman Polanski je zaista čovjek prijeke naravi. Ne bih baš mogao reći da smo prijatelji. Uglavnom, kad god dođe u restoran gdje ja sviram, kaže mi: "Žarko, kad god dođem kod tebe, potrošim 20 puta više nego što sam planirao!" A meni to drago, da ga natjeram da što više potroši, ima čovjek novca. I još nešto: redovno se napije! Inače, ti bogati ljudi su strašne tvrdice, svi. I svi su, boga ti, Jevreji! Svirao sam i američkom ambasadoru! Prošle godine. Kakve sam tu grdne novce zaradio...

EXTRA: Budući da naši ljudi, osim zabave, u kavani obavljaju i dobre i loše poslove, da li ste za ovih 20 godina i sviranja imali kontakta i problema sa ostacima naše emigracije, četničke ili ustaške?

Žarko: Ma kako da ne, boga ti! Često sam svirao za naše ljude po raznim klubovima. Naravno, besplatno, jer sam Jugoslaven. Mnogi su mi poslije tih nastupa prijetili, i koliko puta me htjeli tući, boga ti! Spasili su me, je li, neki drugi ljudi... Ili, ja često idem u našu crkvu "Sveti Sava". Ciganin sam, boga ti! I zbog toga su mi neki prijetili...

EXTRA: Na kongresu Svjetske federacije Roma 1971. godine u Londonu izabrani ste za prvog sekretara (ministra) za kulturu Roma. Prvo ste, opet, na valovima Radio Pariza pozdravili Rome na njihovom jeziku. Vi ste, izgleda, čitav svoj život posvetili borbi Roma za ravnopravnost i život dostojan čovjeka?

Žarko: Drago mi je što me pitate o ovim stvarima. Samo nemojte ono "ministar", molim vas. Kakav sam ja ministar bez portfelja i bez buđelara (novčanika, op. prev.). U Jugoslaviji me moji Romi često pitaju: "Žarko, koliku imaš plaću kao ministar?" Pa, tko da mi da tu plaću... Nikad neću zaboraviti početak drugog Svjetskog kongresa Roma u Ženevi 1987. godine. Bilo je to točno, dobro se sjećam, 4. kolovoza. Običaj je da, kad se intoniraju himne, svi stoje mirno. Kod nas Roma nije tako. Svi pjevaju i nitko ne stoji mirno, slobodni su! I kad se sve to završilo, govorio je tadašnji predsjednik dr. Jan Cibalo, koji je rekao da sam ja autor himne, prihvaćene još na prvom kongresu u Londonu. Malo kasnije, naš predsjednik donio je zemlju i vodu koju su dopremili iz Indije. Prvu romsku zastavu - plavo nebo, zelena trava - primio je iz mojih ruku. Ta zastava se već duže vrijeme nalazi u New Delhiju, u muzeju za prava čovjeka.

EXTRA: Kako se zove himna koju ste Vi skladali?

Žarko: Himna nosi naslov "Opre Roma", što u prijevodu znači - "Dižite se Romi". Pitaju me ljudi: "Kako to 'dižite se' Romi?"... "Da li to znači poziv da se dižu na revoluciju!?" A ja im kažem: ma ne... da se dižu iz stoljetnog sna, primitivizma, da se uključuju u suvremene društvene tokove, da žive životom dostojna čovjeka.

EXTRA: Kažete da je vaša himna brzo prihvaćena od svih Roma svijeta?

Žarko: Kako da ne. Odlično! To je univerzalna himna, nezaobilazna kad se prave spektakli, romski spektakli za čitav svijet. Prvo što sviramo na tim skupovima to je himna koju sam skladao. U stvari, i riječi i melodiju... Napravio sam je 1949. godine zajedno s jednim mojim prijateljem iz Radio Beograda. Zvao se Miloš, bio je jedan od najboljih tamburaša. Kažem vam, svirao je na Radio Beogradu. Na žalost, umro je. Inače, tu stvar ste mogli čuti kako pjeva Olivera Katarina u onom filmu...

EXTRA: "Sakupljači perja!"

Žarko: Da, da! Za melodiju sam koristio popularnu pjesmu "Đelem, đelem..." (Idem, idem) Napravio sam riječi puno bolje od starih. Tako je to krenulo... Prevedena je na sve svjetske jezike. Na žalost, ne i na jugoslavenski jezik!

EXTRA: Da li je točno, gospodine ministre, da ste sami financirali kongres Roma u Ženevi? Spominje se i brojka od preko 150 milijuna starih dinara.

Žarko: Točno je, dao sam više od 150 milijuna dinara. Žao mi je što nisam imao više. Kad čovjek napusti ovaj svijet, pamtit će se po dobrim djelima, po tome koliko je bio velikodušan i koliko je poklonio bližnjem... Znam, Rom, ministar bez novca... "Kao vuk bez zuba", reći će. Ali, znam da Rom ministar mora umrijeti s dobrim glasom, a ne s blagom. Ponavljam još jednom: neće ostati ono što sam stekao, nego ono što sam darivao! Eto, zato što tako mislim, nemam ni kuću ni vikendicu...

EXTRA: Često spominjete kongres Svjetske federacije Roma u Londonu i Ženevi. Imate li dojam da je u međuvremenu nešto učinjeno za "romsku stvar"?

Žarko: Kako da ne! Mnogo, vjerujte mi! Sve do skoro mnogi nisu znali ni da postojimo, da egzistiramo, da imamo svoj jezik. Naš jezik je, inače, mnogo stariji od mnogih svjetskih jezika. Stariji je i od francuskog i od engleskog jezika. Ja sam, recimo, napisao rječnik romskog jezika u čemu mi je mnogo pomogao akadamik Rade Uhlik... Sav taj posao pao je na moj trošak, putovao sam, zapisivao... Sada imamo i svoju gramatiku, boga ti! Premda je u Jugoslaviji riješeno nacionalno pitanje, mi smo još uvijek nedovoljno priznati. Eto, piše mi Berberski i kaže kako ja uvijek govorim sve najbolje o Jugoslaviji, da je to jedina zemlja na planetu gdje su Romi izjednačeni sa svim ostalim nacijama, da nema rasne diskriminacije... I stvarno, uvijek sve najljepše govorim! ... Jugoslaviju volim više nego sve zemlje na svijetu. Za nju sam krvlju vezan. I kada mislim da bi u Jugoslaviji ipak morali na Rome gledati malo drugačije, onda ne mislim ništa loše. Naprotiv!

EXTRA: Putujete puno po svijetu. Kako žive Romi u ostalim zemljama?

Žarko: Nailazio sam svuda po svijetu na Rome. Ima ih u Grčkoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Engleskoj... Da ne nabrajam. Svuda ih ima. Istina, nisam ih susretao u Angoli. Vidite, engleski Romi su plavi. Ali, nos i oči! Treba ih malo bolje pogledati. Isti nosevi i oči kao naši. Romi u Engleskoj su zaboravili materinji jezik. U Njemačkoj nema Roma. Svi su Romi pobijeni. Kad sam pitao "Gdje su, što rade, kako žive?", rekli su mi da je prokleti Hitler riješio taj problem!

EXTRA: Ovdje u Francuskoj, Romi su omiljena tema mnogih pisaca, često ih susrećemo u literaturi, na filmu ili televiziji. Pa ipak, rekao bih da njihova francuska stvarnost izgleda malo drugačije?

Žarko: U Francuskoj Roma ima jako malo, oko 200 tisuća. Slabo su instalirani, nemaju svoje kuće... Stalno su u pokretu, žive nomadskim životom. Kažu: mi smo stalno na vakansu (fr. vacances - godišnji odmor, op. prev.)! Inače, vrlo dobro su situirani, plaćeni... Mislim da na svako dijete primaju po 600 franaka mjesečno. Uvek su na čistom zraku, rijetko kad su bolesni. Koliko taj njihov život ima loših strana, ima i dobrih. Pogledajte, molim vas, samo koliko je Pariz zagađen!

EXTRA: Vozeći se pariškim metrom sretao sam Rome na svakom koraku kako prose ili kradu. Pročitao sam da od stotinu intervencija francuske policije, oko osamdeset se odnosi na Rome, mahom džeparoše. Kako Vi, gospodine ministre, gledate na problem romske delikvencije u Francuskoj?

Žarko: Na žalost, sve je to točno! Oni ne idu u vojsku, ne plaćaju porez...

EXTRA: Kažu da se umiju i vješto braniti kad ih uhvate u metrou u džepnim krađama. Najčešće: "Pa, što je to, to su sitnice prema nepravdi koja je učinjena našem narodu!" Što kažete na to?

Žarko: Pa, strašni su... kažem vam! Gledao sam ih na televiziji... Policija ih saslušava i drži po sedam-osam sati... Pa, ovi što su mene pokrali...

EXTRA: Nemojte mi samo reći da su i Vas pokrali, svog ministra za kulturu?

Žarko: Kako da nisu! Ciganska posla! Mene, koji sam Rom i za kojeg znaju da radim za njihovo dobro. Samo koliko sam pisama napisao od 1966. godine do danas... pa mogao bih sazidati trokatnicu. Dopisujem se sa 30 zemalja... No, nisam vam do kraja ispričao kako se "druže" s francuskom policijom. Drže ih, dakle, po pet-šest sati i onda puste... Ja ih pitam: pa, kako, kad nađu novac kod vas? A oni mi odgovaraju: "Pa, tako... Pretresu nas, ali novac rijetko kad nađu. Držimo ih u gumenim cipelama, a kako od njih naše noge smrde, nitko ne želi zabadati nos tamo gdje mu mjesto nije. Tako ih ja ispitujem, tražim da mi kažu kako kradu. I oni mi sve ispričaju, sve do detalja. I petnaestak minuta poslije, vidim, i moja kola obili, razbili staklo i sve odnijeli... To je užas jedan! Šta čjovek s njima da radi? Da li je to sudbina ili nešto drugo, ne znam. Najviše ih ima iz Sarajeva, to su horahane. Muslimanski, turski Romi... Inače, iz Vojvodine nema ni jednog koji krade, ni slučajno. Ja sam Vojvođanin, i sretan sam što ih nema... Kažem vam: zbog svega što rade - stid me! Kako da me ne bude stid, kad sam ja jedini Jugoslaven koji je primljen u Vijeće časti Francuske.

EXTRA: Koje godine ste primljeni?

Žarko: Primljen sam 25. svibnja prošle godine. Više od deset godina su me pratili i uvjerili se tko sam i što sam. To je veliko priznanje, biti u Vijeću časti Francuske.

EXTRA: Vi ste dobar ambasador, ne samo romske već i jugoslavenske kulture.

Žarko: Tim putem ću ići do kraja svog života. Reću ću vam nešto - filozofski: Nije teško govoriti kad imate šta da kažete! Teško je kazati kad imate što govoriti. Što bi bilo da sam na prvom kongresu Roma rekao da su mnogi Romi, gedžovani, tu samo zbog love: ne bi bilo ništa od kongresa. Govorio sam, jednom, na jugoslavenskoj televiziji kako sam poznavao tri rođena brata, dakle, od istog oca i iste majke. Jedan, koji je živio u Bjelovaru, predstavljao se kao Hrvat - katolik; drugi, koji je živio u Železniku, bio je Srbin; a onaj treći, koji je živeo u Šutoru, u Makedoniji, bio je Musliman, Turčin. Ponavljam, svi su od istog oca i iste majke. Zato kažem: ja ću se boriti za ideju, za ljudsko dostojanstvo, ali nikad za vjeru!

EXTRA: Na svemu što ste napravili za opću stvar Roma, mnogi su vam zahvalni. Ipak, imam dojam da niste potpuno zadovoljni i da niste uvijek nailazili na razumijevanje i podršku vaših suplemenika?

Žarko: Sad me vučete za jezik da vam pričam i ono što ne bih smio, boga ti! Za našu sudbinu zainteresirale su se i Ujedinjeni narodi. I što se dogodilo? Bivši predsjednik, dr. Jan Cibala, živi u Bernu i zarađuje veliki novac, za čiji sam se izbor svojevremeno mnogo zalagao, uzeo je novac, 15 tisuća dolara, koje su poslali Ujedinjeni narodi za nas 12 delegata koji smo trebali doputovati u New York i nazočiti sjednici. Bivši predsjednik je, međutim, novac stavio u svoj džep, a nas obavijestio da svaki delegat sam mora snositi troškove puta i boravka u New Yorku. A znate, karta i boravak od tri-četiri dana, to je bio velik novac - boga ti! Na moju nesreću, tad nisam ni radio, srčani sam bolesnik. Htio sam da prodati automobil, ali je to bio sitan novac. Kasnije sam išao do njega: čovjek ne pobija da je digao toliki novac. On, koji inače zarađuje krupan novac, eto, posegao je za našom sirotinjom. I što dalje da vam pričam! Sinovi su mi u jednom trenutku rekli: "Tata, ti puno radiš i sve si dao za stvar Roma. Vidiš da ne možeš izaći na kraj s ljudima. Zaradio si grdan novac i sve si dao, a sad spavaš u karavanu. Mi bi htjeli da ti nama malo duže poživiš, da pripaziš na sebe." Kažem vam: sve što sam imao, dao sam za sutra Roma, za bolje Roma. A meni je žao što nemam još da dam!

EXTRA: Kad ste oboljeli od srca?

Žarko: Obolio sam od srca baš kad smo trebali otvoriti, na romskom jeziku, školu u kojoj sam trebao predavati romski jezik. Da budem profesor!

EXTRA: I kako Rom boluje od srca? Drugačije od drugih!?

Žarko: To je naš najslabiji organ, on sve prima! I dobro i loše, i radost i tugu... Koliko sam prepatio po logorima, na Banjici i Sajmištu. Trepči. U partizanima... bio sam u Ibarskom odredu. Pa, poslije rata... To ni konj ne bi sve izdržao. Ali, mladost je čudo!

EXTRA: Iz oporuke, koji ste sastavili, vidim da sve ostavljate MRAP-u.

Žarko: Sve ostavljam MRAP-u, sve dajem protiv rasizma a za prijateljstvo među narodima. Jedino što tražim to je da budem sahranjen na groblju Pere-Lachaise u Parizu. I znate li tko će mi biti prvi susjedi - Isadora Duncan i Edith Piaf! Ajd', živjeli! Pijem vodu... da ne pomislite slučajno da je to neki alkohol!

(MRAP - pokret protiv rasizma i za prijateljstvo među narodima, najjači antirastistički pokret u Francuskoj. Njegovi članovi, između ostalih, su i: Simone de Beauvoir, Michel Piccoli, Žarko Jovanović Jagdino i mnogi drugi poznati i priznati ljudi u Francuskoj (prim. M. K.)

EXTRA: Vaš pokret za borbu protiv rasizma i za prijateljstvo među narodima bio je vrlo aktivan. Sjećate li se bar nekih akcija, konkretnih slučajeva, za koje su se članovi Pokreta zalagali?

Žarko: Kako da ne. Svi smo se potpisali ispod zahtjeva za oslobođenje Nelsona Mandele, najstarijeg političkog zatvorenika na svijetu. Trune negdje u Južnoj Africi... Potpisalo se nas dvjesto! Svoj potpis stavila je i žena prvog ministra Francuske. Bio je tu i Manitas de Plata koji, na žalost, ne zna pisati. A i što će mu kad onako svira!

EXTRA: Ako je suditi po ovom razgovoru, život Žarka Jovanovića Jagdina ne bi stao u nekoliko knjiga. Da li ste razmišljali i o tome da nešto ostane zapisano o vama?

Žarko: Znate pjesnika Miku Antića iz Novog Sada!? Mi smo dobri prijatelji. On je htio o meni pisati knjigu! Evo, pisma od njega, što je sve tražio da pripremim. Kaže: "Dolazim u petak, 26. listopada, a vraćam se u ponedeljak, 5. studenog. Moja adresa je 21000 Novi Sad, ulica Mihaila Budinskog..." Piše i što mu treba, evo, ovdje: "Kasetofon, pisaći stroj, papir, indigo, sve fotografije i aforizmi, sve što je o tebi napisano na srpskom jeziku, jedne dobre škare (nove) i dva tanka flomastera." Pisao je Mika o meni, evo, ovdje: "Jagdinov opus, to je jedno veliko ljudsko traganje za jedinstvom i srećom Roma čitavog svijeta, jedna ogromna borba, ugled i poštovanje tog naroda, među drugim ljudima, i jedno veliko srce u koje staje pored glazbe i ogromno povjerenje u čovjeka i čovječanstvo svih vjera, svih rasa, svih boja."

Nego, mogu li ja vas nešto da zamolim?

EXTRA: Kako da ne, samo izvolite.

Žarko: A jel' bi vi mogli ovo objaviti u nekom ozbiljnijem časopisu? Što će reći moji Romi kad vide gdje im se sve ministar pojavljuje, boga ti! (Morao sam uvjeravati gospodina ministra da je ovaj list jako ozbiljan, ozbiljniji i od samog života, da će njegovi Romi biti u potpunosti zadovoljni, više fotografijama nego tekstom, podrazumijeva se!) Ja sam imao puno tih ljubavnih avantura, ali kako da pričam o tome i sve to da objavite u "Reporteru", kako rekoste - EXTRA! Ali, moja ljubavna avantura je kao jedna žena u najlepšem bikiniju ili u Evinom kostimu. Na prvi pogleda sve vidite, a ono što je najvažnije - ne vidite! Ha, ha...


Miško Kalezić | Pariz, 1984. | Tambura
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: