Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Maj 28, 2012, 10:14:15 pm » |
|
** RADE JOVANOVIĆ
ZABORAVLJENI "IZMIŠLJATOR" NARODNE PESME
Iza imena Radoslava-Rada Jovanovića krije se jedan od najpoznatijih tekstopisaca i kompozitora narodne muzike sa prostora eks-Jugoslavije, svestrana, plemenita i humana ličnost, osećajni i skromni čovek, sa priličnom dozom tvrdoglavosti. Iako su njegove pesme uvek bile na samom vrhu popularnosti, a danas predstavljaju istinsku i neponovljivu antologiju narodne pesme, o njemu se nije mnogo pisalo ni za života, a posebno nakon tragične smrti neposredno uoči proteklog rata u BiH, kada je digao ruku na sebe. "Goraždanin Rade Jovanović", kako je volio da se predstavlja, pisao je tekstove i komponovao čistu i bistru narodnu muziku iz ličnog zadovoljstva i bio srećan jedino kad bi, kako je volio govoriti, "njegova pesma ušla u narod"! Jovanović je bio predvodnik prave novokomponovane narodne pesme, i sve što je stvorio, a toga je bilo zaista mnogo, zasnivalo se na najlepšoj tradiciji našeg narodnog stvaralaštva. Životni put mu je bio izuzetno buran, jer je još kao golobradi dečak, u svojoj četrnaestoj godini, u rodnom Goraždu, pobegao ispred ustaša, a nakon Drugog svetskog rata, u euforiji informbirovskih čistki, svoje mladalačke snove prekida golootočkim tamnicama, o čemu nikada nije želio pričati, niti se prisećati tih dana. Negde pedesetih godina prošloga veka nastaje njegova prva pesma u duhu narodnog melosa: "Često mlađan prošetah kraj Drine". Napisao je, kako je kasnije pričao, u jednom dahu, u trenutku inspiracije, i to na običnoj kutiji cigareta Morava. I ta njegova prva pesma je ubrzo "ušla u narod", krčeći put ostalim koje su, kao sa trake, izlazile iz njegove kompozitorske radionice. Svaka pesma pokojnog Rada Jovanovića, bilo da su je pevali Gvozden Radičević, Zaim Imamović, Nada Mamula, Safet Isović, Nedeljko Bilkić, Milan Babić i mnogi drugi najpoznatiji pevači, bila je slika stvarno doživljenog i viđenog, izrečena i opevana običnim narodnim jezikom, jesenjinovski, ali lako i upečatljivo. To je i razumljivo, jer je Jesenjin upravo bio njegov pesnički uzor, čiju je sliku držao do poslednjeg momenta u svojoj spavaćoj sobi u Goraždu, a mnogi Radovi prijatelji i analitičari podvlače sličnost izbora tema, iskazivanja osećanja i života između njih dvojice. Reka Drina, Bosna i Hercegovina, priroda, ljudi i njihove sudbine bili su nepresušni izvor i stalna tema Radovih pesama, poput: "Jablani se povijaju", "Negde u daljini", "Sumorna jesen", "Ne pitaj me stara majko", "Kad u maju ruže procvetaju", "Tebi, majko, misli lete", "Seja kose rasplela", "Malenim sokakom ne prolazim više", "Kad sretneš Hanku", "Svetla moga grada", "Prolazi jesen", i brojne druge. Sve te i mnoge druge pesme ostale su kao njegov neizbrisivi spomenar na ostvarenja dostojna antologije pesništva i prave novokomponovane narodne pesme. Mnoge njegove pesme prihvaćene su kao prave izvorne i narodne, tako da mlađe generacije muzičara u stvari i ne znaju za njihovog autora. Snažne volje, vedar, ponosit i duševan, do poslednjih dana svog burnog i plodnog života prkosio je svojoj teškoj bolesti. Volio je društvo običnih ljudi, šalu i pesmu. Izuzetno uredan i elegantan, živeo je, koliko mu je to bolest dozvoljavala, život pravog boema. Cigaretu nije gasio, najviše je volio piti konjak, sedeljke sa društvom u kafani ili kod kuće. I, naravno, iznad svega volio je harmoniku i gitaru, kao i svoje pesme, koje je često sam izvodio. "Braco", tako je Rade najčešće oslovljavao mlade pevače, "ti pevaš ovu pesmu baš kako sam je ja zamislio i dobro je prenosiš u narod. A mene samo to interesuje, da ljudi čuju moje pesme. Novac mi uopšte nije važan", pričao bi im, očinski ih setujući. Uoči svoje tragične smrti, neposredno pred protekli rat, autoru ovih redova Jovanović je u Goraždu pripovedao o mnogim krađama njegovih pesama, na šta je jednostavno odmahivao glavom govoreći: "To neka ide njima na dušu, a narod će sam prepoznati kvalitet tih pesama, pa valjda će se nekad setiti i čika Rada Jovanovića. Ma, nisam ti ja nikakav pesnik ni kompozitor! Ja sam jedan obični izmišljator narodnih pesama!" Prilikom sahrane na goraždanskom groblju Kolevke, krajem 1989. godine, uz nepreglednu kolonu njegovih sugrađana, a i estradnih radnika iz nekadašnje cele Jugoslavije, svirala je harmonika i pevani su refreni iz njegovih najboljih pesama. I danas, pored Radovog spomenika u Goraždu štrče u vis dva jablana, tada posađena, koja na najbolji način simbolizuju njegove početne stvaralačke uspehe i antologijsku pesmu "Jablani se povijaju". Kako to obično biva, gotovo sve njegove estradne kolege tekstopisci i kompozitori, a pogotovo pevači i producenti izdavačkih kuća, zaboravili su na ovog izuzetnog stvaraoca prave narodne pesme. Jedino Goraždani, mada ratom nesretno podeljeni, čuvaju uspomenu na njega i njegovo stvaralaštvo. Tako se u kanadskom gradu Kičineru članovi Udruženja Srba-Goraždana redovno prisećaju njegovog stvaralaštva u okviru tradicionalne kulturne manifestacije pod nazivom "Sunce nad Drinom", gde su čak uspeli da dovedu i Jovanovićevog najproverenijeg pevača Gvozdena Radičevića, koji ih je podsetio na njegovo neprolazno stvaralaštvo. I sadašnji stanovnici njegovog rodnog Goražda nisu ga zaboravili. Pre pet godine organizovali su festival narodne muzike po ugledu na njegovo stvaralaštvo i pod njegovim imenom. Šteta je, ipak, što taj lepi gest nije prerastao u tradiciju. Umesto zaključka ovom kratkom sećanju na zaboravljenog Radoslava Rada Jovanovića prisetimo se njegovih, i danas izuzetno aktuelnih, reči: "Ove moderne pesme su atak i na duh i na sluh, a prava narodna pesma treba i mora da teče kao bistra česma iz srca i duše pojedinaca u narod!" U moru novokomponovanih narodnih pesama, po kvalitetu, porukama i dugovečnosti svakako se izdvajaju one koje su komponovane u duhu izvornih. Jedna od njih bez sumnje je "KAD SRETNEŠ HANKU" Radoslava Rada Jovanovića, koju je u svom prepoznatljivom stilu 1973. godine prvi put otpevao Safet Isović na "Beogradskom saboru". Ostalo je zapisano da je publika u beogradskom Domu sindikata dugo protestvovala kada žiri za ovu pesmu dodeljuje tek treću nagradu, i to samo za tekst! Ipak, "Hanka..." se kasnije nezadrživo i munjevito proširila u narod, da bi je tadašnji muzički kritičari bivše Jugoslavije, u anketi Radio Beograda, proglasili narodnom pesmom decenije. Pesma "Kad sretneš Hanku", prema zapisanim sećanjima Rada Jovanovića i starijih stanovnika Čajniča, posvećena je nekada, između dva svetska rata, čuvenoj i nadaleko poznatoj lepotici iz ovog grada Hani Korjenić, koju je tadašnji čajnički šeret Latif Moćević prozvao Caricom. Zbog njene lepote, devojačkog prkosa i neuzvraćenih ljubavi mnogi su dizali i ruku na sebe. Pričalo se, tako, da su izvesnog Ibru skinuli sa konopca i da su mnogi brakovi rasturani, pa kada je to saznao njen otac Sabrija, udao ju je za bogatog sarajevskog trgovca iz porodice Užičanin. Već odavno utihnulo je srce čuvene čajničke lepotice Hane Carice. Tekstopisac i kompozitor Radoslav Rade Jovanović tragično je umro u svom Goraždu 1986. godine... Iza svih njih ostala su sećanja i mnoge prelepe pesme, poput neprolazne "Kad sretneš Hanku", za koju danas mnogi misle da je izvorna.
Slavko Heleta
Tekst preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "BUKTINJA" Broj 26 | Izdavač "Krajinski književni klub" Negotin, 2010.
|