sledeća tema »

[Angelina]

*

LIKA

UVOD

Lika je srednje planinski dio Hrvatske. Najčešće se spominje sa Gorskim kotarom. Uz Kordun i Baniju, činila je nekadašnju Vojnu krajinu za vrijeme Austrougarske monarhije. Najljepši dio Like čine Plitvička jezera koja se sastoje od 16 manjih i većih jezera iz kojih nastaje rijeka Korana.


NAZIV

Naziv je dobila od grčke riječi "lykos" što znači vuk, to jest zemlja vukova. Međutim, prema nekim tumačenjima, ime Lika dobila je po njenoj karakteristici — zemlja sa puno vode, a latinski "liquor" i keltski "leik" znači tečnost. Osim toga, stari Iliri i njihovi potomci i danas zovu jezero "ličeni". Po jednoj legendi, Lika je dobila ime po liku. Lik je u ikavici riječ za "lijek".


POLOŽAJ

Nekad je Lika obuhvatala samo porječje rijeke Like, a kasnije se širila i zauzimala šire područje. Rijeka Lika izvire kod Metka.

Lika je kontinentalna regija, omeđena planinama Velebitom na zapadu i jugu, zatim Plješivicom na istoku. Sjeverna granica je prilično neodređena jer Ogulinsko područje predstavlja prelaz između Like i Gorskog Kotara. Čitavo područje može se okarakterisati kao planinska zaravan podijeljena manjim planinskim lancima u više cjelina (Gacko polje, Krbava, Ličko Pounje i dr.). Ima veliki strateški i saobraćajni značaj jer predstavlja među kontinentalnog i primorskog dijela. Kroz Liku prolaze magistralni putevi Zagreb-Split i Zagreb-Zadar, autoput Zagreb-Split, kao i željeznička pruga Zagreb-Knin-Split. [...] Lika u srcu

[Angelina]

*

NARODNA NOŠNJA LIKE

   

red 1: momci i devojke u ličkoj nošnji;
red 2: devojke u ličkoj nošnji

http://www.narodnenosnje.co.sr/nosnja.asp?reg=Lika

 


LIČKA NARODNA NOŠNJA Kad se pomisli na svježinu ličkih ljeta a posebno na hladne i snježnje zime, bit će jasno da je u nekadašnjoj odjeći prevladavala vuna. Od najjeftinije ovčje vune tkali su, a zatim bojili u crno tkanine za ženske suknje. S gornjim djelom krojenim o obliku prsluka, suknje su dopirale do gležanja, a oblačile se preko bijele platnene košulje. U struku su ih stezali lijeoim pojasom, također tkanim od raznobojne vune. No, posebno se isticala vunena pregača čiji je središnji dio bio ukrašen tkanim kvadratima, rombovima i sličnim likovima, te s triju strana još optočen ukrasnim trakama i dugačkim vunenim resama. Od takvih ukrasnih vunenih tkanina bile su izrađene i torbe koje su još resili velikim vunenim kitama i izvezenim trakama. Torbe su žene i djevojke nosile kad bi odlazile od kuće. U nju bi smještale opet klupka vune, jer su bile vične da u hodu pletu bilo čarape bilo rukavice ili štogod drugo.

Posebnoj ljepoti ovih starinskih odjevnih predmeta pridonose zagasiti tonovi nastali od boja koje su žene same pripremale od kore drveta ili nekih biljaka. I muške su hlače, uskih nogavica s potpetkom ispod stopala, krojili od suknene tkanine. Preko platnene košulje muškarci su rado nosili pleteni đemper od doaće bijele vune s rubovima optočenim crnim ili crvenim suknom, pa i baršumom. Kao i njihovi susjedi u dalmatinskom zaleđu, u svečanim su prilikama nosili su prsluk sprijeda prekriven metalnim pločicama. Posebno je poznato muško pokrivalo, crvena lička kapa s čijeg obodavisi kita s dugačkim crnim nitima. S obzirom na klimu, ne začuđuje da su ličani kroz cijelu godinu oblačili kožuh. Zimi bi ga nosili s krznom iznutra, a ljeti bi ga preokrenuli pa je krzno bilo izvana. Od kože svojih ovaca izrađivali su i obuću. To su bili opanci s gornjim dijelom isprepletenim tankim kožnim vrpcama,koji su zbog svoje elastičnosti bili pogodni za hodanje po krševitom tlu.

Lela, Ličanka koja njeguje i čuva narodne običaje, tradiciju i ljepotu Like. | Lika na dlanu

[Angelina]

*

LIČKA NARODNA NOŠNJA


UVODNE NAPOMENE

Lika, rodna gruda i zavičaj kršnih Ličana, smještena je na prostoru između tri planinske ljepotice — Velebita, Plješevice i Kapele. Na tom relativno malom prostoru, od Plaškog na zapadu do Srba na istoku, od Ličkog Petrovog Sela na sjeveru do Zrmanje na jugu, vjekovima, ali, nažalost, više u mržnji nego u ljubavi i toleranciji, živjela su dva naroda — pravoslavci (Srbi, ijekavskog govornog područja) i katolici (Hrvati, Bunjevci i Kranjci, ikavskog i čakavskog govornog područja). I ako su živjeli na istom prostoru, ova dva naroda imaju veoma izražene različitosti, osobitosti i specifičnosti, kako u istorijskom, duhovnom, kulturnom, govornom..., tako i u pogledu narodnog stvaralaštva. To se neminovno odrazilo i na narodnu nošnju ovih naroda.

Narodna nošnja ličkog pravoslavnog naroda u izvjesnom smislu razlikuje se od narodne nošnje katoličkog naroda Like, kako po boji, tako i po samim nazivima pojedinih dijelova od kojih se nošnja sastoji. Upravo zbog toga, ne može se na jedinstven i istovjetan način obraditi i promovisati narodna nošnja čitave Like, nego će se u obradi usredotočiti na narodnu nošnju pravoslavnog naroda Like. Dakle, predmet obrade je starinska narodna nošnja pravoslavnog naroda Like s kraja 19. i s početkom 20. vijeka.

Međutim, istorijski gledano, Srbi su u svojoj, ne tako davnoj prošlosti, bili daleko brojniji i dominantniji narod na ličkim prostorima u odnosu na narod katoličke vjeroispovjesti. Prema podacima s početka 18. vijeka, Srba je u Lici bilo blizu 90%. Nažalost, stalnim ratovanjem, pokrštavanjem (unijaćenjem i nasilnim prevođenjem u katoličanstvo, naročito u vrijeme vladavine Marije Terezije) i stalnim pritiscima, kojima su bili izloženi, stalnim seobama i raseljavanjem iz nacionalnih, vjerskih, političkih i ekonomskih razloga, srpski pravoslavni narod Like se stalno i osjetno smanjivao. Naročito je to bilo izraženo u toku, za Srbe, nesrećnog 20. vijeka.


DOMAĆI MATERIJAL ZA IZRADU STARINSKE LIČKE NARODNE NOŠNJE

Za izradu starinske nošnje (radne i svečane odjeće i obuće) koristilo se domaće platno (prtena tkanina), domaće sukno (suknena ili suklena tkanina) i koža odnosno krzno sopstvenih domaćih životinja (goveđa, ovčija, janjeća i kozija koža i krzno). Domaće platno se nekad dobijalo od domaće sirovine, konoplje i ketena (keten je turska riječ, što znači lan). Domaće sukno se dobija od ovčije vune.


VRSTE (PODJELA) LIČKE NARODNE NOŠNJE

Kada govorimo o ličkoj narodnoj nošnji, bilo starinskoj, koja se izrađivala od domaćih prirodnih materijala (domaćeg tkanog platna, sukna, kože i krzna), bilo današnjoj, koja se izrađuje odnosno koja će se izrađivati od kupovnih (industrijskih, vještačkih, fabričkih) matrijala, a čine je odjeća i obuća, onda imamo dvije podjele.

Prema prvoj podjeli, imamo: mušku ličku narodnu nošnju i žensku ličku narodnu nošnju.

Prema drugoj podjeli, u okviru muške i ženske ličke narodne nošnje, imamo: radnu (svakodnevnu ili svakidašnju) ličku narodnu nošnju i svečanu (svetačku, crkvenu, crkvarsku, stajaću, reprezentativnu i sl.) ličku narodnu nošnju.


SASTAVNI DIJELOVI LIČKE NARODNE NOŠNJE

Muška lička narodna nošnja:

Lička kapa
Košulja
Pantaloni prteni — gaće
Pantaloni sukleni — breveneci
Prsluk
Prsluk sa tokama — čerma
Ćemer
Pašnjača
Lička maja
Aljinac
Lički kožun
Čarape
Natikače
Opanci (oputari, kapičari)
Lička torba

Ženska lička narodna nošnja:

Ženska lička kapa
Rubac
Košulja
Kiklja
Prsluk
Pregača
Tkanica
Đender
Aljinac
Kožun
Čarape
Natikače
Opanci
Coklje
Ženska lička torba


RADNA I SVEČANA LIČKA NARODNA NOŠNJA

Radna lička narodna nošnja, koja se u narodu zove još i svakodnevna ili svakidašnja, u starinska vremena izrađivala se od lošijeg i grubljeg domaćeg ručno tkanog materijala — platna, sukna i ručno obrađene domaće kože i krzna, a u novije vrijeme od kupovnih (industrijskih) materijala. Nosila se svakodnevno i tokom čitave godine, jer u stara vremena druge odjeće i obuće nije bilo. Dakle, radi se o odjeći i obući u kojoj su nekad naši stari Ličani orali, kopali, sijali, kosili, želi, vrli, spremali drva za zimu, razgrtali đubar, pekli rakiju, čuvali blago i obavljali sve ostale svakodnevne poslove.

Svečana starinska lička narodna nošnja, koja se u narodu često zove još i crkvena, crkvarska, crkvarica, stajaća, reprezentativna..., nekad se ručno izrađivala od ljepšeg i finijeg domaćeg ručno tkanog platna i sukna, kao i ručno obrađene domaće kože i krzna, a u novije vrijeme od kupovnih materijala. Nosila se, po čemu je i dobila naziv, samo u svečanim i izuzetnim prilikama kao što su: odlazak u crkvu, k zboru, na krsnu i seosku slavu, u svatove, u prelo, na sajam i slično.

Iz knjige: "Lička narodna nošnja", autor Dobrivoje Pavlica | Lika u srcu

[Angelina]

*

LIČKA KAPA

Lička kapa je najbitniji dio ličke narodne nošnje. Lička kapa je kruna ličke narodne nošnje, kao što je krov ličkoj kući. Ona je u pravom smislu riječi nacionalni simbol, ponos i obilježje pravoslavnog naroda Like. Jednostavno rečeno, lička kapa je simbol Like i Ličana. Ona je sinonim svega što je ličko, zato što je nastala u Lici i zato što su je nosili Ličani u cijeloj Lici. Ona se zove lička i kad nije na glavi Ličanina, već na glavi Krajišnika iz sjeverozapadne Bosne, Dalmatinca iz Kninske i Cetinske Krajine, kao i Ravnih Kotara, sa Tromeđe i iz nekih drugih mjesta i krajeva kršne Bukovice, gdje se potpuno udomaćila i nosila. Izvjesne sličnosti sa današnjom ličkom kapom imaju crnogorske, hercegovačke i u nekim krajevima Dalmacije dinarskog prostora (Sinjska Krajina, na pojedinim jadranskim ostrvima i sl.). Lička kapa nema nikakvih obilježja na sebi. Razlika između ličke kape i dalmatinske je u dužini resa jer dalmatinci da ne bi baš ličili na Ličane podrezali su rese i šarali crni obod drugim bojama, dok Crnogorska nema resa i ima Njegošev grb na tjemenu.




Ličanin se nije odvajao od ličke kape, a skidao je sa glave samo kad ide na spavanje, kad ulazi u crkvu, kad jede, kad nekog pozdravlja... Nosila se skoro u svakoj prilici, bilo kao sastavni dio ličke narodne nošnje, bilo bez nje. U krajnjem slučaju dovoljno je bilo na glavi imati samo ličku kapu. Ona daje pečat ličkoj narodnoj nošnji i predstavlja njen najvažniji dio. Sa ličkom kapom na glavi se "među narod" može i bez ostalih dijelova narodne nošnje, ali sa narodnom nošnjom bez ličke kape na glavi se "nemere".

Lička kapa se u našem narodu zove još i "kićanka", zbog svilenije resa ili kita, koje imaju ukrasnu funkciju i služe isključivo kao ukras. Osim naziva "kićanka" često se u ličkom narodu kaže "crvena" ili "crljena" kapa odnosno "crvenkapa", a sve zbog svoje izrazito crvene boje u svom gornjem dijelu krova, a negdje i "lapačka".

Današnji oblik ličke kape datira s kraja 19. i početkom 20. vijeka. Ukidanjem Vojne Krajine 1873. godine od strane Beča, izazvalo je ogroman revolt i razljutila je Ličane — Krajišnike i istovremeno probudila u njima sjećanje na Kosovo i kosovski mit, koji je svakom Ličaninu — Krajišniku bio uvijek u podsvijesti. Uvrijeđeni i poniženi ponašanjem bečkog carskog dvora, Ličani — Graničari, krajem 19. vijeka mjenjaju staru ličku kapu sa novom — današnjom, na način da nova predstavlja kosovsku golgotu i viševjekovnu patnju srpskog naroda pod Turcima. Lička kapa se sastoji iz tri dijela, i to: gornjeg dijela, oboda i resa ili kita. Svaki detalj (dio) na novoj (današnjoj) ličkoj kapi simbolizuje nešto sa Kosova. Prvi dio ličke kape, crvena boja čoje odnosno skerleta, od koje je izrađen gornji dio, koji se zove krov ličke kape, simbolizuje prolivenu krv na Kosovu. Drugi dio ličke kape, koji se zove obod, crne je boje (crni gusti vez), pa tako crni obod simbolizuje vječitu žalost za izginulim kosovskim junacima. Treći dio ličke kape su rese ili kite, koje su crne boje, ima ih devet i simbolizuju pletenicu majke Jugovića, koju isplete za svojih devet Jugovića, a koji časno padoše na Kosovu, uz starog Jug Bogdana, Miloša Obilića, Cara Lazara Hrebeljanovića i mnoge druge kosovske junake, svoje živote položiše na oltar otadžbine.

Naši stari Ličani su, od dolaska na prostore Like, pa sve do bivstvovanja na tim prostorima, nosili na svojoj uspravnoj ličkoj glavi četiri vrste (tipa) ličkih kapa, koje ne okaljaše, a to su:

1. Prastara lička kapa, nošena na glavi prastanovnika Like, bila je od metala (metalni šljem) odnosno u kombinaciji metala sa postavljenim suknom.
2. Starinska lička kapa (stara, prava izvorna, šiljasta) sa šiljastim poklopcem i divnom ornamentikom, nošena do 19. vijeka.
3. Lička kapa — rakčin (na glavi Vuka Karadžića), nastala pod turskim utjecajem u toku 19. vijeka, sačinjena od mekane crvene tkanine — čoje, izduženog (visikog) oboda, a na samom vrhu odužeg oboda imala je crnu svilenu kitu (u samom začetku bila je bez kite).
4. Današnja lička kapa (nova, savremena, okrugla, "crljena", kićanka, lapačka), koja se nosi s kraja 19. odnosno s početka 20. vijeka, pa sve do danas, a rezultat je spajanja dva istorijska događaja ranije i novije istorije srpskog naroda — Kosovskog boja i ukidanja Vojne Krajine.

Iz knjige: "Lička narodna nošnja", autor Dobrivoje Pavlica | Lika u srcu
Fotografija preuzeta sa interneta. Autor nepoznat.

[Angelina]

*

KOSOVSKI ZAVET I PREDANJE U LIČKOJ KAPI


Lička kapa je tipična srpska kapa koja nosi simboliku i duh Kosovskog zaveta i Vidovdanskog predanja. To se vidi po njenim delovima i njihovim odnosima.

Osnova kape je kružna. Uvek je crne boje. Asocira na tugu i žalost zbog poraza Srba na Kosovu na Vidovdan 1389. godine i pada srpskog carstva. Ova boja ujedno pokazuje pijetet i divljenje, slavu i poštovanje kosovskim junacima. Gornji temeni deo kape je od crvene čoje. Simbliše njihovu krv prolivenu za odbranu časti i slobode, naroda, vere, otadžbine i države, od turskog osvajača, pljačkaša i nasilnika.

Sa zadnje strane kape nalazi se devet dugih kićanki od crne svile. One pak imaju dvostruku simboliku. S jedne strane, simbolizuju devet braće Jugovića, a s druge slikovito simbolizuuju put koji je deo našeg naroda prešao od Kosova do Like izmičući se turskom ropstvu, pljački i teroru. Što je ovaj put migracije pred turskim nasiljem od Kosova i stare Srbije kao matice tadašnje srpske carevine bio duži, to su i ove kićanke bile duže. Tako na primer, kićanke kape narodne nošnje Srba sa Kupresa ili Glamoča su nešto kraće u odnosu na ove sa ličkih kapa jer je i njihov put nasilnih migracija od Stare Srbije i Kosova do navedenih prostora kraći.

Kićanke koje predstavljaju devet Jugovića, sa osnovom kape koja dodatno simboliše i njihove roditelje Starog Jug Bogdana i Majku Jugovića jer iz njih (od njih) nastaju, ujedno predstavljaju slavnu srpsku porodicu Jugovića. Ova simbolika se može povezati za predačkim junačkim vidovdanskim kultom.

Pored toga, kroz simboliku, rodoljublje i duh ove porodice ukazuje se na lepotu i etiku tradicionalnog porodičnog poštovanja roditelja, njihovog patriotskog vaspitanja dece, i neprikosnovenu porodičnu slogu u svim, pa i u najtežim okolnostima rata i požrtvovanja. Devet kićanki podsećale su naše porodice na potrebu većeg broja dece, pa ukoliko roditelji imaju devetoro i više dece, to je bila osnova obaveze da se država oduži kumstvom devetom detetu i pomogne ovakvim porodicama. Naravno da se ovom simbolikom ukazivalo da su brojna deca bogatstvo, snaga, život i nada porodice, roda, naroda i države u celini.

Gledana odozgo, kapa je kružnog oblika, poput gumna. A gumno je (pored ognjišta koje je po predačkom verovanju bilo prvo), od davnina predstavljalo drugo kultno mesto porodice, roda ili plemena. Gumno je mesto plodnosti. Na njemu se vrlo žito i odvajalo zrno od kukolja, odnosno u moralnom smislu dobro od zla. Tu se sudilo i presuđivalo, dogovaralo i kretalo u svaki ozboljan posao, odnosno rat, i na njega se s verom i nadom uvek vraćalo. Na gumnu se igralo kolo i pevalo, guslar slušao i Kosovski zavet kao predanje prenosio s kolena na koleno.

Na crvenoj čojanoj temenoj površini na ličkim kapama bogatijih i uticajnijih ljudi bilo je zlatnom srmom izvezeno "Mudro slovo". Ono svojom zatvorenom krivom a pravilno i simetrično oblikovanom i vođenom linijom veza, predstavlja stilizovan oblik Krsta Svetoga Save.

Imajući u vidu da je u austro-ugarskoj monarhiji bilo zabranjeno isticanje naših (pravoslavnih) verskih znamenja i simbola poput krsta sa četiri "S", onda je takva simbolika oblikovana na poseban način u vidu "mudrog slova". Ono se u uprošćenoj varijanti prikazivalo u vezu na narodnoj nošnji (na primer na desnoj nadkolenici), u duborezu pojedinih predmeta kao što je preslica. Kako je za njegovo iscrtavanje bilo potrebno veštine za složenost i osećaja za simetriju, ono se naročito kod dece podsticalo u igri "veštog crtanja" u pesku, odnosno zemlji ili nekoj mekoj podlozi kao što je brašno ili testo za hleb.

Mudro slovo je dakle, slovo, što u izvornom pojmu znači govor, odnosno poruku, zavet i svetu obavezu srpskog naroda da očuva sabornost i održava svoju pravoslavnu veru u duhu vekovnog slogana borbe "Za Krst Časni i Slobodu Zlatnu".

Kako ličku kapu pravi i veze žena, odnosno majka, to se njen rad prelama u simbolici ove kape onim što Majka Jugovića po ženskoj časti predstavlja u Srpstvu. Ona je sav svoj život posvetila svetoj službi najviše lepote ženske časti. Narodni pesnik je u njoj na najdostojanstveniji način prikazao svu moralnu lepotu i čast srpske majke; onih majki koje su bile dostojne divljenja, trpljenja i velike energije potrebne kroz teške vekove da bi rađale, odgajale i vaspitavale herojske naraštaje za nacionalna dela. Iz svega navedenog veoma jasno i uverljivo se može videti da od ovog dela širokog spektra srpske narodne nošnje iz svih srpskih zemalja nemamo deo koji ima veću simboliku, poruku, nauk i nacionalni zavet Kosovskog fenomena kao što ga ima lička kapa.

Stara, odnosno predačka uverenja i shvatanja u Srba su podrazumevala da je kapa jedna vrsta amajlije, te da kao takva štiti onoga ko je nosi. Ranije se svaka kapa, pa i lička retko skidala sa glave, a kada se skidala onda se tim gestom iskazivalo nekome ili nečemu posebno poštovanje. Značajno je istaći i narodna verovanja da kapa može imati natprirodnu snagu, pa ako se kapa oduzme nekome, onda je taj kao obezoružan, i višom silom nezaštićen čovek.

Ličku kapu je vredno uporediti sa crnogorskom kapom, potom šajkačom, pa i šubarom vučetinom. Svaka na svoj način ima i nosi veoma karakterističnu pa i mističnu našu narodnu slobodarsku simboliku i duh. Uz ostale delove naše narodne nošnje, lička kapa uz druge navedene, zaslužuje(u) ljubav, razumevanje i poštovanje.

Piše: dr Rade S. N. Rajić | СВЕВЛАД