Najnovije poruke: Angelina
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
  Prikaži poruke
Stranice: « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 149 150 151 152 153 154 155 156 157 158 159 160 161 162 163 164 165 166 167 168 169 170 171 172 173 174 175 176 177 178 179 180 181 182 »
4101  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Izvođači I / Mijat Mijatović (1887—1937) poslato: Februar 04, 2011, 11:50:56 pm
*

PESME MIJATA MIJATOVIĆA



4102  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Izvođači I / Mijat Mijatović (1887—1937) poslato: Februar 04, 2011, 11:50:18 pm
*




MIJAT MIJATOVIĆ

Mijat Mijatović (Beograd, 3. februar 1887. — Beograd, 25. jun 1937.), je čuveni srpski predratni  pevač popularne i narodne muzike. Imao je lep, lirski obojen glas, a s naročitim smislom i osećajem pevao je srpske narodne pesme. Po njegovom je pevanju kompozitor S. Binički zabeležio i obradio za glas i klavir sedam narodnih melodija koje je izdao kao zbirku nazvanu, po imenu toga pevača, Mijatovke. Zbirka sadrži pesme: Poslala me stara majka, Kad sum bil, mori Đurđo, Razbole se belo Done, Pevnula Jana, Pošla Vanka na voda, Za što Sike, za što i Cigančica.

Prvu ploču je snimio još pre Prvog svetskog rata. Proslavio se izvođenjima pesama koja su i danas poznate: "Drugar mi se ženi" (1932, ploče Edison Bel Penkala uz ciganski orkestar Paje Todorovića), "Sagradiću šajku" (1928), "Dano danče", "Bacio sam udicu", "Sinoć sam pio iz bokala" (1910, uz cigansku kapelu Jove Jareta) i mnoge druge.

Mijat Mijatović je bio po profesiji advokat. U Beogradu je maturirao, a zatim i diplomirao na Pravnom fakultetu. Radio je kao sudski pisar, zatim kao sekretar u Ministarstvu pravde i na kraju kao advokat.

* * *

"...na gramofonskoj ploči izdatoj 1910. godine sa snimkom VIII Mokranjčeve rukoveti, naznačeno da su izvođači duet pevača i "ciganski orkestar". Najpoznatiji srpski pevač prve polovine XX veka, bariton Mijat Mijatović u duetu sa tenorom i uz pratnju "ciganskog orkestra 'Šarga'" snimio je na ploči II Mokranjčevu rukovet. Isto se odnosi na gramofonski snimak V rukoveti, izvedba soliste baritona i "ciganskog orkestra Jove Jareta" iz 1926. godine. Videti: Đorđe Perić, Muzičko delo Stevana St. Mokranjca na starim gramofonskim pločama, "Razvitak" br. 225—226, Zaječar 2006. g, s. 142—143". [objavljeno na sajtu Projekat Rastko]

"Za Mijata Mijatovića, jednog od vodećih pevača u periodu do 1941. godine, kaže se da je predstavljao tipičan primer beogradskog pevanja narodne muzike koje se u žargonu zvalo 'astalsko pevanje'. To je pevanje za kafanskim stolom, prigušeno, tiho, ipak upečatljivo i nezaboravno. Govori se da su Skadarlija i ulice na Dorćolu bile 'natopljene' ovim stilom pevanja, 'filtriranim kroz raskošan glas, pažljiv osećaj za fraziranje i beskrajno razumljivu dikciju'".


Mijatovke — notni zapisi
Mijatovke — tekstovi u Pesmarici I
4103  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Izvođači I / Mija Seferović Jagodinac (18xx—1916) poslato: Februar 04, 2011, 11:49:29 pm
*

DŽUMBUS KOMATI NA BIKOVITO KAMANE

Mija Jagodinac umeo je da svira na e-žicu "slavuja" kao niko pre ni posle njega

U Srbiji bilo je nekoliko odličnih ciganskih muzičkih družina, od kojih su opštu slavu uživali Cicvarići i Andolije (iz Šapca), Vujice (iz Požarevca), družina Mire Šumalije (iz Rače), Melinori (iz Požarevca), družina Kragujevčanina Late, "banda" Đokice iz Zaječara, poznate su bile i niške družine Ajroša, i bend Jove Beloga, iz Beograda. Mnogi od bendova ušlisu u legendu, pa se i dan-danji pominju. Ali, najveći majstor ciganske muzike bio je Mija Jagodinac. Kad bi on svirao u kafani "Ujedinjenje", ili u bašti "Kod ruskog cara", masa sveta zakrčila bi beogradske trotoare, pa i čitavu ulicu. Saobraćaj bi stao - svi su se pretvorili u uho. Kad Mija zasvira tužno, mnogima bi zasuzilo oko, a kad zagudi veselo, noge su same igrale.
 
Mija Jagodinac
 
Pre rata mogli ste, za vreme lepih letnjih večeri i noći, pred kojom od ovdašnjih velikih beogradskih kafana, kao što su bile "Ruski car", "Ujedinjenje", "Druga beogradska pivnica" ("Danina kafana"), naići na nepreglednu masu sveta koji je zakrčio ne samo trotoare već i celu ulicu pred kafanom i, pretvorivši se sav u uho, slušao neku svirku što je dopirala ili iz kafana, ili od jednoga od čitave šume zauzetih kafanskih stolova pred kafanom. Kad biste pristupili bliže da vidite u čemu je stvar, ugledali biste za jednim povećim stolom cigansku muzikantsku družinu od osam do deset svirača koja je tako svirala, da je onaj svet smeo s uma i kuda je pošao i zanesen svirkom nije se satima micao s mesta. To je bila po celoj Srbiji i okolnim pokrajinama čuvena predratna sevdalinska sviračka družina Mije Seferovića Jagodinca.

Može misliti ko šta hoće o ciganskoj muzici ali, kakva je da je, ona je neosporno jedan sastavni deo naše narodne kulture. Obdarena pamćenjem za muziku, dobrom sviračkom tehnikom zadobijenom dugim vežbanjem i misleći samo o sviranju, imajući za instrument violinu koja je mnogo savršeniji od prostih narodnih muzičkih instrumenata. Cigani su naše pesme i igre izvodili uvek lakše i lepše od narodnih svirača diletanata i jače pogađali u narodu osećajne žice, no ma koji drugi svirači, bilo umetnici, bilo muzikanti.

Muzika za široke narodne mase

Sasvim je drugo pitanje da li je prava muzika imala od toga koristi i da li su Cigani svirači ma u čemu tu muziku unapredili. U toj pravoj umetničkoj muzici, gde treba da je sve na svom mestu, ne sme se ni u šta dirati, niti se sme šta dodavati i čime ukrašavati: svako menjanje, dodavanje ili ukrašavanje ili je van zamisli autora, a tada to više nije njegovo delo, ili je i na samu štetu dela. Međutim, u ciganskoj muzici to se sve radi; bilo da je to narodna, bilo umetnička muzika, Ciganin svirač ne može a da je makar i mestimice ne "ciganizira", da joj detalje na svoj način ulepša, da joj on što on nađe da je lepo, potencira, da joj doda ukrase, za naš svet dopadljive i lepe. To je ono "cigansko" u muzici što naš svet voli i jače oseća, no ma kakvupravu i zdravu višu muziku; to je onošto njega dira, u čemu on uživa, čime se oduševljava, kašto i do ekstaze, i zbog čega će to uvek ostati kao muzika široke mase.

Ali, s druge strane, neosporno je i to da ta prava, umetnička muzika, nikad neće na svoje slušaoce, pa ma kako oni bili muzički obrazovani, uticati onako i izazivati onakva duševna raspoloženja i onakve osećaje kao što će to ciganska muzika, majstorski izvođena, uticati ne samo na narodne mase već i na one koji znaju šta je prava muzika i imaju za nju smisla i osećanja. Paganini, Sarazat, Kubelik, Krajsler, Elnak i drugi virtuozi na violini biće pobožno slušani od onih koji za to imaju smisla i više muzičke kulture, slušaoci će se, povučeni u sebe, u pobožnom ćutanju i muzičkoj ekstazi diviti i onome što se svira, i virtuozu koji to izvodi, ali nijedan od njih neće u oduševljenju dreknuti, početi da peva ili skočiti da poigra zanesen muzikom i atmosferom koju je ova stvorila. Ali kad ga Ciganin, dobar primaš, praćen svojim složnim i skladnim orkestrom "dirne u živac", slušalac će, pa često i onaj muzički obrazovan, zaboraviti na sve, pevaće iako nije pevač, skočiti da se uhvati u kolo, pa će često učiniti i kakvu ludoriju. A kad ga primaš još bolje dirne, on će razbijati čaše, flaše, ogledala i prozore, bacati novac pred svirača, pokloniti mu svoj sat i lanac ili, kao što je učinio u svoje vreme direktor jedne velike beogradske banke lumpujući u kafani "Makedonija", pokloniti sviračima družine Cicvarića konje i svoj skupoceni fijaker koji ga je čekao pred kafanom da ga vozi kući.

Ciganske družine kod nas

I opet, kakva je da je, ciganska muzika je kod nas, kao i kod Mađara i Rumuna, neosporno imala jakog muzičkog uticaja na svet, i smatra se kao nešto nerazdvojno od duhovnog života narodnog, pa se u tom pogledu ona, ipak,mora smatrati kao sastavak naše opšte kulture. Ali, treba primetiti da taj uticaj nisu vršili, ni mogli vršiti, svirači solisti, pa ma kako oni bili majstori u svome poslu. Za taj uticaj na masu, o kome je reč, traži se ne samo kvalitet i sklad već i intenzitet, a to je u stanju dati samo dobra složena i izvežbana sviračka družina, koja u stopu prati svaki ton primaša i svojom pratnjom potencira lepote njegovog sviranja. Takvih družina sa istaknutim i u našem svetu poznatim primašima, bilo je u našoj zemlji nekoliko odličnih, i njihovi primaši ostali su u uspomenama savremenika i često se pri veseljima pominju, iako već odavno ne postoje. To su, npr. bile družine Cicvarića i Andolije iz Šapca, Vujice iz Požarevca, Mire Šumalije iz Rače, Mike Malinor iz Požarevca, Late iz Kragujevca, Ajroši iz Niša, Gemiša iz Kladova, Đokice iz Zaječara, Jove Beloga iz Beograda i drugih.

Družina Mije Jagodinca

Ali, nijedna družina nije ostala u tako živoj neizgladivoj uspomeni savremenika kao družina Mije Jagodinca. Ako u ciganskom sviranju još može biti virtuoznosti, za Miju se bez pogovora može reći da je bio virtuoz "najbolji Ciganin svirač u Srbiji", a možda još i daleko izvan nje" — kaže dr Tihomir Đorđević u svojoj knjizi "Naš narodni život" - jeste Mija Ciganin iz Jagodine. On je učio svirati sam, kao i drugi Cigani, a nešto i od svoga oca. Ima sina koji godinama svira i koji je bio u vojnoj muzici, ali ni izdaleka nije ravan svome ocu. Sin mu svira po notama i svaku stvar odsvira ocu, te je ovaj zapamti i onda svira neverovatno bolje od sina jer ima veliku tehniku u prstima i nežan ton, izvanredan triler i jedinstveni flažolet i picikato. Mija svira sve moderne manje stvari, valcere, potpuri, uvertire, marševe pa i fantazije, ali ih on uvek sam prekraja. Najlepše su mu one stvari koje sam stvara i svira na g-žici i "slavuj", koga svira na e-žici. Ako je i sam razdragan, svira s najvećim osećanjem i oduševljenjem. Neobično mu je žao što ne zna notno svirati i što ga izdaje snaga. Mada se veoma trudi da svoj orkestar popuni dobrim snagama, on ne može da nađe ni približno ravne sebi članove."

Mijino poreklo i škola

Mija je poreklom bio turski Ciganin i pravo mu je ime bilo Muja. Rođen je oko 1860. u Jagodini. Otac mu je bio u ono vreme čuveni zurlaš Sefer, od koga je Mija još u ranom detinjstvu naučio svirati orijentalne melodije i igre, kao i od svoga strica, dobrog starog svirača Puže, tako da kad mu je bilo šesnaest godina, bio je već izašao na glas kao odličan svirač na violini. Ali od njega je izašao pravi majstor tek onda kad je u Srbiju došao iz Mađarske ondašnji nadaleko čuveni mađarski Ciganin svirač Ferdinand sa svojom dobro sklopljenom sviračkom družinom. Ferdinand je svirao u raznim mestima naše zemlje, a najviše u Beogradu. Njegovo sviranje je bilo nešto novo za naš svet, kako po načinu izvođenja tako i po sklopu orkestra. Primaš je svirao na tipičan način mađarskih Cigana svirača, kakav se dotle nije čuo u našoj sredini. Orkestar mu je bio sastavljen od prvoklasnih muzikanata: od instrumenata imao je samo violine (ćemane), violu (brač) i veliki kontrabas (begeš). Dotle su se mogli kod nas čuti samo turski Cigani muzikanti, sa violinom, zurlom i bubnjem (goč). Efekat je bio takav da je kafana "Srpska kruna" bila svako veče dupke puna, da je ceo svet u kafani plakao kad bi Ferdinand zasvirao kakvu žalostivnu ondašnju pesmu, uglas pevao kad bi to bila kakva vesela melodija i ustajao da sa oduševljenjem igra kad bi se zasvirala kakva srpska ili rumunska igra, polka, valcer ili mazurka.Kad je Ferdinand sa svojom družinom došao u Mijino rodno mesto Jagodinu, Mija ga je zamolio da ga primi u njegov orkestar, što je Ferdinand, kad je video kakav je to svirač, odmah odobrio iprimio ga za drugog violinistu (tercaša). Mija se odmah prilagodio Ferdinandovom načinu sviranja i za vreme od tri meseca, dok je sa njim putovao i svirao, naučio je mnogo i shvatio šta znači precizno i lepo svirati. Napustivši, zbog materine bolesti tu družinu, Mija je nešto docnije zasnovao sam svoju proslavljenu sviračku družinu, sastavljenu gotovo isključivo od svojih rođaka, dobrih jagodinskih muzikanata. Najbolji mu je tercaš bio njegov brat od strica Koja Janić, a najbolji begešar rođak Mija Suljić. Docnije je uveo u orkestar svoje sinove Kostu (koji je pre toga bio u vojnoj muzici u Beogradu) i Caleta, znatno boljeg svirača od Koste.

"S pun ćemer žuti dukati"

Mijina sviračka družina počela je odmah izlaziti na glas ne samo u Srbiji već i u Rumuniji, Bugarskoj, Turskoj, Sremu, Bačkoj i Banatu. Ona je gotovo neprestano bila na putu, svirajući po našim većim mestima; svakog leta ona je prelazila granicu i svirala po velikim kafanama u mestima van naše zemlje. U pojedina naša mesta, kao i preko Save i Dunava, Mija je često pozivan da svira na velikim svadbama i banketima. Skopljanski paša, kad god je pravio kakvo veće veselje, pozivao ga je u Skoplje plaćajući družini put i dobro je nagradivši. Tako su posle činili i strani konzuli u Skoplju. Zarađivao je dobro i nije bilo retko da se vraćao kući u Jagodinu, kako je on govorio, "s pun ćemer žuti dukati". Stekao je i kuću u Jagodini i živeo bolje no obični Cigani svirači. Kuća i danas postoji u staroj Ciganmali današnjoj Ulici Petra Panajotovića. U kući je imao čitavu kolekciju violina; bioje izvanredan majstor za opravke muzičkih instrumenata. Mija, iako je bio musliman, imao je samo jednu ženu. Od poroda imao je sedam kćeri i petnaest sinova. Bilo je interesantno zaviriti u njegovu sobu za decu; nije se moglo ni pomišljati na postelje, već su od duvara do duvara sobe bile poređane daske na kojima su deca spavala. Žalio se kako mu samo izjutra za doručak deci treba više para no što iznosi ceo dnevni trošak za celu kuću. Inače, Mija je bio u svemu umeren. Nije pio nikakva pića, osim kafei čaja. U sviranju je bio "sluhista" kakvoga valjda, nikada više neće biti. I najteže komade učio je "na sluh", ne uzimajući violinu u ruku; kad je komad odsviran, on bi uzeo svoju violinu i tačno ga odsvirao.

Beogradska kafana "Ujedinjenje" (ugao Uzun Mirkove i Studentskog trga) u kojoj je često "imao gažu" Mija Jagodinac, u čijem bendu je bilo ćemane (violina), brač (viola) i begeš (kontrabas).

Mija i — Paganini

Sa Mijom sam se dobro poznavao još od pre devet-stotinitih godina. Kad god je sa svojom družinom dolazio u Beograd, on mi se javljao i ja sam tada sa po kojim poznanikom išao u kafanu gde je svirao da ga slušam. Znajući da sam profesor, on me je smatrao za profesora muzike, a ja sam se dobro čuvao da se ne odam kako nemam ni pojma o notalnom sviranju. Najčešće je svirao kod "Ruskog cara", "Ujedinjenja", u "Kneževoj pivari" i u "Daninoj kafani" u Dušanovoj ulici. Te su kafane, kad bi Mija u njima svirao, bile pune sveta. Pristupivši tada mome stolu, između komada koje je svirao i pozdravivši se, sedao je za sto i pričao o svojim muzikantskim doživljajima i o onome čega se naslušao putujući po svome poslu.Bio je vrlo prostodušan, naivan, i ne znajući mnogo van onoga što je u neposrednoj vezi sa njegovim zanatom, ponekad nam je za stolom za vreme odmora pri sviranju pričao takve stvari da se moje društvo i ja nismo mogli uzdržati od smeha, što bi ga u takvim prilikama uvredilo i pomalo naljutilo. Tako nam je, npr., posle sviranja u "Daninoj kafani" pričao ko je i kakav je svirač bio Paganini i neke nemoguće priče o njemu. Paganinija je, npr. pozvao sebi car Franja Josif da ga veseli i uveo ga u svoju sobu u kojoj je bio postavljen sto samo za njih dvoje, cara i muzikanta. Car je hteo da se proveseli sam, bez društva, da bi bio slobodan i neizložen pričama koje bi se o njegovom lumpovanju morale širiti po narodu. Kako smo se mi prvo pokazali kao neverne Tome, a posle radovali da čujemo šta je sve car bio spremio da počasti Paganinija, Mija je, pljuckajući pod sto posle svakog izbora jela, izređao sve što je bilo izneseno na car-ski sto. Tu je bilo najpre "sirenje" ali bez luka i paprike, jer car nije na to navikao. Zatim su naišle čorbe, u "zlatni čorbaluci, bre pileća, bre jagnjeća, bre gusku", carska posla! Posle neki paprikaši, pa onda "bogate sarme od kupusa, s pastrmu i slaninu", a kad "naidoše" ona "pusta pečenja" (i tu se Mija zagrcnu od pljuckanja), Paganini je došao u škripac i veliku nezgodu: nije više mogao, a nije bio red za carskom trpezom sedeti pa gledati kako je car sam zapeo pa jede. Kad se tu kako-tako izvukao, car udari dlan o dlan, pa donesoše četiri velike tepsije bureka i pite. A kad se i to svršilo, car zapali cigaru i naredi Paganiniju da skine sa violine sve žice, osim "srmu" (k-žicu) (Mija je slušao o tome kako je "virtuoz" svirao najteži i najlepši komad samo na toj žici), pa da se izmakne od stola na pet koraka i da mu svira, a on će, car, "kad padne u kara-sevdah, pod sto, pa da rokće od sevdaluk". Malo je trebalo da mi, gosti koji smo to slušali, odemo pod sto od smeja dok nas je Mija, uvređen, ljutito ostavio i otišao svojoj družini.

Mija je Miki Alasu satima objašnjavao koje tonove "treba da isteruješ u molove", da mnoge igre treba svirati "preko prst" (znači u tonu "h"), da posle jedne pesme drugu moraš da sviraš "u tonu koji pasira", da je "đumbus komate" bolje svirati na "bikovito kemane", a za "kara-sevdah" imaš samo da dodiruješ žicu "kao da na nju mećeš melem".

U gostima kod Mije

Imao sam jednom priliku, pre rata, baveći se u Jagodini poslom, da budem gost na ručku kod Mije, u njegovoj vlastitoj kući u Cigan-mali. Ručak je bio skoro onakav kakav je onzamišljao da je car Franja Josif priredio Paganiniju, sa tom razlikom što sto nije bio postavljen u carskoj sobi već nasred dvorišta. Mija mi je objasnio da je to zato što je u kući jaka zapara, a u avliji je "imalo lufta". Oko stola su služile čisto odevene Ciganke sa Cigančićima. Za vreme ručka i posle ovoga, kad se pila crvenika iz Jovca, pretresala su se stručna muzička pitanja, o kojima je Mija uvek rado govorio. Tu se, na primer, utvrdilo da je tu i tu igru bolje svirati u tom i tom basu, da pojedine tonove treba "da isteruješ u molovi"; da je mnoštvo igara najbolje svirati "preko prst" (u tonu h); da nikad ne treba posle odsvirane pesme svirati igru "u ton što ne pasira", jer pri takvom prelazu "publika izgubi merak, kao da si ju opalio sas šamar". A Mija je imao siguran osećaj (koji često nedostaje baš i dobrim sviračima) koji tonovi treba da dođu kao "basovi" jedni posle drugih, a koji se "slažu kao rogovi u vreći", i da, npr, nikad na pesmu u basu f ne treba prelaziti na igru u basu d, već ili je svirati opet na f, ili preći na h, ili ponekad na s. Objašnjavao mi je da je "neki yumbus-komati", kao, npr. neke marševe, ili neke "karavlaške" igre bolje svirati na "bikovito kemane" (violina sa jakim, a grubim glasom); nežne sevdalinke, a naročito kad sam svirač "padne u kara-sevdah", bolje se izvode na violini sa mekim, slabijim ali čistim glasom, ali onda svirač ima da svira meko, nežno, prsti samo da dodiruju žicu "kao da na nju mećeš melem".

Rat i smrt Mijina

Za vreme rata Mija je često u kafanama svirao nemačkim oficirima. Jednom prilikom, slušajući kako on svira "slavuja" (po čemu je on u Srbiji i oko-lnim pokrajinama bio čuven kao "Mija Slavuj"), jedan oficir ga je naterao da zine da bi video da li mu je u ustima kakva spravica koja podražava slavuja. Jedan nemački general, oduševljen Mijinim sviranjem, kazao mu je to na nemački; Mija je dobro čuo samo "gut", pa praveći se da ne zna što to znači, odgovorio je generalu da "sad Srbi mnogo gutaju", što opet general nije razumeo.Poslednji put sam Miju video za vreme rata u jesen 1914. godine. Kad sam u Nišu, kao rezervni oficir, jedno jutro izašao da "vršim raport" u svome odredu, na levom krilu onih što su se bili postrojili za raport, stajao u vojničkom stavu "mirno" Mija u civilnom odelu. Kad sam ga začuđeno pitao šta će on tu, on mi je smireno odgovorio da ga je nužda naterala i da je došao da me zamoli za kakvu pomoć jer "sad od sviranja nema leb". O Miji sam od tada izgubio svaki račun, pa sam posle rata saznao da je umro 1916. godine u dosta velikoj bedi. Ali uspomena o ovome najboljem srpskom sviraču, koji je razveseljavao i dovodio u ekstazu ne samo svet u svome mestu i okolini već i najinteligentniji svet u celoj zemlji, pa i van granice ove, trajaće još dugo u pričama onih koji su ga poznavali i slušali. I svi će vam oni reći da se takav svirač neće više kod nas roditi.


Napisao: Mihailo Petrović Mika Alas | Srpsko nasleđe
4104  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — najstarija generacija / Spasoje Tomić (1877—1942) poslato: Februar 04, 2011, 11:38:32 pm
**

SPASOJE TOMIĆ

U Šidu je, posle Mite Oreškovića, radio SPASOJE TOMIĆ (rođen 1877. godine u Starom Keru — sada Zmajevo — kraj Novog Sada). Učiteljsku školu završio je u Somboru, a kao ušitelj i školski nadzornik službovao je u raznim mestima Vojvodine. Poslednje mesto službovanja bio mu je Šid. Kao školski nadzornik podsticao je mlade učitelje da osnivaju tamburaška društva. Bavio se teorijom tamburaške muzike, pa je o raznim tamburaškim problemima pisao članke i rasprave u časopisima TAMBURICA, a osim toga u izdanju urednika TAMBURICE, Janka Stjenušina u Sisku izdao je 1909. godine tamburaški udžbenik. Latinično izdanje nosi naslov NAŠE TAMBURE, a ćirilično UPUSTVO ZA TAMBURANJE PO NOTAMA. Takođe mu je onda objavljeno i njegovo TAMBURAŠKO KOLO, a od njegovih kompozicija, spleta narodnih pesama i igara i koračnica treba spomenuti valcer PRIZREN. Tragično je poginuo krajem avgusta (30.8.1942. godine) u Sremskoj Mitrovici.


ŽICE TAMBURICE II
Glavni i odgovorni urednik BORIS ČERNOGUBOV
izdavač: SAVEZ MUZIČKIH DRUŠTAVA VOJVODINE
Novi Sad, aprila 1985.


Prilog člana Skypi
4105  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Predrag Živković Tozovac (1941) poslato: Februar 04, 2011, 11:25:58 pm
*
SIT ESTRADNOG HLEBA, PREDRAG ŽIVKOVIĆ PEVAČKU KARIJERU PRIVEO KRAJU


TOZOVAC ČEKA PAMET!

Iako je do onomad bilo gotovo nemoguće zamisliti bilo kakvo veselje bez njegovog prisustva, Predrag Živković Tozovac, sit estradnog hleba, pevačku karijeru priveo je kraju. Osim brojnih hitova, kojima je obeležio jednu epohu, ovaj vrsni pevač je rešio da publici u amanet ostavi i zbirku pesama pod nazivom "Čekajući pamet". Još samo da pronađe izdavača, pa da se mirne duše preda penzionerskom životu.

Poeziju pišem celog života, ali sam tek pre godinu dana odlučio da je podelim sa svojim fanovima. Pokucao sam na mnoga vrata, međutim izdavači izgleda nemaju razumevanja za moju poeziju. Interesantnije im je ono o čemu pišu kojekakve striptizete nego moja dela u koja sam spiskao ceo svoj život?! Krivo mi je, boli me nepravda koja preti da satre ovu namučenu Srbiju. Ma, šta mi vredi da jadikujem kad od toga nemam vajde — rezigniran je Tozovac.

Ipak, nada da će njegova zbirka pesama ugledati svetlost dana i dalje ga ne napušta, a na pitanje da li planira da repertoar ''osveži'' novim pesmama kaže:

Ako je dotle došlo da ja, koji pevam od kako znam za sebe, moram da platim da bih snimio album, onda je najbolje da više ne snimam. To, naravno ne znači da ne razmišljam o ulasku u studio.

Namera nam je bila da saznamo još štošta iz njegovog života, međutim Predrag nije imao vremena, ili nije želeo da sasluša pitanja. Ljubazno nam se zahvalio što smo ga se setili i otišao da nahrani golubove...

                                                                                        

ŠAJKAČA GA UMALO KOŠTALA GLAVE
Hit "Ja sam ja, Jeremija" koji je nastao ranih sedamdesetih, Tozovcu je doneo velike neprilike. Tadašnjoj vrhušci se nije dopalo što jedan ponosni Srbin peva sa šajkačom na glavi. Pričalo se da ga je izlazak pred publiku u narodnoj nošnji mogao koštati čak i života, te da je zbog "njih" koji ne vole četnike, bio primoran da napusti svoj narod. Tri godine se skrivao po Americi, kao najveći ratni zločinac.


Tekst: D. Nikolić
4106  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Budimir Jovanović (1933—1987) poslato: Februar 04, 2011, 11:25:18 pm
**

BUDIMIR JOVANOVIĆ O SEBI...


"Bavim se muzikom već više od četrdeset godina. Kao dete od šest godina počeo sam da sviram harmoniku, tojest moj otac je još pre rata svirao diatonsku harmoniku sa tri reda pa je negde pred rat prešao na gramatičnu, kako se to kaže, harmoniku, sa pet redi, i ja sam još pre rata počeo svirati diatonsku, tu harmoniku sa dva reda i nekoliko meseci sam svirao na toj harmonici. U oči rata, negde '38—39' godine, počeo sa dugmetarom zvanom Ravner — marka harmonike. I tako sam to učio, prvo od oca pa posle od drugih starijih kolega, Ilije Spasojevića i Stevice Stankovića sve do '46-7e godine od kad sam počeo već da se bavim poluprofesionalnim poslovima svirajući vašare, svadbe, igranke i tako dalje.

Od 1951. godine počeo sam da sviram na radio Beogradu — takozvani Beogradu 2.

1963. godine sam osnovao svoj ansambl i bavim se takoreći superprofesionalnim poslovima ove vrste u duhu narodnog melosa, stvaralaštva, muzike u tom duhu.

Stvorio sam mnoge pesme i igre. Izveo sam na put sa svojim kompozicijama mnoge pevače. Stekao sam bezbroj prijatelja i obožavalaca; dobijao sam mnogo pisma u znak zahvalnosti za svoje stvaralaštvo. Mnogi su mi zahvaljivali za stvaralaštvo koje sam dao narodu ali ni jedan ne beše ovoliko, ovoliko i ovakav ljubitelj narodne umetnosti na muzičkom polju kao ovaj dečko koji sad sedi pored mene ovde a zove se Aleksandar Saša Krstić. Inače, i on se bavi muzikom svirajući na fruli stara kola i stare pesme kao i ovu muziku koju mi danas stvaramo, novokomponovanu. S entuzijazmom i sa ovakvom željom, da ovoliko neko može voleti umetnike koji stvaraju muziku u narodnom duhu! Pa kad je već on jedini, i jedan, jedini čovek u ovoj zemlji, ja ću mu posvetiti nekoliko kompozicija svojih, a možda ću nešto i odsvirati koje sam prvo u svojoj karijeri, odnosno u svom detinjstvu, pesmu, koju sam prvu naučio, pokušaću da i to se setim, šta sam to učio da bi ovaj mladi čovek imao, ovaj, nečega čega će da se seća, naravno posle, jer on će u svakom slučaju više živeti nego mi koji se već nazivamo — veterani.

Pa evo, sad ću ja to pokušati da nešto odsviram i odpevam za mladog Sašu.

Na početku nisam rekao da se ja zovem Budimir Jovanović, zvani Buca.

Pa evo, kao što rekoh, te prve pesme koju sam naučio da sviram, onda kada sam imao šest godina. Pesma se zove Cvetala mi lipa i topola."


Postavila Angelina
4107  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Sava Jeremić (1904—1989) poslato: Februar 04, 2011, 11:24:52 pm
*
Frula nadsvirala Menjuhina


ČAROBNI ZVUCI ZAVIČAJA. MUZIKA NASTALA IZ NARODA.
DA NIJE BILO NJE, NE BI BILO I NAS


U rodnom selu legendarnog frulaša SAVE JEREMIĆA Poslonu, nedaleko od Ražnja, održana je kulturna manifestacija koja je okupila poštovaoce njegovog dela i frulaše amatere. Na tribini posvećenoj muzičkom umeću ovog instrumentaliste, pod nazivom "Srpska narodna muzika i doprinos Save Jeremića u njoj" su pored ostalih, govorili Mile Bogdanović i jedan od najboljih frulaša današnjice, Tihomir Paunović.

Za beogradskog književnika Branislava Bojića, Sava Jeremić je autentični umetnik, jedinstvena ličnost naše etno muzike. Mile Bogdanović kaže da je Sava svirao nemoguće stvari, dok majstor Tihomir Paunović, tvrdi da nije bilo Jeremića, ne bi bilo ni njega, ni mnogih frulaša. Priča se odvijala po scenariju nekog holivudskog filma sa srećnim krajem. Sava Jeremić se rodio u Poslonu, kraj Ražnja, 13. januara 1904. godine kao 11. dete, a sa pet godina, nakon što mu je otac na vašaru u Deligradu, kupio frulu, počeo je da u svojoj dečačkoj glavi, tu ispod Mojsinjskih planina, stvara zvuke zavičaja poput čarobnjaka.
 
Prvi svetski rat, prekida Savino školovanje i sa tri razreda škole odlazi na pinterski zanat, čime se bavi sve do 1937. godine, kada se pojavljuje na audiciji Radio Beograda, pokazujući svoje umeće ispred legendarnog Vlastimira Pavlovića — Carevca. Carevac nije mogao da veruje da se tako nešto može izvesti na fruli i viknuvši: Ti si čudo, pravo čudo". Od toga trenutka, život čobanina i pintera Save se menja. Svoje zvezdane trenutke doživljava na Internacionalnom festivalu u Langolenu 1953. godine kada osvaja prvo mesto nadsviravši i jednog Jehudina Menjuhina. Aplauz evropske publike Sava je u duetu sa Radojkom Živkovićem pobrao i na koncertu ozbiljnih, zabavnih i operskih melodija. "Muzika na Jelisejskim poljima" u Stokholmu, na kome su učestvovali i francuski pijanista Žak Dijeval, i italijanski pevač Viko Torijani. U takvom društvu, nastup našeg dueta bio je najuspešniji.

Kola "Paraćinka", "Denino kolo" i "Vlajnica" u interpretaciji čuvenog Save, širom Evrope su prenela muzički duh našeg naroda čineći misionarsku ulogu u tom nadmenom zapadnom svetu.

Zato je i razumljivo uzbuđenje frulaša iz Srbije i poštovaoca Savine muzike, koji su se proteklog vikenda okupili ispred njegove trošne rodne kuće u selu Praskovce, odakle se ovaj virtuoz otisnuo u svet muzike prenoseći svetu zvuke rodnog podneblja. Skup je bio i prisećanje na vreme kada je muzika nastajala iz narod a bila je posvećena njemu, i kada je narod voleo i cenio svoje umetnike. Na vremena kada novac nije bio najvažnija stvar za snimanje pesama. Uspomenu, na taj deo naše etno kulture čuvaju "Dani Save Jeremića" ali i istoimeno Kulturno-umetničko društvo u Ražnju, s jedinstvenom porukom: "Da nije bilo Save, ne bi bilo ni ovolikog broja frula, frulaša i numera napravljenih za nju".




NAJBOLJE OD ŠLJIVE

Frula se najkvalitetnije pravi od šljivovog drveta. Takvu jednu na početku Drugog svetskog rata, bežeći od Nemaca, razbio je Sava. I kako je bio neraskidivo vezan za ovu sviralu, skupljao je deo po deo, stavljajući metalne okove od šatorskog krila. Verujući da okovi daju bolji zvuk, mnoge mlađe Savine kolege stavljale su ove ukrase na svoje frule. Sava je to komentarisao na sebi svojstven način: "Zvuk daje duša frulaša, a ne instrument".




Piše: N. Miljković
4108  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Dragiša Nedović (1916—1966) poslato: Februar 04, 2011, 11:24:11 pm
*
NARODNI PESNIK I KOMPOZITOR IZ KRAGUJEVCA DRAGIŠA NEDOVIĆ
POSLE PISANJA "GLASA" KONAČNO ŠE DONITI MESTO U ISTORIJI SRPSKE MUZIKE — II



KAKO SU HRVATI POKRALI NEDOVIĆA

Da su Hrvati imali Dragišu Nedovića verovatno bi danas u njegovu čast bio podignut spomenik u centru Zagreba

Legenda naše muzike Bora Dugić predložio je još pre dvadeset godina da se Dragiši Nedoviću podigne spomenik u centru Kragujevcu!

To nije učinjeno.

Kako to reče jedan njegov prijatelj, da su Hrvati imali Dragišu Nedovića verovatno bi danas u njegovu čast bio podignut spomenik u centru Zagreba.

To potvrđuje i preko 480 pesama i prava poetska riznica, u kojoj se kriju mnogi hitovi naše muzike za koje danas vlada opštenarodno uverenje da je reč o izvornim pesmama. Nedović je napisao čuvenu sevdalinku "U lijepom starom gradu Višegradu", zatim i mnoge druge "bosanske" pesme — "Prođoh Bosnom kroz gradove", "Iz Bosne se jedna pesma čuje", itd.

Zanimljivo je da je Nedović i autor mnogih dalmatinskih i hrvatskih pesama, koje se odavno svojataju kao "hrvatsko narodno stvaralaštvo" — "Kad si bila Mala Mare", "Jadrane plavi", "O lipa ti neznanko", "O brodiću beli", "Sinoć u Splitu", samo su neke od pesama bez koje bi naši bivši susedi teško zamislili svoj nacionalni melos. Ali kako danas ubediti Hrvate ponosne na njihovu "tisuć'ljetnu" tradiciju da je neke od najlepših i kultnih dalmatinskih pesama napisao Šumadinac?

Srpska štampa zabeležila je kako je kao lajtmotiv pesme "O lipa ti neznanko" koju i danas rado pevuše mnogi "marini" ("O lipa ti neznanko/ Iz kojeg si grada/A ča ćeš ti u Splitu/ Ča tražiš tamo vraga?") zaslužan jedan događaj iz 1939. godine. Naime, bogata Amerikanka zaljubljuje se u "lepog i kršnog Dalmatinca", koji se sa njom ženi i želi da napusti rodni kraj. Tom njegovom činu žestoko se protivi okolina. ("Ovo je naše more/ Naši su momci iz Splita/ A ne za lipu neznanku/ Što belim svitom luta"). Sve se odigralo u gradu Splitu, gde je Nedović otputovao posle Bosne.

Druga pomenuta pesma koja je još za Dragišinog života prisvajana od strane Hrvata jeste "Kad si bila mala Mare". Ova "hrvatska nacionalna pesma" nastala je, kao i "O lipa ti neznanko", pre Drugog svetskog rata, dok je početkom pedesetih objavljena u pesmarici "Mala lira" u izdanju i redakciji Dragoljuba Dakića iz Beograda. Pesma je objavljena pod naslovom "Mare, Mare, srećo moja", a pod ovim imenom je i zaštićena u srpskom Savezu autora narodne muzike.

U jednoj prepisci na relaciji Zavod za zaštitu malih autorskih dela (ZAMP) SR Hrvatske — Zavod za zaštitu autorskih prava malih izvođača u Beogradu — Dragiša Nedović iz 1962. godine potegnuto je pitanje autorstva pesme "Kad si bila mala Mare".

Direktor poslovnice ZAMP u Hrvatskoj Ivan Demeter uputio je pismo Zavodu u Beogradu i postavio pitanje originalnosti pesme "Kad si bila mala Mare". Demeter u ironičnom kontekstu piše Beogradu: "Pošto je pomenuti autor sebe prijavio kao kompozitora i autora teksta dela u pitanju, to izvolite pribaviti od njega notni materijal i tekst da bi mogli pristupiti utvrđivanju činjeničnog stanja". Nadležni iz Beograda obratili su se Nedoviću, da bi Dragiša odgovorio:

— U vezi vašeg pisma od 26. juna 1962. godine, na osnovu potražnje poslovnice za NR Hrvatsku u kome se potražuje original pesme "Kad si bila Mala Mare" smatrao sam za hitno, ali s obzirom da sam bio na putu, danas sam u mogućnosti da to učinim. Samo me čudi i iznenađuje gde su bili drugovi još pre 25 godina kada je u Hrvatskoj bila poznata ova moja pesma. Pa ipak ja kao Srbin živeo sam nekada tamo i pisao i komponovao mnogo, mnogo hrvatskih, to jest dalmatinskih pesama i to ću uvek biti u stanju da im dokažem — u potpisu Dragiša Nedović, pisac i kompozitor.



Kruna otimanja

Nekoliko decenija posle Dragišine smrti Hrvati su svoje namere sproveli u delo. Pred raspad SFRJ 1989. godine "Jugoton" je objavio nekoliko publikacija "50 najlepših narodnih i izvornih pesama". Pesma "Kad si bila mala Mare" je već tada dobila status izvorne, pošto Nedović nije potpisan kao autor. Otimanje je krunisano pre nekoliko meseci kada je simfonijski orkestar "Radio Zagreba" snimio ovu pesmu, pošto je prethodno prekomponovana. I pored vrsnog i nespornog muzičkog umeća članova orkestra, pesma je, jednostavnim rečima — unakažena.

Dragan Alempijević | 30.07.1999. | Glas javnosti
4109  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Miodrag Todorović Krnjevac (1924—1991) poslato: Februar 04, 2011, 11:23:35 pm
**
STUDIO B, TV NOVOSTI I... MIODRAG TODOROVIĆ KRNJEVAC


VERAN NARODNOJ MUZICI

U emisiji Studija B "Sabor ponedeljkom", u kojoj gosti ove beogradske radio-stanice i TV novosti biraju najlepše komponovane narodne pesme, često se čuju melodije Miodraga Todorovića Krnjevca, a njegovo ime se pominje uz najlepše komplimente. Krnjevac je vrsni stvaralac u našoj narodnoj muzici, odličan harmonikaš, dobar učitelj mlađima. Mnoge melodije koje je on komponovao još pre tridesetak godina i danas se pevaju i rado slušaju. Mnogi misle da su to izvorne narodne pesme, da im se ne zna autor. Na primer, "Šumadijo, rodni kraju", "Zašto svićeš tako rano", "Jesen prođe, ja se ne oženih", "Sliku tvoju ljubim", "Ja posadih jednu ružu belu" i mnoge druge pesme. Mada je na pragu sedme decenije života, on i dalje sveže deluje i stvara. Prošlog ponedeljka bio je gost "Sabora" i izabrao deset pesama drugih autora. Na početku je rekao:

Pesme koje sam komponovao bliske su našoj izvornoj narodnoj muzici, a takve melodije volim i da slušam. Pokazalo se da baš takve pesme duže ostaju i na radiju i u narodu. Njima su jedino konkurisale i danas konkurišu takozvane kafanske pesme, koje sadrže specifičnu atmosferu, kada se slušaju i pevaju, jer ne treba zaboraviti, da se pre radija javno pevalo baš u kafanama.

Kakvu razliku u muzici, tekstu i uopšte kvalitetu vidite između pesama koje su komponovane pre više decenija i onih koje su nastale poslednjih godina?

Najnovije komponovane pesme nisu samo modernije po melodiji i tekstu, nego i muzički. Nekada su stvarane jednostavne pesme, najčešće sa osam tekstova. Danas je muzički bogatija, aranžmani su puniji, i to je dobro. Ja volim i te modernije pesme, koje su ritmički oživljene, a melodijski liče na našu staru muziku. Takve nove pesme su, naprimer, "Šumadijo, ko bi tebe ostavio", "Mara, mara, maramica" i slične. Mogao bih i ja da komponujem melodiju u grčkom ritmu, ali ja to ne želim, jer takve pesme ne volim.

Krnjevac je naučio da svira harmoniku od svog oca Ace, koji je živeo u Krnjevu, pa je po ovom selu i dobio nadimak, koji je prenet na sina Miodraga, pa na unuka Acu. Mija Krnjevac nije učio nikakvu muzičku školu, ali zna note i može da piše, komponuje, bez instrumenata. Kaže da je izabrao deset pesama koje zaista voli, a pri biranju nije se rukovodio pevačima ili kompozitorima. Na pitanje kakve pevače ceni, odgovorio je:

Volim pevače koji imaju lepu i toplu boju glasa. Ne volim urlatore, kakvih sada ima dosta i koji često postaju i veoma popularni. Čudno, ali izgleda da publika sada više ceni eksplozivne tenore, koji više viču, a manje pevaju. Meni nekako više prijaju glasovi kakve su imali, na primer Vule Jevtić i Nikola Kolaković. Od mlađih i sada aktuelnih interpretatora dopada mi se Dobrivoje Topalović. Zatim, Kvaka ima specifičan glas koji mi se sviđa. Njegova pesma "Dođi, ublaži bol srca mog" je jedna od onih dobrih kafanskih, sa puno derta i meraka.

Danas mladi harmonikaši žele pre svega da se istaknu brzinom i tehnikom sviranja. Šta o tome mislite?

Da, većina mladih se trudi da tako ostavi utisak, a brzo sviranje ima manje ukrasa i duše. Najbolje je da se u sviranju postigne dobra tehnika, ali i osećanje, duša.

Elektronika u savremenim orkestrima narodne muzike?

Ja volim elektronske instrumente. Imam takvu harmoniku, orgulje, sintesajzer. Oni su praktični, jer mogu da zamene mnoge klasične instrumente narodne muzike, ali treba ih samo tako i zato i koristiti.

Na kraju gostovanja u Studiju B Krnjevac je rekao:

Danas ima mnogo više nego nekad i kompozitora i pevača i muzičara. To je dobro, ali i loše. Ima nas toliko mnogo da jedni druge — ne vidimo!


A. Kostić




DESET NAJLEPŠIH NARODNIH PESAMA
[po izboru Mije Krnjevca]

01. "Šumadijo, ko bi tebe ostavio" (RADE VUČKOVIĆ) — Rade Petrović
02. "Jutros mi je ruža procvetala" (PETAR TANASIJEVIĆ) — Milica Popović
03. "Mito, bekrijo" (RADOSLAV GRAIĆ) — Vasilija Radojčić
04. "Dođi, ublaži bol srca mog" (BUDIMIR JOVANOVIĆ) — Bora Spužić Kvaka
05. "Makedonsko devojče" (JONČE HRISTOVSKI) — Ženski vokalni sekstet
06. "Rastao sam pored Dunava" (DRAGAN TOKOVIĆ) — Zoran Gajić
07. "Srce moje, tiše, tiše (ILIJA GAVRILOVIĆ) — Vasilija Radojčić
08. "Mara, mara, maramica" (MILUTIN POPOVIĆ) — Gordana Lazarević
09. "Kišo, tiho padaj" (VITOMIR ŽIVOTIĆ) — Radmila Dimić
10. "Sestra mi se udaje" (BOŽIDAR IVANIŠEVIĆ) — Ismet Krcić



Kopiju novinskog članka "Veran narodnoj muzici" možete preuzeti sa: http://www.kvaka.rs
4110  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Radojka Živković (1923—2002) poslato: Februar 04, 2011, 11:23:00 pm
*

UMRLA RADOJKA ŽIVKOVIĆ

Najpoznatija srpska harmonikašica Radojka Živković umrla je 14. avgusta u Beogradu u osamdesetoj godini života.

Radojka i njen pokojni suprug Tine Živković, takođe poznati harmonikaš, godinama su nastupali zajedno i imali brojne zapažene nastupe u zemlji i inostranstvu. Tine Živković umro je pre desetak godina.

Radojka Živković sahranjena je u subotu, 17. avgusta 2002. godine u 12.30 na Novom groblju.

Beograd, 2002.
4111  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:16:48 pm
Sjecanja na Vladu Milosevica

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Svaka ptica svojim glasom pjeva


Vlado Milošević, znao je da narodna pesma, nije samo ono što je u notama, ili što se čuje sa neke trake. To je i osmeh čoveka koji peva, razgovor s njim, popijena rakija, podeljen zalogaj, razmenjena šala.

Pesma je i rumeno lice devojke i vezena košulja i šara na pregači, emocija u svakom slučaju - rekao je profesor dr Dimitrije Golemović, na naučnom skupu, posvećenom Vladi Miloševiću.
On je istakao da je Milošević bio etnomuzikolog "bartokovskog" tipa, koji sam ide na teren, snima, bilježi a onda na osnovu istraženog piše kompozicije. Zato se u njegovim "Pjesmama sa Zmijanja" i onim drugim, vidi i čuje i taj osmijeh i šala i šara na pregači.
Osmi međunarodni simpozijum, "Vlado Milošević- etnomuzikolog", okupio je ove godine 25 stručnjaka, uglavnom iz Srbije i Republike Srpske, ali i iz drugih država iz okruženja, te tri predstavnika iz Bugarske.
Skup je u četvrtak zvanično otvorio dekan Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci Milorad Kenjalović, i pozdravljajući učesnike, poželio im  srećan rad.
- Željeli smo da "Dani Vlade Miloševića", pored manifestacionih umjetničkih sadržaja imaju i naučnu dimenziju i mislim da smo u tome uspjeli, o čemu govori i Zbornik radova koji danas predstavljamo javnosti - istakao je Kenjalović i dodao da je značajno što skupu prisustvuju i studenti Akademije, napajajući se tako na najboljem izvoru - djelu etnomuzikologa, kompozitora, ali i dokazanog pedagoga, Vlade Miloševića.
Predstavljajući Zbornik radova sa ovog naučnog skupa, promotor i urednik dr Dimitrije Golemović, istakao je da je koncepcija simpozijuma zamišljena tako da učesnici u svojim radovima idu tragom Vlade Miloševića, renesansnog čovjeka, širokih interesovanja, velikih znanja i nepresušnog talenta.
Teme simpozijuma su etnomuzikologija, prevashodno život i bogato djelo Vlade Miloševića, sa akcentom na kompoziciji inspirisanoj folklorom. Učesnici su muzičari, teoretičari muzike koji se bave raznim temama od etnomuzikologije do nekih drugih muzičkih disciplina.
- Nauku ne treba staviti u kavez i zato idemo i dalje, bavimo se  novim tendencijama u razvoju muzike, koja je danas mnogo slojevitija. Podrazumeva i rok i pop i rep, pa čak zalazi i u domen umetničke muzike, stare i nove, pokazujući da sve to definiše čoveka kao muzičko biće - objasnio je Golemović.
Muzika je, kako je rekao, kao kajmak na mleku, ona je esencija čovekovog obrazovanja i samospoznaje. Na ovom skupu, težište je na kompoziciji zasnovanoj na narodnoj muzici, koja jedan narod postavlja na pravo mjesto među drugima.
Monografsko-notna izdanja    
U okviru "Dana Vlade Miloševića" juče su promovisana i Monografsko-notna izdanja kompozicija sa pozivnog konkursa, objavljenog u okviru ove manifestacije.
- Radi se o pozivnom konkursu za orkestarske i horske kompozicije. Želimo da pokažemo da je djelo Vlade Miloševića poziv, svim afirmisanim i neafirmisanim kompozitorima, da stvaraju nova djela, koja su inspirativnu bazu našla u tradicionalnoj narodnoj muzici, znači, na istom su fonu kao i Moliševićevo stvaralaštvo - rekao je Milorad Kenjalović.      

GLAS SRPSKE
Datum: 11.04.2008
Autor: R. KULUNDžIJA

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Vlado S. Milošević - etnomuzikolog


Zaključak


Milorad Kenjalović

Sa Vladom Miloševićem sarađivao sam petnaest  godina (od 1976. do 1991. godine). Vidovi naše saradnje bili su različiti, od terenskih istraživanja za potrebe radio-serijala “Tragom folklora Bosanske krajine”, do drugih poslova iz oblasti etnomuzikologije (sređivanje građe, transkribovanje muzičkih primjera i sl.). Sa čika Vladom sam i drugovao, ako se to tako može nazvati s obzirom na razliku u godinama koja je postojala među nama, provodeći s njim brojne časove u prijatnom i po mnogo čemu vrijednom i za mene korisnom razgovoru.

Kao svestranoj stvaralačkoj ličnosti, Vladi Miloševiću su do sada posvećene dvije knjige: jedna koja se bavi njime kao kompozitorom, autora Ivana Čavlovića, i druga – koja V. Miloševiću prilazi sa biografskog stanovišta, Ranka Risojevića.

O Vladi Miloševiću kao etnomuzikologu, do sada je napisan niz radova, a njemu je posvećen i jedan od brojeva časopisa “Putevi”, tako da bi neupućen čitalac mogao da pomisli da su time dati odgovori na sva ili, ako ne sva, ono najvažnija pitanja, imajući u vidu etnomuzikologiju kao polje njegovog rada. Međutim, detaljnijim sagledavanjem onoga što je o V. Miloševiću – etnomuzikologu pisano, postaje očigledno to da mnoge zaključke o njegovom radu, koje su izrekli razni stručnjaci, odlikuje svojevrsna nedorečenost, a često i nerazumijevanje onoga o čemu je govorio V. Milošević. Takođe, mnogo toga čime se Milošević bavio ostalo je nedovoljno poznato, a samim tim i neproučeno. Sve ovo predstavljalo je izazov za mene, da se prihvatim posla da napišem ovu knjigu, koja ne računa s tim da će dati posljednju riječ o etnomuzikološkom radu V. Miloševića, već da će unijeti više svjetla u tu oblast. Ideja na kojoj počiva ova knjiga je da se pristup V. Miloševiću – etnomuzikologu ostvari sa dvije strane. Kao prvu treba istaći posmatranje određenih problema iz oblasti folklorne muzike kojom se on bavio, iz čega je kao rezultat proisteklo i upoznavanje sa brojnim osobenostima ove muzike. Drugi pristup pošao je od  etnomuzikološke nauke, i to one savremene, a ostvaren je sa željom da se V. Milošević sagleda i kao naučnik – etnomuzikolog, i to sasvim objektivno, imajući u vidu kako njegov značaj za vrijeme u kome je radio, tako i danas.

I šta se, na kraju, poslije svega izrečenog može zaključiti? Doprinos Vlade Miloševića očuvanju muzičko-folklornog naslijeđa BiH dragocjen je. On je sakupio više od 2000 narodnih pjesama u oko 130 naselja, a većinu od njih je i melografisao i objavio. Zapisanim pjesmama je prišao i kao naučnik – etnomuzikolog, ali i kao čovjek sa domaćeg tla, umjetnik, zaljubljenik u narodni život, koji je zbog toga bio posebno motivisan da razjasni njihove fundamentalne osobine. Otuda se kod njega mogu vidjeti razmatranja najrazličitijih problema, kako onih lokalno obojenih, tako i problema koji su u sebi nosili univerzalne – opšteljudske osobine.

Naučna metodologija kojom je raspolagao Vlado Milošević nije bila svestrana, što proističe prvenstveno iz činjenice da je etnomuzikologija, u vrijeme kada se on njome bavio, bila mlada i nedovoljno razvijena nauka u BiH. Otuda su i neki zaključci koje je on donio, sa aspekta savremene etnomuzikologije diskutabilni. Međutim, to nimalo ne umanjuje značaj etnomuzikološkog rada V. Miloševića, za koga je bilo  karakteristično da je nedostatak teoretskog naučnog znanja nadoknađivao onim stečenim na terenu, ali i znanjem koje je crpio iz drugih izvora, kako onih koji se odnose na probleme sâme muzike, tako i onih iz drugih oblasti čovjekove kulture.

http://www.vladomilosevic.rs.ba/literatura/kenjalovic.html
4112  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:15:57 pm
Muzički primjeri

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

1. Lisina planina Mrkonjićka dika
Izvođači: Dušan Popović, bariton,
Simfonijski orkestar RT Sarajevo, dirigent Radivoj Spasić
2. Pjesme sa Zmijanja
Izvođač: SPD "Jedinstvo"

3.Voćka poslije kiše
Izvođači: Radmila Smiljanić, sopran
Ljubica Grujić, klavir

4. Zapjevala bulbul ptica
Izvođači: Nataša Jović, mecosopran
Ljubica Grujić, klavir
Košutice, mila li si
Izvođači: Snežana Savičić, sopran
Ljubica Grujić, klavir

5. Svita za obou i gudački orkestar, Allegretto
Izvođači: Gudački orkestar Akademije umjetnosti Univerziteta u B. Luci;
dirigent Darinka Marić Marović
Dragan Lazić, oboa
Vlado Milošević govori o terenskom radu

--------------------------------------------------------------------------------
Muzicki primjeri:http://vladomilosevic.rs.ba/djela/audio.html


--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------
Tekst o Vladi Milosevicu preuzet sa: www.vladomilosevic.rs.ba
Autor: R. Risojević

--------------------------------------------------------------------------------
4113  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:14:21 pm
U MUZICI VIŠE NISAM HTIO

Razgovarao R.Risojević
“OKO” - ZAGREB, 16-30.4.1981.

Osamdeset godina života i više od pedeset godina bavljenja muzikom, dovoljan su vremenski period da čovjek uoči zakonomjernost onoga čemu pripada i kroz što je prošao. Smiren pogled na prošlost, na svoj rad, uvijek je znak zrelosti i tvoračkog zadovoljstva. Uradilo se ono što se moglo i, ponekad uz sjetan osmijeh, htjelo. Djelo je slijedilo svoju logiku, umjetniku je ostajalo samo da mu suviše ne smeta - da oslobodi ono suštinsko u sebi, a suspregne površno i koristoljubivo, željno ispraznog odobravanja. Opirući se površoj dopadljivosti koja ćućori sa melodioznošću, Vlado Milošević (rođen 10.4.1901) stvorio je svoj muzički idiom koji je jednako daleko od avangardizma kao i od muzičkog eklekticizma. Godinama Vlado Milošević skromno nastoji i odvažno uspijeva biti svoj, prepoznatljiv, teškog i oporog muzičkog izraza. Blizak folkloru i umjetnicima koji su iz folklora crpli motive i snagu, ali nikada vulgarno u njemu, uvijek se spasavao od banalnosti i vulgarnosti upotrebom starijih harmonija i onih modusa koji su bliži težačkom životu ljudi ovog podneblja. Vjeran Kočićevoj tradiciji stvaralaštva, Milošević je istovremeno odan poetskoj ljepoti mladih stvaralaca, opet svog podneblja. Licem u lice s Vladom Miloševićem, akademikom, bardom BiH umjetničke muzike, u njegovom stanu u Banjoj Luci, kojoj je dao cijeloga sebe prema onoj divnoj Andrićevoj maksimi da je čovjek uvijek dužan svome zavičaju.


--------------------------------------------------------------------------------

R.R: - Odrasli ste u sredini bez muzičke tradicije, u vrijeme kada je bilo teško probiti se do bilo kakvog obrazovanja, kamoli muzičkog. Koja je to muzika vašeg vremena, ona koju ste slušali, izvodili: Koji su muzički pisci na čijim ste tekstovima učili muzičku teoriju i uopšte ljubav prema muzici?

V.M: - U vrijeme moje mladosti malo se šta moglo čuti ovdje, u Banjoj Luci, koja je tada jedva brojala 18.000 stanovnika. Prvi su impulsi potekli iz kuće, gdje se pjevalo, gdje se cijenila pjesma i gdje je bio veoma davno stigao gramofon iz Beča sa pločama koje su u to vrijeme bile veoma popularne. Otac i majka aktivno su pjevali u horu Srpskog pjevačkog društva "Jedinstvo". Nešto posebno bilo je muziciranje u kvartetu profesora Kalusa od kraja 1916. godine do sredini 1919. Iako je to bilo sviranje neprofesionalaca, tu sam vidio i čuo šta je muzika i trajno se vezao uz tu umjetnost i na kraju se odao pozivu profesionalnog muzičara. Do instrumentalne muzike inače sam došao posredstvom austrijskih vojnika koji su naučili mene i mog brata osnovnim stvarima na violini. Tu je isto tako muzicirala poznata "BH II regimenta" sa programima popularne muzike.     Ali na mene je najdublji utisak sigurno ostavilo crkveno pjevanje, jer sam proveo u crkvi, kao đak i kasnije kao horovođa, 22 godine. Ovdje je bio Kseonofon Zita, izvrstan pjevač, baritonist, koji je pjevao u crkvi u koju smo mi kao đaci bili obavezni da odlazimo.Odatle potiče moja ljubav prema horu i horskom pjevanju.To uđe u čovjeka , upije se, direktno ili posredno. Da sam kojim slučajem odlazio u katedrale i slušao orgulje, možda bih se razvio u izrazitijeg instrumentalnog kompozitora. Poseban je bio događaj kada je Kseno Zita pjevao sa horom "Jedinstva" neku od liturgija. Slušanje muzike u izvođenju profesionalnih muzičara usijedilo je 1923. godine dolaskom na studije u Zagreb, ali treba znati da Zagreb nije bio tada veliko muzičko središte. Horizont se proširio odlaskom u Prag, iako je to kratko trajalo, a naročito odlaskom u Beč 1926. godine.     Što se tiče muzičkih pisaca, naročito je u tome bio strog Miloje Milojević, koji je kritikovao horovođe i dirigente, što su na program stavljali minorna djela. Ja sam to tako srcu primao da nikada nisam svoje kompozicije uvrštavao u program "Jedinstva". Sjećam se da je Milojević više puta kritikovao donske Kozake koji su nastupali u našoj zemlji sa dirigentom Žarovom, što su više išli za vanjskim sjajem, za dopadljivšću, a zanemarili dubinu muzičkog izraza. Ovdje treba spomenuti moje prisno druženje (1928-1929) sa Zlatkom Grgoševićem i Markom Tajčevićem, jer su to muzičari koji su imali sasvim određen estetski stav u odnosu na komponovanje, a to je da se u radu treba oslanjati na izvor, na muzičiki melos naroda. Onda su tu Dobronić, Širola, i Konjović.Nisu oni pokrenuli stvaralačke impulse u meni, to je došlo ipak samo od sebe, ali su me usmjerili kud i kako treba ići.

R.R: - Kad smo već kod izvornog melosa , kod folklora, zadržimo se malo na ovoj oblasti u kojoj ste vi postigli velike, svjetski poznate rezultate, kao etnomuzikolog. Među prvima ste se bavili problemom našeg seljačkog pjevanje, kritički se osvrćući na rad Ludvika Kube u našim krajevima, ističući problem tonaliteta i intonacije. Bio je to težak, ogroman posao. Kako danas gledate na svoje djelovanje koje je samo za sebe iziskivalo jednog cijelog čovjeka?

V.M: - Sada kad razmišljam o svojoj prošlosti čisto mi je žao zašto me majka nije poslala, za vrijeme školskog raspusta (recimo 23. godine) negdje na selo, na Zmijanje recimo, bar desetak dana, zašto nisam otišao u to vrijeme na jedan zbor u Gomjenicu? Ali onda je bilo drugo važnije, mladost, Vrbas, i koješta drugo. Hoću da kažem da ja u to vrijeme nisam imao ozbiljniji, odnosno gotovo nikakav afinitet prema narodnom melosu. Možda je tome uzrok i ono muziciranje u kvartetu, gdje se izvodila klasična muzika koja nije imala veze sa našim folklorom. Prvi koji je mene animirao, jeste profesor Dobronić s kojim sam dolazio u dodir više nego drugi studenti, jer sam mu pomagao u prepisivanju skripata. Spomenuo sam tu Tajčevića, Milojevića i Grgoševića, ali posebno od 1931. kada sam čuo hrvatsko pjevačko društvo "Lisinski", kako su pjevali "X rukovet" S. Mokranjca pod dirogovanjem Milana Saksa, i jednu Žgančevu kompoziciju ("Ni mi više volja na svetu živeti"), ja sam se prosto ozario i preporodio.     Čini mi se da je to bio presudni momenat za moje konačno opredjeljenje, to upoznavanje sa ljepotom narodnog melosa u umjetničkoj obradi kompozitora. A kad sam došao u pjevačko društvo "Jedinstvo" i počeo dirigovati Mokranjca, naročito njegovu "Liturgiju", taj odnos prema narodnom melosu se još više produbio, te je to postala moja opsesija. Naravno, mene su brojni razlozi spriječili da se odmah posvetim tome. Prvo bilježenje narodnog varoškog pjevanja bilo je 1934. od pjevača Sulje Plićanića.Do rata sam radio na sluh, mukotrpno, bili su to ogromni problemi koji se nisu mogli riješiti sve do pojave magntefona, čime je omogućeno ponavljanje određene melodije sve do njenog preciznog transkribovanja. Od te 1934. godine do danas ja sam zabilježio oko dvije hiljade narodnih pjesama, od kojih je pola štampano u šest knjiga koje je izdao Muzej Bosanske krajine u Banjoj Luci. Naročito je bilo plodno moje putovanje na Zmijanje, 1940. godine, kada sam prvi put čuo pjesme koje će mi poslužiti kao osnov za rukovet "Pjesme sa Zmijanja".

R.R: - Citiraću ovdje šta poznati muzikolog Petar Bingulac kaže za "Pjesme sa Zmijanja": Odmah u prvoj pjesmi, "Oj, ukopala nana Milovana", kao odslušanoj s tugovanke ječe tužno (andante lugubre) i veoa tiho tonovi tužbalice, u takvom zvuku ( prva strofa ženski , druga muši hor). Vaspitanik zapadnih muzičkih škola zbunio bi se ovim uskim hromatskim, upravo netemperiranim intervalima, ali koji bosanski gorštak peva i kuka sigurnim, njemu prirodnim načinom. A kako bi se taj muzičar mučio kad bi trebalo ovdje, toj pjesmi od jada golema, toj tihoj kuknjavi naći harmoniju! Milošević je nju magistralno našao, sa svim njezinim sudarima paralelnih sekunda (po zvuku), u suženom rasponu melodijskom od male terce...Ali zato su "Pjesme sa Zmijanja", komponovane još 1940. godine, morale čekati više od devet godina da budu izvedene. Ali odsad one, autentičnošću svoje groštačke istinitosti i snagom svog umetničkog izraza, zauzimaju jedno od najznačajnijih i najsigurnijih mesta u celokupnoj jugoslavenskoj muzici." Citat je opširan, ali nas odlično uvodi u vaš kompozitorski rad u kome horska djela predstavljaju sigurno najnesporniji dio. Uz ciklus (rukovet) "Pjesme sa Zmijanja", tu su još "Oj Dubice", "Ne daj selo Stojanu na vojsku", "Na cesti Petrovačkoj"? "Dovedi popca" (na tekst Nikole Šopa), "Veliki gospodin Dunav" (na tekst Vaska Pope), "Kad je borba na Travniku bila" i mnoge druge, impresivan broj od ukupno 110 kompozicija za hor koliko sam izbrojao u vašoj bibliografiji. Kako su one nastajale i šta danas znače za vas?

V.M: - Već sam nešto rekao o genezi ljubavi prema horu i horskom pjevanju.Prvi put sam hor čuo još 1912. godine, kada je u Banjoj Luci gostovalo akademsko pjevačko društvo "Balkan" iz Zagreba. Kasnije sam čuo mnoge horove, ali neprekidno slušanje hora srpskog pjevačkog društva "Jedinstvo" odigralo je najznačajniju ulogu u mome vezivanju za ovaj muzički oblik. Zatim u Zagrebu, u jesen 1923, bila je smotra hrvatskih pjevačkih društava, sa koje mi je u sjećanju ostala kompozicija Frana Lotke "Bel oblačak". Brojne horske kompozicije napisao sam iz praktičnih razloga, naročito obrade narodnih pjesama, jer sam dirigovao sa dva hora. Uopšte, mogu reći, komponovao sam za hor i stoga što se mogla kompozicija odmah i izvesti. Mene ponese horsko pjevanje, i uvijek se pred horom osjećam posebno i svečano. Mislim da je to najplemenitije muziciranje uopšte, jer ga izvodi ljudski glas.    

R.R: - Druga muzička forma u kojoj ste vi napisali mnogo kompozicija jeste solo pjesma (lied). I njih je preko stotinu. Put do solo pjesme ide svakako preko ljubavi za poeziju, naročito lirsku. Vi ste uglavnom koristili tekstove domaćih pjesnika, a pri tom niste robovali tzv. pjesničkim veličinama. Nastojali ste uvijek da komponujete na one stihove koji se vama dopadaju. Tu postoji ciklički krugovi, od bliže okoline, od lokalnih pjesnika sve do naših najistaknutijih liričara, kakvi su Raičković i Cesarić.

V.M: -Od rane mladosti imao sam sklonosti prema lirskoj poeziji. Što sam god zaradio na raznim "svirkama" (1919, 1920), trošio sam na kupovinu knjiga. Tako sam nabavio i pročitao sve što je dotle bilo štampano od Vladimira Nazora, a naročito lirske pjesme. Zatim sam čitao Hajnea, u prijevodu, G.Kelera u originalu, Dučića, Rakića i druge, a naročito poznatu antologiju Bogdana Popovića. Sve do tridesete godine nisam imao sklonosti ni razumijevanja za solo pjesmu. Kad je trebalo polagati profesorski ispit (1933), prof. Stražicki zadužio me je da kao domaći pismeni rad napišem "Njemačka solo pjesma u 19. stoljeću". Dosta krupan zadatak! Pročitao sam biografije mnogih muzičara, a prije svega radove Hermana Krečmara o njemačkoj popijevci devetanestog stoljeća. Tako sam mnogo više znao o lidu teorijski nego praktično, jer nisam imao ni mogućnosti da više puta slušam umjetnike pjevače.     Čini mi se da je profesorski ispit bio taj podsticaj da se više zainteresujem za lid. Neposredni povod da napišem prvu solo pjesmu bio je taj što je u našem društvu pjevao jedan Rus, Hihin, odličan baritonist. Radilo se o pjesmi Isaije Mitrovića, banjalučkog učitelja, "Pecija krajiški vojvoda". Tu pjesmu Hihin je pjevao javno na jednom koncertu našeg društva 1940. Slijedeće sam godine počeo komponovati solo pjesme na tekstove Slavka Mandića, učitelja sa Zmijanja, koji je tragično nastradao uJasenovcu. U solo pjesmi tri su izražajna faktora: tekst koji se može čitati ili glasno govoriti; ljudski glas koji pjevanjem iznosi tekst; instrumentalni dodatak (najčešće klavir). Kao što je i suviše dobro poznato, pjesma kao literarna tvorevina je sama sebi dovoljna, bez ikakva pjevanja, a još više bez zvuka instrumenata. Pjevanje i instrument pojačavaju izražajnu snagu teksta, njegovu ekspresiju. Ako bi pjevač pjevanjem na neki vokal otpjevao s kraja na kraj svoju dionicu, mi bismo saznali (donekle, naravno), šta taj tekst donosi i da li je to elegija, burleska, melanholija, tuga uopšte, veselje, igra ili nešto treće. Isto tako, ako bismo izostavili tekst i pjevanje, sama instrumentalna dionica bi donekle dočarala sadržaj i teksta i pjevanja.      Prema tome, sva tri faktora združena u jedan spoj daju maksimum ekspresije. Najčešće sam orbađivao pjesme koje su mi došle, što se kaže, "na dohvat ruke". pratio sam književne novine i časopise, još od prije rata. Često sam koristio stihove manje poznatih pjesnika, na koje sam nailazio u novinama, ali je bilo značajnih pjesnika od kojih sam komponovao samo jednu pjesmu (Zmaj, J. Jovanović, Đ. Jakšić, N. Šop, O. Šolc, G. Lorka). Od svih pjesnika koje sam komponovao, meni je najljepša na tekst Dragutina Tadijanovića, "Mjesečina". Zatim dolaze pjesnici sa više pjesama, Stevan Raičković, Slavko Mandić, Hamza Humo, Vladimir Nastić, Vesna Parun, Dobriša Cesarić i drugi. Moram istaći da sam mnoge bh. pjesnike komponovao, od Šantića do najmlađih.
 
R.R: - Ma kako se vi osjećali kao prevashodno kompozitor za ljudski glas, stvorili ste više upečatljivih orkestralnih djela. Od najmanjih formi do velikih dramskih tvorevina. Tu je prije svega "Dramatična simfonija", sa upotrebom dvadesetak perkusionih instrumenata, potom vaši gudački kvarteti, među koje ubrajam na neki način i "Kamenog spavača", kome je kvartetu pridodat recitator ( treba spomenuti izvanrednu interpretaciju kvarteta "Pro arte" iza Zagreba), potom kompozicije na Kočićeve tekstove, "Mračajski proto", "Simeun đak", "Tuba", "Mrguda", "Davidova zemlja".

V.M: - Rad na instrumentalnoj muzici počeo sam vrlo skromno, još tamo pred rat kada sam imao jedan manji orkestar violinista za koji sam napisao jednu igru i pjesmu koje su kasnije postale okosnica moje "Bosanske svite". Ta tri komada ja sam sastavio 1945. za kvartet i to smo javno izvodili u Nišu, odmah poslije oslobođenja. To je vrlo skromno pisano, ali je zanimljivo mišljenje nekih izvođača da sam ipak uspio da iskoristim gotovo sve mogućnosti gudaćih instrumenata. Onda dolazi djelo "Sa planine", koje je proizašlo iz jedne fantazije za klavir. Ono je izvođeno svojevremeno u San Remu. Hoću da kažem da sam se ja u orkestraciji razvijao sporo i samoučki. Orkestarskom sam se muzikom više bavio poslije odlaska u penziju, 1963. godine, u dobu kad mnogi završavaju svoju aktivnost. Napisao sam tako muziku za pozorišni komad Drage Mažara:"Vode se povlače".     Odmah sam primijetio da se iz toga može stvoriti veće djelo, jedna simofnija, i to sam nosio u sebi sedam godina, ali prije nego što ću pristupiti orkestraciji tih tema i te građe, ja sam detaljno proučio 13 knjiga Johana Kunica o instrumentima. Naporedo sa ovim dolazi do stvaranja nekoliko gudačkih kvarteta. Prvi je bio 1953. godine , na osnovu teme koju sam dugo nosio u sebi. Poslije 1960. godine napisao sam II gudački kvartet koji se mnogo izvodio. Uporedo sa sazrijevanjem u komponovanju, ja sam napredovao i u kontrapunktu.  Da bih ilustrovao to svoje zanimanje za kontrapunkt, reći ću da sam sve donedavno pisao fuge, za svoju dušu kako se kaže, i napisao sam ih preko stotine. To je kompozitoru veoma potrebno. Tako se može reći da moje muzičko-kompozitorsko napredovanje i jeste i nije samoučko. No,takva je umjetnost i put pojedinca.     Komponovao sam dosta za klavir i za violinu. Tako sam napisao jedan koncert za violinu i orkestar. Ako bih se sada strogo zapitao šta sva ova moja djela predstavljaju? Kakva je njihova suština? Na to nije jednostavno odgovoriti. Moglo bi se reći da ta djela u neku ruku imaju svoj oslonac u muzičkom folkloru. U nekim je djelima to zaista očito (Bosanska svita, Sa planine, Dramatična simfonija, Violinski koncert). Za sva se moja djela može na izvjeestan način reći da su angažovana, da je to programska muzika, jer ja mislim da nema muzike izvan mene i izvan vremena u kome ja živim. Iz toga programskog koncepta često proizilazi i kompozitorski prosede. Tako u "Dramatičnoj simfoniji" koristim mnogo udaraljke, zato što se time potcrtava bit djela, njegova intencioznost. Udaraljke sam upotrebio i u šest soneta na tekstove Stevana Raičkovića.     Izvanmuzički faktor o kome se mnogo govori dovodi stvaraoca u posebno psihičko stanje koje je nastalo doživljajem, ili čitanjem nečega, odnosno u psihičko stanje koje je odraz onog vanmuzičkog, tj. nečeg doživljenog, i stvaralac de facto izražava svoje stanje izražavajući sebe, a ništa ne slika niti preslikava. Taj vanmuzički faktor je samo podsticaj da izrazi sebe, ali u tako transformisanom vidu, da bi se često moglo reći da je ta (takva) muzika po sebi lišena ičega realnog, lišena onoga podsticaja. Čovjek je složeno biće, sve je to opštepoznato, u svakom od nas ima nešto od Mračajskog prote, Simeuna đaka, Mrgude, Tube, itd.

R.R: - Vaše su kompozcije (orkestarske) u principu kratke, ali nabijene, pregnantne. I ta forma je na nekin način, takođe, specifično vaša?

V.M: - Pokušaću objasniti nekoliko stvari vezanih za moja orkestarska djela. Meni je Milorad Milić ( producent Radio-Sarajeva) dao podsticaj da komponujem po Kočićevim djelima. Ja sam kasnije, prilikom komponovanja, pokušao da pomirim spoljnje i unutrašnje, što će reći ono svakodnevno, gotovo banalno, i ono što je sublimno u duši (mizantropija, otuđenost). Ja to na početku odmah izražavam upotrebom tube. Kad kritičar pristupa nekom novom djelu, on ga uvijek pokušava uglaviti u svoje kanone. Tako je recimo jedan kritičar, poslije Opatije, gdje je bila izvedena moja "Dramatična simfonija" zapitao zašto će toliki simfonijski orkestar. Naravno, on se nije udubio u karakter naših ljudi, u vrijeme u koje je smještena ta simfonija, jer da je to učinio shvatio bi šta će mi toliki orkestar. O našim se ljudima ne može govoriti lakim i mekanim sredstvima bilo u muzičkom, bilo u poetskom izrazu. Sve je kod njih snažno, golemo, prosto predimenzionirano. Slično je sa disonancama koje se javljaju u mojim kompozicijama ( u "Mračajskom proti") kad se jave tutti orkestra, te disonance potiču od disonanci u čovjekovom biću.     Često te moje kompozicije djeluju kao skice, ali to je tako samo prividno. I naši su ljudi ponekad kao skice, pogledajte samo neostvarene živote Kočićevih junaka. Meni takav stil, kondenzovani, odgovara, jer sam ja takav čovjek koji ne voli mnogo okolišati, niti se mnogo zadržavati na istome pokazujući tehničko umijeće koje je uvijek prazno. Otvoreni ljudi, rječiti, blagoglagoljivi, takvi su i u svojim kompozicijama. Naravno, o rječitim ljudima, i o kompozitorima, ne treba govoriti sa omalovažavanjem, za to je potrebno zaista imati talenat.

R.R: - Sada smo pred vašim finalnim djelom, "Jazavcem pred subom". Vi ste to djelo uradili kao potpuno zreo čovjek i kompozitor, koji nije imao šta novo da otkriva, kome je na neki način sve bilo jasno, kako u Kočiću, tako u sebi i u muzici. O "Jazvacu" mi smo mnogo razgovarali. Vi ste odranije nosili tu temu, ali sam vas ja kasnije podsticao. Na kraju je pred vama bio libretto. Dogovorili smo se bili da se držimo originalnog teksta, kome se ništa neće dodavati, ali iz koga ću ja izostaviti neke redove, ponavljanja, da smanje statičnost, a pripomognu povećanju dramatičnosti i tako olakšaju kompozitorski posao.

V.M: - Kritičari su se pitali da li bi u ovoj operi bilo mjesta za hor i balet, a ja odgovaram: Bilo bi mjesta u "Jazavcu" i za hor i za balet, ali bi to trebalo da uradi neki drugi čovjek, drugi kompozitor; ja to nisam mogao, bez obzira na činjenicu koju su isti ti kritičari istakli, što sam izraziti horski kmpozitor. Ja nikada nisam išao za dopadljivošću ni u privatnom životu, ni u kompozitorskom radu, uvijek sam slijedio samoga sebe. A sada da se vratim osnovnoj temi vašeg pitanja. Opisao sam i prikazao sam sredstvima muzičke umjetnosti našeg čovjeka, Zmijanjca, višestruko. Horski (Pjesme sa Zmijanja;Oj, Dubice; Ne daj selo Stojanu na vojsku, itd), solo pjesmama (Drvari, Molitva oblaku, itd.), kamernim djelima (II gudački kvartet), orkestralnim (Bosanska svita, Dramatična simfonija, Davidova zemlja), vokalno-instrumentalnim ( Bosanske elegije, Četiri pjesme J.J. Bojovića). Ja sam u tome pošao od troglasnog ženskog hora (Ovce čuva Bojana), do Dramatične simfonije, a to je raspon od 13 godina.     Nisam predoređen za pisanje velikih djela, bez obzira na jednu simfoniju, nego za male forme. Nisam operski kompozitor, ali je moralo doći do toga da se priča o svom čovjeku (Davidu Štrpcu) izrazi i ovom formom, koja se uslovno zove opera. Sve ono na čemu sam dotle radio, profilirano i sublimirano došlo je do izražaja u ovom djelu. Sve iskustvo u komponovanju vokalnih oblika ovdje je našlo svoj završetak, zapravo vrhunac. To nije opera u klasičnom smislu riječi, što sam ja i prije realizacije isticao. Kasnije , kad je djelo već prikazivano, meni je palo na pamet da naslov ne odgovara svom standardnom pojmu. Ja bih ga nazvao: Scensko kazivanje Davida Štrpca, izraženo muzikom, ali najlakše ga je nazvati operom, šireći tako žanr a ne uvodeći novi pojam.      Nešto je slično u svom prikazu iskazao kritičar Branko Polić, rekavši da bi to djelo trebalo nazvati "David Štrbac". To scensko kazivanje je parlando melodika poduprta malim orkestrom, gudačkim korpusom sa sedam duvačkih instrumenata i nešto udaraljki. Taj David sa svojom parlando melodikom je logičan završetak mog kompozitorskog rada i on je morao doći na scenu, kao tačka na cjelokupno djelo. Prema tome, opera "Jazavac pred sudom" i nije nikakav prvijenac, kako neki kažu, nego zadnjijenac. On je finale, on ne vodi nikud dalje, ne samo zašto što sam ja u osamdesetoj godini, a pisao sam ga u sedamdeset sedmoj, pa sam malaksao, nego zato što se njime krug zatvorio. Njime se krug "mojih" tema iscrpljuje. U svojoj vrsti i u mome stilu i u svim svojim komponenatama formalno to je moje najsavršenije djelo, ili još više, napisano u najpogodnijem momentu u odnosu na postupni hod kojim sam išao u svom životnom putu, sve korak po korak. Samo se po sebi razumije da ja ne kažem da je i najbolje.      Moj umjetnički vrhunci su se desili ranije, ali ja ih neću određivati. Jedna vanjska komponenta je i ta da se u svijetu scenske muzike pojavljuje jedan seljak u gunju, dakle onakav kakav je on u životu. Ne treba "Jazavca" posmatrati odvojeno od mojih ostalih djela. Ko tako gleda, kratkovidan je, ili ne pozna ni mene pa ni moj opus, koji je prilično razuđen obimom, ali konzistentan umjetnički, u izrazu. Ne bih mogao napisati operu s drugim sadržajem, moram reći da sam to jednom pokušao, u pitanju je bio Hamza Humo, ali nisam uspio. Bez "Jazavca" bi moje djelo bilo kuća bez krova. Djelo je u fakturi ogoljeno, osiromašeno, svedeno na najmanju mjeru izražajnih sredstava a zar bi i mogao siromašni seljak, kmet, biti prikazan bogatom i rasošnom zvučnom paletom, sa upotrebom baleta i hora.     Govoreći o komornoj muzici, zaboravio sam da spomenem jedno od svojih najboljih djela, "Kameni spavač", Partitura je štampana u izdanju Akamedije nauka i umjetnosti BiH, i ja sam tamo napisao: "Bilo je neminovno da ja pristupim komponovanju tog djela". A to je bit umjetnosti, taj tzv. "viši imperativ bića". Kad sam ja u pitanju nigdje ta neminovnost nije došla više do izražaja kao u slučaju "Kamenog spavača". On je stvoren za šest-sedam dana i po mom mišljenju zato je tako uspio. Sve ono bosansko što je sjajno izrazio Mak Dizdar osjetio sam i ja i to je u meni progovorilo iskonskom snagom tla. Sišli smo do onih korijena koje je moguće pratiti , on poetski (jezički), ja muzički. U muzici više nisam ni htio!
4114  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:13:48 pm
Lagano svođenje računa

Poslije tako značajne godine, kakva je bila 1978, Milošević je u sljedećoj, pored ovog nesporazuma sa zagrebačko-sarajevskim dvojcem, dobio tri priznanja u vidu plaketa iliti zahvalnica, i to jednu medalju u ČSSR, u Jablonecu, dodijeljuje mu Pevecky sbor "Janaček", Muzička omladina Banje Luke dodijeljuje mu Povelju, a Udruženje muzičkih pedagoga SR BiH, Zajednica muzičkih škola SR BiH, Muzička omladina i Muzička škola Banja Luka, Diplomu, dok Društvo bibliotekara BiH, u povodu 30 godina od osnivanja i djelovanja Zahvalnicu. Ali sva ta priznanja ostavljaju prilično hladnim čovjeka koji je bio navikao samo na rad, na osluškivanje unutrašnjeg glasa. Preselivši se u novu kuću, u ulici Maršala Tita br. 161, koju mu na korišćenje dodjeljuje grad kao zaslužnom građaninu, Vlado Milošević sjedi u svojoj radnoj sobi, za starinskim stolom na koji svjetlost pada i s lijeve i s desne strane, baš kako je uvijek volio, čita Šopenhauera, Rozanova, Medvedeva, povremeno svira na pijaninu i violini i čeka inspiraciju. Godine čine svoje, stvaralački vrutak je presušio, ali život s muzikom i za muziku nije.

Muzički urednik Radio-Banjaluke, Milorad-Buco Kenjalović, tokom 1980-81. izvlači Miloševića iz kuće na teren, vraća ga njegovoj ranijoj ljubavi, etnomuziokologiji. Nastaje serija od deset radio-emisija "Tragom krajiškog folklora". To kao da je podsticaj da se Milošević ponovo okrene folkloru, da dovrši neki od ranije započetih poslova. On kao prvi transkribuje arapsko obredno orijentalno pjevanje pod nazivom "Suretun-Nahi" i "Salla" i objavljuje u "Radovima", LXXIII, 1983. godine. Rad je dugo čekao da se dobije dozvola od vjerskih vlasti za njegovo objavljivanje.

Na inicijativnu banjolučkog izdavača "Glas", a povodom osamdesetogodišnjice od rođenja, Vlado Milošević sastavlja od izabranih primjera monografiju "Ravna pjesma" i piše za nju predgovor. Za recenzenta predlaže dr Ankicu Petrović, muzikologa iz Sarajeva koja svoj posao obavlja krajnje ozbiljno i šalje lično Miloševiću nekoliko svojih zapažanja kako bi knjiga bila bolja. Zapažanja se odnose na neke primjere za koje dr Petrović smatra da ne pripadaju pojmu ravna pjesma, potom na potrebu malo šire teoretske razrade samog pojma  i porijekla pjesama, odnosno evolutivnog procesa. Takođe, sugeriše da se u bibliografiji spomenu još neka imena. Osnovni utisak je da je ovdje jedan ozbiljni naučnik zaboravio u svojoj dobronamjernosti da kao sagovornika ima stvaraoca od osamdeset godina, kome nije do naučne akribije, do toga da istjeruje mak na konac, nego da potcrta ponešto od onoga što je uradio i u etnomuzikologiji, ali na svoj originalan, stvaralački način. Ali i to ne bi smjelo biti nauštrb kvaliteta.

Cijeneći svoju sagovornicu kao ozbiljnu naučnu radnicu, Milošević odgovara dr Ankici Petrović na svoj, umjetnički način iz čega izdvajamo samo uvodni pasus:

"U svojim radovima nikad nisam išao do kraja. Vjerovatno da usljed toga ima ponečeg nedovršenog u mojim radovima. Nisam davao težište na formalno raščlanjivanje. Mene interesuje psihološko stanje pjevača i porivi koji ga dovode do stanja koje mu je neophodno da bi se pjevanjem izrazio. Ostavljao sam ponešto čitaocu da sam sebi daje zaključke. Prilazim fokloru kao stvaralac (umjetnik). Mene opija zvuk i sve što iz njega proizlazi. Kad bih ponovo skupljao napjeve, objavio bih ih bez ikakve analize. Neka svako sam sebi analizira napjeve kako zna i umije. Svaka umjetnost, pa i pjevanje, ma bilo ono i ravno, nije racionalna tvorevina ljudskog duha. Teško je analizirati taj fenomen racionalno-diskurzivnom metodologijom. To je samo Bartok sjedinjavao u sebi umjetnika i naučnika. Pjevanje je senzibilno-emocionalni doživljaj – kako i zašto – nije moguće dospjeti do krajnjih, najdubljih korijena jednog takvog doživljaja."

Proslavivši osamdeseti rođendan Milošević prima nove dvije plakete - Zlatnu svojih kolega Saveza organizacija kompozitora Jugoslavije, i drugu Grada Banje Luke. Pod naslovom "U muzici više nisam htio", u zagrebačkom listu "Oko",  aprila 1981. na naslovnoj i još jednoj unutrašnjoj  strani izlazi veliki razgovor koji je s Miloševićem vodio Ranko Risojević. Na taj se način i ovaj značajni jugoslovenski orijentisani list (dvonedeljnik) pridružio čestitkama za jubilej takođe značajnog jugoslovenskog stvaraoca koji je bio vezan i za Zagreb, od školskih dana, prijateljskim i saradničkim vezama.

Hor beogradskih sveštenika na svom koncertu u patrijaršijskoj crkvi izveo  je 1982. godine "Plač za knezom Lazarom", uz pohvalne kritike izvođača i dirigenta koji se poslije raspituje da li Milošević ima još kompozicija duhovnog karaktera.

Prvo Televizija BiH, potom i RTS snimaju dokumentarne emisije o njegovom radu. Naročito je bio zadovoljan emisijom kojoj su podloga bile "Bosanske elegije" a koju je majstorski snimio Stipe Svetlinović, snimatelj Sarajevske televezije.

Silazeći jedne noći 1989. godine niz stepenice koje su vodile s potkrovlja njihove zgrade u prizemlje, okliznula se Vida Milošević i pala. Pad je bio težak i tragičan. Vlado je veoma teško podnio smrt svoje supruge s kojom je u braku bio punih pedeset i šest godina. Odjednom našao se potpuno sam, u svijetu gdje više nije imao vršnjaka. Svi njegovi školski drugovi bili su već mrtvi, tanjio se života vrutak, da bi ni godinu dana poslije smrti supruge dobio upalu pluća i 6.2.1990. godine, u predvečerje rata, umro.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Božji izabranik

Ars longa, vita brevis, glasi Hipokratova izreka u latinskom prevodu. Srpski prevod: umjetnost je dugovječna, život je kratak, iziskuje komentar. Život pripada jednom čovjeku, djelimično porodici, a umjetnost, ili, tačnije rečeno, djelo što ga stvori taj čovjek pripada svima, u sadašnjosti i u budućnosti. Ali poznavanje života samo za sebe predstavlja produžetak djela, njegovu dopunu i objašnjenje. Opis nečijeg života oduvijek je privlačio pažnju čitalaca, od drevnih vremena do danas. Ove dekade čini nam se da smo svjedoci cijele poplave biografskih djela. Ali nas je ovdje zanimao jedan čovjek i njegovo vrijeme eda bismo njegovo djelo učinili još bliže korisniku (izvođaču i slušaocu).

Vlado Milošević je bio čovjek svoga vremena, Srbin po rođenju i djelovanju, ali od onih najplemenitijeg kova. Istovremeno on je bio i Krajišnik, duboko svjestan složenosti prostora gdje je rođen i gdje živi, vezanosti za međureligiozne i višekulturne složene odnose. Muzičko naslijeđe krajiškog prostora on nije htio da cijepa nacionalno – pokazao je da i gradska i seoska popijevka i muzika pripadaju svim narodima i svakom čovjeku pojedinačno. Izmaklo mu je židovsko naslijeđe, nije zabilježio nijednu sefardsku pjesmu, a ni pjevanje aškenaskih kantora. A želio je, zanimalo ga je. Njegove knjige demantuju bilo čiju pobjedu za nacionalizam, mada je socijalističkim kontrolorima uvijek bio pomalo sumnjiv jer je pisao ćirilicom i bio blizak generacijskim prijateljima koji su bili čvršće opredijeljeni za tzv. "srpsku nacionalnu opciju".
Duboko religiozan, Vlado Milošević nije bio prakticirajući vjernik. Bio je pun razumijevanja za druge, kod svakog nesporazuma polazio je od sebe i propitivao se da nije on uzrokovao nesporazum počinivši neku grešku. Znao je i često isticao da je bolje biti onaj koji trpi nego uzrokovati tuđu muku i tuđu patnju.

Kada su ga nagrađivali i odlikovali govorio je: "Hvala im, nisu morali!" Pošto je cijeli ovaj rad nastajao tokom dvadesetogodišnjeg druženja i razgovora sa Vlado Miloševićem, neka i posljednje rečenice budu riječi ovog, iako izrazito društvenog, ipak u suštini samotnog stvaraoca, sklonog šopenhauerovskom skepticizmu u pogledu čovjeka i njegove realizacije:

"Ko su i šta su oni (ili onaj) koji nam priznaju ili ne priznaju naš rad i naša dostignuća, koji nam odobravaju ili nas kude? Oni su ono što sam i ja, a ko sam i šta sam ja, o tome ne treba niko da mi govori, to najbolje znam. Ljudi su nesavršeni pa i njihov način mišljenja. Prođe čitav ljudski vijek dok jednog čovjeka upoznaš, ili treba da umre pa da se vidi ko je i kakav je.

Od ljudi možemo očekivati više zla nego dobra. Kad se pokažu rđavi ili zlonamjerni njihova taština ih nagoni na to, ili realni (materijalni) interes, korist; oni se pri tom ne pitaju da li su time zašli u duhovnu sferu svog bližnjeg, da li su ga povrijedili, ili nipodaštavali. Od ljudi ne treba tražiti priznanje, i ako nam ga dadnu, ono je od danas do sutra, relativno i nepouzdano. Tražiti od njih priznanje, samo priznanja radi, je taština. Priznanje i zadovoljstvo ili sreća usljed toga dolazi s druge strane, ono je zapravo u nama, imanentno. – Ako sam sposoban da rasuđujem, da stvaram iz ničeg (iz svoje mašte) nešto, ja sam u tom slučaju strahovito mali, možda nešto kao bilioniti dio atomskog jezgra, onog svemoćnog i sveobuhvatnog Božjeg proviđenja, Božje egzistencije, u meni je užasno mala iskra sveobuhvatnog Duha, Prapočetka svega što mi ljudi vidimo i ne vidimo. I onaj koji mi je dao da razmišljam i stvaram i djelam, on mi je samim tim odao i priznanje jer me je izdvojio ne samo od mrtve, nežive materije, nego i od mnogih drugih meni sličnih.- Nije neobično što su se izuzetni ljudski umovi, vizionari, smatrali Božjim izabranicima."
4115  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:13:26 pm
Jazavac pred sudom na operskoj sceni

Nastavljajući svoje bavljenje Petrom Kočićem, ili prepuštajući se uticaju Petra Kočića, Vlado Milošević te 1976. godine komponuje prvo novu simfonijsku poemu "Kroz mećavu", potom "Davidovu zemlju" kao svoje viđenje unutrašnje, zvučne dimenzije "Jazavca pred sudom". Poznanstvo Ranka Risojevića i Vlade Miloševića Rezultat je bila opera, komponovana 1977. a izvedena 27.9.1978. godine u Domu milicije u Sarajevu, pošto se zgrada sarajevskog Narodnog pozorišta, u kojoj je djelovala Opera, u to vrijeme sanirala.

Na praizvedbi, pod dirigentskom palicom Miroslava Homena, glavnu ulogu pjevao je Avdo Beganović, kao David, Vasil Marčev bio je sudija a Sokrat Kajević pisarčić. Reditelj je bio Drago Fišer, scenograf Strahinja Petrović  a kostimograf Vera Volfart-Kojović.

U "Oslobođenju" od 27. novembra 1978. godine izlazi opširan prikaz iz pera muzikologa i muzičkog kritičara Zije Kučukalića, pod naslovom "Opera izrasla iz ovog tla". Analizirajući sve elemente, kako teksta, muzike i scenskog ostvarenja, Kučukalić piše: "...Milošević se našao pred nizom muzičko-dramaturških i kompoziciono-tehničkih problema, od kojih je ipak bio najznačajniji odnos kompozitora prema tekstu. Naime, ključ svega je duhoviti tekst Davida Štrpca, kvintesencija narodne oštroumnosti i bistrine, gdje se u jednom dahu izražava gnjev protiv vlade i birokratije, podsmijeva sudu, ili zajediljivo peckaju gazde i poreznici, a sve je obojeno širokom skalom iskričave satire oštroumnog Krajišnika.

Ovakav karakter literarnog osnova morao se, dakle, sačuvati i u muzičko-dramskoj obradi, jer su svi drugi elementi dramske radnje potpuno u funkciji oštre igre riječi Davida Štrpca. (...)

Milošević je kao osnov svog muzičkog izraza uzeo deklamatoriku, recitativno pjevanje koje samo u nekim situacijama zamjenjuju arioza šireg melodijskog obima. Razumljivo, ritmika izrasta iz pjevane riječi i potpuno je podređena dikciji teksta, a harmonska struktura i orkestracija kreirane su u funkciji teksta, i određeni osnovnim karakterom djela. Dakle, u pitanju je stilski okvir onoga što se u historiji muzike naziva realistička opera s naglašenim uticajima slavenske tradicije tipa Musorgskog, a posebno Janačeka, koji svojom praksom govorne melodije, ’napjevcima’ kako ih je nazivao, u punoj mjeri odgovara potrebama Miloševićeve koncepcije. (...)

Na kraju možemo zaključiti da je ova predstava u cjelini bila zanimljiv muzički događaj, ali ona, prije svega, ima  značajnu kulturno-historijsku ulogu."

Istog dana, u prijepodnevnim časovima, u Mrkonjić-Gradu, Vlado Milošević je primio visoko priznanje, Nagradu ZAVNOBiH-a. Na taj način kao da je stavljena tačka na sve dileme o značaju i ulozi ovog čovjeka, akademika, melografa, pedagoga, kompozitora, muzičkog pisca i kritičara, u kulturi Bosne i Hercegovine.

Godinu dana ranije, 1977. nekoliko horova u Hrvatskoj na podsticaj Aleksandra Radivojevića, zaposlenog u Prosvjetnom saboru Hrvatske, izvodi kratku i efektnu Miloševićevu kompoziciju "Slobodi", napisano na poznate Kočićeve stihove.
4116  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:13:07 pm
Kompozitor pjesnika

U tom periodu Milošević je najviše drugovao sa poezijom

Stevana Raičkovića i Hamze Hume, ali je rado posezao i za izdvojenim pjesmama Gustava Krkleca, Vere Blagojević, Velimira Lukića i još nekih pjesnika u čijoj je poeziji pronalazio onu lirsku notu koja mu je bila bliska.

Ali ključni moment Miloševićevog muzičkog angažmana šezdesetih, pored horskih djela o kojima smo već govorili ("Ne daj selo Stojanu na vojsku", djelo antologijske snage), bio je susret sa "Kamenim spavačem" Maka Dizdara. Nastala u dijalogu sa starim tekstovima sa stećaka, ova poezija sublimira sudbinu prostora Bosne i Hercegovine ne samo u drevna nego i u sva vremena. U njoj je jezik sam nosilac svih ideja i poruka, ona životodajna snaga koja malo koga ostavlja ravnodušnim. Upravo na tom planu susreću se Dizdar i Milošević, dva bosansko-hercegovačka barda različitih životnih sudbina i nacionalnih opredjeljenja.

U prikazu koncerta kvarteta "Pro Arte", održanog 17. maja 1978. godine, kritičarka zagrebačkog "Vjesnika" (25.5.1978), Marija Božić, ovako ocjenjuje izvedbu maestralnog Miloševićevog djela:

"U jednosatnom muziciranju čuli smo stilski raznovrstan program. ’Kvartet in F’ J. Bajamontija; neobičan izbor iz Šubertovih gudačkih kvarteta; svježa, na tlu istarskog glazbenog folklora čvrsto ukorijenjena ’Pjesma i ples’ S. Zlatića i ’Consort Music’ (za M. Miletića i kvartet ’Pro Arte’ F. Verdera – standardno djelce bez identiteta koje je te večeri doživjelo svoju praizvedbu, a i nije moralo – djelovali su kao predigra za ’Kamenog spavača’ Vlade S. Miloševića, skladanog na stihove Maka Dizdara.

Recitirao je R. Buljan. Bila je to najeksponiranija izvedba večeri, ne samo zbog monumentalnosti i epske širine djela (kolikoje to uopće moguće kod gudačkog kvarteta), već i zbog, na pojedinim mjestima, izvanredno dočarane atmosfere Dizdarove pjesme, koju je Milošević postigao izuzetno bogatim glazbenim jezikom."

O "Kamenom spavaču" najpotpuniju ocjenu do sada izrekao je akademik Dimitrije Stefanović, muzikolog, dugogodišnji prijatelj Vlade Miloševića i kao dirigent Beogradskih madrigalista izvođač nekih njegovih vokalnih djela:

"Pošto je upoznao ovu zbirku iz kazivanja samog pesnika, kompozitor Vlado Milošević je odabrao sedam pesama i muzički ih oblikovao. Snažan poetski tekst Milošević doživljava dvostruko: a) kao duboke, opšteljudske, večite poruke i b) kao bosansko-hercegovačku kulturnu baštinu. Pripadnost Bosni, ljubav prema rodnoj grudi, njenoj prirodi, ljudima i muzičkom folkloru, karakteriše vaskoliko stvaralaštvo i aktivnost, a posebno muzički jezik Vlade Miloševića. (...)

Sedam pesama: ’Kosara’, ’Gorčin’, ’Zapis o zemlji’, ’Zapis o vremenu’, ’Molitva’, ’Ruke’ i ’Dažd’ predstavljaju sedam kraćih stavova različitih, kontrastnih raspoloženja i trajanja (od jednog do tri i po minuta; kompozicija traje ukupno 21 minut). (...)

Vlado Milošević je prevashodno liričar. Njegova sklonost ka melodiji, često kratkoj, zbijenoj, ali duboko sadržajnoj, proističe iz njegove duhovne konstitucije koja se ogleda i u sažetom načinu misaonog izražavanja u govoru. (...)

Melodije u ’Kamenom spavaču’ su uskog ambitusa, sa hromatskim pokretima. Nastale su, nesumnjivo, pod uticajem bosanskog narodnog pevanja. U melodijskom tkanju upotrebljeni su intervali umanjene terce, umanjene kvarte – sa tetrakordom e-f-g-as. Nešto ređe nalazimo i veće intervale: čistu kvintu, malu i veliku sekstu, malu i veliku septimu.

Harmonija i melodija se prožimaju i dopunjuju, pa ako je melodika opora i tvrda, još će više takva biti i harmonija. (...)

Već spomenutu ljubav Vlade Miloševića prema bosanskoj narodnoj muzici predstavlja trajno stanje osluškivanja, traganja i pronalaženja onih iskonskih muzičkih karakteristika koje ga nadahnjuju da ih preobrazi u novi muzički materijal u kome, katkada nema ni nagoveštaja citata."

Sa Dimitrijem Stefanovićem, Vlado Milošević posjećuje Atos i dobija tradiconalnu povelju o toj posjeti s datumom 19. novembar 1971. godine.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


U Kočićevom svijetu

Milošević je prvo komponovao "Vizije" koje su sačinjene od sljedećih muzičkih slika: "Mračajski proto", "Simeun đak", "Tuba", "Jablan", dok će "Mrgudu" uglazbiti 1972. kao simfonijsku poemu, ili simfoniju u jednom stavku. Sva ova djela odišu miloševićevskim lapidarnim stilom, njegovim harmonijama, ali se s orkestrom ne eksperimentiše. To je klasičan simfonijski orkestar koji se koristi znalački u svim elementima simfonijske orkestracije. Nije svako uho sviklo na ovakav zvuk, teško je klasičaru, teško i modernisti da se odmah, pri prvom slušanju privikne i otvori prema muzici koja govori svedenim, lapidarnim jezikom gorštaka kome je priroda odredila i duhovne prostore. To je vrlo tačno objasnila Rada Nuić u tekstu "Zvučne vizije Kočićevih likova u djelima Vlade Miloševića" napisanom za jubilarne "Puteve" broj 5/76. Evo nekih odlomaka iz ovog teksta:

"...Slavenskog su optuživali, kao muzičkog ’primitivca’. O Vladi Miloševiću ne govore tim epitetima, ali zar neka, često izricana mišljenja o njegovom kompozitorskom shvatanju, načinu i postupku ne sadrže implicite sličnu osudu. Nema li takav prizvuk tvrdnja da Milošević ne razrađuje tematski materijal i niže zvučne masive (blokove) koji se bezoblično valjaju partiturom. Istina, mnogo je stranica njegovih partitura na kojima teme nastaju i nestaju. Ali suštinski gledano to nije nespretnost u oblikovanju forme, već karakterističan postupak, imantentan njegovoj umjetničkoj pa i duhovnoj konstituciji. (...) I u običnom, svakodnevnom, i u muzičkom govorenju Vlado Milošević je čovjek od kratke riječi. Misli u njegovoj muzici izbijaju snagom erupcije, one su sažete, dorečene, ali on što jedanput kaže ne voli da raspreda, ponavlja. ’Svako prerađivanje’, veli on, ’vraćanje na početnu temu, ako je ona snažna i impresivna, gubi na značaju, misao rasplinjuje, razvodnjava’. Nizanje zvučnih masiva, takođe osobinu njegovog kompozitorskog postupka, možemo shvatiti kao kompozitorovu potrebu za zvukom, ali funkcionalno značenjski ugrađenog u slijed muzičkih događanja. Snaga njegovih zvučnih struktura ne bi bila samo u njegovim prepletima i dejstvu zvučnog masiva da iza njih, u njima, u njihovoj boji i atmosferi ne prebiva suština kazivanja. Govoreći o Krajišnicima on kaže: ’Sve je teško u tog svijeta: od obuće i odjeće do tvrdog, prenaglašenog govora’. U tome jeste razlog njegovog pomalo oporog, neuglačanog, tvrdog muzičkog jezika. Takav, kakav jeste, saglasan je životu koji je u središtu njegovog interesovanja, Krajini otvrdnuloj u nedaćama sudbine i istorije. No, njegov muzički govor ne teži pukoj deskripciji, već kazuje suštinu čovjeka i života koji traje vijekovima na krajiškim prostorima, ujedno kazujući sebe, svoju uraslost u iskon. Zato moćna i jedinstvena freska krajiškog duha i podneblja s pejzažom Zmijanja kao pozadinom te ’Mrgudom’, ’Tubom’, ’Simeunom đakom’, ’Lujom’...u gro planu i djeluje prvenstveno emotivnom uvjerljivošću svog izraza. U sublimnim vezama stvaraoca i tla ovaploćenim u muzici Vlade Miloševića, prebiva vrijednost trajno stvorenog. Kod njega, kao i kod Slavenskog, sve raste ’iz korena’."

Kao gost Mokranjčevog grada Negotina, Vlado Milošević 1971. godine drži jedno od svojih najznačajnijih predavanja u kome iznosi svoju poetiku iskazanu koncizno i jasno. Riječ je o tekstu koji će biti objavljen 1975. godine u "Radovima" tom LVI Odjeljenja za književnost i umjetnost ANU BiH pod nazivom "Muzički folklor u kreativnom prosedeu kompozitora". U proteklih dvadeset i pet godina to je jedan od najcitiranijih tekstova ne samo Vlade Miloševića nego i bilo kog BiH muzičkog teoretičara ili praktičara. Evo samo dva-tri kraća odlomka iz ove studije:

"Ima više pristupa muzičkom folkloru: to su (polazim od vlastitog iskustva) harmonizacija, stilizacija, obrada i sublimacija. (...)

U uspjelom komponovanju sadržan je stvaralački akt najvišeg reda. To je sublimirani vid emanacije muzičkog folklora koji je tako eteričan da se u tonskoj sukcesiji ne može naći ni najmanji citat narodnog melosa. (...) To je najviši artistički nivo u kome stvaralac ispoljava svoje najintimnije biće u kome je samo sebi ravan i toliko samobitan da ne može biti govora o nekom uticaju, a još manje o pozajmicama. To je onaj muzički govor kojim kompozitor govori kad je sam sa sobom, kad stoji prema svom unutrašnjem ja. (...)

Kakav i koliki je značaj djela koja su napisana u ma kakvom dodiru s muzičkim folklorom, kao i njihovo sociološko i estetsko vrednovanje, nije predmet ovog članka. To je posebna tema, ali ću ipak istaknuti samo ovo: neosporno je da ta djela, sredstvima svoje umjetnosti, govore o našem čovjeku i njegovom zavičaju. Ako to nije dug prema narodu i vremenu, a ono je posigurno zadovoljenje unutarnje potrebe, satisfakcija prema samom sebi i radost u stvaralačkoj aktivnosti, s punom spoznajom da je stvaralac, bez ikakvog sračunatog efekta, iskreno dao i oživotvorio ono što je njemu najbliže i najintimnije, ono što kao zavjetna vokacija leži u njemu."

Kasnije će to Vlado Milošević formulisati kao pripadnost bosanskohercegovačkom kulturnom prostoru, koji i pored svih regionalnih i nacionalnih različitosti i specifičnosti ima zajedničkih elemenata. Upravo takav odnos ima i Milošević prema zajedničkom kulturnom naslijeđu. Evo kako on to sažima u  četiri tačke kojima daje zajednički naslov:

"Po čemu sam ja bosanski kompozitor:

Po ljubavi i privrženosti prema bosanskom muzičkom folkloru;
Po obradi tog folklora i primjeni nekad vrlo dalekoj, suptilnoj i stilizovanoj;
Po literarnoj tematici u mojim djelima koja govore o bosanskom čovjeku i bosanskoj zemlji, a koja je služila kao podloga za komponovanje;
Po inspiraciji koja opet vuče korijene iz svega onoga što me okružuje."

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Duhovne i svjetovne kompozicije - jubilej

Postzemljotresna, 1970-ta godina značajna je za Miloševićev opus još po nečemu – on se vratio duhovnoj muzici. Nastaje niz horskih kompozicija na stare srpske tekstove, redom: "Nemanjina poslednja želja" na tekst Save Nemanjića, "Plač za knezom Lazarom", na tekst monaha iz Ravanice, "Ispovest mrtvog kneza Lazara" Patrijarha Danila, "Molitva Vladičici za spas od neprijatelja" na tekst Smederevca iz XV vijeka, "Slovo ljubve" na tekst Stefana Lazarevića, "Molitva knezu Lazaru" na tekst Jefimije Mrnjavčević, ali i "Sunčani Hristos" na tekst Maka Dizdara, "Tuga u kamenu" na tekst Momčila Nastasijevića, "Jefimija" na tekst Boška Bogetića i još desetak solo pjesama na tekstove drugih pjesnika. To vraćanje duhovnoj muzici nastavlja se i iduće godine, kada nastaju: "Oplakivanje Smedereva" na tekst Miodraga Pavlovića, mada su ključne vokalne kompozicije ove godine one na stihove banjolučkog pjesnika Jovana Joce Bojovića, koje su svojom elementarnom snagom privukle Vladu Miloševića. Tu se daje vizija surovog i divnog krajiškog pejzaža, što je odmah naišlo na blagonaklon odgovor kompozitorove duše. Tako su nastale pjesme: "Lisina planina, Mrkonjićka dika", "Bosanski orač" i "Zadužen na Zvečaju" koje

će ubrzo snimiti Milivoje Bačanović sa Mladenom Pozajićem i izvoditi s velikim uspjehom.

Idućih godina Milošević komponuje mnogo solo pjesama na stihove Vladimira Nastića, Vaska Pope, Jovana Joce Bojovića, Ranka Risojevića, Božidara Timotijevića, Nikole Šopa, Gustava Krkleca, Branka Ćopića ("Grob u žitu") i još nekih pjesnika. Ponekad  je riječ i o široj razradi, pa i simfonijskom pristupu, kada je pjesma samo osnovni pokretač muzičke teme. Mnoge od ovih kompozicija nikada nisu izvedene, naročito ciklus pjesama na stare srpske tekstove. One su bile namijenjene "I beogradskom pjevačkom društvu" koje je vodio akademik dr Dimitrije Stefanović. Njima su bile namijenjene i kompozicije na tekstove Vaska Pope, naročito antologijsko djelo "Veliki gospodin Dunav", koje je i štampano 1973. u izdanju ovog vrhunskog muzičkog kolektiva.

Među nagradama koje je dobio tih godina, ističu se dva priznanja, "Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom" 1970. i nagrada "Republičkog fonda za kulturne djelatnosti za djelo "Kiše nad Mostarom" za glas i kamerni orkestar na tekst Pere Zupca 1972. godine, u iznosu od 200.000 dinara. Komponuje muziku za dvije pozorišne predstave, u Narodnom pozorištu Bos. Krajine, i to 1971. godine za "Krajišku legendu" dvojica Kočić-Putnik, a potom 1974. godine za pozorišnu predstavu "Đerdan" sačinjenu od više Ćorovićevih pripovjedaka stvara niz muzičkih medaljona: "Na vodi", "Novi đerdan", "Priznanje", "Daša", "Jarani", "Maruša" i "Kako se Mula Mehmed oženio". U oba slučaja, kao i ranije, u tim predstavama najvrijedniji dio bila je upravo Miloševićeva muzika. Tu je uvijek dolazila do izražaja njegova sposobnost da muzičkim sredstvima dočara atmosferu, da potcrta dramatičnost ili elegičnost, da gledaocu još više približi njegovo rodno podneblje, umjetnički čisto i blisko.

Veoma značajno putovanje bilo je u Pariz 1973. (14.11-24.11) na XXIX Kongres orijentalista, gdje je Milošević održao predavanje pod naslovom "Sevdalinka – bosanska varoška pjesma" (na njemačkom jeziku pod naslovom ’Sevdalinka, kleinstadtisches Lied Bosniens’, iako je mogao da se sporazumijeva na francuskom jeziku), što je prvo upoznavanje jednog tako velikog muzičkog skupa sa fenomenom sevdalinke i njenim značajem u životu BiH gradova potkraj orijentalnog perioda ali i kasnije, sve do današnjih dana. Na Kongresu je Milošević svoje predavanje ilustrovao i muzičkim primjerima sa magnetofona.
4117  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:12:41 pm
Ocjene prijatelja i jedan prijedlog

Intenzivno sarađuje sa svojim prijateljima: dirigentima, solistima, kompozitorima. Profesor Mladen Pozajić, vjerovatno Vladi najprivrženiji izvođač i propagator njegovih djela, redovno mu se javlja pismima sa preciznim zahtjevima i podacima o djelima i izvođačima.

Vlado Milošević 23.januara 1963. godine šalje dopis Sreskom kulturno-prosvjetnom vijeću s prijedlogom koji naslovljava "O očuvanju pjevačko-igračke tradicije Zmijanja i drugo". Ti prijedlozi su ostali bez odgovora, oni kojima su upućivani poticali su upravo iz tih seoskih sredina koje su htjeli zaboraviti. Evo prijedloga Vlade Miloševića, kako bi se moglo ocijeniti šta je kasnije urađeno a šta nije:
"Muzički folklor onakav kakav je donedavna kod nas postojao, kao sastavni i nerazdvojni dio narodnog života, naglo se gubi, mijenja svoju suštinu a i formu. Raseljavanja, nov način života, prodiranje gradske civiliazcije na selo, unošenje mehaničkih i fabričkih instrumenata u selo itd. su razlog da se ono pjevanje gubi.

Jugoslovenska teritorija, uzevši u cjelini, vrlo je interesantno, šareno i bogato folklorno područje. Iz te bogate riznice stavralaštva izdvajaju se dvije oblasti po arhaičnosti narodnog pjevanja i sviranja, to su: Istra sa Kvarnerom i Dinarska oblast u Zapadnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku. Da se takvo narodno stvaralaštvo ne bi izgubilo, ili bar da se ne bi izgubilo tako naglo, trebalo bi nešto učiniti da mu se trajanje produži i to ne samo konzerviranje na magnetofonskim vrpcama melografskim radom, nego i na samom njegovom izvoru, tj. na terenu, radi toga predlažem sljedeće:

1) Da se na Zmijanju, i to u Stričićima, rodnom selu Petra Kočića, uspostavi neki mali regionalni festival, ukraj rodne kuće Petra Kočića, ili kod stričićke škole, gdje bi se svake godine u određeni dan vršila smotra narodnog pjevanja i igranja sa žirijem, nagradama itd. Mislim da bi ovaj kraj bar u tom pogledu malo živnuo, mi varoški ljudi možemo nešto učiniti da se muzički folklor ne izgubi, a dvanaesti je čas.

2) Da se još ove godine održe smotre narodnog stvaralaštva u Prnjavoru radi nacionalnih manjina, u Dubici u odnosu na Kozaru i Potkozarje, u Mrkonjiću i eventualno i u Glamoču. Te male smotre bi poslužile koliko radi propagande narodnog muzičkog stvaralaštva još više radi izbora dobrih pjevača i igrača za jednu veću smotru koja bi se održavala ovdje u Banjoj Luci, svake godine, ili preko godine (kao Binale).

Naš muzički folklor ne samo da ima veliku umjetničku i naučnu vrijednost (sve više prevladava mišljenje da naša muzička tradicija vuče svoje korijene iz ilirskih vremena) nego bi to bila i prvoklasna turistička senzacija."
4118  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:12:08 pm
Nagrade i priznanja

U dosluhu s vremenom, kompozitor je tih godina  bio i značajno nagrađivan. Sve su to zvanična, društvena priznanja čiji je novčani iznos omogućavao Miloševiću da putuje i da svoj život organizuje lagodnije i ljepše. Tako on dobija zaredom dva puta, 1956. i 1957. godine nagradu "Veselin Masleša", prvi put za rad na muzičkom folkloru, a drugi put za kompozitorski rad. Dva puta po 50.000 dinara značajno su obogatila budžet kuće Miloševića. Iako nikada nije bio član KPJ, ipak je njegova kompozicija "Druže Tito, mi ti se kunemo", koju je komponovao za 40-tu godišnjicu KPJ i SKOJ-a, značila prihvatanje "najvećeg sina naših naroda i narodnosti", kako je tada govorila, i "poštena inteligencija". To mu je djelo donijelo novih 25.000 dinara.

Tako je u Domu kulture njegove rodne Banje Luke, u nedjelju, 23. oktobra 1960. godine održan Svečani koncert "povodom 30-godišnjice kompozitorskog rada Vlade Miloševića". Bogat i raznovrstan program sadržavao je ova djela: "Krvava bajka", "Jama" i "Pjesme sa Zmijanja" u izvođenju Mješovitog hora radio-Sarajeva kojim je dirigovao Tihomir Mirić; "Drvari", "Dorica", "Mjesičina", koje je izveo Milivoj Bačanović, i na kraju "Molitva oblaku","Selo je sunce" i "Proljetni pljusak" u izvođenju Mirka Janjčića, uz klavirsku pratnju Mladena Pozajića; u drugom dijelu: "Bosanska svita za gudački sastav", izveo  je Gudački orkestar Sarajevske filharmonije, "Koncert, za violinu i orkestar", sa solistom Nikolom Peckom i orkestrom Sarajevske filharmonije, "Pjesma nad mahalom"  i "Susedi, devojčica i ja" u izvođenju Milivoja Bačanovića i na kraju "Sa planine – simfonijska poema" u izvođenju orkestra Sarajevske filharmonije.

Sam Vlado Milošević ovako je iskazao tu dvojnost pristupa svome djelu od strane kolega i kritičara: "Kompozitori  kažu da sam etnomuzikolog, a etnomuzikolozi da sam kompozitor, a učenici kojima sam predavao u Učiteljskoj i Muzičkoj školi reći će da sam pedagog."

A njegov odnos prema tome je jednostavan: "Nikad nisam išao za dopadljivošću i pomodarstvom, uvijek sam slijedio samog sebe."

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------

Napunivši 60 godina Vlado Milošević dobija najveću republičku nagradu, "27-julsku", u iznosu od velikih 500.000 dinara.  Referat je napisao Mladen Pozajić, revnosni izvođač Vladinih djela, pisac enciklopedijske odrednice o Miloševiću za Muzičku enciklopediju Leksikografskog zavoda i hroničar muzičkih zbivanja u BiH.

Učestvuje na konkursu RTV Beograd s obradom bosanskih narodnih pjesama i dobija III nagradu u iznosu od 300.000 dinara. Iste, 1964. godine Sarajevska opera nagrađuje ga sa 50.000 dinara za djelo "Pjesma pred buru mladosti".

Ritam nagrada neće se bitno mijenjati sljedećih godina, što zbog njegove stalne stvaralačke aktivnosti, takođe i iz stalnog rasta ugleda i zanimanja za njegovo djelo. Redom, do sedamdesetih godina, to su:

1965. OS Banja Luka povodom 20 godina oslobođenja grada – 200.000 dinara.

1966. Udruženje kompozitora BiH za djelo "Sonata za violu i klavir" – 100.000 dinara.

1966. RTV Sarajevo za djelo "Ne daj selo Stojanu na vojsku" – 60.000 dinara.

Najveće priznanje Vlado Milošević dobio je 23.11.1967. godine kada je izabran za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH, pošto je već ranije bio član Naučnog društva BiH
4119  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:11:44 pm
Etnomuzikološki rad

Prešavši iz Muzičke škole u Muzej Bosanske krajine, 1.9.1953. godine, Milošević je odmah krenuo na široku akciju melografisanja krajiškog folklora.

Rad na melografisanju muzičkog folklora u Bosanskoj Krajini isplanirao je bio Vlado Milošević 1952. godine i o tome izvjestio dr Vasu Butozana, koji se oduševio njegovim prijedlogom i rekao mu da cijeli projekat dostavi Cvijetinu Mijatoviću, tada organizacionom sekretaru CK SK BiH.

Na "Jubilej Petra Kočića", kako je nazvano obilježavanje četrdeset godina od smrti velikog krajišog pisca i tribuna, 10.11.1956. godine, dolazi Ivo Andrić i čita "Referat o životu i radu Petra Kočića". Tu su i sarajevski umjetnici, Vladini prijatelji, Miroslav Janjčić, bas, i Mladen Pozajić, klavirska pratnja, koji izvode tri pjesme Vlade Miloševića na tekstove Slavka Mandića: "Zmijanje", "Drvari" i "Molitva oblaku", a glumci Narodnog pozorišta Bosanske Krajine: Vlado Zeljković, legendarni David, Ljudevit Gerovac, Muhamed Ćejvan i Hranislav Rašić igraju "Jazavca pred sudom".

Na osnovu dotadašnjih etnomuzikoloških radova, Milošević je krajem 1957. godine unapređen u zvanje muzeološkog naučnog saradnika, što mu je donijelo povećanje platnog razreda od dotadašnjeg šestog na peti, s tim da "pravo na unapređenje u četvrti platni razred stiče novembra 1958. godine". Osnovna plata – 18.000 dinara.

Milošević koristi iskustva Bele Bartoka i Vinka Žganeca, ali ide i dalje, unoseći u notaciju takve detalje da su oni ostali sporni sve do danas.

"Razrađujući u praksi na poseban način svoju melografsku metodu, s kojom se možda neće složiti neki etnomuzikolozi (jer po njihovom mišljenju stvari treba pojednostaviti), smatramo da je Milošević takvim radom znatno obogatio našu melografsku praksu utirući put boljem, savremenom zapisivanju narodne muzike. (...) Analizirajući detaljno ukrase i njihovo spajanje s melodijskom linijom, načinio je originalnu sistematizaciju u tri stepena: 1. melizam, kao specifična pojava u ukrasnom pevanju, je melodijski elemenat formalno nepostojan, zatim, 2. ornament kao pojava predstavlja izgrađen i ritmički učvršćen elemenat, i na kraju, 3. takav orgnament može da pređe u melodijsku konstrukciju i da time izgubi karakter ukrasa."

"Sakupljajući materijal za ovu knjigu, ograničio sam melografski rad na neka uža područja bivše Banjolučke i Bihaćke oblasti. Ta uža područja odnosno mjesta (varoši) sa njihovom bližom i daljom okolinom su ova: Banja Luka, Bos. Dubica, Ključ, Mrkonjić Grad, Prijedor, Teslić i Tešanj te jednim dijelom Doboj, Bos. Krupa i Prnjavor. U nekim od navedenih mjesta sakupljao sam samo u varoši (Tešanj), a u drugim (Banja Luka, Bos. Dubica, Ključ i Prijedor) i u varoši i u okolnim selima, a negdje samo po selima koja gravitiraju pojedinim varošicama (Bos. Krupa, Mrkonjić Grad, Prnjavor i Teslić).(...)

Sjećajući se tog vremena, Milošević je zapisao:

"Kad sam radio u Muzeju, razdijelio sam radno vrijeme od 8 do 12 i od 15 do 19 sati. Naročito popodnevni rad je bio uspješan. Bilo je mirno sve oko mene. I u tim popodnevnim časovima, a bio je ljetni dan, dva puta mi se dogodilo, transkribujući tu našu staru muziku da sam bio uzbuđen do paroksizma. To je atavizam progovorio iz mene."

"Neki ljudi su od rođenja prijemčivi za zvuk, privrženi zvuku, opsjednuti ili opijeni zvukom, kako kad. Čulna snaga tona je ostenativni fenomen. Još u srednjem vijeku je neko zapisao da je dugo izdržavani ton (a to će reći snažan ton) zadovoljstvo za uvo, to dovodi do afektivnog stanja, no postoji i latentni zvučni fenomen kome nije glavno svojstvo njegova jačina. Ne mora zvuk da se samo svojom jačinom nametne slušaocu. On može da bude izražen svojom suštinom, to će reći svojim postojanjem, svojim nagovještajem, zvučnim gibanjem (melodijski element), pa preplitanjem glasova u simultanom zvučanju. Ovome treba dodati i tekst koji najčešće vuče svoj korijen iz etike usmene tradicije (epske pjesme), kao npr. ’Mi smo braća, mi smo i drugovi, k’o jabuka kad se raspolovi’. Dramatični zvuk ovog napjeva doslovno sam prenio u orkestarski kompleks u kompoziciji ’Mrguda’. Opijenost zvukom može da bude unutarnja, tj. da je zvuk imanentno svojstvo, mi ga čujemo i kad ga niko drugi ne čuje, nosimo ga u sebi, ili zvuk dolazi u našu svijest izvana pjevanjem ili sviranjem. 

’Dosta nam je -čupave bosanske polifonije- ’ (kao da je ta nazovi polifonija 100 godina vladala muzičkim izrazom, pa je nekom dodijala). Onaj koji je to rekao ili napisao nije čuo zvuk, onaj transcedentni osjet zvuka o kome govorim, zapravo nije ga osjetio, nije ga doživio, pa nije mogao ni spoznati kakva se snaga krije u toj -čupavoj polifoniji-. Onaj ko nije čuo ni doživio ’potresanje’ Todora Todorovića i Milana Kaurina iz Pecke (Mrkonjić Grad) ne može ni znati koja je to ’čula snaga tona’.

Milošević je ukupno snimio 343 pjevača sa približno 2000 pjesama od kojih je samo dio transkribovan i objavljen u njegovim knjigama koje su izlazile od 1954. do 1964. godine u izdanju Muzeja Bosanske Krajine pod stalnim nazivom "Bosanske narodne pjesme" (I, II, III, IV). Ostali materijal čeka na obradu

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Angažovani kompozitor

U ovoj, šestoj deceniji svoga života, do kraja formiran kao kompozitor, iako će i kasnije nastaviti da razvija pristup orkestraciji i uopšte kompozicionoj tehnici, Vlado Milošević stvara više izuzetnih djela koja su u to vrijeme bila često na repertoaru naših radio-stanica, naročito Radio Sarajeva. Nastaje njegov Prvi gudački kvartet, pa "Krvava bajka" za mješoviti hor, na tekst Desanke Maksimović, Svita za violinu i klavir, Svita za gudački orkestar, "Kolo" za veliki orkestar, "Krajina" za mješoviti hor koju je napisao 1942. godine ali je kasnije preradio i s njom učestvovao na jednom konkursu Radio Sarajeva za nova muzička djela i dobio drugu nagradu.

Nastaje mnogo solo pjesama i horskih kompozicija na tekstove naših savremenih pjesnika: Vladimira Čerkeza, Vesne Parun, Desanke Maksimović, Dobriše Cesarića, ponovo Slavka Mandića i Stevana Raičkovića. Na tekst Dobriše Cesarića Milošević piše jednu od svojih najuspjelijih kompozicija "Voćka poslije kiše" koja je najčešće na repertoaru naših pjevača (među ostalima i Radmile Smiljanić, bivše učenice Vlade Miloševića).

Kao horski kompozitor Milošević radi skoro neprestano, tako da u ovom desetljeću nema godine a da nisu nastale nekolike horske kompozicije za sve vrste horova. Tu su djela vezana za folklor, harmonizacije i stilizacije, ali i danak vremenu, pjesme NOB, Titu i KPJ u čast. Od svih tih kompozicija ističu se najviše "Na Petrovačkoj cesti" na tekst Branka Ćopića i "Jama" (prvo pjevanje) na tekst Ivana Gorana Kovačića. Riječ je o djelima koja svojom potresnošću i danas ostaju značajna jer su univerzalna. Milošević je komponovao sve tri potresne pjesme Branka Ćopića: "Marija na Prkosima", "Grob u žitu" i "Na Petrovačkoj cesti". Poštujući tekst, Milošević se ovdje služi svojim parlando stilom, koji potcrtava dinamiku i strahote koje pjesnik opisuje. Nisu to djela za meke uši nego za one koji hoće i smiju da slušaju vrijeme.

Vrhunac djelovanja Gradskog orkestra bio je 2. aprila 1956. godine kada je održan koncert u velikoj sali Doma kulture. U jednoj od najakustičnijih evropskih dvorana, pored djela Hajdna, Vebera, Bokerinija, Betovena, Šuberta, Šumana i Dvoržaka, izveden je i Končertino za obou i gudače Vlade Miloševića, sa solistom Ivanom Kožićem na oboi.

Vlado Milošević je volio da piše muziku za pozorišne predstave, tu kao da je vidio stilizovani život kroz različite simbolične manifestacije. Tako on 1960. godine piše muziku za za dvije predstave: "Svjetlo na drugom spratu" po tekstu Skendera Kulenovića i "Vode se povlače" Drage Mažara, dok za predstavu "Balada o poručniku i Marjutki", Bratka Krefta u stvari adaptira muziku P. I. Čajkovskog. Od ove tri predstave, naročito je značajan rad na tekstu Drage Mažara, iz koga će 1967. godine nastati njegovo najveće simfonijsko djelo, "Dramatična simfonija".
4120  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:11:20 pm
Direktor muzičke škole

Odmah poslije rata, u Banjoj Luci se radilo na formiranju Muzičke škole i tražio se direktor. To mjesto je bilo ponuđeno Jaroslavu Plecitiju, horskom i pozorišnom dirigentu, koji je zbog svojih socijalnih stavova i bliskosti s komunistima bio pomalo i proskribovan u predratnom režimu. Pleciti je ponudu odbio i predložio Vladu Miloševića kao najbolju osobu za taj složeni posao. A Milošević je te godine šestario između Beograda, Sarajeva i Banje Luke u potrazi za pravim  radnim mjestom koje bi mu omogućilo punu afirmaciju. Htio je da se bavi prvenstveno etnomuzikologijom. Ali, u tome nije imao uspjeha. Napokon je prihvatio ponuđeni posao i vratio se u svoj rodni grad, gdje je počeo da radi 13.10.1946. godine.

 Šest godina Vlado Milošević je vodio nižu muzičku školu u Banjoj Luci,  stručno i dobro, što potvrđuju danas i njegovi brojni učenici. Ono što ga je obeshrabrivalo u tom poslu bilo je odsustvo talenata, koji su bili rijetki kao biseri na dnu. Sačuvan je referat koji je Vlado Milošević podnio na svečanom koncertu 4. aprila 1949. godine. Evo nekih zapažanja iz tog teksta:

"U nizu kulturno-umjetničkih ustanova koje služe kulturnom uzdizanju radnog čovjeka spada i naša Muzička škola. Navršile su se tri godine rada na stručnom podizanju i  širenju muzičke umjetnosti. Dosta je učenika kroz ove tri godine prošlo kroz školu a zadržalo se i ostalo je ono što ima najviše volje i smisla za muziku. (...) To što imamo 1 duvača premalo je. U tome nemam podršku kod đačkih roditelja...Naš svijet misli da je samo klavir taj koji otvara vrata u muzičku umjetnost, i da je on potreban kao dodatak opštem obrazovanju, a učenje orkestralnih instrumenata naročito duvaćih izgleda ima kao nešto manje vrijedno, zato u našim orkestrima ima podosta stranaca, a s obzirom na naše lokalne prilike posljedica neučenja je ta da mi u gradu nemamo orkestra limene muzike (osim vojne)."

Za pedagoški rad Milošević je 1948. godine dobio dvije novčane nagrade, jedno od Ministarstva prosvjete SR BiH (pedagoškom radu dodata je i odrednica organizatorski), u iznosu od 10.000 dinara, i drugu od Gradskog odbora Banja Luka, u iznosu od 5.000 dinara, "za rad u Muzičkoj školi", što je bilo značajno poboljšalo njegovo finansijsko stanje.

U januaru 1950. godine Vlado Milošević učestvuje na konferenciji o muzičkim školama koja je održana u Sarajevu i čita svoj referat u kome je ponovo iznio kritičke primjedbe o osnovnom muzičkom školstvu kod nas.

Kada 29. marta 1953. godine održi predavanje "O muzičkoj umjetnosti" namijenjeno učenicima i nastavnicima Muzičke škole to će biti i njegov oproštaj od ove institucije kojoj  je on udario temelj svojom ozbiljnošću i prilježnošću, čega će se uvijek rado sjećati neki od njegovih najuspješnijih učenika, poznatih muzičara i pedagoških radnika: Božidar Barković, Đovani Kavalin, Petar Olenjuk, Safija Čelebić, Radmila Smiljanić, Ferdinand Radovan...

Prvi nastavnički kolektiv Niže muzičke škole sačinjavali su još Vera Popov, Draga Bogoslovski, Milica Kecmanović i Jarko Pleciti za klavir, Drago Šajnović za violinu, Julija Pejnović za solo pjevanje, supruga Vladina Vida Milošević za harmoniku i Ivan Matijević za gitaru.

Zahvaljujući energiji Vlade Miloševića u Muzičkoj školi osnovan je gudački kvartet u kome su svirali, pored Vlade, još Drago Šajnović, Vjećeslav Hošek i Franc Kostevc. Na repertoaru su im bila mnoga djela, od bečkih klasika do domaćih kompozitora. U gradu je 1948. takođe osnovao Kamerni orkestar, koji je kasnije prerastao u Gradski orkestar.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Kompozitorski i melografski rad

Da bi se pedagogija digla na što viši nivo, u poslijeratnom periodu organizovani su stručni sastanci, kolokviji i konferencije. Tako je na Bledu koncem juna 1949. godine održana veoma značajna konferencija o muzičkom školstvu na kojoj je učestvovao i Vlado Milošević, uglavnom slušajući istaknute predavače. Tu se okupila kompozitorsko pedagoška elita onog vremena: Svetislav Stančić, Marko Tajčević, Petar Konjović, Mihailo Vukdragović, Lazar Marjanović, Emil Hajek, Ivo Lotka, Nikola Hercigonja i još neki, koji su izlagali na teme predviđene dnevnim redom (kako ga je zabilježio Vlado Milošević):

-Organizaciona pitanja
-Struktura muzičkih škola
-Projekt Uredbe o muzičkim školama
-Revizija nastavnih planova
-Izmjena, odnosno dopuna programa
-Udžbenici

Već 1945. godine on je u Nišu komponovao više takvih djela: "Himna radu", "Naš udarni bataljon", "Mi smo svi udarnici", "Komandant Sava", ali i raspjevanu "Pošla rumena", pa "Oj javore" i "Tri ptičice", za dječje horove sa solistima, onda "Varijacije" na narodnu temu za klavir, koju će kasnije iskoristiti za obou i gudače. Ne napušta Mandićeve pjesme i komponuje za mješoviti hor "Ko smo". Iduća godina biće još plodnija, nastaće "Preludijum i fuga" za gudački kvartet, "Andante i Allegretto" za obou i klavir, kasnije je dopunjeno drugim stavom i napisano kao "Svita za obou i gudače", poznata i kao "Koncert za obou i gudače".

Relativno skromna po količini napisanog biće 1947. ali su i "Pjesma i Skerco za Bosansku svitu" i "Svečani marš" značajnija i zahtjevnija djela u ovom razdoblju. Sljedeće, 1948. godine nastaće i jedna neobična pjesma na tekst Branka Ćopića, "Našim fudbalerima" koju će Milošević kasnije uvrstiti u svoju svitu "Sa šetnje po gradu" djelo po ugledu na Musorgskog i njegove "Slike s izložbe".

Slavko Zlatić, u zagrebačkoj koncertnoj dvorani "Istra", 23.4.1950. godine, na "Koncertu zborskih kompozicija – Prve izvedbe", izvodi, pored djela Rudolfa Maca, Petra Konjovića, Ive Lotke Kalinskog i još nekolicine savremenih kompozitora, i "Pjesme sa Zmijanja", Vlade Miloševića. Ovo djelo gdje se prvi put umjetnički obrađuje naš seoski folklor privuklo je pažnju i stručnjaka i slušalaca. Majstorska izvedba "Zbora Radio stanice – Zagreb" "Pjesama sa Zmijanja" dobila je najvišu ocjenu stručne kritike.

Evo samo dvije ocjene ovog majstorskog djela naše nacionalne baštine. Prva ocjena je sažetak teksta Petra Bingulca, objavljenog u svečanom broju "Puteva" posvećenih Vladi Miloševiću, u kome stoji i ovo: "Pesme sa Zmijanja pokazuju drugi vid Miloševićevog muzičkog stvaranja. Delo je u formi svite ili rapsodije, naročito popularnoj u muzici jugoslovenskih naroda, u kojoj se grupiše slobodno jedan niz narodnih pesama, bez stroge veze, bez određenih pravila. Milošević ih ima ovde sedam iz zbornika pesama koje je sam zabeležio; one su mahom kratke i s malim brojem strofa. Pa ipak, autor dopušta skraćivanje (čak daje savete za to). Pesme su iz Kočićeve Krajine, gde su ljudi ’otporni’ i ’vrletne ćudi’, i gde se za čoveka kaže, kao pohvala, ’čeličan i postojan kao Kočića glavica’. Ipak, u ovom nizu ima i pesama mekših i mirnijih. I time je, među njima, snažniji kontrast i veća raznovrsnost. (...)Retko je naći u tako skromnoj formi i ležernoj obradi toliko, zaista, zanimljivih pesama s više strana: po ritmu (Titrale se djevojke), po zvuku melodije i novini harmonije (Oj, rasti i Visoka jela do neba), po arhaičkom hromatskom klizanju (Oj, ukopala nana Milovana, Zapjevaj sivi sokole i Evo braće). Ali pravo otkrovenje bila je, kad su se Pesme sa Zmijanja pojavile, prva pesma Oj, ukopala...To je, zaista, kamenita, stenovita tuga, - jer planinska srca su tvrda, ne samo arhaične težine, nego težine starog pradrevnog obreda, koji dostojanstveno, konačno, sve smiruje...

Ali zato su Pjesme sa Zmijanja, komponovane još 1940. godine, morale čekati više od deset godina da budu izvedene. Ali odsad one, autentičnočšću svoje gorštačke istinitosti, i snagom svog umetničkog izraza, zauzimaju jedno od najznačajnijih i najsigurnijih mesta u celokupnoj jugoslovenskoj horskoj muzici."

Drugi tekst je iz pera muzikologa Ljiljane Ivanović, dio njene magistarske teze: "(...)Analiza ’Pjesama sa Zmijanja’ ukazuje na dvije kompozitorove tendence kojima se on rukovodio u stvaranju ovog djela. To su, prije svega tendenca ka zadržavanju rudimentarnog oblika korištenog folklornog materijala, a zatim tendenca da se postojeća izvorna materija umjetnički oblikuje u jedno novo ruho čija obilježja leže izvan čistog folklora i ne daju se njime objasniti. Vrijednost ovog djela leži upravo u tome što je kompozitor uspio sjediniti dva različita muzička izraza, različita u smislu njihovih obilježja, ne rušeći pri tom osnovne značajke ni jednog ni drugog, i stvarajući uporedo svoj specifičan, individualni umjetnički pristup ovakvoj stvaralačkoj koncepciji." ("Putevi", br. 5/76).

Svoju prvu značajnu nagradu Vlado Milošević dobija 1953. godine od Saveza kompozitora Jugoslavije, za "Pjesme sa Zmijanja", u iznosu od 20.000 dinara

Vlado Milošević nastavlja sa melografskim radom 1948. godine, prvo sa Mujom Karabegovićem, s kojim je radio i prije rata, ali i sa novim ljudima, zainteresovan za specifično narodno stvaralaštvo u Revoluciji, kako je nazivan Narodno-oslobodilački pokret.

Podržavan od strane nekolicine prijatelja muzičara, prvenstveno od kompozitora Marka Tajčevića, on se okretao  melografisanju kao veoma značajnom poslu u to vrijeme za našu kulturu.
4121  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:10:53 pm
Traganje i nalaženje

Kompozitorski rad Vlade Miloševića do 1941. godine nosi pečat horskog stvaralaštva, i to uglavnom onog harmonizacijskog, dnevnopotrebnog.

Od originalnih djela, među najranije spada kompozicija za mješoviti hor "Spomen", na tekst srpskog romantičnog pjesnika Đure Jakšića, komponovana 1929. godine, i iste godine dvije kompozicije na tekstove banjolučkog učitelja i jednog od prvih pjesnika za djecu u ovom gradu, Isaije Mitrovića, "Leptir" i "Ševe" za troglasni dječji hor (sve ove pjesme izveo je hor Učiteljske škole). Za hor SPD "Jedinstvo" komponuje duhovne pjesme u pravoslavnom muzičkom ključu, kao obrade, i to 1935. godine "Aliluja" i "Priđite", 1939. "Carju nebeski",  "Svjete tihij" i "Ninje otpuščaješi", da bi taj posao dobio i svoj završni akord, veliku liturgiju koja je 1940. godine i odštampana ali u novije vrijeme nije izvođena.

Kompozitorski rad za glas i klavir Milošević će početi takođe pjesmom Isaije Mitrovića "Dođi dragi (draga)" komponovanom 1933. godine.

Za Narodno pozorište Vrbaske banovine Milošević komponuje u dva navrata 1938. godine, i to za predstavu "Za suncem" po tekstu Beševića dvije pjesme za solo glas, i za Šekspirovu komediju "Kakvo vam drago" jednu pjesmu za solo glas, gitaru i fanfaru. Njegov najambiciozniji kompozitorski posao do rata bila je predstava "Ajkini jadi" za koju komponuje šesnaest numera, uglavnom se radilo o harmonizaciji i lakšoj obradi sevdalinki, dakle gradskih muslimanskih pjesama, od uvertire do završene muzičke tačke "Razboli se Šećer Salih aga". U sezonama od 1937. do 1939. godine, dirigovao je poznate operete: "Zemlja smiješka", "Čar valcera" i "Grofica Marica".
Kada je 27. maja 1933. godine u Zagrebu položio profesorski ispit Vlado Milošević je zvaničio završio svoje akademsko školovanje. Ispitna komisija bila je sastavljena od uglednih profsora opšteobrazovnog i muzičkog smjera: Antun Barac za nacionalnu grupu predmeta, Pavao Vuk-Pavlović za filozofsko pedagošku grupu predmeta, Petar Ratković za školsku administraciju; Stjepan Tropš za njemački jezik, Milan Rajzer za solo pjevanje, Stanislav Stražnicki za istoriju i estetiku muzike, Franjo Dugan za osnove muzičke teorije sa slofeđom i nauku o harmoniji, kontrapunkt, nauku o oblicima i instrumentima i Vjekoslav Rozenberg-Ružić za klavir i violinu.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Nove obaveze i ostvarenja

Vanredna glavna skupština SPD "Jedinstvo" odlučila je 1934. godine da se otvori muzička škola kako bi se i s te strane zadovoljavale narasle potrebe mladih za muzičkim obrazovanjem. Taj posao je na sebe preuzeo Vlado Milošević i napisao Pravila koja su ovjerena iste godine tako da je rad škole mogao da počne iduće godine po odobrenju ministra prosvjete.

U članu 1. ovih Pravila stoji:

"Svrha je škole savremeno muzičko vaspitanje učenika od elementarnih početaka do umjetničke zrelosti, sa osobitim obzirom na jugoslavensku i ostalu slavensku muziku, te s obzirom i na savremena muzička nastojanja uopšte. Svrhu će postići podukom, javnim produkcijama i koncertima."

U članu 2 čitamo:

Odjeljenja:

1.početni tečaj;
2.niža muzička škola;
3.tri prve godine srednje muzičke škole;

Predmeti:

1.klavir,
2.violina,
3.solo pjevanje.

Obligatni:

1.Solfeđo I i II,
2.Teorija muzike i
3.Harmonija.

Sa razvojem i napretkom škole te prema potrebi uvodiće se i drugi predmeti."

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Hroničar muzičkog života Banje Luke

Od početka svoje profesorsko-muzičke karijere Vlado Milošević piše i prikaze gostovanja poznatih muzičara u Banjoj Luci. Svoje recenzije on obično potpisuje inicijalima V.M. Evo kratkog odlomka iz jedne recenzije. Datum je 8.8.1933. i odnosi se na koncert Krste Ivića: "Sjajni pevački kvaliteti i oni muzikalno-osećajni nisu se kod g. Ivića harmonično i uporedno razvijali. U nekim arijama u kojima više dolazi do izražaja lirski element, dakle osećajnost, prevladava pevač na štetu umetnika koji će proživljavajući ono što peva u najsuptilnijim momentima dati svom pevanju nešto duboko osećajno i uverljivo. On nekoje arije peva u jednom tempu i dinamici, bez oduška (arija iz Židovke) te izgleda kao da se stalno žuri. Arije u kojima treba više herojskog patosa g. Ivić je sjajno interpretirao (Vagnerov Loengrin)."

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Pred ratnu buru

Jovanka Milošević poslije dugogodišnje borbe sa šećernom bolešću umire 1937. godine.

Vlado Milošević je imao krug svojih prijatelja što porodičnih što kolega iz škole s kojima se redovno viđao, Mujo Karabegović, poznati pjevač koji je prije rata bio snimio i ploču, zatim Vaso Zeljković, Suljo Hadžihalilović, Rušidka Toplić i Huso Dervišević. Naročito je bilo značajno pjevanje Rušidke Toplić, koju je Milošević upoznao kada se sa suprugom preselio u gradski kvart Dolac i tu stanovao četiri godine (1937-1941). Rušidka je bila mlada djevojka, koja je radeći u dvorištu stalno pjevala.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


U niškom izbjeglištvu

Vlado Milošević je u toj raspodjeli dobio Niš, gdje se zaposlio u  Prvoj muškoj gimnaziji kao profesor muzike.

U Nišu se Milošević uključuje i u rad Pozorišta koje je imalo sličan profil i repertoar kao i sva ostala banovinska pozorišta pa i ono banjalučko. Davali su se mnogi komadi s igranjem i pjevanjem, operete i slični veseli dramoleti, poput "Uličnih svirača" i "Kaplara Miloja" u sezoni 1941/42. U orkestru niškog pozorišta on će 1944. godine svirati violu, a po oslobođenju, 1945. godine, januara i februara postati horovođa u Pantelejskoj kasarni. Tu je vojnike naučio da pjevaju nove himne, sovjetsku i jugoslovensku. Iste godine, kao i u proljeće naredne, svirao je u gradskom orkestru, koji je bio ojačao dolaskom novih snaga, violu i obou. Izvodili su popularna djela, među kojima i čuvenu Rosinijevu uvertiru "Italijanka u Alžiru". Tu će već pred svoj odlazak osnovati i gudački kvartet s prijateljem Stojanom Andrićem, a članovi su bili i Dušan Tomić i Petar Perić. Dali su dvije koncertne večeri s djelima Ramoa, Hajdna, Šuberta, Betovena i Vlade Miloševića, koji se prvi put pojavio kao kompozitor kamerne muzike.

U Nišu su nastale i tri pjesme na tekstove Zmaja Jove Jovanovića, "Spomen", "Valse triste" i češće izvođena "Selo je sunce jarko".

Milošević se takođe okušava i kao kompozitor djela za orkestar, među kojima je naročito značajna rapsodija za klavir i orkestar "Sa planine" koju će on kasnije preraditi u simfonijsku poemu "Sa planine". Zatim piše scensku muziku za "Zlu ženu" prema pjevanju glumca Srdanovića i kolo "Svud se pesma ori", za dvoglasni ženski hor i klavir. Zanimljivo je pojavljivanje klavira kao instrumenta za koji Milošević komponuje nekoliko djela, od već navedene rapsodije i ovog kola do nekoliko komada za sam klavir, kao što su "Pjesma i kolo", "Fantazija", "Tri burleske" i u "U časovima odmora". Sljedećih godina on će nastaviti da komponuje za violinu, klavir, obou i klarinet.

U Nišu Vlado Milošević komponuje, sasvim prirodno, za hor, i to "Krajinu" i "rukovet Vjetar duše", ali njegova najsnažnija djela iz tih godina su: 1943. godine veliko "Opijelo" za mješoviti hor, zatim "Tri puta Gospodi pomiluj", veliko pogrebno pjevanje za mješoviti hor, kao tužljaku nad žrtvama hercegovačkih izbjeglica koji su se isto tako bili sklonili u Niš.
4122  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:10:15 pm
Otkriće Zmijanja

Prvo veliko iskustvo došlo je1939. godine tek sa posjetom Zmijanju ili Vrhovini, kako se ta oblast zvala u Banjoj Luci. U Aginom selu bio je zbor. Tu je Vlado Milošević prvi put čuo pjesmu "Evo braće jedan do drugoga" koja ga je impresionirala i koju će kasnije uključiti u svoje "Pjesme sa Zmijanja", horsko djelo izuzetne snage i koherencije.

Tu, na Zmijanju, slušao je sestre Milanović, pa Đorđa Ilića koji je pjevao izuzetnu pjesmu "Zapjevaj sivi sokole" koju će Vlado Milošević isto tako uvrstiti u svoje "Pjesme sa Zmijanja".

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Temelji vlastite poetike

Harmonizujući pjesme iz Kubine zbirke, Vlado Milošević je kritički čitao to obimno i značajno djelo. Kao rezultat odnosa prema velikom prethodniku, nastao je njegov prvi značajniji rad iz područja etnomuzikologije,  koji je objavljen u "Razvitku" 1940. godine. Odmah iza članka o Kubinom radu, slijedio je tekst "Seljačko pjevanje u banjalučkoj Vrhovini" u kome je Milošević pokazao kakav je njegov odnos prema narodnom blagu i kako treba pristupiti skupljanju tog blaga.

Cijeli melografski rad Vlade Miloševića proizlazi iz jedne rečenice, iz jednog stava iznesenog u eseju o  Ludviku Kubi: "Kod narodnog melosa treba dobro poznavati ono  što je čisto i iskonski narodno, ono što je tuđe i opet ono što je uneseno, a što se stopilo s narodnom psihom.

Svoj drugi članak, "Seljačko pjevanje u banjolučkoj Vrhovini", Milošević počinje rečenicom koja bi se mogla primijeniti i na njega samoga, kada su u pitanju ignoranti-kritičari, kakvih nije malo ni u nas ni u svijetu. "Mi, gradski ljudi, s izvjesnim nipodaštavanjem, s podsmijehom slušamo seljačko pjevanje".

U svom članku, iz 1940. godine, Milošević će prvi put napisati svoju poznatu vukovsku misao, da je zmijanjsko pjevanje siromašno u tipu, ali bogato u varijantama. I on sam gradiće svoje umejtničko djelo na sličnim principima."Mi gradski ljudi, s izvjesnim nipodaštavanjem, s podsmijehom slušamo seljačko pjevanje. Ono je nekako tvrdo i nepodesno za naše uho. Obično kažemo da seljaci nemaju sluha. (...) Ovakvo shvatanje je iz osnove pogrešno. Mi smo daleko od sela i seljaka. Njihov život nam je tuđ, pa i pjevanje tvrdo i neobično. Seljačka popijevka ima svoje zakone fiziološko-akustičke, ima svoj muzički sistem, a ovaj je duboko fundiran u psihi Dinarca, u ambijentu i cjelokupnom sklopu i načinu njegova života. Nije pitanje sluha jedini i glavni atribut muzikalnosti. (...) Težačko pjevanje je iskonski snažno i sirovo. Njihovo uživljavanje u pjevani tekst je uvjerljivo, a snaga tona daje tome crtu čulnosti, vezanosti za rodnu grudu. (...) Kao i zmijanjski pejzaži, tako je i pjevanje siromašno u tipu, ali bogato u varijantama. (...) to je stalna improvizacija. Seljak pjevajući stvara, on je ujedno produktivno i reproduktivno lice. (...)  Otkuda ta primitivnost, taj arhaizam u pjevanju našeg Zmijanjca? ’Ne znadu zlatna pera pisati, kako javorove gusle!’ Dubok je sadržaj ove Tomazeove sentence. Dok su Zapadnjaci od gusala napravili violinu, naši i sad gude kao u doba Kosova. Gusle su simbol ne samo tradicije i prošlosti, nego su i oličenje snage, dinamizma i postojanosti naše i nacije kao posebne individualnosti. Guslanje kao i pjevanje izbija iz jednog izvora, čije žice duboko sežu u kolektiv narodne psihe. (...) Dinarski čovjek i kroz pjesmu progovara svojim jezikom i svojom dušom. To njegovo pjevanje se potpuno identifikuje s njegovim psihičkim osobinama."
 
4123  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:09:57 pm
SPD “Jedinstvo”

 Prva kompozicija koju je Vlado Milošević uvježbao s "Jedinstvom" bilo je poznato i teško duhovno djelo Stevana Mokranjca "Tebje  odjejuščagosja". Tu su stihiru pjevali svake godine u banjolučkoj sabornoj crkvi. Iste godine u jesen priredili su svoj koncert s djelima Mokranjca, Slavenskog, Milojevića i Tajčevića. U listu "Nova štampa", od 21.11.1931. godine na prvoj strani objavljen je tekst potpisan inicijalima V(lado) M(ilošević) u kome se na dva stupca obrazlaže dirigentov odnos prema kompozitorima i njihovim djelima kao i o mogućnostima "Jedinstva". Govoreći o Mokranjcu Milošević piše: "Njegove crkvene pesme nisu samo obične harmonizacije. To su umetnička dela, koja se mogu izvoditi i u koncertnoj dvorani. Mokranjac je bio čovek duboko religiozan, i tu religiju ispovedao je kroz svoja crkvena dela. Muziku za Veliki petak napisao je 1892. ''Tebje odjejuščagosja'' je delo prožeto bolom, stradanjem i mistikom Velikog dana." Potom Milošević piše o ostalim kompozitorima čija će djela izvoditi "Jedinstvo" na svom godišnjem koncertu pod njegovom upravom; o Josipu Slavenskom, Miloju Milojeviću, Marku Tajčeviću i manje poznatom Ljubomiru Bošnjakoviću. Svoj tekst Milošević zaključuje ocjenom svoga hora i njegovih mogućnosti: "Jedinstvo će i nadalje nastojati da iznosi dela savremenih majstora, i reprezentativna dela starijih. Da li ćemo i u koliko u tom uspeti, ne možemo ništa reći. Sa malim horom od 30 članova, koji iako od srca i predano rade, ne možemo ni pomisliti da izvodimo teža i veća dela. Ali i pored tog ova mala grupa oduševljenih pevača radiće na tom, da se naša muzička kultura što jače afirmiše i populariše."

Njegovanje horskog pjevanja u austrijsko vrijeme, ali i u periodu između dva svjetska rata, bilo je gotovo obaveza patriotskih snaga, a pogotovo onih koji su posjedovali i prirodnu predispoziciju za taj zahtjevni posao. Tanjušni građanski srpski sloj u ondašnjoj  BiH to je dobro osjetio i odazvao se "pozivu svog roda", kako se tada govorilo, da bi očuvao i razvio njegovu samobitnost i kulturu. Slično su misli i radili i drugi narodi, Bošnjaci, Jevreji, Hrvati, ali i mnogobrojne nacionalne manjine oko Banje Luke (italijanska, ukrajinska, njemačka).

"Jedinstvo" je izvodilo mnoge kompozitore, i veoma različitu muziku. Tu su u prvom redu bila duhovna djela, s kojima se nastupalo u crkvi, ili u procesijama kroz grad. Vokalna duhovna djela spadaju u vrh svjetskog muzičkog stvaralaštva, zato se njihovim izođenjem moglo mnogo naučiti. Od kompozitora čija su djela izvodili, mogu se nabrojati sljedeći: Isidor Bajić, Emil Adamič, Stanislav Binički, Dmitrij Bortnjanski, Stefan Gajdov, Degtarjev, Dobri Hristov, Dugan - mlađi, Vlada Đorđević, Gvido Havlas, Petar Krstić, Leoš Janaček, Karel Pavel Križkovski, Krstev, Anton Lajovic, Anatolij Ljadov, Josif Marinković, Miloje Milojević, Kosta Manojlović, Stevan St. Mokranjac,  Nikoljski Feliks Novovijski, Josip Ocvirk, Pančenko, Piskaček, Stanko Premrl, Riling, Josip Štolcer Slavenski, Stjepan Vasiljevič Smolenski, Marko Tajčević i drugi.
Najčešće je na repertoaru bio, sasvim prirodno, Stevan Mokranjac. Značaj ovog rodočelnika srpske umjetničke muzike ogledao se u njegovom uticaju na melografe, na kompozitore i na izvođače. U časopisu "Pro musica", posebno izdanje iz septembra 1981. godine, posvećenog u cjelini Stevanu Mokranjcu, svoj prilog dao je i Vlado Milošević. On je po sjećanju nanizao godine i kompozicije Stevana Mokranjca izvedene u Banjoj Luci od 1904. godine, kada je na zabavi Dobrotvorne zadruge Srpkinja Banjolučanki, koju je vodila njegova majka Jovanka, izvedena IV rukovet, pa preko proslave SPD "Jedinstvo", 1905. godine kada je osvećena i zastava ovog pjevačkog društva u prisustvu samog  Mokranjca, a izvedeno više njegovih djela, s posebnim naglaskom na ulogu samog "Jedinstva" u ovom poslu. Potom slijedi bilješka "Ponešto sasvim lično", gdje Milošević piše kako se prvi put susreo s djelom S. Mokranjca s ploče koju je bio nabavio njegov otac a na kojoj je bila neka obrada Šeste rukoveti. Dalje nastavlja: "Bio sam horovođa ’Jedinstva’ punih deset godina. Za to vrijeme smo najmanje dvadeset puta godišnje pjevali u crkvi, neprestano Mokranjčevu Liturgiju. Ako dodam i tri Rukoveti koje smo pjevali za ovo vrijeme, imao sam šta da naučim od Mokranjca. U njegovim djelima nema ničeg previše, ničeg premalo, nema efekta koji bi bio sam sebi svrha, nema siline u zvuku koji bi pojedine glasove dovodio prečesto do krajnjih granica registra. Vođenje dionica je pjevački idealno, sklop glasova uz prividnu (i realnu) polifoniju je blagozvučan, što svom snagom privlači slušaoca. (...) Jednostavnost, jasnoću, preglednost partiture naučio sam od Mokranjca. Sve što sam napisao (naročito za hor) nekad latentno, nekad ostenativno je potpuno u duhu Mokranjca što se naročito vidi iz horskog trolista: ’Pjesme sa Zmijanja’, ’Oj, Dubice’ i ’Ne daj selo Stojanu na vojsku.’"

Za potrebe "Jedinstva" Vlado Milošević je načinio prve harmonizacije narodnih pjesama, onih koje je uzeo iz zbirke Čeha Luviga Kube, pasioniranog melografa i istraživača, putnika kroz BiH, i nekih koje je sam zabilježio. Zato se može reći da je Vladu Miloševića do kompozitorskih poduhvata i uopšte do potrebe da komponuje dovelo horsko pjevanje i potrebe pjevačkog društva. A poznato je, iz istorije muzike, da su plodni kompozitori, poput Baha ili Mocarta, najviše svojih djela napisali po porudžbini iliti skoro svakodnevnoj obavezi prema poslodavcu.

Kada se sastavljao repertoar pjevačkog društva, trebalo je unijeti i kompozicije  domaćih autora, u duhu narodne muzike. Za taj posao bio je predodređen, sasvim prirodno, horovođa i u tome Milošević nije bio usamljen čak ni u svojoj Banjoj Luci. Sličnim poslom bavio se, na primjer, i Petar Kostić. Sa radovima Luvika Kube, koji su bili djelimično objavljeni u "Glasniku Zemaljskog muzeja", Vlado Milošević je došao u doticaj 1930. godine, kada je uzeo tri njegove pjesme i harmonizovao ih troglasno za ženski hor. Svoj melografski rad, koji mu je do danas donio najviša i nepodijeljena priznanja u zemlji i svijetu, Milošević počinje skromno, sa pjevačem iz "Jedinstva" Suljom Plićanićem, odličnim tenorom s kojim je radio skoro deset godina. On harmonizuje narodne pjesme: "Majka ženi na silu Omera", "Mujo se sprema na vojsku", "Kono moja, jagnje razbuđeno", "Ječam žele Tuzlanke djevojke", "Gorom jezde kićeni svatovi" i "Pod brijegom se jela razgranala". Te prve harmonizacije za potrebe hora donose mu i prva kompozitorska iskustva koja će on proširivati iz godine u godinu, iz kompozicije u kompoziciju.

Mnogo godina kasnije Milošević će svoj kompozitorski prosede objasniti u tekstu "Muzički folklor u kreativnom prosedeu kompozitora": "Ima više pristupa folkloru: to su (polazim od vlastitog iskustva) harmonizacija, stilizacija, obrada i sublimacija.(...) Najjednostavniji način, da tako kažem obdjelavanja muzičke građe jeste harmonizacija narodnih pjesama i igara. Obično se radi za ženski ili muški, a najčešće za mješoviti hor, a cappela, sa pratnjom, za glas i klavir, odnosno za jedan ili više instrumenata, ako je u pitanju igra."
4124  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:09:38 pm
"Izlet" u Zagreb

Godine 1918. nove neprilike sa školom, pa Vlado prelazi u Zagreb. S gledišta školovanja u gimnaziji, nije to bio naročito srećan potez. Da je kojim slučajem Milošević krenuo u muzičku školu, rezultat bi svakako bio izuzetan, ali niti je njega imao ko da savjetuje na pravi način, niti je on bio dorastao dilemama koje su se pred njega postavljale. U to smutno vrijeme, on odlazi u grad koji tek treba da se pronađe u opštom rasulu,  u novonastaloj situaciji stvaranja jedne države, u grad koji je rastrzan protivrječnim osjećanjima svojih žitelja, oduševljenjem jednih zbog propasti Carevine i stvaranja države Južnih Slovena i razočarenjem drugih zbog svega toga, što će voditi u oštre podjele i žestoke sukobe. Jedina, i ne mala korist, od tog boravka u Zagrebu, bile su operske predstave koje je vidio prvi put u životu. "Rigoleto", "Toska", "Prodana nevjesta",  te sviranje Češkog kvarteta, ostavili su, svaki na svoj način, golem utisak na mladog zaljubljenika u muziku. Naročito je impresivno bilo slušati suptilno muziciranje Češkog kvadrata u Šumanovom klavirskom kvintetu. Već tada Vlado Milošević je izuzetno dobro poznavao njemački romantizam koji mu je naročito bio blizak. Služio se i njemačkim jezikom poput svih srednjoškolaca iz svoje generacije.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Kvartet profesora Kalusa

Milošević se vraća u Banju Luku, gdje nastavlja da svira u kvartetu, sve do odlaska profesora Artura Kalusa u Češku, kojoj su trebali službenici za novu državnu administraciju. Neposredno iza rata, radila je plesna škola  koju je držao izvjesni Tone Gajić, i kod koga je Vlado Milošević kontrabas svirao u orkestru nekoga Losa. Tanze schule, djevojke, zaljubljivost, problemi, problemi! Čak bi se i neka melodramska priča u svemu tome mogla izvući, jer ljubav koju otkriva mladi Milošević kreće se u klasičnom začaranom krugu u kome se uvijek voli druga i nikada prava osoba.

Ta nova muzička aktivnost, nije padala teško Vladi Miloševiću, može se čak reći, savim slobodno, da mu je ona predstavljala izvor novog zadovoljstva koje je sasvim razumljivo kad se imaju u vidu godine mladog muzičara. On sam nikada nije bio plesač, zato mu je sviranje na zabavama, igrankama i balovima, stvaralo osjećanje saučestvovanja u cijelom ceremonijalu.Godinama, Vlado Milošević je svirao po bioskopima, ne osjećajući uopšte da bi se njegova djelatnost mogla povezati sa profanisanjem uzvišene umjetnosti.

Kao jedina kompenzacija ostaju ponovo brojna pjeačka društva, osnovni nosioci kulturne svijesti naroda, naročito u novom, izmijenjenom nacionalnom smislu. Jugoslovenstvo je postalo državna ideologija i u svemu davala mu se prednost. Ali, kvalitet je i dalje bio na strani konfesionalnih društava. Direktor banke, gospodin Viktor Prohaska, organizovao je mali orkestar koji je pratio hrvatsko pjevačko društvo  "Nada" prilikom nastupa.  Izvodili su se dijelovi iz opera. Naročito je uspješno bilo izvođenje manje poznate opere "Maričon". U tom orkestru, za novo vrijeme sasvim prirodno, svirao je i Vlado Milošević. On 1920. uzima časove klavira kod starije profesorice, Čehinje, čime proširuje svoje poznavanje instrumenata što će mu kasnije i kao pedagogu i kao kompozitoru biti izuzetno potrebno.

Sljedeće, 1921. godine napokon je maturirao u Realnoj gimnaziji. Na pismeni je bio znatno zakasnio, jer se kod kuće "zasvirao", i to na klaviru, tako da su već bili poslali učenika po njega. Kad se pojavio zadihan na stepeništu i stupio na prvi sprat, tamo ga je dočekao lično direktor dr Đuro Damaška koji je osuo na njega paljbu i izgrdio ga na pasja preskakala. Pismeni je uradio slabo, kasnije je doznao da je dobio skromnu ocjenu 4, ali u to vrijeme on se inače teško izražavao u pisanom obliku. Tek će kasnije usavršiti svoj stil, dotjerati ga, tako da su njegovi članci objavljivani u "Razvitku", a naročito predgovori i komentari u knjigama narodnih pjesama, bili zapaženi i s te, stilske, strane. Usmeni je položio veoma lako, polažući prije nego što bi bio red, jer je išao na sokolski slet.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Vrijeme studentskih iskušenja - zlatni Prag

Prijatelj iz školskih dana našeg Vlade Miloševića, kasnije književnik, Ilija Kecmanović, predložio je Vladi da zajedno  idu na studije u Prag. Vlado Milošević je položio i prijemni  ispit na konzervatorijumu, iako se nije spremao specijalno za taj ispit. Njegov sluh bio je takav (apsolutan sigurno) da su ispitivači odmah shvatili da pred sobom imaju rođenog muzičara. Na jednoj predstavi, baš tu u zlatnom Pragu, gdje se svirala tako divna, slovenska muzika, vidio je, u Operi, s jedne galerije, flautistu koji je svaki čas listao note da bi utvrdio kad će već kraj. Ta slika muzičara kome to veče sviranje ne predstavlja, po svemu sudeći, nikakvo posebno zadovoljstvo, gotovo da ga je bolno uvrijedila, povrijedila u njemu uzvišena osjećanja spram umjetnosti. "Zar da i ja danas-sutra budem takav? Nikada! Rečeno, ili još bolje, pomišljeno - učinjeno. Još školska godina nije ni počela a on se prepisao na agronomiju. U početku je nekako i išlo, ali uskoro se ponovo suoči sa svojim neprijateljem broj jedan iz gimnazije, sa matematikom. Okrutni limesi učinili su svoje i Vlado odlazi iz Praga, pogružen i utučen, po onoj narodnoj: Gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa! Njegov odlazak potencirale su i prilično složene kućne prilike, nesigurnost položaja firme, napori majke Jovanke da nekako sve to dovede u red.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Promjena mjesta boravka - Beč, Banja Luka

Prije toga bio je ozbiljno bolestan, preležao je suhu upalu porebrice, danima lebdio u bunilu i vrućici iz koje je izišao loman i još nesigurniji u sebe nego što je inače bio. Vijest o bolesti naročito je teško pala njegovoj majci, i on je ponovo u Banjoj Luci. Moguće je da se njegova misao od Praga do Beča stalno vraćala na prosto pitanje: Može li se od toga živjeti tamo, u maloj Banjoj Luci?

Izlaz iz svoje složene duhovne situacije, Vlado Milošević nalazi u odsluženju vojnog roka. Prijavljuje se da služi svoj rok i služi ga zaista u najgore vrijeme, tokom dvije zime, 1921. i 1922. godine. Ipak, jedina korist bila je u tome što je služio u Banjoj Luci i svirao u vojnoj kapeli 33. pješadijskog puka i to obou. Istovremeno je bio i nešto poput kapelnika u sokolskoj pleh muzici, gdje je poučavao omladince.

Dva putovanja sa sokolskom muzikom ostaće Vladi Miloševiću u prijatnoj uspomeni, jedno na sokolski slet u Kostajnicu, a drugo čak u Ljubaljanu. Dok je u vojnoj kapeli bio odličan muzičar Većeslav Nigl, izvodili su i ambicioznija djela, poput "Italijanske simfonije" Feliksa Mendelsona Bartoldija, a redovno su svirali i u hotelu "Bosna".

Upala porebrice odvojila ga je od njegove oboe, koju je veoma volio i koju je svirao dvije godine (1923-25), a drugu obou svirao je čak u orkestru Glazbenog zavoda u Zagrebu. On poslije toga nije više imao daha bez čega se ne mogu svirati duvački instrumenti.

Potkraj vojnog roka, Vlado Milošević dobija trbušni tifus koji je prebolio junački, što još više potencira potrebu praktičnog određenja prema budućem poslu. Od dječaštva idu redom: šarlah, porebrica, tifus; stara poslovica pokazala se sasvim ispravna: što te ne ubije, pomaže da očvrsneš. Tako je bilo s bolestima u životu Vlade Miloševića.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Povratak u Zagreb

Po odsluženju vojnog roka, Vlado Milošević odmah odlazi u Zagreb gdje je već bio upisan na Filozofski fakultet, odsjek Povijest i geografija. Vlado i ne posjećuje predavanja iz istorije i geografije, nastoji samo da skupi neophodne potpise; opet gotovo kradom, polaže s uspjehom prijemni na Muzičkoj akademiji i sluša odmah predavanja kod odličnih profesora, među kojima su mu najviše znanja dali Fran Lotka iz harmonije i V. Rosenberg Ružić iz klavira.
U Zagrebu  je iznajmio dobru sobu u kojoj je bio klavir, tako da je uspjeh te prve godine bio zaista izuzetan i gotovo iznenađujući. Tu samostalno prenosi na notnu hartiju prve muzičke misli i teme od kojih su neke i dvoglasno koncipovane, kao, na primjer, jedan poduži stavak pastoralno lirskog karaktera. Tu građu Vlado Milošević je upotrijebio kasnije, 1940. godine, za uvertiru pozorišnog komada "Ajkini jadi" na tekst Milorada Kostića. Ali do izvođenja ovog komada nije došlo, pa je početni motiv mnogo kasnije, 1964. godine, upotrijebio za "Rapsodičnu uvertiru". Iste te godine u ljeto, po preporuci profesora Lotke, harmonizuje pjesme iz zbirke Vladimira Đorđevića, ali i dalje sam piše manje motive.

Završivši dvije godine studija na muzičkoj akademiji, Vlado Milošević odlazi u Beč da studira na Bečkom univerzitetu muzikologiju. Boravak u Beču nije se pokazao naročito plodnim. Tu su sjajni profesori, evropska imena, sve doktori: Vilhelm Fišer, Robert Lah, Egon Veles, Dobroslav Orel i drugi.

Pitanja je bilo dosta, a odgovor koji je došao, opet posredno, od strane drugog, kao prijateljski savjet, vraća ga u Zagreb,  gdje napokon 1926. godine prilježno pokušava da studira svoju povijest i geografiju. Kada se vratio u Zagreb, za njega su se raspitivali profesori sa muzičke akademije, a Blagoje Bersa se pitao zašto je prekinuo studije muzike. A drugi profesor, izražavajući se prilično strogo o svojim kolegama sa muzičke akademije, preporučio je Vladi Miloševiću da studira povijest a kad bude na "terenu" moći će da skuplja narodne melodije. Tako je on tih nekoliko godina išao gotovo košmarno iz jedne krajnosti u drugu, više plašeći se neuspjeha nego znajući šta u stvari želi.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


U Beogradu, potom u Banjoj Luci

U potrazi za snagom koja mu je bila potrebna za taj odlučujući korak, u februaru 1927. godine, Vlado Milošević se zapućuje u Beograd, želeći da studira muzikologiju (opet  muzikologija!) kod profesora Miloja Milojevića.

Među profesorima koje je tada slušao, nalazili su se sve odlični istoričari. Uz već spomenutog Viktora Novaka, tu su bili još Ćorović, Stanojević, Vulić, Atanasijević, Dušan Popović i Vasilij Popović i brat kompozitora Milojevića, Borislav Milojević.
Završivši tako jedan dio svog školovanja, položivši potrebne ispite za sticanje akademskog zvanja, Vlado Milošević se vraća u Banju Luku. Njegovo zadovoljstvo u pogledu okončanja studija bilo je pomućeno unutrašnjim imperativom da se bavi muzikom. Rad u Učiteljskoj školi, gdje je dobio namještenje kao privremeni predmetni  učitelj nimalo ga nije oduševljavao.

Ipak, okružen prijateljima iz mladosti, Zlatkom Puvačićem, Petrom Kostićem, zatim Vukašinom Jelovcem, prijatnim čovjekom, novinarom, vispremnim duhom, on je nastojao da zaboravi na svoje nedaće i svoje nezadovoljstvo.

U to vrijeme Vlado Milošević dolazi u doticaj sa pjevačima i ljubiteljima pjevanja, Vasom Zeljkovićem i Hakijom Karabegovićem.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Zagreb, muzička akademija

Pošto je proveo godinu dana kao privremeni predmetni učitelj, Vladino nezadovoljstvo, kulminiralo je napuštanjem svega i odlaskom u Zagreb, sa željom da bude muzički pedagog. Upisuje se dakle na Nastavnički odjel za solo pjevanje Muzičke akademije, gdje mu pjevanje predaje Milan Rajzer, istoriju muzike Stanislav Stražnicki, harmoniju hospituje kod Lotke a kontrapunkt kod Dugana. Druži se s Markom Tajčevićem, kasnije značajnim srpskim kompozitorom, i Mladenom Pozajićem, pijanistom, svojim kolegama a kasnije dugogodišnjim iskrenim prijateljima. Obojica su bili veoma značajni za njegovo muzičko zrenje, a Pozajić kasnije i kao promotor i izvođač njegovih kompozicija.

Godine 1928. i 1929. donose završetak zvaničnih muzičkih studija na Muzičkoj  akademiji u Zagrebu.

Hospitujući kod dobrih profesora, odličnih pedagoga, kakvi su bili Fran Lotka i Franjo Dugan, a naročito Zlatko Grgošević iz solfeđa, Vlado Milošević je naučio mnogo.
4125  MUZIČKO STVARALAŠTVO I IZVOĐAŠTVO SRBA / Muzički stvaraoci — posleratna generacija / Vlado S. Milošević (1901—1990) poslato: Februar 04, 2011, 11:06:47 pm
Rođenje i prve godine

Vlado Milošević se rodio kao drugo dijete Jovanke i Save Miloševića, 28.3. po starom, ili 10.4.1901. po novom kalendaru. Stariji od njega bio je Vojislav, a mlađi sestra Stojanka, brat Nemanja i sestra Milena. Rođen je s jednim zubom, što su stare žene protumačile kao dobar znak i sklonost ka muzici.




Vlado Milošević je bio veoma živo dijete. Rastao je u mnogoljudnoj sredini, sa zdravim životnim načelima i navikama, u sredini prožetoj jednostavnom, pretežno folklornom tradicijom i neiskvarenim životom. Rastao je prirodno, u kući u kojoj je sve odisalo redom i harmonijom. Poslovi su išli dobro, na pomolu nije bilo ničega što bi moglo da pomuti ustaljeni red stvari i gotovo dosadnu svakodnevicu. Kao član trgovačke porodice, Vlado Milošević nije u svojoj prvoj mladosti mogao da osjeti društvena kretanja, niti Kočićevu borbu. Ono što bi i načuo ostajalo je na tom nivou, ako je dolazilo od nekog drugara ili roditelja prionulo bi uz njegovu dušu kao vlastito iskustvo i generacijska obaveza. Za njegov duhovni razvoj, pored majke Jovanke, naročito je bila značajna baka Savka čije je izreke i životna uputstva pamtio čitavog života.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Vrijeme škole i školskih iskušenja

U osnovnoj školi, u prvim razredima, Vlado Milošević se osjećao kao kod svoje kuće. Njegova učiteljica je gospođa Sofija Kovačević.
Jedan od najznačajnijih događaja u životu Vlade Miloševića, desio se jednog ljetnjeg dana, u nedjelju, po završetku  drugog razreda osnovne škole. Zajedno sa svojim bratom Vojislavom, Vlado je počeo da uči violinu. Muzičku školu u gradu osnovaće, ili tačnije rečeno obnoviće, tek 1914/1915. godine poznati muzički pedagog, Čeh, Franjo Maćejovski izbjegavši iz Sarajeva u vrijeme Prvog svjetskog rata. Ali muzički život je postojao i prije, hronike bilježe prvi koncert daleke 1881. godine na kome je ključnu ulogu imao orkestar 78. pukovnije, ali su tu već zapažene i domaće snage: gospođa Milena Mrazović. Potom se muzika smatra obavezom u osnovnoj školi, u hotelima, u staničnom restoranu gdje koncertiraju poznati izvođači iz cijele Austrougarske. Sam Maćejovski je iz Češke bio prvo došao u Banju Luku 1900. godine i tu pet godina vodio neku vrstu privatne muzičke škole koju su uglavnom pohađala djeca državnih činovnika, ali i poneki nasljednik imućnijeg domaćeg trgovca, prvenstveno Jevreja.

--------------------------------------------------------------------------------


--------------------------------------------------------------------------------


Velika realka

Banjolučka čuvena Velika realka otvorena je svečanim uvođenjem u nastavu prvog razreda niže gimnazije, na carev imendan, 4. oktobra 1895. godine u vakufskoj zgradi Ruždije na Crkveni u ulici Kamenita ćuprija. U novu, impozantnu zgradu koju su banjolučki opštinski oci srušili poslije velikog zemljotresa 1969. godine,  Realka se preselila 1898. Tu zgradu opisao je profesor srpskog jezika Nikola Opalić u Izvještaju iz 1897/98. školske godine:"...Pa nije ni čudo da nova Realka privlači svakoga, da u njenoj divotnoj izradi vidi svu skoru vještinu i savršenost današnje arhitektične vještine i da použiva u njenoj unutrašnjosti." Prvi direktor bio je August pl. Tartalja, i on je upravljao do 1909. Na svečanom otvaranju on je rekao i ovo: " Kratko možemo reći, realka pripravlja mladež za tehnička zvanja." Naslijedio ga je dr Protić, koji je direktorovao do 1911. godine, kada je u tu važnu dužnost stupio dr Krsmanović koji je, kao Srbin, morao da ode sa položaja po izbijanju Prvog svjetskog rata, a naslijedio ga je, u prvo vrijeme Mijo Poljak, a kasnije Slavoljub Kantoci, koji je bio vjerni podanik i zaštitnik interesa raspadajuće carevine. Realka je bila stroga škola, po austrijskom modelu. Kao ilustracija neka bude ovo: u prvi razred prve školske godine bilo je upisano 66 učenika, a maturu je polagalo i položilo samo tek 12. Ako se poveže tehničko usmjerenje ove škole sa strogošću, onda se lako može vidjeti kakva su sve iskušenja čekala dečkića Vladu Miloševića sklonijeg muzici nego matematici. Velika realka, koja je u vrijeme Vladinog upisa postala Realna gimnazija, imala je izuzetan nastavni kadar, sve odreda ljude posvećene struci, među kojima su pred rat radila čak četiri doktora nauka. Poznatiji od drugih bili su: Đorđe Đokić, Vaso Glušac, Petar Skok, Mihovil Mandić, August Tartalja, Franjo Harazim, Stanko Pavičić, Antun Liška, Mijo Poljak, Nikola Simić, David Kon, dr Kosta Krsmanović, dr Đorđe Protić, Pero Popović, Mateja Milas i Vladislav Skarić.
Period poslije Sarajevskog atentata i Prvog svjetskog rata bio je naročito težak srpskoj djeci, u čijim se dušama pokušavala ugušiti svaka iskra nacionalne svijesti. Prema svjedočenju samog Vlade Miloševića, šikaniranje se osjećalo naročito u predmetima nacionalnog smjera. Tako su junaci iz narodnih pjesama predstavljani kao grčki ili bugarski, koje je srpski narod samo prisvojio. Nastava književnosti nije uopšte uzimala u obzir narodne pjesme prema kojima su se predavači odnosili s omalovažavanjem. Učili su se minorni pisci, dok su značajni stvaraoci naših književnosti potpuno prećutkivani. U četvrtom razredu bilo je zabranjeno čak i pisanje ćirilicom. Ta se zabrana provodila konsekventno a kazne za prekršioce nisu mogle izostati. Učeničke sveske pregledavane su policijskim načinom. Među učenicima bilo je i doušnika, tako da niko nije bio siguran da  neće iz ovog ili onog razloga dospjeti pred nastavničko vijeće, ili čak pred sud, kao što smo već istakli nešto ranije. Vlado Milošević nije htio odmah da se povinuje zabrani ćirilice, pa je nastavio i dalje da piše kako mu srce hoće. Ali, uskoro je na čas matematičara Nikole Kozomare stigao direktor Poljak koji se odmah zaputio ka klupi u kojoj je sjedio Vlado i dograbio  njegovu svesku iz geometrije. Kad je vidio ćirilicu, koju je svakako i očekivao, naredio je glasom diktatora koji ne trpi pogovora da Vlado odmah sve prepiše latinicom. Takav stav direktora, naravno,  imao je suprotan učinak željenom - učenici su voljeli ono što je bilo zabranjeno. Slično se odigravalo u mnogim školama širom carevine koja je odumirala ne videći svoju skoru smrt.

U to su se vrijeme održavala i morbidna patriotska predavanja. Patria o kojoj se govorilo bila je, sasvim prirodno, Austrija. Profesori su govorili prema svojoj savjesti i inteligenciji. Bilo je veoma zadrtih, koji su nastojali po svaku cijenu da povrijede osjećaje đaka blateći sve ono prema čemu su učenici gajili simpatije i ljubav. Jedan od tih predavača govorio je za pogubljene učesnike Sarajevskog atentata: "Omastili su ličinu!" Prije predavanja pjevala se himna "Carevka" koju je počinjao sam direktor. Tako je sablasni duh carevine na umoru lebdio nad mladim jugoslovenskim naraštajem koji je, sa svoje strane, koristio svaku priliku da napakosti direktoru i nastavničkom vijeću, sa sviješću da se i tim malim djelom nanosi šteta tom podivljalom kiklopu Polifemu kome napokon treba izbiti i to jedino oko.

Nastavnik violine bio im je vojnik Stote k. und k. regimente, izvjesni Hajnrih Koh. A Koh će ubrzo poginuti, u Srbiji.

Kada je on otišao, Miloševićima je davao časove neki Vladislav Marek, koji se nije mogao da skrasi u Banjoj Luci, već se zaputio 1913. preko okeana, u Ameriku. Poslije njih dolazi izvjesni Rudolf Matloh koji je podučavao svoje učenike do mobilizacije. On će, poslije svoje lične odiseje po Srbiji, donijeti vijesti o Kohovoj pogibiji.

Rat je, dakle, visio u vazduhu, kao mač sudbine, ali je život išao svojim tokom, pa tako i obrazovanje mladih generacija. Ali, ono ne samo da nije bilo na potrebnoj visini, već se zadržavalo na razini muzikantskog guslanja, stalna promjena učitelja i stila rada, svakako je u to prvo vrijeme, kada se stiču i te kako značajna iskustva i kada se stiče, prije svega, ljubav prema instrumentu, uticala na Miloševiće. Muzika 100. K. und k. regimente bila je onako mala kakva je bila i važnost same regimente, nešto  oko 16 ljudi. Ipak, i tako mala, provincijalna muzika dovodila je do ushićenja dječake, posebno Vladu koji je oblijetao oko njih kao pile oko kvočke. Ipak je to bilo nešto izvan i iznad sredine u kojoj je još uvijek preovladavala orijentalna učmalost.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------


Izmedju skole i violine

Teške školske obaveze smjenjivali su časovi violine. Jedni su bili mrski, drugi savršeno lijepi i u skladu sa duhom Vlade Miloševića. Malo po malo, Vlado je usvajao tehniku i upoznavao instrument koji se javljao u višim registrima kao pjesma samog plavetnila i dalekih i lijepih astralnih prostora. Kasnije će drugi tonovi, bliži ljudskom glasu, više privući pažnju njegovu, ali u to vrijeme je violina predstavljala kapiju kroz koju se prolazilo svakodnevno u obećanu zemlju.

Pošto je godinu dana pauzirao s muzičkom naobrazbom, u muzičku školu Vlado Milošević upisao se zvanično 1915. Kao što smo već rekli, školu je vodio g. Josip Soukal, sudski tajnik. Nekoliko mjeseci poslije upisa, Vlado već svira u orkestru koji je organizovao Soukal, zajedno sa svojim bratom, zatim Velimirom Pišteljićem, Franjom Berkovićem, Miroslavom Tomcem, Jožom  Latalom, Zvonkom Jovićem, Ladislavom Jovićem, Vlastom Soukal (kćerkom g. Soukala), zatim sa Tomislavom Kurtovićem, Vladom Vorličekom, Sigom Sumerekerom i Emilom Dencem. Fotografija iz tog vremena pokazuje ozbiljna mlada lica zanesena opojnim djejstvom muzike. Orkestar nije bio velik, ali je bilo veliko oduševljenje s kojim se sviralo. Vlado se teško uključio u taj orkestar, plašio se da "on to neće moći" i tek je na navaljivanje svog brata Vojka odlučio da dođe. Brat ga je prosto izvukao iz kreveta da bi im se priključio. Svirale su se uglavnom Cangerove prerade za gudački kvartet, djela romantičara i klasičara: Hendla, Hajdna, Mendelsona, Šuberta, i drugih.

Ali, ako je u školi pretrpio neuspjeh, na planu muzike, Vlado Milošević je napredovao brzo i očigledno. Pošto je iz orkestra otišao violista Joža Latal, Vlado je počeo da svira violu. Njen tamniji zvuk više ga je privlačio od zvuka violine. Tu počinje njegovo putovanje kroz svijet instrumenata, približavanje oboi, kontrabasu i klaviru. Kasnije će to poznavanje instrumenata uroditi raznovrsnim kompozicijama za sve instrumente a potom i orkestre. Ipak, najbliži mu je ostao zvuk blizak ljudskog glasu, viola, čelo i oboa.

Iduće, 1917. godine, Vlado Milošević se vraća u gimnaziju, čvrsto riješen da je i završi. Kao da se nešto u njegovom pristupu učenju bilo promijenilo, uspjeh je sada bio veći.  Te godine, Artur Kalus osniva kvartet, u kojem pored njega i Vlade Miloševića, koji je svirao violu, "gude" još Josip Soukal, te Velimir Pišteljić, vršnjak i prisan drug Vladin, kao drugi violinista. Časovi vježbanja i sviranja postali su oaza duševnog uživanja. Njegov zanos za muziku bio je toliki da je bio spreman da svira i po mraku, samo da se ne odvaja od instrumenta. Tako, jedno veče, već se hvatao dobar mrak, Josip Soukal, obrativši se više Vladi koji je bio nasuprot prozora, upitao ih je: "Vidite li, djeco?" Na to je Vlado spremno odgovorio: "Vidimo, vidimo!" Bili su to dani kada je bilo prosto nemoguće dobiti petrolej, pa se živjelo i radilo, koliko se moglo, u mraku. Prvi javni nastup desiće se ratne 1917. godine u "Kolodvorskoj restauraciji", kada njihov kvartet, u kome Vlado svira violu, izvodi gudački kvartet Antonina Dvoržaka op. 96, drugi stav.

Najznačajniji muzički događaj i doživljaj za Vladu Miloševića bilo je sviranje Šubertovog kvarteta:  "Djevojka i smrt". Upravo je u tom kvartetu sublimirana Šubertova težnja za romantično-melanholičnom dinamikom, i malo je mladih muzičara tog vremena koji nisu podlegli njegovim čarima. Od tog vremena, Šubert će za Vladu Miloševića biti među najdražim kompozitorima. "Volim kod Šuberta osjećanje mladosti" - više puta je on naglasio. Ali, tajna Šubertove omiljenosti prvenstveno je u njegovoj životnosti iz koje proishodi radost čak i kada je riječ o tuzi.
Stranice: « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 149 150 151 152 153 154 155 156 157 158 159 160 161 162 163 164 165 166 167 168 169 170 171 172 173 174 175 176 177 178 179 180 181 182 »