Ojkača [Nenad Grujičić]
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Muzika « NASLEĐE « Nematerijalna kulturna baština Srba « Ojkača [Nenad Grujičić]
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Ojkača [Nenad Grujičić]  (Pročitano 4897 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« poslato: Maj 12, 2012, 02:24:43 pm »

*

O  J  K  A  Č  A

NENAD GRUJIČIĆ



Posvećeno sjeni moga oca Draška


PREDGOVOR
 

O bećarcu
 
Fenomen "naše najkraće narodne pesme"1, kako Mladen Leskovac u predgovoru svoje poznate antologije naziva bećarac, predstavlja i dalje nedovoljno ispitan teren i veliki izazov za proučavaoce narodne lirske poezije. Nadahnuta i autoritativna, dosad u nas prva i jedina, studija o bećarcu, ipak, u mnogo čemu nije do kraja raspetljala mistiku komplikovanog dvostiha naše narodne poezije. Ostaju velike nedoumice, čak i nesporazumi, na terminološkom planu, zatim, na nivou predočavanja književnoistorijske geneze deseteračkog dvostiha i, konačno, njegovog geografskog rasprostiranja.

Četiri godine poslije prvog izdanja Leskovčeve antologije Bećarac (1958), Vinko Žganec u svom tekstu Melodije bećarca piše: "Bećarac je zapravo bećarac onda kada se ti dvostihovi pjevaju, i to ne bilo koju melodiju, nego baš onu koja se naziva istim imenom. Kad gajdaš samo svira neku melodiju, a uz to ne pjeva, vješt narodni pjevač odmah će znati da li on svira bećarac ili koju drugu vrstu napjeva narodne pjesme.

Ima, dakle, taj izraz bećarac osnova ne samo u tekstu nego i u melodiji, muzici… No, oslanjajući se na praksu narodnih pjevača, mi znamo da se ovi kratki dvostihovi mogu pjevati na razne druge melodije, koje nemaju nikakve veze sa melodijom bećarca… Nakon tih konstatacija čini se da prije spomenuta zbirka Mladena Leskovca nije nazvana pravim imenom, jer ti dvostihovi koje ona sadržava nisu sami po sebi, po golom svom tekstu i formi (deseterački dvostih) bećarci. Pod tim imenom podrazumijeva se nešto šire, nešto što obuhvaća još neke elemente, kojih u spomenutoj zbirci nema. Kratke, zapravo naše 'najkraće narodne pjesme' naš narod ne zove svagda i svugdje bećarcima. On ima za njih razna imena u raznim mjestima i vremenima, kao: pismice, pripjevi, kratke, samice, preklapuše, gonetalice, prijekuše, trkavice itd. Istina, često i ti nazivi označavaju prvenstveno način pjevanja narodnih dvostihova, a tek u izvedenom smislu su ujedno i naziv za tekstove 'kratkih pjesama' često baš takvih kakvi se u Leskovčevoj zbirci nazivaju bećarcima. U krajevima gdje su uobičajeni ti nazivi obično nije poznat izraz bećarac za jednake ili slične tekstove u dvostihovima."2
 
Žgančeve primjedbe su vrlo inspirativne. One podstiču na živo razmišljanje o terminološkim svojstvima deseteračkog dvostiha. Očigledno je da termin bećarac nije jedini i da ne može pledirati na poziciju koja će, kako na muzičkom tako i na književnom planu, biti sveobuhvatna. Osim naziva dvostiha, koje navodi Žganec, pomenimo ojkaču, gangu, rere, dikicu i šaranac.3

Bećarac je, nema sumnje, nastao u Sremu, Bačkoj i Banatu, "pa se onda preko Slavonije a kroz Šokadiju, i sa čvrstim a plodno sočnim staništem u njoj, spušta valjda tamo negde ka Kordunu i Lici, da bi onde, kao zaustavljen pregradom od kordona Vojne granice, kao presečen, naglo ustuknuo i umukao".4 Ovakva Leskovčeva mapa bećarca je, najblaže rečeno, neartikulisana. Ona je vrlo uska i zasnovana na proizvoljnom određenju: "valjda". Žgančeve primjedbe ovdje se pokazuju funkcionalnima. Širok je prostor na srpskom govornom području gdje se pjeva i čuje ta minijaturna pjesma. Bez Bosne i Hercegovine, danas Republike Srpske, teško je zamisliti svaku, čak i na brzinu skiciranu, mapu koja predočava postojanje "komplikovanog dvostiha".

Vuk Karadžić nije mnogo mario za ovu tvorevinu. Konkretno, bećarac mu nije "zapinjao" za oko, mada je znao da postoji. Tako, na primjer u Rječniku (1852), kao prilog oštrijem tumačenju riječi roditeljka, pojavljuju se ovakvi stihovi. Od švalera boljeg roda nema, / Od švalerke bolje roditeljke. Leskovac navodi i primjer povodom riječi štikla (Mojim šorom nikad blata nema, / Sve švaleri na štikla razneli). U narodnim poslovicama koje je Vuk sakupio nalaze se ovakvi dvostihovi: Nek' se ženi, željela ga majka, / njega majka, a on djevojaka. Ili: Divne li su zelene livade, / još divnije dojke u djevojke. U Crvenom banu primjera ima mnogo: Oj, djevojko, lijepa li si struka, / da ti nije pod keceljom muka. Ili: Oj, devojko, što si tako luda, / što se baci, te mi razbi muda. I pored očiglednih "bećarskih" odlika ovi stihovi našli su se u sasvim drugim kontekstima, te koristimo priliku da ih "istrgnemo" i stavimo tamo gdje im je, takođe, mjesto. Kao mogući razlog Vukovog "ignorisanja" bećarca, Leskovac navodi onu čuvenu Karadžićevu rečenicu iz 1854. godine: "Što sam dosad sve okolišio, ovdje ću izrijekom da kažem: da se u svemu narodu našem nigdje ne govori srpski tako ružno i pokvareno kao u Srijemu, u Bačkoj i Banatu". Nismo sigurni da je Vukovo "nepriznavanje" ekavskog izgovora igralo presudnu ulogu povodom bećarca, odnosno deseteračkog dvostiha. Jer, da je imao više interesa za "kratku pjesmicu", zabilježio bi primjere na ijekavskom govornom području. Skloniji smo mišljenju da Vuk, naprosto, nije tu minijaturnu tvorevinu smatrao relevantom za svoj posao i da je ona, za njega, tada, predstavljala samo fragment istrgnut iz veće lirske cjeline. A da je Vuk omašio kad je u pitanju ekavski izgovor, tu spora nema: sjaj i ljepotu govora Srema ovaplotio je, samo dvije godine poslije Vukove izjave, niko drugi do Branko Radičević.

Kad govorimo o vremenu formiranja bećarca, Leskovac je vrlo oprezan: "Ono što je izvesno, to je da je bećarac već pre sredine XIX veka formiran, ili bar u jeku formiranja". Navodi pjesmaricu (1844) Petra Vukičevića iz Sombora, koju je u rukama imao Radivoj Simonović koji se, u listu Brankovo kolo (1907), prisjetio jednog primjera: Bože, spari ko za koga mari, / a raspari ko za kog ne mari. Žaleći što od pjesmarice nije ostalo boljeg traga, Leskovac podrobniju svoju analizu zasniva na Bačvanskim pesmama Stevana Boškovića (Novi Sad, 1862, 1879) i Banatskim pesmama od P. T. (Novi Sad, 1863, 1866).

Marija Kleut, u Rukopisnom odjeljenju Matice srpske, pronašla je pjesmaricu Nikole Begovića (1821―1895). O vremenu i mjestu nastanka M. Kleut kaže: "Kao i mnoge druge, i ova pesmarica malo otkriva o okolnostima svog nastanka, ali bi se skoro sasvim pouzdano moglo odrediti vreme i mesto njenog nastanka. U Kostajnici kao bogoslov, N. Begović boravio je 1843. godine, te je to svakako, vreme kada je počeo beležiti pesme u svoju pesmaricu. Skupljati ih je mogao i ranije a beleženje se moglo nastaviti i nešto docnije".6 Ova pjesmarica je dosad bila najstarija pronađena zbirka sa primjerima bećarca. Nastala je dvadesetak godina prije zbirki koje pominje Leskovac. Međutim, valja pripomenuti da u zbirkama iz osamnaestog i s početka devetnaestog vijeka ima primjera bećarca. Istina, oni su, u primjerima koje ćemo navesti, dati u plaštu poslovica, ali je očigledno da nisu samo to, već bećarci prije svega. U zbirci Jovana Muškatirovića Pričte iliti prostomu poslovice (Beč, 1787) ima ovakav dvostih: Jebi, pope, neka selo plaća, / al' se pazi, ne poseri gaća.7 Mrsan, pravi bećarac, pored kojeg stoji opaska: Dalmacianska poslovica. Ovaj detalj, najedanput, širi vidike povodom geografskog rasprostiranja "kratke pjesmice". U drugoj Muškatirevićevoj zbirci Pričte iliti po prostomu poslovice (vtoroje i umnoženo izdanije, Budim, 1807) nalazi se ovakav dvostih: Kuća ti se kućerinom zvala, / a žena ti čelo glave srala. I u Erlangenskom rukopisu (1716―1733) ima dvostihova koji strše u tkivu pjesama i djeluju kao potpuno samostalni: Ogledalo, da bi ne gledalo, / ti si mene majki opadalo. Ili: Bolje dragu ljubit' na kamenu / neg' nedragu na meku dušeku.
 
Leskovac predočava primjer bećarca koji pjevaju junaci Seoba Miloša Crnjanskog: Temišvare, ni selo ni grade, / većem jedan pokraj bare smrade. Leskovac je u nedoumici da li je bilo moguće da se 1752. godine, koju u svom djelu navodi Crnjanski, pjeva bećarac. Ovako se određuje: "Može biti da je bećarac ili neka njegova rudimentarna forma, obrazovana već negde pod kraj XVIII veka… To su nagađanja, međutim".9 Imajuću u vidu primjer iz prve Muškatirovićeve zbirke, nama se čini da je to sasvim realno, i da je bećarac, bez ikakvih nagađanja, postojao krajem XVIII vijeka, ali i prije.

"Pređimo" na trenutak u devetnaesti vijek. Potrebno je reći da je bećarac imao izvjesnog uticaja na pjesnike romantizma. Dragiša Živković piše: "I sada, ako uporedimo bećarce s ljubavnim pesmama naših romantičarskih pesnika, zastajemo iznenađeni: mnogi i mnogi motivi, ton, metar i ritam, unutrašnja rima, poente, cele pesme naših romantičara od Branka do Laze Kostića, mogle bi se uneti u zbirke bećaraca, i obrnuto: mnoge bećarce kao da je ispevao neki od ovih pesnika, naročito Zmaj ili Laza Kostić".10 Poetsko savršenstvo bećarca, dakle, djelovalo je i na "umjetničku" poeziju, provociralo pjesnike koji su ispitivali svekolika stilskojezička svojstva jezika na kojem pišu. Tako kod Radičevića čitamo: Danas ima a sutra nas nema, / Ajd' u kolo ko će tu da drema, kod Zmaja: Imam pesme ako nema zlata, / pesmebiser dragoj oko vrata, kod Laze: Sitnih želja poletelo jato / da s visine izgledaju zlato. Čitav vijek docnije, Branko Ćopić, neponovljivi krajiški mag humora i tragike, čije je djelo duboko protkano zlatnim nitima ojkače, pjeva: Iznevjerih poput sablje tupe, / mala moja iz Bosanske Krupe itd...


____________

01 Mladen Leskovac: Bećarac, Matica srpska, Novi Sad, 1958, 1979, str. 9.

02 Vinko Žganec: Melodije bećarca, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slovena, Zagreb, 1962, 40. str. 513-523.

03 M. Leskovac: Još jedan naziv za bećarac, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, XXII, 3, Novi Sad, 1974. U drugom izdanju svoje antologije, na str. 48, u fusnoti Leskovac ne prihvata sugestije Maje Bošković-Stulli (Petokrako zašto si crvena, Zagreb, Lukos, 1959, str. 6) "da se ove pjesmice zovu još i pismice, samice, rozgalice, kratke, pripjevi, pripjevci, kantalice i slično". Ovdje je, dakle, ključna Leskovčeva greška.

04 M. Leskovac: Bećarac, Novi Sad, 1979, str. 14.

05 M. Leskovac: Bećarac, Novi Sad, 1979, str. 28.

06 Marija Kleut: Pesmarica Nikolaja Bjegovića, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, XXXV/1, Novi Sad 1987, str. 171-179. Pogledati polemiku N. G. sa Marijom Kleut u "Poljima" br. 351, 352, 353-354. i 355.
 
07 Primjeri iz zbirki Jovana Muškatirovića nesumnjivo govore o postojanju "komplikovanog dvostiha" prije izvora koje navode M. Leskovac i M. Kleut, i vuku dublje u prošlost: čitavih pedesetak, odnosno stotinu godina. Navedeni primjeri uveliko stišavaju Leskovčevu zebnju: "Traganje za bećarcem dublje u prošlosti sve je teže: zabeleženih tekstova, po svemu sudeći, nema ni onoliko koliko do 1844, a podataka za kakvu-takvu slutnju malo je" (Bećarac, Matica sprska, Novi Sad, 1979, str. 24). Dvije stvari, povodom izučavanja bećarca, vrlo su značajne i bez njih je praktično nemoguće pristupiti bilo kakvoj istraživačkoj akciji koja pledira na inovaciju: prvo, moraju se uvažavati Žgančeve primjedbe koje otvaraju mogućnost integralnog sagledavanja fenomena deseteračkog dvostiha na srpsko-hrvatskom govornom području i, drugo, oslobađati se hladnog, okamenjenog modela školske žanrovske kategorizacije, te, bez predrasuda, pod plaštom poslovica i kletvi, otkrivati očigledne primjere bećarca, odnosno, dvostika o kojem je riječ.
 
08 Pored ovog dvostiha stoji opaska: Teške su kletve. Nije rijedak slučaj da su kletve čist bećarac iliti, pak, ojkača. Na primjer: Dabogda se prevrnula na me / prikolica puna udovica. Ili: Svekrvice, bogda bolovala / štalu slame sama poderala.

09 M. Leskovac: Isto, str. 28.
 
10 Dragiša Živković: Dve stilske crte srpskog romantizma, Evropski okviri srpske književnosti, Prosveta, Beograd, 1970, str. 207-234.
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Maj 12, 2012, 03:22:56 pm »

*

O ojkači
 
U Bosanskoj krajini, naročito u Potkozarju, najčešći i najstariji naziv za pjesmu u dvostihu koju narod pjeva jeste ojkača (ojkalica). Njeno ime nastalo je od glagola ojkati, što znači "otegnuto i tužno pevati, naglašavajući i produžavajući glas o".11 I na Kordunu, ova vjekovna pjesma nosi isto ime: "A kad se iscrpio repertoar tih novodonesenih pjesama, obično bi se prelazilo na pjevanje domaćih ojkača (podvukao N. G.), što se zvalo i pjevanje ćirilicom".12 U Lici, pak, slična tvorevina zove se ojkan. Branko Ćopić piše: "Desetina je... gromko ojkala i pjevala". I Krleža ima rečenicu: "Škripe teretna kola i ojkaju kočijaši". Sa muzičkoga stanovišta, ojkanje je vrsta vokalne narodne muzike čiji korjeni poniru duboko u prošlost. Dosad niko nije pouzdano odredio kako je i kad nastalo. Sigurno je da ono ima veze sa zapažanjem Vlade Miloševića da "jedna vrsta narodnog seljačkog pjevanja podsjeća na staru izvođačku praksu dvanaestog i trinaestog vijeka".13 Međutim, tek temeljna istraživanja uporedne etnomuzikologije mogu pokazati koje su veze i sličnosti ojkanja sa pjevanjem ostalih slovenskih naroda, odnosno, ima li ono direktnijih dodira sa muzičkim iskustvima naroda koji su prije nas živjeli na ovom dijelu Balkana. Možda grčka riječ oikos (kuća) donekle pripomaže u osvjetljavanju fenomena ojkanja, ali i dalje ostajemo u magli nerazriješenih nedoumica.
 
Specifičnost ojkanja ogleda se u prožimanju radosnog i žalosnog raspoloženja. Ovo drugo prevladava, čak i kad je pjevani tekst vedrijeg sadržaja. Dušan Umićević ukazao je po prvi put na, u narodu uvriježeno, mišljenje da je ojkanje, "plač, kuknjava".14 To se naročito odnosi na krajeve gde se ojka samo rječca "oj", bez ikakvog teksta. Često ojkači variraju jednu istu temu u dvostihu koji se i ne mora rimovati: Oj, djevojko, dragaj dušo moja, / oj, djevojko, milo lane moje. Ojkači pjevaju otegnuto i tugaljivo, melodija liči na "nekakvu prefinjenu kuknjavu. Taj žalobitni prizvuk vjerovatno vodi iz pradavnih vremena kad je čovjek obredima, kuknjavom i zapomaganjem molio više sile da mu poštede ljetinu. Pa i danas se održavaju žitne molitve (masla).15

Ojka se na vrlo prostranom srpskom govornom području: "U Dalmatinskoj zagori i Lici, na Baniji i Kordunu, u Hercegovini i Bosni. U Bosanskoj krajini ojkanje je "sastavni dio pjesme lirske i nije jaukanje".16

Oko Knina, pak, ono je nalik naricanju i plaču i nema vedrih tonova. Ljudevit Kuba piše: "Ovaj je način pjevanja raširen, istina, po čitavoj Dalmaciji bez obzira na otoke. Ali mi se čini da je u pravoslavnim krajevima osobito obljubljen. S tim se slaže što ih u Hrvatskoj nalazimo samo u pravoslavnih prebjeglica iz Bosne ili iz Srbije. I u Crnoj Gori se svuda tako pjeva. Bjelopavlovići se pače hvališu da su oni izmislili taj način tremolovanoga pjevanja, a zovu ga zerzavanje. U Dalmaciji se zove svagdje drugačije: u Trilju (kod Sinja) vojkanje, u Omišu zavijanje, u Kninu grohotanje".17 Dakle, za razliku od bećarca u Sremu, Banatu, Bačkoj, Slavoniji i Baranji koji je, kako na muzičkom tako i na literarnom planu vrcav, raspustan, objestan i veseo, ojkača je često, bez obzira na sadržaj, sjetna i nevesela. Najverovatnije da, "materijalno stanje utiče na psihološku dispoziciju, ono formira mentalitet, a ovaj diriguje komponentama duhovnog života".18 Brđanin je, za razliku od ravničarskog čovjeka, sveden na materijalno siromašniji život u, inače, bajkoliko udešenom prirodnom okružju. Kroz vijekove takav odnos uslovio je i izoštrio "niti treperave duše" brđanina koji je tek na susjednom obronku imao prvog komšiju. Dozivali su se ojkajući.


__________________

11 Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika, Matica srpska ― Matica hrvatska, Novi Sad ― Zagreb, 1967, knjiga četvrta, str. 88.
 
12 Narodne pjesme Korduna (priredio Stanko Opačić ― Ćanica), Prosvjeta, Zagreb, 1987, str. 10.
 
13 Vlado Milošević: Bosanske narodne pjesme, I, Glas, Banja Luka 1954, str. 5

14 Dušan Umićević: Ojkanje u Bosanskoj krajini, Razvitak, Banja Luka, 1939, mart, br. 3, str. 88-93. Onaj neveliki tekst, bez naučnih pretenzija, bitan je po tome što po prvi put pripominje teren Bosanske krajine. Autor započinje tekst zapažanjem da "ojkanje nije još ispitano ni obrađeno, te je stoga teško reći šta ono zapravo znači i gdje je još sačuvano". D. Umićević nije znao za tekst A. Dobronića Ojkanje, objavljen u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena, Zagreb, 1915.
 
15 V. Milošević: Seljačko pjevanje u banjalučkoj Vrhovini, Razvitak, Banja Luka, 1940, br. 11. Tekst je prenesen u banjalučki Glas, 1976, br. 5, str. 487-491.
 
16 D. Umićević: Isto.

16 Ljudevit Kuba: Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, svezak III, Zagreb, str. 9.
 
17 V. Milošević: Isto.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: