Hercegovina — Običaji, ženidba, udaja, sijela, posijela, razne igre i takmičenja
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Muzika « ŽIVOT I MUZIKA JEDNOG VREMENA « Srbi u regionu: život i muzika jednog vremena  « Hercegovina — Običaji, ženidba, udaja, sijela, posijela, razne igre i takmičenja
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Hercegovina — Običaji, ženidba, udaja, sijela, posijela, razne igre i takmičenja  (Pročitano 14466 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4640



Pogledaj profil
« poslato: Februar 07, 2012, 12:58:03 am »

*

HERCEGOVINA — ZABAVA KAO VID DRUŠTVENOG ŽIVOTA


Svaka ljudska jedinka u toku svoga života neminovno prolazi određeni proces socijalizacije. To je proces transformacije biološke individue u društvenu ličnost, ličnost koja odgovara potrebama određenog društva. Proces socijalizacije ličnosti odvija se kroz proces učenja, i to kroz dva osnovna modaliteta:

1. na temelju vlastite aktivnosti subjekta i stjecanja iskustva kroz interakciju s okolinom u okviru ostvarivanja svojih potreba, želja i uopće kroz praksu;

2. na temelju organiziranog utjecaja što ga vrši društvo — porodica, društvena grupa, država i sl. — kroz vaspitanje, školu, ideologiju i vrijednosni sistem.

Jedna od specifičnih ali i vrlo važnih komponenti socijalizacije svakako su i igre. Igrom se simulira stvarna situacija ili podražava neka imaginarna situacija. Igra je dobrovoljna aktivnost koja se vrši u određenim granicama vremena i prostora, prema spontano prihvaćenom sistemu pravila; ona je sama sebi cilj, nju prati napetost, radost i svijest o razlikovanju od svakodnevnog života. Igra je spontana aktivnost lišena ekonomsko-organizacionog racionaliteta i korisnosti, istinski sadržaj čovjekovog određenja. Igre je moguće razvrstati prema više kriterija: prema sadržaju — takmičarske, hazarderske, prerušavajuće ili po jednoj drugoj podjeli na :

— igre vježbe (motivirane nagonom za aktivnošću i kretanjem),
— simboličke (igre uloga) odnosno kreiranja izvedbe umjetnih situacija,
— kombinatorne igre (npr. sve igre sa kartama. šah i sl.)

Po vanjskoj formi igre je moguće podijeliti na: igre pojedinaca, grupne igre; igre djece, omladine, odraslih; igre s čvrstim pravilima, improvizirane igre, cikličke igre. Krajnji rezultat igre — gledano u užem smislu — je sporedan ili nevažan, ona je sama sebi svrhom. U širem smislu igra ima izvanredan značaj u procesu socijalizacije ličnosti. Kroz igru se pojedinac oslobađa straha od neuspjeha u određenim životnim aktivnostima, dakle stiče samopouzdanje, ističe svoje fizičke ili intelektualne sposobnosti, stiče nova poznanstva, učvršćuje prijateljstva, itd.

O ovom vidu društvenog života naših predaka od nastanka porodice pa do kraja osamnaestog stoljeća gotovo da ne znamo ništa. Prve pisane tragove nalazimo krajem osamnaestog i tokom devetnaestog i dvadesetog stoljeća kod pisaca i istoričara porijeklom sa područja istočne Hercegovine. Među njima se najviše ističu Luka Grđić - Bjelokosić (koji je po vlastitoj tvrdnji porijeklom od porodice Buha), Tomo Bratić iz Fojnice, Stevan Zimonić i Miloš Slijepčević. Ovi pisani zapisi kao i narodna predanja i tradicija daju nam prilično detaljnu sliku o ovoj komponenti porodičnog života u protekla dva-tri stoljeća. Na osnovu svega možemo zaključiti da su naši preci pored religioznih porodičnih i općih slavlja i druženja, često i sami organizirali neke oblike kolektivnih zabava kao što su npr. sijela, posijela — sjedeljke, razne igre i takmičenja.

NOĆNI VID ZABAVE MLADIH. — U dugim zimskim noćima često su bila organizirana sijela. Sijela su bila uglavnom namijenjena mladima. Oni su ih sazivali i organizirali a na njih su dolazile i starije osobe — roditelji djevojaka ili mladića. Po nagovoru djevojaka, mladići iz sela bi obično pozvali mladiće iz jednog ili više drugih sela (u kojima je bilo mladića koji su se sviđali djevojkama) da dođu na sijelo. Sijelo se obično zakazivalo u subotu veče ili uoči nekog vjerskog praznika. Kada se zakaže sijelo, mladići bi se pobrinuli da nađu kuću u kojoj će se sijelo održati. Obično su to bile kuće u kojima je bilo najviše prostora, u kojima nije bilo jako starih ili bolesnih osoba te umrlih u posljednjih godinu dana. Nekoliko sati prije sijela, mladići bi iznijeli iz prostorije sve ono što bi moglo smetati sijelyijama a djevojke bi očistile i namjestile prostoriju za sijelo. Kako se na sijelu okupi znatan broj sijelyija, mladići bi prikupili od susjeda određen broj klupa za sjedenje i poredali ih uokolo prostorije ostavljajući njen centar slobodan za kolo, igru i kretanje. Djevojke bi u burilima donijele dovoljno pitke vode a mladići bi naročito za starije osobe osigurali flašu-dvije rakije, kavu ili "prgu" (prženo žito od koga se spremala neka vrsta kave) ako nije bilo kave. Mladići iz susjednih sela obično su dolazili sa prvim mrakom a svoj dolazak su najavljivali sa pjesmom. Mladići i djevojke iz sela su im takođe odgovarali sa pjesmom pokazujući na taj način mjesto gdje se održava sijelo. Na sijelu se najčešće igralo kolo "oro". U kolo su se hvatali mladići i djevojke na nači na se desna ruka stavi na rame osobe sa desne strane a lijeva ruka oko pojasa osobe sa lijeve strane. Od tako povezanih sijelyija formira se krug koji se kreće u desnu stranu na način da se iskorači desnom nogom naprijed, privuče se lijeva noga a zatim se desna noga za pola iskoraka vraća nazad a za njom i lijeva. Na ovaj se način u ritmu kolo sa iskorakom naprijed sužava i okreće naprijed a sa iskorakom nazad kolo se širi. Dok se kolo kreće mladići i djevojke pjevaju naizmjenično a ponekada i zajedno ukoliko to pjesma zahtijeva. Za vrijeme kretanja i pjevanja u kolu, jedan mladić i jedna djevojka igraju unutar kola. Sa ukrštenim nogama i raširenim rukama mladić i djevojka, jedno naspram drugog (udaljeni nekoliko koraka) poskakuju na mjestu a zatim sa dva — tri koraka u desno zamjenjuju mjesta i ponovo poskakuju. Ova se igra odvija neovisno od ritma kola — ritam diktiraju sami igrači. Dok dvoje mladih igra unutar kola, jedan mladić iz kola bi uskočio u igru glasno najavljujući svoj ulazak sa riječi "op". U tom trenutku bi mladić koji je igrao ustupio svoje mjesto novom igraču i vratio se u redove kola. Na isti način su i djevojke vršile izmjenu igračice unutar kola. Ove izmjene su uglavnom bile zasnovane na simpatijama. Ako je unutar kola igrala djevojka koja se sviđala mladiću, onda se on trudio da uskoči u igru svaki puta kada bi ona igrala, dajući joj na taj način do znanja da prema njoj gaji određene simpatije. Naravno, i djevojke su na isti način iskazivale svoje simpatije. Za one koji su bili stidni, koji nisu imali hrabrosti da iskažu svoju naklonost i simpatiju, igralo se takozvano paunovo kolo. Dok bi maladić (paun) i djevojka (paunica) stajali unutar kola i međusobno se dogovarali — razgovarali, svi maldići i djevojke u kolu bi u određenom ritmu pjevali:

"Paun pase, trava raste,
Paune moj, paune moj,
Pauna nam ruke bole,
Paune moj, paune moj,
Pauna nam noge bole,
Paune moj, paune moj,
Pauna nam srce boli,
Paune moj, paune moj"

Kada kolo zapjeva:

"Paun trepti da poleti,
Paune moj, paune moj"

mladić i djevojka (paun i paunica) odigraju "oro" a zatim u skladu sa dogovorom koji su vodili dok su stajali, počinju hodati ispred kola s namjerom da pronađu mladića i djevojku (par) koji će ući u igru. Dok djevojka hoda ispred mladića a mladić ispred djevojaka kolo pjeva:

"Na čije ćeš dvore pasti
Paune moj, paune moj,
Koga li ćeš okititi
Paune moj, paune moj,
Koju dragu poljubiti
Paune moj, paune moj,
Koju tebi drago bude,
Paune moj, paune moj."

Po završetku pjesme mladić i djevojka uvode u igru odabrani par. Ukoliko oni otežu sa izborom kolo počinje pjevati:

"Biraj, biraj koga ćeš,
Baš, ako 'ćeš i mene
I mog druga do mene
Ako nećeš nikoga
A ti idi iz kola.

Nove igrače kolo pozdravlja sa pjesmom:

"Sad se vidi, sad se zna
Ko se kome dopada"

a zatim igra počinje ispočetka sa već opisanom pjesmom. Budući da mladići i djevojke međusobno već znaju koja se djevojka dopada kom mladiću i obratno, svrha igre je u toma da ih se sastavi i da prilika da neformalo razmijene nekoliko riječi (probiju led) dok kolo pjeva paunovu pjesmu.

Kolo se završava poslije odredjenog vremena kada se igrač i igračica unutar kola rukuju. Naravno, kolo se u toku noći ponavlja više puta. Najčešće za vrijeme igranja kola, mladić koji je igrao u kolu prilazi ispred djevojke koja mu se dopada i udvara joj se. Ako ona prihvati udvaranje, prima ga do sebe u kolo i nastavlja razgovor sa njime. Završetkom kola oni obično nastavljaju razgovarati sjedeći. Sijelyije koje nijesu zauzete udvaranjima, obično pjevaju ili započnu neku igru. Najčešće se igrala kolektivna igra „ prstena u ruke“. Jedan sijelyija započinje igru idući od sijelyije do sijelyije praveći se da im daje prsten. Naravno, samo kod jednog sijelyije ostavi prsten a primalac ne smije ničim dati do znanja da je kod njega prsten. Ostali učesnici imaju zadatak da otkriju kod koga je prsten a onaj tko pogodi vrši ponovno sakrivanje i ima pravo odigrati oro sa onim ko mu se dopada. Pored ove igre, često su se određeni parovi znali takati. Igra se igrala sa lješnjacima. Iz yepa ili torbice izvadi se u šaci lješnjake a suigrač govoreći tak (par) ili lik (nepar) pogađa da li je u šaci paran ili neparan broj lješnjaka. Ako pogodi dobija lješnjake a ako ne pogodi dužan je dati toliko lješnjaka koliko je bilo u ruci.

U pauzi između kola, mladići i djevojke radi uveseljavanja i takmičenja tko više zna pjesama, često znaju započeti međusobno natpjevavanje. Obično počinju mladići izazivajući djevojke:

"Mala moja, đavolu te davam
ja zbog tebe ne mogu da spavam".

Na ovo bi djevojke odgovorile:

"Oboli dragi, šta ti smeta
od ljubavi ćeš, ne od tereta".

Na ovaj način se na pjesmu odgovaralo pjesmom a ponekada se znalo doći i do krajnje njeljubaznih, drskih ili nepristojnih pjesama. Vrlo često se događalo u toku sijela da neko od prisutnih započene uz gusle razgovor sa prošlošću, sa junacima i precima, slavama i pobjedama. To su bilo posebno svečani trenuci, trenuci kada se upijala svaka riječ, svaki zvuk gusala, trenuci kada je cjelokupna pažnja bila usmjerena ka pjevaču i njegovom instrumentu.

POSIJELA I NAČIN ZABAVE NA NJIMA. — Sosijela, za razliku od sijela ili sjedeljke su se odvijala kod bilo koga domaćina i u bilo koju zimsku veče. Na sjedeljke su dolazila sa ili bez poziva dva, tri ili čak svi susjedi, mladi i stari. Svrha ovih posijela — sjedeljki nije bilo udvaranje kao kod sijela, već isključivo zabava, druženje, razmjena mišljenja a ponekada čak i dogovora o zajedničkim aktivnostima. Dok bi stari uglavnom prepričavali narodne legende ili vlastite doživljaje i iskustva, mladi bi obično započinjali neku od zabavnih igara. Najčešće se igrala stara, tradicionalna igra prstena. Nekada se prsten sakrivao zavlačenjem ruke sa prstenom u deset rukavica postavljenih na stolu. Kasnije su rukavice zamijenjene sa fildžanima — šoljicama za kavu. Igra je započinjala na način da dva najbolja igrača, naizmjenično biraju po jednog igrača od prisutnih sve dok se ne podijele svi oni koji su raspoloženi za igru. U igri su učestvovali uglavnom muškarci mada nije bilo ni ženama zabranjeno učestvovanje. Svaka od ekipa je birala jednog ili dva igrača — sakrivača, koji će kada na njih dođe red sakrivati prsten. Ekipe su inače predvodili najbolji igrači — isčildžije a igralo se po dogovoru do 101, 201 ili više poena. Ponekada su se radi veće zabave dogovarale i kazne za poražene kao npr. nakaradno (ružno) šišanje, brijanje ili neka druga kazna. Igra je počinjala na način da neko od igrača iz jedne ekipe sakrije prsten (obično burma koja zahvaljujući svom obliku ne zvecka kao npr. prsten sa kalupom) pod dva fildžana. Protivnička ekipa treba da pogodi pod kojim je fildžanom prsten i ako uspije, započinje igru. Sakrivači prstena prsten sakrivaju na skrovitom mjestu (za vratima, u drugoj sobi, u hodniku, ili prekriveni nekim prekrivačom. Bitno je da niko od protivnika ne vidi gdje je sakriven prsten. Događa se i da onaj koji krije, miješa fildžane po tepsiji tako da i sam ne zna gdje je prsten.

Protivnička ekipa pokušava "skinuti s očiju" tj. na osnovu pogleda sakrivača odgonetnuti pod kojim je fildžanom prsten. Zato se često sakrivači udaljavaju od stola i ne prate igru kako svojim pogledom ne bi otkrili gdje je prsten sakriven. Protivnička ekipa ponekada pokušava izazvati reakciju sakrivača sa lažnim pokretom ruke iznad fildžana. Prilikom sakrivanja pod fildžane prave se različite figure i formacije na tepsiji: odnosno postavljaju se fildžani u dvije ili više grupa, ponekad se ostavi "samac" fildžan, "markantan i često opasan", krst napravljen preko poslužavnika, krug, gomila, razbacani bez veze, u uglovima po jedan ili po dva, a u sredini neka figura ili gomila, figure u vidu slova ili nekih drugih znakova različitih kombinacija. Na osnovu ovih kombinacija nastoji se otkriti — razumjeti psihologija sakrivača i pogoditi gdje je sakriven prsten. Svaki igrač ekipe može na svoj "išćil" staviti neko obilježje: pepeo s cigarete ili neki drugi sitni predmet. Ipak glavni iščildžija diže onaj fildžan za koji se odluči većina suigrača. Zadatak ekipe jeste da od prve pogodi pod kojim se fildžanom nalazi prsten. Ako uspije, preuzima sakrivanje prstena. Ako ne uspije, pokušava podići fildžane za koje smatra da ne kriju prsten sve dok na tepsiji ne ostanu samo dva fildžana. Ako se kojim slučajem, prilikom ove eliminacije naiđe na prsten, protivnici dobivaju onoliko poena koliko je ostalo nepodignutih fildžana plus onaj pod kojim je pronađen prsten. U slučaju kada ekipa uspije eliminirati prazne fildžane i svesti njihov broj na dva, nastoji podići onaj fildžan koji krije prsten. Ako uspije, preuzima igru a ako ne, protivnici bilježe dva poena. Ekipa koja gubi nastoji sačuvati čast odnosno, preći brojku od pedeset poena. Kada to uspiju onda obično kažu "nismo pobijedili ali smo bar izašli iz cigana". Pobjednička ekipa je dužna pružiti mogućnost poraženim da se revanširaju.Obično se igraju tri partije u toku večeri.

Pored igre prstena, mladi su znali odmjeravati svoju snagu i vještinu i u povlačenju klipa, dizanju kolca ili povlačenju kuke.

Povlačenje klipa se vršilo na način da dva mladića sjednu na pod, jedan naspram drugoga, naslonjeni stopalima jedan na drugoga. Klip (obično je to bila oklagija) se stavi iznad njihovih stopala a mladići ga povlače na svoju stranu odupirući se nogama na protivnika. Pobjednik je onaj koji uspije podignuti protivnika na noge.

Podizanje kolca zahtijeva od učesnika dosta snage i vještine. Jedan mladić legne na pod i ukoči noge odnosno tijelo od pojasa do stopala. Drugi mladić opkorači njegove noge, hvata ga rukama ispod koljena i naslanjanjem stražnjice na stopala, pokušava podignuti protivnika poput kolca u uspravan položaj. Protivnik ne smije previti noge, jer tako gubi ali se smije sa tijelom iznad pojasa previjati na desnu ili lijevu stranu i tako otežavati posao protivniku.

Podizanje kabla se obavljalo na način da dva mladića sjednu skupljenih noga na pod a treći stane između njih. Njegov je zadatak da mladiće koji sjede uhvati za pojas — kaiš — odigne od poda i okrene se oko svoje ose za čitavi krug tj. da mladiće vrati na mjesto gdje ih je uzeo.

Kuka se povlačila tako što dva mladića stanu jedan naspram drugoga u prilično stabilan položaj, uhvate se sa srednjim prstom desne ruku — kukom i povlače naprijed — nazad, desno — lijevo. Gubi onaj igrač koji je u toku igre pomjeren sa svoga mjeste ili je popustio — ispružio prst sa kojim je povlačio protivnika. Za sve to vrijeme lijeva ruka mora biti naslonjena na leđa. Igrači su imali pravo jačim stiskom zakvačenog prsta izazivati čak i bol kod protivnika i na taj način slabiti njegovu snagu i stabilnost.

Sve ove, nazovimo ih sportske aktivnosti u novije vrijeme su kulminirale u tzv. nevesinjskoj olimpijadi. Od tuda i ona narodna pjesma: "Nevesinjske ravne bare, gačani vam nose pare."

Recimo na kraju da se na sijelima — posijelima pored već opisanih zabavnih igara i odmjeravanja snage vrlo često moglo čuti i pjevače sa guslama. Naši stari bi čak rekli da je kuća gluva ako se u njoj ne čuju gusle. Zato je svaka kuća obavezno imala na zidu obješene gusle. Koliko je ovaj instrument bio cijenjen govori i činjenica da su gotovo sve epske pjesme pjevane sa uvodnom odom ovome instrumentu poput ove:

"Nekad Srbin sakriven u gori,
strašno čudo izmisli i stvori,
nauči ga sila sa nebesa
javorovo drvo te otesa,
Izdubi ga i kožom podape
i na njega oputu zape,
I gudalo javorovo savi
i na njega konjsku dlaku stavi
pa kad dlakom pro opute povuče
to Srbinu kao munja puče
cio svijet začudi se tome
što izmisli Srbin rodu svome..."

U cjelini gledano, nekada su gusle bile glas naroda i u nacionalnom i u socijalnom smislu. One su bile glas porobljenog i poniženog naroda, glas siromašnih društvenih slojeva. Nekada su gusle govorile ne samo kroz usta pjevača nego i jezikom svojih simboličkih likova, one nijesu bile samo za slušanje, one su bile i za gledanje. Zahvaljujući tome kao i bogatoj narodnoj nošnji, nastupi guslara bili su ne samo muzički nego i likovni, umjetnički doživljaj. Nekada su glavu gusala sačinjavale paganske predstave zastupljene u likovima životinja: glava jarca, konja, sokola, orla, zmije i sl. Sve ove životinje u magijskom i mitskom životu slovena imale su htonsko obilježje. Na taj način je guslama davana uloga posrednika u kontaktu između svijeta mrtvih i svijeta živih, između onih koji su se žrtvovali i onih koji žive zahvaljujući toj žrtvi. Na osnovu toga može se pretpostaviti da prisustvo likova htonskih životinja na guslama treba da "kaže" da pjesma koja se uz gusle pjeva ide za tim da uspostavi vezu sa zagrobnim životom, odnosno sa opjevanim precima. Nažalost, danas od ovih životinjskih likova jedino se dobro drži orao, i to uglavnom samo kao heraldički element. Njih zamjenjuju mnoge nedokazane i neprovjerene nacionalne ličnosti. Gusle, kao narodni instrument, danas simbolizuju voks populi a njihova osnovna funkcija u današnjoj političkoj komunikaciji sastoji se u tome da svojim autoritetom jamče da oni koji vladaju narodom to čine u njegovo ime. Budući da se u novijoj istoriji svaka vlast predstavlja kao vlast u ime naroda, gusle su se našle u situaciji da svedoče o narodnom legitimitetu najrazličitijih režima i ideologija koje su se smenjivale tokom proteklih stotinjak godina a koje ne zaslužuju i nemaju taj legitimitet.

RADNA POSIJELA — SJEDELJKE Pored zabavnih posijela — sjedeljki, žene i djevojke su znale organizirati i radna posijela. U slučajevima kada im je trebalo pomoći npr. u češljanju ili predenju vune ili pak nekim drugim kućnim poslovima, one bi pozvale svoje prijateqice i susjede da dođu na radno posijelo. Na ovim posijelima se radilo ali i pjevalo, pričalo viceve i sl. Često su se znali pridružiti i mladići ili muževi pa je ovo posijelo često dobivalo i zabavni karakter.

ZABAVA ČOBANA U DOKOLICI. — Prolaskom zime, odnosno sa oživljavanjem prirode počinje i izgon stoke na ispašu a sa njime i mnoge, nazovimo ih čobanske igre. Među njima su svakako: bacanje kamena s ramena, igranje klisa, piljaka, cara ili škole, i sl.

Jedna od najomiljenijih čobanskih igara svakako je igranje klisa. Klisa igraju uglavnom mladići podijeljeni u dvije grupe — ekipe približno iste snage. Rekviziti potrebni za ovu igru su izrađeni od drveta a sačinjava ih: klis — komad štapa dužine oko 20 cm sa dijametrom oko 2 — 3 cm; Tokača — štap dužine oko 100 — 120 cm nešto deblja od klisa; konj — štap dužine oko 100 cm. Kada su svi rekviziti za igru pripremljeni, vođe ekipa se dogovore tko će prvi početi igru. Ako se ne mogu dogovoriti — uzmu kamenu pločicu, odluče tko će mokru a tko suhu stranu i koja strana počinje igru. Pljunu na pločicu i bace je u zrak. Kada pločica padne na zemlju, gleda se koja je strana pločice vidljiva — gornja. Onaj ko je izabrao vidljivu stranu, započinje igru. Ekipa koja počinje igru, pobije konja u zemlju a zatim sa jednom rukom ispušta klis a sa drugom rukom u kojoj je tokača, udara klis dok je još u zraku. Klis treba što jače udariti kako bi što dalje odletio u polje gdje se nalazi protivnička ekipa. Igrači u polju pokušavaju da uhvate klis. Ukoliko uspiju, igrač koji je lansirao klis ispada iz igre a punti koje je osvojio "gore" — poništavaju se. Ako ne uspiju uhvatiti klis, uzimaju klis sa zemlje i pokušavaju ga baciti što bliže konju. Klis se baca na način da se u jednoj ruci drži klis a druga se ruka proturi ispod ruke u kojoj je klis i uhvati za uho. Tek kad se zauzme ova pozicija, klis se baca prema konju. Igrač koji je sa tokačom lansirao klis, stoji pored konja i nastoji spriječiti protivnike da dobace klis blizu konja. U ovom momentu moguće su tri situacije: 1. da klis bude dobačen blizu konja na odstojanje manje od dužine tokače — u tom slučaju igrač sa tokačom ispada iz igre; 2. da igrač sa tokačom dočeka klis na tokaču i odbije ga u polje — u tom slučaju on je dobio onoliko poena koliko je dužina tokače od konja do klisa; 3. da igrač sa tokačom ne uspije udariti klis ali i da klis padne na veću udaljenost od jedne tokače — tada se broje poeni kao i predhodno. U slučaju kada igrač sa tokačom ispadne iz igre, zamjenjuje ga njegov saigrač nasljedjujući poene koje je ovaj zaradio. Kada se svi izredaju, igru preuzima druga ekipa. Napomenimo još da ekipa koja je u polju, za hvatanje klisa obično koristi neki odjevni predmet (kaput, ogrtač i sl) a što je više igrača veće su šanse da se klis uhvati. Za one vještije igrače postoji i jedan drugi način lansiranja klisa. U ovom slučaju krajevi klisa su ukoso odsječeni a lansiranje se vrši na način da se klis metne na zemlju, udari sa tokačom po jednom ukoso odsječenom kraju i kada klis odskoči sa zemlje, ponovo ga se udara tokačom nastojeći ga lansirati što dalje u polje protivnika. Hvatanje ovog klisa je takođe otežano jer se riskira povreda sa ukoso odsječenim krajevima.

Igru piljaka igrale su djevojke — čobanice. Ova igra se igra po čitavom svijetu. Igra je toliko stara da je nalazimo oslikanu i na zidnoj freski jedne vile u Herkulanumu, gradu na jugu Italije, koji je na početku naše ere bio zatrpan erupcijom pepela vulkana Vezuva. Ovom igrom se uvježbavaju brzina, oštroumnost, okretnost, moć zapažanja itd. Mogu je igrati veliki i mali, stari i mladi. Igra se igra sa pet okruglih kamenčića veličine lješnjaka a igraju je obično dvije osobe. Igra se tako da se četiri kamenčića poredaju na zemlju u razdaljini od jednog pedlja. Igra počinje "jedinicama". Peti kamenčić se baci uvis (npr. desnom rukom) i prije neogo ga se ponovo uhvati u zraku, treba pokupiti istom rukom jedan kamenčić iz predhodno postavljenog niza. Ukoliko se ne pogriješi, igra se nastavlja dalje. U desnom dlanu ima sada dva kamenčića. Jedan od njih stavlja u lijevu ruku, a drugi ponovo baca iznad glave, munjevitom brzinom grabi desnom rukom krajnji kamenčić u nizu na zemlji, a zatim istom rukom hvata kamenčić koji pada. Opet jedan od ova dva odloži u lijevu ruku i sve to ponavlja još dva puta da bi pokupio sa zemlje treći i četvrti kamenčić. Ako pogriješi mora prekinutu igru i predati kamenčiće sljedećem igraču. Igrač je pogriješio ako ne uspije podići ili uhvatiti kamenčić. Izbacivanje, sakupljanje i hvatanje kamenčića izvodi se isključivo jednom rukom. Ukoliko nismo pogriješili, igra se nastavlja sa dvojkama. To znači da ponovo na zemlju poredamo četiri kamenčića a peti bacamo u zrak. Ovaj puta treba sa zemlje podignuti ne jedan nego dva kamenčića i onda uhvatiti onaj koji pada. Ako nam to uspe, dva odložimo u lijevu ruku, a treći ponovo izbacimo, pokupimo druga dva kamenčića i uhvatimo onaj koji pada. Poslije uspješno odigranog ovog kruga prelazi se na trojku. Izbacimo jedan kamenčić i pokupimo iz reda tri kamenčića istovremeno. Zatim tri kamenčića odložimo, a četvrti opet izbacimo i podignemo poslednji kamenčić sa zemlje. Četvorka počinje, kao i dosad, stavljanjem četiri kamenčića u niz na zemlji. Peti izbacimo, pokupimo sva četiri kamenčića odjednom i uhvatimo zajedno sa njima kamenčić koji pada. Onaj ko sa uspehom dovrši četvorku završava i prvi krug igre postupkom koji se boduje. Uzme svih pet kamenčića baci ih desnom rukom u vis, brzo okrene dlan nadolje i nastoji uhvatiti naddlanicom kamenčiće koji padaju. Koliko ih na njoj ostane, toliko bodova dobija. I odmah nastavlja igru. Počinje opet "jedinicama." Nakon svake greške mora se prekineši igru i predati kamenčiće protivniku. Kada na vas ponovo dođe red, nastavljate tamo gde ste poslednji put pogrešili. Bodovi iz pojedinačnih krugova igre se zbrajaju, a igrači se takmiče dalje, dok neko ne bude imao pedeset bodova. Napomenimo još da oni vještiji igrači, da bi igru učinili interesantnijom i napetijom, dogovore određene otežavajuće okolnosti. Npr. ispred niza kamenčića koji se nalaze na zemlji, stavljaju lijevu ruku na način da se na zemlju naslanjaju palcom i kažiprstom a zadatak je kada se baci kamenčić u zrak — provući desnu ruku između palca i kažiprsta lijeve ruke (koja se ne smije odvojiti od zemlje), pokupiti odgovarajući broj kamenčića i uhvatiti padajući kamenčić. Druga otežavajuća okolnost je kada se baca svih pet kamenčića u zrak i hvata ih se na nadlanicu. U ovom slučaju je potrebno uhvaćene kamenčiće ponovo baciti u zrak i uhvatiti ih u dlan. Broje se samo oni poeni — kamenčići koji su uhvaćeni u dlan.

Pored ovih kolektivnih igara, mladići su se veoma često takmičitili i u bacanju kamena s ramena (tko će dalje baciti kamen iste težine), podizanju kabla, klipa, gađanju određenog cilja sa praćkom ili bacačom kamena i sl.
Rodoslov Buha
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: