Radoslav Rade Jovanović (1928—1986)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Radoslav Rade Jovanović (1928—1986)  (Pročitano 5986 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4436



Pogledaj profil
« poslato: Februar 03, 2011, 10:08:44 pm »

*




RADOSLAV RADE JOVANOVIĆ
(Goražde, 04.04.1928 — Goražde, 17.04.1986)

Radoslav Rade Jovanović, poznati srpski pesnik i kompozitor "bio je nadahnuće mnogim mladim talentima." Rođen je 04. aprila 1928. godine u Goraždu. U rodnom mestu je završio malu maturu. Autor je mnogobrojnih poznatih pesama koje su još za njegovog života ponarodnjene: "Jablani se povijaju", "Ne pitaj me stara majko", "Bolan ti ležim jarane", "Kad sretneš Hanku", "Malenim sokakom ne prolazim više"... Jednu od prvih njegovih poznatih pesmama, "Na obali Drine", snimio je Zaim Imamović.

Izvršio je samobistvo 17. aprila 1986. godine.


*

Festival "Rade Jovanović"
GORAŽDANI NISU ZABORAVILI SVOG PJESNIKA RADA JOVANOVIĆA

"U znak sjećanja na poznatog goraždanskog pjesnika i kompozitora Rade Jovanovića, u Goraždu se 18. juna 2005 održao prvi međunarodni festival pjesme i sevdaha 'Rade Jovanović Goražde 2005.'

Incijativa za održavanje ovog festivala potekla je od, takođe, jednog pjesnika i kompozitora, muzičarima sa ovog prostora i prostora ex Jugoslavije dobro poznatog Safeta Garčevića, a nju su svesrdno podržali Premijer i načelnik općine.

Rade Jovanović volio je Bosnu i ljude i bio nadahnuće mnogim mladim talentima. Njegove pjesme s kojima su svoje karijere započinjali danas poznati i slavni izvođači narodne muzike, predstavljaju neprocjenjivu muzičku baštinu Bosne i Hercegovine. ('Jablani se povijaju', 'Ne pitaj me stara majko', 'Na obali Drine', 'Bolan ti ležim jarane', 'Kad sretneš Hanku'.)

U revijalnom dijelu kao gosti učestvuju mnogi poznati izvođači narodne muzike koji su pjevali i danas pjevaju pjesme Rada Jovanovića. Njihovo učešće najbolji je doprinos ovoj noći sjećanja i dokaz da ovaj goraždanski pjesnik nije zaboravljen."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4436



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Februar 03, 2011, 10:08:55 pm »

*

NEGDE U DALJINE
Rade Jovanović

Negde u daljine pogled mi se gubi,
nekog u daljini moje srce ljubi.
Prolazi mi mladost i u čežnji vene,
daleko si dragi, daleko od mene.

Ja čeznem i žudim za dalekim krajem
i za tvojim dragi toplim zagrljajem.
Tebe srce želi i o tebi sanja
tužna mi je mladost bez tvog milovanja.

Daleko si dragi, daleko si mili,
daljina je mnoga srca rastavila.
Da l' je tvoje verno osećaju pravom,
da ne gasne ljubav tihim zaboravom.



KAD SRETNEŠ HANKU
Rade Jovanović — M. Jašarević — M. Jovanović

Kad sretneš Hanku, sijedu baku
u mahali u sokaku
selami je — pozdravi je
jer znaj da je bila vila
 
Zbog nje je Zijo danima pio
zbog nje je Salko u vodu skako
zbog nje je Ibro hapsane ribo
zbog nje je Bego u mezar lego
zbog nje su noži parali srca
zbog nje se lila momačka krvca
 
Hvališe ljudi ljepotu njenu
i pjesnici za nju znaše
tu nekada divnu ženu
i sazlije opjevaše
 
Nigdje još nebi takvoga stasa
nit ljepših usta umilnog glasa
od pjesme njene slavuj umukne
od puste želje srce da pukne
 
Takva je bila zanosna Hanka
najljepša djeva iz mog sokaka
 
Godine burne odnješe mladost
ko vjetrovi list sa gore
u očima gasnu radost
divno lice skriše bore
Leđa se svila drhtave ruke
u stare Hanke sirote puke
protkani tugom prolaze dani
sjećaju srce na sevdah davni
 
Sjećanja draga tiho se gase
a pusta mladost ne vraća se
 
YouTube: Nada Mamula — Negde u daljine uz pratnju Radojke i Tineta
YouTube: Vladan Simić — Kad sretneš Hanku Uživo
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4436



Pogledaj profil
« Odgovor #2 poslato: April 18, 2012, 03:46:20 pm »

*
UZGREDNI ZAPISI VEHIDA GUNIĆA:


RADE JOVANOVIĆ

Napisao je i komponovao mnoge pjesme koje su već za života autorovog prihvaćene kao narodne





Dok u Art kući sevdaha, uz mnogo pijetata prema dragom čovjeku i slavnom narodnom umjetniku, stojim ispred panoa pokojnog Rada Jovanovića, misli mi lete u Goaražde, sada bio se već moglo reći, u davnu 1986. godinu. Toga četvrtka, 17. aprila 1986. godine, doslovno cijelo Goražde bilo je na ispraćaju Rada Jovanovića, svoga najpoznatijeg, najkontroverznijeg i, neće biti pretjerano ako kažem, najsvestranijeg sugrađanina.

Svoj cijeli i nedugi život Rade Jovanović posvetio je pjesmi i svemu onome što uz pjesmu ide. Napisao je i komponovao mnoge pjesme koje su već za života autorovog prihvaćene kao narodne. Nadam da će neki budući čitalac ovih redaka u 21. vijeku prepoznati neko stanje vlastite duše i u pjesmama koje je napisao Rade Jovanović.

Dakle, nadam se da će Radove pjesme kao što su "Malenim sokakom ne prolazim više", "Prođoh Bosnom kroz gradove" (koautorska sa Dragišom Nedovićem), "Često mlađan prošetam kraj Drine", "Jablani se povijaju", "Sjećaš li se, ratni druže", "Bolan ti ležim, jarane" i tolike druge i slične još dugo poživjeti kroz naredna desetljeća kakva je sudbina uvijek čekala prave pjesme.

Kao i većina pravih, istinskih umjetnika kraj života Rade Jovanović je dočekao gotovo u neimaštini. Nije se žalio. Hodio je, dok je mogao, uspravan i gord kao najviši jablan iz njegove pjesme. Rade Jovanović nije bio naročito školovan čovjek (mislim da nije imao ni pravu srednju školu) a bio je obrazovan kao akademik. Bio je darovit i znatiželjan. Poslije velikog uspjeha koji je doživio svojom pjesmom "Ne pitaj me, stara majko, kad ti kasno dođem", osjećajući sve praznine zbog nedostatka stručne muzičke naobrazbe, otišao je kod jednog uvaženog profesora muzike i rekao: "Profesore, molim vas, pomozite mi da se pripremim za prijemni ispit na muzičkoj akademiji. Želim da studiram na odsjeku za kompoziciju. . ."

Profesor je, zamislite lucidnosti i dobronamjernosti, rekao: "Nemoj to činiti. Dobit ćemo time jednog akademski obrazovanog čovjeka i izgubiti izvornog, istinskog i najautentičnijeg stvaraoca." Rade je poslušao profesora. Tako osokljen napisao je, možda, najbolje pjesme. Njegova pjesma "Kad sretneš Hanku", izdvojena izvan muzičkih okvira, mogla bi i može odtrpjeti i vrlo stroge kriterije pri literarnom vrednovanju. Isti je slučaj, recimo, i sa pjesmom "U tuđoj zemlji" u kojoj Rade Jovanović tka najtanahnije tkivo o najvrelijim emocijama — o nostalgiji, pokazujući nam da se o rodnom kraju, o zavičaju, može pjevati i ovako:

Njiše se zlato klasje po rodnim poljima
A sjenka tihe tuge popala po njima.
Mirišu pšenice zrele, leluja zlatni klas
Tužna su zelena polja jer tamo nema nas.

O rodni kraju, ti si nam blago svo
srce te želi u tuđoj zemlj, daleko, daleko. . .

Rade Jovanović bio je i dječji pjesnik. Kompomovao je horske kompozicije, ali i dječje šlagere. Bavio se i humorom. Osobenjak, zanesenjak, šeret, boem, svestrano odbareni umjetnik i divna ljudina Rade Jovanović, koji možda nije bio potpuno shvaćen u sredini u kojoj je živio, želio je da njegov  posljednji rastanak sa svojim gradom i sugrađanima bude upravo onakav kakav je Rade bio tokom svoga života. Neobičan, nesvakidašnji i do najprostije jednostavnosti drugačiji od ostalih. Ubio se iz trofejnog pištolja u svojoj spavaćoj sobi u kojoj je uvijek, na počasnom mjestu, stajala Jesenjinova fotografija.

Na golemim mukama našli se se prijatelji i poštovaoci djela Rada Jovanovića kada je na sahrani trebalo ispuniti njegove posljednje želje. Supruzi Vukici je, znatno prije samoubistva, rekao kako ne želi ničijeg plača na svojoj sahrani. Naredio je da na sahrani sviraju samo violine i harmonike i da se pjevaju njegove pjesme. Rekao je, također, da ne želi ni krst ni piramidu kao biljeg u povorci i na grobu. Tražio je da se pred povorkom nosi borova grana i u grani njegova fotografija. Volio je bor ispred svoga stana i želio je da ga barem njegov jedan dio doprati do groba.

Želja mu je djelimično ispunjenja. Nošena je borova grana sa  Radovom fotografijom ali je nošena i piramida. Kovčeg Rada Jovanovića iznesen je uz zvuke njegovih pjesama "Negdje u daljine" i "Ne pitaj me stara majko". Niko nije pjevao. Goražde je plakalo. Jedan od zvaničnika u oproštajnom govoru reče: "Sahranjivalo je Goražde u svojoj dugoj historiji mnoge drage ljude, ali nikada do sada  nije sahranjivalo narodnog, svog pjesnika. Činimo to u vrijeme upravo kao što je ono iz Radove pjesme o Goraždu u kojoj se kaže:

". . .cvjeta cvijeća svakojakih boja
a Goražde puno perivoja. . ."

Onda je beskrajna povorka krenula ka novom groblju na najljepšem goraždanskom proplanku. Srednjoškolski hor je pjevao Radovu omiljenu pjesmu "Na obali Drine jednog mutnog dana". Od Rada Jovanovića opraštalo se Goražde i prijatelji, a meni su se u glavi neprekidno vrzmali Jovanovićevi stihovi:

A po čemu da se prepoznamo
Bosno moje mladosti i sna
Zar mi više pjevati ne znamo
drage pjesme što ih srce zna?!

Potom je zatutnjila zemlja, zacviljela violina, zajecala harmonika. Iz obližnjeg luga, kao na nepostojeću komandu, oglasio se čitav hor slavuja. Nevine ptice zapjevale su narodnom pjesniku. Da čovjek ne povjeruje. Bilo je fantastično. Zato i treba vjerovati.
Express magazin
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 4436



Pogledaj profil
« Odgovor #3 poslato: Maj 28, 2012, 10:14:15 pm »

**
RADE JOVANOVIĆ


ZABORAVLJENI "IZMIŠLJATOR" NARODNE PESME

Iza imena Radoslava-Rada Jovanovića krije se jedan od najpoznatijih tekstopisaca i kompozitora narodne muzike sa prostora eks-Jugoslavije, svestrana, plemenita i humana ličnost, osećajni i skromni čovek, sa priličnom dozom tvrdoglavosti.
 
Iako su njegove pesme uvek bile na samom vrhu popularnosti, a danas predstavljaju istinsku i neponovljivu antologiju narodne pesme, o njemu se nije mnogo pisalo ni za života, a posebno nakon tragične smrti neposredno uoči proteklog rata u BiH, kada je digao ruku na sebe.
 
"Goraždanin Rade Jovanović", kako je volio da se predstavlja, pisao je tekstove i komponovao čistu i bistru narodnu muziku iz ličnog zadovoljstva i bio srećan jedino kad bi, kako je volio govoriti, "njegova pesma ušla u narod"!
 
Jovanović je bio predvodnik prave novokomponovane narodne pesme, i sve što je stvorio, a toga je bilo zaista mnogo, zasnivalo se na najlepšoj tradiciji našeg narodnog stvaralaštva.
 
Životni put mu je bio izuzetno buran, jer je još kao golobradi dečak, u svojoj četrnaestoj godini, u rodnom Goraždu, pobegao ispred ustaša, a nakon Drugog svetskog rata, u euforiji informbirovskih čistki, svoje mladalačke snove prekida golootočkim tamnicama, o čemu nikada nije želio pričati, niti se prisećati tih dana.
 
Negde pedesetih godina prošloga veka nastaje njegova prva pesma u duhu narodnog melosa: "Često mlađan prošetah kraj Drine". Napisao je, kako je kasnije pričao, u jednom dahu, u trenutku inspiracije, i to na običnoj kutiji cigareta Morava. I ta njegova prva pesma je ubrzo "ušla u narod", krčeći put ostalim koje su, kao sa trake, izlazile iz njegove kompozitorske radionice.
 
Svaka pesma pokojnog Rada Jovanovića, bilo da su je pevali Gvozden Radičević, Zaim Imamović, Nada Mamula, Safet Isović, Nedeljko Bilkić, Milan Babić i mnogi drugi najpoznatiji pevači, bila je slika stvarno doživljenog i viđenog, izrečena i opevana običnim narodnim jezikom, jesenjinovski, ali lako i upečatljivo. To je i razumljivo, jer je Jesenjin upravo bio njegov pesnički uzor, čiju je sliku držao do poslednjeg momenta u svojoj spavaćoj sobi u Goraždu, a mnogi Radovi prijatelji i analitičari podvlače sličnost izbora tema, iskazivanja osećanja i života između njih dvojice.
 
Reka Drina, Bosna i Hercegovina, priroda, ljudi i njihove sudbine bili su nepresušni izvor i stalna tema Radovih pesama, poput: "Jablani se povijaju", "Negde u daljini", "Sumorna jesen", "Ne pitaj me stara majko", "Kad u maju ruže procvetaju", "Tebi, majko, misli lete", "Seja kose rasplela", "Malenim sokakom ne prolazim više", "Kad sretneš Hanku", "Svetla moga grada", "Prolazi jesen", i brojne druge.
 
Sve te i mnoge druge pesme ostale su kao njegov neizbrisivi spomenar na ostvarenja dostojna antologije pesništva i prave novokomponovane narodne pesme. Mnoge njegove pesme prihvaćene su kao prave izvorne i narodne, tako da mlađe generacije muzičara u stvari i ne znaju za njihovog autora.
 
Snažne volje, vedar, ponosit i duševan, do poslednjih dana svog burnog i plodnog života prkosio je svojoj teškoj bolesti. Volio je društvo običnih ljudi, šalu i pesmu. Izuzetno uredan i elegantan, živeo je, koliko mu je to bolest dozvoljavala, život pravog boema. Cigaretu nije gasio, najviše je volio piti konjak, sedeljke sa društvom u kafani ili kod kuće. I, naravno, iznad svega volio je harmoniku i gitaru, kao i svoje pesme, koje je često sam izvodio.
 
"Braco", tako je Rade najčešće oslovljavao mlade pevače, "ti pevaš ovu pesmu baš kako sam je ja zamislio i dobro je prenosiš u narod. A mene samo to interesuje, da ljudi čuju moje pesme. Novac mi uopšte nije važan", pričao bi im, očinski ih setujući.
 
Uoči svoje tragične smrti, neposredno pred protekli rat, autoru ovih redova Jovanović je u Goraždu pripovedao o mnogim krađama njegovih pesama, na šta je jednostavno odmahivao glavom govoreći: "To neka ide njima na dušu, a narod će sam prepoznati kvalitet tih pesama, pa valjda će se nekad setiti i čika Rada Jovanovića. Ma, nisam ti ja nikakav pesnik ni kompozitor! Ja sam jedan obični izmišljator narodnih pesama!"
 
Prilikom sahrane na goraždanskom groblju Kolevke, krajem 1989. godine, uz nepreglednu kolonu njegovih sugrađana, a i estradnih radnika iz nekadašnje cele Jugoslavije, svirala je harmonika i pevani su refreni iz njegovih najboljih pesama. I danas, pored Radovog spomenika u Goraždu štrče u vis dva jablana, tada posađena, koja na najbolji način simbolizuju njegove početne stvaralačke uspehe i antologijsku pesmu "Jablani se povijaju".
 
Kako to obično biva, gotovo sve njegove estradne kolege tekstopisci i kompozitori, a pogotovo pevači i producenti izdavačkih kuća, zaboravili su na ovog izuzetnog stvaraoca prave narodne pesme. Jedino Goraždani, mada ratom nesretno podeljeni, čuvaju uspomenu na njega i njegovo stvaralaštvo. Tako se u kanadskom gradu Kičineru članovi Udruženja Srba-Goraždana redovno prisećaju njegovog stvaralaštva u okviru tradicionalne kulturne manifestacije pod nazivom "Sunce nad Drinom", gde su čak uspeli da dovedu i Jovanovićevog najproverenijeg pevača Gvozdena Radičevića, koji ih je podsetio na njegovo neprolazno stvaralaštvo.
 
I sadašnji stanovnici njegovog rodnog Goražda nisu ga zaboravili. Pre pet godine organizovali su festival narodne muzike po ugledu na njegovo stvaralaštvo i pod njegovim imenom. Šteta je, ipak, što taj lepi gest nije prerastao u tradiciju.
 
Umesto zaključka ovom kratkom sećanju na zaboravljenog Radoslava Rada Jovanovića prisetimo se njegovih, i danas izuzetno aktuelnih, reči: "Ove moderne pesme su atak i na duh i na sluh, a prava narodna pesma treba i mora da teče kao bistra česma iz srca i duše pojedinaca u narod!"
 
U moru novokomponovanih narodnih pesama, po kvalitetu, porukama i dugovečnosti svakako se izdvajaju one koje su komponovane u duhu izvornih. Jedna od njih bez sumnje je "KAD SRETNEŠ HANKU" Radoslava Rada Jovanovića, koju je u svom prepoznatljivom stilu 1973. godine prvi put otpevao Safet Isović na "Beogradskom saboru".
 
Ostalo je zapisano da je publika u beogradskom Domu sindikata dugo protestvovala kada žiri za ovu pesmu dodeljuje tek treću nagradu, i to samo za tekst! Ipak, "Hanka..." se kasnije nezadrživo i munjevito proširila u narod, da bi je tadašnji muzički kritičari bivše Jugoslavije, u anketi Radio Beograda, proglasili narodnom pesmom decenije.
 
Pesma "Kad sretneš Hanku", prema zapisanim sećanjima Rada Jovanovića i starijih stanovnika Čajniča, posvećena je nekada, između dva svetska rata, čuvenoj i nadaleko poznatoj lepotici iz ovog grada Hani Korjenić, koju je tadašnji čajnički šeret Latif Moćević prozvao Caricom. Zbog njene lepote, devojačkog prkosa i neuzvraćenih ljubavi mnogi su dizali i ruku na sebe. Pričalo se, tako, da su izvesnog Ibru skinuli sa konopca i da su mnogi brakovi rasturani, pa kada je to saznao njen otac Sabrija, udao ju je za bogatog sarajevskog trgovca iz porodice Užičanin.
 
Već odavno utihnulo je srce čuvene čajničke lepotice Hane Carice. Tekstopisac i kompozitor Radoslav Rade Jovanović tragično je umro u svom Goraždu 1986. godine...
 
Iza svih njih ostala su sećanja i mnoge prelepe pesme, poput neprolazne "Kad sretneš Hanku", za koju danas mnogi misle da je izvorna.


Slavko Heleta

Tekst preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "BUKTINJA"
Broj 26 | Izdavač "Krajinski književni klub" Negotin, 2010.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: