Angelina
|
 |
« poslato: Februar 08, 2011, 01:58:42 pm » |
|
**
RAD NA PROUČAVANJU NARODNE MUZIKE
Od prvog sakupljackog interesovanja za narodnu muziku u XIX veku do danasnjeg kompleksnog proucavanja, ne samo sa muzikoloskog, vec i sa drustvenog-kulturnog aspekta, mogu se uociti nekoliko faza koje su formile put od srpske muzicke etnografije do etnomuzikologije. Prve zbirke narodnih melodija pojavile su se u XIX veku iz pera F. Mireckog, E. Kolarovica, A. Kalauza i dr., a posebno Kornelija Stankovica. Melografskom radu prvih srpskih muzicara treba dodati i rad hrvatskog muzikologa F. Kuhaca koji je u ono vreme zabelezio blizu tri stotine melodija iz Vojvodine i Srbije.
Od samog pocetka XX veka melografski rad postaje precizniji i sistematskiji, ali jos uvek predstavlja individualne napore pojedinih muzicara. Tom periodu pripada mesto Stevana Mokranjca, Vladimira Djordjevica i Zivojina Stankovica. Ako je u XIX veku rad na proucavanju narodne muzike predstavljao samo sakupljanje muzicke gradje i njeno belezenje, od pocetka XX veka pojavljuju se vec izvesna naucna nadgradnja u obliku etnografske dokumentacije (Z. Stankovic), prvih oblika sistematizacije i skromnih pokusaja muzicke analize (S. Mokranjac i V. Djordjevic).
Period izmedju dva rata doneo je mnoga zrelija shvatanja o znacaju rada na proucavanju narodne muzike, i dublja zahvate u materiju. Trojica istaknutih kompozitora, Miloje Milojevic, Kosta Manojlovic i Petar Konjovic, ulazu velike napore da proucavanje narodne muzicke tradicije uvrste u red naucnih disciplina. Tako je rad u ovom periodu bio pre svega obelezen neposrednim terenskim proucavanjem i prikupljanjem narodnih melodija. Pored toga pojavljuju se i znatan broj etnomuzikoloskih studija koje su tumacile i objasnjavale nasu narodnu muziku i sa aspekta tonske psihologije, estetike i istorijske muzikologije. Medjutim, krajnji ciljevi ovoga rada nisu bili usmereni ka iskljucivoj oblasti nauke, vec umetnickom stvaranju. Ovom periodu pripada i ziva delatnost sestara Ljubice i Danice Jankovic na zapisivanju i proucavanju narodnih igara. One su ustanovile svoj poseban sistem zapisivanja pokreta, koji je obuhvatio oblik, tip, stil i tehniku igranja. Osam objavljenih knjiga sa vise od 900 zapisanih igara, sadrze i niz teoretskih clanaka i studija u kojima je narodna igra posmatrana i proucavana u citavom kulturnom konteksu. Etnomuzikoloski rad u posleratnom periodu predstavlja donekle prirodni kontinuitet predratnih napora, ali dobija i nove uslove za dalji razvoj.
Godine 1948. u Beogradu se osniva "Muzikoloski institut" u sastavu SANU, koji je u Srbiji prvo srediste organizovane naucno-istrazivacke delatnosti na polju srpske muzicke istorije i etnomuzikologije, muzicke teorije i estetike. Rad u "Odseku za muzicki folklor" (kasnije za etnomuzikologiju) pocinje sistematski da se razvija u pogldeu terenskih ispitivanja i snimanja narodne muzike, i u pogledu terenskih studija o karakteristikama srpske narodne muzike.
Sredisna licnost posleratnih proucavanaj narodne muzike bio je Miodrag Vasiljevic, ciji se rad razvio u tri nivoa. Metodom neposrednog terenskog proucavanja prikupljao je muzicku gradju svom potrebnom dokumentacijom. Sredjivanje te gradje i njeno melografisanje predstavljaju drugi nivo Vasiljevicevog rada. Izvanredni smisao za zapisivanje i preciznost u radu stvorili su cetiri zbornika sa oko 2000 melodija narodne muzicke tradicije Srbije, Makedonije i Crne Gore. Treci novo Vasiljevicevog rada nadovezuje se na prva dva i predstavlja logican produzetak rada istrazivaca-naucnika. Na osnovu dubokog poznavanja ne samo srpske vec i juznoslovenske narodne muzike, razvijaju se njegove teorijske rasprave o problemima ritma, tonalnih osnova i muzicke terminologije.
Dalji rad u oblasti etnomuzikologije postepeno se menjao. Muzikoloski pristup polako je ustupao deo svog mesta etnoloskom, odnosno istorijskim, kulturnim drustvenim i funkcionalnim dimenzijama i njihovim medjuakcijama, posmatrajuci i proucavajuci narodnu muziku kao sastavni deo narodnog zivota, kulture i ljudskog ponasanja. Tako se rad u ovom periodu usmerava na ispitivanje muzicke dijalektologije pojedinih srpskih etnickih oblasti u kulturnom konteksu, na proucavanju funkcionalnosti narodne muzike, njene tipologije i stratigrafije, prilazeci genetickim tumacenjima tamo gde je to moguce. Prilazi se takodje ispitivanju i tumacenju pojedinih muzickih svojstvenih idioma kao sto je sekundni dvoglas planinaca ili strukuralni odnos muzickog oblika i oblika stiha u njemu, itd.
Organoloski problemi posebno privlace paznju etnomuzikologa, utoliko pre sto se na tom polju u ranijim periodima veoma malo radilo. Sistematsko proucavanje srpskog narodnog instrumentarija obuhvata pojedine narodne instrumente koji su jos u upotrebi, a i one cije postojanje potvrdjuju arheoloska nalazista, fresko slikarstvo i ikonografski izvori.
Rad na proucavanju narodnih igara u ovom periodu okuplja postepeno vise mladih strucnjaka, sledbenika sestara Jankovic, njihove metode, pristupa i sistema zapisivanja. Prilazilo se pre svega detaljnijem belezenju i proucavanju narodnih igara pojedinih uzih etnickih oblasti Srbije. Visestruki aspekti proucavanja (istorijski, etnoloski, strukuralni, kinetografski, koreoloski, funkcionalni itd.) stvorili su bitne uslove za razvoj i primenu komparativnog metoda u ovoj naucnoj grani.
Muzička enciklopedija III
[postavljeno 10.11.2007]
|