Kninska krajina — Narodna nošnja
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Muzika « SRPSKI MUZIČKI FOLKLOR « Muzički folklor Srba u BiH « Kninska krajina — Narodna nošnja
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Kninska krajina — Narodna nošnja  (Pročitano 20045 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4670



Pogledaj profil
« poslato: Januar 27, 2012, 03:40:15 am »

*

NARODNE NOŠNJE — KNINSKA KRAJINA


VI
Zagorje, narod Krajine kninske još nosi ono odijelo u što su se odijevali njihovi đedovi. To im odijelo traje sa koljena na koljena. U Evropi nema kraja, gdje ima toliko čudnovatih i izvornih načina nošnje kao u Dalmaciji. Kroj je nošnje narodni, a tako i šara ili mast modra (plava), crvena i bijela, žuta, zelena i crna.

Udata na glavi nosi bijelo platno, zvano "bošča". Gdjekoja nosi i ubrus šareni. Ženske dok se udadu, su sa crvenom kapicom. Ženska udata plete kosu u dvije pletenice, te je preko vrata, baca niz prsi. U tim pletenicama uplijeću napretke, ilike, cvancike, a djevojke rese kapice lančićima, srcima, staklenim kuglicama itd. Djevojke pletu kosu u jednu pletenicu i niz pleća je spuštaju. Kapa, koju nosi, crveno-blijeda je i plića. Kosu dobro češljaju, uglade drvenim češljevima, pomažu mladim maslom ili uljem, kroz istu razne nakite, pa i novac uplijeću.

Udate imaju košulju od domaćeg platna ili kupovnog, izvezenog u vunici tankoj, opredenoj, koju same omaste u četiri različite boje: modro, zeleno, crno, crveno itd. Za starije su ugasite boje, a za mlađe svjetlije. Košulju vežu oko vrata, niz prsi i oko rukava. Košulja je rasporena na prsima, ispod vrata zapučena i sapeta zaponcima i kopčama, široki su joj rukavi, te je i duga do članaka. Neke nose i košuljak, te im pokriva prsi i na nj' su rukavi. Poviše košulje je zimi "aljina", koja je od crnog sukna, izvezena po dnu sa svilom, u sjajnim bojama, crveno-mrko-modroj. Taj je vez po dnu haljine, oko ruku i vrata. Ljeti imaju samo košulju. Poviše aljine "modrina", koju zovu "sadak". Sadak je od modrog sukna, izrađen sa rizom, a po rizi vezom niz prsi i po dnu većinom ostraga. On nema rukava, već se navukuje. Zovu ga i "zubun". Naniže je "pregača". Nju same otkaju od pređe, koje same opredu i bojadišu. Ona je u narodnim šarama i ima ukoliko sve rese. Dopire do ispod lista. Preko i oko pasa ima "tkanicu" izrađenu u rizi i izvezenu. I ona je otkata od domaćeg sukna. Običavaju nositi o boku neku vrstu nožića, biva britvu krivuljastu i sklopljenu u korice. Obuću nose: čarape bojene, od sukna, do članaka, koje sapinju kukama, ozgor "terluci", koji se nazuvaju na cijelu nogu, pak "nabojci". Terluci su opleteni od bijele vune, a sprijed izvezeni svilom ili vunicom. Obojci su na terlucima. Ovo se napušta, te danas mnoge pletu vunene bičve, pa poviše njih opanke. Opanci imaju potplat od nestrojene kože volovske. One se obuvaju s gornje strane noge uzicama od ovčije ili ovneće nestrojene kože — opute, pak se pritegnu na kraju potplata. Otuda se oputa promeće ispod članaka, te pritegne opanak, a u opanak sasvim malo ulazi peta. Neke nose papuče, a zovu ih "levantine".

U cure je aljina bijela, sa crvenim vezom, a u žene od crnog ili modrog sukna. One ljeti idu u košulji i u sadaku ili pod pregačom. One sadak lijepo narese i nakite. Vrlo lijepo vezu, a to kad idu na pašu za stadom, biva vezu bez nacrta i đerđefa. Nose i đerdane, oko grla, po pet-šest redova. Straga đerdane drži riza, a one su sprijeda. Djevojke nose takozvani "kaljer" ili "ogrljak". On je oko grla, a koja je boljeg stanja nosi "đendar". Na tom su postavu i starom vremenu prišivali cvancike, cekine, talire, krune, forinte, petokrune, zlatice, a danas srebrne, zlatne dinare, a u pomanjkanju istih prišivaju i papirnate dinare (desetice, stotice, hiljadarke).

Muški se odijevaju prostije i bez ikakvih gizdanja. Imaju na glavi kapu crvenu, od rize (skerleta), izvezenu crnom svilom, mlađi pliću, a stariji dublju. Zovu je težačka crvena kapa. Neki nose i na tursku soruk-peškir. Do mesa im je košulja. Ona nije strogo duga, a, ako joj digneš vezove, u ostalom se ne razlikuje od ženske. Boje je bijele i od domaćeg platna. Mnogi je sad i kupuju. Stariji nose bijelu, vezenu ogrlicu, a mlađi onako prosto sašivenu. Povrh košulje odjenu neku vrstu zubunića, i to je krožet. On je obično od modrog sukna, obrubljen crvenom rizom. Primjećuje se na prsima i dopire do ispod bokova. Povrh krožeta je gunjac ili koporan. On je na rukavima kao oširoka jaketa, izrađen sa crvenom rizom i crvenim gajtanom. On je od crnog sukna, sprijedi je uređen pa i na rukavima i leđima. Imaju pantalone, gaće "benevreke", od modrog sukna. Gaće se priljubljuju uz noge, te ih namaknu do niže bokova, pa je baš za čudo, kako im ne spadnu. Po dnu su gaća kuke i spone, a ne meću ih po pasu, već uvučenim kajišem stegnu ispod kukova.

Čarape imaju pri mesu, pa obojci i opanci, od ozdol koža od bivola, a odozgor neprepletena oputa.

Zimi nose ogrtač, tj. kabanicu s ogrlicom — kukuljicom. Kabanica je od krupne crvene čohe-abe, ili od sivog sukna. Obično kukuljica stoji onako na ramenima prosto, rastegnuto. Kad je kiša, prevuku kukuljicu na glavu, te je zapinju kopčama.

Pripašu povrh vunenog pasa drugi kolenati pas-pašljaču, za kojom sprijeda drže nož, britve, lulu, a nekad i oružje, ostraga dvije vezne (barutnjače) od žute mjedi i od kože, dva fišekluka (nabojnjače) s ognjilom, kremen i potrbite naboje, mašice za lulu, ćesu za duvan a i novce. Lulu podjekoi zadjene za zatiljak uzgor, između košulje i golog mesa. Ispod gunjca nose torbak, a to je kožna četvrtasta torba, koju nose muški. Nose i muški i ženske, torbe, na oba dva ramena, a torbice samo o jednom ramenu, sve je to od vune domaće. Neki nose i zobnice. One su otkate na strijehe i vune, a one prave na šare kao ćilimi.

Mnogo tkaju ćilime, pregače, pokrivače i razne kućne nakite. To sve sa raznim šarama natkano vrlo lijepo, i od vrijednosti.

Još ima starijih koji nose kosu u pletenicu, koja se zove »perčin«. Obično sprijeda obriju glavu, a ono ostalo kose pokupe u dug "perčin" te ga upletu u crni vuneni trak, pa ga nakite obješenim rajtama i još kakvim zapisom. Ako je u kući snaha mlada, ona ga češlja i plete.

Kod boljih je odjeća od finije stvari i sa finijim pucama, kopčama, kukama itd.

Dosad se dobro drži ova nošnja, jer je kod njih sramota istu mijenjati. Vele, ko nošnju mijenja, i vjerom će lako. Ko ostriže brke, drže ga, da se osramotio, jer brci su znak čovještva. Ne trpe ni glavare da se na drugi način oblače. Jedan, koji se pod vladom prijašnjom preobukao, uputio je duždu molbu stihovima te ju iznosi, da se vidi. Ta pjesma glasi:


Gle, vojvoda, njekih Dalmatinskih!
Kad dojedre Italiji ravnoj,
Tu se oni brže potaljanče,
I stide se slavinskog imena.
Kose strižu, vlasulju natiču:
Klobuk meću, a saruk pomeću,
Brže bolje i brke obriče,
Svilen pojas sa sebe otpašu,
Krasno ruho od skerleta smeću,
Grde zlatom makrame vezene,
Sjajne toke, pa i zar jačerme,
I sve burme od čistoga srebra;
Što sam Bože, jadan dočekao!
I haljine oni odjevaju
Prostrižene otraga na dvoje,
Na nogam' im ka' ženam' biječvice,
Da ne bude junačkog znamenja,
I srebrne povrgoše ploče
Pa dragume zlaćane čelenke,
Zlatne igle, pa sve prevrnuše,
Na talijansku eto obrnuše,
Dalmaciju svu nam nagrdiše,
Još voliko mlovineka se pruža,
Reka, zemlje, varoš, gradove,
Pa eto im rđav glas je dopro
Do mletačkih svijetlih gospodara.
Sej sramote! eto raspasaše,
Svijetle sablje, a tupaste ražnje,
Pripasaše sebi o bedricu.
Da bi bili srčani junaci,
Baš najjači na bijelomu svijetu,
Kad ih spazi Turčin, ne boji se.
Sad vas molim, kako milu braću,
Poslušajte ove moje svijete:
Domorodac, ako pravi dođe,
Ispred očiju njegovih bježite,
Pa ako gle još kogod upita
Za dom, ime, za narod i mjesto,
Ne kažite da ste Dalmatinci:
Sokolovi kad nemate krila,
Pokažite da ste budaline,
A nemojte grdit Dalmaciju
I srditi dužda od Mletaka,
Jer je vazda Dalmacija bila.

КНИНСКА КРАЈИНА
Pisac: prota Savo Nakićenović

Originalni rukopis ovog rada čuva se u SANU. Pisac ga zbog teške bolesti i smrti (†1926) nije konačno dovršio. Digitalno izdanje priređeno je prema drugom izdanju Srpskog kulturnog društva "Zora" Knin-Beograd 1999.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: