Kninska krajina — Običaji, ženidba, udaja...
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Muzika « ŽIVOT I MUZIKA JEDNOG VREMENA « Srbi u regionu: život i muzika jednog vremena  « Kninska krajina — Običaji, ženidba, udaja...
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Kninska krajina — Običaji, ženidba, udaja...  (Pročitano 5001 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4652



Pogledaj profil
« poslato: Januar 27, 2012, 02:17:12 am »

*

KNINSKA KRAJINA — OBIČAJI, ŽENIDBA, UDAJA...


VII
Dušanov zakonik (Prizrenski prepis, član 2, prvo izdanje 79.) određuje: "Vlastela i proči ljudi da se ne žene ne blagoslovivši se u svoga arhijereja, ali u teh zida se blagoslove, koje su izabrali (za) duhovnički arhijereji". Isti prepis: "I nijedna svadba, da se ne učini bez vjenčanica; ako li se učini bez blagoslovenija i uprošenija crkve, takovi, da se razluče".

Možda je ondašnjim zakonodavcima bio poznat običaj, koji još i danas postoji u Sjevernoj Dalmaciji, te je Dušanov zakonik htio da uništi običaj, ženidbe i udadbe, bez crkvenog blagoslova, a to je ta ženidba i udadba, koja se samo, od svih naših krajeva, ukorijenila u Sjevernoj Dalmaciji.

Na sajmove narodne ili crkvene slave, majke dovode svoje kćeri momcima na ugled, a dolaze i udovice. Svaka se od njih raspoznaje po kapi ili po mudoru na glavi, nosi na sebi svoj đendar ili gendar, i to je miraz, koji djevica, djevojka ili udovica nosi momku, koji će je oženiti i za koga će se ona udati. Taj se gender sastoji od debelog postava, koji je po katkad i izvezen. Žensko ga nosi od grla, do ispod koljena, sve u jednom komadu, naviše košulje i suknje.

Na oko se može proračunati, koliki je đendar, tj. koliko ima novaca. Da ovi novci ne ispadnu sa postava, prošupljivali bi ih na dva tri mjesta, te kroz te rupice prošivali konac, koji bi se utvrdio na postavu. Novac je na taj način, kad bi se dirao, gubio od vrijednosti. Zato ga danas ne probušuju, već ga na postavi prišivaju, prekrštavajući ga dva-tri-put svilenim ili prostim koncem.

Tako nakićena djevojka, zabavlja se sa svojim drugaricama. Kad joj pristupi momak, komu se ona svidjela, odvede je i s njom samo igra tzv. kolo. Kolo nije, jer ga igraju njih dvoje. Igrajući tako pred očima svoje majke, a po katkada i ocem, uglavljuju, što treba. I glavno što uglave, to je, da će momak žensko te noći odvesti svojoj kući. Oni će od te noći živjeti kao muž i žena, on će biti njezin čovjek, a vjenčaće se kasnije.

Momak znanjem i odobrenjem svojih roditelja, dovodi roditeljskoj kući žensko, komu i njezini roditelji odobravaju sve to bez crkve ili građanskih napovjedi, bez crkvenog ili građanskog vjenčanja. Rijetko kad vrši se vjeridba — prstenovanje, to jest da se nosi prsten, jabuka i dr. Glavno je za sad đendar i "pravo prve noći", a vjenčanje biva redovno kasnije, ali katkad i ne, te nastaju dovijanja parničenja. Ovo je narodna udaja i ženidba u ovom narodu, a i u većem dijelu Sjeverne Dalmacije. Što je veći i bogatiji đendar, prije se momci lakome. Obično na selu se traži od ženske, da radi i da rađa, a bez toga žensko ne vrijedi ništa. Ako žensko ne rađa, mora iz momkove kuće. I to su teške posljedice ženidbe i udadbe, kao što su teške i kad umre momak, bez da se vjenča, a sa sobom ostavlja djecu. Pod Austrijom mnogo je smetalo vojništvo, pa su vrlo teške posljedice bile, ako momak umre nevjenčan, i za djecu i za nevjenčanu ženu. Djecu šalju u kopilad, a nevjestu neće rad da prime a dom je goni.

Još ima jedan uzrok ovakvoj ženidbi. Kao i drugdje, tako i u Kninskoj krajini: težak neće svečano da proslavi svoje vjenčanje. Često zato nema dovoljno novaca. Ženidba i udadba gornja vrlo mu je jeftina, jer nema nikakvog troška. Poslije kad hoće da se vjenča, mladenci uz pucnjavu pušaka i uz veliko pjevanje, idu na vjenčanje, a za njima trče njihova djeca.

Mnogi otimlju djevojke, i to obično, kad je mladoženja siromah, te po običaju ne može isprositi djevojke i trošiti na svatove i svadbu; ili kad se mladoženji svidi, smili djevojka, a rod je neda za njega. Obično tad mladoženja, preko susjeda, odmami djevojku na kakvo određeno mjesto, a ponajviše noću, te je odvodi kudgod, da ne zna, ni otac, ni mati, niti ko drugi za nju. A ako je nikako ne mogu pomamiti, skupi mladoženja 4-5 svojih rođaka, odu kući djevojačkoj, te varvarskim načinom otmu đevojku od oca i majke, te je vode sobom. Poslije traže mir od djevojčinih roditelja, koji im se, iz važnih razloga, i daje, a kad mir i oprost postignu, tad se vjenčavaju, pir i veselje čine. Ove se otmice vršile ranije, a danas mnogo manje, jer oni to vrše drugim neopasnijim obličjem.

I već navedena udadba, vrši se znanjem i odobrenjem njihovih roditelja. Mjesto otmice je ovakva udadba nastala i osnažila se pod Austrijom, jer muškima oni nijesu dozvoljavali ženidbu prije neg odsluže vojsku (24 godine), a oni to, rad domaćih potreba i jer navikli da se rano žene, na taj način vršili. Obično se kasnije vrši vjenčanje. A ako djevojka pobjegne zove se "bjegunica", a muški "medonja".

Rijedak je slučaj razvoda braka poslije vjenčanja, a rijetko, da se ovako dovedena djevojka ne vjenča. Ovako se u Obrovcu, Kistanjima, Kninu, Benkovcu, Skradinu, Vrlici i Drnišu i danas 95% brakova izvršuje i ne smatra se za sablazan. Narod veli da se malo koja pod vijencem dovede. Rano se žene radi radnje.

O Krsnom imenu pali krsnu svijeću, napija se, itd., samo ne lomi krsni kruv. Zdravice su u jednu, u tri, u pet itd. Oni to zovu "nagonice". U crkvi se ne služi, jer je veliki broj naroda, već to se naknadno vrši, sljedeće nedjelje, iza krsnog imena, a taj dan sveštenik očita krsnu slavu, koja se sastoji iz čitanja tropara i kondaka, molitve sugube za zdravlje i pomena umrlih, te gašenja svijeća i zdravice domaćinu. Gdje ne može sveštenik stići, zamjenjuje ga đak. Mnogi slave više dana, te dovode sebe u veliko siromaštvo, zaduže se u trgovca u gradu, te poslije treba toliko godina dok se oduže.

Pirovi čine velike troškove. Na pirovima se, bez razloga, po nekoliko dana, dan i noć jede i pije. Skupi se skoro pola sela: kum, prikumak, stari svat, barjaktar, vojvoda, čauš, po dva đevera i ostali svatovi, svi rođaci, pobratimi, kumovi, prijatelji, poznanici i komšije, dan i noć jedu, a vino nagonicom i silom piju. Na taj način potroše i razore sve, čime bi mogla cijela njihova porodica nekoliko mjeseci pošteno i umjereno živjeti. Za to veselje ubiju vola, ispeku po 10—15 brava i priprave 15—20 barima (akova) vina i rakije, a, koliko se zakolje tuka, kokošiju, gusaka, pataka i golubova i koliko se hljeba pojede i drugih kojekakvih od tijesta jela, to se ne može ni izbrojiti, a koliko li i gostinski konji žita pozoblju. Biva od 2 do 10 i više vjenčanih kumova, više kumova imaju i pri krštavanju djece. Obično prvi i glavni kum nosi dijete (drži), a drugi drže svijeće.

Smrt oglašuju svojti, a brecanjem zvona selu. Mrca kupaju i briju a kupe mu i pokrov. Onaj, koji ide po potrebe za ukop u Knin, ide gologlav, a to je znak, da mu je neko umro. Po selima naprave dvije odulje hrastove ili vrbove police, te ih, u obliku znaka množidbe, uvežu konopima, a poviše prostru jedan biljac, i to se zove "nosila". Na njima polože mrtvaca, te ga nose groblju-ukopištu. Ako vjetar duva, oni mrtvaca uvežu pri nosila konopima, a pripuče pri biljac iglama. Obično od kuće do groblja, nose mrtvaca, bez popa, a gdjegdje kao i Kninskom Polju, prati pop mrtvaca od kuće. Pošto je popova kuća većinom kod crkve, a tu je i groblje, to tu pop mrtvacu očita opijelo. Oni mrtvaca žale, bugare, kao majka za sinom:

Ajme sine, dušo moja,
Jadna ti je tvoja majka
Kako ode u zemljicu..., itd.
 
Počivaljke su sa mrtvacem blizu crkve ili groblja. Prije spuštanja u grob mrtvaca, odrešuju ga. Meću sa mrtvacem u grob i kruva, jabuka, narandže, razne hrane i td. Kosti prelivaju vinom, i vele: dosta si popio, dok si bio živ, pij i sad.

U Kninu, otkad bolesnik umre, dok ga ne iznesu, rođaci ne stoje kod njega u sobi, već dva tri tuđina. Raka se zove "ćemer". Poviše nje je zemlja, a poviše zemlje ploča ili postavljen s jedne i druge strane kamen. Više, po vrhu glave postavljaju krst, nego li ploču, a u oba slučaja, ako mogu, i natpis!

Dolaze na grob osmi dan, to su takozvane "prekade groblja". Imaju tz. sedmine. To je gozba, koju sprema kuća umrlog istog dana. Na grob, pored cvijeća, donose i novaca, te ih na grob ostavljaju. Taj novac siromasi, koji kasnije dođu uzimlju. Žene se na grobu biju, kukaju, bugare itd.

Sve odive uzimlju braća i to dio, ako je učinio otac običajnu oporuku, a ako nije po zakonu, u jednake dijelove.

Miraz je djevojački, koji ode sa prstenom i vjenča se pod vijencem, rublje svetačno i običajno njezino — neke donesu i pokućstva, torbe, vreće, biljce, zobnice, pokrivače, a i blago u zamjenu za đendar. Obično kad dijele očinstvo, samo uzimlju zemlju, a kuću i blago ostavljaju braći.

Zadruga nema mnogo. Ima ih nekoliko u Polači. Nekad ih bilo mnogo. Na primjer, u kući episkopa Stefana Kneževića, kad je umro (1890), bilo je 87 zadrugara, a u Polači, u Krstana Vučkovića 48, a sve se danas dijele, ili iza smrti očine, a i za živa oca.

U Bukovici, odnosno Kninskom dijelu od Žagrovića prema Zrmanji, to jest sela Mokro Polje, Pađene, Ogon, Oćestovo i Radučić bolje drže običaje, nego li drugi dijelovi ove Krajine.

Svako selo ima svoje "doture", seljake, koji uče druge pravdati se i pravde dobijati.

Ovo se stanovništvo srpsko odlikovalo do sad plodnošću i zbog toga je tu bio uvijek suvišak naroda. Pod Turčinom i Mlečićem služio je, kao vojnik, i ratovao; pod Austrijom u žandarmeriju i finance, a isto i u Ameriku, a i iseljavao po Dalmaciji. Ima ih i "torbara", koji, na leđima, preko sve Evrope, nose robu i prodaju je po selima i vašarima. Tih je iz Dalmacije zagorske bezbroj putovanja.

U dokonu vremenu, od novembra do marta, kad ne da raditi kiša, u skupovima kod vatre čuje se i danas svega o vješticama, vilama, morama, vukodlacima, orku, različitih zagonetaka i pripovijetka, pjevanja junačkih i ljubavnih pjesama, a čuje se štogod i iz astronomije, a po zvijezdama znaju tačno odrediti doba noći, pa proriču i po kretanjima-letu ptica, kakvo će vrijeme, itd. Pola je ovog naroda sastavni dio Bukovice, gdje se i danas čuje:

Oj Bukovice crna kukavice!
Bukovice, moj debeli lade
Šta u tebi kravarice rade?
Šire ruke, da se bolje lade,
Uz goricu, uz debelo drvlje,
Đeno raste svakojako bilje.
 
Ovaj narod drži, vjeruje, da su vile nekakve divlje, a vrlo mlade i lijepe djevojke; da su brze, kao munje, pomažu junacima i zaljubljenim, kad ih u pomoć prizivlju. Teško se naći u "vilinsko kolo", a žive po visokim planinama. Vještice, to su stare žene, babe, a stari muški vjedogonje — vještaci. Kad čovjeku, kad nauznak spava, navali krv u prsima, te ga davi, to zovu "mora". Mora može biti samo djevojka. Mora, tek se uda postaje vještica. Za vukodlaka drže mrtvaca, koji na odmah oživi, te u vidu čovjeka oda tamo amo, te svijet plaši za 40 dana, a poslije se opet u grob vraća. Za orka oni razumijevaju magarca, kratka repa, a dugih uši, koji ima osobitu neku moć, da može letjeti po vazduhu i to bez krila. Oni ljude nose na visoka mjesta i ostavljaju, a stvaraju se od smeta, kad metu domaćice uoči nedjelje ili prije liturgije.

Vučari to se zovu oni, koji ubiju vuka, oderu ga, njegovu mješinu napune čim i navuku na drvo duguljasto. Sa ovakvom mješinom idu kroza sela, od kuće do kuće, i prose milostinju, kao: soli, mesa, vina, rakije, brašna, žita, skorupa, sira, jaja, novaca, vune itd. Ovi što nose mješinu, zovu se "vučari". Narodu vukovi štetu čine, koljući živo, zato ih rado dočekavaju i darivaju, a oni pred svakom kućom pjevaju:
 
Evo kuće i odžaka,
I u njojzi domaćina
Koji će nas darivati
A neće nas opsovati.
Domaćine dome moj,
Evo vuka pred dvor tvoj;
Darujte ga, ne držte ga;
Podaj vuku svake struke,
Da ne kolje tvoje muke;
bolji ti je dobar glas,
Neg u kući crljen pas
Jer ako vuk omrče
Uješće ti goveče
Dajte vuku vunice,
Da ne kolje junice;
Dajte vuku slaninice,
Da ne kolje ovčice;
Dajte vuku soli,
Nek su zdravi voli.

Prporuše, to su za kušu običaji. Djevojke idu od kuće do kuće, narod ih polijeva, a one mole za kišu i pjesme pjevaju, a narod ih dariva.

O vremenu nagađaju i to veli, da će lijepo: kad, u kišno vrijeme ćuk mnogo ćuče; kad ždralovi u lijepom radu lete; kad čaplje u visinu lete i igraju se; kad slijepi miševi u velikom broju, u suton, lete tamo amo; kad slavuji na dugo pjesmu izvode. Biće hrđavo, studno vrijeme, kad divlje guske i ždralovi svoj let pometaju, kad se golubovi kasno u večer spolja kući vraćaju; kad vodene ptice iz vode izlaze na suvo, tu se tresu i lepršaju; kada svinje rilom slamu ili sušanj navlače na gomilu itd. Kiši se nadaju: kad kokoti (pjevci), u neobično vrijeme pjevaju; kad kokoši, sa pilićima rano idu lijegati i kasnije ustaju itd.


KNINSKA KRAJINA
Pisac: prota Savo Nakićenović
 
Originalni rukopis ovog rada čuva se u SANU. Pisac ga zbog teške bolesti i smrti (†1926) nije konačno dovršio. Digitalno izdanje priređeno je prema drugom izdanju Srpskog kulturnog društva "Zora" Knin-Beograd 1999.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: